Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/8331">Jorgovanka Tabaković</a>

Jorgovanka Tabaković

Srpska napredna stranka

Govori

Evo ja ću da završim svoje izlaganje. Zaista više ne može da se izdrži ni fizički, ali hoću sa ovim članom 3.  Moj kolega Zoran Antić će da nastavi, ne brinite. Na članu 39. sam morala da se javim i da pitam.
Mi smo podneli amandman po kojem su stranke u postupku podnosilac zahteva Republika Srbija i obveznik vraćanja ako obveznik nije Republika. Šta je neobično? Da li može republički javni pravobranilac da bude stranka u postupku kada je on zastupnik Republike Srbije? Znamo da stranke mogu da budu Republika Srbija kada je obveznik vraćanja imovine, kao i kada nije obveznik vraćanja, jer u slučaju da obveznik ne bude morao da vrati imovinu Republika ima obavezu plaćanja obeštećenja. Mi smo smatrali da je reč o grešci, vi smatrate da je to u redu. Zaista, čini mi se malo neobičnim da se republički javni pravobranilac kao zastupnik pojavi kao stranka u postupku, pogotovo sada kada uz ove ovolike novine imamo da zastupnik može da bude samo advokat, a čak ni lica koja su ovlašćena za zastupanje u nedavnim propisima koji su na prošloj sednici usvajani, tako da je ovo, čini mi se, jedan, da ne kažem nonsens, ali vi ste pravnik, pa izvolite i procenite.
Ovaj institut predviđen Poslovnikom mi kolokvijalno zovemo poslaničko pitanje. Građani očekuju od nas da pitanja koja ne naiđu na odgovor pred nadležnim organima ili zastanu u rešavanju problema koji se tiču u tim objašnjenjima postavimo ovde pred građanima Srbije i tako izvršimo jednu vrstu pozitivnog pritiska da se neka pitanja reše.

Postaviću poslaničko pitanje koje se tiče situacije u "Trudbeniku" i pokušaja da se to preduzeće nasilno odvede u stečaj. Navešću više puta ponovljene detalje u obraćanju zaposlenih u tom preduzeću gde oni obaveštavaju javnost da se u ovoj godini po treći put pokreće stečaj nad preduzećem "Trudbenik", koje je inače u restrukturiranju, i da je taj pokušaj prethodna dva puta odbijen pošto je preduzeće u tom postupku gde treba da se nađe rešenje i da nastavi sa radom.

Ono zbog čega sam prihvatila da postavim ovo poslaničko pitanje jeste situacija koja se tiče ne samo "Trudbenika" nego mnogih preduzeća koja su privatizovana, a kasnije se ispostavilo da je razlog za privatizaciju bio u stvari dolaženje do određene imovine ili sredstava preduzeća koja nisu evidentirana, a morala bi biti, na računima i u evidencijama države Srbije. Oni tvrde da "Trudbenik" na računu "Srpske banke" ima oročen novac od 12,8 miliona dolara, ali da taj račun nije registrovan u NBS. To znači da NBS nema evidenciju o izvesnim deviznim sredstvima koje domaće preduzeće po nekom legalnom osnovu je steklo, a ja to ističem kao pitanje NBS, jer smo donoseći zakon o NB posebno insistirali da Ministarstvo finansija i NB ne mogu da prebacuju lopticu koja se zove kontrola tokova deviznih sredstava između jednog i drugog organa i da država Srbija zato što joj nedostaju sredstva iz izvoza za mnoge namene, pa i vraćanje stranih kredita, uvoz repromaterijala, mora da zakonom obezbedi princip za evidenciju ovih sredstava.

Tražim da se proveri informacija da se na računu kod "Srpske banke" nalazi iznos od 12,8 miliona dolara koji je novac "Trudbenika", ali da se o njemu nema evidencija i da u vezi sa tim firma "Montera" koja je privatizovala ovo preduzeće vodi spor za iznos u visini od 580 miliona dinara, ali je odbačen izveštaj Agencije za privatizaciju, jer su sudski veštaci koje je odredio Privredni sud u Beogradu utvrdili da ne postoji kontinuitet poslovanja na osnovu kojeg bi "Montera" mogla da potražuje ta sredstva i vrlo je verovatno da će taj spor biti priveden u korist "Trudbenika".

Za drugo i treće pokretanje stečajnog postupka, tvrde zaposleni, ja za to nemam dokumentaciju i zato kažem tvrde zaposleni, nalog je izdat iz Ministarstva za ekonomiju i regionalni razvoj. Pored pitanja o evidenciji deviznih sredstava, postavljam pitanje – kome ide u prilog da KMG "Trudbenik" u restrukturiranju nasilno ode u stečaj, a da se ne pronađe način da ljudi nastave da rade, primaju plate, izdržavaju svoje porodice. Hvala.
Pre svega, želim da izrazim ne samo nezadovoljstvo, nego i čuđenje koje mogu da prevedem u nebrigu države za sopstvenu imovinu, a za slučaj prinudnog izvršenja, time što niste usvojili naš amandman na član 16.
Da bi građani shvatili o čemu se radi, Vlada je predložila ovako – prirodno bogatstva, dobra u opštoj upotrebi, oko toga se uglavnom ne sporimo, mreže u javnoj svojini, oko toga se sporimo jer niste dobro definisali mreže, celovito i sve ukupno, vodno zemljište i vodni objekti, zaštićena prirodna dobra, kulturna dobra u javnoj svojini ne mogu biti predmet izvršenja.
Znači, ovaj član zakona govori o tome šta od onog što je posebno vredno za državu Srbiju ne može za slučaj prinudnog izvršenja da bude predmet izvršenja. Vi, iako niste prihvatili juče da prošireno i potpuno precizno definišete sve mreže koje se mogu pojaviti kao infrastruktura koja služi svima, ne da niste primenili taj član zakona, nego čak i ovaj gde dovodite u situaciju ne nabrajanjem onog što je dobro u opštoj upotrebi posebno vredno za državu i građane, a da ne može da bude oduzeto u tom postupku, ne znam iz kojih razloga, kažete da je vaše definisanje ovog člana 16. prikladnije.
Evo šta smo vam mi predložili. Prirodna bogatstva, dobra od opšteg interesa, dobra u opštoj upotrebi ne mogu biti predmet prinudnog izvršenja. Na nepokretnostima u javnoj svojini koje u celini ili delimično koriste organi i organizacije nosilaca prava javne svojine koje su namenjene izvršavanju njihovih nadležnosti na nepokretnostima u javnoj svojini, na kojima pravo korišćenja imaju pravna lica čiji je osnivač nosilac prava javne svojine, jer mi Republiku, pokrajinu i lokalne samouprave zovemo jedinstveno – nosioci prava javne svojine koji nemaju status javnog preduzeća ili privrednog društva. Čak i njih treba zaštiti jer mogu da dođu u ovaj postupak i kažemo da predmet prinudnog izvršenja ne mogu biti stvari posebne namene.
Vi ste to "stvari posebne namene" uže definisali kroz vaš predlog kao predmet prinudnog izvršenja ne mogu biti objekt, oružje i oprema namenjena odbrani i državnoj i javnoj bezbednosti.
Da li ste vi čuli da se to sada zove – sredstva posebne namene, bez ovakvog navodnog šireg, ali u stvari užeg definisanja? Da li ne shvatate, zaista se pitam gospodine Đeliću, da postoji opasnost da ovakvim definisanjem člana 16. niste nabrojali sva dobra ni posebne namene, ni sva dobra od opšteg interesa koja su kao takva proglašena nekim od zakona ili mogu biti proglašena.
Da vam ponovim, npr. podzemne železnice. Izgradićemo ih. Hoćemo li i tada da menjamo ovaj zakon i da kažemo da i podzemne železnice potpadaju pod ono što se zove mreža u opštoj upotrebi i da to ne može biti predmet prinudnog izvršenja? To niste nabrojali. Rekao sam, infrastruktura tramvajske, trolejbuske šine koje su u javnim putevima, ali nisu neophodno deo javnog puta, ovim definisanjem mogu da budu predmet prinudnog izvršenja.
Danas je još jedan španski tramvaj pušten u saobraćaj. Ovde smo usvajali sporazum po kojem smo jedan kredit takve vrste odobrili, od kojeg kupujemo uglavnom od dobavljača za koje kaže – španski kreditori itd. i npr, da se desi da ne vratimo taj kredit na vreme, vi niste zaštitili tu infrastrukturu ovakvim definisanjem člana 16. od prinudnog izvršenja za slučaj ne vraćanja kredita. Divim vam se da u svojoj uverenosti da ste savršeno definisali član 16. ostavljate nezaštićena ukupna sredstva posebne namene, da ostavljate nezaštićena od prinudnog izvršenja mreže u opštoj upotrebi koje ste necelovito definisali i želim da se nikada ne desi ono što vi ovakvim definisanjem činite potpuno mogućim, a to je da te i takve mreže i dobra budu dovedene u opasnost od izvršenja ne nekorišćenja građana Srbije, nikom neće pasti na pamet da vadi te šine ili da ne koristi tu podzemnu železnicu, ali može imati pravo da posebno naplaćuje korišćenje onog dobra nad kojim je prinudno izvršenje realizovano. Imajte to na umu, upozoravam vas na vreme. Hvala.
Zahvaljujem. Ne znam da li ste, gospodine Đeliću, pogledali ovaj naš amandman i zahtev, ali je vrlo interesantan vama kao Vladi zbog budžeta svim građanima Srbije, jer upravo govori o pravu osnivača na ostvarivanje dobiti a korišćenjem onih nepokretnosti koje je osnivač predao javnom preduzeću ili nekom od ovih koji se sada pojavljuju kao nosioci prava svojine. Znači, pošto član 21. govori o odnosu javnih preduzeća i društava kapitala kao korisnicima, taj stav 4. člana 21. je definisan tako da ne može da bude primenjen na zakonit način. Znate kako može da bude primenjen?
Samo nekad svojevremeno što je Mlađan Dinkić kao ministar finansija napisao dopis i rekao – prenesite na račun budžeta Republike Srbije toliko i toliko stotine hiljada evra. Vi se verovatno toga sećate. Ali, ovo ne može da bude definicija koju zakon trpi. Napisali ste – osnivač privrednog društva iz stava 2. znamo ko može da bude Republika Srbija, AP i lokalna samouprava učestvuju u dobiti društva koja se ostvari poslovanjem sredstvima koja mu je osnivač uneo u kapital i poslovanjem nepokretnostima koje mu je osnivač dao na korišćenje u skladu sa zakonom i ugovorom kojim su te nepokretnosti društvu date na korišćenje. A šta je ovde precizirano? U društvu kapitala ne možete da procenite ili kako možete, recite mi, ili da li ćete da procenite koji je deo nepokretnosti ili uneto kapitala učestvovao u kojem procentu, koliko, jer vi to ovde kažete ostvarene dobiti. Znači, učestvuje u dobiti društva poslovanjem sredstvima koje mu je uneo u kapital ili nepokretnostima koje mu je dao na korišćenje u skladu sa zakonom. kojim? O prenosu na korišćenje? Znači, apsolutno nije definisano i brisanje ovog stava se traži.
Vi znate da mi u budžetu svake godine definišemo da dobit onih koji posluju sredstvima u svojini ili su budžetski korisnici imaju rok po kojem uplaćuju deo dobiti, itd. Ali, način za definisanje koliko je to učešće osnivača u ostvarenoj dobiti apsolutno nije definisano. Vi ovim unosite mogućnost stvaranja jednog pravnog galimatijasa, pogotovo za mešovita društva tamo gde imate osnivače, ne samo Republiku Srbiju nego i strane, tamo gde imate otvorena akcionarska društva, tamo gde ste dali nepokretnosti na korišćenje a da niste definisali kolika je to naknada, jer ovde u obrazloženju piše da se može dati na korišćenje nepokretnost sa naknadom ili bez.
Uopšte mi nije jasno kako mislite da to obračunavate, izračunavate i zahtevate od javnih preduzeća. Smatramo da je potrebno da ovo brišete, posebno što je sporno da li uopšte pravo korišćenja može da bude nenovčani ulog u pravima? Nije ovo pitanje knjigovodstva. Ovo je pitanje da li osnivač država Srbija ima koristi i kako će da izračuna od preduzeća koje je osnovala a ne postavljate pitanje za mnogobrojne agencije kojima ste predali javna ovlašćenja i koja uopšte ne kontrolišete koliko ih naplaćuju, da li ostvaruju dobit, šta sa tom dobiti rade itd. i tome slično.
Hajde da se setimo naše drage ministarke finansija, koja je svojevremeno iznela podatak da je preko milijarda evra van kontrole u smislu ne da nije kontrolisana, nego nije uneta u budžet Republike Srbije, a ostvaruje se kao prihod nad sredstvima ili korišćenjem ovlašćenja koja je Republika predala agencijama.
Ako država hoće na primer da pomogne nekom privrednom društvu čiji je vlasnik, a da zadrži vlasništvo nad nekom nepokretnošću koju mu je predala, ona može da mu je da po minimalnoj zakupnini, ili da prosto naplaćuje to pravo korišćenja. Ali to nema veze sa ostvarivanjem dobiti i vezivanjem ove naplate zakupnine, uslovno da kažem, kao pravo korišćenja i dobiti ostvarene po osnovu tog prava.
Mislim da bi vi kao ekonomista trebali da znate da se ne može ni steći, ni povećati udeo u društvu na osnovu ulaganja prava korišćenja. Znači, vi uopšte ne možete da povećate svoj udeo u društvu ako ste mu dali neku nepokretnost na korišćenje. Kažem, posebno je pitanje kod mešovitih i otvorenih akcionarskih društava, a pitam vas – kako ćete određivati udeo u dobiti društva, koja se ostvari poslovanjem nad nepokretnostima koja mu je osnivač dao na korišćenje? Hoćete i tu da izmislite neku novu matematiku, neki računovodstveni standard ili neko novo tumačenje računovodstvenog standarda, neku novu vrednost kao osnovu itd.
Znači, zaista ne razumem da niste kao ekonomisti shvatili da ovo može da bude samo vrsta pretnje, vrsta kontrole kao moguće zahvatanje odokativno ali ne apsolutno precizno definisano, poznato ili predvidimo.
Reč zbog koje se trudimo da budemo uređeno društvo, zbog kojeg želimo da budemo u porodici evropskih društava se zove – predvidivost. Govorimo o planovima, govorimo o tome da znamo šta nas očekuje sutra, a vi javnim preduzećima od kojih se mnogo očekuje koja se mnogo prozivaju, u velikoj meri i s pravom, ostavljate jednu potpuno maglovitu činjenicu koliko ćete zahvatiti iz njihove dobiti a na osnovu prava korišćenja nad nepokretnostima ili na osnovu toga što kažete da će udeo u njihovom vlasništvu, u stvari, biti to pravo korišćenja nad nepokretnostima.
Ne znam čija je ova genijalna ideja. Nisam videla da u obrazloženju postoji bilo koja reč kojom se bliže ovo definiše ili određuje, ne naprotiv, bukvalno je prepisano šta sadrži član 21. samo je stavljena reč. Važno je napomenuti da osnivač učestvuje u dobiti i onda ste prepisali ovaj stav 4. člana 21.
Vi možete ovo da ostavite, javna preduzeća se ne smeju žaliti, jer će onaj ko tamo jeste zadužen za raspolaganje upravljanje i dobit biti u strahu od smenjivanja, moraće da da onoliko koliko država traži. Kako će on to u poslovnim knjigama da zavede, sprovede, kako će da obrazloži, pa verovatno će opet upravni odbori da klimnu glavom, sutra će se svi praviti ludi da ne znaju zašto je koji kako to uradio i ostaće samo novinski tekstovi poput onog, svojevremeno u jednom tabloidu koliko je Mlađan Dinkić rekao NIS-u da prenese od svoje dobiti na račun budžeta Republike Srbije, odnosno Vlade Srbije.
Molim vas, ukoliko ste ozbiljni ljudi, prihvatite ovaj amandman ili iznađite mogućnost do kraja rada precizno definišete koliko imate nameru da uzmete od javnih preduzeća po ovom osnovu ili dajte formulu za obračun. Ili makar recite da ćete nekim aktom, mada bi to morao biti prilog, a ne neki pravilnik to bliže urediti. Hvala.
Član 26. zakona u opštim odredbama govori o tome šta se podrazumeva pod raspolaganjem sredstvima. U tekstu osnovnog zakona piše da se raspolaganjem stvarima u javnoj svojini, u smislu ovog zakona smatra davanje stvari na korišćenje, davanje stvari u zakup, prenos prava javne svojine na drugog nosioca javne svojine, uključujući i razmenu, i ono gde smo mi intervenisali, jeste da pod tačkom 4. kaže – otuđenje stvari iz javne svojine.
Nije samo jezički čisto izbrisati ono što smo tražili, a to je - brisati reči: "iz javne svojine", jer kad kažete: "otuđenje stvari", a govorite o javnoj svojini, to znači da jeste otuđenje iz javne svojine, pa je nepotrebno reći, a ako jeste iz javne svojine, to je slučaj koji ste vi predvideli u tački 3, taj međusobni prenos prava javne svojine sa jednog na drugog korisnika.
Znači, ovo odbijanje za član 26. da ono što jeste zaista suvišno izbrišete, gde ste rekli da je prikladnije vaše rešenje, to je prosto suvišno sitničarenje koje mogu da oprostim.
Ali, kako objašnjavate to što ste odbili naš predlog u ovom članu 26, gde smo tražili da se pod pravom raspolaganja i pojmom raspolaganja tretira i zalaganje pokretnih stvari? Gospodine Đeliću, da li ima ljudi kojima su automobili vredniji od malog i starog stana u kojem žive? Šta je definicija raspolaganja da li nepokretnost ili pokretna stvar ili vrednost ili pravo da uopšte nečim raspolažete? Znači, ne prihvatajući da ste zaboravili da je i zalaganje pokretnih stvari vrsta raspolaganja, vi ste dali obrazloženje i napisali: "Naše rešenje je prikladnije", iako ste u tački 4. ovog stava napisali da je to raspolaganje i zasnivanje hipoteke na nepokretnostima, kao i ulaganja u kapital, ali zalaganje pokretnih stvari, ne mogu da kažem drugačije nego da ste namerno ispustili. Jer, ako ste zaboravili, a mi vas amandmanom podsetili, a vi odbili da to uvrstite, šta je drugo nego namerno ispuštanje?
Sada ja vas pitam – da li tretirate raspolaganjem sredstvima u javnoj svojini zalaganje pokretnih stvari ili ne? Zašto insistiram na ovome? Koliko je izuzetno vrednih pokretnih stvari, osnovnih sredstava, mašina za rad, zaboravljeno prilikom procesa privatizacije da se unese u prospekt privatizacije? Koliko je ugovora zbog toga raskinuto? Mislite da će neko to da zaboravi?
Jednostavno, ovim amandmanom smo predložili da se u pojam raspolaganja uvrsti i zalaganje pokretnih stvari, imajući na umu da te i takve pojedinačne stvari mogu da budu i mnogo veće vrednosti nego što ste vi samim predlogom zakona predvideli i potvrdili sami u članu 27. stav 2. Znači, vi ste sami sebe demantovali zaboravljanjem ovog da prihvatite. Ali, tada govorite o pribavljanju i otuđenju opreme veće vrednosti i prevoznih sredstava o kojima odlučuje Vlada. S obzirom da ste u toj odredbi koristili termin: "otuđenje", a ne raspolaganje, kako smatramo da treba, mi smo predložili izmenu onako amandmanom kako i valja.
Kad vi kažete da je otuđenje nešto što treba da bude pod kontrolom, a mi tražimo da i zalaganje bude pod kontrolom u smislu raspolaganja, vi podrazumevate samo da pokretna stvar može da se proda. Čekajte, zalaganje je privremeno zalaganje koje treba negde da se evidentira i tretira, što ne znači da taj zalog obavezno bude realizovan kao otuđenje.
Iz razloga koje smo naveli i smatramo da je naše rešenje ne prikladnije nego zakonitije i pravednije, molim vas, gospodine Đeliću, da ako imate ta ovlašćenja, usvojite predloženi amandman na član 26.
Zaista se izvinjavam što nisam pre rasprave zahvalila što ste uopšte uzeli u razmatranje amandman na član 26, a da nismo ispravili tehničku grešku koju ste vi napomenuli. Ja je imam ispravljenu na svom dokumentu, ali u ovoj žurbi nismo stigli. Ta tehnička greška je: ne tačka 7. i tačka 8, nego 6. i 7. Zahvaljujem se i nadam se da će uvažiti vaš i moj predlog.
Sad se ovo nastavlja na priču koju smo imali.
U članu 27, u stavu 2. reči: "otuđenju" mi smo zamenili rečima: "raspolaganju", tražili smo brisanje stava 3. i da st. 4. do 11. postanu st. 3-10. Daću vrlo kratko obrazloženje, jer vidim da se razumemo, iako nekima zbog toga nije drago.
Smatramo da je potrebno da Vlada zaista odlučuje o svim oblicima raspolaganja prevoznim sredstvima i opremom veće vrednosti. To je, pre svega, neophodno kako bi Vlada imala kontrolu i bila obaveštena o stanju tih stvari u javnoj svojini. Mnogi su imali primedbe, gotovo svi, da Vlada nema evidenciju, da nema informacije i bukvalno ovaj član zakona, sa ovakvim amandmanom, bi omogućio da se ispuni želja svih onih koji žele da Vlada, kad već ima odgovornost za korišćenje, raspolaganje i otuđenje, o tome bude i obaveštena blagovremeno, onako kako to predviđamo ovim amandmanom.
Predlog zakona u stavu 2. određuje da i o pribavljanju i o otuđenju prevoznih sredstava odlučuje Vlada, a u stavu 3, o kojem govorim, navodimo da i pribavljanje i otuđenje pokretnih stvari, pogotovo prevoznih sredstava i opreme veće vrednosti, odlučuje rukovodilac organa, odnosno službe.
Značenje izraza: "stvari posebne namene", o tome sam maločas govorila, dato je tek u članu 63. gde piše da su predmeti posebne namene sredstva naoružanja, vojne i tehničke opreme, prevozna sredstva itd.
Nije jasno zašto bi, na primer, o prodaji automobila čiji je korisnik Ministarstvo, odlučivala Vlada, a o prodaji prevoznog sredstva Vojske ili Službe bezbednosti odlučivao ministar odbrane, odnosno direktor Službe čak. Ne može se dozvoliti da se u pogledu sredstava posebne namene, uključujući i opremu veće vrednosti, naročito imajući na umu da se uvek radi o posebno vrednoj i osetljivoj opremi, snizi nivo odgovornosti za taj potpis, odnosno saglasnost čak na nivo rukovodioca neke službe.
Svedoci smo velikih afera u ovoj oblasti u smislu nabavke ove opreme i zato je zaista neophodno da u trenutku pribavljanja i otuđenju, odnosno raspolaganju sredstvima ove vrste, odlučuje upravo Vlada. Da jesmo dobronamerni u ovom smislu u podeli odgovornosti, dokazaće vam jedan kasniji amandman, gde kada Vlada daje saglasnost na raspolaganje ove vrste, mi tražimo da konkretnu odgovornost podnese rukovodilac onog organa koji je dao predlog Vladi da odluči i da on potpiše ugovor i da u slučaju nezakonitog predloga i vaše saglasnosti odgovara upravo taj koji je to Vladi predložio i potpisao ugovor.
Gospodine Đeliću, nadam se da ste shvatili kakav je odnos stvari i mislim da je čak u brzini pisanja ovog zakona jedna ovakva stvar promakla, pa molim da razmislite još jednom o usvajanju amandmana na član 27, našeg amandmana 16.
Član 29. po predlagaču ima naslov "Tržišni uslovi pribavljanja i otuđenja nepokretnosti", a mi smo tražili da se taj naslov promeni u "Sticanje prava javne svojine na nepokretnostima". Ne samo naslov, nego smo izmenili i tekst tog člana 29. u priličnoj meri i samo ću obrazloženjem da pokušam još jednom da ubedim Vladu da prihvati ovaj amandman.
Onako kako ste vi predložili zakonom, uopšte niste detaljnije uredili način teretnog sticanja prava nad javnom svojinom, odnosno nepokretnostima koje treba da budu javna svojina, već ste samo kratko govorili o javnom nadmetanju, ali vrlo kratko. Pod pribavljanjem nepokretnosti svrstana je i izgradnja objekata, a šta mislite, da li je to uredu, kako su smislu zakona o javnim nabavkama tretira izgradnja objekata?
Sada ćete čuti obrazloženje. To se po Zakonu o javnim nabavkama gde vi predlažete shodnu primenu u jednom delu zakona, u stvari tretira, nabavkom radova i kao takva nije isključena od primene Zakona o javnim nabavkama po važećem zakonu. Vidite kako najjednostavniji termin može da promeni postupak za pribavljanje nečega.
Podsećamo vas da je nabavka nepokretnosti izuzeta od primene Zakona o javnim nabavkama tek januara 2009. godine, a da je do tada bila u okviru Zakona o javnim nabavkama. Znači, od 2002. godine, to je bio drugačiji postupak, transparentniji, zahtevniji i u smislu veće kontrole raspolaganja javnim sredstvima.
Znate i sami da već dugo postoji pravna praznina u smislu nepostojanja uređenog postupka za kupovinu i zakup nepokretnosti od strane države. Znate, kao i ja, i pokrajine, i lokalne samouprave, kako vi ovde nazivate nosioce prava svojine, ali isti slučaj važi i za javna preduzeća.
Smatramo da je potrebno da na kupovinu nepokretnosti primeniti otvoreni postupak javne nabavke. Međutim, kako je Zakon o javnim nabavkama isključio njegovu primenu, ovim amandmanom smo predvideli osnove otvorenog postupka i izričito propisali izuzetke kada je to neophodno. Znači, ne isključujemo mogućnost kada je to samo određena lokacija, zbog specifičnosti, tu je dozvoljeno da se mimo otvorenog postupka, u jednom neposrednijem postupku, izvrši nabavka.
Odredili smo da postupak sprovodi komisija u cilju sprečavanja zloupotreba. Ostaje kao otvoreno pitanje, priznajem, da li ponuđači imaju pravo da se žale i kada imaju, ukoliko smatraju, i kada je imaju, da su u postupku bili žrtve nekih nepravilnosti koje je država na ovaj način, pribavljajući nepokretnost, učinile.
Predvideli smo i ono što je često potrebno državi, a to je mogućnost pregovaranja sa jednim ili više lica. Znači, u posebnim opravdanim slučajevima, ne želeći da se izuzeci pretvore u pravilo, što je stvarnost, kada se nepokretnost može pribaviti po naročito povoljnim uslovima. Znači, tada je dozvoljena ta neposredna pogodba sa jednim ili više lica, ili kada na određenom području ne postoji druga, odnosno odgovarajuće druge nepokretnosti. Važno je da smo u tim slučajevima predvideli da se, pored obrazloženja, koje je dužno nadležni organ da, da obavezno objavi obaveštenje u Službenom glasniku Republike Srbije i na odgovarajućoj internet stranici, kako bi javnost bila upoznata sa odlukama o kupovini, na način kako se svi zalažemo, a to je transparentno i javnosti poznato.
Izvolite, ako imate i jednu reč primedbe ili protiv rešenja datog u članu 29, ili obrazloženja koje sam iznela, volela bih zaista da ga čujem.
Član 30. govori o pribavljanju nepokretnosti neposrednom pogodbom putem razmene. Mi smo taj naslov izmenili u – sticanje prava javne svojine na nepokretnosti putem razmene. Da ne bih gubila vreme da čitam čitav predlog, samo ću obrazloženje da vam kažem, da smo mi ovim amandmanom predložili da se preciziraju uslovi kada se nepokretnost može steći putem razmene. Umesto interesa nosioca prava svojine mi smo predvideli da jedan od uslova bude tržišna vrednost nepokretnosti, koja je tako mala da bi njena prodaja radi kupovine druge nepokretnosti bila neisplativa, odnosno nepovoljno rešenje.
Predlog zakona u tački 3. pogrešno navodi da je jedan od uslova za razmenu nepokretnosti u javnoj svojini koja je vrednija od one koja se stiče ugovaranje doplate razlike u roku od 20 dana od dana zaključenja ugovora. Uopšte nije jasno zašto se ova doplata ne ugovara odmah, nego naknadno. Nismo mogli da proniknemo u vaše razloge za to. Zato smo ovaj uslov drugačije definisali na način da se doplata mora ugovoriti odmah, dakle, mora da bude jedan od obaveznih elemenata ugovora o razmeni nepokretnosti. Koliko je novinskih natpisa bilo o zloupotrebi ovlašćenja u direkciji koja je raspolagala sredstvima u svojini Republike, o razmeni koja nije bila ekvivalentna u smislu vrednosti nepokretnosti, mislim da je suvišno govoriti.
Kada gospodin Đelić kaže – mislilo se na pribavljanje parcele za groblje, u zakonu nema "mislilo se", nego se napiše precizno, a prethodnim članom koji sam branila na član 29, mi smo izuzetke te vrste predvideli i ovde takođe treba precizirati uslove kada se može vršiti ova razmena nepokretnosti. Hvala.
Reč je o otuđenju nepokretnosti, a mi smo to nazvali kao otuđenje nepokretnosti u javnoj svojini, jer nije presudno to da je ona ispod tržišne cene, nego kako se otuđuju sredstva u javnoj svojini. Kao što smo onim prvim amandmanom rekli da se ovde posebno definišu nosioci javne svojine, šta je javna svojina, šta su sredstva od opšteg interesa i dobra u opštoj upotrebi, na isti takav način smo izmenili i naslov iznad člana 31.
Predloženim amandmanom smo razdvojili postupke sticanja i otuđenja i jasno utvrdili pravila postupka. Ne može Vlada mimo zakona koji se ovde donosi da sama nekim posebnim postupcima kasnije u praksi uvodi pravila koja nisu definisana zakonom.
Nemojte da od ikoga sutra tražite da odgovara za kršenje zakona, ako vi samim načinom definisanja ove javne svojine i raspolaganja njom na određeni način kršite usvojene norme i preuzimate nadležnost zakonodavnog organa.
Propisali smo obavezu da se objavi poziv u "Službenom glasniku RS", da bi mogla da učestvuju sva zainteresovana lica. Nakon prijema početnih ponuda organizuje se aukcijska prodaja u cilju postizanja veće prodajne cene, a izuzetak kod prodaje po ceni ne manjoj od tržišne je razdvojen, tako što smo predvideli da je za otuđenje nepokretnosti ispod tržišne cene, a u cilju uspostavljanja dobrih odnosa sa drugim državama ili međunarodnim organizacijma neophodna saglasnost skupštine nosioca prava svojine.
Ne može Vlada da bude darodavac onoga o čemu odlučuje ovaj organ, ovaj ili skupština onog organa čija je imovina predmet ovakvog načina raspolaganja.
Smatramo da je ova saglasnost neophodna, s obzirom da je razlog za otuđenje nepokretnosti ispod tržišne cene dosta neodređen i da je zaista neophodno predstavnike građana i širu javnost upoznati zbog čega se i pod kojim uslovima, iz kojih razloga određena nepokretnost poklanja.
Neću se čuditi ako ne usvojite ovaj amandman, ali hoću da javnost čuje šta želite da članom 31. ostavite sebi za pravo, mimo onoga na šta vam Ustav i pozitivni zakonski propisi daju za pravo.
Član 34. ima naslov: "Davanje stvari u zakup", a kada bi mu ja dala naslov, nazvala bih ga: "na vuka povika, a lisice meso jedu". Sve vreme se govori o tome šta će Vojvodina uzeti u svoj nadležnost, a neće joj biti prenete pare da tu nadležnost ispuni, a ustvari, po običaju, đavo se krije u malim stvarima. Suština ovog zakona i zakonopisaca je upravo u članu 34.
Poštovani građani, u stavu 1. piše: "Stvari u javnoj svojini mogu se dati u zakup, polazeći od tržišne visine zakupnine za određenu vrstu stvari, u postupku javnog nadmetanja, odnosno prikupljanja pismenih ponuda". Tu se nema šta zameriti.
Postoji sledeći stav 2. gde piše: "Izuzetno od stava 1. ovog člana, stvari u javnoj svojini se mogu dati u zakup neposredno pogodbom, ako je to u konkretnom slučaju jedino moguće sa aspekta interesa nosioca prava javne svojine, najcelishodnije rešenje".
Gospodine Đeliću, da li vam je promakao stav 2. člana 34. gde će izuzetak, pogotovo u Beogradu, postati pravilo, da se pod obrazloženjem "najcelishodnije rešenje" za nosioca prava javne svojine, a to će za nekog ko predstavlja državu, Republiku, grad, na primer u Beogradu, značiti neograničeno pravo da u neposrednoj pogodbi, a to je po istoriji i teoriji birokratije onaj šalter gde se savije onaj ko moli ili gde postoji kancelarija gde dvoje mogu da razgovaraju nasamo i u četiri oka i neposrednom pogodnom izdaju u zakup stvari javne svojine.
Onako kako ste nama u odbijanju amandmana pisali da je vaše rešenje prikladnije, a ta reč ostaje prazna ljuštura iza koje ne stoji ni jedan argument protiv, isto tako ćete koristiti i obrazloženje celishodnosti za nosioca prava javne svojine i koristiti stav 2. umesto otvorenog postupka u stavu 1.
Možete vi da ćaskate, koliko god hoćete, ja pričam zbog građana Srbije i ponavljam, član 34. je suština zakona o javnoj svojini, gde se sve vreme pravi fama oko toga a što to traži Vojvodina, a šta to želi lokalna samouprava, a čemu služi zakon o javnoj svojini. U stvari se izbegava, da se u jednom otvorenom postupku, transparentnom, izdaju u zakup nepokretnosti kojima u ime građana Srbije raspolažu neki nosioci javne vlasti, raspolažu na način da od toga uglavnom imaju koristi pojedinci, a ne građani Srbije. Na način kako ste kasnijim članom zakona predvideli pravo preče kupovine za one koji se nađu u tom zakupu. Da li treba, da crtam dalje korake ponašanje ili objašnjavam razloge za donošenje ovog zakona. E, meni je potpuno jasno zašto ste odbili ovaj amandman. Vama na čast, a možda ćete jednog dana građanima objašnjavati ko, zašto i kako je ovaj zakon usvojio ko i zašto ga je i kako primenjivao. Hvala vam lepo na pažnji koju ste ukazali meni prilikom odbrane ovog amandmana.
Član 36. govori o nadležnosti za zaključivanje ugovora i mi smo podneli amandman gde se u stavu 2. menja deo, gde ugovor o pribavljanju i raspolaganju pokretne stvarima za posebne namere, predviđamo da zaključuje rukovodilac organa, odnosno službe koja koristi, odnosno za čije potrebe se te stvari pribavljaju. Menjanje stavova, neću obrazlagati posebno nego ću vam obrazloženjem reći šta smo hteli ovim amandmanom da postignemo.  
Pošto, smo u obrazloženju amandmana na član 27. naveli razloge zbog kojih smatramo da o pribavljanju i raspolaganju pokretnim stvarima zaista treba da odlučuje Vlada. Međutim, na osnovu odluke koju Vlada donosi, ugovor treba da potpiše rukovodilac organa, odnosno službe, a ne direktor direkcije. Dovoljno je da Vlada podnese odluku, a da niži organi koji tu odluku pripreme snose i odgovornost stavljanjem potpisa na ugovor. Uneli smo takođe, i izraz "raspolaganje" umesto "otuđenje", čime smo u stvari obuhvatili sve one mogućnosti koje je zakon predložio, ne samo ovaj nego i svi važeći zakoni koji podrazumevaju šta se pod terminom raspolaganje podrazumeva i smatramo da je kao takav ovaj član zakona mnogo jasniji, a važe obrazloženje da je vaše rešenje prikladnije, za je zaista neprikladno.
Samo kratko.
Amandmanom na član 63. mi smo uneli izmene kojima smo definisali vojnu i opremu za potrebe bezbednosti na način kako se to čini u pravu EU u ovoj oblasti, zbog uporedivosti, kompatibilnosti i lakšeg sagledavanja ukupnih stanja, bilansa, kontrolisanja i raspolaganja, ali smo uneli i obavezu da se nabavka stvari za posebne namene uredi posebnim zakonom. To znači da deo nabavki koje se tiču tih stvari mogu da se sprovode kroz postupak javne nabavke, ono što ne zadire u oblast bezbednosti i ne ugrožava je ni na koji način. A deo tzv. poverljivih nabavki vi znate da može da se sprovodi po posebnom postupku, ali taj postupak mora da bude uređen zakonom. Ne možete ostavljati, kao za ono raspolaganje i izdavanje u zakup nepokretnosti u javnoj svojini, da to ide po izuzetku neposrednom pogodbom kada procenite da je celishodno. Taj princip ne može da važi ni za sredstva bezbednosti, a pod obrazloženjem da je to nešto mnogo važno i tajno.
Odlično se zna da nabavka npr. košulja ne može da bude poverljiva stvar, jer se tu ne kriju nikakva pancirna sredstva i nikakve bezbednosne stvari koje bi mogle da ugroze ni na koji način zemlju, Vladu, taj organ ili bilo koga.
Nemojmo pod okriljem nečega što je posebno tajno, a u stvari nije, da omogućavamo načine za korupciju. Maločas ste ćutali kada smo rekli da za nabavku sredstava odbrane odlučuje ministar, a vi se pitate za sve ostalo što se tiče Vlade. Razumem da takva može da bude podela ličnih uticaja u okviru vladajuće stranke, ali zakon ne sme da pravi takvu razliku, jer nema uporišta ni u kriterijumima, ni u vrednosti, ni u poverljivosti ni u bilo čemu što bi moglo da se podvede pod opravdane, celishodne ili bilo kakve druge razloge.
Ja sam u ovom članu koji se zove konvalidacija govorila i u načelnoj raspravi, kao posebno problematičnom. Podneli smo i amandman na njegov stav 2, jer zaista nemamo ništa protiv da Vlada može naknadno da da saglasnost da se na ugovore o pribavljanju nepokretnosti koji su urađeni u skladu sa propisima da naknadna saglasnost.
Potpuno smo protiv i tražimo brisanje stava 2, gde se omogućava da se za pribavljanje nepokretnosti saglasnost može dati iako nije sproveden postupak javnog nadmetanja, odnosno prikupljanja pismenih ponuda, a prethodne i naknadne saglasnosti Vlade za takvo pribavljanje nepokretnosti date do dana stupanja na snagu ovog zakona ostaju na snazi.
Otkuda vam pravo da prosto dajete nekome podstreka da i dalje krši zakon, pogotovu zato što je važećim Zakonom o sredstvima u svojini Republike propisano pravilo da se nepokretnosti pribavljaju javnim nadmetanjem. Zaista smatram da ovaj član 2. brisati zato što onaj ko je činio to pribavljanje suprotno važećim propisima ne može da ozakoni svoju nezakonitu radnju. To morate da priznate da uopšte nije u redu. Hvala.
Zašto i kako je bilo moguće da se o restituciji govori već nekoliko godina unazad, a da tek danas donosimo zakon koji jeste u priličnoj meri površan, nedefinisan i biće teško da se sprovodi? Reći ću vam moj utisak zašto je to moguće.
Navikli ste građane Srbije da im obećanje prava bude jednako kao i ostvarivanje prava. Evidentiranje prava na restituciju su prihvatili kao pravo na restituciju. Danas su svesni da je obećanje jedno, a realizacija tog obećanja potpuno druga stvar.
Ako je za to kriva neka druga Vlada, gospodine Đeliću, imate i vi neku ličnu odgovornost, zato što ste bili u Vladi u kojoj je bilo moguće obećati 1000 evra akcija, iako je u tom trenutku bilo jasno da je nemoguće da obećanje tog prava bude realizovano kao stvarno pravo.
Ne, niste učestvovali u Vladi, bili ste pretendent na premijersku funkciju u toj kampanji u kojoj se to govorilo, a onda smo videli šta je od tog obećanja i ostalo.
Prošlo je vreme, kada se obećanje prava moglo tretirati pravom. Ono što jeste najspornije u ovom zakonu, možda i ne bih govorila o tome na ovakav način, ali vaš pokušaj da okarakterišete ovog zakona kao ispravljanje nepravde u kojoj ste našli pravi osećaj za smisao države i ravnotežu koju je moguće ostvariti u smislu ispravljanja nepravdi i snagu države da tu nepravdu ispravi, mislim da ste zakasnili sa ovakvom tvrdnjom.
Restitucija se radi u vreme kada se radi privatizacija i kada si akvizije od privatizacije bile merene milionskim sumama. To je taj period o kojem vi govorite, kada je propuštena prilika da se taj novac uloži u pravu proizvodnju koja će, možda, doneti dugoročne ili kratkoročne efekte, ali bi svakako moralo da donese mogućnost da se zaposle neki ljudi, a ne samo da se otpuštaju, da stvaraju neke prihode, da primaju plate i da se stvaraju poreski prilivi, jer pre ili kasnije, ovako ili onako, i ovaj zakon kao i sve druge, plaćaju građani Srbije iz sopstvenog džepa, puneći budžet, jer država nije nešto što zarađuje.
Ovaj novac neće da obezbedi niko, nego građani Srbije, bilo da vi govorite o obeštećenju u novcu, ili dok javna preduzeća budu vraćala tu imovinu ili snosila teret toga.
Ovde se našao neko nepozvan da brani, da je u vreme kada je to trebalo da se uradi, vraćana stara devizna štednja. Kako i zašto je procenjen taj prioritet? Kratkim i brzim efektima koji će rezultovati dobrom političkom podrškom na sledećim izborima. To je bio motiv da se uradi prvo stara devizna štednja, a ne i jedno i drugo, ali u nekoj meri. Znači, onaj ko je u prilici da predlaže zakon, ko ima većinu, taj je odredio šta je u tom trenutku bio prioritet.
Šta nam je ostalo za sećanje iz vraćanja stare devizne štednje? Vi ste lepo danas rekli – da, vraćeno je sve, ali ste u neko drugo vreme isto tako lepo govorili da je na problemu vraćanja stare devizne štednje, parama države Srbije, posredno građana Srbije, stvorena sa lažnim nazivom Nacionalna štedionica, u stvari privatna institucija, na kojoj su sasvim konkretni pojedinci zaradili ogromne sume novca i zaboravljate da to nije usputna pojava, nego da je u trenutku kada se taj posao pripremao izneta neosnovana laž, da je jedino neka nova institucija u stanju da realizuje problem vraćanja stare devizne štednje.
Zaboravljate da je jedna velika banka, koja je imala sedište u gradu u kojem živimo i gospođa Čomić i ja, danas to više nije Vojvođanska banka, i ona ima stranog vlasnika, bila u prilici, imala kapacitet da realizuje taj posao. Kome ste to napunili džepove nesmotrenošću, nepažnjom i namerom? Građanima Srbije je potpuno svejedno.
Pitam – imate li pravo, da posle takvih iskustava, tražite od građana Srbije da oni ponovo podnose zahtev i da vam oni obezbeđuju dokumentaciju o tome šta im je država oduzela? To što vi niste vlasnik države koja je to uradila uopšte ne amnestira od odgovornosti trenutne predstavnike države. Neko će sutra morati i za vas da preuzme posledice loših odluka, posledice odluka koje su možda imale dobru nameru, ali su ostavile velike rupe u budžetu. Vi odlično znate o čemu govorim, o šupljim srpskim finansijama, zbog mnogo odštampanih papira koje treba neko da pokriva, sa rokovima tri, šest meseci, godinu, dve, dinarskih, deviznih.
Znači, taj ko danas predstavlja državu, on mora da u ime one države koja oduzimala, nekad i bez papira, garantuje građanima pravičnost i povraćaj. Ne možete da tražite od njih da plaćaju takse, čak i ako to radite prećutno, pa kažete da su oni dužni da obezbede dokumentaciju, a ne kažete negde u prvim članovima da oni uopšte nisu dužni, član 13. kažete – da će oni dobijati dokumentaciju od nadležnih organa, a ne kažete da za tu dokumentaciju neće da plaćaju troškove, ne kažete da oni ne treba da snose bilo koje posledice ako na vreme ne dobiju taj dokument koji im je neophodan za prijavu i povraćaj imovine.
Ozbiljna država, a vi znate mnoga iskustva, npr. u Nemačkoj, građani su rekli – država zna šta mi je oduzela, ona treba i da mi vrati i na državi je da, ako se već pravda pravičnošću i željom da ispravi nepravdu, uradi to na način kako je moguće. Da li ste vi država koja čuva papire ili koja je sačuvala papire koje je nasledila, ili koja je organizovala papire i evidencije kojih nije bilo? Ni jedno, ni drugo.
Mnogu dokumentaciju svesno ste negde zaturili. Mnoga dokumentacija je nestala, mnogi su arhivi "poplavljeni", koji dokazuju prava građana ili odgovornost vlasti za kršenje prava građana. Ne da vam to nije dovoljno, vi nam čak izlazite sa jednom, ne znam koju reč da nađem osim bestidne formulacije onoga ko nema pravo na restituciju, gde jednom jedinom rečenicom kažete da neće imati pravo na restituciju,
odnosno povraćaj imovine, odnosno vraćanje imovine ili obeštećenje u članu 5, da neće imati bilo koji pripadnik okupacionih snaga koje su delovale na teritoriji Republike Srbije za vreme Drugog svetskog rata, kao i njegovi naslednici.
Šta SNS ima tim povodom da vam kaže? Draga moja gospodo, obavezno morate da dodate u ovaj član 5. u stavu 3. tačka 3) da se na nesporan i precizan način propiše pitanje uskraćivanja povraćaja zbog učešća u okupaciji Srbije i ratnim dejstvima protiv Srbije. Pre svega, treba da utvrdite koga sve treba obuhvatiti kao učesnike ili vlasnike imovine koju treba vraćati, jer su mnogi od vlasnika u vreme ratnih dejstava bili u poodmaklim godinama i nisu lično učestvovali u ratnim dejstvima, ali njihovi naslednici jesu.
Takođe, pod okupacionim snagama u tom smislu treba proširiti definiciju i na vršenje dužnosti funkcija u organima vlasti i političkih funkcija koje su bile u službi okupacionih snaga. Najsvežiji primer, a imam i stariji, odgovornost takvih lica potvrdilo je i niz presuda za ratne zločine u Nirnbergu, ali i presude tog tzv. Haškog tribunala koji su osudili ili još sude većem broju državnih i političkih funkcionera koji nisu bili neposredni učesnici ratnih sukoba ili zločina, niti neposredno naređivali njihovo izvršenje.
Vi u ispravljanju nepravde ne pravite ovakvu razliku, niti definišete stvari na ovakav način. Izraz – pripadnik okupacionih snaga koje su delovale na teritoriji Republike Srbije, onako kako ste ga vi u predlogu upotrebili, prvenstveno može da se tumači tako da se radi samo o licima ili pripadnicima jedinica koje su delovale na teritoriji Srbije.
Smatramo da ovim izuzetkom od vraćanja imovine treba obuhvatiti sve pripadnike oružanih snaga država koje su vršile okupaciju. Evo, došla sam u priliku da podržim deo diskusije gospodina Čedomira Jovanovića, s punim pravom, jer nije bitno da li je neko bio pripadnik jedinice koja je dejstvovala samo na teritoriji Srbije, ili i na teritoriji nekih drugih država. Te vojske su delovale u celini sa istim ciljem. Oni su bili u sklopu država koje su okupirale i Srbiju i vršili su zločine i protiv građana Srbije i nije bitno što je zločin nad građanima Srbije izvršen i van teritorije, odnosno granica Srbije, jer su građani Srbije bili žrtve agresije.
Da li onima koji su od građana Srbije činili žrtve, nanosili im zločine, treba napraviti nekog ko danas treba da dobije imovinu građana Srbije? Besmislica.
Takođe vam je poznato da su mnogi građani Srbije stradali na teritorijama drugih država i to od strane snaga koje su delovale na teritoriji Srbije, pa je potpuno svejedno da li je neko bio pripadnik vojne jedinice na teritoriji Srbije. Vaš predlog upravo tako ograničava ovu definiciju. Nije bitno da li je neko bio čuvar logora negde u Nemačkoj, da li je bio pripadnik SS divizije, "Princ Eugen" ili ne znam sve koje na Istočnom frontu, pripadnik NDH ili nešto slično. Molim vas da o tome povedete računa, jer je za zakon o restituciji važnije da ostvarite pravo i pravičnost, nego zadovoljstvo unutar koalicije zarad još kojeg meseca vlasti.
Amandman koji smo podneli na taj član 5. molim vas da najozbiljnije uzmete u razmatranje.
Ima još dve stvari na koje želim posebno da obratim pažnju. Pravo naslednika fizičkih lica na povraćaj imovine ne možete da dovedete u analogiju sa pravom pravnih sledbenika tzv. zadužbina. Tu otvarate grotlo, ne kanal, grotlo za korupciju i nepravdu i za pravni galimatijas ljudi koji su ostvarili stanarsko pravo, a žive u onom što je ovde tretirano zadužbinom.
Pitanje je ko će utvrđivati svojstvo pravnog sledbenika, jer vi to uopšte niste uredili na način da to može da se utvrdi nesporno. U praksi su mnoga udruženja svojim aktima sebe proglasila pravnim sledbenicima i pojavljuje se čak više pravnih sledbenika jedne te iste zadužbine, neke ranije organizacije, koja je raspolagala sa imovinom. Odredba koju ste vi stavili u zakon, ne samo da otvara ogromne mogućnosti zloupotrebe nego i ogromnu mogućnost korupcije, jer te zadužbine raspolažu ogromnom imovinom zbog koje će se neko lako usuditi da da dušu đavolu i da nekome učini nepravdu i učini nezakonito delo, pa i po cenu da jednog dana odgovara.
Kažem, to bi stvorilo i dodatne nerešive probleme državi u smislu ostvarivanja naknade ili drugog rešenja za one koji imaju stanarsko pravo u takvim zgradama. Treba imati u vidu da je imovina mnogih od tih zadužbina podržavljena i da one ne deluju, neke i do 70 godina već, a u međuvremenu je prestala da postoji i delatnost u kojoj su delovale, odnosno, prestale su da postoje i društvene grupe zarad čijih ciljeva su te zadužbine osnovane. Praktično se postavlja pitanje uopšte mogućnosti nastavka delovanja tih zadužbina i njihovih ciljeva. One će vam se danas pojaviti sa nekim pravnim sledbenicima koji treba da ostvare pravo.
U tom smislu, nema drugačijeg definisanja ovog problema nego lepog srpskog jezika koji kaže da se otvara put za prisvajanje imovine u korist neke privilegovane grupe pojedinaca, a na štetu mnogih građana Srbije, kao i lica koja su u proteklim decenijama i veku u stvari davali doprinos i državi i tim zadužbinama i mi ćemo se naći u novom pravnom problemu, gde vi ispravljanje nepravde možete da definišete kao još veću nepravdu.
Jedan mali deo koji smo takođe amandmanom definisali jeste da u onom vraćanju prava stranim državama, molim vas, imajte na umu da govorim o članu 5, oni uslovi reciprociteta, gde kažete da pravo imaju, pored zadužbine, i strani državljani, a u slučaju njegove smrti, proglašenja umrlim, zakonski naslednici pod uslovom reciprociteta. Molim vas, neka to bude onako kako neki drugi zakoni definišu, pa i sukcesije, ali na teret te države. Proverite da li reciprocitet podrazumeva da to ide na teret ove države ili na teret te države? Ima odlična formulacija u sličnom zakonu koju bi trebali da utvrdite.
Mislim da ponovo upadate, kroz ispravljanje nepravde, u jednu vrlo moguću nepravdu i to u članu 14, gde potpuno isključujete mogućnost da ispravite razliku između onog što je, kao, nepravična naknada za naknadu isplaćenu u novcu ili hartijama od vrednosti, za eks propisana dobra pre 1968. godine. Sada je potpuno isključena. Vi morate u svakom pojedinačnom slučaju da izvršite procenu onoga što je tadašnja naknada i pravična naknada koju po ovom zakonu treba utvrditi. Ne znam zašto izmišljate nove sisteme, kriterijume za utvrđivanje te naknade? Ako postoji Zakon o eksproprijaciji, koji se primenjuje duže vreme, ako po njemu postoji stvorena sudska praksa gde se u slučaju tužbi, žalbi itd, već utvrdila neka praksa reagovanja i ispravljanja nepravde, zašto sada ulazite u novi sistem obračunavanja, koji je neko ovde čak i pohvalio, ako imamo sasvim solidno uređen sistem i obračun u Zakonu o eksproprijaciji?
Ono što moram da vam postavim kao pitanje, jer ja jesam neko ko još uvek ima svoju imovinu na Kosovu, šta znači član 65. u kojem ste predvideli da će se na KiM, kako kažete: "primena ovog zakona na teritoriji AP KiM urediće se po prestanku funkcionisanja međunarodne uprave uspostavljene u skladu sa Rezolucijom 1244 SB UN", nije mi jasno šta ste ovim hteli da kažete? Sem što nemate nameru da se sada bavite tim problemom, vi uopšte ne govorite da li ovaj član podrazumeva lica
koja imaju prebivalište ili boravište na teritoriji pokrajine ili se odnosi na nepokretnosti koje su na toj teritoriji?
Verovatno grubo od opozicije kad vam kaže da ste površni. Šta podrazumeva da nećete primenjivati? Taj član treba brisati, jer u meri u kojoj je faktički moguće sprovesti ovaj postupak i za ljude za KiM i za nepokretnosti za KiM, ne smete da isključite deo svoje teritorije. Zašto? Rezolucija 1244 određuje sudbinu Kosova. Mnogi od nas dole imaju još svoje rođake, svoju imovinu, neka je uzurpirana. Da li znate koje smo pravo mi Srbi dobili od te međunarodne zajednice, da u petoj godini od okupacije svi podnesemo zahtev i bez plaćanja takse na tužbu, sa pozivanjem na siromaško pravo jer nam je okupirana imovina, za ono što su nam uzurpirali pojedinci, gde su mnogi od nas to pravo iskoristili tužeći, prvo, to fizičko lice koje nam je uzurpiralo imovinu, zaključno sa UN, pod čijim okriljem, tada nezakonito, jesu uspostavljene te snage, ali i svi organi, poput onog koga vi ovde nazivate obveznicima: država, lokalna samouprava itd, su navedeni i jesu oni koji su tuženi za uzurpirano pravo građana.
Poštovana gospodo, borimo se za pravo pojedinca, za individuu i za to da se njegovo pravo zaštiti, a ne da mu država to pravo uskraćuje unapred, onako kako to činite ovim zakonom, članom 65. Taj član mora da se briše i morate da pokušate da nađete način da se, u delu kako je to moguće, ovaj zakon primenjuje na toj teritoriji. Hvala.