Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Žarko Obradović

Žarko Obradović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Hvala, evo završiću. Pogotovu primer kršenja ljudskih prava za vreme kidnapovanja i hapšenja gospodina predsednika SPS-a Slobodana Miloševića, a da ne pominjem sada primere, to ću pomenuti posle, kršenja ljudskih prava za vreme vanrednog stanja.
Ovo bi bila diskriminacija da je drugi u pitanju.

Poštovane kolege narodni poslanici, u ime poslaničke grupe SPS-a da kažem nekoliko reči o ovim izmenama i dopunama Poslovnika o radu Narodne skupštine Republike Srbije. Naime, mi nećemo podržati predložene izmene i dopune Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije, jer smatramo da one nisu suštinske prirode, neće i ne mogu unaprediti rad Skupštine Srbije. Umesto da predlagač predloži izmene Poslovnika koje bi poboljšale rad Skupštine, izmenile ono što je od strane više poslanika ili poslaničkih grupa konstatovano kao loše, problematično, što je bilo predmet sporenja i različitih tumačenja, predlagač naprotiv predlaže izmene koje ne diraju u suštinu Poslovnika, a ocenili smo da je jako loš, tako da pre svega imaju marketinški značaj.

Odavno kroz više skupštinskih zasedanja i tema o kojima smo raspravljali, čak i onima koje su bile senzacionalističkog karaktera, ne zanima ih suština, ne zanima ih napredak rada Skupštine, već jedino i pre svega marketing. Utisak koji se želi nametnuti u javnosti, a što dodatno pored izmena Poslovnika postiže i priča o nekim drugim zakonima, postiže se kontrolom medija i prenošenjem u javnosti stavova DOS-a.

Poštovane kolege, predlog za formiranje novih odbora očigledno je propagandnog karatkera, sa pokušajem da se bar malo u javnosti, pre izbora, izmeni loša slika o parlamentu Srbije, koja je stvarana u protekle dve i po godine i ovde u parlamentu različitim izmenama Poslovnika i različitim dešavanjima. Setite se samo čuvenog glasanja iz inostranstva, različitih disciplinskih prekršaja, tuča i slično, ali i načina predstavljanja rada parlamenta u javnosti, gde se više puta vodila objektivna kampanja protiv Narodne skupštine Republike Srbije i predstavnika opozicije.

Očekivali smo da predmet izmene i dopune budu suštinske stvari. Zanimljivo je da se za ovaj rad Skupštine, najvažniji dokument, jer Poslovnik o radu Narodne skupštine Republike Srbije jeste naš mini ustav, menja već četvrti, peti put. Naravno, uvek po potrebama DOS-a, bilo onog izvornog ili ovog koji je sada ostao. Umesto da se izmene kritikovane odredbe, čine se kozmetičke promene.

Ostale su odredbe kojim su skraćena prava poslanika, da mogu da istupaju u Skupštini, da mogu da govore, da mogu da podnose amandmane. Ostale su odredbe u Poslovniku koje omogućuju formiranje lažnih poslaničkih grupa, krađu mandata i to stranaka koje nisu učestvovale u izborima decembra 2000. godine. Tako imamo jedinstven slučaj u našem parlamentu, možda redak slučaj u Evropi, da političke stranke koje nisu bile na izborima budu, tumačenjem Poslovnika, predstavljene u Skupštini Srbije. Ne samo to, nego da odlučuju i o nazovizajedničkoj državi, ovoj državnoj zajednici Srbije i Crne Gore.

Ostale su odredbe koje omogućavaju kažnjavanje poslanika i novčano, a što je opet redak slučaj u parlamentarnoj praksi, uz suvereno pravo predsedavajućeg, predsednika Narodne skupštine ili onoga ko njega zamenjuje, kao večeras gospodin Maravić, da na osnovu subjektivnog kriterijuma izriče opomene, a što se apsolutno pokazalo lošim. Nisu precizirane ni odredbe o javnosti rada Skupštine. Skupština ne poštuje svoju odluku, a da ne pominjem sve šta je bilo oko direktnih prenosa. Mislim da je to veliki minus ovoj skupštini i neće moći objektivno učiniti ništa da bude više vrednovana, nego što objektivno ima vrednost Ima i mnogo drugih odredaba Poslovnika, koje su se u praksi pokazale kao nedorečene, manjkave, podložne dvostrukom selektivnom tumačenju, ali evo vidimo od strane gospodina Pajtića, predlagača, da se tu nije ništa učinilo.

Ne čudi takođe, jer kažem da je sve marketinškog karaktera, da čak izmene Poslovnika nisu pratile ni one zaključke skupa koji je održan pre mesec dana u ovoj skupštini, uz učešće OEBS-a, koji su ukazali na mnogo toga što bi trebalo poboljšati u radu Odbora, a čak su nešto predložili, doduše jedan bi se odbor mogao podvesti pod to, ali ostalo apsolutno nema veze. Umesto toga imamo predlog za formiranje četiri nova odbora, iako ih već ima 25, što samo po sebi dovoljno govori, tako da ćemo imati ukupno 29 odbora.

Kada se pogleda struktura Vlade Republike Srbije, 19 ministarstava, kada vidimo koliko ima agencija, a mi smo prebrojali 15, koliko ima zavoda i ostalih institucija koje formira Vlada, onda izgleda dolazimo do one stare maksime poznate i kao Marfijev zakon - ukoliko nešto ne želiš da rešiš, ti formiraj odbor, neku komisiju, agenciju ili nešto drugo što je očigledno na istom talasu da bi se našao prostor za angažman nekog od mnogobrojnih patuljastih saradnika DOS-a.

Vredi upozoriti da pomenuti odbori nemaju precizno određen sadržaj. Ovde ću, samo primera radi, citirati stav 2. člana 68g koji govori o odboru za ravnopravnost polova, gde kaže da odbor sagledava stanje vođenja politike, izvršavanje zakona. Pobogu, odbor za ravnopravnost polova razmatra izvršavanje zakona, drugih propisa i opštih akata od strane Vlade Republike Srbije, drugih organa i funkcionera odgovornih Narodnoj skupštini. Ovo apsolutno asocira na nešto drugo.

Inače, postoje ustavne odredbe koje govore o ravnopravnosti polova i to u svakom slučaju mora biti regulisano i bez ovakvog odbora, ali ako Savet Evrope nalaže, onda nema šta i onda će sigurno biti, jer što god Savet Evrope naredi, a DOS-u odgovara, onda se to poštuje. Obrnuto se naravno ne poštuje.

Stvorena su i dva nadodbora, za privredne reforme i ravnopravnost polova. Struktura odbora za privredne reforme, moram priznati, vezano za ovaj drugi stav, da su u njemu predstavnici 12 različitih odbora, sam po sebi je smešan, jer ukoliko se baš želelo da se formira autonoman odbor, onda bi logično bilo da odražava sastav Skupštine, a predlog da predstavnici drugih odbora budu u ovom odboru sam po sebi je nesuvisao, ali bože moj i to je deo onoga što čini predlog. Predloženi odbori u značajnoj meri preuzimaju poslove koje radi Vlada Republike Srbije, jer objektivno bave se njenim poslom. Bolje bi bilo preraspodeliti poslove unutar postojećih odbora. Zašto postoji Zakonodavni odbor, zašto postoji Odbor za pravosuđe, ako je potrebno usaglašavati pojedina dokumenta sa evropskim zakonodavstvom, a treba logično, ali time očigledno treba da se bavi i Vlada.

Kada je reč o pojedinim odborima ovde ne mogu, a da ne pomenem dva, odbor za privredne reforme i odbor za smanjenje siromaštva. Prvo, govoriti o privrednim reformama, dve i po godine pošto je ova Vlada formirana, smešno je. Kakve se sada u Srbiji mogu privredne reforme sprovesti, to je građanima Srbije jako poznato, ali jedino to ne zna Vlada. Potpuno sam ubeđen u priču koju Vlada stalno forsira, a to je da se u Srbiji bolje živi. Jedino građani Srbije to još nisu shvatili. Shvatiće kada dođe vreme izbora, ali će onda to debelo Vlada platiti.

Kada se pogledaju ekonomski pokazatelji stanja privrede Srbije, onda se vidi da smo objektivno u katastrofalnoj situaciji, sa dvogodišnjom stopom pada proizvodnje, sa ogromnom nezaposlenošću od oko milion ljudi, sa svim ekonomskim pokazateljima koji su krajnje negativni i sada u kontekstu toga govoriti o privrednim reformama i o smanjenju siromaštva. Što reče jedan moj kolega, ovde bi samo falilo da stavimo naslov - odbor za smanjenje siromaštva i za svetlu budućnost, kao u neka prošla vremena. Logično da ovo nema blage veze i da se jedino predlagač suštinski bavio samo marketingom. Pitanje ove sudbine je pitanje dana objektivno zbog svađa koje postoje u DOS-u i samo je pitanje vremena kada će se ova skupština raspustiti, raspisati novi izbori i suštinski ovi odbori, i da se formiraju verovatno zbog odnosa koji sada postoji u parlamentu, oni suštinski neće doprineti poboljšanju rada parlamenta.

Pošto je isteklo vreme, ostaviću nešto da kažem i sutra, pošto mi socijalisti, pored toga što smatramo da ovi odbori ne treba da budu, a pomenuo sam neke najvažnije razloge, imamo i predlog koji bi odbor, po našem mišljenju, trebalo formirati, zato što je to pitanje u dosadašnjem radu Vlade i ministarstava jednostavno ostalo po strani, a mislimo da je od izuzetnog značaja za Srbiju, jer ima za cilj povećanje nataliteta i poboljšanje demografske slike Srbije.
Gospođa Mićić zna da bi nakon glasanja ova povreda Poslovnika bila bespredmetna, pa je zato insistirala na glasanju. U obavezi sam da u ime poslaničke grupe Socijalističke partije Srbije reklamiram povredu Poslovnika i to člana 134. koji kaže:
"Predlog zakona pripremljen u skladu sa odredbama ovog poslovnika može se uvrstiti u dnevni red sednice Narodne skupštine u roku ne kraćem od 15 dana i ne dužem od 60 dana od dana njegovog podnošenja. U izuzetnim slučajevima, rok od 60 dana može biti prekoračen, ali ne duže od 30 dana, a predsednik Narodne skupštine obavestiće narodne poslanike o razlozima prekoračenja roka".
Evo, vidite da predsednik Narodne skupštine nije ni pokušao da obavesti poslanike o razlozima prekoračenja.
U dnevni red ove današnje sednice imamo uvrštena dva predloga zakona: jedan je podnet 18. oktobra 2002. godine, znači pre više šest-sedam meseci, a drugi je podnet 16. oktobra 2002. godine.
Mislim da ovakav način rada i ovakav način utvrđivanja dnevnog reda pokazuje da skupštinska većina uopšte ne ceni ovu instituciju. Ona objektivno, ovakvim načinom, derogira Parlament. Moram napomenuti da postoji više od desetak, a čini mi se i 20 zakona kojima je sa stanovišta Poslovnika prošao rok.
Sa druge strane, evo i danas smo bili svedoci situacije da nam se stalno - na dan-dva, po hitnom postupku, pre sednice ubacuje po neki zakon, čak se sednice zasedanja zakazuju nekoliko sati pre utvrđenog roka. Razlog je vrlo prozaičan, ostaviti poslanicima i skupštinskoj manjini što manje vremena da mogu da se pripreme za zasedanje Skupštine.
Smatramo da ovakav način rada jeste jedna imitacija demokratije i Parlamenta. Po više osnova je ovaj parlament derogiran, loše je što se to radi i kroz utvrđivanje dnevnog reda. Smatram da je Poslovnik Narodne skupštine ovim povređen i da ove tačke ne bi trebalo da budu predmet odlučivanja i uopšte ne bi trebalo da budu u raspravi.
Poštovane kolege narodni poslanici, želeo bih da vas obavestim da će se danas u Mladenovcu, sa početkom u 15,00 sati, u zgradi Skupštine opštine održati komemorativna sednica povodom smrti Slobodana Pavlovića, a u 16,00 sati će biti sahrana na groblju u Mladenovcu, pa ko može od njegovih kolega i poštovaoca da dođe. Hvala.
Poštovane kolege narodni poslanici, moram reći da se javljam zbog iste stvari. Znamo da su u vreme vanrednog stanja suspendovani direktni prenosi sednica Narodne skupštine Republike Srbije. Vanredno stanje je ukinuto pre dve ili tri nedelje, pa ako odluka postoji, a slažem se da dva puta ne treba glasati o istoj odluci, postavlja se logično pitanje - zašto se danas ova sednica Skupštine Srbije ne prenosi?
Šta to znači - mi ćemo se dogovoriti? Odluka postoji kao takva i ona se mora primenjivati. Ako će se Skupština dogovarati sa nekima o nečemu što je već doneseno, to znači da se apriori dovodi u pitanje da li će toga biti ili ne.
Logično bi bilo da se danas ova sednica Narodne skupštine Republike Srbije prenosi. Ta priča o teškom ekonomskom stanju je priča za malu decu. Ova ista skupština je skupštinskom većinom donela Odluku o ukidanju pretplate, kao osnovnog izvora finansiranja rada RTS-a. Prema tome, postavlja se logično pitanje i vi ste, predsednice Narodne skupštine, dužni da odgovorite Narodnoj skupštini jer ste vi suspendovali prenos - zašto prenosa danas nema?
Mi imamo zanimljivu situaciju u Skupštini: postoji odluka o direktnom prenosu, a ona se ne primenjuje. U članu 90. Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije kaže da pre početka rasprave predsednik poslaničke grupe ima pravo da predloži duže vreme rasprave, a ja sam izašao da u ime poslaničke grupe SPS-a predložim Narodnoj skupštini Republike Srbije - s obzirom da su spojene dve tačke dnevnog reda koje nemaju blage veze jedna sa drugom, reč je samo o tome, što se kaže, da se što pre završi priča o ova dva predloga zakona  - duplo vreme, umesto pet da se raspravlja 10 sati o ove dve tačke dnevnog reda.
Poštovane kolege narodni poslanici, gospodine ministre, danas Narodna skupština Republike Srbije raspravlja o dva predloga zakona, jednom novom i jednom starom. O ovom starom više će reći moje kolege poslanici iz Socijalističke partije Srbije, a ja ću pokušati da kažem nekoliko reči o novom zakonu, zakonu o finansijskom lizingu.
Na početku moram reći da mi poslanici iz Socijalističke partije Srbije smatramo da Predlog zakona nije dobar, da ima više slabosti i nedorečenosti i da nećemo glasati za njegovo usvajanje.
O manjkavosti Predloga zakona reći ću nešto više kasnije. Pre toga mislim da bi trebalo odgovoriti na jedno pitanje - da li ovaj zakon ili uopšte bilo koji zakon o finansijskom lizingu može postići ciljeve koji su postavljeni u obrazloženju zakona, tj. razloga za njegovo donošenje?
Tamo je od strane predlagača, Vlade Republike Srbije, rečeno da se usvajanjem zakona stvara značajan osnov za ulaganje u privrdu Srbije, njen razvoj i preuređenje ka modelu tržišne ekonomije.
Bilo bi lepo za Srbiju i njene građane da je to tako. To bi značilo i nešto više, vezano za životni standard.Ali, tako nije. Nije, iz razloga što se teško može odgovoriti na to šta je privreda Srbije danas.
DOS je, a samim tim i Vlada Republike Srbije, prepustio zakonu tržišta da stihijno uređuje ekonomsko stanje u Srbiji i rezultati su katastrofalni. Nemanje sistemske politike Vlade Republike Srbije u oblasti ekonomije proizvelo je pad industrijske proizvodnje, i to višemesečni pad. Taj pad proizvodnje u prvom kvartalu ove godine u odnosu na isti period prošle godine manji je za 4,8%. Pad industrijske proizvodnje će dovesti do daljeg pada ionako redukovane stope ekonomskog rasta, a Vlada je u međuvremenu izvršila korekcije i sama rekla da stopa rasta neće biti onakva kako je projektovana na početku ove godine.
Zna se dobro da nezaposlenih u Srbiji ima sve više i više. Početkom maja taj broj je dostigao milion. On konstantno raste mesecima unazad. Predstavnici Vlade najavljuju i nove nezaposlene.
Ministar za privatizaciju je najavio nekoliko stotina hiljada novih ljudi koji će ostati bez posla. Pominje se neka cifra od 400 do 700 hiljada ljudi. Sve ovo izaziva i dalji pad životnog standarda.
Ono malo ljudi što radi, prima sve manju platu. Pad zarada je zabeležen u januaru. U februaru je bio nešto viši, da bi u martu plate bile i dalje smanjene. To govore zvanični podaci različitih instituta koji se bave istraživanjem, odnosno ovom tematikom. Pad je 2,32% manji u odnosu na februar a 12,4% manji od decembarskih plata.
Kada je reč o visini zarada zaposlenih, frapantan je podatak da je u martu svega 13,2% zaposlenih primilo platu veću od 18.000 dinara, što znači da svi ostali, a ima ih preko 85%, imaju platu manju od pomenute sume. Penzije će u naredna tri meseca biti manje za 5,6%. Investicije su doživele zastoj. Visok uvoz strane robe i dalje je dominantan. Spoljnotrgovinski deficit, koji je već davno prešao četiri milijarde dolara, i dalje se uvećava.
Od obećane uspešne privatizacije nema ništa, a kamoli od njene podsticajne proizvodnje. To malo firmi što je privatizovano, kažem malo jer je gotovo zanemarljiv broj kupaca iz inostranstva, uglavnom se radi o domaćem kapitalu, prelasku iz jednih ruku u druge, praktično pranju para, i odmah posle preuzimanja preduzeća od strane novih vlasnika menja se i proizvodni program.
Preduzeća koja se spremaju za privatizaciju ne proizvode kao ranije. Efekti proizvodnje tih preduzeća su skromniji, daleko ispod očekivanih. Zaduženje zemlje se i dalje povećava.
Sve ove podatke sam pomenuo iz razloga da se zna kakvo je stanje u ekonomiji zemlje i, drugo, da se vidi da takvo stanje ne može biti dobra osnova za primenu zakona o finansijskom lizingu.
Zakon neće postići postavljene ciljeve, ne zato što se to ne želi, već zato što se ne može u postojećim ekonomskim uslovima. Zakon je, dakle, u značajnom delu neprimenljiv.
Ekonomskih efekata zakona neće biti ili će biti jako skromni, ali će Vlada, kao i toliko puta pre, ovaj zakon predstaviti kao spas za privredu Srbije. Marketing i imidž će i ovog puta biti dominantni, a za loše rezultate obrazloženje će biti nađeno i dato kasnije - što kasnije, to za Vladu Srbije bolje. No, i pored toga što zakon neće biti moguće primeniti u odgovrajućem ekonomskom ambijentu, jer on i ne postoji u Republici Srbiji, poslanici Socijalističke partije Srbije smatraju da zakon ima više manjkavosti i pomenuću neke.
Prvo, nedovoljno širok sadržaj poslova i predmeta finansijskog lizinga. Rešenjem toga bi se stekla mogućnost zaokruživanja procesa finansijskog lizinga, čemu bi doprinela i mogućnost koja ne postoji, da primalac lizinga otkupi i kupi opremu, postrojenje, tehnologiju, vozila ili slično, što je predmet lizinga.
Drugo, nedovoljna pravna sigurnost primaoca lizinga, što posao finansijskog lizinga čini mnogo manje efikasnim nego što bi trebalo da bude.
Treće, suviše visok novčani deo osnovnog kapitala, koji mnoga preduzeća može sprečiti da obavljaju poslove finansijskog lizinga, iako ispunjavaju druge potrebne uslove.
Četvrto, nedovoljno jasan vremenski određen rok između davaoca i primaoca lizinga u slučaju kašnjenja isplate obaveza primaoca lizinga, čime se stiču uslovi za raskid ugovora. Taj rok ne može biti sada i odmah, niti primeren, kako u zakonu stoji, već mora biti unapred jasno određen.
Peto, nedovoljna i nejednaka pravna sigurnost svih učesnika u poslovima finansijskog lizinga. Primalac lizinga ne može biti potpuno nezaštićen, a davalac lizinga tako zaštićen da ne odgovara ni za šta, jedino da naplaćuje kamatu i proviziju.
Šesto, registar finansijskog lizinga treba da vodi konkretna institucija, kao što je Privredna komora Srbije, kao asocijacija privrednih subjekata.
Sedmo, nepostojanje jasne pojedinačne odgovornosti davaoca ili primaoca lizinga, a ne solidarne, kako zakon predviđa, ako neko od njih ne izvrši upis u registar ugovora o lizingu, njegove izmene i dopune i prestanak ugovora. Dakle, zakon o finansijskom lizingu jeste način lakšeg pribavljanja mašina i opreme i pokretanja proizvodnje, ali dosta skupo, skuplje nego nabavka putem bankarskih kredita.
Vlada treba da obezbeđuje veću finansijsku i drugu podršku za nabavku opreme i privredni razvoj, s obzirom na to da preduzeća sama to ne mogu, zbog stanja u kome se nalaze i niskog kredibiliteta kod stranih partnera.
Poštovane kolege narodni poslanici, ovaj predlog zakona pati od brojnih manjkavosti. One se mogu eventualno popraviti izmenom zakona, usvajanjem amandmana.
Poslanici Socijalističke partije Srbije su podneli 15 amandmana na ovaj predlog zakona, naravno, dajući vrlo konkretne primedbe šta i na koji način treba izmeniti. Smatramo, čak i da se to učini, da amandmani budu usvojeni i zakon bude promenjen, poboljšan, ekonomski ambijent u kome zakon treba da se primenjuje, a to je privreda Srbije, u takvom je stanju da zakon objektivno čini gotovo neprimenjivim.
Još jedanput sam želeo da ponovim stav sa početka ovog izlaganja o Predlogu zakona o finansijskom lizingu - mi nećemo glasati za njegovo usvajanje. Hvala.
 Poštovano predsedništvo, kolege poslanici, uopšte nisam imao nameru da govorim o ovoj tački dnevnog reda, s obzirom da je i nenadano stavljena na dnevni red Skupštine i nenadano o njoj razgovaramo i odlučujemo, ali ipak nisam mogao, u ime poslaničke grupe Socijalističke partije Srbije, da pređem preko onoga što stoji u obrazloženju za prestanak dužnosti predsednika Vrhovnog suda Srbije, onoga što je napisala gospođa Leposava Karamarković.
Mislim da je potrebno da se to prokomentariše i da saznamo, ako je moguće, šta iza ovog zahteva stoji. Naime, SPS nije glasala za izbor gospođe Karamarković za predsednika Vrhovnog suda Srbije. Nismo glasali ni protiv, jer nismo imali ništa protiv žene, uglednog pravnika, iz bilo kog razloga, i smatrali smo sasvim logičnim da jednostavno na taj način pokažemo da nemamo ništa protiv, ali to nije bilo na naš predlog.
Mislim da njeno obrazloženje daje odgovore na mnoga pitanja o odnosu izvršne i pravosudne vlasti. Naime, gospođa Karamarković kaže: "Obaveštavam Veće za pitanja sudske uprave da sam zbog grubih političkih i medijskih pritisaka onemogućana da obavljam dužnost predsednika Vrhovnog suda. Zato sa ogorčenjem i žaljenjem napuštam pravosuđe, u koje sam uložila sve svoje znanje i sposobnosti".
Politički i medijski pritisak na pravosuđe, činjenica je, traje već više meseci, i molim vas, pre nego što kažem još nekoliko reči o ovome, da nekome ne padne na pamet da eventualno ovo ili slično izlaganje podvede pod to - ako ste protiv predloga, vi ste protiv onoga što se trenutno radi od strane Vlade. Naime, i mi želimo da se ta borba protiv kriminala dovede do kraja, da bude što efikasnija, da zločinci i kriminalci budu uhvaćeni, kažnjeni i da pravosuđe radi svoj posao.
Ali podsećam, gospođa Karamarković je bila izabrana kao prva među najboljima, kao kvalitetan sudija, čovek, pravnik itd, ali je činjenica da je bilo stvarno višemesečnih pritisaka na rad Vrhovnog suda, da je od strane predstavniak izvršne vlasti bilo apsolutnog mešanja u rad pravosuđa, da je bilo komentarisanja sudskih odluka, da je bilo upućenih javnih pretnji, ti javni napadi su bili od strane predstavnika izvršne vlasti dugotrajno, oni su apsolutno medijski bili potpomognuti, a to pokazuje i nameru izvršne vlasti da pravosuđe apsolutno stavi u svoju funkciju.
Nije bilo dovoljno što je izvršena, čini mi se više puta, promena nosilaca pravosudnih funkcija, nego se očigledno i preko Vrhovnog suda, najviše sudske instance u ovoj zemlji, želi uspostaviti apsolutna kontrola. Da podsetim, i gospođa Vida Petrović-Škero, zbog dugog jezika i jasnog stava, sklonjena je iz Okružnog suda, pa je prebačena u Vrhovni sud, i ova ostavka, obrzaloženje od gospođe Karamarković pokazuje da ona apsolutno ne čini to svojevoljno, već verovatno kao čovek, izložena ovolikim pritiscima, čini nešto što smatra najlogičnijim potezom.
Moram reći da formulacija - politički pritisak, ima svoj smisao, iza njega stoji apsolutno DOS. Ne verujem da bi se zbog političkog pritiska bilo koje opozicione stranke gospođa Karamarković odlučila na tako nešto, jer je opozicione stranke nisu ni izglasale i mislim da ovo za pravosuđe nije dobro. Da li će pravosuđe biti dobro samo onda kada bude potpuno stavljeno pod kontrolu DOS-a ili bude radilo ono što DOS smatra da treba; mislim da to nije dobro za pravosuđe i mislim da to nije dobro za Srbiju.
Mislim da to neće biti dobro za građane i mislim, jednostavno, da ova stvar na koju ukazuje obrazloženje sama po sebi nije dobra. Hvala vam.
Kolega Dušan Cvetković je podneo ovaj amandman sa zahtevom da se brišu reči "sa pažnjom primerenom okolnostima" u članu 3. stav 1. Mislim da je ovo jedna od formulacija koja daje mogućnost za različito tumačenje, za arbitrarnost. To je upravo jedan od primera kako se zakon može voluntaristički tumačiti.
Zar nije samo po sebi dovoljno i logično da su novinari i odgovorni urednici dužni pre objavljivanja informacije, koja sadrži podatke o određenom događaju, pojavi ili ličnosti, da provere njeno poreklo, istinitost i potpunost? Pa, ako poseduju, a trebalo bi kao profesionalci da se drže svih elemenata kodeksa profesionalnog ponašanja, ako poseduju, a trebalo bi nešto što ih čini moralnim ličnostima, onda je logično da pre objavljivanja informacije o određenom događaju, ličnosti provere poreklo.
Mislimo da ova formulacija "sa pažnjom primerenom okolnostima" apsolutno daje uredniku mogućnost, kao i novinaru, za voluntarističko tumačenje. Ne znam zašto uopšte ovde stoji ova odredba. Kolega Cvetković je predložio da se ona briše, jer smatramo da je višak. Nema potrebe da stoji ovako kakva je, jer ona kao i neke druge odredbe zakona jesu osnov za različito tumačenje. Ako se pojavi nešto, nema odgovora, tužba, sud i urednik uvek može da kaže: jeste, to sam sa pažnjom primerenom okolnostima razmatrao i smatrao sam da nema osnove. Logično je da ovakva odredba ne postoji. Mislim da bi ovaj član, a i zakon, bili mnogo čistiji bez ovakve formulacije, kako ovde stoji.
 Poštovano predsedništvo, kolege narodni poslanici i gospodine Korać, Socijalistička partija Srbije smatra da je loše i neprihvatljivo da se zakon o javnom informisanju razmatra i usvaja u uslovima vanrednog stanja, koje je uslovilo i proizvelo brojna ograničenja baš u oblasti informisanja.
O ovom zakonu se priča više od dve godine. Prethodni zakon je ukinut, prema objašnjenjima DOS-a, navodno jer je bio prepreka ostvarivanju Ustavom zagarantovane slobode štampe i drugih oblika javnog informisanja i slobode javnog izražavanja mišljenja.
Vreme je pokazalo da je zakon primarno ukinut radi ispunjenja predizbornih obećanja DOS-a, a ne iz potrebe obezbeđenja slobode javnog informisanja, jer Vlada se suštinski ove tri godine nije trudila ili nije našla za shodno da predloži novi zakon o javnom informisanju, iako je sve ovo vreme donošenje zakona u ovoj oblasti urgentni zadatak Vlade.
Vlada nije žurila iz prostog razloga što je u protekle dve godine na različite načine, preko Biroa za informisanje Vlade Republike Srbije, Zakona o ekstraprofitu i na druge načine postala apsolutni gospodar medijskog prostora Srbije i vlasnik informacija.
Potvrda tome je i ponašanje formalno nezavisnih privatnih medija, a u tome su prednjačili Pink, BK televizija i brojni štampani mediji koji su se u protekle dve godine prosto utrkivali da prenesu iz krugova bliskih Vladi i vladajućem DOS-u odgovarajuće informacije, po pravilu afirmisanje rezultata Vlade i DOS-a i anatemisanje svih drugih, a posebno Socijalističke partije Srbije i njenih članova.
Za analize, argumente, činjenice, odgovore nije bilo mesta. Razumljivo je da u takvim uslovima Vlada nije preterano žurila sa novim zakonom, a vanredno stanje svakako zbog pojedinih ograničenja nije pravo vreme da se ovaj zakon usvaja.
Drugo, Socijalistička partija Srbije smatra da je loše što je oblast javnog informisanja, svesno od strane Vlade, razbijena na više delova, u više zakonskih projekata, koji se, umesto u isto vreme i u paketu, usvajaju kad koji, što više doprinosi haosu u ovoj oblasti. Zakon o radiodifuziji je već usvojen pre više meseci, a ovaj zakon će biti usvojen ovih dana. Ostaje zakon o dostupnosti informacija, zakon o telekomunikacijama, što Vladi daje široke mogućnosti za arbitrarnost i direktnu i indirektnu kontrolu medija.
Treće, smatramo da je takođe loše što se zakon razmatra bez direktnog prenosa i mogućnosti građana Srbije da direktno vide i čuju šta stranke opozicije misle o ovom predlogu zakona. Proveravali smo više puta za vreme vanrednog stanja i rasprave u ovom parlamentu šta se i koliko prenosi od stavova predstavnika opozicije. Gospodine Korać, čast izuzecima, a reč je o jednom ili dva medija od 15-20, koji su formalno akreditovani i prenose ove sednice Skupštine na posredan način, ali gotovo niko ne objavljuje ni jedan stav opozicije, Socijalističke partije Srbije ili bilo koga drugog, čak ni šta je stav neke partije, a kamoli šta je neko pojedinačno u izlaganju izrekao, koristeći normalno odredbe Poslovnika Narodne skupštine.
Neki novinaru su nam, gospodine Korać, iskreno rekli da oni i pošalju odavde informaciju, ali da urednici odbijaju da objave bilo šta što se ne uklapa u koncepciju lista. Naravno, to je apsolutno politički. Zato kažemo da je loše što nema direktnih prenosa. Paradoksalno je, ali istinito, pričamo danas o javnom informisanju, a nema direktnih prenosa zasedanja Skupštine.
U takvim uslovima, priznaćete, licemerno i nestvarno zvuče odredbe zakona koje kažu da je javno informisanje slobodno, ne podleže cenzuri, niko ne sme ni na posredan način da ograničava slobodu javnog informisanja, slobodan protok informacija, mišljenja itd, a sve je suprotno.
Stav Vlade će svi znati, jer će se to jedino i preneti, vaše reči danas izgovorene. Stav opozicije niko ili gotovo niko neće moći čuti, jer je to odraz sadašnjeg stanja i dogovor utvrđen na svakodnevnim brifinzima u Vladi Republike Srbije.
Znači, ovaj zakon unapred obeležavaju negativno tri činjenice: da se donosi u vreme vanrednog stanja, da se usvaja bez direktnog prenosa, znači mogućnosti građana Srbije da čuju stavove predstavnika opozicije i da ga je u skupštinsku proceduru potpisom uputio potpredsednik Vlade Republike Srbije koji je i ministar unutrašnjih poslova. To samo po sebi govori o demokratskom karakteru ovog zakona, jer ima dosta odredaba koje su problematične.
Predlog zakona je u mnogim odredbama neprecizan, voluntaristički, podložan različitom tumačenju, nekada i kontradiktoran, nedorečen. Brojna pitanja od značaja za javno informisanje uopšte nisu pomenuta. Uprkos ranije izrečenim obećanjima Vlade da zakon o javnom informisanju neće sadržati nikakva ograničenja ni zabrane, ovaj predlog zakona ih je pun, što ukazuje na cilj predlagača za vlastitom zaštitom od novinara i javnih glasila. Socijalistička partija Srbije takav predlog zakona ne može podržati.
Više je primera apsolutno prisutne arbitrarnosti koja otvara prostor za zloupotrebu prava u oblasti javnog informisanja. Šta znači formulacija u članu 3. da su novinar i odgovorni urednik javnog glasila dužni da pre objavljivanja informacije koja sadrži podatke o određenom događaju, pojavi ili ličnosti, sa pažnjom primerenom okolnostima, provere njeno poreklo, istinitost i potpunost. Šta znači - pažnjom primerenom okolnostima? Ništa, to jest ono što novinar, urednik i vlasnik tog vlasnika naume.
U članu 9. prava na zaštitu privatnosti nosilaca državnih i političkih funkcija su ograničena srazmerno opravdanom interesu javnosti u svakom konkretnom slučaju. Ko procenjuje taj srazmerno opravdani interes javnosti? Novinar, urednik, vlasnik, država, ko je taj? Ako ovaj član primenimo na našu trenutnu situaciju dobili bismo verovatno potpuno kontradiktorne stavove o tom opravdanom interesu javnosti.
Ako je suditi po građanima, a mi iz Socijalističke partije Srbije to podržavamo, potrebno je da danas, sutra, prekosutra, kada se ukine vanredno stanje, novinari istraže i saopšte javnosti ko je od političara, tzv. biznismena ili trećih lica u poslednjih godinu, dve, tri, pet bio u kontaktu sa kriminalcima koji su optuženi za ubistvo predsednika Vlade Republike Srbije, gde su se sastajali, u kojoj ulici, u kojoj zgradi, na kojim mestima. Te informacije bi same po sebi dale odgovore na mnogo širi krug pitanja nego što se to danas postavlja. Neko drugi može proceniti, na osnovu ovakve formulacije, šta je interes javnosti i to zaustaviti.
Formulacija iz člana 44. u pogledu objavljivanja informacija iz privatnog života znači da se ona može objaviti ako je lice svojim ponašanjem dalo povoda za objavljivanje? Kakva je vrsta ponašanja uslov za objavljivanje i ko to procenjuje?
Slaba tačka zakona jeste načelna i nepotpuna odredba vezana za zabranu monopola u oblasti javnog informisanja. Monopol se može sprečiti samo ograničenjem procenta do kog osnivač može da učestvuje u vlasništvu novina, radija, televizija i drugih javnih glasila. To je izuzetno važno, ne samo radi zaštite pluralizma i ideja, kako se navodi u Predlogu zakona, već u određenim slučajevima zaštite državnih i nacionalnih interesa. Kod osnivača zakon ne reguliše pitanje dokazivanja porekla novca koji može da bude i prljav novac. Svuda u svetu je to izuzetno značajan deo zakona.
O delu zakona koji se odnosi na zabranu distribucije informacija, znači od 16. do 24. člana, ne treba mnogo govoriti, jer sam po sebi dovoljno govori o karakteru ovog zakona. Čudi da nije obuhvaćena satelitska televizija, pošto smo imali situaciju da su posredstvom TV satelita neke domaće stanice direktno prenosile programe Sky Nenjs-a i CNN-a, koje su propagirale rat i podsticale nasilje.
Zašto Vlada to pitanje nije regulisala; smatra da ne treba ili ne sme da to uradi, s obzirom da može izazvati međunarodne posledice.
Deo zakona koji se odnosi na novinare i profesionalno udruženje novinara je nepotpun i kontradiktoran. Novinari su ovde između neba i zemlje. U jednom stavu se kaže da mu ne može prestati radni odnos ako njegovo mišljenje protivureči uređivačkoj koncepciji javnog glasila, znači ako ne pritivureči onda može, a odmah u sledećem da mu ne može prestati radni odnos zbog odbijanja da izvrši nalog koji protivureči uređivačkom karakteru javnog glasila. U ovoj situaciji naravno da se zna čija je starija. Starija je urednikova i vlasnika lista i on će odlučiti šta je to uređivačka koncepcija.
Događaji u Iraku su to potvrdili baš na primeru novinara Pitera Arneta. On nije dovodio u pitanje karakter, odnosno rat kao način ostvarivanja interesa SAD-a, ali je doveo u pitanje način izvođenja tog rata i dobio otkaz.
Pretpostavka nevinosti; ovo je dobar član, ali u vezi njega postoji jedan mali problem. Ovakav kakav je u našim uslovima ne vredi jer se ne primenjuje. Ako ovaj član ostane ovakav, bez bilo kakvog dodatka, ne važi u uslovima vanrednog stanja. Podsetiću vas, jedne dnevne novine su donele naslov "Ubijali za potrebe SPS-a". Ne samo da je istrgnuto iz sadržaja, a ta informacija ministarstva mi smatramo da je skandalozna i apsolutno neprihvatljiva, nego je novinar uzeo sebi za pravo da u naslovu kaže ono čega nema u sadržaju. Nastaviću kasnije. U svakom slučaju, Socijalistička partija Srbije misli da ovaj zakon nije dobar.
 Poštovano predsedništvo, kolege narodni poslanici, gospodine Korać, nekoliko sati vodimo raspravu o ovom predlogu zakona. Čini mi se da su poslanici SPS i drugi poslanici opozicije, ali i poslanici koji podržavaju predlog zakona, kazali dosta onoga što nedostaje ovom zakonu. Ima puno primedaba, puno stavova, puno vrlo konkretnih predloga za izmenu i dopunu određenih članova. Dosta diskutanata je reklo da ovaj zakon nije dobar.
Međutim, mi danas nismo ni od vas, a nismo ni proteklih dana od drugih ljudi, koji su pokušavali u javnosti da brane ovaj zakon, čuli odgovor na jedno vrlo prosto pitanje: zašto se ovaj zakon donosi u uslovima vanrednog stanja? Šta je to što ovaj zakon sadrži i što izaziva toliku društvenu potrebu da se donosi u uslovima vanrednog stanja?
Dve godine Vlada nije mogla da pripremi predlog zakona. Čuli smo da je bilo više predloga, više nacrta, da je više puta o tome otvarana rasprava na različitim mestima. Sinoć smo preko RTS-a imali priliku da čujemo da predstavnici, da kažem, esnafskih udruženja smatraju da ovaj zakon ima svoje manjkavosti. Šta je to što je uslovilo da Vlada u vreme vanrednog stanja predlaže Skupštini Republike Srbije da usvoji ovaj zakon?
Videlo se, u vreme kada zakona nije bilo medijski prostor se koristio u funkciji interesa i politike Vlade i DOS-a. To nije nepoznato.
Smatram da je novinarstvo prethodne dve godine, pogotovo kod nekih slučajeva, palo na vrlo niske grane, da od obećanih stavova, principa, pozivanja na načela, gotovo da ništa nije učinjeno. Moram reći da je doprinos tome dala i Vlada, baš iz razloga što nije donela zakon.
Setite se samo medijskih hajki, napisa, neproverenih informacija, osuda, sve je činjeno, a zakona nije bilo. Znači, nemamo odgovor.
Molio bih vas, ako možete, recite nam zašto se ovaj zakon donosi u uslovima vanrednog stanja? I u ovim uslovima ne postoji sloboda informisanja. postoje brojna ograničenja. Zašto se zakon mora doneti danas, sutra, prekosutra, dok traje vanredno stanje?
Druga stvar, za koju takođe nismo čuli odgovor, zašto se zakon o javnom informisanju usvaja bez mogućnosti da građani Republike Srbije čuju šta poslanici o njemu misle? I vi i mi znamo da priča, da je sednica dostupna javnosti preko novinara, nema svoju suštinu. Novinari mogu, da bi demantovali nas, predstavnike opozicije, da sutra daju širi izveštaj sa današnjeg skupa. Proteklih mesec dana oni to nisu učinili. Bilo bi licemerno i sa njihove strane da povodom ovog zakona promene svoj pristup.
Mi smo rekli puno toga što mislimo da ovaj zakon sadrži a što ne bi tu trebalo da bude i zašto ovaj zakon treba promeniti.
Član 31. - Novinarska tajna; možda bi bilo bolje da se zove: "Zaštita izvora informisanja". Tu se navodi da novinar nije dužan da otkrije podatke u vezi sa izvorom informacije, osim ako se podaci odnose na krivično delo, odnosno učinioca krivičnog dela za koje je zaprećena kazna zatvora od najmanje pet godina. Znamo da su to teška krivična dela.
Ali, šta ćemo sa onim informacijama koje ne potpadaju pod ta krivična dela, a za politiku su bitna. Govorim o informacijama od značaja za ljude u sferi politike, u sferi ovog društvenog života. Takve informacije, koje ne spadaju u teško krivično delo, mogu proizvesti negativne posledice. To je činjenica.
Da li će te osobe moći na relevantan način da odbrane svoj integritet, lični, profesionalni, politički i neki drugi? Mislim da neće. Zakon daje mnogo osnova za voluntaristička tumačenja. Urednik, vlasnik lista biće onaj ko konačno odlučuje o sudbini mnogo toga, pre svega informacija. Oni odgovaraju, ali ta odgovornost je na vrlo dugom štapu. Dok se dođe do te vrste odgovornosti, proteći će mnogo vode Savom i Dunavom.
Danas sam pomenuo jedan član zakona koji govori o pretpostavci nevinosti. Moram reći da je to dobar član zakona. Dobar, ako bi se zakon primenjivao. Ako se ovaj zakon bude primenjivao u odnosu na ovo što se dešavalo tokom vanrednog stanja, onda, verujte mi, biće mnogo tužbi, jer mislim da su mediji u vreme vanrednog stanja jednostavno iskočili iz okvira koje je postavila Uredba o uvođenju vanrednog stanja. Jednostavno su napravili iskorak u desno, na još gore i radili mnogo toga čega će se i urednici stideti.
Danas sam žurio pa nisam imao vremena u potpunosti da kažem, za nas članove SPS-a najbolji pokazatelj koliko se ne poštuje ili zloupotrebljava vanredno stanje vezano za taj odnos prema političkim protivnicima jeste naslov jednih novina. Kada je bilo saopštenje Ministarstva unutrašnjih poslova - inače ga je pisao neko ko se bavi politikom, a ne pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova, a mi socijalisti smo ga odbacili kao tendenciozno i nešto što nema veze sa nama - naslov na prvoj stranici je glasio: "Ubijali za potrebe Socijalističke partije Srbije". Priznaćete, nema većeg primera kršenja ovog člana ili zloupotrebe medija, javnog informisanja i prava na neku slobodnu informaciju i na prenošenje informacija.
Moram reći da smo mi povodom toga i povodom drugih stvari tražili vrlo jasno da mediji prenesu stav Socijalističke partije Srbije, da kažu građanima Srbije da mi tražimo istinu, istinu i samo istinu i povodom toga i povodom drugih stvari.
Mislimo da je Srbiji potrebna istina, ma koliko ta istina nekome može biti gorka, inače kao društvo ne možemo napraviti korak napred.
Tražili smo da se utvrdi istina povodom svih događaja, povodom svih zločina, povodom svih ubistava i pre i posle 5. oktobra. Da se mi kao politički činioci i kao građani suočimo sa posledicama toga, pa kako kome bude.
U svakom slučaju, nijedan od medija nije našao za shodno da prenese taj stav.
Oko govora mržnje; apsurdno da ovaj član u okviru zabrane objavljivanja ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja grupi, rasi i veri, nije obuhvatio i pripadnost političkoj organizaciji. Moje kolege socijalisti su više puta ponovili da je možda ovo vanredno stanje pokazalo potrebu da takva formulacija bude sadržana u članu 37. Zakona.
Još uvek se mi u Srbiji najviše zanimamo politikom i ona neosporno dominira svim sferama društvenog života. Mislimo da je ova odredba trebalo da bude sastavni deo ovog člana.
Nije kapitalni napredak Vlade Republike Srbije i ovog predloga zakona u tome što je zabranjena diskriminacija zbog seksualne opredeljenosti. Gledali smo prethodni zakon, on se u ovom članu u odnosu na sadašnji razlikuje samo u pogledu diskriminacije zbog seksualne opredeljenosti. Smatramo da je jednostavno ovo trebalo da bude dodato. Inače, u suprotnom, za političkog protivnika možete reći sve i svašta, ali niko od toga neće ništa objaviti.
Članovi o objavljivanju informacija iz privatnog života i ličnih zapisa potiru jedni druge. Praktično ne obezbeđuju nikakvu zaštitu ličnog i privatnog života i uvode arbitrarnost nedefinisanih grupa, koje treba da procenjuju da li je izvršena povreda prava na privatni život ili lični zapis.
Možda pravi karakter ovog zakona i njegovu suštinu pokazuje član 57. koji sadrži tačno 19 stavki, razloga zašto neki odgovor ne treba da bude objavljen.
Mislim da ovde ima formulacija koje se apsolutno mogu tumačiti arbitrarno kako kome odgovara i da neće biti moguće dobiti uvek adekvatan odgovor. Tačka 4) - pravosnažna parnica. U onim delovima koje sam pomenuo, vezano za krivična dela ispod pet godina, a nisu teška krivična dela, pitanje je koliko vremena treba sudu da presudi, a u političkom životu, društvenom životu to će biti zakasnela reakcija i neće satisfakciju dobiti ni onaj ko je u pitanju, niti će biti u situaciji da odgovori.
U svakom slučaju, mislim da je ovaj zakon dugo najavljivan i da nije opravdao onoliku priču koja ga je pratila, da jednostavno zakon nema onaj sadržaj da bi se mogao kvalifikovati kao moderan, transparentan itd. Mislimo da se ovim zakonom jednostavno neće unaprediti cela oblast javnog informisanja u Srbiji. Poslanici Socijalističke partije Srbije ovakav zakon ne mogu podržati.
Gospodine potpredsedniče Vlade, verovatno i ranije, kao i sada, vlast i opozicija gledaju različito na neke stvari. Ne možete očekivati od nas da mi govorimo sve pozitivno o ovom zakonu. I kada ima,  opozicija meri šta će i kako da kaže.
Mi smo više puta pomenuli da ima članova u ovom zakonu koji imaju svoj kvalitet, ali moram vam reći da smo duboko razočarani onim što se zbiva na medijskom prostoru Srbije, u javnom informisanju u protekle dve godine. Bilo je reči da se zakon ukida, da je restriktivan, diktatorski itd, da bi se doneo novi, bolji, transparentan. Dve i nešto godine toga nije bilo.
Poučeni tim lošim iskustvom, mi kritikujemo sve one pojave, zato što, nažalost, ne verujemo ni da će ove odredbe biti primenjene u praksi. Kolega Golub Rajić je pomenuo, mi mislimo da je možda jezički ovako bolje, mislim, ne znači da sam u pravu, ali mi mislimo i kolega je obrazložio. Tako ćemo činiti i sa drugim amandmanima, bez uvrede, za neke od ovih članova mi mislimo da je najbolje da se brišu, ali onda imamo onu situaciju da nam se ne dozvoljava da komentarišemo takav amandman, jer će onda Zakonodavni ili neki drugi odbor da nađe formalno-pravni osnov, odnosno poslovnički osnov da ga ukine.
Verujte, vi ste pomenuli, mi smo ovaj materijal dobili 27. marta, znači posle uvođenja ili u toku uvođenja vanrednog stanja. Ne znam kako je izgledao ranije, ali uvek se zadnja verzija uzima kao nešto što je merodavno.
Na kraju, povodom ovog amandmana kolege Goluba Rajića, ali i povodom zakona, kakav god da je, može biti najbolji, ali je hendikep što se donosi bez direktnog prenosa, potpredsedniče Vlade, shvatite, činjenica da se donosi u vreme vanrednog stanja i bez direktnog prenosa, to je a priori loše.
Evo, sada treba da citiram član 2. ovog zakona gde kaže - protok informacija, sloboda prenošenja i slično. Uzmete zadnji broj "Nina" ili nekih drugih novina i pročitate - svakog dana u Vladi Republike Srbije se održavaju brifinzi, gde dolaze glavni i odgovorni urednici, dogovaraju se šta će da objave, kako se izvorno prenose informacije, MUP, urednici biraju šta će da objave, i o čemu mi onda ovde pričamo?
Kažem, zakon ovakav kakav je, jednostavno po nama ima određenih slabosti, ali ima i kvaliteta. To nije pomenuto u amandmanima, šta računamo u kvalitet, a za ono što mislimo da ne valja, to smo predložili da se menja. Mislimo da ovakav zakon daje suviše osnova za arbitrarnost, da će novinar i glavni odgovorni urednik imati teško breme na leđima. Pojedini novinari u skladu sa svojim etičkim principima, a trebalo bi da ih se pridržavaju, i sa profesionalnim imidžom, koji treba da poseduju, jednostavno će biti onaj odlučujući činilac koji će preneti ili neće preneti pitanje, odgovor i kvalifikaciju, kao i sve ostalo što ide uz ovu priču.
Poštovano predsedništvo, kolege narodni poslanici, gospodine ministre, poslanici SPS su u današnjoj raspravi o izmenama i dopunama seta zakona o suzbijanju organizovanog kriminala, javnom tužilaštvu, Visokom savetu pravosuđa, izmenama i dopunama krivičnih zakona SRJ i Republike Srbije, ne dovodeći u pitanje potrebu borbe protiv kriminala, jer bi to trebalo da bude zajednički interes svih političkih stranaka i svih građana Republike Srbije, pokazali sve slabosti, nedorečenosti predloženih rešenja, njihovu neusaglašenost sa Ustavom Republike Srbije i relevantnim domaćim i međunarodnim dokumentima koja tretiraju pomenute oblasti tj. pitanja.
U Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa u suzbijanju organizovanog kriminala, odredbe članova 15v i 15g, koji se odnose na dve vrste pritvora, preventivno zadržavanje i zadržavanje lica za koja postoje osnovi sumnje da je izvršilo krivično delo, direktno su suprotne odredbama Ustava Republike Srbije, odredbama Povelje o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama, odredbama Konvencije Saveta Evrope za zaštitu ljudskih prava, praksi evropskog suda za zaštitu ljudskih prava, jer omogućavaju pritvor lica bez odluke suda, i to u dužem vremenskom periodu, kada je reč o pritvoru po osnovu sumnje, i bez ikakvog prava na žalbu.
Potrebno je reći još da ni član 15e stav 3. koji kaže: "Posle podizanja optužnice pritvor može trajati najduže dve godine", nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srbije, i to sa članom 16. Ustava Republike Srbije, u kome se jasno kaže: "Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vreme. Pritvor može trajati po odluci prvostepenog suda najduže tri meseca od dana pritvaranja. Ovaj rok se može odlukom Vrhovnog suda produžiti još za tri meseca. Ako se do isteka tih rokova ne podigne optužnica, okrivljeni se pušta na slobodu".
Pomenuti član Predloga zakona nije primeren ni evropskom planu. Juče smo o tome više puta govorili i ne bih želeo da ponavljam sve ove primere, vezane za pritvor - šta on znači i kako se primenjuje, ko donosi odluke i sl. Pojam iz predloga zakona - organizovana kriminalna grupa - potrebno je tačno precizirati i reći šta se pod tim pojmom podrazumeva, jer, inače, svako krivično delo koje ima obeležje saučesništva može da se podvede pod taj pojam. Loša strana predloga zakona jeste i u tome što nije jasno precizirano šta se podrazumeva pod elementima organizovanog kriminala.
Kada je reč o izmenama i dopunama krivičnih zakona SRJ i Republike Srbije, moram reći da predlagač, Vlada Republike Srbije, predlaže pooštravanje kaznene politike, što sigurno neće samo po sebi rešiti problem kriminaliteta. Ovim izmenama krivičnog zakonodavstva vraćamo se na stara rešenja, koja je Srbija napustila 1990. godine, tako da će naše krivično zakonodavstvo biti svakako najrigidnije u Evropi, izuzimajući možda samo Albaniju, i to upravo u trenutku kada smo primljeni u Savet Evrope.
Odredbe o konfiskaciji imovine su neprecizne. Konfiskaciju imovine ne treba vezivati za dužinu izrečene kazne, već je trebalo jasno reći da se uvek konfiskuje samo ona imovina koja je stečena izvršavanjem određenog krivičnog dela, a ne imovina koja je zatečena kod izvršioca u vreme izvršenja krivičnog dela, ili u vreme izricanja kazne.
S tim u vezi, potrebno je ukazati da je Krivični zakon SRJ svojevremeno predviđao konfiskaciju imovine za pojedina krivična dela, koja su kao takva brisana članom 23. Zakona o izmenama i dopunama Krivičnog zakona, 1990. godine, što je i bio proizvod tadašnje demokratizacije društva.
Osim toga, važeći Ustav ne dopušta uvođenje takve kazne. Treba imati u vidu da postoje opšte odredbe Krivičnog zakona, kojima se propisuje obaveznost da sva imovina stečena krivičnim delom mora biti oduzeta. U nekim stranim zemljama i, naravno, zakonima koje one donose, kada je reč o konfiskaciji, njen predmet može da bude samo imovina stečena izvršenjem krivičnog dela.
Treba imati u vidu da je konfiskacija anahrona i nepravedna kazna, jer se oduzima celokupna imovina, čak i ona koja je stečena legalno, koja nije predmet krivičnog dela.
Nije prvi put da Vlada selektivno primenjuje pravo i pravdu, usmereno, naravno, prema neistomišljenicima. Pitanje predstavniku Vlade, mada objektivno gospodin Batić sa tim nema veze, ali pošto nema drugih predstavnika Vlade ovde, moram ponoviti nešto što je pitao i kolega Zoran Anđelković - da li su ljudi koji su optuženi da su učestvovali u ubistvu predsednika Vlade gospodina Zorana Đinđića bili predmet zakona o ekstraprofitu, s obzirom da su posedovali očigledno vrlo reprezentativne poslovne i stambene objekte od nekoliko hiljada kvadratnih metara, i da li su ti ljudi koji su optuženi da su učinili to krivično delo bili predmet ovog zakona?
S obzirom da imamo situaciju da su neki ljudi plaćali zbog nekoliko kvadratnih metara viška stambenog prostora određene obaveze prema budžetu Repubike Srbije, bilo bi zanimljivo čuti da li su i oni koji su optuženi za najteža krivična dela takođe bili predmet zakona?
Oko krivičnih zakona još samo nešto: formulacija iz člana 46. koja se odnosi na osobito težak slučaj, u kojoj stoji "što je delo izazvalo naročito teške posledice ili je učinjeno pod drugim osobito otežavajućim okolnostima" neprecizna je, što je u suprotnosti sa principima krivičnog prava i otvara širok prostor za zloupotrebu, gde se ne vidi ko ceni da su nastupile naročito teške posledice, ili da li je delo učinjeno pod drugim osobito otežavajućim okolnostima.
Smatramo da je ovako formulisana odredba neprimerena, da se površno, moram reći neodgovorno, a verovatno i u žurbi prišlo ovom poslu, a to najbolje pokazuje i deo Predloga zakona o izmenama i dopunama Krivičnog zakona SRJ, od članova 114, pa nadalje. Ti predlozi su besmisleni iz razloga što je predlagač očigledno zaboravio da nemamo Ustav SRJ, već Ustavnu povelju, a u nekim odredbama objekt koji se štiti ne postoji. Tako ne postoji ni predsednik SRJ, predsednik Veća Savezne skupštine, predsednik Savezne vlade itd.
Analogija u krivičnom pravu nije dozvoljena, te bi predlagač to trebalo da zna. Bilo bi logičnije da je podnet jedan amandman, da se svuda gde stoji "SRJ" izvrši zamena rečima "državna zajednica Srbija i Crna Gora". Ovde se predlagač očigledno odlučio da štiti nepostojeći subjekat. Pored toga, potpuno je zaboravio i na neke odredbe Krivičnog zakona koje su morale da budu predmet izmene, kao što je član 157. koji govori o povredi ugleda bivše SRJ, koja sada više ne postoji.
Ima odredaba predloženih zakona koje su već sadržane u usvojenim zakonima, pa se postavlja pitanja da li su ti članovi bili uopšte i potrebni? Ima još primera koji potvrđuju da se izmenama ovih zakona nije prišlo na stručan, promišljeni način.
Na kraju, još nekoliko reči o zakonima o javnom tužilaštvu i Visokom savetu pravosuđa. Predloženim izmenama i dopunama bitno se narušava princip podele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. U toj podeli tužilaštvo je imalo svoju meru samostalnosti. Predloženim izmenama tužilaštvo se izvodi iz pravosudnog sistema, negira se njegova samostalnost, tužilaštvo postaje organ uprave i potpuno se stavlja pod kontrolu izvršne vlasti.
Vlada predlaže javnog tužioca, koga bira Narodna skupština; Vlada imenuje zamenike tužioca, koje predlaže ministar. Samo po sebi, to najbolje govori. Kada se pređe na konkretne predloge tog zakona, članove 43, 56, 57, 58, i sve ostale, pokazuje se apsolutna supremacija Vlade i, naravno, derogiranje ovog principa.
S obzirom da će o ovim stvarima biti reči i kroz obrazlaganje amandmana, dozvolite mi da na kraju ponovim još jedanput stav SPS-a u odnosu na predložene zakone. SPS neće podržati predložene zakone jer smatramo da se ovim zakonima mere iz vanrednog stanja prebacuju u redovno, da im se daje odgovarajuća zakonska forma, i na taj način se produžava vanredno stanje.
Smatram da su ovi predlozi zakona i odredbe protivne Ustavu Srbije, Povelji o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama, Konvenciji o ljudskim pravima i praksi Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava, da se vraćamo rešenjima iz 1990. godine, što samo po sebi dovoljno govori, kao što je pooštravanje kazni i konfiskacije imovine, i to na selektivan način, da se potpuno sudovi izuzimaju iz cele priče, vezano za pritvor zatvorenika. Zatim, da su odredbe široke i neprecizne, da su podložne različitom tumačenju i, samim tim, selektivnoj primeni.
Što smo više ova dva dana dokazivali da su odredbe loše, anahrone, suprotne domaćim i međunarodnim dokumentima, utoliko više su predstavnici DOS-a, doduše više u medijima nego ovde u Skupštini, nama dokazivali da nismo u pravu i potvrđivali jedan od Marfijevih zakona, da ukoliko se vaše mišljenje ne slaže sa činjenicama, utoliko gore po činjenice. Hvala.
 Nema razloga za nestrpljenje i za takvo reagovanje, jer ja sam želeo u ime poslaničke grupe SPS-a da ukažem na povredu Poslovnika,  vezano za ovaj stav Odbora za ustavna pitanja i da ponovim jedan stav koji smo kolega Zoran Anđelković i ja istakli i na samoj sednici Komisije, a tako smo radili i kasnije  na Komisiji. Evo, gledao sam detaljno odredbe Poslovnika, vezano i za vanredno stanje i za amandmane, od člana 141. do 145, odredbe vezane za rad Odbora za ustavna pitanja, i nigde ne piše da se ne mogu na jedan predlog zakona davati amandmani.
Ne vidim razloga, niti neku bojazan, za veliku priču, jer zakon ima 12 članova i ne može biti bog zna koliki broj amandmana; na kraju krajeva, to se vidi i prema broju predloženih amandmana. Postoji, jednostavno, i poslovnička i svaka druga obaveza Narodne skupštine da omogući narodnim poslanicima da ulože predlog amandmana na ovaj predlog zakona.
Inače, u drugom pogledu onda ovo nema smisla. Hvala.
Poštovano predsedništvo, kolege narodni poslanici, gospodine ministre, pošto Šabića trenutno nema, danas razmatramo Predlog zakona o načinu i postupku promene Ustava Republike Srbije, koji je izradila jedna komisija, koja je odlukom Narodne skupštine bila formirana iz tog razloga.
Predstavnici Socijalističke partije Srbije u pomenutoj komisiji bili smo gospodin Zoran Anđelković i ja. Članovima Komisije naši su stavovi poznati, kao i razlozi zašto smo kod pojedinih predloženih rešenja zakona, kod zakona u celini, ali i kod pojedinih zaključaka, glasali protiv.
Dozvolite mi da u ime poslaničke grupe Socijalistička partija Srbije upoznam narodne poslanike sa stavovima Socijalističke partije Srbije i razlozima zbog čega nismo mogli podržati ovaj predlog zakona i prateće zaključke.
Prvo, kada je reč o sastavu buduće ustavne komisije, što je utvrđeno članom 4. ovog zakona, Socijalistička partija Srbije je predlagala da Komisija po sastavu apsolutno odražava sastav Narodne skupštine Republike Srbije, odnosno zastupljenost političkih stranaka u skladu sa rezultatima poslednjih parlamentarnih izbora. Tako formirana komisija ima najveći legitimitet i snagu, jer je direktan odraz Narodne skupštine, odnosno izražene izborne volje građana.
Predlagali smo da Komisija broji 25 predstavnika, da se primeni princip srazmerne zastupljenosti političkih stranaka u Skupštini. Nudili smo jedno funkcionalno rešenje, da srazmerna zastupljenost stranaka postoji, a da političke stranke odluče da li će njihovi predstavnici biti iz reda narodnih poslanika ili će one autonomno odlučiti o tome ko će ih predstavljati.
Predlog nije prihvaćen. Moram reći da je početni broj od 15 poslanika iz Narodne skupštine tokom rasprave i odlučivanja povećan na 20, a ne na 25 kao što smo tražili. Komisija je većinom donela odluku sadržanu u članu 4. ovog predloga zakona.
U pogledu sastava komisije Socijalistička partija Srbije je protiv predloga da predstavnici Vlade Srbije budu članovi ustavne komisije. Smatramo da za Vladu ovde nema mesta, jer Vlada može, ukoliko to hoće, samostalno i direktno da podnese predlog za promenu Ustava i ne treba joj posredna zastupljenost i ulazak u komisiju za izradu ustava na mala vrata.
Moram reći da je reč o principijelnom pitanju, jer je u toku rada Komisije sa sva tri predstavnika Vlade, kao i sa ostalim članovima Komisije, ostvarena vrlo korektna, demokratska i profesionalna razmena mišljenja o svim pitanjima iz domena rada Komisije.
Nismo saglasni ni sa predlogom da u sastavu Komisije budu po tri predstavnika, poslanika iz Skupštine Autonomne Pokrajine Vojvodine i Autonomne Pokrajine Kosova i Metohije. Time se, po našem mišljenju, ostvaruje dvostruko predstavljanje građana preko pokrajinskih skupština i preko Skupštine Srbije.
S obzirom na to da je na proteklim izborima Srbija bila jedna izborna jedinica, logično je da građani budu predstavljeni jedino preko poslanika Narodne skupštine Republike Srbije, pogotovo što među njima ima i veliki broj poslanika iz Vojvodine i sa Kosova i Metohije. Zašto bi Vojvodina i Kosovo i Metohija bili dvostruko predstavljeni u ustavnoj komisiji?
Kad je reč o predstavnicima sa Kosova i Metohije, to u Predlogu zakona ne stoji, a u zaključcima se navodi, odnosno predloženo je da se prihvati kandidat koalicije "Povratak", jer se opravdano smatra da Skupština Kosova i Metohije neće predložiti svoje kandidate za komisiju.
Socijalistička partija Srbije smatra da se predstavnici Kosova i Metohije, kao i Vojvodine mogu naći među poslanicima ove Narodne skupštine, jer ima i jednih i drugih koji tu žive i rade.
Predstavnik Koalicije "Povratak" može biti uključen u Komisiju, ali pre Koalicije "Povratak" svakako bi trebalo da bude zastupljen neko od narodnih poslanika sa Kosova i Metohije, koji su ovde među nama.
Kada je reč o sastavu ustavne komisije, na kraju treba reći da se sve ovo čini predstavnici Vladi, predstavnici Skupštine Vojvodine, Kosova i Metohije da bi se obezbedila prevlast DOS-a, kao političke grupacije, pa time i mogućnost izglasavanja potrebnih rešenja. DOS će pored poslanika iz Skupštine biti predstavljen kroz predstavnike Vlade, predstavnike Skupštine Vojvodine, jer i tamo DOS čini većinu, i na kraju preko tog predstavnika Koalicije "Povratak".
Poznato je da je na proteklim izborima na Kosovu i Metohiji DOS zdušno podržao Koaliciju "Povratak" kao političku opciju koja je dole učestvovala na tim izborima. DOS na ovaj način kroz sastav komisije očigledno želi unapred da obezbedi većinu potrebnu za izglasavanje predloga koji će biti predmet rada komisije, odnosno za utvrđivanje teksta ustava Srbije.
Drugo, SPS smatra da nacrt ustava Srbije, kada ga utvrdi ustavna komisija, obavezno treba da bude predmet razmatranja u Narodnoj skupštini Republike Srbije, da narodni poslanici mogu da iskažu svoj stav u odnosu na nacrt ustava, da predlažu amandmane i time, ako amandmani budu usvojeni, i menjaju sadržaj nacrta ustava. Učešćem poslanika obezbeđuje se i veća demokratičnost u postupku donošenja ustava i to ustavu daje veću težinu, daje mu veći značaj. Takav način donošenja ustava mogao bi biti usvojen većinom od ukupnog broja narodnih poslanika.
Tek posle toga, izjašnjavanja Skupštine, ustav bi trebalo da ide na javnu raspravu, a ne kao što je predloženo, da ustavna komisija sačini nacrt ustava, da se potom bez Skupštine organizuje javna rasprava, da ustavna komisija sumira te rezultate javne rasprave i tek onda ga dostavi Narodnoj skupštini na izjašnjavanje. Svi znamo, i opravdano je pretpostaviti, da će tekst koji prođe javnu raspravu i koji ustavna komisija posle toga kompletira suštinski biti konačan tekst ustava, i mislimo da to nije dobro rešenje.
Treće - pitanje većine potrebne za usvajanje ustava Republike Srbije. Poslanici SPS-a smatraju, a to smo predlagali i samoj Komisiji koja je pripremala ovaj tekst zakona da bi bilo logično i potrebno, s obzirom na značaj i ulogu ustava kao najznačajnijeg pravnog akta svake države, pa logično i Srbije, da kada ustav prođe javnu raspravu, kada se rasprave sve primedbe i predlozi, kada se utvrdi konačan tekst ustava, da taj tekst ustava bude usvojen dvotrećinskom većinom od ukupnog broja poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srbije.
Ustav usvojen na ovaj način bio bi jedan postojan, jak ustav. Ustav usvojen dvotrećinskom većinom u Skupštini bi ujedno predstavljao i poruku i poziv građanima Srbije da postoji većinska saglasnost oko teksta ustava, da građani treba da izađu na referendum i podrže predloženi tekst ustava. U tom slučaju mislimo da bi i relevantno bilo pitanje da li će referendum uspeti ili ne.
Ponuđeno rešenje o usvajanju ustava sa 126 poslanika, hteli mi to ili ne, objektivno postavlja pitanje i sudbine referenduma, ali i snage usvojenog ustava. Smatramo da je skupštinska većina za usvajanje ustava Srbije, dakle 2/3, potrebna i za usvajanje ustavnog zakona za sprovođenje ustava.
Poštovane kolege narodni poslanici, nabrojao sam tri glavna razloga zbog kojih predstavnici SPS-a u Komisiji nisu podržali ponuđena rešenja i zbog kojih ni poslanici SPS-a ne mogu glasati za ovakav predlog zakona. Uostalom, mi smo predložili nekoliko amandmana, u skladu sa našim stavovima na Komisiji, ali to neće biti predmet razmatranja.
Pošto sam pomenuo amandmane, dozvolite mi da istaknem još dva razloga koji se direktno i indirektno pominju u predlogu zakona, u obrazloženju i pratećim zaključcima, sa kojima se SPS ne slaže i zbog kojih, pored pomenutih razloga, ne možemo glasati za predloženi tekst zakona. Pored nemogućnosti predlaganja amandmana, tu je i ustavna deklaracija, njeno isticanje u toku izrade Predloga zakona i mogućnost usvajanja (sada je ustavna komisija predložila da se ustavna deklaracija i usvoji), kao i dva pitanja sa kojima se predstavnici SPS nisu složili sa većinom članova Komisije.