Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Ostojić

Zoran Ostojić

Liberalno demokratska partija

Govori

Samo da niste pomenuli taj nacionalni investicioni plan. To što su smanjeni transferi, te opštine više zavise od nacionalnog investicionog plana. Znači, ovako na kolenima su pred tim novcem. U principu, taj novac se koristi za krečenje škola, je li tako? Ili za pravljenje neke nove stranke.
Hoćete li vi vratiti imovinu opštinama kada se donese zakon o javnoj svojini? To su suštinske stvari koje su potrebne decentralizaciji, plus normalno i izvorni prihodi, kao što su prihodi od imovine.
Ako je to politika Vlade da se smanjeni transferi nadoknađuju kroz nacionalni investicioni plan, onda zaista mislim da smo na milost i nemilost nekog projekta koji se zove URS ili kako se već zove.
Koleginice i kolege, pred nama je nesumnjivo važan dokument, a njegovo usvajanje je obaveza po Zakonu o planiranju i izgradnji. Ovo je interesantna rasprava između predstavnika, da tako kažem – stare politike i gospodina Dulića, zato što su obe strane na neki način u pravu.
Shvatam, gospodine Duliću, da ovo kako Srbija sada izgleda jeste posledica te politike iz 90-ih godina i to nije sporno. Ali, činjenica je da brzina u otklanjanju toga pada na sadašnju Vladu. Na primeru Zakona o planiranju i izgradnji možemo da elaboriramo i više od 20 minuta, koliko imam kao ovlašćeni predstavnik.
Raduje me što sam, ako sam dobro razumeo, shvatio da vi najavljujete izmene tog zakona i to je ono na čemu LDP već od usvajanja tog zakona insistira, sa konkretnim rešenjima. Nadamo se samo da ćemo, kad dobijemo taj zakon, ta naša rešenja videti inkorporirana u te izmene zakona jer, na kraju krajeva, nesporno je da je zakon i ono što niste posle toga uradili dodatno urušio građevinsku industriju.
Ekonomska kriza je ekonomska kriza, ali i loši zakoni imaju nekada efekte ekonomske krize. Kad je u pitanju Zakon o planiranju i izgradnji, a ima veze sa prostornim planom Srbije, to je nesumnjivo tačno.
Biće nam drago da, ako pošaljete sledećeg meseca izmene tog zakona, ako još to bude u skladu sa onim što je LDP od početka predlagao, biće nam još draže. Ali, činjenica je da je izgubljeno vreme. Tu su kolege iz SRS u pravu – može sve mnogo brže. Kad kažete – inertnost birokratije itd, vi ste u prilici da je menjate, vi ste u prilici da kao Vlada protekle dve godine učinite sve da se to popravi.
Prostorni plan nesumnjivo da jeste spisak želja i nesumnjivo je da se može ostvariti samo novcem koji može da dođe iz fondova EU. Bugarska je od tih para, koje su namenjene za otklanjanje neravnomernog razvoja, jer je Bugarska slično bila razvijena kao i mi, Sofija je koliko-toliko bila razvijena a ostatak je bio katastrofa, digla selo.
Ali, nisu samo želje iz ovih planova dovoljne i nekakav novac. Na kraju krajeva, nije članstvo u EU, kao što tvrdi većina proevropskih stranaka, rekao bih da su sve na jedan ili drugi način proevropske, bar na rečima, u ovom trenutku nije članstvo u EU cilj. Članstvo u EU, po našem shvatanju, posledica je onoga što ćemo učiniti od naše zemlje.
Kada naša zemlja bude izgledala kao evropska zemlja, onda ćemo postati članovi. Nije skakanje i preskakanje prepreka i ulazak u EU ono što će nam rešiti probleme. Mi tamo nikada nećemo doći, ako mi Evropu i evropske vrednosti i standarde prvo ne pokušamo da primenimo u Srbiji. Ako to uradimo i ako od naše zemlje napravimo bolju zemlju, koja poštuje evropske standarde i vrednosti, onda će članstvo postati samo po sebi posledica toga.
Između ciljeva koji se govore u ovom prostornom planu pominje se uravnoteženiji regionalni razvoj i unapređenje socijalne kohezije. Ovo ću navesti samo kao jedan primer, uslovno rečeno, fraza ili lepih želja koje se neće ostvariti ukoliko suštinski ne promenimo politiku u Srbiji.
Piše ovde da je teritorijalna kohezija rezultat održivog aktiviranja celokupnog kapitala i potencijala teritorijalnih jedinica koje za to imaju odgovornost i kapacitet. Imaju li naše teritorijalne jedinice odgovornost i kapacitet? Nažalost, nemaju.
Znači, ovo je samo jedan primer, a ima ih mnoštvo gde bih mogao da navedem da ako se suštinski ne promeni politika u ovoj zemlji, a kada govorim o promeni politike u ovoj zemlji, svakako mislim na sveobuhvatnu reformu društva, od promene spoljne politike, preko promene nečeg što mi zovemo nova ekonomija, do decentralizacije, kada će se dobiti i mehanizmi i odgovornost, govorim o lokalnim samoupravama, ništa od ovoga neće se ostvariti.
Ostaćemo da čekamo da nam daju neke pare, oni će nas vući, mi ćemo vas gurati, ovi će vas napadati da ste spori, vi ćete se braniti time da je sve to zatečeno stanje ali, u principu, to će biti šlajfovanje. Svakako da, kada kažu da ste vi deset godina, odnosno vaša partija Demokratska stranka na vlasti, to svakako nije tačno, nažalost, ona je rupa od 2004. do 2008. godine, ne zbog toga što vi niste bili na vlasti, nego što je na vlasti bila jedna, uslovno rečeno, antievropska politika, plaćamo tu cenu.
Zato bez suštinske promene politike, a to ne znači samo brže u onom pravcu u kome svi mi mislimo da treba da idemo, nego reforme recimo javnog sektora, smanjivanje javne potrošnje, potpuno nove fiskalne i poreske politike, decentralizacije, reforme javnih preduzeća, odnosno privatizacije. Znate šta, prostorni plan govori i uvažava, uslovno rečeno, nekakvu prednost koju Srbija ima, to je komparativna prednost u saobraćaju, jer se nalazimo prosto na takvom mestu.
Ali, kada se priča o železničkoj infrastrukturi, ne možemo da ne podsetimo gospodina ministra da, recimo, u tu srpsku železnicu poreski obveznici skrkaju svake godine oko 12 milijardi dinara, tj. 120 miliona evra. To znači da se taj novac ne koristi za to nego se koristi za, ne znam, plate ili za šta već sve. Jednostavno, dok takvu privredu imamo, dok imamo takva javna preduzeća, gde od 582 javnih preduzeća, 580 posluje sa gubitkom, koji pokrivaju poreski obveznici Srbije, znači svi građani, kako ćemo naći novac da ostvarimo ambiciozan prostorni plan Srbije?
Znači, mi ćemo trošiti novac dalje na održavanje nekog socijalnog mira, na nešto što se zove kupovina birača, a faktički takva situacija generiše to što vi zovete Srbija – deponija.
Ako kolega Ilić kaže da ne radi pruga Kraljevo-Niš preko Kruševca već dve godine, onda je činjenica da to preduzeće sa tolikim subvencijama, koje svi građani uplaćuju, u principu je neefikasno. Sada napraviti bolju, čistiju, sa jačom infrastrukturom Srbiju, u takvom okruženju apsolutno je nemoguće.
Rekoh da ovaj prostorni plan uvažava delimično tu jednu komparativnu prednost - saobraćaj, ali čini mi se da ne uvažava ono što je možda najveća prednost Srbije, a to je poljoprivreda, jer nećemo se mi hleba najesti od automobila, ima ko bolje to radi od nas. Sami podatak da 85 odsto teritorije Srbije je poljoprivredno zemljište, ovaj plan, nažalost, ne uvažava u dovoljnoj meri. Zašto?
Nije dovoljno samo napisati kako, eto, selo se prazni, ne znam 700 sela sledećih nekoliko godina od 4.000 i nešto će nestati. Jednostavno, ne može se željama nego podsticajnim merama, pametnom politikom sprečiti, uslovno rečeno pražnjenje sela i rast gradova, a što je grad veći to je život u njemu skuplji. Potrebno je apsolutno ono što kažemo - nova politika da bi se to sprečilo.
U nekim drugim društvima koja više uvažavaju nešto što se zove realnost, mada je reč realnost u poslednje vreme postala moderna u Srbiji i nama je to drago, govorim oko Kosova, realnost kaže da skup život u velikom gradu neke ljude koji nemaju prihoda da žive u velikom gradu prisiljava da idu van velikog grada u selo, govorim o penzionerima itd.
To je na neki način, politikom koja se vodi, prirodan tok stvari. Mi možemo da želimo da, kako da kažem, sprečimo da ljudi dolaze u veliki grad, ali prosto niko ne može i ne sme to da radi. Ako se nastavi ovakva politika koja je, u principu, samo nekakva inercija neke ranije politike industrijalizacije i elektrifikacije, to će se dešavati.
Mi ćemo i za deset godina kukati kako se smanjio broj sela i broj ljudi koji žive na selu, ali suština je napraviti uslove da se živi van velikog grada pristojno, dostojno čoveka u Evropi u 21. veku.
Veliki novac u Evropi postoji za to. Ne znam koliko znate da fondovi EU postoje za takve, da kažem, detaljne ili razvojne projekte, da se npr. povlači za razvoj Interneta na selu. To uopšte nije mali novac. To je samo jedan primer. Do Interneta na selu, daleko smo mi od divljih deponija, makadamskih puteva, uzoranih puteva itd.
Plan koji imamo, on se ne može ostvariti uz dosadašnju ekonomsku politiku. Možemo da kukamo kako je demografska slika Srbije nepovoljna, kako se svake godine gubi jedan grad od 30.000 stanovnika, kako Beograd dobija 70.000 novih stanovnika, ali činjenica je da je to isto vezano za politiku.
U ekonomskoj situaciji koju imamo, toliko nezaposlenih, svakako da će ljudi pre šansu potražiti u vekom gradu, a oni sposobniji u inostranstvu. Bez suštinske promene u politici, ulaganja u obrazovanje, u mlade i bez onoga što mi zovemo međugeneracijska solidarnost, mladi će i dalje odlaziti ili u velike gradove ili u inostranstvo.
Onaj ko je iz neke okoline Kruševca, sposobniji će otići do Kruševca, još sposobniji će stići do Beograda, a oni najsposobniji će verovatno završiti negde na zapadu. To je proces koji se, zbog politike koja se vodila devedesetih godina, nažalost nastavlja.
Činjenica je da u zadnjoj deceniji 20. veka oko 500.000 mladih je napustilo Srbiju, uz pretpostavku da je svako od njih dobio bar jedno dete, malo ko se vratio, to su ljudi u toj dobi, to znači da u Srbiji sada ima milion ljudi manje nego što je moglo biti. Za to je odgovorna pogrešna politika.
Nažalost, inercija toga se nastavlja, a one četiri godine od ubistva Đinđića do formiranja ove vlade su dale svoj danak. Ono čime nismo zadovoljni je što se u ovih dve godine uradilo no što je trebalo da se uradi, ali veoma sporo. Da nije bilo glasova iz Brisela, koji su vukli ovu vladu prema evropskim integracijama i nas iz LDP, koji smo otpozadi gurali, ne bi stigli dovde.
U svakom slučaju, ambiciozni planovi i planovi generalno službe da se ostvare ili ne ostvare. Kada ovakav plan jedan parlament donese, to ne može da bude takva dilema: da se ostvari ili da se ne ostvari. Mi ćemo sve učiniti da se ona ostvari, ali dok smo u opoziciji možemo samo da predlažemo, nudimo rešenja i kritikujemo. To i radimo, ali ono što nas čeka, moramo svi da uradimo.
Preskočili smo jednu prepreku juče. Mi iz LDP učinićemo sve da ova situacija, odnosno ovaj status u kome smo sada, traje što kraće, ali svakako na Vladi je odgovornost da što pre stignemo do statusa kandidata za EU, ali to ne rešava samo po sebi problem. Moramo te evropske vrednosti da dovedemo u Srbiju.
Sad da li ćemo kao društvo biti u stanju to uz ovu ili onu vladu, na nama je da uradimo. Mi, što se nas tiče, smatramo da je ovo ambiciozan plan, da je, zato što je ambiciozan, više skup lepih želja. Voleli bi smo da se ostvari. Mi nismo srećno što se samo 4% otpadnih voda prečišćava, ali bez suštinske reforme i nove politike i nove ekonomije ovo neće moći da se ostvari.
Nažalost, gospodine Duliću, u ovih dve godine tog što mi zovemo nova politika, odnosno posebna nova ekonomija, tog malo ima. Recimo, svi pričamo kako u sledećih 10 godina moramo da strukturu privrede prilagodimo onom što nas čeka tj. da mnogo više, veći procenat društvenog proizvoda zavisi od izvoza. To znači nekakva nova reindustrijalizacija, za šta se mi iz LDP zalažemo, takođe, ovde u ovom planu ne vidimo, kako da kažem, viziju da je to potrebno.
Nekako, ocena stanja je nesporna, sadašnjeg stanja i ono nije dobro, ali to kako ćemo doći do te čiste Srbije koja je pristojno mesto za život, to baš u ovom planu nije jasno naznačeno, odnosno u ovom planu nedostaje ne kako treba Srbija da izgleda, nego kako do takve Srbije doći. Zato sam rekao ta reindustrijalizacija i poljoprivreda su zanemarene u ovom planu, saobraćaj nije i to je jedino što je dobro.
Hvala, predsednice. Koleginice i kolege, poštovani građani, nasilje i mržnja su ko ruka i rukavica, nema nasilja bez mržnje. Svako zamenjivanje teza o nasilju, jednako je nesposobna vlada zbog koje građani odlaze, jeste pokušaj pravdanja nasilja. Svako zamenjivanje teza o nasilju, fizičko nasilje, ubistva, zločini, prebijanja i sve što sledi uz to je jednako privatizacija, nepoštena, ili privatizacija od tri evra, jeste pravdanje nasilja.

Svako ko kaže da su sve vlade od 5. oktobra 2000. godine bile demokratske, da su se borile protiv nasilja, laže. Nisu sve bile. Bila je Đinđićeva vlada, svakako. Posle se vratila politika nasilja i zločina. Na kraju krajeva, posle 5. oktobra je zapaljena američka ambasada i još neke. Ne pre.

Svako ko kaže da su devedesete uzrok ovoga, ni taj ne govori istinu. Devedesete su samo vrh, kraj degradacija, destrukcija jednog sistema koji je trajao duže od jedne decenije, sistema kome je bilo imanentno nasilje, revolucionarna pravda itd., znači, nešto u čemu smo živeli decenijama, mada to nasilje nismo direktno osećali, sem u poslednjih deset godina, kada su neki za račun drugih pribegli nasilju da bi očuvali propalu politiku i uveli i Srbiju i sve okolne narode u krv i nasilje, jednostavno su završili kako su završili.

Ovde menjamo Krivični zakonik, Zakonik o krivičnom postupku da bismo omogućili efikasnije kažnjavanje nasilja. To se svakako nekome ne dopada. Kome može da se ne dopadne? Onome ko je u suštini delio ideologiju u poslednjim godinama tog režima, od 1997. do 2000. godine je učestvovao u vlasti, delili su ideologiju nasilja i zločina. Te vrednosti su dovele do mržnje i, na kraju krajeva, do nasilja. To je bila vrednost „tri P“: plavuša, „pajero“ i pištolj. To su bile vrednosti čoveka koji se obogatio noseći gajbice, a bio je predsednik države.

Znam da postoje mnogi nostalgičari tog sistema, tog sistema koji je ogrezao u nasilju i čiji se lider ubio u Hagu. Znam da su državni organi i institucije u tom sistemu za vreme devedesetih otišle u svoju krajnost. Nasilničke i zločinačke bile su i pre devedesetih, ali su to tada otvoreno radile. Državna bezbednost je jedino u ovoj zemlji imala oružanu formaciju koja je imala i helikoptere i avijaciju.

Tih devedesetih, kada su neke kolege odavde učestvovale u vlasti, u poslednjoj fazi, najluđoj fazi tog režima, od Srbije su načinili ono što smo videli 10. oktobra.

Nažalost, 5. oktobra nikakve revolucije nije bilo. Petog oktobra je samo sistem pokušao da zameni prvog čoveka da bi sistem opstao. Oni bi uspeli, da je taj prvi čovek 25. septembra priznao poraz i onog koji je od sistema određen da ga zameni pustio u svoju kancelariju. Dvadeset petog septembra bi Koštunica ušao u Miloševićevu kancelariju, jer bi Momir Bulatović i Mirko Marjanović došli na svoja radna mesta, ništa se ne bi promenilo. Zorana Đinđića ne bi bilo na mestu predsednika Vlade, ali bi verovatno bio živ, a mi bismo i dalje živeli u tom sistemu iz devedesetih. No, onaj koji je očigledno obnevideo u poslednjoj fazi svoje vlasti to nije uradio i došlo je do 5. oktobra.

Petog oktobra nikakva revolucija nije bila, to je bio pokušaj građana da odbrane svoj glas od onoga koji nije hteo da prizna rezultate izbora, a to se valjda u svim normalnim zemljama zove pokušaj državnog udara. To ne opravdava nasilje 5. oktobra, ali pomaže da se razume i sve ono što uz nasilje sledi. Da, odbrana od 5. oktobra je legitiman čin svakog građanina u svakoj normalnoj zemlji.

Dakle, nostalgija je velika, ali kad pogledamo da su, uprkos tom 5. oktobru, zločinačka politika i nosioci zločinačke politike zadržali glavne poluge državne vlasti, a to su vojska, oružana formacija državne bezbednosti, a da su danas spali samo na ove restlove po ulicama, huligane, navijačke grupe i te podzemne organizacije, „Dveri“, „1389“, sve navijačke grupe, spali su na to, to znači da je nervoza velika.

Zato nam je drago što ste prihvatili naše amandmane, koji objektivno ipak ne šire povećanje pritvora sa osam na trideset dana u skraćenom postupku na sva dela za koja je zaprećeno pet godina, nego samo na ona koja imaju elemente nasilja, jer je ovo poslednji trenutak da se sa nasiljem razračunamo.

Kad se razračunamo sa nasiljem, razračunaćemo se i sa onima koji propagiraju nasilje i njihovim nosiocima. Tada će i nostalgičara i nostalgičnih govora za vremenom zločina i nasilja biti manje. Na kraju krajeva, valjda će ih biti manje zato što će građani tako odlučiti. Hvala.
Član 107, dostojanstvo Skupštine. Pitam vas da li je insinuacija povreda Poslovnika? Da li je insinuacija da je gorela američka ambasada ili je činjenica? Da li je insinuacija da je tada predsednik Vlade bio Vojislav Koštunica ili je činjenica? Da li je insinuacija da se policija sklonila i pustila navodne demonstrante, branioce Kosova, kako god, da zapale? Da li je to insinuacija ili činjenica? Da li je insinuacija da je Legija postao komandant zločinačke oružane formacije Državne bezbednosti devedesetih godina, ili je to činjenica? Da li je insinuacija da je penzionisan kada je Zoran Đinđić bio predsednik Vlade ili činjenica?
Da li je insinuacija da Jočić, ministar policije, u vreme paljenja američke ambasade nije mogao komandovati policijom, ili je to činjenica, jer je bio povređen? Da li je insinuacija ko je komandovao policijom? Jeste, nije Jočić. Ko? Nikitović ili Bulatović? To će se utvrditi. To nije činjenica, tačno. Ne znamo ko je od njih dvojice. Ili lično Koštunica. To je insinuacija.
Ali, pitanje ko je komandovao policijom, neka bude insinuacija, da li je to vređanje? Ne, to je samo postavljanje pitanja, nikog ne vređam time. Pitam ko je komandovao. Utvrdićemo to jednom.
Da li je učinjeno krivično delo? Da li je neko za to odgovarao? Nije. Da li je insinuacija ili činjenica da je jedan čovek dobio tri meseca zatvora za paljenje džamije? Nije insinuacija, to je činjenica. Ko je tada bio na vlasti? Koštunica. Da li je to insinuacija ili činjenica? Činjenica.
Slažem se sa gospodinom Aligrudićem da se mi vratimo na ovaj zakon, da ga popravimo, ali samo da odgovorim gospodinu Aligrudiću.
Da li moje noge smrde, to nije poznata činjenica. Možda smrde, možda ne smrde, ali svakako to nije poznata činjenica ni za gospodina Aligrudića, ali da je gorela američka ambasada, nekako mi se čini da je poznata činjenica i to ne može da se upoređuje. Uopšte ne želim dalju polemiku.
Želim da mi donesemo zakon kojim ćemo nasilje skloniti sa ulica kako bi zagovornici politike nasilja mogli nasilje, eventualno, da zagovaraju na internetu, govorom i štampom, ali ne da ga primenjuju u praksi, jer, na kraju krajeva, svi dvadeset godina živimo u nasilju. Zato mi je stalo da se ovaj zakon usvoji, a da se ne krše ljudska prava, jer smo mi partija koja o tome vodi računa.
Ja nikoga ne vređam. Ako su insinuacije, one mogu biti uvreda, ali ja sam govorio o činjenicama.
Gospodinu Tomiću bih preporučio: idite vi, pošto znam da ste partizanovac, sa Marašom, navijajte za Partizan, ali manite se onih navijačkih grupa i svega onoga u šta ste duboko zagazili.
Hvala, potpredsednice. Koleginice i kolege, moje pitanje će biti za ministra prosvete gospodina Obradovića. Već čekamo njegov odgovor na zatezanje oko akreditacije Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru, mada bi bolja adresa bio gospodin Ugljanin, ali ipak ćemo sačekati odgovor ministra prosvete.

Moje pitanje se odnosi na dobre studente. Dobri studenti najavljuju za sutra protest nekoliko fakulteta u Beogradu. Protest je zbog onoga što smo vam govorili kad smo usvajali izmene Zakona o visokom obrazovanju, mislim da je bilo u junu. Taj je zakon kozmetički, ne rešava suštinu onoga što mora da reši jedan zakon, kao što je npr. obavezno usavršavanje, odnosno rad pred ispit i njegova proporcionalnost u odnosu na usmeni ispit. Te predispitne obaveze u principu su suština ili bi morale biti suština tih izmena. To nije regulisano.

Sećate da smo vam govorili da treba smanjiti broj rokova kako bi se omogućilo da se studenti češće viđaju sa profesorima, da tako profesori dobiju bolji uvid u znanje studenata, da studenti lakše savladaju gradivo iz razgovora sa profesorima, da profesori i studenti imaju više vremena jedni za druge.

Govorili smo vam, između ostalog, da mora da se reši finansiranje. I ovo sutra je posledica toga što jednostavno taj član 88, tako gumen kako je napravljen, to ne rešava. Šta se dešava? Opet neki dobri studenti, koji možda jedan ili dva ispita nisu položili, imaju 48 bodova, ne mogu da budu sigurni da neće morati da plaćaju školarinu. Ima čak fakulteta gde studenti koji su dali sve ispite, imaju 60 bodova, ne mogu biti sigurni da će biti na budžetu. Prošle godine ste imali nekakvo hibridno rešenje sufinansiranja, gde neki studenti nisu plaćali školarinu, nisu imali pravo na dom, plaćali su menzu, plaćali su polaganje ispita itd.

Ovo mora da se reši, zato što je reforma obrazovanja, kao i reforma zdravstva, nešto što je suština sveukupnih reformi u ovom društvu, a nažalost, ništa se u tim oblastima ne dešava. To je naš stranački stav.

Pre neki dan je ministar zdravlja gospodin Milosavljević priznao da je pre dve godine pogrešio, pa je vratio pravo doktorima na dopunski rad. Ovde tražimo od ministra obrazovanja da kaže kada će da promeni zakon, da bi svim studentima na početku godine bili jasni kriterijumi i da bi se njihov trud, ako daju redovno ispite, isplatio, tako da ne plaćaju školarine, odnosno da budu na budžetu. Jer, zaista, ovo rerangiranje i ovo što se dešava apsolutno destimuliše studente. Govorim o studentima koji uče i redovno daju ispite. Moraju da se utvrde jasni kriterijumi na početku godine, da student zna da će ako uči i ako polaže ispite biti na budžetu, tj. da neće plaćati školarinu.

Zakon je toliko nedorečen. Pošto vi, kako da kažem, postala je praksa da usvajamo izmene zakona nekoliko meseci pošto je donet zakon... Onda, pošto je to već praksa, hajde da rešimo da se ne dešava svake godine pred školsku godinu ovo što će se dešavati sutra. Po zakonu, čak, od 2012. godine studenti sa 60 bodova, oni koji su apsolutno očistili godinu, neće biti sigurni da će biti na budžetu. Da ne bismo svake godine imali ove scene koje ćemo imati sutra, dajte da jednom to rešimo. Dobri studenti imaju pravo da budu na budžetu. Oni koji su loši, neka plaćaju, ali da se zna jasan kriterijum, a ne da to zavisi od novca.

Na kraju krajeva, i Ministarstvo za omladinu i sport bi moglo da se angažuje oko ovoga, a ne samo mladi iz Liberalno-demokratske partije. Nisu nadležnost tog ministarstva samo navijači, huligani i sport, nego svi mladi. Svakako da nije dovoljno uzeti ili ukrasti slogan LDP-a „Mladi su zakon“, a ništa ne učiniti da se ovo pitanje studenata reši.

Moramo hitno da razgovaramo, da se kriterijumi pojasne, da bude svima jasno i da se ne dešava ovo što će se desiti sutra. Hvala.
Moram da promenim koncept. Poštovani građani, upravo ste videli raspravu koja pokušava od vas da sakrije i zamagli suštinu. Predstavnik tzv. leve populističke opcije, socijaldemokratske, zalaže se za izjednačavanje privatnog i državnog. Predstavnik u liku ministra, skoro večnog, da nema jednog koji je duže od njega, onoga koga zovu trgovac ljudskom nesrećom, pripadnik desne populističke opcije, konzervativne, narodne, kako se to u Evropi zove, brani državni koncept kao da je najgori boljševik i komunista.
Šta je suština? Suština su zatečeni interesi koje ovaj zakon i ovih osam i po godina neće promeniti. Postoje tri segmenta: državno zdravstvo, privatne ustanove, gde ne daj bože da se privatne ustanove pominju, nego samo državne ustanove, a ovo je privatni sektor i postojite vi, građani.
Gospodin ministar i Vlada kojoj pripada, on je očigledno ministar samo državnog zdravstva, niti je privatnog, a još manje građana, jer suština je u novcu. Nisam doktor, za razliku od prethodna dva govornika, nego u parama. Zašto je suština u novcu i zašto se sve krije od nas?
Mi nemamo taj famozni paket usluga koje moramo da dobijemo za novac koji odvajamo. Tog paketa nema već osam godina i neće ga biti, jer se od novca finansiraju državne zdravstvene ustanove. Mi nemamo ulaženje i izjednačavanje sa sistemom privatnog zdravstva, po sistemu kakav je u celoj EU i u normalnim zemljama: gde ide pacijent, tu ide novac, vaš novac, ne njihov.
Jednostavno, radi se o velikom novcu, a stalno se priča kako smo siromašni, samo Albanija izdvaja manje od nas. Da je tako, onda bi mi odavno imali nacionalni zdravstveni račun, ali ga nemamo, iako se ovde pominje iz nekog razloga, da po tom računu koga nemamo za zdravstvo izdvajamo 9,5% BDP. To je preko tri milijarde evra.
Sva istraživanja i procene kažu da je ta cifra mnogo veća, gospodine Milosavljeviću i zato se ne formira nacionalni zdravstveni račun, da ne bi građani ove zemlje videli da izdvajaju pet milijardi evra za zdravstvo, a imaju ovakvo zdravstvo. Jednostavno, ovde je u pitanju ispravljanje greške od pre dve godine, koju ste priznali i to ne možemo da ne podržimo.
Napravili ste grešku, sada je ispravljate, ali to se tiče samo doktora. Ovo sa građanima nema veze, građani će za ogroman novac koji izdvajaju imati i dalje lošu uslugu. Žao mi je.
Svakako da ne možemo glasati za ovakav zakon, ali da se ne bi odvela priča u drugom pravcu, suština je ogroman novac koji se vrti u zdravstvu, suština je da se taj novac sakrije zato što su u pitanju interesi, a da li će doktori imati dopunski rad ili ne, to je samo pena. Građani ovim izmenama neće dobiti bolju zdravstvenu zaštitu. Ovde nema ni "r" od reforme zdravstva.
Na kraju krajeva, nije ni čudo zato što osam godina ministar nije ministar zdravlja nego određenih državnih struktura, doktora, profesora itd. i ostaće upamćen u istoriji kao čovek koji je zanimljivu politiku vodio, a od koje smo svi imali štete.
Koleginice i kolege, za LDP je nesporno da je srpski narod podneo mnogo žrtava u proteklim ratovima u Jugoslaviji u 20. veku. Osuditi zločine nad svojim narodom je nešto sasvim prirodno, normalno i logično, gotovo nepotrebno. Ne mogu da zamislim da neko, bilo ko u ovoj zemlji nije spreman da osudi zločine počinjene nad svojim narodom. Prosto, kao da glasamo da li ćemo usvojiti deklaraciju da volimo svoju decu ili da je danas četvrtak.
Još oko Deklaracije o Srebrenici smo rekli da ako je to maksimum vladajuće većine, koju vi predstavljate predstavljajući većinu u Srbiji, ako je ovo alibi za donošenje Rezolucije o Srebrenici, onda nemamo ništa protiv da osuđujemo sve zločine počinjene nad pripadnicima srpskog naroda i građanima Srbije.
Javljaju se ovde dva problema. Tada ste ušli u jedan kompromis, nespremni da osudite genocid u Srebrenici, da ga tako nazovete, jer složićete se, na prostoru bivše Jugoslavije je učinjeno mnoštvo zločina i jedan genocid. Ograničen, ali ipak genocid. Pričam ne o svojim političkim stavovima, nego o utvrđenim sudskim činjenicama.
Danas, govorim vama kao predlagaču, vidite da oni koji su tada hteli u tu rezoluciju o Srebrenici da ubace i zločine nad srpskim narodom, to nisu uradili iz želje da se osude zločini nad srpskim narodom, nego da se spreči donošenje Rezolucije o Srebrenici.
Danas neće glasati, koliko sam razumeo iz diskusije svojih kolega iz opozicije, za ovu rezoluciju. Mi ćemo glasati, jer je to prirodno i logično. Ali, vi koji ste predložili ovu rezoluciju, sa naše tačke gledišta, tim trulim kompromisima u suštini ne poštujete srpske žrtve. Kako mogu srpske žrtve da budu, i njihova osuda odnosno zločin nad njima, alibi za donošenje neke druge rezolucije?
Šta smo i dokle smo došli? Osudili smo ne genocid u Srebrenici, nego zločin, osuđujemo zločine nad Srbima pojedinačno. Da li je bilo drugih zločina nad Bošnjacima, osim u Srebrenici? Bilo je – u Prijedoru i raznim mestima. Na pet kilometara odavde su bile otkrivene masovne grobnice sa Albancima. Da li osuđujemo pojedinačno te zločine?
Šta će biti sutra kada normalizujemo odnose sa Kosovom, pa se dogovorimo da osudimo te zločine koje su pripadnici albanskog naroda činili nad Srbima i pripadnici srpskog naroda nad Albancima. Govorim o onima koji su zakopavani i spaljivani po Srbiji. Onda ćete opet polaziti od tzv. patriota kroz toplog zeca, kao danas.
Zato je trebalo da nas poslušate i da prihvatite onu rezoluciju kakvu je Savet Evrope, odnosno Evropski parlament usvojio, gde se osuđuju svi zločini i ističe jedan od svih jer je zločin genocida. Ako je to mera, i to smo prihvatili, jer ako je ovo maksimum koji Srbija može u ovom trenutku kroz vašu vladajuću većinu da da, u redu je.
Verujemo da će u budućnosti, ako budemo brže napredovali na putu evropskih integracija, ta mera će biti drugačija i bićemo u stanju da se suočimo sa zločinima koji su počinjeni u naše ime. Moralno pravo da tražimo od drugih da osude zločine nad Srbima daje nam samo naša sposobnost i mogućnost da prvo osudimo zločine koji su počinjeni u naše ime.
Ne bismo želeli da vi kao vladajuća većina i dalje sledite narod, nego smatramo da odgovorni političari treba da vode narod. To što je javno mnjenje takvo kakvo je, odgovornost je vladajuće većine. U tome se razlikuju državnici i političari ili politikanti. Politikanti slede narod, državnici vode narod, čak i onda kada znaju da to nije većinsko mišljenje.
Otuda bih želeo da je istina ono što je predsednik Tadić rekao u susretu sa gospođom Klinton, da je izručenje Ratka Mladića naša unutrašnja potreba, da to ne radimo zbog međunarodnih obaveza. Otuda su kolege iz opozicije koji neće glasati za ovu rezoluciju u jednom u pravu – da je Rezolucija o Srebrenici bila zaista za spoljnu upotrebu, a da je ovo za unutrašnju upotrebu.
Dok je tako, dok ne shvatite da zločini koji su počinjeni u ime naše i njihova osuda su naša unutrašnja potreba i da to nema nikakve veze sa međunarodnim činiocima, dotle ćemo mi biti zaustavljani na putu nečeg što se zove suočavanje sa prošlošću, na putu nekakvog pomirenja među narodima koji su 70 godina živeli u jednoj državi.
Lako je osuđivati zločine. Čini mi se da je teže osuditi zločince. U tome je suština. Tražimo od drugih da osude zločince koji su počinili zločine nad pripadnicima našeg naroda. Ali, prvo treba da imamo snage, hrabrosti, morala i časti da osudimo zločine koji su počinili u naše ime nad drugim narodima.
Moralno pravo da prozivamo parlamente u okruženje da osude zločince nad našim narodom, dok se još dva haška optuženika za najteže zločine po poslednjim informacijama nalaze u Srbiji, malo je diskutabilno.
Žrtve imaju svoja prava i njihovi potomci, a to je pravo da se zločinci kazne. Ako smo, verujući, pa čak i ako nismo, moramo da znamo da i zločinci imaju svoja ljudska prava. To pravo nije samo pravo na fer suđenje, to je pravo i na kaznu. Kada zločinac ne dobije kaznu, suočava se sa nečim što je mnogo gore od kazne, a to je savest.
Pomirenje i osuda zločina na ovaj način, sa naše tačke gledišta, ne odaje poštovanje prema žrtvama, nevinim žrtvama srpskog naroda. Ovakva rezolucija je prilično površna. Rekoh – ako je ovo mera mogućeg u ovom trenutku i ako oni koji su tada hteli da se ovo ubaci u Rezoluciju o Srebrenici, sa namerom da ne bude rezolucija o Srebrenici, mi ćemo za nju glasati, ali ste mogli i bolje da je napišete.
Dajete punu podršku svojim državnim organima na procesuiranje počinilaca. Pretpostavljam da se to odnosi i na to, da ako neko krije Mladića, pa da ga nađu ili ne znam na šta se to odnosi. Što mi moramo da dajemo podršku međunarodnoj zajednici u procesuiranju počinilaca? Mislim da međunarodna zajednica nama daje podršku da to učinimo i da izručimo Mladića i Karadžića.
Mi pružamo punu podršku svim državnim organima i institucijama u preuzimanju gonjenja u skladu sa zakonom. Ako im ne damo podršku, šta, onda oni neće da rade u skladu sa zakonom? Ovde piše da tražimo da se na adekvatan način kazne počinioci zločina nad srpskim narodom i građanima Srbije. Ovo – građanima Srbije je svakako u redu, ali - zločin nad narodom, postoji samo jedan zločin nad narodom, a to je zločin genocida. Do sada je sudski utvrđen samo jedan i to u Srebrenici.
Meni stvarno nije jasno zašto pružamo punu podršku pravnom timu koji zastupa Republiku Srbiju u postupku protiv Republike Hrvatske pred Međunarodnim sudom pravde? Iz ovoga, ako im ne damo podršku ili će se oni raspasti, posvađati ili neće moći da završe svoj posao. Ali, ajde, ovo su samo formalne, kako da kažem, primedbe koje pokazuju aljkavost.
Ima jedna stvar koja traži jedno objašnjenje. Izražavamo žaljenje i solidarnost sa žrtvama NATO bombardovanja. To je u redu, ali mi objasnite - zašto mi jedanaest godina posle NATO bombardovanja ne znamo koji je to broj žrtava? Koliko je žrtava poginulo u NATO bombardovanju? Koja su njihova imena? Neverovatno je da je to i dalje državna tajna nekakve države koja nije prethodna, nego pretprethodna.
Treća država unazad je to i to je još uvek državna tajna. Zašto je to državna tajna? Koliko je ljudi poginulo u NATO bombardovanju? Svaka žrtva je zapisana, popisana, tačno se zna gde je stradala, u koliko sati, na kom mestu i pod kojim okolnostima.
Da li bi možda otkrivanje te tajne bacilo neko novo svetlo, recimo, na okolnosti pod kojima je nesrećna Milica izgubila život, a koja služi kvazipatriotima za politiku koja faktički ima za cilj da zaustavi Srbiju ka EU. Da li bi skidanje državne tajne neke stare države, koje više nema, možda bacilo novo svetlo na bombardovanje RTS-a? Možda bi se saznalo da je tamo poginuo neki drugi broj ljudi, mnogo veći nego onaj koji je zvanično objavljen.
Licemerno je pominjati NATO, a jedanaest godina skrivati taj podatak od građana Srbije. To je moja primedba na rezoluciju, ali u suštini mi moramo da prođemo kroz ovo. Nadam se samo da nećemo sada u budućem vremenu koje dolazi donositi i druge rezolucije, jer zašto mi ne bi sad osudili i druge zločine nad Bošnjacima?
Da li ova rezolucija uključuje i Štrpce i Sjeverin? Jeste da su to državljani Srbije, po naslovu bi ih uključivala, ali nije suština osuditi žrtve, nego kazniti zločince, jer zločincima se sudi na sudovima, bilo u Hagu, bilo u našoj zemlji, ali odgovornost za zločine nije samo na zločincima, koji imaju svoje ljudsko pravo da dobiju zasluženu kaznu, odgovornost za zločine pada i na politiku, to je drugi deo mog izlaganja.
Šta je sa politikom? Nije suština izručiti Mladića, nego je suština izručiti Mladića i reći jasno zašta je on optužen. Ta zločinačka politika, koja je vladala devedesetih, ona je najodgovornija za zločine, pa tek onda zločinci, neposredni izvršioci. I u Hagu, to smo ponovili mnogo puta, sudi se samo izvršiocima.
Čak i bivši predsednik je u suštini jedan izvršilac, a ne kreator te politike. Kreatori te politike zločina su i dalje među nama, još uvek moćni i uticajni, jer nisu u naponu snage, bliži su kateteru nego fudbalu, ali još su uticajni. Jedan najveći među njima kreator te politike, koji je u mladosti ubijao svoj narod zbog Jugoslavije, a u starosti slao mladiće da ginu protiv Jugoslavije, tu je i dalje. O tome dok ne otvorimo priču, o politici zločina, ovo će biti samo pena.
Dok ne otvorimo to suočavanje sa prošlošću, ideologija koja je dovela do zločina pojavljivaće se ne više kroz vojsku, ne više kroz naoružanu formaciju državne bezbednosti, pojavljivaće se kroz navijačke grupe i ostalo podzemlje. Koliko smo to puta rekli, mladi ljudi koji nikad nisu bili u Bosni i na Kosovu imaju šta da izjave. To je suština.
Znači, zločini, žrtve, zločinci i politika zločina. Dok to ne otvorimo, biće ovakvog zamajavanja, da oni koji su patriote neće da osude zločine nad srpskim narodom. Vi ćete tim trulim kompromisima i dalje ovu suštinu politike zločina skrivati, ona će živeti i praviti nam probleme kakve nam pravi proteklih dana.
Nemačka i Francuska su tokom više vekova ogrezle u zločin. Koliko su puta ratovale među sobom, ali su onda sele jer su imale državnike, a ne političare. Posle Drugog svetskog rata su napravile to istorijsko pomirenje koje je kičma ujedinjene Evrope. Jesu li oni u principu najveći i najznačajniji u tom trenutku bili? Da, jesu.
Kada se meri odgovornost za zločine i za politiku zločina, onda svakako je veća odgovornost onog ko je veći i ko je jači od onoga ko je manji i slabiji. Zato su dve najveće i u istoriji najratobornije nacije morale da sednu i da naprave taj istorijski dogovor. Tako i mi moramo da preuzmemo svoj deo odgovornosti.
Nažalost, ovakvim potezima, te osuđujemo Srebrenicu, ali nećemo da kažemo da je genocid, pa sada osuđujemo zločine nad Srbima kao alibi. Mi ne pokazujemo da smo sposobni za tu veliku odgovornost, a ono što nam posebno smeta, ne poštujemo naše žrtve. Naše žrtve nisu samo zbog toga što su druge narodi takođe imali zločince i što je u drugim narodima ideologija zločina u jednom trenutku istorije nadvladala, ne.
Drugi narodi treba da osude svoje zločince, mi treba da osudimo svoje. Ko prvi osudi svoje ima pravo druge da proziva da nisu uradili svoj posao. Ta pogrešna politika, ta politika zločina, ta opsednutost narodom kao nekakvim organizmom i zanemarivanje suštine, a to je država, to je ono što je problem i koji još u ovoj Srbiji skoro da ima dominantan uticaj. Odgovornost za to ipak u ovom trenutku pada na vladajuću većinu.
Ne bih hteo da vam oduzimam dalje vreme i da vam držim predavanja o patriotizmu, samo ću vam pročitati deo jednog teksta Slobodana Vitanovića, koji je pre nekoliko godina umro, ovo je napisao pred smrt, a tiče se baš te opsednutosti. Ovo je jedna poruka onim ljudima koji misle da je prirodnije voditi ljubav sa žirafom nego sa drugim ljudskim bićem, a pričaju o beloj kugi.
Sećanje na strašan poraz Prvog ustanka, u kome je stradala jedna trećina naroda, bilo je potisnuto i nije služilo kao moguća opomena. Ovim, većine političara u 19. veku i manjine trezvenih ljudi, narod je vaspitavan s jedne strane u duhu kosovske žrtve i trajnog važenja kosovskog zaveta, a s druge u duhu svoje junačke nadmoći i spremnosti na smrt preko koje oni koji ostanu idu do pobede.
Nije nimalo slučajno što je pesnik Đura Jakšić, na početku Hercegovačkog ustanka, u samoubilačkom i verovatno alkoholičarskom zanosu narodu uputio sledeću poruku: "Padajte, braćo, plinte u krvi, ostavte sela, nek gori plam, bacajte sami u oganj decu, streste s sebe ropstvo i sram. Ginite, braćo, junaci, ljudi, za propast vašu svet će da zna, nebo će plakat dugo i gorko, jer neće biti Srbina".
Taj patriotizam devedesetih, koji opstaje i dalje i koji je toliko žilav, on je i dalje vladajući nacionalizam u Srbiji, i oni koji pričaju o beloj kugi, oni smatraju da je ovo patriotizam. Vaša je odgovornost da, vodeći ispravnu nacionalnu politiku i osudivši svoje zločince, imamo pravo da tražimo to od drugih, a ovakav nacionalizam pripada 19. veku.
Ovo nijedan narod u Evropi nije radio i zato su tu gde jesu. Mi smo ovo radili i dalje neki misle da je to najveći patriotizam da se sopstvena deca bacaju u oganj i da će svet saznati istinu, i da je za belu kugu kriva manjina od desetak odsto naših sugrađana koji imaju drugačije seksualno opredeljenje, a ne ovo. To je suština. Ako se ne uhvatimo u koštac sa suštinom problema, ova pena od osuda u principu neće dati rezultat.
Upotrebio sam, gospođo Kolundžija, reč "licemerje" ne u kontekstu vas i ove deklaracije, nego u kontekstu kreatora politike zločina koji ne sedi u vladajućoj većini, ali vladajuća većina ne otvara, uslovno rečeno, tu politiku zločina, i to je bila moja zamerka.
Način na koji smo došli dovde, jer setite se, taj kompromis, tada su kolege koje su levo i desno od mene tražile da se u Deklaraciju o Srebrenici ubaci i zločin nad Srbima, da se to sve smućka i pomeša. I mi smo nešto slično predlagali, ali smo predložili da se zločin u Srebrenici ne zove svojim imenom, jer i Evropski parlament je usvojio jednu deklaraciju gde je osudio sve zločine, genocid u Srebrenici i ostale zločine. Svi parlamenti u Evropi su usvojili sličnu deklaraciju. Mi smo bili pretposlednji parlament u Evropi koji je to uradio, nekako je prirodno da bosanski bude poslednji, ipak se to tamo desilo.
Ne optužujem vas za licemerje. Samo kažem da ovakav način, probate kompromis, ne piše se genocid, onda ovi danas kažu, nećemo da glasamo da se osudi zločin nad srpskim narodom.
Prosto, to je nepoštovanje prema srpskim žrtvama, jer ispada da je ova deklaracija o zločinima nad Srbima samo alibi da se donese ona, gde može da bude argument nešto što su oni rekli, kolege koji neće glasati, da je ono bilo za spoljnu upotrebu, a da je ovo za unutrašnju. Mi želimo da ono budu za unutrašnju, a ovo je svakako za unutrašnju i to niko normalan ne može da ne podrži.
Potpredsednice, koleginice i kolege, ceo dan traje rasprava o jednoj temi o kojoj ne bi trebalo da bude strančarenja i stranaka. Aman ljudi, osuđujemo zločine nad našim narodom. Šta je tu sporno? Za nas je to toliko nesporno da ne mislimo da treba da bude posebna deklaracija. To svako osuđuje.
To je lako uraditi. Teže je osuditi zločine nad drugim narodima. Lakše je kada su te zločine nad drugim narodima počinili neki drugi, a ne naši. Najteže je osuditi i kazniti naše zločince.
Ovde se o tome radi i zato sam na početku podelio, uslovno rečeno, na dva dela izlaganje. Jedno su zločini i zločinci, a drugo su politike zločina, zločinačke politike. Oni se moraju osuditi. Zbog toga ovde imamo stav tzv. prosrpskih stranaka koje neće da osude zločine nad svojim narodom, zato što znaju da to u krajnjem slučaju mora da dovede do osude srpskih zločinaca.
Zašto neko ne želi da osudi srpske zločince? Samo tako će dobiti moralno pravo da traži od tuđih zločinaca da osude svoje zločine. Zato što su mnogi ogrezli u zločin. Plaše se. Krvave su im ruke do lakata, nekima i do ramena. Bili su deo te politike. Politike koja je vodila računa o čoveku, pa je zato bilo Jezde i Dafine, zato je bilo pljački i ubistava, zato je bilo krađe narodnih para, zato je bilo "Madone" na gajbicama zarađene.
Gde su ti? Jedan se ubio u Haškom tribunalu, tako što je uzimao kontralekove, jer je znao – ili mrtav ili u Moskvu, tamo gde su mu supruga i dete. Ali, ovde je ostalo mnogo onih koji se plaše otvaranja te priče. Dok se to ne otvori, sva ova pena zbog marketinga ili pokušaja da se vi njima pravdate, kako ste vi patriote, a oni nisu, neće dovesti do rezultata.
O tome se radi, od vašeg zaokreta 9. septembra, za njih je to tragedija. Za njih je to tragedija, zaokret ka evropskoj i evroatlanskoj Srbiji je tragedija. Zašto? Zato što znaju da u takvoj Srbiji koja vodi računa o ljudima, u Srbiji u kojoj su bolnice sa aparatima, imaju lekove, a ne da moramo da se lečimo u Turskoj, u kojoj su škole opremljene kompjuterima, u kojoj ljudi i naša deca se školuju za neka zanimanja koja će biti dobro plaćena, a ne da budu đubretari Evrope, u takvoj Srbiji se pokazuje ko voli svoju zemlju.
Nije ovde, gospodine Krasiću, u pitanju ljubav, da li mi volimo više Brisel ili Vašington ili Srbiju. Tamo hoćemo, zato što volimo Srbiju. Ljubav je možda kod nekih, možda, kada igraju Srbija i neka druga reprezentacija, navijaju za tu drugu reprezentaciju. Tu je, izgleda, u pitanju ljubav i u pitanju interes.
Kome ne odgovara evroatlantska mirna, sređena Srbija, u dobrim odnosima sa svojim susedima? Kome ne odgovara? Srbiji? Srpskom narodu? Netačno. Nekome možda ne odgovara. Sva im je nada, posle vašeg zaokreta, ta Holandija. Uzdaju se u Holandiju, samo da nas blokira. Sve su učinili, preko zadnjih eksponenata te zločinačke politike ovih dana da naruže lice Srbije, ne bi li se taj zaokret zaustavio, jer znaju da će kad-tad odgovarati.
Oni koji su najodgovorniji, izvinite gospodo, to su evropske vrednosti. Starci od 90 godina koji su činili zločine u Drugom svetskom ratu pronalaze se i sude se. Nekažnjeni zločini rađaju nove zločine. To se desilo u bivšoj Jugoslaviji. Zločinci pokušavaju da odu sa ovog sveta neukaljani.
To nisu ljudi koji su bili u Hagu, to su ljudi koji su ovde, u delu crkve, u delu akademije. Ljudi koji očigledno vole više drugu državu, ne jednu, drugu državu, zastupaju njihove interese, ne interese Srbije i srpskog naroda. Zato oni neće da osude zločine nad Srbima. Jednostavno, služenje tuđim interesima ima svoju cenu. Misle da će ih oni dovesti na vlast.
Pa dobro, da vidimo. Dobili su NIS. To ste im poklonili svi zajedno, ali kao što vidim, oni se nisu smirili. Pripadnici ideologije koji su smatrali da su avangarda radničke klase, zagovornici totalitarnog sistema mišljenja, lako su se presvičovali na to da su avangarda nacije. To su zločinci, jer posle Drugog svetskog rata, složićete se, mnogi zločinci su suđeni – fašistički zločini i ostalih, domaćih pomagača i onih neuspešnih antifašista. Raznog je tu šodera bilo.
Jedni zločini nisu osuđeni, svi naši zločinci, 90% i naših i njihovih zločinaca iste su škole završili, u istom su sistemu vaspitavani. U kom su sistemu vaspitavani? Da je dozvoljeno nekažnjeno ubiti zbog ideje. Jednom je to bila neka crvena ideja, onda je postala crna. To je suština.
Daj da pričamo otvoreno o onome šta se dešava. Zato nisu spremni. Frka im je. Frka im je i vidi se to i po ulicama, ali nadam se da ćete, pošto imate većinu, pobedili ste na izborima, napravili tu vladu, da ćete umeti da odgovorite trenutku. Ovaj zaokret mora da se nastavi.
Ako vas zaustave, apsolutno sledi ono što oni kažu – alternativa EU. Ona, gospodo, postoji, to nije sporno. To su: korenje, to su sankcije, to su vize, ali ko se ne seća da smo već alternativu preživeli 90-ih, a oni koji danas neće da osude zločine nad Srbima su bili zagovornici te politike, i danas su, šta da mu radimo? Ima alternative, samo što je ta alternativa loša.
Zato se nadam i zato glasamo za ovu rezoluciju, ne što smo oduševljeni načinom na koji se to desilo, da će ovo dovesti do onoga gde vas mi guramo, oni iz Brisela i Vašingtona vuku, ovi vas sapliću i njihovi patroni i mentori, ali mi se polako krećemo tamo.
Nadam se da će ovo dovesti do hapšenja i izručenja Ratka Mladića za početak, jer bez toga, izvinite, otvaranje te priče neće biti moguće, a posle nadam se da se to neće završiti zbog PR-a, istraživanja javnog mnjenja o tome, poslali smo ga, ispunili smo svoju obavezu itd. Ne, zašto je taj čovek tamo? Za šta se optužuje?
Da ne bude kao sa Radovanom Karadžićem, gde u onoj medijskoj halabuci koja je trajala mesec dana, važnije je bilo da li je lečio trudnice ili sterilne žene viskom i imao švalerke, nego za šta je optužen. Skrivanje zločina i zatvaranje samo forme, kao mi smo ispunili, mi idemo, u principu ove koji su zagovornici politike zločina samo hrabri, samo im daje snagu. Sad su se uplašili, dotucite ih.
Koleginice i kolege, ono što se desilo u nedelju je sramota. Nesumnjivo da svi ovde, sve političke stranke u Skupštini su formalno osudile nasilje.

Međutim, ostala je jedna gorka stvar za nama, pokušaj relativizacije onoga što se desilo, i to već u nedelju uveče. Zato pitam direktno Mirka Cvetkovića, jer pitanje koje ću postaviti se tiče i Ministarstva policije i BIA, i na kraju krajeva vas gospodo iz DS-a. Tiče se i odnosa države. Iz vaše stranke dolaze, takođe, disonantni tonovi i relativizacija onoga što se desilo.

U ime LDP-a želim od Mirka Cvetkovića vrlo jasan odgovor. Odgovor na to – ko su organizatori onoga što se desilo. Ako ćemo pošteno, svi znamo da je Parada ponosa bila samo povod za nešto drugo. Ono je bilo političko nasilje, i to ne prvi put. Onaj ko kaže da je do nasilja došlo zbog parade ponosa, zaboravlja da u ovoj zemlji postoji Zakon o diskriminaciji i da se zakoni moraju poštovati.

Prema tome, priča o tome da li je odobrena ili nije odobrena gej parada je priča o tome da li ova država može da poštuje zakone koje smo ovde usvojili ili ne može? Prošle godine je rekla da ne može. Ove godine je rekla da može. Neko je to iskoristio kao mnogo puta do sada kada nikakve porodične vrednosti nisu bile u pitanju, kao što je hapšenje Karadžića, Šljivančanina, Miloševića, proglašenje nezavisnosti Kosova, da ruši ovaj grad.

Zato gospodin Cvetković mora da svojim ministrima da odgovori nama – ko je organizator ovih skupova do kojih je došlo? Ko je platio dolazak, da kaže s kim su povezana ta lica? Nećete nas valjda ubediti da je neki mučenik iz "Obraza" sve ovo organizovao? Ne. Ako ispadne da je on kriv sam, to je pokušaj, gospodo iz vladajuće većine, da se sakriju pravi organizatori. Zato na Sunce sa operativnim podacima.

Hiljadu ljudi dođe u Beograd da to neko plati i organizuje, i to jedan, pa makar i da je predsednik nekakvog opskurnog "Obraza", koji je devedesetih godina osnovan. Znate li gde? U Domu vojske Jugoslavije. Ta organizacija je tamo osnovana.

Šta je sa Našima? Šta je sa 1389? Kakve su njihove veze sa crkvom i sa nekim ljudima iz crkve? To su možda operativni podaci. Znam da može da bude odgovor – ne možemo to da kažemo, zato što su istrage u toku. Ne, da se ova konfuzija i skretanje teme i pažnje sa suštine stvari, da se prekine i mora da se izađe sa time. To je i u vašem interesu. Država, ako nije u stanju da se ovog puta obračuna sa tim ljudima koji žele da ruše vlast na ulici, onda apsolutno nema države.

Prema tome, dajte da prestanemo sa tom pričom – da nije bilo gej parade, ne bi bilo nasilja na ulicama, a prosto znate da to nije tačno. Izađite gospodo sa informacijama operativnijim – ko je to organizovao, da li se to znalo, ko je to platio? Kako je moguće da se tolika količina kamenja, štangli i sve to, lageruje po Beogradu, da se ne zna? Zna se, jasno je da se zna.

Vi, gospodo iz SRS-a, smirite se, jer kada su neki ljudi bili i nosili bedž predvodili su te huligane. Setite se hapšenje Šljivančanina, ta je Vučić bio sa njima i nosio je bedž. Prema tome, smirite se, pustite me da završim. Ako se stidite toga, onda to jasno kažite. Ali, hajde da budemo ozbiljni.

Ono što se desilo je ozbiljno i budimo ozbiljni. Vlada mora da izađe, da bi se prestalo sa tom relativizacijom te priče, da svima bude jasno da iza toga stoji politika i političke koje žele da spreče evroatlantske integracije Srbije. Na šta liči da policija primi na sebe batine, da bi se ostvarivao zakon o zabrani diskriminacije u Srbije.

Prema tome, ako se ovo sada ne raščisti, onda ste propustili šansu, gospodo. To će vam se vratiti kad-tad. Govorim vama iz vladajuće većine. Zato Vlada mora hitno da reaguje.

Tražili smo hitnu sednicu Vlade, parlamenta našeg, Skupštine Beograda. Ako mislite da ovo može da prođe tako – da je jedan čovek kriv, onda se grdno varate. Ovo će biti na štetu vas, države i svih nas. Hvala.
Hvala, potpredsednice. Ovo što se desilo unazad 15 minuta, reklamiram povredu člana 107. i dostojanstvo Skupštine, jeste dokaz kako vi gurate probleme pod tepih. Gospođo Čomić, gospodin Todorović ...
Obrazloženje moje povrede je drugačija nego njihovo obrazloženje, pozivam se na isti član, ali ne sa istim argumentima, gospođo Čomić. Nisam dobio opomenu, ne možete me prekidati i uzimati reč. Po Poslovniku, samo onome ko je dobio opomenu možete da uzimate reč.
Gospođo predsednice, možete li mi vratiti vreme?
Molim vas, vratite mi vreme.

Whoops, looks like something went wrong.