Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Nikola Savić

Nikola Savić

Srpska radikalna stranka

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, danas razmatramo Predlog zakona o transportu opasnog tereta i zajedno sa ovim zakonom u okviru objedinjene rasprave i još jedan sporazum vezano za vazdušni saobraćaj između Vlade Republike Srbije i Republike Egipat. Naravno, nešto više ću reći o ovom zakonu, jer mislim da je suština u tome i da je to izuzetno važan zakon, da o njemu treba da se kaže nešto više.
Posle nekoliko zakona iz oblasti saobraćaja i transporta, razmatramo i ovaj zakon i to, kao što reče gospodin Mrkonjić, kao potpuno nov zakon. Moram da kažem da je dobro što je Vlada odlučila da predloži potpuno nov zakon, jer ova materija koju sadrži ovaj zakon do sada je razmatrana kroz nekoliko različitih sporazuma, onda kroz različite uredbe i kroz nekoliko drugih zakona, tako da je na jednom mestu ambicija predlagača da se sve to objedini na jednom mestu. Takođe mogu da kažem još jednu stvar, a to je da je Vlada, odnosno predlagač u ovom zakonu usvojio neke primedbe koje je Srpska radikalna stranka imala u okviru prethodnih zakona, a koji se tiču terminologije.
Naime, u prethodnom zakonu koji smo nedavno razmatrali, radi se o Zakonu o vazdušnom saobraćaju. Mi smo napisali jedan amandman, da se reč "autoprevozilac" zameni rečju "autoprevoznik". Vi to tada niste učinili, sada ste to ovde učinili i smatram da je to dobro.
Međutim, moram da kažem, ove dve stvari su jedine stvari koje su dobre u ovom zakonu, jer ovo je zaista jedan od najlošijih zakona iz oblasti saobraćaja i transporta, a imali smo prilike u ovom parlamentu u skorije vreme da razmatramo više ovih zakona.
Naime, ovaj zakon se ne bavi suštinom transporta opasnog tereta, nego se pre svega, više bavi administrativnim pitanjima i onda se može steći jedan utisak da je suština ovog zakona da se formira uprava za transport opasnog tereta.
Ova uprava za transport opasnog tereta, po svojoj suštini, predstavlja jedan monopolistički organ, čiji cilj nije to da na pravi način funkcioniše transport ovog opasnog tereta, već da se ovom upravom uspostavi monopol nad ovom oblašću, da se disciplinuju učesnici u transportu opasnog tereta, a na osnovu nekih stvari koje se mogu primetiti u zakonu može se slobodno reći i zaključiti da se takvi reketiraju, učesnici u transportu opasnog tereta.
Kada slučajno ne bi znali naslov ovog zakona o kome danas govorimo, a razmatrali njegovu suštinu, mogli bismo u prvi mah doći do jednog zaključka da se ovde radi o jednom zakonu koji je pre svega vezan za oblast obrazovanja, znači nečega što se tiče delokruga obrazovanja, i u najgorem slučaju nešto što se tiče nekih instituta, a čija je osnovna stvar edukacija.
Naime, ponovo ću nešto reći o ovoj upravi za transport opasnog tereta jer to je najveća primedba što se tiče SRS. Nova uprava je centralna tema ovog zakona, a pored toga nigde se ne razrađuje detaljno kako funkcioniše ta uprava, ko čini upravu, koja je kvalifikaciona struktura te uprave, koliko će uprava imati zaposlenih i slično.
Pri kraju ima određenih stvari u prelaznim i završnim odredbama. Vratiću se na to, ali nigde se ne govori suštinski vezano za ovu upravu, tako da se može zaista zaključiti da je ona jedan paraorgan koja ima svoj monopolistički položaj, ogromna ovlašćenja, a gotovo nikakvu odgovornost.
U okviru uprave se pominje nekakav savetnik, a onda nekakvo ovlašćeno telo za ocenjivanje usaglašenosti vozila za transport opasnog tereta, pa onda veliki broj inspektora i to sve predstavlja jedan začarani krug, gde međusobni odnosi, obaveze i delokrug poslova tih elemenata nije dovoljno definisan tako da mislim da će ta uprava imati velikog problema u svom funkcionisanju.
Moraću još jednom da kažem da je zadatak ove uprave toliko prenaglašen i toliko je stavljen u suštinu ovog zakona, maltene kao da se drumovima Srbije transportuje polovina ukupnog svetskog opasnog tereta. Uprava je preglomazan organ i kadrovi koji budu radili u njoj neće moći da obavljaju to na pravi način.
Što se tiče ovlašćenog tela koje se spominje u upravi, telo koje ocenjuje usaglašenost tipa vozila, daje uslove, preporuke koje vozilo može učestvovati u transportu opasnog tereta, nigde se decidno i jasno ne kaže pod kojim uslovima to ovlašćeno telo daje ovlašćenje, da li neko vozilo može ili ne može obavljati pomenuti transport i onda praktično ispada da ta stvar je stvar pojedinaca, odnosno njihove subjektivne procene ili ocene, znači njihovo neko diskreciono pravo, a to uvek u sebe može uvući određene zloupotrebe.
Svi zakoni ili većina zakona koje donosi ova vlada su ionako teško primenljivi. Neki su totalno neprimenljivi i zato se dešava da vrlo često u ovom parlamentu vršimo njihove dorade, dopune, izmene itd., ali mislim da će ovaj zakon biti jedan od onih zakona koji će biti najteže primenljiv od svih zakona iz oblasti saobraćaja i transporta.
Kada je reč o finansijskim sredstvima odnosno o proceni finansijskih sredstava koja su neophodna za implementaciju ovog zakona, onda se kaže da iz budžeta Republike Srbije nije potrebno izdvajati dodatna sredstva za popunjavanje radnih mesta već samo određenu sumu, odnosno materijalne troškove za početak rada ove uprave.
Dalje se kaže da će se popunjavanje novootvorenih radnih mesta vršiti preraspodelom i ostalih državnih organa i to putem internog konkursa. Mogu i da vam verujem da ćete vi to tako raditi, da ćete prekobrojne iz nekih drugih državnih organa staviti u ovu upravu.
Ali, zaboravlja se jedna stvar ovde, da se radi o usko specijalizovanom poslu gde neće moći svako da radi ovaj posao i bez obzira na činjenicu koliko će biti prekobrojnih u jednom, drugom, trećem ili ne znam već kojem državnom organu, čisto sumnjam da će mali broj njih ispunjavati ove uslove i onda ćemo doći u situaciju da opet na mala vrata zapošljavamo ljude. Širi se državna administracija a ovde se lepo kaže u zakonu da neće biti novih zapošljavanja.
Iz tog razloga SRS je intervenisala velikim brojem amandmana i ideja nam je bila kod podnošenja i pisanja tih amandmana da se koliko-toliko popravi ovaj zakon odnosno da se spreče monopoli o kojima sam govorio i da se ovakve stvari dovedu na neku normalnu meru.
Drago mi je što je tu ministar, gospodin Mrkonjić i nekako se baš uvek podesi da kada govorimo o nekom zakonu ispred poslaničke grupe SRS, da je sa druge strane, odnosno predstavnik Vlade gospodin Mrkonjić. Naravno, ne želim da kritikujem njega kao ministra. Gospodine Mrkonjiću, vi znate da SRS ima određeni respekt prema vama. Nemamo ništa negativno vama kao čoveku i ministru da kažemo.
Neki put izbegavamo da kritikujemo nešto, ili previše da kritikujemo nešto za šta ste vi zaduženi ispred Vlade. Mnogo puta smo u prilici da pohvalimo nešto što ste dobro uradili, ali stvarno ovoga puta moram da kažem da se u ovom zakonu nema šta pohvaliti.
Krenuću da potkrepljujem ovo o čemu govorim i činjenice kroz neke konkretne stvari za ovaj zakon. U najkraćim crtama ću dati i naznačiti najvažnije primedbe. Kada bude rasprava u pojedinostima, nadam se da ćemo se opet videti ovde i još više ćemo to razgraditi i apsolvirati.
Član zakona koji govori o nadležnostima uprave za transport opasnog tereta, a na nadležnosti koje se odnose na obrazovanje ispitne komisije, za proveru stručne osposobljenosti i komisije za sastavljanje ispitnih pitanja, tu imam dosta primedbi. Nigde su tu ne kaže kod ovih stvari – ko, kako i šta treba da radi i koji ljudi treba da sastavljaju pitanja, koji ljudi treba da budu u komisiji za obavljanje stručnih pitanja. Mislim da se tu apsolutno ne uvažava struka.
Mogu vama verovati na časnu reč da ćete vi angažovati ljude iz struke, ali u zakonu to nigde ne stoji. Mogu da zaključim iz ovoga, da će možda i šoferi, oni koji transportuju opasni teret, da će neko od njih na osnovu svog iskustva sa terena sastavljati ili predlagati neka ispitna pitanja.
Smatram da među članovima komisije, a to treba da stoji i u zakonu, treba da se nađu pre svega ljudi od struke, ljudi sa odgovarajućih fakulteta, čija je delatnost upravo ovo što tretira ova uprava. Pre svega, tu mislim na ljude, odnosno profesore Hemijskog fakulteta, Tehnološkog fakulteta, Mašinskog fakulteta, Fakulteta zaštite na radu, koji je u Nišu, Saobraćajnog fakulteta itd.
U zakonu postoji i veliki broj nelogičnosti. Na jednom mestu se kaže – učesnik u transportu treba da dostavi godišnji izveštaj savetnika. Naime, savetnik za bezbednost u transportu opasnog tereta je obaveza koja se zakonom propisuje. Zakon propisuje obavezu postojanja savetnika i da svi učesnici u transportu imaju jednog ili više, zavisno od delokruga, odnosno obima svog posla, savetnika.
Sada, učesnik u transportu opasnog tereta, on ne želi savetnika, naprotiv, njemu lično savetnik ne treba. Njemu savetnik predstavlja samo jedan balast, na osnovu koga će morati da plaća određenu sumu i povećavaju mu se troškovi, ali to je zakon propisao i gotovo. On to mora da prihvati. Tu ništa nije sporno.
Ali, zakon kaže da izveštaj savetnika treba da dostavlja učesnik u transportu opasnog tereta. Lično mislim da izveštaj treba da predaje i da ga dostavlja onaj ko ga je pisao. Naravno, pisao ga je savetnik i on treba da ga dostavlja, a ne onaj ko je učesnik u transportu opasnog tereta.
Zakon na mnogo mesta pominje pojmove – nastava, nastavni planovi, nastavni program. Ovde hoću da sugerišem jednu stvar, kada se ovi izrazi koriste, moramo biti oprezni, jer privredna društva, pravna lica koja se bave transportom opasnog tereta ipak nisu obrazovne ustanove, a nastavni planovi, nastavni programi i nastavni sadržaji su izrazi koji se najviše i gotovo isključivo tiču obrazovnih institucija ili nekih instituta čiji je zadatak edukacija.
Tu mora da se pravi neka razlika i uvek da se ogradi od toga da to nije škola, kao što sam u jednom delu svoje diskusije rekao, kada ne bi znali naslov ovog zakona, možda bi smo mogli zaključiti da se ovde radi o nekoj obrazovnoj ustanovi, a ne o jednom zakonu koji tretira transport opasnog tereta.
U jednom od članova zakona se govori i o merama koje treba preduzeti u slučaju nestanka opasnog tereta. Tamo se propisuju ti uslovi i u redu je sve to. Ipak, radi se o veoma ozbiljnom poslu, o veoma ozbiljnoj materiji. Ja ću i posle, u okviru vremena koje pripada poslaničkoj grupi, da govorim o ovome. O tome ću nešto detaljnije reći.
Ovde se predviđa jedna stvar koja po meni treba da se unese u zakon. Tamo se kaže da ako iz bilo kojih razloga nestane opasni teret, onaj ko je prevozio teret i drugi učesnici u tom poslu, moraju da preduzmu sve da pronađu taj teret. Međutim, moramo biti svesni činjenice da neki put teret može da nestane na taj način što će da ispari. Tada ne možemo, i pored najbolje volje i svih preduzetih mera, pronaći teret koji je otišao u atmosferu.
Da bi zakon bio bolje definisan i da bi bio praktičniji, intervenisali smo amandmanom u ovom smislu, pa sam zato to ovde i predložio.
U zakonu se dalje na jednom mestu govori da zaposleni koji je stručno osposobljen je dužan da obnovi svoje znanje. Ovo je po meni jedna potpuno nejasna formulacija. Ako se kaže – dužan je da obnovi svoje znanje, njemu se praktično ostavlja na volju da li će ili neće da uradi, kao detetu, da li će ili neće uraditi domaći zadatak.
Mislim da u zakonu treba jasno da stoji – dužan je da prati savremene tokove u okviru ovoga i u određenom vremenskom periodu, da li je to godinu dana ili dve, tri, pet, nekada je bilo pet godina, a vidim da se ovde predlaže da to bude i manje i slažem se. Treba tačno da se definiše kada, pod kojim uslovima i za koliko treba da obnovi to znanje.
Takođe, primetio sam jedan nedostatak kod policijskih službenika koji kontrolišu transport u drumskom saobraćaju. Njima se daju prevelika ovlašćenja u nekim delovima kada je u pitanju transport opasnog tereta. Maltene, zakon polazi od činjenice da su oni stručnjaci za transport opasnog tereta, a naravno da nisu.
Napomenuo sam da je opasan teret zaista jedna opasna stvar. Kasnije ću dati neke podatke gde ćete videti da se radi o zaista ozbiljnoj stvari. Policijskim službenicima se daje prevelik značaj, tako da i tu stvar treba bolje definisati.
Završavam, pošto vreme prolazi. Ako pogledamo Aneks ovog zakona, onaj dodatak gde se vidi, odnosno ona izjava usklađenosti sa propisima EU, videćemo da gotovo ništa nije usklađeno. Sve što radimo, radimo da bi što pre ušli u Evropu itd, a ovde ništa nije usklađeno.
Rokovi za donošenje podzakonskih akata, kako stoji ovde u zakonu, za nešto je tri meseca, za nešto šest meseci. Rok koji je predviđen za potpisivanje usklađenosti sa EU je 2012. godina. Znajući kako funkcioniše ova vlada, daj Bože, ali čisto sumnjam da će ispoštovati ovaj rok. Toliko. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, što se tiče zakona o transportu opasnog tereta, u delu moje diskusije kada sam govorio kao ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe SRS argumentovano i žestoko kritikovao sam sve slabosti ovog zakona.
Ovde smo čuli od nekih poslanika vladajuće većine da opozicija kritikuje svaki zakon samo radi kritike, da postoji način i modeli kako se pišu zakoni i da je jedan od ovih zakona tako napisan i da je ovakav zakon i u nekim drugim zemljama itd. Zaista želim da kažem da se radi o jednom vrlo ozbiljnom zakonu, čiji bilo koji propust može imati izuzetno ne samo štetne nego i tragične posledice po društvo, državu, a i šire.
Moja kritika u delu diskusije kao ovlašćenog predstavnika pre svega se odnosila na upravu za transport opasnog tereta, iz razloga što se ta uprava uspostavlja kao monopolističko-administrativni organ a ne kao stručni organ. Nisam hteo da kažem i to ne želim ni sada da kažem – da nije potrebno neko telo, pa makar se zvalo i uprava, ali, to telo ili ta uprava u sebi nosi stručnu odnosno najstručniju komponentu.
Međutim, videli smo iz ovog zakona da je ta uprava sve drugo a ne stručna komponenta, imajući samo u vidu činjenicu način njenog popunjavanja, odnosno zaposlene. Znači, to će biti svi oni koji su ostali neraspoređeni u drugim državnim organima, a među takvima je sigurno da je veoma mali, znatan broj ili možda nema nijedan čovek koji je stručan za ovaj posao.
Dakle, pošto se radi o veoma značajnom zakonu, svaki propust može imati nesagledive posledice. Razvojem nauke i tehnike preduzimaju se sve sigurnosne mere kako bi se ove posledice smanjile. Međutim, bez obzira na sve to, statistike i ispitivanja pokazuju da se isto sa razvojem nauke i tehnike rapidno povećava mogućnost za pojavu havarija, incidenata, odnosno akcidenata, kako se to sada savremeno kaže.
Potkrepiću to nekim konkretnim podacima i to je osnovni razlog zbog čega sam se javio i u ovom delu diskusije u okviru vremena poslaničke grupe SRS.
Od svih akcidenata koji su se desili u 20. veku, 33% tih akcidenata se desilo u poslednjoj deceniji 20. veka. Jedna trećina samo za deset godina, a dve trećine za 90 prethodnih godina. To govori mnogo toga.
Naravno, paralelno sa pojavom tih incidenata, odnosno akcidenata, rasla je i materijalna šteta i zabeležen je jedan podatak u SAD da je u 20. veku u SAD ukupna šteta izazvana usled ovih havarija iznosila 38 milijardi dolara, a od toga u poslednjoj deceniji 20. veka 15 milijardi dolara, gotovo polovina, nešto malo manje od polovine štete je samo u poslednjih deset godina, poslednjoj deceniji 20. veka. To još pokazuje da je ovo izuzetno važan zakon.
Navešću još jedan primer. Svi se ovde u ovoj sali sećamo, gotovo da nema onih koji se ne sećaju jedne od najvećih havarija koja se desila u 20. veku. Reč je o havariji koja se desila u fabrici pesticida u Bopalu, gradu u Indiji. Tada je veliki broj ljudi stradalo.
U prvih šest dana posle te havarije 50 hiljada ljudi se otrovalo ili zatražilo lekarsku pomoć. Osam dana nakon te havarije, nakon tog incidenta, broj smrtnih slučajeva iznosio je već 2,5 hiljade i od tog broja više od jedne trećine su bila deca. Od tih 50 hiljada koji su zakačeni posledicom ovog incidenta, mnogi ljudi su doživeli teške poremećaje nervnog sistema, a dobar deo njih je i oslepeo.
Jedna studija koja je rađena, isto vezano za ovaj incident u Bopalu, dve godine kasnije pokazala je da je 25 hiljada žrtava umrlo od posledica toga, a da 50 hiljada pati od mentalnih poremećaja i stalnih respiratornih smetnji.
Ovo je jedan od najdrastičnijih incidenata, ali bilo je i kod nas tih incidenata. Moje su kolege govorile o nekima od njih. Samo ću da kažem da se sećamo svih incidenata, akcidenata u fabrici "Prva iskra", pa u Lučanima "Prvi partizan" itd.
Ovde je prevashodno u pitanju transport opasnog tereta i ništa manje nije opasno ako se incident dogodi prilikom transporta opasnog tereta, od incidenta koji se desi u fabrici gde se proizvodi, transportuje, odnosno pretovara taj teret.
Sećam se jednog takvog incidenta u kraju iz kojeg dolazim. Godine 1987. u jednom od tunela u Sićevačkoj klisuri sudarila su se dva turska šlepera. Došlo je do jake eksplozije. Svod tunela je oštećen i negde preko 100 metara je bio vidljiv plamen usled te eksplozije.
Ovo sve govorim iz razloga da i ovim, da kažem, dramatičnim podacima potkrepim i ukažem i ministru i onima koji su pisali ovaj zakon na njegov značaj i na njegovu važnost, jer svaka i najmanja nepreciznost i najmanja posledica može biti tragična.
Zato bih još jednom na kraju ove moje diskusije zamolio i apelovao na gospodina ministra Mrkonjića da sa svojom ekipom ovo još jednom razmotri i da vidi sve amandmane, bilo da su oni Srpske radikalne stranke ili od neke druge partije, ako smatraju da doprinose poboljšanju zakona da ih usvoje.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 238. Predloga zakona o vazdušnom saobraćaju. Naime, moj amandman se odnosi na Upravni odbor Direktorata za vazdušni saobraćaj. Ovde u zakonu stoji da taj upravni odbor broji pet članova i tamo se taksativno nabraja da su članovi ministri, pa se onda nabraja: ministar za poslove saobraćaja, unutrašnjih poslova, finansija, zaštite životne sredine itd.
Srpska radikalna stranka smatra da je to sukob interesa, mada vi u obrazloženju odgovarate nešto drugo. Zaista ne znam zbog čega se u ovom upravnom odboru nalaze ministri, ako ste se već opredelili za to da budu ministri, možda je trebalo da stavite ministra nadležnog za poslove zdravlja, pa bi taj ministar nekim od tih aviona JAT mogao da odleti i do Haga, da se upozna sa zdravstvenim stanjem pre svega naših građana, konkretno u ovom slučaju mislim na zdravstveno stanje predsednika naše stranke Vojislava Šešelja, koga ubijaju u Hagu, a videli smo ovde šta se dešavalo u ovoj skupštini kada smo mi pokušavali da vam skrenemo pažnju na to.
Zato smatram da Vlada treba da razmotri još jednom ovaj amandman, da pogleda i da prihvati, jer smatram da ministri ne treba da budu članovi upravnog odbora.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na Predlog zakona o unutrašnjoj plovidbi. Amandman na član 4. ovog zakona se odnosi na definiciju pojma maksimalne brzine kojom se mogu kretati brodovi. Naime, ovde u Predlogu zakona se kaže da brodovi mogu da se kreću maksimalnom brzinom koja je 40 i više kilometara veća u odnosu na vodu.
Amandmanom sam zatražio da se na bolji i na bliži način definiše ovaj pojam – kretanje broda u odnosu na vodu. Naime, svima nama je poznato da nije isto kada se brod kreće u smeru kretanja vode i kada se kreće u smeru koji je suprotan od smera kretanja vode. Jednostavno, tražio sam da se to malo definiše, da se to malo bolje precizira.
Međutim, u obrazloženju zbog čega Vlada nije prihvatila ovaj amandman stoji da je to definisano Konvencijom 24 i da je brzina definisana u odnosu na oba smera. To je jednostavno tehnički nemoguće i tehnički neizvodljivo, jer brzina u jednom smeru i u drugom smeru nije ista.
Uostalom, svi smo mi učili, makar u osnovnoj školi, iz fizike relativnu i apsolutnu brzinu, odnosno relativno i apsolutno kretanje. Ovde je u pitanju apsolutna brzina kretanja broda jer se brod kreće po vodi koja se takođe kreće i ima svoju brzinu.
Međutim, kod vas je sve relativno, pa je relativan i život i zdravlje naših građana, i zaista me ne čudi što se ophodite ovako kada su u pitanju zdravlje i život predsednika naše stranke gospodina Vojislava Šešelja.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 7. Predloga zakona o plovidbi i lukama na unutrašnjim vodama. Naime, moje razmišljanje vezano za ovaj član se u dobroj meri poklapa sa onim što je sada govorio ovde gospodin Šami.
Ovaj član se odnosi na plovidbene inspekcijske poslove i tražio sam da se ovaj član preformuliše i da glasi tako da "inspekcijske poslove na putevima koji u potpunosti pripadaju autonomnoj pokrajini vrše inspektori plovidbe autonomne pokrajine, kao poverene poslove, a na ostalim putevima da te poslove vrše inspektori koje odredi ministar nadležan za poslove saobraćaja".
Naime, ovde treba razjasniti jednu činjenicu. Kada su u pitanju putevi koji su u potpunosti na teritoriji Vojvodine, nije sporno da te poslove vrše ljudi koji su iz Vojvodine, ali šta ćemo sa onim putevima koji predstavljaju granicu između AP, u ovom slučaju Vojvodine, jer samo ona ima plovne reke, druga Autonomna pokrajina Kosovo nema plovnih reka.
Da li će, recimo, na Savi kod Šapca, s jedne strane, te poslove vršiti republički organi, a samo preko puta, na strani gde je Ruma ili već ne znam koji grad, da li će te poslove vršiti inspekcijski organi Autonomne pokrajine? Znači, da se tačno definišu putevi koji su u potpunosti na teritoriji Pokrajine i putevi koji predstavljaju granicu Pokrajine i ostatak Republike.
Da zahvalim gospodinu Mrkonjiću na ovome što je prihvatio ovaj amandman. Ali, gospodine Mrkonjiću, s obzirom na prirodu amandmana, strah me je da ćete imati problema u svojoj koaliciji.
Naime, Predlogom zakona se tražilo da strana plovila bez ikakvog ograničenja mogu ploviti našim unutrašnjim vodama i zaista bilo je suludo, to je govorio i gospodin Šami, da nekom ko nama ne daje ništa ili gotovo ništa, mi dajemo sve. Zato treba za plovila EU da važe ista pravila kao i za sve ostale i dobro je što je Vlada prihvatila ovaj amandman.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na Predlog zakona o plovidbi i lukama na unutrašnjim vodama i to na član 44. ovog zakona. Naime, član 44. govori o tome kada se izdaje dozvola stranom plovilu za prevoz putnika i stvari između domaćih luka, odnosno domaćih pristaništa.
U obrazloženju uslova pod kojima se to radi na jednom mestu se kaže – ako to zahteva opšti interes domaće privrede. Opšti interes domaće privrede je diskutabilan pojam kada je u pitanju prevoz putnika.
SRS smatra da kada je u pitanju prevoz putnika da tu ni pod kojim uslovima ne može doći do opštih interesa za domaću privredu, hajde kada je u pitanju prevoz robe i stvari, možda u izvesnim situacijama nemamo osposobljena plovila za određene vrste tereta, ali pretpostavljam da naše rečno brodarstvo poseduje brodove kojima može prevoziti putnike između domaćih luka i da to ne može biti nikako opšti interes da to vrše strana plovila.
Gospodin Mrkonjić me nije slušao, ali mislim da bi možda trebalo i ovaj amandman da se prihvati. Gospodine Mrkonjiću, ne može biti opšti interes da strana plovila prevoze putnike između domaćih luka. Uostalom, kod nas rečni saobraćaj, barem putnički rečni saobraćaj, nije razvijen u toj meri da ima ogroman broj putnika, pa hajde neki put ne mogu domaća plovila da to zadovolje. U svakom slučaju, imamo barem toliko plovila koja mogu zadovoljiti ovaj posao.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 65. zakona o plovidbi i lukama na unutrašnjim vodama. Tražio sam da se ovaj član preformuliše. Zbog čega sam to tražio? Iz razloga što je član potpuno kontradiktoran. Reći ću vam i zbog čega. Ovaj član 65. govori o tome koje radnje treba da preduzme zapovednik plovila u slučaju ispuštanja, izbacivanja ili izlivanja štetnih materija u vodu, odnosno plovni put.
Međutim, moram da kažem sledeće – ispuštanje i izbacivanje su radnje koje se vrše namerno, sa namerom, sa određenim ciljem i sada još u zakonu tražite – ko izbaci i ispusti materije štetne da o tome obavesti najbližu lučku kapetaniju. Apsurdno je očekivati od nekoga ko je proizveo štetu, napravio štetu, da sam sebe prijavi. Jednostavno, to je nemoguće.
Kada je u pitanju izlivanje štetnih materija, to je onda već nešto drugo. Izlivanje je radnja koja se radi mimo volje zapovednika plovila i to se stavlja u drugačiju ravan. U toj situaciji treba da se obavesti najbliža lučka kapetanija i koliko je moguće da se najbliže lociraju koordinate gde je to urađeno.
Zato bi trebalo ovaj član rastaviti i ove tri stvari odvojiti, jer po svojoj suštini su potpuno različite.
 Dame i gospodo narodni poslanici,  podneo sam amandman na član 2. Predloga zakona o vazdušnom saobraćaju i moram da kažem da sam ovaj amandman podneo iz dva razloga. Jedan od razloga je taj što treba na drugačiji način sagledati civilne i vojne vazduhoplove, jer letovi i jednih i drugih postupno su različiti po svojoj suštini i smatrao sam da je neophodno da se sagledaju na različite načine. To je jedan razlog.
Drugi razlog je što sam tražio svojim amandmanom da se na bolji i precizniji način definišu neki pojmovi. Naime, u ovom predlogu zakona stoji – dok su vazduhoplovi na teritoriji RS. To dok su na teritoriji RS može da se tumači doslovno dok su prizemljeni na teritoriji RS, znači dok su na pistama, aerodromima, a svojim amandmanom sam tražio da se te reči, dok su na teritoriji RS, zameni rečima – dok su u vazdušnom prostoru RS, jer avion je samo avion onda dok je u vazdušnom prostoru, a kada je prizemljen na aerodromu on nema nikakvu funkciju.
Međutim, Vlada u svom obrazloženju odgovara na jedan meni zaista nerazumljiv način. Pre svega smatram da onaj ko je razmatrao ove amandmane u ime Vlade nije shvatio suštinu ovog amandmana, jer je meni odgovoreno nešto sasvim različito od onoga što sam tražio. Zato bih molio da se još jednom razmotri ovaj amandman, da se usvoji i na taj način poboljša tekst Predloga zakona.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman i na član 3. Predloga zakona o vazdušnom saobraćaju. Naime, suština ovog mog amandmana je u tome da sam tražio da se na precizniji i sveobuhvatniji način definišu pojedini pojmovi. U ovom konkretnom slučaju u pitanju je pojam vazduhoplova.
U zakonu se pojam vazduhoplova, pročitaću, definiše: “Vazduhoplov je svaka naprava sa posadom koja leti ili se održava u atmosferi usled reakcije vazduha, osim reakcije vazduha koji se odbija od površine zemlje”. Moram da priznam da sam tehničko lice i ove stvari nisu mi baš nepoznate, ali nikada se u svojoj praksi nisam sreo sa pojmom – reakcije vazduha koji se odbija od površine zemlje.
Molio bih da mi neko objasni šta se pod tim podrazumeva i šta se tu misli. Opet u obrazloženju Vlade mi se kaže da je to stvar koja je preuzeta iz neke Čikaške konvencije negde 1944. godine itd. Mogu da verujem da je to tako.
Međutim, nije prvi put da se u mnogim zakonima stvari koje se preuzimaju i prevode sa stranih jezika, najviše sa engleskog jezika, prevode na jedan pogrešan način i tek sada sam video, u obrazloženju koje je stiglo neposredno pred početak ove sednice, da je to preuzeto iz Čikaške konvencije. Verujem da je to na jedan loš način prevedeno, jer ovako kako stoji ne može ga niko rastumačiti, a i nema nikakve logike.
Pored toga što se razumem u neke tehničke stvari, tražio sam pomoć lingvista i njima ništa nije bilo jasno, tako da bih želeo opet da apelujem da se pogleda ovaj član.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 8. Predloga zakona o vazdušnom saobraćaju. Moj amandman se odnosi na stav 2. ovog člana 8. Podsetiću vas da ovaj stav propisuje uslove pod kojima se može leteti iznad naseljenih mesta, industrijskih i drugih objekata visinom koja je manja od propisane visine.
Obzirom da se radi o zaista jednoj specifičnoj situaciji gde ne sme da se dogodi nijedna greška, mi u SRS smo smatrali da na određeni način u ovu materiju, u ove poslove treba da bude uključen i MUP. Naravno, mi smo razmišljali o tome. Kontrola letenja nije izvorno nadležnost MUP i da se te stvari reše jednim podzakonskim aktom.
Međutim, u odgovoru Vlade stoji ono što sam rekao, da to nije nadležnost MUP. Mi znamo da to nije nadležnost, ali pošto se radi o jednoj osetljivoj stvari, smatram da bi MUP trebalo da ima određene ingerencije, određeno učešće u ovome ovde. Pogotovo mi znamo da se aerodromi i kod nas i u celom svetu nalaze uglavnom u većim gradovima, odnosno u okolini većih gradova, kao što je kod nas u Beogradu ili Nišu.
Konkretno znam da ovakvih problema ima u Nišu sa niškim aerodromom "Konstantin Veliki". U delu grada u kojem živim, iznad tog dela grada sleću i doleću na niški aerodrom "Konstantin Veliki" dolaze avioni i jednostavno lično sam svedok, kao i mnoge Nišlije, da ovakvih problema ima i da može ovakvih problema da se nađe.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 12. Predloga zakona o vazdušnom saobraćaju. Dakle, tu sam predložio da se drugi stav ovog člana briše. Podsetiću na šta se odnosi ovaj drugi stav, naime, on se odnosi na to pod kojim uslovima se može dozvoliti stranom vojnom vazduhoplovu da nosi aktivno napunjeno streljačko, raketno ili bombardersko naoružanje i aktivnu opremu za snimanje iznad naše zemlje.
Tražio sam brisanje ovog stava iz razloga što Srbija nije članica nijednog vojnog pakta, nije članica NATO pakta, a proklamovana politika koju vodi ova vlada da nam u ovom trenutku NATO pakt nije prioritet, možda će neka druga vlada imati takav prioritet, ali ako do toga dođe, čemu se mi suprotstavljamo u SRS, onda neka se te stvari menjaju.
U obrazloženju Vlade za odbijanje ovog amandmana navodi se kako su već prihvaćeni odgovarajući međunarodni ugovori i da je to razlog zbog čega ovaj stav mora da stoji, odnosno razlog zbog čega se ne može prihvatiti moj amandman.
Ovaj put bih pitao gospodina Mrkonjića, možda to i nije vaša nadležnost, koje smo mi to ugovore i sa kojim zemljama potpisali da bi mogli njihovi vazduhoplovi da lete i da nose aktivno streljačko, bombardersko i svako drugo naoružanje iznad naše zemlje?
Gotovo sam siguran da su ti ugovori potpisani isključivo sa zemljama članicama NATO pakta i zato sam tražio brisanje ovog stava, jer verujem da ova vlada nije potpisala takav ugovor ni sa Rusijom, ni sa Kinom, ni sa nekom drugom nama prijateljskom zemljom.
Stiče se utisak da se na mala vrata amnestira NATO pakt za sve ono što je uradio Srbiji u vreme bombardovanja. Možda će nekada te iste članice NATO pakta, odnosno zemlje NATO pakta u istoriji koju budu predavali svojoj deci govoriti da oni nisu vršili agresiju nad zemljom Srbijom, nego je to bio predmet nekog ugovora, to su bile vežbe, ali u toku tih vežbi dešavale su se kolateralne štete, gde su oružja i bombe ispadali iz aviona po gradovima Srbije.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 22. Predloga zakona o vazdušnom saobraćaju i to tako da se i u stavu 1. i u stavu 2. reč "vazduhoplovu" briše.
Podsetiću vas, ovaj član 22. se odnosi na sprečavanje povrede vazdušnog prostora iznad Republike Srbije. U tom smislu mora da se vrši identifikacija objekata. U zakonu stoji "vazduhoplova", a SRS smatra da treba da se ta reč proširi. Nisu samo vazduhoplovni objekti koji se nalaze u vazdušnom prostoru, postoje i drugi objekti koji se nalaze u vazdušnom prostoru i koji isti taj prostor mogu povrediti.
Imamo, na primer, razne letelice, dok u ovom zakonu pojam letelica se uopšte ne pominje. Zbog toga smatram da bi Vlada trebalo da proširi i uzme u obzir ovaj amandman. Mada, u obrazloženju Vlade stoji, a zaista ne mogu da se načudim ovom obrazloženju Vlade zbog čega ne prihvata amandmane SRS.
Možda mogu da se složim s time da ima amandmana koji i nisu za prihvatanje. Ali, sva obrazloženja koja sam gledao, pre svega, na amandmane koje sam podneo, ima ih 15, zaista su mi nejasni i nelogična. Zato smatram da, možda u pauzi, treba da pogledate i eventualno da se usvoji ovakav amandman.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 46. Predloga zakona o vazdušnom saobraćaju i to na drugi stav ovoga zakona.
Naime, podsetiću ovde o čemu govori pomenuti član odnosno stav. Govori o načinu na koji se pružaju usluge kontrole letenja. U zakonu ovde stoji da uslove propisuje ministar. To nije ništa sporno. To i jeste nadležnost ministra saobraćaja.
Međutim, amandmanom sam tražio da se doda još jedna rečenica "uz saglasnost ministra odbrane". Naime, ovim zakonom koji ovde razmatramo predviđeno je integrisano civilno-vojno upravljanje vazdušnim prostorom i vazdušnim saobraćajem.
Ako je to već tako, onda smatram da na neki način ili uz pribavljenu saglasnost ili uz konsultacije ili ne znam već na koji način, ali u svakom slučaju treba da se konsultuje i Ministarstvo odbrane, jer ipak ovo je dosta važna tema. Radi se o uslovima koje treba da vrši i ispunjava kontrola leta.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 62. Predloga zakona o vazdušnom saobraćaju, i to tako što se dodaju reči "uz saglasnost ministra odbrane".
Naime, ovaj član 62. govori o načinu angažovanja učesnika u traganju za vazduhoplovima i traganju za licima. Ovaj amandman je sličan, odnosno obrazloženje je slično onom amandmanu koji sam obrazlagao nedavno.
Predlog zakona o vazdušnom saobraćaju kaže da je predviđeno kod nas integrisano civilno-vojno vazduhoplovstvo i vazdušni saobraćaj i upravo iz tih razloga sam podneo amandman da se u ovim stvarima pribavi mišljenje svakako i ministra odbrane, pogotovo kada je u pitanju traganje i za vazduhoplovima i za licima. Pripadnici Ministarstva odbrane svakako da imaju više iskustva i više znanja, i da bi to efikasnije radili neko što bi to radili pripadnici Ministarstva saobraćaja.
Apelujem da se ovaj amandman još jednom razmotri i da se usvoji.