Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Ostojić

Zoran Ostojić

Liberalno demokratska partija

Govori

Neozbiljnost ove sednice nije samo posledica kvaliteta onih koji predstavljaju Vladu nego i želja da se izađe radikalskim inicijativama u susret, pa se sve tri teme spoje i Kosovo, i Hag i vojne integracije i sumnjam da su oni srećni zbog toga.
Zaista, koga da pitam o ovim integracijama, uz uvažavanje gospođe Malović, jer znam da ćete ponoviti stav, politika Srbija, vojna neutralnost, kao što jeste stav svih ovih u Skupštini, sem nas i neću da gubim vreme na to.
Iskoristiću prisustvo gospodina Bogdanovića, ali mi je žao što nema šefa pregovaračkog tima gospodina Borka Stefanovića, baš bih ga pitao, pre neki dan kada je bio u Prištini, i kada se video sa gospođom Tahiri, potpredsednicom Vlade koja je ujedno i šefica pregovaračkog tima, to je normalno, ali se vidi i sa Haradinajom Kučijem, potpredsednikom Vlade Kosova, a pored tog Kučija, ima i Slobodan Petrović, potpredsednik Vlade, kancelariju i sa njim neće da se vidi, čak ga Kuči pita, zašto se ne vidite sa Srbinom, potpredsednikom Vlade. To je odnos vlasti u Beogradu prema Srbima koji su preuzeli odgovornost za svoj život i ne slušaju više Beograd. Neozbiljna je ova sednica kada pominjete da ste mnogo uradili, tri kombajna i 317 radnih mesta. Vi pet godina niste mogli da završite put Čaglavica-Laplje selo-Gračanica, nego je Hašim Tači mogao da ga završi, nego Vlada Kosova gde sede Srbi.
U Novom Brdu ste bojkotovali kao izbore i na prošlim lokalnim izborima podmetnuli neku listu u opštini gde ima 70% Srba zbog vaših aktivnosti iz Beograda, lokalni Srbi koji tamo žive nisu mogli da pobede, pa je neki nesrećni Albanac postao predsednik opštine. Dakle, u opštini gde ima 70% Srba. Ti Srbi imaju gradonačelnika, odnosno predsednika opštine i u Gračanici, Štrpcu i u još jednoj opštini.
Na Kosovu je suštinska decentralizacija, ne ona Dinkićeva. Vlast predsednika opštine je velika vlast i postavlja i šefa policije i direktora bolnice.
Moje pitanje je sledeće, pošto vi ste pozivali na bojkot izbora ovog puta, govorim o parlamentarnim izborima na Kosovu, ali niste pozvali ni da se izađe, ali ste imali svoju listu, tzv. srpsku listu. Ta lista je u odnosu na one Srbe koji su u Vladi sa Tačijem i koje vi poskrbno zovete Tačijevi Srbi, dobila četiri puta manje glasova od tih Srba koji žive i koji su preuzeli odgovornost za svoje živote.
Kažite mi, koliko su para poreski obveznici potrošili za kampanju tih Srba koji nisu učestvovali kao na izborima, a u stvari su učestvovali. To je prvo pitanje. Prihvatam sugestiju, pitanje, koliko je koštala kampanja tih Srba koji su u suštini bili srpska lista, kao nije Srbija učestvovala, a u stvari je učestvovala da bi onemogućila ostalima koji su preuzeli odgovornost da nastave sa tim poslom.
Znate šta, ta tvrdnja da Srbija nije imala svoju listu, to je jednako tvrdnji da Srbija nije učestvovala u ratu. Ali, kako je Srbija prošla u ratu u kome je učestvovala, tako je i ta lista prošla na tim izborima. Pet puta manje glasova je osvojila nego Srbi koji žive na Kosovu i koji su preuzeli odgovornost, kao što ni cent, pa možda zato nisu osvojili, mada sumnjam da je cent. Ali, hajde da otvorimo pitanje novca. Srbija i poreski obveznici Srbije godišnje izdvajaju po raznim osnovama za Kosovo 500 miliona evra. To je i više nego efekat Dinkićevog zakona za lokalnu samoupravu.
Inače, budžet Kosova je manji od milijardu. Budžet Kosova za svih miliona i osamsto hiljada stanovnika, uključujući i 130 hiljada Srba, je negde 900 miliona, a Srbija izdvaja za 130 hiljada Srba 500 miliona. Vi najbolje znate kako žive, po raznim osnovama, ne govorim samo o vašem ministarstvu, po raznim osnovama, iz raznih ministarstava. Idite i vidite kako ti Srbi žive. Nije tačno da ne postoji ovlašćenje lokalne samouprave. Eto, Nenad Cvetković u opštini Parteš gradi bolnicu za Kosovsko pomoravlje. Ima velika ovlašćenja i bilo bi dobro da kad budemo otvorili javnu raspravu o decentralizaciji ovde, stvarnoj i suštinskoj decentralizaciji, da pogledamo.
Kažite mi koliko se novca troši na famozne institucije? Recimo, postoji predsednik opštine Štimlje, Glogovac. Pominjete Kancelariju u Gračanici. Od te kancelarija koristi ima samo taj Srbin čija je zgrada, kome plaćate najam u toj kancelariji. Kakav posao može Srbin da uradi? Molim vas, koliko koštaju institucije koje nemaju nikakvog smisla? U opštinama Glogovac i Štimlje nema 20 godina Srba, a mi imamo predsednika opštine i Opštinsko veće. Ne bi me čudilo da imamo i odbornike koji sede negde u Kuršumliji. Šta oni rade? Zašto se to plaća? Da bi na kraju vlada Kosova morala da završava neke poslove, kao što je taj put Laplje selo – Gračanica.
Hvala potpredsednice, koleginice i kolege, uvaženi ministri, jel da da ovo izgleda smešno? Niste vi krivi. Ja vam ne čestitam što ste vi ovde. Ali, ovo je i smešno i tužno.
Pre podne nas nekolicina nismo bili u prilici da pitamo Borka Stefanovića, jer nije bio tu. Morali smo da razgovaramo sa ministrom za Kosovo i Metohiju. Da ne širim dalje.
Uskraćeni smo spojene tri tačke. Oni su složili tri teme, vi, gospodo radikali. Sada su došla dva ministra. Pitao bih "Srbijagas" za novo zaduženje od 210 miliona evra, što je prošlo kada je isključen prenos, juče, bilo je iza ponoći na televiziji. Pitao bih razna pitanja, razne ministre, Dulića svakako za brdsku ili dolinsku varijantu auto-puta oko Pirota, jer je to tema. Šta da pitam gospodina Stankovića? Pristali ste da budete ministar G17, a bili ste ministar vojske u Koštuničinoj vlasti. Da vas pitam o Dražinim kostima? Tu mi nekako izgledate stručni za to, jel Draža ili nije, hoće li unuk da da DNK ili ne, ali time bi doprineo neozbiljnosti i urušavanju institucije parlamenta. Neću to da vas pitam. Neću da vas pitam to zato što neću da dajem doprinos urušavanju institucije parlamenta. Ako ništa ne pitam, vi ćete da ćutite i ja neću imati još dva minuta. Sada ja treba da izmislim neko pitanje da bi dobio dva minuta. Neću ni to.
Ovo nije u redu i ovo je urušavanje institucije parlamenta. Jeste da je bio prijem u američkoj ambasadi, završio se u dva sata, gospodin Cvetković je mogao da dođe ovde, ministar finansija je mogao da dođe ovde da malo popričamo o parama, o efektima Dinkićevog zakona koji je DS izglasala. Vas to da pitam i vama bi to bilo smešno i ja bih izgledao smešan kada bih vas to pitao.
Samo apelujem da se ovo više ne ponavlja, jer je to rušenje institucije. Nema veze kako se mi zovemo, kakav je ovo saziv, ko je većina, ko je opozicija. Ovo je loše za institucija ovde države, a ono što je loše za instituciju ove države, loše je za državu.
Da ispunim, na kraju krajeva, ističe mi tri minuta, postaviću pitanje – kako se osećate, iskreno? Ovo nema veze sa politikom. Iskreno mi kažite – kako se osećate danas posle podne?
Drago mi je što je vama drago da nas vidite, i jednom i drugom, ali mi smo ovde da obavimo neki posao, da radimo, a možemo da se družimo u kafani. Kada vi dođete, neki zakon iz prosvete ili zdravstva da branite, pa da onda debatujemo, to je u redu.
Znate šta, dugo sam bio novinar. Vlada kada pošalje dva ministra, kao što ste vas dvojica danas, ona nas ograničava, pričam urednički. Sada ne možemo da pitamo. Kažete – mi ćemo preneti to pitanje. Znam da ćete vi preneti to pitanje. Imamo mi institut poslaničkih pitanja utorkom i četvrtkom, to se onda prenese od strane predsednika Skupštine. Čini mi se da, kada ona prenese, povremeno i dobijemo odgovor, što znači da mi je to efikasnije sredstvo da dobijem odgovore na pitanja koja pitam druga ministarstva. Niste vi ovde poslati da budete kuriri, da hvatate beleške. Na kraju krajeva, ne vidim da nešto pišete. Posle ćete da uzmete stenogram.
Apsolutno nemam ništa protiv i neću da vam čestitam što ste vi ovde, jer ispada onda da ste vi neki mučenici koji su naterali da dođu ovde i budu mete. Samo kažem da treba svi da razmislimo, govorim i o prepodnevnom danu o poslepodnevnom, da razmislimo, da ne radimo to više sami sebi, odnosno našem parlamentu. Nemam nikakvo pitanje iz prosvete jer bi to značilo da, pošto su vas poslali, ne smem da pitam za "Srbijagas", nego moram da pitam iz prosvete, a ja to ne želim. Želim da pitam i za poreske zakone i za "Srbijagas". Ovde idu blizu izbori, nema nekih problema sa školarinama, nećete ih dizati, šta da vas pitamo? Gospodina Stankovića zaista bih mogao samo da pitam o onim kostima i o DNK.
Prema tome, nismo došli ovde da se družimo, imamo pametnija posla i mi i vi da radimo. Ako je ovo institucija propitivanja Vlade, ovo na tu instituciju ne liči. To je bila suština moje diskusije.
Nisam ja vas vređao, ja kritikujem što, kao što ste vi imali izbor i izvršili i odabrali taj izbor da dođete, što i drugi to nisu uradili, jer to je na korist institucije parlamenta, na korist institucije propitivanja Vlade, to je na kraju krajeva, na korist ljudi koji žele da čuju neke stvari koje su životno važne od ministara koji tu nisu. Oni nisu izabrali to što ste vi izabrali, a ja kažem, nema opravdanja, zato što je parlament vama šef.
Bio sam na prijem u američkoj ambasadi, ambasadorka je prvo pozdravila poslanike, pa premijera Cvetkovića, zato što ona zna red. Zna ko je kome šef.
Hvala potpredsednice.
Gospodine potpredsedniče Vlade, koleginice i kolege, po ko zna koji put dajemo danas garancije za zaduživanje naše zemlje i ne sporno je, iako je gospodin Đelić sve opisao u relativno optimističkom tonu, da se zemlja ubrzano zadužuje. Zadužujemo buduće generacije, i to ništa nije sporno kada su u pitanju neki projekti. Evo, na kraju krajeva, moje kolege su pričale o Fijatu, da nema tog partijskog upliva, kašnjenja i obmanjivanja do sada, nije sporno, tu smo ipak vlasnici samo trećine. Verujemo da će se tu proizvoditi, odnosno sklapati automobili, verujemo na pozitivan efekat na platni bilans. Neće to biti onda kada se najavljivalo, ali će valjda biti.
Znate, kada zadužujemo, pošto su krediti na 20 godina, bebu koja je upravo sada rođena, ako ona sa 20 godina bude vraćala kredit od koga je napravljen neki put, to i nije sporno, vozi se po tom putu, hoda po tom putu, pa i treba da ga vraća, međutim, sporno je što ovo ubrzano zaduživanje, a jasno je, čim tempo zaduživanja raste, da se približavaju izbori, objektivno se odnosi na mnoge firme kojima je zaduživanje prevazišlo imovinu. Govorim o problemu koji ne može da se upoređuje i zbog toga, a između ostalog i zbog onoga što su rekle moje kolege, da ne možemo da se upoređujemo sa Slovačkom, ne samo zbog NATO i jasnih stavova o tome, nego prosto zbog izostanka partijski kontrolisane državne imovine, što je slučaj u Srbiji.
Setimo se garancija za 52 miliona kredita za JAT, ode direktor. Sada se najavljuje da neki drugi dođe i da troši te pare. Sada se najavljuje smena direktora Galenike i zaduživanje za 70 ili 80 miliona evra, firme koju je taj čovek doveo u dubiozu od 100 miliona evra. Zaduživanje Galenike otprilike za duplo više nego što bi neko sada na tenderu ponudio za Galeniku. Setimo se brojnih primera. Evo, na primer, Srbijagas. Ovog leta ćemo verovatno ovde glasati za garancije za zaduživanje Srbijagasa za još 210 miliona. Prošlog leta ili jeseni smo ovde dali garancije za 170 miliona. Ukupno sa ovih 210 miliona evra Srbijagas će biti zadužen sa 630 miliona evra. To je apsolutno ne zamislivo, a radi se o imovini kojom se ne upravlja na način na koji sam siguran da će se upravljati Fijatom u Kragujevcu, iz prostog razloga što ćemo imati samo trećinu, a oni dve trećine.
Sličan je slučaj i sa kombinatom Bor. Dali smo garancije za novu topionicu od 200 miliona evra. Kamen temeljac treba da se otvori u sledeći petak. Zato mi je žao što gospodin Ćirić nije tu, pošto je najavio reorganizaciju i stečaj kombinata Bor. Citiram ga – cilj je te organizacije da Bor postane finansijski zdravo preduzeće, iz čega zaključujem da svakako sada nije, i to u situaciji kada je cena bakra najveća u istoriji.
Spajaće se četiri preduzeća u jedno i, ako ćemo pošteno, u budućoj privatizaciji tog kombinata bi trebalo upravo razdvojiti delove preduzeća i prodavati ih po delovima jer, na kraju krajeva, dve neuspele privatizacije pokazuju da to ne ide. Ovo je primer, sve ovo što sam naveo, kako je zaduživanje zemlje u uslovima postojanja partijske svojine u suštini pogubno za one koji dolaze, koji će taj kredit vraćati. Dok se ne promeni sistem, za šta se zalaže LDP, ovakva zaduživanja će biti nefunkcionalna, neće donositi željene efekte nego, naprotiv, faktički će se svoditi na predizborno trošenje para.
U Boru se pričalo kako u borskoj jami ima zaliha, direktor je obećao predsedniku Tadiću da će odatle da se vadi hiljadu tona bakra mesečno, a sad je taj bilans tek 40 tona. Verovatno zato predsednik Tadić neće doći na otvaranje topionice, iako tamo farbaju samo jednu stranu kuće, očekujući ga, a one tri ostavljaju. Otprilike je to stanje u javnom sektoru koji vode partijski kadrovi, a ovde vašim glasovima, jednom mesečno dajemo garancije i zadužujemo buduće generacije za nešto što neće odbaciti profit, za nešto što neće dati efekat koji će, nadam se, "Fijat" dati.
Svašta ćemo mi danas čuti, gospođo Čomić, ali hvaliti se time da ste postigli uspeh što ste direktora državnog preduzeća stavili na listu, direktora firme koja beleži iz godine u godinu gubitke, iako je cena bakra najveća na svetskom tržištu, direktora firme koji dobija 5.000 plata, prosečna plana je 50.000 dinara puta četiri člana porodice. Hvaliti se da ste tako postigli uspeh, zaista je van svake pameti.
Hajde pričajte o zakonu, ali nemojte to da radite šta radite u Trsteniku, itd. I vi pričate o departizaciji. Otkad LDP priča, dobro je da ste i vi počeli da pričate, samo što. Za razliku od nas koji možemo samo da pričamo, vi ste u vlasti, pa možete i da delate na departizaciji, a ne da zauzimate jednu pa drugu instituciju, da decentralizujete nekakve službe, ministarstva i pravite troškove. Pogledajte budžet za te institucije koje ste premestili tamo u Zaječar ili u Užice, zbog toga što ljudi putuju, zbog toga što moraju da tamo spavaju, itd. Pogledajte budžet za 2010. i 2009. godinu i videćete koliko su veći troškovi.
Nisam se do sada javljao, na kraju krajeva, ima ko se javljao, ali ovo je već preterano. Sačekajte sledeće izbore. Nadamo se da na sledećim izborima neće moći da se koristi državni novac u predizbornoj kampanji, da će iz partijskih firmi da se finansiraju predizborne kampanje i ovaj zakon ovde koji predlažemo. Zato je ovolika povika i ima za cilj samo da vama obezbedi finansiranje lokalnih izbora zbog tih pet-šest vaših subaša koji su u tim regionima.
Hvala predsedavajući, koleginice i kolege, u trenutku kada je cena bakra na svetskom tržištu najveća u istoriji pojavila se vest i o mogućem stečaju ''Kombinata Bor'' i nemušto demantovanje toga.

No, Bor je suviše ozbiljna stvar da bi bila lokalna, tiče se i poreskih obveznika Srbije, velikih kredita kojima se zadužuje, garancije za neke davali smo i mi, zato su moja pitanja vezana za rad ''Rudarsko-topioničarskog basena Bor''. Država Srbija je preuzela obavezu da upravlja i kontroliše rad ovog preduzeća i to čini preko Upravnog odbora i Skupštine preduzeća, u kojima Vlada postavlja svoje članove i ima većinu. Postavlja se ozbiljno pitanje da li ti organi vode ovo preduzeće u dobrom pravcu i da li u dovoljnoj meri kontrolišu rad ovog preduzeća?

Po svemu sudeći ne izgleda tako. Kako je moguće da ''Kombinat Bor'' i pored velikih gubitaka u 2008. i 2009, kao i 2010. godini, gubitak u 2008. godini je bio 45 miliona dolara, u 2009. godini 80 miliona, ali, pored svega toga, ''Kombinat'' ulaže u izgradnju motela u Brestovačkoj Banji, rekonstruiše upravne zgrade na Rudniku, ''Jama'', učestvuje u izgradnji raznih objekata u gradu Boru, kao što je ''Amfiteatar'', pored Doma kulture i drugih objekata, a neki od njih su vlasništvo opštine. U lokalnim medijima ''Kombinat Bor'' u restruktuiranju se pojavljuje u ulozi investitora za uređenje seoskih domova kulture, putne infrastrukture na teritoriji opštine. To je sve u redu kad ne bi to plaćali svi građani Srbije! Ono što zbunjuje građane Bora leži upravo u tome da 2010. godine ova kompanija nije uplatila čak ni naknadu za korišćenje mineralnih sirovina koja pripada lokalnoj samoupravi u iznosu od 50%, koliko i Republici. To su značajna sredstva koja se obezbeđuju iz Fonda za razvoj za Bor. Onda smo dali garancije za kredit i za izgradnju ''nove topionice'', a ta sredstva se ne kontrolišu.

S druge strane, obaveze koje ima prema lokalnoj samoupravi ''Kombinat Bor'' ne isplaćuje. To što se kupuju novi automobili direktorima sindikalcima, a postojeći automobili dele po gradu raznim firmama, to je, nekako, uobičajeno ponašanje kada je na čelu kuće neko iz stranke iz koje je do juče bio ili je i danas.

Kako je moguće da se jedan nemali broj radnika prima bez javnog konkursa i plana za prijem radne snage, pa se tako ponovo primaju radnici u administraciji, osobe bez odgovarajućih kvalifikacija? Pitaju se građani Bora, mogu li ja da dam odgovor umesto Vlade. Pa, verovatno su to neke obaveze preuzete kad su u Boru bili lokalni izbori. Što je najgore, među tim radnicima ima mnogo onih koji su uzeli socijalni program da odu iz ''Kombinata'' i država Srbija, tj. poreski obveznici, za to su već izdvojili novac, a neko sad ponovo pravi višak radne snage zbog partijskih obaveza na prethodnim izborima, kumovskih, rođačkih veza itd.

Kako je moguće da se za razne usluge, a pogotovo za građevinske radove na pomenutim objektima, ne raspisuje javni poziv. Verovatno ćete reći – kad je u restruktuiranju to ne mora da se radi. Ne mogu da učestvuju svi zainteresovani, a ovi poslovi se najčešće poveravaju preduzećima sa sedištima van opštine Bor. Preduzetnici koji se obraćaju i koji su članovi LDP organizovaće protest. Ne traže oni da dobijaju poslove mimo konkursa, oni traže da bude javni poziv. Kad bi se objavio i kad bi bio poznat javnosti ugovor koji je Bor sklopio sa kanadskom firmom ''Lavalin'' za izgradnju ''nove topionice'', bilo bi interesantno videti da li bi sutradan već bio raskinut, s obzirom na to da je postupak koji je prethodio zaključivanju ovog ugovora bio daleko od očiju javnosti i bez adekvatne procedure izbora ponuđača, a setite se, to je bilo u vreme predizborne kampanje lokalnih izbora u Boru.

''Kombinat Bor'' angažuje i velika sredstva za svoj investicioni program u rudarstvu i metalurgiji, nekoliko stotina miliona dolara putem kredita, uz pomoć države ili za koje garancije daje država, odnosno mi, koleginice i kolege. Da li je neko video validnu dokumentaciju, zakonom propisanu, za celovit razvojno-investicioni program ''Rudarsko-topioničarskog basena Bor''. Ako nije, a mi bar nismo tad videli kad ste vi glasali, koje su, onda, garancije da će ti krediti moći da se vrate od strane ''Kombinata Bor'', a da ga nećemo vraćati svi mi. (Samo deset sekundi.) Ako je to tako, nije li ''Bor'' na ružnom putu ''Basena Kolubara''. Treba da dođe ''Insajder''.

Dakle, moje pitanje je – ko kontroliše poslovanje ''Rudarsko-topioničarskog basena Bor''? Da li je to Republika Srbija ili neko drugi?
Koleginice i kolege, pošto je juče okončana španska serija prodaje "Telekoma",  koja je trajala skoro devet meseci, otvorila su se neka pitanja, a ja ću dva postaviti Vladi odnosno predsedniku Vlade, premijeru Cvetkoviću.

Jasno je da je krah privatizacije "Telekoma" dokaz u kakvom je stanju ekonomija, dokaz koliku cenu plaćamo bekstvom od tržišne ekonomije, izostankom suštinskih reformi. Jasno je da je to dokaz i u kakvom je stanju javni sektor i javna preduzeća. Kada nismo u stanju da prodamo, kako kažu, najprofitabilnije javno preduzeće u Srbiji, onda valjda mora neko da snosi odgovornost.

S jedne strane, to pokazuje stanje privrede, stanje ekonomske politike ove vlade. S druge strane, pokazuje i na neki način traljavo i loše vođen proces oko privatizacije "Telekoma". To je jasno i u principu ne treba dokazivati. Kada uzmemo u obzir da je "Telekom" imao profit za 2010. godinu od 170 miliona evra, neko će reći da je dobro što ga nismo prodali, jer je to profitabilna kompanija.

Stručnjaci s pravom kažu da je to posledica dugogodišnjeg monopolskog položaja, ali da sada ta kompanija ima konkurenciju i da će se u budućnosti tržište koje pokriva "Telekom" smanjivati, a time će se smanjivati i cena. To je jasno, jer dva druga konkurenta će boljim menadžmentom i investicijama uzimati deo tržišta i kako se bude smanjivao udeo u tržištu "Telekoma" sa sadašnjih preko 50%, a možda i 60% na manje, tako će padati cena.

Ovo pričam zbog građana i podsećam da je NIS prodat za 400 miliona evra, a da je prošle godine imao profit od 160 miliona evra. To znači da će ruskom partneru ulaganje da se vrati za otprilike tri godine. To apsolutno nije ekonomski racionalno, ali o tome smo pričali onda kada je to trebalo. Zato neću stajati vama iz vladajuće većine na ranu oko prodaje "Telekoma", jer su vas napadali upravo oni koji su se zalagali da se NIS proda za 400 miliona, ali nažalost u tome ste vi učestvovali.

Sa "Telekomom" ima još jedna priča koja je nejasna, a to je kupovina "Telekoma Republike Srpske" za 650 miliona evra, što je 180 miliona evra tada bilo više od sledeće ponuđene cene. Podsećam da je upravo austrijski "Telekom" tada nudio oko 470 miliona evra. Elem, taj kredit se i dalje vraća, "Telekom" ga vraća.

Zato moje prvo pitanje gospodinu Cvetkoviću glasi: pošto znamo da je "Telekom" opterećen tim kreditom, pošto znamo na primeru NIS koliki su bili dugovi drugih javnih i državnih preduzeća NIS-u u trenutku kada je ruski partner ušao u kompaniju, interesuje me odnos potraživanja i obaveza "Telekoma" na dan 31. decembar 2010. godine.

Ne možemo samo da govorimo o profitu, a da nemamo u vidu činjenicu koliko je dužan "Telekom" i koliko njemu duguju, jer svakako da su inostrani partneri, koji su otkupili tendersku dokumentaciju, morali imati u vidu i činjenicu koliko će dugova morati da vrate kada kupe. To svakako umanjuje cenu.

Drugo što me interesuje, pošto je propala prodaja "Telekoma", a pošto se budžet ne puni redovno, kako Vlada namerava da pokrije budžetsku rupu? Znamo da objektivno postoje samo dve mogućnosti: ili prodaja "Telekoma" ili novo zaduživanje. Pošto je prva otpala, ostalo je novo zaduživanje.

Da li će Vlada u dogledno vreme krenuti u zaduživanje, da li će to biti pod još nepovoljnijim uslovima nego što je to bilo do sada i da li će novo zaduživanje oboriti dodatno kreditni rejting zemlje i time poskupeti naše buduće i prošle dugove?

To su dva pitanja, dakle, odnosno potraživanja i dugovanja "Telekoma", a ne samo mahanje profitom i, drugo, kako mislite da pokrijete budžetsku rupu, kakvim zaduživanjima, kakav je plan?
Koleginice i kolege, nažalost ministra nema, ali verujem da će u međuvremenu doći da razjasni neke stvari, tako da je usvajanje ovog zakona o kodifikaciji i opremi naoružanja povod da pričamo i o ovoj temi.
Ovo je jedan tehnički zakon i niko normalan ne bi imao i ne treba da ima ništa protiv, ako će doprineti rastu namenske industrije i boljem integrisanju namenske industrije u svetsku, hajde da kažem, trgovinu namenskom robom. Ali, svakako da se otvaraju politička pitanja, kada je u pitanju članstvo Srbije u NATO, i što nas onespokojava je sledeća činjenice.
Mnogo puta smo govorili da evropskoj politici treba dati sadržaj. Jednostavno, ova vlada to ne uspeva. Zbog toga dolazi do komplimentacije evropske ideje po istraživanjima javnog mnjenja, sve manje i manje ljudi vidi budućnost sebe, svoje zemlje i svoje dece u EU. Upravo zbog toga što se vodi politika samo na rečima, a ne suštinska promena zemlje i suštinske reforme koje bi nas približile EU i punopravnom članstvu.
Za početak, da dobijemo status kandidata i početak pregovora. Zato je ovo pitanje članstva Srbije u NATO za nas važno, jer zaista mislimo da je to prečica i brži put ka punopravnom članstvu Srbije EU. Na stranu svi drugi aspekti i koristi od članstva Srbije u NATO-u, na stranu da je to signal investitorima da je ovo stabilna zemlja i da je kapital u ovoj zemlji siguran, a toliko nam je potreban zbog tolike armije mladih i nezaposlenih ljudi.
Na stranu, što su troškovi odbrambeni manji u tom slučaju, zbog toga što smo okruženi NATO zemljama i ne možemo biti neutralni na način na koji je to Švajcarska, koja ima 12 puta veći nacionalni dohodak po glavni stanovnika, nego Srbija.
Sve su to argumenti koje smo mnogo puta iznosili i zbog čega želimo da Srbija prepozna, kao i ostale političke stranke, da je interes Srbije punopravno članstvo u NATO i EU, a da možda neko van Srbije ima interes da Srbija ne bude ni u NATO-u ni u EU, ali pošto smo mi ovde poslanici Narodne skupštine Republike Srbije, koji smo izabrali Vladu Republike Srbije, onda bi pre svega i iznad svega trebali da imamo na umu interese Srbije.
Za nas izbori nisu način da se dođe na vlast ili da se na vlasti ostane. Za nas su izbori način da se dobije podrška za neku politiku i zato mi nije jasno zašto gospodin Šutanovac, za koga, hajde da kažem, važi ili ga bije glas da je pro-NATO raspoložen, i potpredsednik je najveće stranke koja čini okosnicu Vlade, koristi argumente koje koriste upravo oni koji nisu za članstvo Srbije u NATO-u. Tri puta je danas rekao kako smo ušli u partnerstvo za mir kad je Koštunica bio predsednik Vlade.
Prvo, ne znam da li je radostan zbog toga što smo ušli u Partnerstvo za mir kad je Koštunica bio predsednik Vlade ili mu je žao što smo ušli, kakve veze ima sad kad smo ušli. Mnogo je važnija, na kraju krajeva, sledeća činjenica, možda je gospodin Koštunica tad bio za Partnerstvo, pa sad više nije. Imamo primere i nekih drugih, na političkoj sceni, koji su 20 godina pričali jednu priču, a onda su skinuli bedž i sad pričaju neku drugu priču. To je legitimno.
Argumente tipa Finska, Austrija, Švedska, to koriste upravo protivnici evroatlanske integracije Srbije. Potpuno je neprimereno da to čini neko iz Vlade koja se smatra i smatraju je proevropskom.
Finska je neutralna dugo, a to je nekakav prećutni dogovor sa tadašnjim SSSR, još iz vremena ”hladnog rata”, da se ona ne svrstava. Švedska je istorijski neutralna, priznata je kao neutralnost kod svih drugih država. Švajcarska, da ne govorim, do pre deceniju nije htela da uđe ni u UN da ne bi narušila svoju neutralnost.
Sad se pozivamo na to, umesto da se pozivamo na iskustvo svih bivših komunističkih zemalja koje su , da bi ušle u EU, ušle u NATO, kao što su Rumunija, Bugarska, Mađarska itd.
Pozivamo se na Rezoluciju o vojnoj neutralnosti. Ta rezolucija se tako ne zove. Zove se Rezolucija Narodne skupštine RS o zaštiti suvereniteta i teritorijalnog integriteta i ustavnog poretka RS. Ona je doneta, setite se, u vreme kad su bili neuspešni pregovori po Ahtisarijevom planu.
Naime, u jednoj tački Skupština konstatuje da albanska strana izbegava da stvarno pregovora, u drugoj konstatuje, ne znam, da se neke zapadne države oštro protive nastavku pregovora o budućem statusu, u trećoj smo zabrinuti zato što EU nagoveštava aktivnosti na Kosovu i misiju Euleksa, a u četvrtoj konstatujemo da bi proglašenje nezavisnosti Kosova, kao i priznanje nezavisnosti pokrajine od strane bilo koje države –priznanje, pazite – predstavljalo grubo kršenje međunarodnog prava.
Priznanje ne može da bude kršenje međunarodnog prava. Svaka zemlja je suverena. Što se tiče proglašenja nezavisnosti, posle toga smo tražili mišljenje Međunarodnog suda i dobili mišljenje da to priznanje nije kršilo međunarodno pravo, i da je u skladu sa Rezolucijom 1244.
I sve to što je bila Rezolucija, umetnuto je zbog ukupne uloge NATO-a od protivpravnog bombardovanja Srbije. Ne znam, proglašavamo vojnu neutralnost RS u odnosu na postojeće saveze do raspisivanja, eventualno, referenduma na kom bi se donela konačna odluka. Znači, umetnuta je. Nikakve veze nema sa neutralnošću.
Tada ste vi iz DS uradili to što se uradili i sad iz ovoga ne možete da izađete. Kako vi mislite, kad kažete, gospodo iz DS, gospodine ministre, da za ovu vladu sad nije tema NATO, nego za neku buduću vladu. Kako vi mislite u toj budućoj vladi da otvorite pitanje NATO-a, ako ga ne otvorite sad ili ako ga ne otvorite u predizbornoj kampanji.
Mi jasno tražimo politiku, podršku za politiku koju jasno izlažemo i ta politika, za koju se zalaže LDP, imaće uticaj onoliko koliko dobije glasova na izborima, duplo više nego prošli put, sledeći put još mnogo više.
Kako mislite da u budućoj vladi otvorite pitanje NATO-a, ako ne tražite podršku od građana za tu politiku? Ili mislite kao ovi vaši glavni konkurenti sa kojima se sporite oko datuma? Dogovorili ste se koji datum da bude za izbore, a sada celu zemlju tresete zbog toga što jedan drugom hoćete da oborite ruku, ko je tu sad koga naterao.
Kako mislite da uđete u predizbornu kampanju, u vladu koja će, ako dobijemo kandidaturu, morati da pregovara i da završi taj evropski posao, a da ne kažete građanima šta je taj evropski posao i šta mora da se uradi? Mislite – dajte nam glas, a posle ćemo da vidimo da li ćemo u NATO, ili šta ćemo da radimo? Sešćemo, pa ćemo da se dogovorimo. Tako se ne vodi politika. To je neozbiljno. Tako se kompromituje i evropska i atlantska ideja.
Da ne govorim sada o ponižavanju i zašto je članstvo u NATO-u važno, da zemlja prestane da se ponižava, kao što je to bilo pre neki dan. Mi jedini imamo sa Rusijom manjinsko učešće u budućem Južnom toku, ako ga bude. Sve druge zemlje kroz koje prolazi Južni tok imaju ravnopravan tretman. Sve druge zemlje su članice NATO-a: Bugarska, Grčka, Slovenija itd.
Zato mislim da je nekorektno i vodi kompromitaciji budućih evroatlanskih integracija i članstva Srbije u evropskoj porodici naroda, koristiti argumente koje koriste protivnici tih integracija. Mnogo je poštenije reći – društvene okolnosti danas ne omogućavaju donošenje takve odluke. Kao što je Rade Bulatović svojevremeno rekao, kada je u pitanju hapšenje Mladića, da su društvene okolnosti protiv toga. To je čistije i poštenije, nego voditi jednu politiku u kojoj nije jasno šta želite.
Kažete da je Koštunica bio na čelu Vlade kada smo ušli u Partnerstvo za mir. Pa jeste, ušao je zato što nije verovao da ćemo ući u Partnerstvo za mir. To je javna tajna. Veče pre tog samita u Rigi, Mladić je bio uslov za članstvo u Partnerstvu za mir. Govorim o decembru 2006. godine.
Onda su neki pametni ljudi objašnjavali onima koji odlučuju da je glupo da to bude uslove, jer možda Mladića, ili verovatno, Mladića čuvaju upravo oni koji ne žele Srbiju u Partnerstvu za mir, u NATO-u, u Evropskoj uniji. Tako da politika uslovljavanja Mladićem ima smisla samo kada bi ovde postojao konsenzus da hoćemo tim putem.
Ali, ako ne postoji konsenzus, i neko ga čuva, a koji to ne želi, onda, faktički, uslovljavanje ide u korist onih koji su protivnici evroatlanske integracije Srbije. Pa je preko noći promenjena odluka i primljeni smo u Partnerstvo za mir, na opšte zaprepašćenje tog Koštunice. Zato je sedam meseci kasnije ubačena ova vojna neutralnost. Do tada niko nije pominjao vojnu neutralnost.
Još jedan argument o neiskrenosti ove vlade, kada je u pitanju evroatlantska budućnost, jeste i to Partnerstvo za mir, koje se proglašava kao prava mera saradnje sa NATO-om u ovom trenutku. Eto, primljeni smo u Partnerstvo za mir 2006. godine u decembru. Od tada je prošlo pet godina, tri vlade. To je bila prva Koštuničina vlada.
Tek februara ove godine, ova vlada, znači, dve i po godine od kada joj je započeo mandat, donosi odluku o početku izrade akcionog plana partnerstva, nešto što se zove „Partnership Action Plan”. To je kako ćemo naše članstvo u partnerstvu konzumirati. Šta želimo od tog jednog jelovnika koji je veliki?
Tek sada počinjemo da pravimo plan. Nisam siguran da će se taj plan završiti za mandata ove vlade. Eto, iskrenost u evroatlantskim integracijama. Tokom celog mandata, ova vlada nije uspela da kaže NATO-u da to želimo od partnerstva. Samo smo formalno članovi od 2006. godine.
Gde je „Membership Action Plan”, akcioni plan koji će nas uvesti u članstvo? Daleko, daleko, izgleda, što reče Jovanović, za jedno deset godina, kada Putin ponovo dođe da nam da dozvolu. Bojim se da takva politika u principu kompromituje evroatlantsku ideju i zato mi smeta kada se ministar odbrane ovde pravda što pričamo o NATO, argumentom – ušli smo u partnerstvo kada je Koštunica bio član, Finska i Švedska su neutralne, i takve stvari.
To ostavite, gospodine Šutanovac, onima koji su protiv toga. Ostavite Putinu, ako kažete da nikoga ne pitate. Pa ne smete da progovorite o NATO-u kad dođe Putin, nego moraju ovde šefovi poslaničkih grupa, odnosno Čeda Jovanović da otvori to pitanje. Ovamo kao vodimo nezavisnu, izbalansiranu ili ne znam kakvu spoljnu politiku.
Reče pre neki dan na Odboru za spoljne poslove ministar Jeremić – što ovde nema više jedinstva, to ne valja, bolje da ima u Srbiji jedinstva oko spoljne politike, koja je ne znam kakva, izbalansirana, kao što ima u Hrvatskoj. Pa u Hrvatskoj niko ne spori put Hrvatske. Hrvatska je u NATO-u. Najveći komunisti i najljući fašisti su bili za to, i svi oni između, normalno.
Prema tome, kada bude ovde politika u interesu Srbije, a ne u interesu nekog drugog, onda će svakako u ovoj skupštini biti jedinstva. Dok je ni tamo, ni vamo, sedi na dve stolice, a obe žuljaju, svakako da ne može biti jedinstva. Čak je obaveza da oko pogrešne politike nema jedinstva, jer se tako pokazuje i odgovornosti i ljubav prema svojoj zemlji.
Dakle, manje demagogije. Ministar odbrane treba manje da se ponaša kao direktor namenske industrije, a više kao političar, jer je potpredsednik DS, i da jednostavno preuzme tu vrstu odgovornosti. Bez te odgovornosti, sve drugo je demagogija i populizam. Znam da biti socijaldemokrata podrazumeva biti populista, kao što i biti konzervativac podrazumeva biti populista, ali treba postojati nekakva mera.
Hvala, gospodine Novakoviću. Koleginice i kolege, ovim mojim amandmanom se otklanja jedna nepreciznost, odnosno nepravda, razlika između dve grupe investitora: onih koji su uzeli zemljište u zakup i onih koji su ga dobili na korišćenje, jer je prvobitnim izmenama člana 101. predloženo brisanje stava 3, koji glasi: „Vlasnicima objekata ili vlasnicima posebnih fizičkih delova objekta, izgrađenim na građevinskom zemljištu za koje je zaključen ugovor o zakupu radi izgradnje na rok od preko 50 godina, utvrđuje se pravo svojine na građevinskom zemljištu, odnosno pravo svojine na građevinskom zemljištu srazmerno površini posebnih fizičkih delova čiji su vlasnici, bez naknade.“
Imamo takvu situaciju, kada je u pitanju pravo korišćenja zemljišta, da se može dobiti zemljište bez naknade. Smatramo da nema razlike između te dve grupe investitora, posebno onih koji su uzeli u zakup po tržišnim cenama, pobedili na nekakvom tenderu, isplatili zakup unapred za ceo period; mislimo da treba da dobiju zemljište bez naknade, kao što dobijaju ovi koji su pod nekim drugim uslovima, često i netržišnim, dobili pravo na korišćenje.
Pošto ste prihvatili amandman koleginice Laušević, koji to isto govori, u principu sam zadovoljan, ne ulazim u raspravu zašto; gospodin Stevanović malopre reče da ste prihvatili amandman gospođe Stanojević a ne gospodina Martinovića, jer je ona lepša. I Maja Laušević je lepša nego ja, ali hajde da sledeći put, ako imamo slične amandmane, kriterijum bar bude ko je prvi podneo amandman. Pa, pošto sam podneo amandman u 9.55 časova, 2. marta, a koleginica Laušević takođe 2. marta, u 9.45, deset minuta ranije, sasvim je u redu da prihvatite njen amandman. Važno je da se ova nepravda ispravi. Hvala.
Predsednice, gospodine ministre u ostavci, koleginice i kolege, ovaj naš amandman je posledica amandmana na član 2, kojim predlažemo potpuno drugačiju organizaciju ministarstava. Mi predlažemo 12 ministarstava i, gle čuda, iako mi predlažemo pet manje, kada je u pitanju Ministarstvo životne sredine, rudarstva i prostornog planiranja, mi mislimo da je apsolutno rudarstvo nespojivo sa ovim i zato smo predložili u članu 2. ministarstvo urbanizma i građevine, a što se tiče zaštite životne sredine, ono prirodno ide uz Ministarstvo poljoprivrede.
Da bude apsurdnije, nama Vlada kaže da se ovaj amandman gde mi menjamo naslov ministarstva, umesto Ministarstva životne sredine, rudarstva i prostornog planiranja jasno je da mislimo na urbanizam i građevinu, Vlada ne prihvata naš amandman jer kaže da je celishodniji amandman koji je prihvaćen na ovaj član 16, koji je podneo narodni poslanik Živojin Stanković.
Naš amandman se odnosi na ime ministarstva, jer mislimo da ovakva organizacija ministarstva ne valja, a Živojin Stanković, čiji ste amandman prihvatili i zbog čega ne prihvatate naš, kaže: ''U Predlogu zakona o ministarstvima, u članu 16. stav 3. reči: "geološka istraživanja koja se odnose na eksploataciju mineralnih sirovina, osim za podzemne vode" zamenjuju se rečima: "geološka istraživanja koja se odnose na eksploataciju mineralnih sirovina".
Kakve veze ima amandman gospodina Stankovića sa nazivom ministarstva na koji mi podnosimo amandman, zaista ne znam. Hvala.
Mislimo da treba da postoji ministarstvo za saobraćaj i telekomunikacije, a ne kako vi predlažete – Ministarstvo kulture, informisanja i informacionog društva.
Mislimo da je i na ovom primeru jasno da se mnoge nadležnosti ministarstava, kako vi predlažete, preklapaju. To apsolutno dovodi do skuplje administracije i skuplje države. Mislimo da, posebno u vreme ekonomske krize, moramo da smanjimo javnu potrošnju. Mislili smo da je ovo prilika da se pokaže bar namera da se ide u tom pravcu.
Nažalost, pošto nije pokazana, mi smo pokušali da vam kažemo da ovo neće dati rezultat koji objektivno Srbiji treba, a to je manja i jeftinija, a efikasnija država, nego će dati rezultat koji smo imali do sada, a ako je neko zadovoljan dosadašnjim rezultatom, on verovatno hoće da nastavi tim putem. Koliko vidim, to ste vi, gospodine Markoviću, i Vlada koju ovde u ostavci predstavljate.
Ako smo predložili amandmanom na član 2. ukidanje Ministarstva za KiM, onda svakako moramo da predložimo i ukidanje tog naslova. Apsolutno smatramo da u Vladi nema mesta za ovo ministarstvo, zato što je, na kraju krajeva, KiM po Ustavu deo Srbije. Ne vidimo što bi postojalo ministarstvo ako već poštujete Ustav. Poštujemo ga i mi, ali zašto bi postojalo ministarstvo? Što nema ministarstva za Vojvodinu?
Dalje, to nije politika nego pare, novac. Jednostavno, ovakva glomazna Vlada, ovakvo ministarstvo, koje, u principu, svi znate da nije odgovorilo očekivanjima (da se ne vraćamo sad u prošlost, šta se sve dešavalo i kako su se trošile tamo pare), nema mesta u nekakvoj novoj vladi za koju se mi zalažemo i novoj organizaciji državne uprave za koju se mi zalažemo. Žao nam je što bar na tom primeru niste pokazali da bar razmišljate u pravcu manje, jeftinije i efikasnije države.
U novoj organizaciji ministarstava mi smo predložili ukidanje Ministarstva vera i Ministarstva dijaspore, a vi predlažete spajanje u jedno ministarstvo i pretpostavljam da će ministar biti onaj od dijaspore, a ne ovaj od vera. Apsolutno nepotrebno ministarstvo (zaista, poslovi koji treba da se obavljaju u ovom ministarstvu ne treba da budu na nivou ministarstva) još je jedan dokaz, uslovno rečeno, o načinu na koji je pravljen ovaj zakon, odnosno na koji je rekonstruisana Vlada.
Ne bih sad želeo da podsećam da je to Ministarstvo dijaspore, sa novim ministrom koji će biti zadužen i za vere, usvojilo jedan dokument koji je izazvao buru kod naših komšija u okruženju, gde mi tražimo da Srbi dobiju konstitutivnost u jednoj državi kao što je Crna Gora, građanska država, a ne damo delovima naroda koji nije srpski a živi ovde u Srbiji da bude konstitutivan, nego iz zovemo drugima, pa se čak i predsednik partije tog ministra koji će očigledno ostati u Vladi začudio kako je taj ministar iz njegove stranke mogao to da predloži Vladi kad je to suprotno valjda i politici te stranke, zdravom razumu, a svakako mora biti suprotno nečem što ova vlada želi da kaže i da se predstavi da je proevropska vlada koja je raščistila sa prošlošću, a strategija koja je predložena je sve drugo samo ne raščišćavanje sa prošlošću.
Otuda mislimo da je ovo zaista još jedan dokaz buvlje pijace koja je trajala tokom rekonstrukcije Vlade, gde problemi koje proizvodi Ministarstvo vera, a da ne pričam šta se dešava i sa islamskom zajednicom i tako dalje, gde se Ministarstvo vera i Ministarstvo dijaspore spajaju se u jedno valjda da bi bili još veći problemi. Hvala.