Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/8286">Vjerica Radeta</a>

Vjerica Radeta

Srpska radikalna stranka

Govori

Ovo je naravno zloupotreba i velika neistina, jer zaista svi ovi ljudi verovatno jesu na Tviteru, kao što je i Orlić, kao što su i još neki ljudi iz redova naprednjaka, ali ti ljudi nemaju nikakve, odnosno najbolje bi bilo da bude iskren i da pogleda komentare na moje komentare od svih tih koje je nabrojao, pa da vidi gde smo mi to slični.

Ja i dalje insistiram samo na pitanju, gde nestaje godišnje milijarda evra, pustite vi Tviter, pustite vi koga znate, koga ne znate sa Tvitera. Narod hoće da zna gde godišnje nestane milijarda evra od kada je Zlatibor Lončar ministar? Vrlo prosto pitanje, a pitanje je postavio predsednik države. Dakle, dajte samo da dobijemo odgovor na to pitanje, pa onda da idemo dalje.
Evo zbog čega vama narod ne veruje i zašto ne veruju ljudi ovom predlogu zakona i zašto se plaše ovih vaših transplantacija. Radi se o jednom slučaju, rekla sam ime i prezime neću reći zbog tog čoveka, radi se o čoveku koji je na dijalizi nekoliko godina u Nišu, a nije iz Niša. Čovek je nekoliko puta bio prvi da dobije bubreg, pa je onda svaki put kada se pojavi bubreg on padao na jedno ili dva mesta ispod i nije dobio bubreg. Pre nekoliko dana su ga zvali i rekli – bravo, ti si sada prvi, evo imamo bubreg za tebe. Konzilijum kaže - za ovih nekoliko godina toliko ti je organizam oslabio da ne možeš da podneseš tu operaciju.

Što se tiče ovog što se komentariše vezano za Tviter nalog, ovo nije Tviter, ovo su stenogrami sa Skupštine juče. Po Zakonu o nasleđivanju, citiram Zakon o nasleđivanju: „Nasleđe se otvara smrću čoveka“. Tako piše u Zakonu o nasleđivanju. Dakle, čovek kada umre tog momenta nije više vlasnik bilo čega, pa nije vlasnik ni svojih organa. To je rekao Martinović.

Tviter ne dozvoljava toliko mnogo da se piše, ja bih onda ovde, evo sada ću da objasnim, znači ako je ovo što je on rekao tačno, to znači da kada čovek umre onda treba da se sačeka ostavinska rasprava, pa ko će u porodici naslediti pravo da raspolaže rožnjačom, ko bubregom, ko srcem. Ne znam gde ćete toliko držati čoveka koji je moždano mrtav. Hvala.
Ja nisam nesvesna, što i vama želim, gospodine Orliću.

Što se tiče ovih komentara, vi očigledno ili baš ne razumete ili ne razlikujete karikiranje nekih izjava. Ja ću još jedanput ponoviti, a ovo nije karikiranje. Dakle, „čovek kada umre, tog momenta nije više vlasnik bilo čega, pa nije vlasnik ni svojih organa“. Ovo nema nikakve veze sa tim dodatnim vašim objašnjenjima. Ovo je izgovorio čovek doktor prava. Kako je ko dalje to tumačio, kako se ko šalio s tim, kako je ko ozbiljno komentarisao itd, to nema nikakve veze. Dakle, ovo je suština toga što ste vi videli na „Tviteru“.

Da vam kažem, ne treba meni hrabrost, ja odavde pišem. Jel mislite da se ja vas plašim, pa treba da odem kući, pa da onda pišem na „Tviteru“? Kakvi su to komentari? Neko je skupio hrabrosti, otišao kući pa pisao na „Tviteru“. Ne plašim se ja vas, ne plaši vas se niko. Niko vas se ne plaši. Dakle, odavde ću da pišem, pisala sam, pisaću, ovde ću da govorim, žao mi je samo što nemamo onoliko vremena koliko bismo hteli, ali jutros je rekao Đorđe Milićević da treba da promenimo Poslovnik, baš lepo, evo već smo u prvoj ili drugoj nedelji ovog saziva, taman, krajnje je vreme za promenu Poslovnika. Hvala.
E, sad lepo, pošto ćete sa ova tri zakona rešiti problem transplantacija, onda bi bilo dobro da Ministarstvo sklepa još dva, tri ovako predloga, pa da onda malo ovde se kao popriča o tome i da rešimo problem lista čekanja, da prestane da se čeka na pregled specijalista, ne znam, dermatologa, onkologa, oftalmologa, da se smanji malo broj godina za čekanje za operaciju katarakte.

Znate, mi smo danas slušali priču ovih naših kolega kao da ne žive u Srbiji ili kao da ne znaju nikog bolesnog u državi Srbiji. Mnogo je ovde problema, gospodo draga, koji nisu ni na domak rešavanja. Neko je rekao – ne leče se više deca SMS-om. Pa, nažalost, leče se. Naš predsednik je još pre dve, tri godine prvi govorio o tome na konferenciji i skretao pažnju ministru Lončaru da treba da se u našoj zemlji leče retke bolesti, da imamo lekare koji su to u stanju da rade, da mnogo manje košta da se nabavi ta odgovarajuća oprema nego što se tamo šalju pacijenti selektivno. Ko je taj ko će da kaže – ovaj sa retkom bolesti može da ide da se leči negde u beli svet, a ovaj ne može?

Znate, kad god smo u situaciji da neko mora da kaže da ovaj može, ovaj ne može, iskustvo nam je takvo da moramo da se pitamo šta je to što motiviše i što opredeljuje da neko može, neko ne može. Je li to lična veza, jesu li to pare, je li to veza sa onom tamo, pa gde se šalju ti ljudi na lečenje? Ima u raznim državama, u raznim klinikama. Da li je neko tamo negde napravio dil, pa baš tamo šalje ljude? Znate, sve što radite je pod velom sumnje i ne trudite se da nas ubedite u suprotno.
Gospodine Marinkoviću, slušajte malo poslanike, a slušajte i sami sebe. Ko je to sad u poslednjih nekoliko minuta uvredio Zlatibora Lončara? Ko ga je pomenuo uopšte?

Dakle, mi slušamo danas hvalospeve od strane poslanika vlasti…
Član 27. stav 1.
Molim lepo.
Ovo sam mogla da kažem i na kraju, a ako to ne bih rekla, onda ste vi mogli da mi izreknete opomenu pošto nema vremena da mi oduzmete.
Pa, molim vas, onda nemojte da se pravite ono što niste.
Dakle, hvalospevi sa ove strane, to je legitimno. Kritike sa ove strane, morali biste da shvatite takođe kao legitimne.
Danas ste vi prekinuli u vrlo delikatnoj raspravi replike između kolege Martinovića i mene, kada je on uporedio Vojislava Šešelja i Zlatibora Lončara i rekao da se mi ljutimo kada neko kaže da je Šešelj ratni zločinac, a da mi s druge strane kažemo da je Zlatibor Lončar dr smrt. Sad ja moram to zaista da objasnim i ovu priliku sam čekala.
Dr Vojislav Šešelj ima presudu pravosnažnu presudu Haškog tribunala, kakav god da je taj Tribunal, gde ne stoji da je on ratni zločinac, gde on nije izvršio ratni zločin i niko nema pravo da ga nazove ratnim zločincem.
Od Zlatibora Lončara smo tražili i tražimo, evo, neka podnese ostavku, Meho Omerović je za manji prekršaj podneo ostavku. Neka podnese ostavku i neka lepo traži od nadležnih organa. Evo, od gospodina Gašića neka traži svoj dosije koji je onaj Vukadinović, ili kako se zove, kopirao pa delio, pa neka se utvrdi šta je prava istina... (Isključen mikrofon.)
Osnov za ovu, poprilično već dugu, raspravu, što je u redu, naravno, je amandman SRS koji je predstavljala Ružica Nikolić i koji zapravo govori o obavezi poštovanja Ustava kod donošenja svakog zakona, pa i ovog zakona.

Ministar je pokušao da nam objasni da je taj amandman u redu, ali da ne može da se prihvati zato što postoje ograničenja u Porodičnom zakonu, a onda je pomenuo i Zakon o prekršajima kada su u pitanju prekršajne kazne. Valjda ste vi ministre u istoj Vladi sa Nelom Kuburović i Zoranom Đorđevićem. Da li je moguće da niste razgovarali, da niste rekli – znate, drage kolege, ovo je mnogo osetljiva materija, mnogo mogućnosti za korupciju, za kriminal, moramo ovo na najbolji mogući način zaštititi? Smeta nam ova odredba Zakona o porodici, smeta nam ova odredba Zakona o prekršajima, dajte da vidimo, dajte da nam zakonodavstvo vidi da se daju predlozi za izmenu tih zakona da bi ovaj bio dobar.

Vi ćete zato vrlo brzo imati izmenu i ovog zakona i ova prethodna dva zakona o kojima ste govorili upravo zato što, iako negirate, vaš pravni osnov za donošenje svakog zakona su direktive EU. Koliko god vi to negirali, ali evo, upravo ste malopre objasnili.

U ovoj raspravi čulo se dosta ozbiljnih primedbi, ali je bilo primedbi koje ne bi trebale da budu primerene ovom predlogu zakona, a čuli smo neke poslanike koje govore o donatorima umesto donorima. Valjda im palo napamet Katar i donatorstvo, ali to nije isto, ovo je nešto drugo sasvim.

Takođe, zameram i vama Milićeviću i ministru. Vama što niste skrenuli pažnju ministru, a ministru što je govorio o tome da poslanici dolaze nespremni. On je pokazao da je kao ministar došao nespreman za Predlog ovog zakona i za ovu raspravu. Nije argument predstavnika Vlade – poslanici, vi ste nespremni. To nije argument i to ne može biti argument. Argument je nešto čime bi ministar mogao da nas ubedi da je u pravu.

Morate zaista i vi, predsedavajući, da vodite računa o takvom ponašanju ministara, ali ministar Lončar svakako zna, kada smo u pitanju mi iz SRS, da smo veoma spremni kad govorimo o njegovom ministarstvu i o njemu lično, spremni smo ne samo u Skupštini, nego i na konferencijama, u medijima itd. Pretpostavljam da na nas nije ni mislio, ali prosto govorim principijelno. Hvala.
Vidite kako malo treba da se ministar iznervira, iako sve vreme pokušava da ignoriše ono što govore poslanici SRS i onda, naravno, iznese veliku neistinu kada pominje igranje šaha. Govori se ovde o zemunskom klanu, a ne o LJubiši Čumetu sa kojim je Vojislav Šešelj igrao šah. Nešto ste pobrkali, naravno, namerno.

Razumemo mi da ovde poslanici vlasti brane ministra i da brane predloge Vlade, ali čini mi se da ovde uglavnom govore o predlozima ministra, kao da Vlada ne postoji. Nemojte da demagoškim pričama pokušavate da javnosti kažete da je neko ko je protiv ovog zakona i ko konkretnim argumentima objašnjava zbog čega je protiv da kažete – evo, vi ste protiv bolesnih ljudi, mi štitimo prava bolesnik ljudi. Kako štitite prava bolesnih ljudi? Onako što vam se pojavljuju slike kako medicinski radnici šutiraju ljude, kako im padne čovek sa infarktom, padne sa onih kolica, oni ga nogom guraju. Da li na taj način štitite?

Naravno, mi ne mislimo da su svi lekari u Srbiji loši. Naprotiv, verujemo da postoji veliki broj lekara koji poštuju Hipokratovu zakletvu, koji su časni, pošteni, koji stručno i savesno rade svoj posao. Ima ih i ovde. Dakle, ne govorimo mi ne valja struka. Valja struka, ne valja vlast.

Pokušali ste ovaj zakon onaj prvi dan da, odnosno niste pokušali, nego ste uspeli da smo govorili o zakonu bez javnosti, odnosno bez direktnog prenosa, ali verujte strah je posejan među građane upravo zbog ovog zakona i zbog te pretpostavljene saglasnosti.

Nažalost, mi smo svi svedoci koliko mladih ljudi gine u saobraćaju, nažalost. Da li možete da zamislite da neko ko ima 20 godina ide tamo negde da kaže - ja nedam svoje organe kad umrem. Kako čovek od 20 godina uopšte može da razmišlja tako nešto? Naravno da ne, ali u životu se dešava i onda vama naravno treba ovaj zakon da takve strašne stvari iskorišćavate.

Mnogo je u medijima prisutno priča o tome kako je neko lečen na ovaj ili na onaj način i, naravno, ne uzimamo mi zdravo za gotovo sve što se piše u novinama i razumemo mi da u političkoj borbi ima prljavih stvari i da neko koristi lične tragedije nekih porodica, pa ga nagovori da da izjavu da ga lekar nije dobro lečio, da mu nije primio člana porodice koji je umro itd. Znamo mi da lekari nisu svemoćni da svako mora biti izlečen, jer da je tako onda nikad niko ne bi umro, ali je stvar u tome što država ne funkcioniše i što vi, gospodo, iz vlasti ne preduzimate ništa da se, recimo, takve stvari koje se pojavljuju u medijima završe jednim ozbiljnim sudskim epilogom, jednim ozbiljnim veštačenjima.

Šta se radi sa smrću pokojnog malog Radenka? Jeste kriv onaj lekar, nije kriv. Otišao je iz Loznice, vratili ga u Loznicu. Vi se igrate tragedijama ljudskim i ljudskim sudbinama i vi ste onda, je li, humanisti i vi donosite neki zakon da pomognete bolesnim ljudima. Nije vama stalo ni do zdravih, ni do bolesnih ljudi, i to je suština.
Nismo mi zlonamerni, to gospodin Martinović sasvim sigurno zna. Ali ovo što on pokušava da obrne igricu, e, to je zlonamerno.

Niko od nas nije rekao, on je, konkretno malopre, govorio posle mog obraćanja, da li sam ja rekla nešto loše za nekog lekara? Da li ja nisam rekla upravo to da većina lekara u Srbiji da su savesni, da poštuju Hipokratovu zakletvu, da su stručni, da su svetski stručnjaci, da rade u teškim okolnostima, da lekarsku profesiju ne može da radi svako, lekar može biti, uglavnom, samo onaj ko to istinski želi, bukvalno, što bi se u narodu reklo, ko je rođen za lekara.

Mi smo toga vrlo svesni, ali mi govorimo o tome da vama ne valja sistem. Nisam rekla da li je neko pogrešno lečio malog Radenka. Žao mi je uvek kad mora da se zbog porodice tog dečaka, što mora da se pomene to ili bilo čije drugo ime. Nego sam rekla da vas to ne zanima i zato za ovoliko godina niste tako nešto utvrdili. To je taj problem.

Vi kažete, Martinoviću, ne daj Bože, da vi poginete, ako niste izričito rekli da vam ne mogu uzimati organe da će onda to da odlučuje, ne daj Bože, vaša majka, žena, punoletno dete itd. To jeste taj problem. Vi ćete dovesti u situaciju majku kojoj je poginuo sin od 20 godina, da li ona zna prvo da ima mogućnost da se izjasni, da li zna da je imao mogućnost njen sin da se izjasni da li hoće ili neće da mu se daju organi? Što je vaš problem da samo vratite ono da se lepo kaže ko kaže - ja želim, kao što se Martinović sad pohvalio da je on donor i svako ko želi da bude donor. Nemamo mi ništa protiv toga i nemamo ništa protiv toga, naravno, da se organi daju ljudima kojima bi to spasilo život itd. Ali ovo je pogrešno.
Nije u pravu ni gospodin Martinović, a ni ministar i namerno izvrćete ono što mi govorimo. Ko je rekao ako neko bude udaren na pešačkom prelazu, neće mu na pešačkom prelazu niko uzimati organe. Naravno da može biti kandidat. Šta se čudite ministre? Kako ne može biti? Može. Ko kaže da je umro? Udaren na pešačkom prelazu, teško povređen, odvezen u bolnicu. U međuvremenu nastupi moždana smrt. Kako drugačije nastupa moždana smrt. Mi jesmo laici za medicinu, ali nemojte baš tako da nas pravite da ništa ne znamo. Možda nismo civilizovani, što kaže Martinović, to prihvatam, ali ovako necivilizovani mnogo se plašimo, strahujemo od moguće korupcije. Upravo zato smo navodili primere da imamo mnogo nerazjašnjenih primera korupcije u oblasti zdravstva.

Problem i jeste u tome što je očigledno da se takve stvari bacaju pod tepih i što to stvara lošu sliku prema lekarima koji se zgražavaju nad takvim svojim kolegama koji su časni i pošteni, kojih je mnogo više nego onih koji to nisu, ali ako sistem ne želi da taj problem reši, onda sumnja ostaje i ta sumnja je jedan od osnova zbog čega mi mislimo…

Kako kaže ministar kada je neko potpisao donorsku karticu niko nije uzimao organ, ako se neko od porodice suprotstavlja, tek sada, kaže neće. Kako tek sada neće ako nema nikakve saglasnosti? Kako je moguće da je jače da ništa ne kažete nego da kažete – ja dajem svoj organ? Nešto ste pobrkali zaista.
Predložila sam brisanje, u ime poslaničke grupe SRS, člana 1. Predloga zakona o ljudskim ćelijama i tkivima. To je, inače, zakon kompatibilan sa Zakonom o presađivanju ljudskih organa i zato ste ga valjda i stavili, objedinili u jednu tačku i zato na ovaj način mora da se raspravlja.

Kada smo u načelnoj raspravi govorili o tome da građani nemaju poverenja i da se plaše ovog zakona, onda je neko od kolega govorio da se, između ostalog, ne veruje vlasti aktuelnoj zato što se u Srbiji kradu bebe. Ministar je tada rekao da od kada je ova vlast da se nije desila nijedna krađa i verovatno se nije desila, nije se pojavio problem u javnosti. Upravo u tome je problem. Dakle, opet pokušavate da skrenete pažnju da mi iz SRS imamo nešto protiv lekara. Ne, mi veoma cenimo naše lekare, mi veoma cenimo stručnjake lekare, veoma cenimo i poštujemo časne i poštene lekare, ali mi ne verujemo u sistem. Sistem ne valja, lekari valjaju. Pitajte svoje kolege lekare, većina će vam reći da sistem ne valja, i vi ste to govorili dok niste došli na određene funkcije, a ništa se nije promenilo. Dakle, sistem ne valja, lekari valjaju.

Kada je ministar rekao da se nije desila nijedna krađa beba od kada je ova vlast, rekoh, slažemo se. Ali, pitanje je zašto se nije rešio problem koji traje decenijama, a nije teško rešiti taj problem. Znate, da se vi rešili, recimo, problem krađe beba, posle svih koji su to pokušavali, e, onda bismo rekli – svaka čast, vi ste uspostavili sistem, vama treba verovati. Ali, vi to niste uradili.

Javna je tajna da postoji lekarka u penziji u Subotici koja je organizovala krađu beba i prodaju beba u celoj Srbiji. Da li je moguće da država, da vlast, ova sadašnja i ona prethodna, od kada se ta vest pojavila, da li je moguće da to nije mogla da utvrdi? Koliko ima, da li ima milion penzionisanih lekarki u Subotici? Verovatno na prst može da se izbroji koliko ih ima. Ako niste čuli do sada, evo sada ste čuli. Taj problem može da se reši za mesec dana, samo da se obavi pre svega razgovor sa svim penzionisanim lekarkama iz Subotice, da ljudi, stručnjaci, kriminolozi, utvrde inspektori, da dođu do toga ko im je sumnjiv, koga mogu da povežu itd. Rešite taj problem i onda ćemo da vam kažemo – vama je stalo da se rešavaju problemi.

Još jedanput ponavljam, zbog javnosti, zbog lekara u Srbiji, dragi naši lekari koji radite i za male pare i koji radite u prilično teškim uslovima, svaka vam čast, nastavite i treba da radite, školovali smo vas, odnosno školovali ste se da biste radili u Srbiji. Lekare poštujemo, a zdravstveni sistem Srbije, kao i sve ovo što radi Vlada ne poštujemo, jer nam niste dali dokaz za to.
Replika. Prepoznala sam se u ovome, ali zaista.
Što me onda pitate po kom osnovu kad znate da je…