Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Božidar Delić

Božidar Delić

Srpska radikalna stranka

Govori

Uvažena predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, u ovoj ovde Skupštini u ovom sazivu, a i u ranijim sazivima, sa kolegama narodnim poslanicima učestvovao sam u donošenju stotina zakona, ali nikada interesovanje građana nije bilo veće nego što je ovom prilikom za ovaj Zakon o oružju i municiji.

Naše kolege narodni poslanici Rističević, Komlenski i Torbica su praktično izrazili ovim svojim predlogom zakona stav svih narodih poslanika i na jedan određeni način, evo, u poslednji čas, praktično sprečavamo da se desi taj problem, odnosno da jedna velika grupa građana, njih nekoliko stotina hiljada, među kojima sam i ja, imamo problem zbog toga što nismo izvršili svoje obaveze prema ovom zakonu.

Da li su naši građani toliko neodgovorni, građani koji su imaoci oružja? Sve činjenice i podaci koje iznosimo godinama i kroz sednice Odbora za odbranu i bezbednosti, kod godišnjih analiza bezbednosti u našoj zemlji govore suprotno, da su naši građani koji su imaoci oružja na dozvolu vrlo odgovorni. Ne može se reći da je procenat krivičnih dela koje oni učine zanemarljiv, ali je najniži u Evropi, a isto tako i u svetu. Među zemljama smo gde praktično postoji najveća disciplina građana koji poseduju oružje. Znači, ipak je problem u zakonu.

Kako reče jedan kolega, četiri godine je ipak puno vremena, to je mnogo više nego što mi sada dajemo ovim produžetkom od dve godine, a građani, znači, za četiri godine nisu, i pored još jednog produžetka, izvršili tu svoju obavezu.

Mi ovde u Narodnoj skupštini kada donosimo zakone često puta budemo nedorečeni, odnosno ne budemo precizni, damo načelne stavove po nekim pitanjima, a onda damo odgovarajućem ministarstvu mogućnost da kroz pravilnike i uredbe dalje uređuje odgovarajuću materiju. Očigledno da smo ovom prilikom pogrešili i da pravilnici i uredbe koje regulišu ovu materiju nisu bile precizne, odnosno možda su u nekim slučajevima dirnuli i samu suštinu zakona, a ja vam mogu reći da su dirnuli čak i u samu suštinu Ustava, jer su narušena neka prava građana koja su garantovana Ustavom.

O čemu se tu radi? Neujednačeno ponašanje policijskih uprava, ovde se govorilo ovih dana o tome, takođe je dovelo građane u nedoumicu. Kako se naplaćuje taksa, da li se taksa naplaćuje za svako oružje, čak i oružje istog tipa u jednim policijskim upravama, a u drugim onako kako treba? Jedna taksa za oružje istog tipa, a zna se koliko ih može biti na jednom tom oružnom listu, sada tom novom modelu čipovanog oružnog lista.

Ovde je takođe jedan od naših kolega rekao – da li mi želimo naoružan ili nenaoružan narod? U svakom slučaju, sve dok imamo ovako odgovorne građane, koji ne zloupotrebljavaju oružje, ja sam za to da građani budu naoružani.

Niko nije pomenuo, možda to nije ni važno, ali mislim da neću pogrešiti ako kažem da, evo, u našoj zemlji i kroz našu zemlju prolaze hiljade migranata prema zapadu. Dolaskom u našu zemlju dobar deo njih se naoruža, istina, oružjem iz one D kategorije, jer čitamo često u novinama da u međusobnim sukobima koriste noževe, pa nekad čak i prema našim građanima. Šta bi se tek desilo da mogu da uzmu i neko drugo oružje iz ove grupe B ili C? Znači, ovde su kao gosti, zloupotrebljavaju to i koriste oružje. Zbog toga, a i zbog svega drugog, što ipak ako su građani naoružani, ako vode računa o bezbednosti sebe i svoje porodice, ipak su oni i brana terorizmu i brana kriminalu.

Već više puta su rekle moje kolege da ovo vreme od dve godine svakako bi trebalo da se iskoristi da ono na šta su ukazali narodni poslanici, da se to ispravi u roku od ove dve godine. Jer stvarno nema nikakve logike, a ipak zakon i propis mora imati logiku, da oružni list važi 10 godina, kao i u drugim zemljama, ali kod njih i zdravstveni pregled i uverenje o zdravstvenom pregledu važi 10 godina, a kod nas važi samo pet godina.

Građani su opterećeni različitim problemima. Znači, morali bi da vode računa da ne zakasne, da tačno na vreme ponovo izvrše taj zdravstveni pregled, ponovo ga plate ili dolaze pod one kaznene odredbe da mogu biti kažnjeni novčano od 10 do 150 hiljada dinara. Eto, samo izmenom u tom novom predlogu zakona te odredbe jednostavno se briše i mogućnost da građani budu kažnjeni.

Jedan od kolega je pomenuo da u zakonu nije adekvatno, da kažem, dat značaj dvema organizacijama ili udruženjima građana. Mi imamo stotine, imamo hiljade udruženja građana, ali postoje one koje su od posebnog interesa za Republiku Srbiju, to je Lovački savez, sa jedne strane, sa druge strane, to je Streljački savez Srbije.

Vi znate da smo u ovom istočnom delu Srbije imali pre možda dva, tri meseca jedan problem. Pored policije, odmah su se u rešavanje tog problema uključili lovci i oni su važni za Republiku Srbiju. Zbog toga mi ne treba da donosimo odredbe koje su negativne i koje destimulišu građane da budu članovi toga saveza. Ili, recimo, Streljački savez Srbije, kolika je njegova važnost. A i jedna i druga od tih organizacija svojim postupanjem i svojim pravilnicima vaspitavaju mlađe generacije. Vaspitavaju ih da budu ispravni ljudi. Tako da, svako ministarstvo, o tome je takođe govoreno u ovoj Skupštini, dužno je da jedan broj tih udruženja izdvoji koji su bitni za njegovu delatnost. Ova dva udruženja su bitna za delatnost Ministarstva unutrašnjih poslova, dobro, ovo jedno je i za Ministarstvo odbrane, ali je važno da se prema njima ima drugačiji stav, da se one odvoje i da se to, na kraju krajeva, vidi i kroz zakon.

Ovih dana, pre nego što su naše kolege predložile ovaj zakon, bila je prava trka građana da ispune ovu zakonsku obavezu. Ja sam imao prilike da mi jedan određeni broj građana koje poznajem, prijatelja, nude svoj oružje besplatno, nudili su i drugim ljudima. I na kraju, pošto niko nije hteo da prihvati to oružje koje poklanjaju, oni su ga predali u MUP. To, u svakom slučaju, nije dobro. To govori da su oni odgovorni, ali oni su se rastali od nečega što je ipak materijalna ili neka druga emocionalna vrednost.

Takođe, jedan broj građana me je zvao, i meni je to bilo u neku ruku i smešno, kaže - kad zakon stupa na snagu, nemojte da uđemo u prekršaj? Kažem - ako Skupština raspravlja o zakonu, pa napraviće ona to, pošto je potpuno jedinstvena kada je u pitanju ovaj zakon, napraviće to tako da vi ne uđete u prekršaj i da ne morate oko toga da se sekirate. Ali važno bi bilo da nas čuje i Vlada, jer možda za ovaj zakon odgovornost delimo i mi koji smo ga doneli, a i Vlada, i da i ona sada iskoristi ovaj period od dve godine i da ispravi ovo na šta smo mi ukazali. Ako su želeli da donesu baš liberalan zakon, da on bude takav, da bude liberalan, a ne da bude destimulativan i da u stvari ga onda građani doživljavaju kao zakon koji služi za njihovo razoružavanje.

Svojim odnosom prema zakonskim obavezama koje su inače propisane i ovim i nekim drugim zakonima oni su pokazali da ne zloupotrebljavaju oružje, a i zbog toga bi trebali, na kraju krajeva, da donošenjem jednog boljeg zakona od ovoga i ispravljanjem ovih stvari na koje smo mi ukazali, mi iskažemo i poštovanje prema građanima koji poštuju zakon i koji u jednom potpuno zanemarljivom procentu su zloupotrebili oružje koje su imali na dozvolu. Hvala.
Uvaženi predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, ispred Srpske radikalne stranke mogu da izjavim da apsolutno podržavamo ovaj zakon, da je ovo produženje od dve godine potrebno jer jedan veći broj građana, odnosno, većina građana nije izvršila ovu obavezu koja je po važećem zakonu bila predviđena do 5. marta ove godine.

Ne možemo tu samo reći da su naši građani koji poseduju oružje neodgovorni i da zbog toga nisu izvršili tu svoju obavezu, već je prethodni govornik govorio o kapacitetu same organizacije, s obzirom da negde oko milion građana ima oružje pod dozvolom i da to u jednom periodu koji je dat zakonom nije moglo da se uradi upravo zbog toga što je zakon predvideo i neke dodatne obaveze koje imaju ljudi koji su već imali i već imaju oružje u svom posedu.

Naime, radi se o tome da su morali da po prvi put obave i zdravstveni pregled. Međutim, nešto drugo se, takođe, dešavalo u ovom periodu. Građani koji su do nove godine izvršili ovu obavezu koja je predviđena zakonom platili su duplo više, odnosno imali su izdatke u duplo višem iznosu nego što to imaju građani od nove godine, pa nadalje. Ne znam kojim uredbama je to regulisano, ali ipak se radi o značajnim sredstvima.

Ako imate u vidu da građanin plaća porez za oružje, da je trebao da ide na zdravstveni pregled, da za izdavanje novog oružanog lista treba oko 1.500 dinara, a zatim da treba da plaća i određene takse, u praksi se dešavalo da nije rađeno ovako kako piše u članu 50, već da se postupalo sa građanima kao da se prvi put javljaju i traže prvi put izdavanje oružanog lista, pa su praktično imali sve te troškove.

Zbog toga je i samim građanima to bilo nejasno i zbog toga smo, eto, čekali do tih poslednjih meseci kada su u svim sekretarijatima ogromne gužve po ovom pitanju.

Rok koji je dat, od dve godine, apsolutno je dovoljan da sve ovo bude rešeno. Međutim, ja smatram da u tom periodu treba odraditi i neke dopune ovog zakona kako bi ovaj zakon bio prihvatljiviji.

Vlada je ovim zakonom pokušavala, ne ovom izmenom, nego jednostavno Zakonom o oružju i municiji, da on bude liberalan, da liči na te evropske zakone, ali je u nekim stvarima i preterala.

Ako u Evropi oružani list traje 10 godina i lekarski pregled traje 10 godina, a kod nas je predviđeno da se lekarski pregled obavlja na svakih pet godina, a onda je u kaznenim odredbama predviđeno da ukoliko neki građanin kroz pet godina ponovo ne donese Uverenje o zdravstvenoj sposobnosti, kazna može biti od 10.000 do 150.000 dinara, a građanin to jednostavno može da zaboravi.

Eto, to je, recimo, jedna stvar koja svakako treba da bude ispravljena u zakonu, da zdravstveno uverenje važi onoliko koliko važi i oružani list i onda ne bi dolazili u situaciju da se ovakve kaznene odredbe primenjuju.

Sledeće, zakon je jednostavno svrstao građane, odnosno imaoce u određeni broj kategorija. Pre ovog zakona, u onom drugom zakonu je bilo trofejno oružje, trofejno oružje koje je građanin mogao da poseduje, ali nije mogao da nabavlja municiju.

Međutim, ovim zakonom trofejnim oružjem se smatra ono oružje koje je proizvedeno do 1945. godine. Svi mi koji smo imaoci oružja, koji smo ga nekad nosili i kupovali po službenoj dužnosti, emotivno smo vezani za to oružje i vrlo je ružno ono što se u zakonu predviđa, onesposobljavanje oružja.

Veliki broj ljudi sa kojima sam ja razgovarao u svom posedu ima nekoliko primeraka naoružanja. Zbog toga što u to vreme je trebalo podržati fabriku „Zastava oružje“, pa su starešine morale na kredit za svoj novac da kupuju oružje koje im je bilo i lično i službeno, a radi se, znači, o desetinama i desetinama hiljada ljudi, pa je zatim kroz nekoliko godina kupljeno drugo, a onda treće oružje. Sada za ta dva ili tri oružja koja poseduju moraju da plaćaju porez. Jedan broj ljudi se odriče oružja iz koga nikad nije ispaljen ni jedan metak, koje je još konzervirano, i predaje ga MUP-u.

Da li je to i po Ustavu? Iako je to oružje, to je ipak privatna imovina lica i, znači, oni se jednostavno određenim zakonskim odredbama primoravaju ili da plaćaju ili da se toga oružja odreknu.

Ako već pratimo Evropu, u Nemačkoj, u Francuskoj potreban je pregled kod psihologa, znači, vrši se taj zdravstveni pregled, ali ako vi u Nemačkoj dobijete jednu dozvolu, vi možete na osnovu toga da odlazite u prodavnicu i da kupujete oružje. Vi više nemate nikakvu obavezu da tražite ponovo dozvolu za kupovinu naoružanja, jer prodavac će kontaktirati onoga ko treba i obavestiti da ste vi kupili oružje i da li vi imate 10 primeraka oružja ili 20, to više nikoga ne zanima, jer vaš je rizik ukoliko zloupotrebite oružje. Neće vam biti oduzeto samo oružje kojim ste zloupotrebili ili prekršili zakon, već svo oružje koje posedujete.

Eto, mi tu hoćemo da budemo liberalni, ali smo uveli da vi ako želite da kupite neki drugi primerak naoružanja, vi idete opet ispočetka.

Kada je u pitanju lovačko oružje i kada je u pitanju sportsko oružje, za lovačko oružje do sada niste morali da budete član lovačkog udruženja. Jednostavno, postoje ljudi koji su nasledili ili koji su kupili oružje, ali nikada ne bi pucali ni u jednu životinju. To su više, ono što bi rekli, safari lovci. Ali, ovim zakonom se oni, jednostavno, primoravaju da moraju, praktično, biti članovi nekog lovačkog društva, a to onda podrazumeva da moraju da plate negde od 9.000 do 15.000, koliko košta polaganje lovačkog ispita, u stvari, članarina udruženja i oko 4.000 za polaganje lovačkog ispita.

Ja mislim da je ovo ipak kršenje slobode i prava građana, jer ako je stekao uslov da može da poseduje oružje, zašto bi morao da bude član lovačkog društva?

Isto tako, kada je u pitanju sportsko oružje, kaže da se mora biti član nekog sportskog udruženja, što takođe zahteva određene troškove, ali postoje i takmičenja, što ljudi ne znaju, gde se kaže – u standardnoj kategoriji, a to znači sportsko takmičenje sa oružjem koje je standardno određenog kalibra, vojničko itd.

Kada je u pitanju trofejno oružje, mislim da bi trebalo vratiti na rešenja koja su bila u prethodnom zakonu, jer tog oružja u Srbiji ima negde oko 63.500. Sasvim je dovoljno to što je tada bilo, da se za to oružje ne može kupovati municija, pa samim tim se smatralo da se ne koristi ni za sport, ni za samoodbranu.

Ono što je u zakonu predviđeno, što takođe predstavlja trošak za građane – onesposobljavanje oružja ne može da izvrši sam građanin, mora se izvršiti u nekoj organizaciji koja je za to atestirana, a tu su najmanji troškovi, recimo, u visini 100 evra.

Kada vidite sve troškove koje imaju legalni vlasnici, onda, jednostavno, možete zaključiti da ovaj zakon ne stimuliše ono što u njemu piše, da oni koji imaju ilegalno oružje, da ga prijave i da pokušaju da dobiju dozvolu, jer iako ovde nigde, i ne postoji u našem Ustavu diskreciono pravo, jer diskreciono pravo stavlja zakon van snage, ali u dobijanju dozvola mnogo ima toga što se podvodi pod diskreciono pravo, kada se, jednostavno, kaže ne možeš dobiti dozvolu, a objašnjenja nema zbog čega ne može dobiti dozvolu ako ispunjava sve ove uslove koji su ovde predviđeni u članu 11.

Drugo, kad govorimo o našim građanima, nekako ovaj zakon samim svojim efektima on ide na razoružavanje građana. Ne stoji to nigde ovde u zakonu, ali često puta vidite i u novinama se govori Srbija najnaoružanija na Balkanu, pa, ima preko milion komada oružja pod dozvolom.

Međutim, ako imate u vidu podatke koje smo upravo na Odboru za odbranu i bezbednost dobili od MUP da je Srbija zemlja ne samo u Evropi, nego u svetu, na samom dnu lestvice po zloupotrebama legalnog naoružanja, čak prednjači ispred većine evropskih zemalja. Znači, naši građani, imaoci legalnog oružja, ne zloupotrebljavaju to oružje.

Vi, ako uzmete Novi Zeland, gde je oružje potpuno zabranjeno, oni znači imaju višestruko veći broj krivičnih dela učinjenih oružjem nego što to imaju građani Srbije. Ako se kaže da, recimo, imamo negde 4,3, u stvari 3,9 smrtnih slučajeva na 100 hiljada građana, 92% od toga je učinjeno ilegalnim oružjem, a samo 8% legalnim oružjem. Po tome smo na lestvici među najboljim zemljama u Evropi i svetu.

Zašto onda da naši građani merama koje predviđa zakon, pa onda onim drugim merama koje se odnose na porez, su jednostavno ne privilegovani, nego kažnjeni. Zna se da je ilegalno oružje u posedu kriminalaca, kakve god mere da preduzmete, kakve god zakone da donosite oni će uvek imati oružje, bez obzira koliko ono košta.

Građani ipak imaju oružje i to oružje, na kraju krajeva, služi nekako za ono osnovno pravo, za zaštitu sopstvenog života, za zaštitu svoje porodice, a to je neko izvorno pravo koje su građani preneli na neke organizacije. U našem slučaju to je policija. Znači, kod nas policija i vojska su, da ne kažem, u nekakvom drugom redu bezbednosti, jer za sopstvenu bezbednost i za bezbednost svoje porodice u prvom redu nalazi se taj građanin.

Zbog toga u Evropi, recimo, bilo je u Evropskom parlamentu oko 30 zakona koji su imali za cilj nekakvo smanjenje broja oružja u EU. Ni jedan od tih zakona nije prošao predviđenu proceduru, odnosno izglasan, jer poznata je izjava i šefa Interpola, on je jednom prilikom rekao da od kriminala i terorizma nema bolje zaštite osim naoružanih civila.

I ako mi imamo, znači građane, znači civile, koji u svom posedu imaju legalno oružje, evo, izneo sam i činjenice, da oni to oružje ne zloupotrebljavaju, onda bi bilo potrebno da se izvrše određene ispravke ovog zakona, da se razmišlja čak i o ukidanju tog poreza. Samo da mi sad gospoda iz vladajuće ne prebacuju da su radikali odgovorni za uvođenje poreza na oružje. Ali, ako vidite sve obaveze koje ima lice koje prvi put traži oružje, zaključno sa onim ormarićem, kasom i svim što treba da obezbedi, onda su izdvajanja te jedne godine toliko velika da prevazilaze u dvostrukom, ili trostrukom izdvajanju, recimo, koje građanin mora da izvrši da bi platio porez za svoj stan ili kuću. Vi znate u kakvim uslovima živi većina naših građana, koji se na kraju krajeva, eto bore, za ono golo preživljavanje svoje i svojih porodica.

Znači, postoje ljudi kojima ništa ne znači to godišnje plaćanje poreza ili nekih drugih obaveza, ali postoje i građani koji to mogu teško da ukalkulišu u svoj budžet.

Tako da je i to jedan od uzroka zbog čega ovo pitanje nije regulisano na vreme i zbog čega mi moramo da donesemo ovaj zakon o produžetku od dve godine da bi svi građani mogli to da reše. Ali, i sama činjenica da oni građani koji su pre Nove godine rešili, uradili i bili disciplinovani, ovo po zakonu sada ispada da su oni upravo zbog svoje ažurnosti bili kažnjeni, jer su te dažbine posle Nove godine smanjene za 50%.

Mi ćemo u svakom slučaju podržati ovaj zakon. Smatramo da izglasavanjem ovog zakona, znači, Skupština daje svoj doprinos da olakša građanima da u naredne dve godine mogu svi da izvrše ovu svoju zakonsku obavezu, a Vlada da razmišlja o tome da ovaj zakon, u svakom slučaju, popravi u nekim delovima i da razmišlja o tome da olakša građanima time što bi, recimo, mogla da ukine taj porez na oružje.

To bi bila kao neka svojevrsna nagrada građanima koji su, znači prednjače u Evropi po tome što se pridržavaju zakona i što, gotovo nikada ne zloupotrebljavaju oružje koje legalno imaju u svom posedu. Hvala.
Ovaj amandman, onako kako je predložen, od strane SRS izražava mišljenje praktično svih boraca. Ime branioca i otadžbine nastalo je odmah posle rata 1999. godine kada je u Čačku jedna grupa vojnika koji su branili karaulu Košare, osnovala takvo udruženje branioca i otadžbine.

Za sve ove godine, evo za gotovo 20 godina, ovo ime postoji među borcima, a takođe vezano za ovo ime, konsultovani su i borci od 1990. godine pa nadalje. Svi oni smatraju da je ovo apsolutno adekvatan naziv spomenice.

Zato ja nikako ne mogu da prihvatim obrazloženje da je nešto što se zove Boračka spomenica celishodnije od imena koje označava i period za koji se ta spomenica dodeljuje.

Zakon o odlikovanjima Republike Srbije, član 11. kaže da se spomenica dodeljuje za pojedine važne događaje iz istorije ili od posebnog značaja za Republiku Srbiju, da li je to događaj koji se desio u jednom danu ili koji se desio u jednom periodu.

Mi imamo period od 1990. do 1999. godine ili čak možda ako se uzme jug Srbije, do 2001. godine. Mi kao zemlja nemamo mogućnosti da sada to delimo na različite periode i da pravimo deset spomenica. Zato se pod nazivom kakav smo mi predložili praktično podrazumeva ceo taj period i to je prihvatljivo, jer su tačno određene i granice tog perioda.

Kada vi kažete „Boračka spomenica“, pa možete gospodo da je dodeljujete od Kosovskog boja do danas, jer ona ne ispunjava taj uslov koji se traži u Zakonu o odlikovanjima u članu 11. Drugo, gospodo, znači država će sada po prvi put izdvojiti u svakom slučaju značajna sredstva za ovu spomenicu i zašto onda da ta sredstva, ako se već izdvajaju, zašto kad se izdvajaju da to bude apsolutno adekvatno prihvatljivo, znači svakome?

Izraz „Boračka spomenica“ je apsolutno neodređen. Da ste napisali, recimo, „Boračka spomenica 1990-1999“, to bi bilo prihvatljivije od ovoga kako ste vi dali, jer označava period za koji se ta spomenica daje.

Vaša oba obrazloženja apsolutno su neprihvatljiva, jer da je ovo neko dao iz vladajuće koalicije, to bi bilo prihvaćeno, a zbog toga što je to došlo sa strane SRS, ja čak nekad razmišljam i zbog toga što je to došlo i što je taj predlog možda bio lično moj, jer sam konsultovao unazad ovih 15-20 godina borce, da je i to razlog zašto nije prihvaćen, jer ovo obrazloženje koje ste vi dali, ono apsolutno ne pije vodu.

Tako nešto rekli smo i o Ravnogorskoj spomenici. Znači, izdvajaju se sredstva. Predlog Vlade je bio adekvatan, dobar, prihvatljiv i jednim amandmanom srušeno je sve što je bilo napravljeno kako treba. I ako se i za tu spomenicu budu izdvajala sredstva, onda makar, evo, ja tražim gospodina Milićevića, ali on je dao amandmane, a nije došao u Skupštinu ovih dana.

Apelujem na gospodu iz vladajuće koalicije da taj amandman, koji je prihvatila Vlada, da se za njega ne glasa ili da ga socijalisti povuku, jer je on po meni apsolutno sraman. Hvala.
Ovo o čemu smo govorili apsolutno ne stavlja tačku na podele. Ja sam mislio da su te podele završene, ali ako se gleda ovaj zakon, čak u tri člana se govori o tome da je pomirenje formalno, makar kada su u pitanju pripadnici ravnogorskog pokreta.

Predlog Vlade je bio apsolutno adekvatan, odličan, prihvatljiv. Šta je to zasmetalo onima koji baštine u svojoj ideologiji i koji nastavljaju tradicije onoga drugoga pokreta? Nesporno je to što je rečeno da su oba dva pokreta bila antifašistička i da se dele jubilarne medalje danas, onda bi to bilo adekvatno. Ali, ako su jedni pripadnici već odmah posle Drugog svetskog rata, kad su ovi drugi bili proganjani i maltretirani i ostvarili pravo na partizansku spomenicu 41-45, zašto ovi drugi kojima, evo, već 15, 20 godina koji su u zakonima koji su doneti u ovoj Skupštini potpuno izjednačeni, se ne daje takva mogućnost?

Zašto se jednim amandmanom kvari ono što je Vlada predložila kako treba u ovom zakonu? Zašto se o tome, na kraju krajeva, nije u načelnoj raspravi ovde razgovaralo, nego odjedanput dolazi amandman koji je usvojen i juče se ovde stavlja ispred nas? A, pošto je ovo već u tri člana dato, jer ima u jednom sledećem članu gde se formira komisija koju će činiti tri pripadnika SUBNOR-a i četiri pripadnika koje izabere Skupština. Sve takve komisije do sada su apsolutno bile i oborile ono što je ova Skupština ovde donela, a to je ravnopravnost pripadnika ova dva pokreta. Nijedan pripadnik ravnogorskog pokreta nije uspeo da ostvari nijedno svoje pravo, jer su pripadnici SUBNOR-a bili na drugoj strani i uvek bili protiv toga.
Zahvaljujem.

Mislio sam da nećemo ovoliko vremena potrošiti na ove amandmane, ali ovde je malopre govoreno o tome da neko raskopava, a da neko drugi zatrpava podele.

Gospodin ministar bi trebalo da se oglasi, jer Predlog ovoga zakona je bio za nas apsolutno prihvatljiv. Mi smo ovde u ovom zakonu prvi put želeli, onako kako je to Vlada predložila, da se odužimo pripadnicima Ravnogorskog pokreta i to je Vlada predložila apsolutno onako kako treba.

Ja bih se isto tako pobunio da je bilo ko dirnuo ili pokušao da dirne, ali ta spomenica postoji već mnogo godina. Partizansku spomenicu 1941-1945. Ovo što je predloženo ovim amandmanom apsolutno je neadekvatno, jer Skupština i neki drugi sazivi davno pre nas su doneli zakonsku odredbu po kojoj su ta dva pokreta izjednačena i način na koji je Vlada predložila da se to priznanje da tom pokretu je bio apsolutno adekvatan. Ali, amandmani koji su usledili da se to promeni, oni su neadekvatni i kad se oni povežu još sa članom 118. stav 2. i sa članom 125. stav 3, onda možemo da razmišljamo o tome, o lošim namerama, a mi smo ukazali našim amandmanima na oba člana. U jednom članu smo predložili kako da se to ispravi, a ovaj drugi član smo predložili da se briše, jer sada kada sve zajedno to spojite, predloženi amandman, ova dva člana sa ovim stavovima, onda vi vidite da je to pomirenje o kome se govori i to izjednačavanje apsolutno farsa.

Kada sam razgovarao sa pripadnicima Udruženja ratnih vojnih invalida i govorili smo o tome da li je iko od ravnogoraca ostvario to svoje pravo, oni su se nasmejali i rekli – ne može nikad niko da ostvari to pravo, jer u komisiji sede pripadnici SUBNOR-a, oči hoće da izvade kada se pomenu ravnogorci. I mi sada imamo jednu drugu komisiju koja treba o drugim stvarima da odlučuje, i opet su pripadnici SUBNOR-a. Naš predlog je bio – pa neka ne budu i pitanje je koliko ima živih jednih ili drugih.

Ako se raspravlja o Ravnogorcima, to bi trebali onda u toj komisiji da budu Ravnogorci i oni koje Skupština odabere. Da bi prevazišli problem, mi smo predložili, našim amandmanom da svih sedam članova te komisije izabere Skupština na osnovu predloga poslaničkih grupa. Mislim da je to bilo prihvatljivo.

A, da se mnogo godina posle rata, da su ljudi trpeli sankcije, evo recimo samo tri godine pre ovih nesretnih ratova iz 1990. godine, ja sam trebao da dođem u gardisku brigadu. Znači, to je bilo rešeno pitanje i u toku je bila bezbednosna provera. Posle nekoliko meseci mi je rečeno da je to mesto popunjeno i ponuđeno mi je drugo mesto na vojnoj akademiji. Sve je bilo uredu. Kada je počeo rat sretnem se sa jednim bezbednjakom, koji kaže, znaš zašto nisi došao u gardu? Pa, kažem bilo je popunjeno mesto. Ne, nego tvoji stričevi su bili četnici. Moj otac je bio maloletan i nije učestvovao u ratu, ali moji stričevi su bili četnici, osim jednoga koji je pobegao iz italijanskog zarobljeništva i koji je bio sa italijanskim partizanima.

Znači, o tome se vodilo računa osamdesetih godina. Neposredno pred rat, kod kadrovanja, znači u vojsci, ali kada su počeli ratovi, e tada niko nije pitao, jesu li tebi stričevi bili četnici, čak samo u Hrvatskoj na tom ratištu se o tome malo govorilo. U Republici Srpskoj uopšte, ali ja ne bih sada da se prebrajamo, ali u svim tim ratovima mnogo su bili brojniji pripadnici, odnosno potomci ravnogorskih pokreta, jer ovi ostali koji su se doselili u Beograd, zauzeli pozicije itd, njihovi sinovi, njihovi potomci više svoj rodni kraj nisu doživljavali na isti način kako smo to mi doživljavali.

Zbog toga, ja mislim da ministar ovo treba da preseče i već je trebao da se oglasi, a ne samo da sluša, jer ministar je ovde došao sa Predlogom zakona, sa kojim smo se mi složili, makar po ovom pitanju. On je bio, na kraju krajeva tamo gde se raspravljalo, a posle ovolikog aplauza koji došao sa ove strane, na diskusiju naše predsednice Skupštine, pa ja bih trebao samo da zaključim da kod glasanja ovaj amandman neće proći. Hvala.
Zahvaljujem.

Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, suština ovog amandman koji se odnosi na pravo određene kategorije ratnih vojnih invalida svakih sedam godina kupuju motorno vozilo je da se sam taj postupak pojednostavi. Nije to veliki broj ljudi. Gospodin ministar verovatno zna. Ja mislim da ih nema više od 100 u Republici Srbiji. To su najteži ratni invalidi.

Kada sam pročitao obrazloženje, upravo ono čega se ja pribojavam je u obrazloženju dato. Kaže: „Neophodna je lekarska komisija da utvrdi da li je došlo do promene u zdravstvenom stanju“. Ljudi, pa to se radi onima koji nemaju ruke, nemaju noge. Neće im izrasti ni ruke, ni noge. Oni mogu, eventualno, jednom da dođu i da daju taj zahtev da se vidi da su živi, ali sve drugo je potpuno nepotrebno i predstavlja maltretiranje tih ljudi, pogotovo ako treba nekoliko puta da dođu, što se u praksi dešava.

Želeli smo ovim amandmanom da se to izbegne, jer utvrđivanje njihovog zdravstvenog stanja može da bude samo utvrđivanje na gore jer su to oni najteži ratni invalidi kojih možda ima oko 100 u Republici Srbiji.

Hvala.
Gospodine ministre, uvažene kolege narodni poslanici, da počnem od obrazloženja.

U obrazloženju se kaže da se amandman odbija iz razloga što predložena izmena ne doprinosi boljem pravnom uređenju pitanja koje je uređeno ovim članom. A, u stvari, mi smo dodali samo dve reči na predlog Vlade koji nije, da kažem, potpun. Jer, u predlogu Vlade se kaže da se ukoliko više nema lica, misli se u životu, članova, znači, ukoliko više nema pripadnika ravnogorskog pokreta, da se posthumno može dodeliti Ravnogorska spomenica članovima uže porodice, a ako nema njih onda njihovom srodniku u prvoj liniji do drugog stepena.

Mi smo samo dodali da se to „po zahtevu“, znači, mi smo preciznije regulisali ovaj stav, kako se to može dodeliti, može, a ne mora. Znači, kad kažemo – po zahtevu, onda je potpuno precizno određeno da ako članovi koji imaju pravo podnesu zahtev opštinskom organu, da će se po tom zahtevu postupati. A, ovo može, to takođe može i da podrazumeva da je po zahtevu, ali mislim da smo mi to apsolutno preciznije regulisali i trebalo je da bude prihvaćeno.
Opet po ko zna koji put govorimo o tome, o Ravnogorskoj spomenici. Ovde u obrazloženju se kaže da u članu 112. stav 2. predloženog zakona, da se prava nosioca Ravnogorske spomenice 1941. izjednačuju sa nosiocima Partizanske spomenice 1941. i da nije potrebno dodatno opterećivati tekst zakona.

Mi smo videli kako je prošao taj predlog za Ravnogorsku spomenicu ovim amandmanima koji su došli od strane poslaničke grupe SPS. Tako da, mi smatramo da je to trebalo tako da se uradi, a sada, ukoliko bude uvaženo i ukoliko na glasanju predstavnici poslaničke većine ne odluče drugačije, a konačno bi jednom trebalo u ovoj Skupštini da pokažemo šta je Narodna skupština, šta je Vlada, jer o predlozima Vlade izjašnjava se Skupština, a ona može da odbije i predlog Vlade, ali isto tako i da ne prihvati predlog nekog narodnog poslanika.

Mislim da bi mnogo značilo to i za građane Republike Srbije kada bi poslanička većina u danu za glasanje odbila ove amandmane koje je prihvatila Vlada, jer Vlada je rekla svoje, a o tome ipak treba da se izjasne poslanici koji sede u ovoj Skupštini.

(Aleksandar Martinović: Pa, postali su sastavni deo Predloga zakona.)

Takođe, poslanici mogu da u danu za glasanje ne prihvate Predlog ovog zakona, jer neko kaže da je ovo minorno i nevažno pitanje, a ja kažem da je to jedno vrlo važno pitanje i da ministar i Vlada nisu trebali da dozvole da se dira u njen predlog, jer je predlog Vlade bio potpuno adekvatan. Hvala.
Ovim amandmanom mi smo tražili da se taj period, koji je u zakonu dat, od godinu dana produži na dve godine. Kada smo to predlagali imali smo u vidu da niko danas ne zna koliko ima boraca koji su oboleli od posttraumatskog sindroma, da je potrebno da obezbede tu dokumentaciju, a to smo i zbog toga što je u članu 147, a posebno u članu 148, predviđeno da kada se svojstvo ratnog vojnog invalida priznaje na osnovu bolesti šizofrenija, manijakalno depresivna psihoza, neuroza, psihopatija, posttraumatski sindrom i da dalje ne nabrajam, ta nadležna komisija može dati svoje mišljenje samo pod uslovom da je izvršeno prethodno kliničko ispitivanje koje podrazumeva bolničko lečenje, hospitalnu opservaciju sa odgovarajućim testiranjem i druge hospitalne radnje.

U članu 137. i u članu 147. govori se da se izuzetno od stava 1. zahtev za priznavanje svojstva ratnog vojno invalida po osnovu posttraumatskog stresnog poremećaja, može se podneti u roku od godinu dana i sa dokumentacijom koja potiče iz perioda do stupanja snagu ovog zakona. Tako da, ako se uzme u obzir član 148, gospodin ministar treba da odgovori da li ovo mišljenje nadležne komisije koja daje i gde se zahteva da je prethodno izvršeno kliničko ispitivanje, da li se ono vrši, odnosno da li njega zahteva komisija ili samo pregleda dokumentaciju ukoliko je to tražila neka prethodna komisija ili ukoliko je to izvršeno u prethodnom periodu? Hvala.
Gospodine ministre, uvažena predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, ja prihvatam obrazloženje koje je dala Vlada ne prihvatajući ovaj amandman, jer, stvarno, u članu 5. u stavu 1. u tački 6) se pominje taj datum 27. Tako da, ono što sam ja tražio može da se podvede i pod tačku 6) i ne mora da bude u tački 7).

Time hoću da kažem da smo mi pišući ove amandmane želeli da ovaj zakon učinimo bolji. Međutim, čitajući obrazloženja, ovo govorim kao ovlašćeni predstavnik, ja sam sada video da pojedini amandmani koji su prihvaćeni učinili su ovaj zakon gorim nego što ga je predložila Vlada.

Zamislite, recimo, prihvaćeno je da se umesto Ravnogorske spomenice kako je predložila Vlada, usvoji amandman antifašistička spomenica. Da mi danas proslavljamo neki jubilej to bi bilo u redu, pa da se podeli i Ravnogorcima i da se podeli partizanima, ali ako već jedni imaju Partizansku spomenicu 1941.–1945. Vlada je odlično predložila da postoji ravnogorska spomenica 1941. – 1945.

Znam mnogo ljudi koji bi tražili, jer više mislim da nema živih Ravnogoraca, koji bi tražili da dobiju, jer imaju pravo po ovom zakonu tu spomenicu, ali možda je Vlada vodila računa o troškovima. Siguran sam da nikad nijedan potomak Ravnogoraca neće tražiti antifašističku spomenicu. To apsolutno nije u redu.

Kad smo ovde raspravljali u načelu, da je govoreno o tome mi bismo svakako iz SRS reagovali. Danas ne možemo da reagujemo jer je Vlada prihvatila nešto što je gore od njenog predloga.

Kao ovlašćeni predstavnik želim da nešto kažem i o ovom obrazloženju pali borac i poginuli borac. Naša najbolja namera je bila da zakon koji već 28, 29 godina postoji i u kome je taj termin dat, da se konačno novim zakonom promeni jer vojnik je poginuo, a borac je znači pali borac. Da bude potpuno jedinstven termin, poginuo je i borav, poginuo je i vojnik. A u ovom obrazloženju kad se kaže – umrli. Pa, umrli borac i umrli vojnik je umrli, i jedan i drugi su nestali. Zna se kako u našem pravnom sistemu posle pet godina se oni proglašavaju, znači mrtvim i stiču, takođe, status koji im po ovom zakonu pripada.

Iz ovoga vidim da nije postojala volja u Ministarstvu da se prihvati ono što… neprihvatanje ne može da se obrazloži, onako, da kažem, pa da mi ovde onda zaključimo da u ovoj sali svi imao jedinstveni tretman. Nemamo gospodo isto kao što iz ovih amandmana možemo da zaključimo da to što smo mi pomirili zakonom Ravnogorce, odnosno pripadnike Ravnogrskog pokreta i pripadnike Narodnooslobodilačkog pokreta, odnosno Partizane, mi danas ovim amandmanima dokazujemo da je to samo formalno i da u suštini nije tako, a to će se videti i kasnije kroz onu komisiju koja treba da rešava pitanja Ravnogoraca u kojoj se nalaze tri pripadnika SUBNOR-a.

Zato za sve ove godine od kad je došlo do tog izjednačavanja nikada nije moglo da se učini ništa, jer SUBNOR uvek glasa protiv. Iz toga vidimo da mi, ovde koji sedimo dozvoljavamo i samo se formalno slažemo da je došlo do pomirenja i do izjednačavanja u pravima pripadnika jednog i drugog pokreta. U stvari, ovo što mi radimo ovde time ne dolazi do pomirenja već samo pokazujemo da je to samo formalno.

Ja, kao narodni poslanik ne prihvatam, ne vidim i nikada ne bih glasao za nešto što je formalno i iza čega stoje nekakve sasvim druge namere.

Ovde, u ovoj sali je bilo onih koji su izrazili svoje nezadovoljstvo sa tim što ste ustanovili „Ravnogorska sponica 1941-1945“, ali to je, na kraju krajeva, njihovo pravo. Ali, da se sad radi toga prihvati jedan amandman, da to bude antifašistička spomenica… Sa jedne strane ona priznaje borbu Ravnogoraca kao pripadnika opšteg antifašističkog pokreta, ali pravo ime za njihovu spomenicu je bilo Ravnogorska spomenica 1941-1945. godine.

Hvala.
Gospodine ministre, uvažena predsednice Skupštine, gospodo narodni poslanici, meni je drago što ste i vi govorili o ovom amandmanu, mada imam sasvim drugačiji stav, vezano za Antifašističku spomenicu. Ona je, kako ja kažem, prihvatljiva za sve Ravnogorce, isto kao i za pripadnike Partizanskog pokreta, ali ako bi se dodeljivala danas potomcima kao jubilarna, povodom nekog jubileja vezano za NOR.

Međutim, ovo što ste vi posebno potencirali, a mi iz sopstvene prakse znamo, vezano za tu Komisiju, ovo nije prva Komisija koja ovim zakonom se formira. Tih komisija je bilo i do sada. Nikada ni jedan Ravnogorac nije mogao da ostvari ništa, jer su u Komisiji sedeli pripadnici SUBNOR-a. Da li ih ima? Ima ih verovatno, ali SUBNOR postoji i danje, jer su sada tu naslednici.

Ali, vidite kakvo je obrazloženje. Mi u SRS kada smo razmišljali o tome kako prevazići taj problem, a da kod dodeljivanja te Ravnogorske spomenice 1941-1945. sve bude transparentno i u redu, kažemo – sigurno pripadnici SUBNOR-a ne treba tu da budu. Pre bi trebalo da budu potomci Ravnogoraca.

Ali, ako već Skupština predlaže četiri člana, zašto Skupština ne bi predložila svih sedam članova na osnovu predloga poslaničkih grupa? Po nama je to bilo nekako prihvatljivo.

Međutim, vrlo je interesantno obrazloženje zašto je odbijen takav naš amandman. Kaže – amandman se odbija iz razloga što je neophodno u rad navedene Komisije uključiti organizaciju koja baštini antifašizam i neguje tradicije NOB kako bi rad navedene Komisije bilo kvalitetniji, a u cilju sprečavanja pokušaja revizije istorije.

Znači, ovo što mi govorimo o Ravnogorcima, mi nekako vršimo neku reviziju istorije. U stvari, treba izvršiti reviziju naše istorije.
Gospodo ministri, gospodo iz Ministarstva, poštovane dame i gospodo narodni poslanici, danas raspravljamo o Zakonu o borcima ratnim invalidima, porodicama poginulih boraca.

Dugo smo čekali na ovaj zakon, 28 godina. Dobro je da je ovaj zakon došao u Skupštinu. Kada bi ovo bio samo zakon o invalidima, o ratnim invalidima i porodicama poginulih boraca, ja bih, a sigurno i svi radikali glasali za njega sa obadve ruke jer kroz ovaj zakon kada su u pitanju invalidi i porodice poginulih boraca rešena su sva pitanja koja mi godinama unazad smo postavljali kao probleme, čak su neke stvari i urađene i više od toga.

Međutim, mi imamo recimo jednu suštinsku primedbu. Mi smatramo da u ovom zakonu nisu trebali da se nađu civilni invalidi rata i civilne žrtve rata, one već imaju svoj zakon, jer borci, invalidi, porodice palih boraca su nacionalna kategorija. Oni svoja prava ostvaruju kao nacionalno priznanje. Civilni invalidi rata i civilne žrtve rata su socijalna kategorija i oni svoja prava ostvaruju u zavisnosti od ekonomskih mogućnosti države. Gledajući na prava koja su ostvarili može se reći da je Srbija vrlo bogata država. Koliko je Nataša Kandić uticala na to jer je kritikovala nacrt zakona prethodni, a verovatno će kritikovati i ovaj, jer ona nikada nije zadovoljna sa tim obimom prava prema civilnim invalidima rata i civilnim žrtvama rata i uvek govori kako ratni invalidi imaju suviše prava.

Znači, to je naša primedba i smatramo da to nije trebalo da se reši na taj način. U dosadašnjim zakonima uvek su pominjani borci, ali oni su bili samo u naslovu i ni u jednom drugom članu. Ovo je prvi zakon u kome se borci pojavljuju i kome su praktično data borcima neka prava.

Iako primedba nije suštinska, ali pošto je to ministar izgovorio više puta, pošto je to preuzeto iz prethodnih zakona, nalazi se u našim amandmanima, ali evo, skrećemo pažnju da se izbaci jedan izraz iz zakona – pali borac. Gospodo, ne postoji, to je neprikladan izraz. Kada govorimo o vojnicima mi kažemo, poginuli vojnik. Kada govorimo o borcima, kažemo pali borac. I vojnik i boraca su poginuli. Mi smo to dali u nekih pet amandmana, a onda smo predložili da kada prihvatite taj amandman da je to poginuli borac, da se onda kroz tehničku obradu i lektorsku obradu zakona to reguliše i da to iako je preuzeto iz prethodnog perioda, sad imate mogućnost da to u buduće bude regulisano pravo jer svi borci su skrenuli pažnju na to da taj izraz je neadekvatan. Mislim da nema nikakvih razloga jer to nije suštinska primedba, više je jezičko-tehnička i da je treba prihvatiti.

Kada su u pitanju članovi, mi smatramo da je u članu 5. tački 7) da je trebalo da se period od 23. marta 1998. godine do 26. juna 1999. godine bude u tom članu i da se pomene Kosovo i Metohija. Međutim, pošto tačka 6) koja je uopštena daje mogućnost i ja mislim da ste možda razmišljali na taj način, da taj period od 23. marta 1998. godine do 24. marta 1999. godine bude tu obuhvaćen i onda je to u redu. Sa te strane je prihvatljivo.

Što se tiče utvrđivanja osnovici, u ranijem zakonu je osnovica nekako bila uređena jednostavnije, a i vi ste mogli, vi znate prošle godine kada je doneta, gospodine ministre, ona nezakonita uredba, pa smo posle dva meseca po zakonu po hitnom postupku ozakonili to nezakonito, gde je osnovica određivana na osnovu proseka iz prethodne godine. Sada je taj zakon ukinut. Mislim da nije trebalo ni da e zadrži ovo dva meseca koji prethodnim mesecu za koji se vrši isplata. Jednostavno nije mi jasan razlog zašto se ne kaže prosek iz prethodnog meseca. Ranija osnovica je drugačije bila uređena. Znači, prosečna plata iz prethodnog meseca uvećana za 80%. To je bila osnovica.

Invalidi prve kategorije su imali 100% osnovice, a onda svi drugi su imali u zavisnosti od toga kojoj grupi invalida pripadaju. To je bilo i vrlo logično.

Moglo je i sada tako da se uradi. Ja ne kažem da ovo kako ste vi odredili da to ne može tako. Može to i tako, malo je komplikovanije, jer sada imamo četiri osnovice, od toga po ovoj prvoj, kaže se da invalidi prve kategorije imaju 188% od osnovice. Pa ono je logičnije bilo da oni imaju 100% od osnovice, a svi ostali ispod toga i svi onda ostali, porodica i svi ostali, koji ostvaruju neka prava su negde ispod 100%. Ali, pošto ste vi na ovaj način to već uredili, može to da bude i tako. I od ove četiri osnovice, ja vam skrećem pažnju na ovu četvrtu, jer ona je stvarno uvredljiva, da ne kažem i sramna.

To je pravo na borački dodatak, gde je osnovica najniži iznos penzije u osiguranju zaposlenih u Republici Srbiji, koji je negde oko 13.200,00 dinara. Da ste uzeli, pa to vezali, nekako, a moglo je, procentima za osnovicu kada se uzima plata za srednju, za platu u Republici Srbiji, dva meseca koje prethode tom mesecu, to bi bilo nekako bezbolnije i prihvatljivije. Ali, kada to vežete, za zakonski najniži iznos penzije koji je toliki, pa kada se kaže da ona treća kategorija boraca, da njima pripada 60% od tako mizernog iznosa, onda to smatramo da nije u redu, i zbog toga, ovaj zakon za nas nije prihvatljiv.

Vi ste izvršili kategorizaciju boraca. Imali smo mi tu različitih mogućnosti, i ja lično nikada nisam za to da postoje borci prve, druge, treće kategorije, ali u jednom u Republici Srpskoj, u njihovom zakonu, postoje i borci osme kategorije. Ali, dobro, može i to da bude prihvatljivo.

Želeo bih gospodine ministre, pošto se uvodi dečiji dodatak za vojne invalide, samo da mi kažete ako je već od prve do sedme grupe, zašto nije do desete i samo da mi objasnite način kako će taj vojni invalid, ratni invalid, to ostvarivati.

Što se tiče zdravstvene zaštite, ovde se kaže, mi smo tražili zdravstvenu zaštitu i ovde se kaže u članu 62. počinje borac, pa onda svi ostali, ima pravo na zdravstvenu zaštitu po propisima kojima se uređuje zdravstvena zaštita.

Molim vas, samo da mi to malo detaljnije objasnite, jer mi smo to tražili i znači da su borci dobili pravo to, i sada samo kako će to pravo ostvarivati.

Borački dodatak, član 86. naš stav je uvek bio da borački dodatak nikada ne treba vezivati za nikakvo imovinsko stanje, upravo zato što je to neka vrsta nacionalnog priznanja.

Međutim, ukoliko mogućnosti države nisu takve da to može da se sprovede na taj način, mi bi prihvatili da to bude drugačije. Ali, ne ovako ponižavajuće, u tom članu su navedeni uslovi koje borac treba da ispuni, da bi dobio borački dodatak.

U ranijem onom predlogu, u onom nacrtu bilo je 65 godina, a sada ste to smanjili na 60 godina. Ali ste onda postavili uslove, da nije u radnom odnosu, da nije korisnik penzije, da ne obavlja poslove po osnovu ugovora, da ne obavlja samostalnu delatnost, da nije član privrednog društva, da nije obveznik doprinosa za PIO, da ne ostvaruje pravo vlasništva, i plodouživanja na poljoprivrednom zemljištu, da nije korisnik prava na mesečna primanja po ovom zakonu i da ne ostvaruje u nekoj drugoj državi ovo pravo.

I onda ono kaže, da ne ostvaruje, materijalnu podršku putem novčane socijalne pomoći.

Pa gospodo, novčana socijalna pomoć je veća nego što je ovaj borački dodatak i to je ono što je ponižavajuće, da socijalnu pomoć, da je to, znači, uslov da ako to borac ima, onda ne može da ostvari borački dodatak, a ovo kako ste vi dali ove uslove, to bi trebalo da bude potpuni beskućnik, koji nigde ništa nema.

Postavlja se pitanje, a kako će taj čovek da doživi do 60.te godine, kako će doći do 60 godina, da bi dobio taj borački dodatak, kada ste ovako restriktivne uslove postavili, gospodo, onda jednostavno niste smeli, da nikakve godine pominjete, jer broj lica koji bi ispunjavali ove uslove danas, broj boraca, apsolutno mislim da nije veliki, i da bi država Srbija to mogla, kada sve druge isključi, a kasnije su date, da borcu prve kategorije pripada 100%, druge 80%, a treće kategorije 60% od ovog iznosa.

E tu je nešto što mi smatramo da je uvredljivo i zbog čega nećemo glasati za ovaj zakon i zbog čega smatramo da je ovo ipak ponižavajuće za borce i da to nikako nije smelo da se uradi na taj način i da se navode godine.

Ako je već ovako sve restriktivno, da je trebalo onda da se kaže da to pripada borcima koji ispunjavaju te uslove.

Gospodine ministre, i u članu 93. pošto vreme provedeno u oružanim akcijama, kaže, priznaje se u poseban staž. Najkraće moguće objašnjenje, jer to staž kakav je priznat meni, u dvostrukom trajanju.

Dobro je što je u članu 96, 94. pomenuto pravo boraca na stan i što po nekom redosledu su svrstani sa ostalim kategorijama. Član 104. gospodine ministre, boračka spomenica.

Ja mislim da ovo što ste omogućili da borci dobiju boračku spomenicu, da je možda jedan od najvećih doprinosa ovoga što se odnosi na borce. Ali, pošto niste definisali boračku spomenicu, ja sada ne znam da li vi i ja mislimo isto. Ona se sastoji od neka dva elementa. Jedno bi bila, tačno tako kako kažete, četiri, znači, medalja a drugo bi bila pismeni, koji sleduje, koji bi trebalo da bude prigodan. Pošto mi već 20 godina razmišljamo o ovome, i pošto imamo već i u ovom zakonu Partizansku spomenicu 41. – 45. godina, zatim imamo Ravnogorsku spomenicu 41.- 45. godina.

Mi u ovih 20 godina govorimo o Spomeniku žrtvama rata i branioci otadžbine 1990/1999. godina. Mi, čak imamo idejno rešenje. Idejno rešenje je povezano sa nečim drugim jer u ovom zakonu ne piše da borci 28. jun kao Vidovdan doživljavaju i to je „Dan borca“. On je takav bio uvek u našoj tradiciji. On je, maltene kao takav u našem istorijskom pamćenju, da ne kažem da je on kao takav u našem genetskom kodu. Na toj medalji mi smo predvideli da iz slike Uroša Predića iz 1919. godine „Kosovska devojka“ taj jedan elemenat reljefno bude, upravo zbog toga što to podseća… a ta slika inače nosi jednu vrlo veliku simboliku, a podseća na 28. jun, na Vidovdan koji mi doživljavamo kao „Dan borca“ i nikakav drugi dan nikada nećemo prihvatiti kao „Dan borca“ ili kao dan veterana.

Pravo na legitimaciju. U redu je, mi smo to tražili, to je dato. Ovde smo videli da će jedan široki krug nosioca te legitimacije biti. Dobro. Neka bude to tako. E, sada, kada bude određivano, trebalo bi u legitimaciji da stoji šta ona omogućava.

Kod „Ravnogorske spomenice“, vi ste propisali kako treba da izgleda i mu tu nemamo nikakav problem. Slažemo se. Neka to bude tako. Međutim, već u članu 118. govori se o Komisiji za ostvarivanje prava po osnovu „Ravnogorske spomenice“. Tu smo isključivo protiv da ovakav bude sastav Komisije, jer iako je već, gotovo, koliko je to, 20 godina, izjednačena prava ravnogoraca i pripadnika narodnooslobodilačkog pokreta, nikada ni jedan ravnogorac nije mogao da ostvari svoja prava jer u komisiji sede pripadnici SUBNOR-a. Vi ste predvideli da u ovoj komisiji sede tri pripadnika SUBNOR-a. Oni ravnogorce doživljavaju kao neprijatelje, isključivi su. To smo mi u praksi do sada videli. Smatramo da sve članove treba da imenuje Skupština na osnovu predloga poslaničkih grupa.

U članu 125. zadnji stav, smatramo da treba da se briše, jer ako se govori ovde o ravnogorcima, a mislim da se misli na njih, te presude koje su doneli revolucionarni sudovi, one apsolutno nisu adekvatne, a svako nije mogao da izvrši i svako nije išao da rehabilituje svoje pretke.

Samo još da kažem kada je u pitanju „Ravnogorska spomenica“, da smo mi kroz jedan amandman, pošto ravnogoraca više nema živih, nema živih ni španskih boraca, ja bih voleo gospodine ministre da mi kažete da li ima i jedan živ narodni heroj? Jedini iz ovih ratova imali smo samo jednog heroja koji je poginuo i na osnovu tog svoga čina herojskog dobio orden narodnog heroja. Znači, ako potomci ravnogoraca, ovde ne piše na koji način, ipak oni ovo pravo treba da ostvaruju po zahtevu. Potrebno je da se napiše zahtev.

Kada je u pitanju postraumatski sindrom. Dobro je, gospodine ministre, što ste prihvatili da u članu 137 i 147. se daje mogućnost, što smo mi inače tražili, da se borci koji su oboleli od tog postraumatskog sindroma, da se njihov problem reši.

Smatramo da je ovo što je dato u članu 137. ovaj rok, da bi možda trebao da se produži za godinu dana, zbog toga što ste vi već dali ovde u članu 148. gde je potrebno mnogo toga, jer ako bi samo bila dokumentacija za ovih 20 godina onda bi to bilo u redu, ali smatram da nije nikakav problem ako se kaže da je umesto godinu dana, da je to dve godine i da na taj način ovaj problem bude rešen.
Sve što sam govorio kao ovlašćeni predstavnik apsolutno ništa tu nije sporno. Ja sam rekao da i dosadašnji Zakon o pravima boraca, ratnih invalida i porodica poginulih boraca je u delu koji se odnose na ratne invalide i na porodice poginulih boraca bio relativno dobar i imao je samo nekoliko problema koje je trebalo rešiti.

Ovim zakonom su ti problemi rešeni na jedan apsolutno kvalitetan način tako da kada je u pitanju ovaj zakon i taj deo koji se odnosi na ratne invalide i na porodice poginulih boraca, tu mi nemamo nikakvu primedbu i mi bi glasali za taj zakon.

Međutim, tačno je i to da se prava boraca praktično prvi put pojavljuju u ovome zakonu i da u svim nacrtima koji su bili pre ovoga, oni su bili u znatno manjoj meri. Međutim, ako govorimo o nacionalnom priznanju, ono što je nedopustivo je da se uzima najniža, zakonski najniža penzija i da se to uzima kao osnov i to posle napunjenih 60 godina uz vrlo restriktivne uslove koji, kada ovako razmišljam, možda će zadovoljiti nekoliko stotina ili baš da ne preteram, nekoliko hiljada boraca.

Ovde je rečeno – prihvatljivije bi bilo da je uzeta prosečna penzija u Srbiji, koja je negde oko 24.000 dinara.

Kada se govori o nacionalnom priznanju, i ovo sad što je govorio Miljan, o nacionalnom priznanju za sportiste, koji su inače u svojoj karijeri, jedan broj njih, zaradili ogroman novac, onda se stvarno može govoriti o tome da borci nisu ispoštovani onako kako je trebalo i da je država Srbija sigurno morala da nađe određena sredstva, znatno viša, i da to ne bude ovako baš ponižavajuće.

Ako ste čitali zakon, vi ste onda pročitali i podatak da za sprovođenje ovog zakona treba dodatnih dve milijarde 620 hiljada 175 dinara, a ako ste nekada čitali onaj zakon koji sam ja predložio pre tri godine, tamo je trebalo šest i po milijardi dinara. Verovatno da je taj zakon ili da su elementi tog zakona ušli u ovaj zakonski predlog, koji je u svim ostalim elementima apsolutno za nas prihvatljiv, ne bi došli u situaciju da ipak taj iznos bude manji od socijalne pomoći i da borci razmišljaju da li je bolje da imaju socijalnu pomoć ili da imaju borački dodatak.

(Predsedavajući: Hvala.)

Ali ono posebno, još samo jednu rečenicu, to je tih 60 godina. Znači, treba živeti bez ičega do 60. godine i onda dobiti taj borački dodatak ili tu crkavicu koja je od 7.000 do 13.000 dinara.
Gospodo, prvo trebate shvatiti da smo mi normalni ljudi i da nikad nećemo reći za nešto što je dobro da to nije dobro.

Znači, dosta toga što smo mi tražili je dato ovim zakonom. Mi smo tražili uniformu, u jednom članu se pominje da će ministar propisati kako izgleda ta uniforma. Ja znam da će verovatno u tom pravilniku biti o tome da će je borci nabavljati svojim sredstvima. Ni to nije sporno.

Gospodin Erić i ja smo razgovarali davno jednom prilikom o tome koliko je važna ta spomenica i gledao sam kakav je taj predlog i tu se apsolutno slažemo, to je u redu. Većina stvari o kojima smo nekad govorili na neki način je ušla u ovaj zakon, pominjan je i posttraumatski sindrom. Ja sam zadovoljan što smo se izborili, ja verujem da će samo nekoliko stotina boraca na osnovu toga dobiti status ratnog invalida i moći će da nastave kakav-takav život dalje. Nismo mi Amerikanci pa da posle borbenih dejstava 65% oboli od posttraumatskog sindroma. Na kraju krajeva, mi smo branili svoju zemlju, a oni napadaju na tuđe zemlje.

Ali, ono što je ključno da kažem, nekome je ovaj borački dodatak važan. LJudima koji nemaju druga sredstva da prežive. Jer videli ste kakvi su ti restriktivni uslovi nametnuti, i 60 godina. To 60 godina nije trebalo da postoji. To je trebalo, recimo, da se odmah po zahtevu ljudi koji ispunjavaju te uslove da se da i to ne bi bila neka mnogo velika sredstva, verovatno ne bi prevazišli ono što sam ja predvideo u onom zakonu od pre tri godine. Nama je cilj da se na taj način iskaže poštovanje prema borcima, da ne moraju borci da na nivou svojih opština traže socijalnu pomoć, a imamo ih ovde u parku koji žive od socijalne pomoći. Nedopustivo je, ako je to nacionalno priznanje, da imamo ljude koji žive od socijalne pomoći.
Zahvaljujem, uvažena predsedavajuća.

Dame i gospodo narodni poslanici, s obzirom da je ovo poslednja redovna sednica 11. saziva, ja verovatno 21 put pokušavam da vam ukažem na jedan veliki problem i da svi zajedno učinimo jednu veliku stvar za borce, za ljude koji se već 81 dan nalaze prekoputa Skupštine, u Pionirskom parku, da ovaj nacrt zakona stavimo u proceduru, da ga na skupštinskoj raspravi, ako treba još i poboljšamo, ali da konačno posle 28 godina borci imaju zakon kakav zaslužuju.

Ja sam u ranijim istupanjima, apelovao vas da i obiđete borce u parku i jedan broj narodnih poslanika to je i uradio. Mogu samo da vam kažem da će borci istrajati u svom protestu i u svojim zahtevima. Ako je danas 81 dan, oni su spremni da budu tamo i 181 dan i 280 dana i da sačekaju 12. saziv Skupštine.

Vi ste verovatno mogli da vidite te ljude, od kojih je polovina invalida, neki bez nogu, bez ruku, većina ranjeni. Oni ne traže ništa posebno, traže nacionalno priznanje, a to nisu nacionalne penzije, to je jedan papir na kome piše i treba da piše, da su se oni borili za svoju otadžbinu i jedna, da kažem, bronzana spomenica branioci otadžbine 1990. i 1999. godine koja ne košta puno. Oni traže da mogu da se leče, posebno da se leče njihovi drugovi, a ima ih veliki broj, koji ne mogu ni da dođu na ovaj protest u parku.

Oni takođe traže da se preispita dosadašnja, da kažem, praksa utvrđivanja posttraumatskog sindroma, jer zakonska rešenja do sada priznaju to pravo samo do pet godina, ali takođe sa druge strane druga grupa psihologa kaže da posttraumatski sindrom može nastati čak i u onom poslednjem danu života.