Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/8331">Jorgovanka Tabaković</a>

Jorgovanka Tabaković

Srpska napredna stranka

Govori

Uvaženom kolegi na pitanje ću da odgovorim preko vas, gospođo potpredsednice i ne vidim razlog uopšte za tu gorčinu. Nikada nigde nije objavljena slika gospodina ministra Dačića sa skupim satom, ali Vlada jeste organ kao celina i budžet je jedna kasa iz koje se policiji ne daje dovoljno i iz koje drugi zahvataju više.
Konkretno, zašto je prilikom obrazlaganja amandmana na član 27. a biće i na član 28. koji govori o tome, kakve su naknade i nadoknade i prava policijskih službenika, ja sam u prethodnom amandmanu načela pitanje da ne može da se u slučaju smrti policijskog službenika, a ovim zakonom poveća pomoć porodici sa 24 plate na 36, a to iznosi 10 hiljada evra do sada, pa se povećava na 15 hiljada, da to smatramo jednom velikom pomoći koju Vlada sada čini za te ljude, u situaciji kada pojedini članovi Vlade imaju sat skuplji, a do kojeg, moj kolega Srđan je sigurno predvideo, sam rekla, nisu ni poreklom iz porodice gde su to mogli da naslede, niti se bave takvim poslom, jer da se bave, bili bi u sukobu interesa, pa smo duple funkcije rešavali. Znači, očigledno je da se nije došlo do takve pozicije nečim drugim, nego zloupotrebom nečega što je pozicija na vlasti.
Neću da imenujem. Javnost zna o kome govorim, zato što bi me imenovanje pojedinca odvelo do toga, da neko treba da podnese tužbu. Da u državi kojoj ne želim da se pozovem na imunitet, meni se uspostavi imunitet mimo mog znanja i tamo gde bi trebali da dokažemo da je neko, kao što sam imala slučaj sa Janjuševićem i Kolesarom, zaista bio u čitavom lancu korupcije prilikom prodaje "Cementara", ispostavilo se da su ljudi oslobođeni a zbog nedostatka dokaza. Tako da vas molim da uvažite moju argumentaciju, što ne navodim konkretno, ali upozoravam sve nas, da pred takvim pojavama ne smemo da žmurimo i da kogod upravo dobije kao prvo radno mesto, mesto ministra u Vladi, nije dovoljno odgovoran u startu. Može da se pokaže svojim odgovornim poslom, načinom rada itd. Niko mu ne usporavamo mogućnost da dobro radi.
Ali onaj koji za sebe ima rezultate, gde je bitnije kupiti avion od 30 miliona, dati za otplatu kamata 66 miliona evra više, a ti si predvideo 140 početkom godine, nisi znao da će ti trebati preko 200, pa to je strašno. Hajde, zašto o tome ne razgovaramo? To vas ne boli. Ne boli vas što kupujemo novu zgradu za agenciju, jednu, drugu, treću, što ulažemo 13 miliona za novi sud, što smo imali ovakvu ujdurmu sa reformom pravosuđa, to vas ne boli. Ali vas boli to što je neki pojedinac pa može biti poseban, baš prozvan zbog sata. Da li je to dovoljna otvorenost svih nas kao društva na nepravde koje se dešavaju ili smo oguglali zbog toga što masovnim mediji i štampa i novine i svi ostali, zapljunu koga treba, i nijednog dana čujemo o smrti, drugog dana o nečemu ružnijem, trećeg dana već zaboravljamo da se to desilo.
Mi ne smemo da budemo neosetljivi na sve ono što se dešava kao nepravda, kao zloupotreba, kao maratonski postupci, a u kontekstu zakona u kojem nam trebaju sredstva da poboljšamo položaj policajaca.
Sigurna sam da se kolega Miletić i kolega Srđan Milivojević, slažu samnom i kad bi seli da pregledamo cifre budžeta, da bi mi našli rezerve gde bi se za sve ljude za koje smatramo da treba da im se poboljša položaj, taj položaj poboljša.
To što izvršna vlasti ima druge aršine,to što se oni među sobom spore i gledaju samo koliko za svoje ministarstvo da izdvoje, uverena sam da je to pitanje izvršne i zakonodavne vlasti, a ne vas kao pripadnika jedne stranke ili mene kao pripadnika opozicije. Sigurna sam. Možda ja imam mnogo bolje mišljenje o svim ljudima, ali zaista mislim da neki pojedinci ne smeju da kvare ugled policije, lekara, pa ako hoćete i nekih članova Vlade, koje sam se ja ovde, ne usudila, nego vrlo razložno i vrlo sam bila srećna da se mogla da ih pohvalim, kad su ovde izašli sa dobrim zakonima. Hvala.
 Od vremena poslaničke grupe ću utrošiti vreme. Ponoviću ako treba i tri puta. Ne, ne odnosi se na ministra Dačića ni slučajno. Rekla sam da nikad i nigde nije bila objavljena fotografija sa njegovim satom takvim. Naprotiv, on je čovek koji želi da pomogne da se stanje u policiji reši. Mi mu u tome pomažemo. Neko to smatra dobrodošlim, neko ne. Ali, ne odnosi se na ministra Dačića, priča o skupljem satu, skupljoj od pomoći koju dobija porodica poginulog policajca.
Evo, za član 28, pa kad budete prozivali i za član 29. neću komentarisati, zato što se radi o ovom specifičnom rešavanju položaja zaposlenih u policiji, gde se vaš pod zakon koji to rešava kao poseban slučaj ne može sve podvesti, ali recimo da prihvatam da postoji negde u zakonu ono što je ministar rekao, da su odvojeni policijski službenici i oni administrativni radnici koji to nisu. Ti dodaci na platu, što jeste predmet ovog člana, neće biti nekako posebno rešavani, mimo Zakona o platama državnih službenika. Neka ostane da mi stojimo pri našem obrazloženju. Ministar ima svoj stav, pa neka izvole, neka reše kako oni smatraju da treba.
Kažem, isti je slučaj. Premeštanje državnih službenika je takođe rešeno zakonom koji rešava premeštaj državnih službenika, opštim zakonom, ali ako ministar smatra da može da donosi propise u ime ministarstva kojim rukovodi, iako za to nema izvorno ovlašćenje, ali ako će to popraviti stanje državnih službenika u ovoj oblasti, hajde da vidimo da li će se to desiti. Recimo i da ne usvojite ovaj amandman, to mi neće mnogo teško pasti, ali ćemo se opet sresti pa ćemo razgovarati o tome da li ste bili u pravu.
Ako možemo da prihvatimo da Zakon o državnim službenicima nije dovoljno dobar da reši specifičnosti položaja i posla zaposlenih u policiji, onda ne vidim razlog da se koristi i uvodi u terminologiju institut upućivanja službenika. Ne znam šta znači upućivanje u kontekstu premeštanja, jer to u stvari jeste privremeni premeštaj državnih službenika, pa vam molim da metodologija bude jedinstvena, jer uputiti nekoga u nešto i premestiti državnog službenika baš i nema mnogo veze. Mislim da ovo nije samo terminološka, nego je i suštinska primedba, pa ste trebali da je usvojite.
Član 34. govori o povredama dužnosti i vi se ih ovde u zakonu podelili tako da smo mi smatrali da to nije dovoljno dobro. Predlažemo da u uvodnoj rečenici stava 1. reč "lake" zamenite rečima "lakše".
Na primer, Zakonu o državnim službenicima, koji jeste izvorni, jer MUP jeste jedno od ministarstava u Vladi, deli povrede na lakše i teže, a ne na lake i teške. Onako kako je to i napisano u predlogu, greška u nazivu možda i nije od posebnog pravnog značaja, ali smatram da se ipak prilikom pisanja zakona treba rukovoditi upotrebljavanje nekih standardnih termina koji omogućavaju lakše razumevanje i usaglašenost. Ovakvi propusti ponekad prosto mogu da imaju teže posledice u smislu primene, jer da ste nešto nazvali lakom povredom ili lakšom, to nije nebitno za procenjivanje i odmeravanje kazne za ovo što jeste okarakterisano kao povreda.
Na primer, u obrazloženju predloga je napisano da bi nedonošenje po hitnom postupku moglo da prouzrokuje štetne posledice po bezbednost zemlje. Iz toga bi mogli da izvučemo zaključak da je reč o izuzetno važnom zakonu. Ako je izuzetno hitan i važan, zaista ne znam zašto je tu tako grubih i stručnih terminoloških grešaka. Mislim da nije baš u skladu sa važnošću i značajem koji mu pridajemo.
Reč je o analogiji sa prethodnim amandmanom koji sam obrazlagala, sem što je ovde sada reč da se u uvodnoj rečenici stava 1. člana 35. reč "teške" zamenjuje rečju "teže". Zaista ne mislim da je samo terminološka, nego je kod kvalifikacije i posle vođenja postupka vrlo bitno da li se nešto kvalifikuje kao teško ili teže. Ako to jeste gradacija kao prideva, nije svejedno da li je nešto teže ili teško, sutra kad odmeravamo kaznu koja je adekvatna nečemu težem ili teškom.
Član 39. govori o vašoj nedoslednosti kao predlagača, a govori o našoj doslednosti kao podnosioca amandmana. Sve vreme razlikujemo policijske službenike i one druge. Kada ne želimo da ovim drugima, koji nisu izloženi opasnostima, date jednaka prava: naknade, beneficirani radni staž itd, mi ovim članom zakona, gde se govori o vođenju disciplinskog postupka, tražimo da ti ljudi službenici, koji nisu policijski, ne budu tretirani opet isto. Kao što ne mogu da imaju dodatke na platu, tako ne mogu ni o njihovoj odgovornosti da odlučuju policijski službenici, direktor policije ili ovlašćeni policijski službenici, zato što zakon o organima državne uprave i o državnim službenicima upravo govori ko može i u kom postupku da vodi disciplinski postupak.
Nije dovoljno da vi samo u odbijanju napišete: "specifičnost organizacije i funkcionisanja MUP i rada u MUP sve pokriva". Ne može da pokrije sve. Na primer, vi stavom 3. propisujete da se za vođenje postupka može ovlastiti policijski službenik koji ima zvanje diplomirani pravnik. Sigurno znate da je članom 84. stav 3. Zakona o državnoj upravi za takav postupak propisano, znači, za upravni postupak, da to može da vodi samo državni službenik koji ima stečeno visoko obrazovanje drugog stepena, odnosno završene master akademske studije. Zašto bi vaš zaposleni bio predmet nečijeg prosuđivanja, ko nema takvo obrazovanje, to poznavanje materija, jer zbog toga može da bude doveden ili u neku nepovoljniju poziciju ili, s druge strane, može da bude i nepravedno provučen kao nevin u nekom disciplinskom postupku, a da u stvari bude kriv.
Znači, nije u skladu sa zakonom da propišete da poslove disciplinskog postupka može da obavlja lice koje ima zvanje diplomirani pravnik, jer se po važećem zakonu ono stiče nakon završenih studija u trajanju od četiri godine. Nije u radu da uvek direktor policije pokreće postupak i da policijski službenik koga on ovlasti vodi postupak i odlučuje o disciplinskoj odgovornosti i za policijske službenike i za one koji to nisu.
Jednostavno, mislim da ova odredba, kojom se primena odredbi policiji proširuje i na ostale službenike MUP, nije dobra, za nju ne postoji razuman razlog. Zaista mislim da način kako se kroz ovaj postupak podređuju policijskom delu ministarstvu neki drugi profesionalci, ne može da nam bude od koristi. Uvek se bojite onog, imate autocenzuru, ko je vlastan da odlučuje o vašoj sudbini, a kroz disciplinski postupak koji u jednom trenutku može da se završi otkazom, suspenzijom ili već bilo kako.
Nisu ovo nevažne stvari. Mislim da to razlikovanje jedne i druge kategorije mi jesmo uradili nezavisno, objektivno, možda zato što smo van sistema, ali ste i vi, po primedbama nas, mogli malo da to razmotrite, a ne da samo obrazlažete odbijanje specifičnošću MUP. Hvala.
Članom 42. se definiše naknada za rad u komisijama gde će se utvrđivati u disciplinskom postupku, prvostepenom i drugostepenom, odgovornost zaposlenih u ovom ministarstvu i naknade koje treba da se primaju za to angažovanje.
Smatramo da treba da postoji akt kojim se ovo utvrđuje, jer onako kako je u zakonu napisano uopšte nije jasno prvo, kome će se ova naknada plaćati i šta to znači angažovanje u vezi vođenja i odlučivanja ovog postupka. Ako je direktor policije taj koji pokreće, hoće to njemu da se plaća, pa će on biti zainteresovan da što više postupaka pokreće ili službenik, funkcioner koga on ovlasti da vodi postupak, ali se i pre toga da li je to jedan ili drugi funkcioner koji ima sigurno opet platu primerenu odgovornostima i obavezama koje ima, postavlja se pitanje zašto bi zaposleni koji primaju već platu za ono zašta rade dobijali još posebnu naknadu za angažovanje u vođenju ovih postupaka?
Praksa da se osnivaju komisije, saveti, i to kao plaćene, ne po poslovima, sednicama, koja je uvedena negde 2004. godine, od Izborne komisije pa nadalje, gde imate mesečne naknade, jeste praksa koja je potpuno suprotna priči van ministarstva i ovog postupka, priči da treba da zapošljavamo ljude. Ovde je potpuno suprotna štednji i onoj mogućnosti, te se ja pitam kako će čovek u jednom radnom vremenu da stigne da obavi poslove koji su mu u opisu, da za to primi dodatke i sve ostalo i da primi posebnu naknadu za učestvovanje u ovim postupcima?
Mislim da jedan od najvažnijih amandmana koji je podnela poslanička grupa Napred Srbijo, upravo ovaj.
Govori o prisilnom penzionisanju, odnosno otkazu po sili zakona i protivno volji zaposlenih koji nije navršio radni vek i upravo ovaj amandman govori o nedoslednosti Vlade i predlagača.
Na stranu to što ste Fond PIO koji je posebno pravno lice nazivali organom, odnosno onda obrazlagali da ste vi organ u MUP-u koji odlučuje kad neko stiče uslove za penziju, to neću komentarisati. Ali, ako je svojevremeno ministar unutrašnjih poslova rekao da ima upravo problem kada mu stručni ljudi sa 50 godina kojima treba omogućiti da nastave da rade moraju da odu u penziju i da ih zamene neki koji nemaju takvo iskustvo, vi im sada predlažete otkaz po sili zakona. To je ne nedosledno, to je zaista vrlo neobično.
S druge strane Vlada stalno ističe problem sa neodrživošću penzionog sistema gde se broj onih koji rade gotovo izjednačio sa brojem onih kojima se isplaćuju penziju i sada mi nije jasno kako to, u oblasti koja je vrlo osetljiva šaljete ljude koji su sposobni u punoj snazi u penziju po sili zakona, a pričamo o neodrživosti penzijskog sistema.
Svakodnevno viđamo policijske službenike koji su penzionisani i kojima penzija nije dovoljna da rade kao privatno obezbeđenje za neke mizerne plate, većina njih izdržava decu, porodicu, to jeste zaista neophodno, ali sam uverena da bi mnogo više odgovaralo da ostanu u službi, a zašto ne bi bili kao penzioneri takvi dobri, kvalitetni i angažovani, ako penzioneri mogu da budu pomoćnici ministra, ambasadori ili bilo koji drugi. Zalažem se da kvalitetan policijski službenik, koji…
Evo ja ću da obrazložim i ovaj poslednji amandman o stupanju na snagu ovog zakona gde se naredni dan za stupanje na snagu zamenjuje rečju "osmog". Biću vrlo kratka i biće svima vrlo ilustrativno.
Tražite da zakon stupi na snagu sutradan, vrlo je hitno. Direktor policije vam je u stanju VD malo duže vreme, a ovaj zakon je hitan. Ako se otvoreno i javno krši status direktora policije u takvom stanju, šta li se tek radi sa raspoređivanjem, kvalitetom opreme, nabavkom i svim ostalim u policiji, a došli smo do toga da hitno treba sve to da se rešava i sedam dana će mnogo da znači. Usudila sam se da napomenem ono o čemu ljudi samo šapuću. Hoće li ovo da bude država u kojoj se može javno reći da se negde krši zakon time što se neko drži u stanju VD stanja, neko drugi se prisiljava da ide u penziju iako je sposoban, kvalitetan i stručan, a zakon treba da stupi na snagu sutradan. Nadam se da po moju bezbednost ovo neće biti opasno i ne mogu me uznemiriti ni sva galama sve vreme koja se ovde pokuša omalovažiti jedna stručna rasprava, ali vas molim sedam dana neće promeniti ništa. Još jednom razmislite koliko su rešenja koja ste ovde usvojili kvalitetna i do dana za raspravu iskoristite sve mogućnosti da uredite neke stvari na način da vaša dobra namera se pokaže i na delu. Hvala.
Na početku rasprave u pojedinostima, ponoviću prvo jednu principijelnu primedbu. Naime, trebalo je u vreme izrade Poslovnika usvojiti predlog da se u pojedinostima raspravlja odmah posle načelne rasprave, jer mislim da bi mnogo vremena uštedeli time što ne bi apsolutno istu argumentaciju koju iznosimo u načelnoj raspravi ponavljali i u pojedinostima. Ali, imamo vremena dovoljno, pa krećemo ponovo na isti način.
Znači, pre svega treba da kažemo da je ovo zakon koji jeste slika jednog obrnutog procesa koji podrazumeva da prvo utvrdimo naknadu, pa onda razlog zbog kojeg naknadu isplaćujemo kao naknadu štete za nešto što je učinjeno a nije smelo da bude. Znači, sve ono što koaliciona vlada nije razrešila Zakonom o vraćanju imovine, ili kako to kolokvijalno kažemo u javnosti – Zakonom o restituciji. Sada pokušava da ispravi, ne radeći kako to bog zapoveda, od početka prema kraju, nego obrnuto – pokušava da ispravi zakonom o rehabilitaciji.
U članu 1. odmah postoje krupni razlozi zbog kojih insistiramo da se amandman koji smo podneli usvoji, a on je odbijen. Ja ću sada govoriti ne o samom rešenju u amandmanima, nego o posledicama koje će zaista nastupiti zato što Vlada nije bila spremna da ovaj amandman usvoji.
Amandmanom na član 1. preciznije se uređuju pitanja prava na rehabilitaciju i otklanjaju se zaista neke nelogičnosti i propusti koji su očigledni. Pre svega, u uvodnoj rečenici mora da se navede da se rehabilitacija odnosi na štete koje su počinjene aktima i radnjama državnih organa i vojnih jedinica, ali mora da se naglasi u kom periodu, pa smo mi u tom smislu i dopunili tekst. Sadašnja formulacija je tako neodređena i zaista može da obuhvati bilo čiji postupak, uključujući i postupke odnosno zločine pojedinaca koji ne mogu da budu predmet rehabilitacije.
Kao početni datum primene zakona mi smo predložili da to bude 4. jul 1941. godine kao dan početka borbe protiv okupatora. Mi smo u članu 1. predložili i da se tačka 2) briše, jer rehabilitacija za radnje koje su učinjene van teritorije Republike Srbije mora da bude obaveza države na čijoj teritoriji je radnja učinjena, a ne obaveza Republike Srbije.
Neprihvatljivo je da Republika Srbija raspravljanjem događaja koji su se desili van njene teritorij nameće sebi obavezu ili da kažemo drugačije daje sebi pravo da uopšte o tome razgovara, ako o tome nije sačinjen međudržavni sporazum.
Osim poštovanja principa teritorijalne nadležnosti, znači da se zločin desio na samoj teritoriji države Srbije morate da imate u vidu brojne praktične razloge. Dokazi o učinjenim radnjama i posledicama tih radnji nalaze se na teritoriji druge države. Kako možete da se upustite o dokazivanje nečega gde nemate direktne nadležnosti ili niste to utvrdili međudržavnim sporazumom da istražujete dokaze za učinjeni zločin? Takođe jednom ovakvom odredbom Republika Srbija preuzima obavezu da nadoknadi štetu nastalu tim radnjama, koje znači nije lako utvrditi utvrđuje se na teritoriji druge države i obezbeđuje se ostvarivanje brojnih prava rehabilitovanim licima na teret budžeta Republike Srbije iako sama država apsolutno nema nikakve veze sa tim događajima.
Istovremeno vrlo je lako moguće da se desi da dođe do kolizije sa zakonima i sudskim odlukama druge države. Pri tome, kao jedan od razloga vi ste u obrazloženju naveli da su lica, pod znacima navoda kažem imala prebivalište na teritoriji Republike Srbije. Jeste li vi negde naveli koji je to period u kojem je određeno lice imalo prebivalište na teritoriji Republike Srbije. Tu neodređenost i tu širinu vi ćete pretvoriti ili u uništavanje budžeta Republike Srbije za isplatu ovakvih šteta ili u suprotnost nemogućnost naknade šteta po osnovu tamo gde je to zaista potrebno da se učini.
To s druge strane može da znači da se uključuju i lica kojima je neko pravilo bilo uskraćeno van Srbije, koja nemaju ni državljanstvo Republike Srbije. Sada nemaju ni prebivalište u Republici Srbiji, ali su u nekom periodu, opet kažem nije definisano kojem, imala prebivalište.
Ako imate u vidu da se u Srbiju nakon Drugog svetskog rata doselio vrlo veliki broj lica sa teritorija drugih republika i da je veliki broj tih lica u nekom periodu imao prebivalište, zaista će Republika Srbija na sebe preuzeti ogroman teret mogućih slučajeva eventualne rehabilitacije za sva lica kojima je šteta učinjena van Srbije, kao i za sve obaveze za naknadu štete i druga prava, a znamo da su vrlo široka po osnovu ovog Zakona o rehabilitaciji.
Namerno naglašavam reči "mogući slučajevi" i "eventualne rehabilitacije" navodeći kao potpuno neizvestan broj lica i visinu štete koja bi mogla da se nadoknadi jer vi niste udostojili ovu Skupštinu ni najširim mogućim nekim procenjenim efektima ovog zakona u smislu broja lica i mogućih i eventualnih rehabilitacija i naknada štete koja bi mogla da nastanu po ovom osnovu.
Ja zaista ne znam zašto bi Republika Srbija morala da snosi posledice nečega za šta nije kriva, u čemu nije učestvovala, a da to čini iz budžeta koji ne može da obavi ni svoje osnovne elementarne funkcije koje država inače ima.
Takođe, u tački 4. treba da se izvrši izmena iz istih razloga, tako da se obaveza odnosno ovlašćenje za rehabilitaciju ograniči samo na odluke koje su i donete i izvršene na teritoriji Republike Srbije.
Stav 2. morate da brišete, koliko se god vi toga branili, jer je besmisleno da se kao dodatni uslov za rehabilitaciju navede da je odluka kojom se neko lice lišava prava iz zabranjenih razloga, donosi protivno načelima pravne države i opšteprihvaćenim standardima ljudskih prava i sloboda.
Znači, dovoljno je da se radi o nedopuštenim razlozima za oduzimanje prava. Ponoviću ono što bi vama kao pravnicima moralo da bude jasno – ukoliko stane ovakav stav u zakonu, to znači da je dopušteno da nekome oduzmete život ili neko drugo pravo zato što je pripadao određenoj naciji ili veri ako je poštovan formalni postupak. To uopšte nije preslobodno tumačenje, to proizilazi iz stava 2. koji je ovako u zakonu formulisan.
Možda se to može uskladiti sa današnjom situacijom u kojoj zaista kada kažete da neko treba da postupa po zakonu to ne podrazumeva ni pravdu ni pravednost, jer smo mi u ovoj Skupštini izglasali mnoge zakone koji su daleko od interesa onih na koje se odnose, daleko od pravednosti koju navodno žele da postignu ti zakoni. Izvinite na grubosti, mnogi su zakoni činjenično daleko i od logike kojom se rukovodi čovek prosečne inteligencije.
Stav 3. takođe treba brisati jer je potpuno nepotrebno da propišete da se ovaj zakon primenjuje i odnosi na borce NOR, jer ako ste propisali da je to opšte pravo, da je rehabilitacija opšte pravo, nema potrebe ponavljati da se ovo na nekoga posebno odnosi.
Stav 4. je neophodno izmeniti jer se rehabilitacija ne može primenjivati na bilo koju štetu nastalu u oružanim sukobima usled borbenih dejstava, bez obzira na vrstu štete i da li su u pitanju učesnici sukoba civilna lica i ako su poštovana pravila i običaji rata. Odgovornost za štete koje nastaju u borbenim dejstvima uvek snosi država koja je sukob započela, osim za štete koje su počinjene baš kršenjem pravila i običaja rata.
Tekst predloga je u toj meri neprecizan i nepotpuno jer propisuje da se rehabilitacija ne odnosi samo na lišavanje života, što bi moglo da se tumači kao da se rehabilitacija i naknada štete može ostvariti i za ranjavanje i za zarobljavanje, iako su to potpuno legitimne posledice oružanog sukoba, jer je samo jedno nametanje mira imalo naziv "milosrdni anđeo" i to je bio pokušaj da se ratom nametne mir, što jeste jedna od besmislica koja nije samo besmislica u terminu i u filozofskom shvatanju, nego po praktičnim posledicama koje je NATO bombardovanje kao operacija za nametanje mira imala na teritoriji države Srbije i Jugoslavije tada.
U stavu 5. ste propisali da Republika Srbija ne odgovara za akte i radnje okupacionih snaga, ali ste opet propustili da dodate – i kvinsliških formacija, jer nema razloga da Republika Srbija odgovara za postupke tih formacija koje su bile u službi okupacionih snaga.
U članu 1. i u članu 2. koji sledi sve moguće greške koje je ovaj zakon mogao da napravi, napravljene su i sažete u ova dva člana. Ukoliko ne prihvatite amandman na član 1. koji smo podneli vi niste ni svesni koliku štetu nanosite ne samo ovoj nego i budućim generacijama i niste ni svesni da cena očuvanja jedne vlade jeste preskupa i suprotna je onome što je vaše, na primer, osnovno pravilo kada govorite dugoročno o budućnosti, o evropskim merilima, kriterijumima i o fiskalnoj odgovornosti koju ne želite da prenesete na buduće generacije.
Vi niste ni svesni koliku štetu nanosite, ne samo ovoj nego i budućim generacijama i niste ni svesni da, cena očuvanja jedne Vlade jeste preskupa i suprotna je onome što je vaše npr. osnovno pravilo, kad govorite dugoročno o budućnosti, o evropskim merilima, kriterijumima i o fiskalnoj odgovornosti koju ne želite da prenesete na buduće generacije.
Odbijanjem amandmana na član 1. pokazali ste da ste važni jedino sami sebi kao vlast, da vas ne interesuje ni pravda, ni istorijski sud o onom što se desilo, ni borba Srbije protiv okupatora, ne interesuje vas ni mogućnost Srbije da tu štetu isplati, već vam je potrebno da ovaj zakon donesete kao garanciju svog trajanja do eventualnog redovnog roka za raspisivanje izbora. Hvala.
Mi smo predložili da se član 2. Predloga potpuno izmeni i da glasi da pravo na rehabilitaciju mogu ostvariti i državljani Republike Srbije koji su osuđeni zbog pripadnosti okupacionim snagama. Prihvatili bi tehničku izmenu po preporuci kolege Mehe Omerovića koja je sasvim na mestu, da se te formacije nazivaju – saradnici i pomagači tokom Drugog svetskog rata, ako su prisilno mobilisani, pod uslovom da kao pripadnici okupacionih snaga saradnici i pomagači nisu izvršili ratne i druge zločine.
Lica iz stava 1. ovog člana koja budu rehabilitovana za pripadnost okupacionim snagama i saradnicima i pomagačima mogu steći pravo na povraćaj oduzete imovine u skladu sa zakonom kojim se uređuje vraćanje konfiskovane imovine i obeštećenje, a ne mogu steći druga prava iz ovog zakona. Onaj ko ne zna kako glasi član 2. moram prvo da kažem da je on intoniran u negativnom smislu kao, citiram zakon – ne mogu se rehabilitovati i nemaju pravo na vraćanje oduzete imovine itd, gde smo mi i sam tehnički, odnosno jezički, normativno tehnički smisao toliko pokušavali da shvatimo. On ovako kako je iznet, ne d je nejasan i konfuzan, nego je zaista nemoguć za tumačenje i primenu. Kao što kažem da nije u redu da se koristi negativna formulacija, što se radi i dobrom delu zakona, u više odredbi se uporedo navodi kao uslov da lica nisu izvršila, odnosno učestvovala u izvršenju ratnih zločina, iako, mislim da to znate mnogo bolje od mene, ali i ja to znam dovoljno dobro, krivično pravo ne pravi razliku između izvršilaca zločina i učesnika u zločinu.
Pri svemu tome, uopšte nije moguće da se uspostavi veza ove odredbe sa drugim odredbama zakona u pogledu lica na koja se rehabilitacija odnosi, odnosno da li se radi o domaćim državljanima ili bilo kojim drugim pripadnicima oružanih okupacionih snaga. Doslednim tumačenjem sadržaja ovog člana dolazi se do zaključka koji je mnogo puta ponovljen u ovoj sali, i to iz gotovo svih poslaničkih grupa, da se njima omogućava rehabilitacija svih pripadnika okupacionih snaga i onih formacija koje nazivamo kvinslingškim, znači saradnika i pomagača, bez obzira na državljanstvo, bez obzira na način pristupanja, koji bi time mogli da steknu sva prava iz ovog zakona, uključujući penzijski staž, naknadu nematerijalne štete, mesečnu naknadu i sva druga prava.
Kad govorimo o pripadnicima okupacionih snaga, uopšte nije navedeno na koja se lica odnosi, odnosno na čije državljane. Pa se doslednim tumačenjem ovih odredbi može zaključiti da pravo imaju i svi pripadnici stranih oružanih snaga koji su državljani tih agresorskih država, a bili su zarobljeni, odnosno lišeni slobode, i pretrpeli neku drugu štetu. Ograničenje iz člana 1. koje ste vi i kako ste ga vi formulisali apsolutno nije moguće neposredno primeniti, jer se ono odnosi na lica koja su pretrpela štetu iz drugih razloga, odnosno u ovom članu se po tom pitanju baš ništa i ne navodi.
Međutim, iako to nije napisano, znamo da je vaša namera da uredite pitanje eventualne rehabilitacije dela državljana Srbije, koji su tokom rata bili prisilno mobilisani kao pripadnici okupacionih snaga i onih saradničkih i pomagačkih formacija, ali ste to učinili na potpuno pogrešan i nemoguć način. Naime, nije moguće da propišete pravo na rehabilitaciju, odnosno oslobođenje odgovornosti tih lica, jer i važeći Krivični zakonik u članu 422. propisuje da je služba građana u neprijateljskoj vojsci i drugim oružanim formacijama krivično delo koje se kažnjava sa 15 godina zatvora. Stupanje u neprijateljske oružane snage je klasično krivično delo, od davnina poznato i uvek strogo kažnjavano. S druge strane, prisiljavanje građana na službu u neprijateljskim oružanim snagama je ratni zločin protiv civilnog stanovništva, i to po članu 372. stav 1. Krivičnog zakonika, a kao takav je sankcionisan i u međunarodnom pravu.
Kada uzmete u obzir sve ovo što smo rekli, još jednom ću po ko zna koji put da zaključim, i ponavljaćemo dok god se o ovom zakonu raspravlja, Republika Srbija nema obavezu da vrši naknadu štete koje su pripadnici okupacionih snaga pretrpeli zato što su lišeni slobode i nekih drugih radnji i akata, već je ta naknada štete obaveza država koje su ta lica prisilila na službu u oružanim snagama.
Predlogom ste propisali da pravo nemaju lica koja su vršila ratne zločine. Međutim, ponoviću da je to zaista preuska definicija. Ratni zločini su samo neki od zločina koje su okupacione snage vršile i treba imati u vidu da su te snage vršile i druge zločine koji ne spadaju u ovu formulaciju i u ovu zakonsku definiciju, već spadaju u zločine protiv čovečnosti i međunarodnog prava. Primera radi, genocid, a on se najčešće u ratu čini, ne spada u ratne zločine. Poznato je da je na teritoriji Srbije bilo i genocida, kao i drugih zločina iz oblasti zločina protiv čovečnosti i međunarodnog prava, kao što je surovo postupanje sa ranjenicima i ratnim zarobljenicima, uništavanje kulturnih dobara, protivpravno ubijanje, ranjavanje neprijatelja i drugi zločini.
Zato je neophodno da propišemo zakonom jasno, nedvosmisleno, bez potrebe dopunskih tumačenja, da se pravo rehabilitacije odnosi samo na državljane Republike Srbije koji su prisilno mobilisani, pod uslovom da nisu vršili ratne zločine i samo za delo službe u neprijateljskoj vojsci i pomaganja neprijatelju. Zar to nije dovoljno jasno, pravedno i pošteno rečeno? Takođe, po osnovu rehabilitacije može da se ostvari pravo samo na oduzetu imovinu i to iz razloga pravičnosti.
Potpuno je neprihvatljivo da Republika Srbija pripadnicima okupacionih snaga isplaćuje naknadu štete i priznaje druga prava iz ovog zakona. Ta prava i te štete ta lica treba da potražuju od država koje su ih prisilno mobilisale, a suprotno međunarodnom pravu, a svedoci smo da među tim državama ima i onih koje pokušavaju da potpuno nepravedno i mimo međunarodnih konvencija, zakona prebacuju taj teret na Srbiju, koja je u stvari bila žrtva agresije u to vreme. To se posebno odnosi na lišavanje slobode usled zarobljavanja, jer zarobljavanje i zarobljavanje ratnih zarobljenika, vi znate da je potpuno legitiman čin u okviru pravila i običaja rata. Zaraćene strane niti imaju obavezu, ni mogućnost da utvrđuju da li je neko prisilno mobilisan ili je dobrovoljac, niti to čiji je on državljanin. Ovakva odredba predloga, nažalost, ponoviću očigledno ima za cilj da Srbiju na neki način drži onim lošim momkom koji i dalje treba da ima oreol zločinačke države, da omalovaži njenu borbu protiv okupatora i doprinos borbi protiv fašizma. Možda je to kolateralna, neželjena, posledica ovakvog zakonskog rešenja, ali ona je i suviše očigledna da bi mi prevideli ono što iz ovakvih rešenja proizilazi.
Znači, nedopustivo je da, u cilju ispravljanja nepravde i ispravljanja zakonskih rešenja Zakona o vraćanju oduzete imovine, mira u Vladi i u vladinoj kući, rešavate na teret istorije, obraza srpskog naroda i "falsifikovanja", ali činjenice će pokazati da će se na ovaj način falsifikovati i istorija, i to u onom najsvetlijem delu borbe protiv okupatora od strane srpskog naroda.
Molim vas, član 2. je član na koji je najveći broj nas, koji je ovaj zakon ozbiljno razmatrao, podneo amandmane. Dok rasprava traje, svi smo spremni da dozvolimo ispravke, ne samo terminološke nego suštinske, koje odgovaraju i srpskom jeziku, a i ove koje precizno formulišu ko ne treba da bude oštećen i da ta nepravda ide u nedogled. Molimo vas da pronađete kompromis između podnetih amandmana, ali da ne ostanete tvrdoglavi u svom stavu da član 2. treba da glasi onako kako glasi, jer će proizvesti mnogo obaveza za Republiku Srbiju, ostaviće neizbrisive ružne tragove na istoriji svih nas.
Ponoviću pitanje, čije to grehe treba da ispaštaju naša deca i mi danas i iz kojeg razloga, ako usvojimo ovakvo nepravedno, nejasno i loše rešenje? Hvala.
Vrlo kratko ću da prokomentarišem ponašanje podnosioca Predloga zakona. Usvojena su svega tri amandmana i ni jedan od njih ništa suštinski ne menja, upravo onako kako je gospodin Varga i očekivao. Usvojen je jedan amandman gospodina Mehe Omerovića gde se radnja pisanja proširuje i na radnju govora. Jedan se amandman poslaničke grupe Napred Srbijo usvojio, gde kažete da ste prihvatili amandman zato što je naše rešenje preciznije.
Prosto, ne bih da likujem, nemam mesta, jer je zakon loš, ali nemojte da kažete preciznije, ako je reč o ispravljanju očigledne greše. Rešenjem iz člana 4. ste napisali da pravo na rehabilitaciju ima lice iz stava 1. član 1. ovog zakona, čime ste zaboravili druga lica koja drugim članovima zakona imaju pravo na rehabilitaciju. Mi smo to ispravili. Očigledno je reč o nemaru, površnosti, ispravljanju greške.
Nemojte reći preciznije. Recite očigledno je reč o propustu koji je ispravljen i apsolutno nema nikakvih problema. Znači, zaista je neophodno da nešto ne nazivate - naše rešenje je preciznije, ako je ono suštinski drugačije.
Ako se mi vrlo lako i lepo razumemo da zamenimo termin - pomagača i saradnika, bez obzira iz koje smo poslaničke grupe, pa valjda i vi kao Vlada morate prema nama poslanicima morate da imate dovoljno obzira, dovoljno profesionalnosti, pa da stvari nazovete pravim imenom. Da kažete – prevideli smo, brzina je, ovo je plod kompromisa, pokušali smo da sve zadovoljimo i umirimo i desio se propust. Inače bi bilo da dajete prava nekim drugim članovima, a u stvari, vi ovakvo zadržavanje člana 4. to onemogućilo.
Smatram da morate da shvatite da smo mi kao opozicija neko ko želi da popravi zakon koji će stupiti na snagu. To što se naš kolega Meho ponaša danas kao da je opozicija, to je dobrodošlo vrlo zanimljivo, malo interesantno. Kritikuje vlast, Bogami, više nego i neke opozicioni poslanici, ali mi to pozdravljamo. Bilo bi dobro da Vlada malo i čuje, ali i pročita primedbe koje stoje u obrazloženju ovih amandmana.
Znači, amandman je usvojen, ne zato što smo dali preciznije rešenje, nego zato što je ispravljena očigledna greška, propust. Nije to nikakva naša pamet. Hvala.
Zahvaljujem, potpredsedniče. Malo ću, da zagrejem ovu raspravu simpatično i argumentovano, kako je to uradila gospođica Jerkov, morati da kažem mom kolegi Omeroviću da nije baš lepo uspeo da proveri Vladu u podnošenju amandmana koji je za njega kao nemoguć. Taj stav 5. kaže da se za krivično delo iz stava 2. Zakona o zabrani izazivanja nacionalne, rasne i verske mržnje i razdora, ako je učinjeno radnjom pisanja. Mislite zato što je to 1945. i 1946. godina da su jedino pisani dokumenti oni koji govore o govoru mržnje. Šta ako imamo tonski zapis? To je delo učinjeno govorom, to nije transkriptovano, zapisano, to nije hartija.
Znači, ovo nije suština. Mislim da ovo nije zakon na kojem treba da pravimo ovakve, reći ću šale i provere. Zato sam maločas rekla da nije korektno da kažete da je vaš amandman precizniji. On je bio ispravljanje greške, ali poštujem, gospođo Malović, vašu nuždu da kao pravnik morate da budete sa strane i da malo pritvorite oči kad su pravne začkoljice u pitanju zato što je ovaj zakon rezultat kompromisa. Uverena sam da se gospodin Varga ne bi ljutio, jer je pravnik, da ste usvojili amandman na član 7. stav 1. a koji govori o podnošenju zahteva za rehabilitaciju. Vi ste ovim članom omogućili da se podnese zahtev i od strane pravnih lica čiji je cilj zaštita sloboda i prava čoveka, građanina, uz pristanak oštećenog lica.
Recite mi, molim vas, kao pravnik, na koji način bi to ugrozilo pravo na rehabilitaciju bilo kog čoveka, ako bi vi, u skladu sa postojećim pravnim sistemom, pravom da svakog građanina zastupa samo advokat, onemogućili da to čine nevladine organizacije i razna udruženja čiji je status u ovom slučaju sporan – da li su zastupnici, stranka, imaju ovlašćenje za zastupanje, saglasnost, kako se reguliše pravo na naknadu štete ako ne zastupaju adekvatno stranku, kako im se određuje nagrada, itd? To nije problem kompromisa. To nije zahtev onih na koje se uvek pozivate i branite, ponekad i nepravedno, i mislim da je ova vaša odbrana za odbijanje ovog amandmana, da ste prosto dali svima pravo da podnesu zahtev, jer tako se proširuje krug onih koji mogu da ostvare pravo na rehabilitaciju, prosto pravo na nešto, na slobodu koju je nemoguće realizovati zato što ona nailazi na praktične probleme u realizaciji, upravo po pravilima koje ste vi kao predlagač ovde u Skupštini podneli i većina usvojila.
Mislim da je ovaj amandman trebalo usvojiti u svakom slučaju, jer vi dozvoljavate nevladinim organizacijama da se mešaju u sudske postupke, a licima kojima je potrebna pravna pomoć, oni je mogu dobiti postojećim institutima ove države. U njihovo ime može čak i javni tužilac da pokrene postupak i ta lica ne bi ostala nezaštićena. Ali, ovim smo stvorili možda nekome posao. Možda će se neko pojaviti kao preduzimač u ostvarivanju prava na rehabilitaciju? A da nije možda nekome baš najvažniji ovaj član, a sve vreme upire prstom na gospodina Vargu ili zaštitnike onih koji žele da se u stvari rehabilituju oni koji su prisilno mobilisani i oni koji nisu činili zločin prema svojim komšijama?
Ovo je opasan član i nedopustivo je da ostane u zakonu. Jer, on otvara put da svi oni koji znaju da se danas u Srbiji pravo ne dobija zato što imate zakonsko pravo, nego zato što poznajete čoveka koji odlučuje o vašem pravu, pa kažu – bolje vam je poznavati sudiju nego imati kilometre prava iza sebe i uz sebe, a ovaj član zakona upravo to ozakonjuje. Jer, znate, idete u advokatsku kancelariju koja će lakše i brže da završi posao jer ima veze i vezice, čiji su advokati u prvim redovima, čije se sudske presude ne dovode u pitanje, čiji se stavovi ne preispituju.
Mislim da, dok god postoji vreme da povučete stav o odbijanju ovog amandmana, radi vas i radi vaše časti to treba da uradite, a molim i one koji su zalegli svojim autoritetom da ovde ostvare pravo na rehabilitaciju lica koja to zaslužuju, da ne dozvole da budu zloupotrebljeni kroz ovaj institut. Hvala.