Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Aleksandra Jerkov

Aleksandra Jerkov

Demokratska stranka

Govori

Zahvaljujem, potpredsedniče.

Vrlo kratko ću. Recite mi, u skladu sa članom 103, da li ste vi pod utiskom da je prethodni kolega govorio o povredi Poslovnika? Samo toliko.
Hoćete li mi dati obrazloženje?
Ne možete samo da me pitate.
Ja vas pitam za prethodnog govornika.
Zahvaljujem.

Od momenta kada sam predložila ovaj predlog zakona do sada, prošlo je već dosta vremena. U međuvremenu je počeo da se primenjuje Zakon o poljoprivrednom zemljištu, koji je ova skupštinska većina donela. Počelo je da se dešava upravo ono na što smo upozoravali, kada je zakon donošen, odnosno trećina najboljeg poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu u svakoj lokalnoj samoupravi data je na korišćenje privrednicima, po izboru i poslovnim partnerima onih koji su na vlasti i u tim lokalnim samoupravama i u Republici Srbiji, a sve na štetu više od 10.000 porodica poljoprivrednika koje žive isključivo od toga što obrađuju zemlju koja se nalazi u vlasništvu države.

Naime, šta se desilo? Kada je usvajan zakon, jedna od odredbi tog zakona, protiv koje smo mi izuzetno bili, bila je da se bez ikakve procedure, bez ikakvih uslova, bez ikakvih jasnih kriterijuma, daleko od očiju javnosti donosi odluka da se u svakoj opštini u Srbiji, u svakom gradu u Srbiji do trećine poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu može dati na period od 33 godine, izvesnim privrednim licima, pravnim licima.

Baš kao što smo tada upozoravali, desilo se to, prvo da je to najbolje poljoprivredno zemljište koje postoji u toj opštini i drugo, da se to poljoprivredno zemljište daje isključivo poslovnim partnerima onih koji su na vlasti, u tim lokalnim samoupravama i onih koji su na vlasti u Republici Srbiji.

Predlogom zakona koji smo mi dali, zapravo predlažemo da se uvedu makar neke procedure, da se zna zbog čega neko dobija zemlju, pod kojim uslovima dobija, šta on mora da ispuni da bi dobio tu zemlju, šta na toj zemlji mora da radi da bi dobio tu zemlju, da se zna ko su ti ljudi, kakve obaveze oni imaju. A ne, da bude ovakva situacija da oni praktično razgrabe najbolje poljoprivredno zemljište koje postoji u svakoj opštini, a onda poljoprivrednicima i njihovim porodicama šta ostane.

Pri tom, period od 33 godine je jako dug period. To je čitav radni vek jedne generacije u jednom, recimo poljoprivrednom domaćinstvu. Vi praktično, ovim kako ste zamislili terate desetine hiljada porodica da rade kao nadničari na poljoprivrednom zemljištu koje ste dodeli, poklonili svojim poslovnim partnerima.
Zahvaljujem.

Da li znate drage kolege da roditeljima kojima su ukradena deca ne daju da vide telo deteta? Da li znate da im podmeću da potpišu izjave kako su upoznati sa smrti deteta i ne žele da sahrane dete? Da li znate da im podmeću da potpišu kako ne žele da rade obdukciju deteta? Da li znate da im podmeću da potpišu da se odriču svih prava u odnosu na svoje dete za koje im je rečeno da je umrlo? I da li znate da ti roditelji sami moraju da idu da prijave da im je dete umrlo, što im posle otežava kada možda za nekoliko godina dođu sebi i shvate da je nešto bilo čudno i možda hoće da straže istinu o svom detetu?

Da li znate drage kolege, da oni dobijaju opomene što nisu prijavili svoje mrtvo dete da krene u prvi razred osnovne škole, zato što se ta deca ne nalaze u knjigama umrlih? Da li znate da dobijaju podsećanja da vakcinišu svoju decu, da dobijaju kazne ako nisu upisali ime svog deteta za koje im je rečeno da je umrlo i da li znate da se većina njih, tek nakon više desetina godina sabere dovoljno da počne da traži medicinsku dokumentaciju i da vidi da nešto nije bilo u redu.

Da li znate da onda kada se povežu sa ostalim roditeljima shvate da je svačija priča ista, da se dete rodilo zdravo, da su im u jednom momentu rekli da sa detetom nešto nije uredu, da im onda samo iznenada saopšte da je dete umrlo, da ne mogu da vide dete, da ne mogu da ga sahrane, da je otišlo na obdukciju u Beograd, Novi Sad ili Niš u zavisnosti od toga na kojoj teritoriji opštine se dete rodilo? I da li znate da su umrlice i otpusne liste iz bolnice koje dobijaju precrtavane, šarane, ispravljane sa kontradiktornim podacima, sa potpuno suprotstavljenim podacima, bez prezimena deteta, sa tako očiglednim zloupotrebama da je to neverovatno.

Oni ih nateraju, u tom momentu kada saopšte da im je dete mrtvo, da potpišu sve i oni potpišu sve jer znaju da šta god da potpišu neće vratiti njihovo dete, što im se u momentu kada dete umre čini kao jedino rešenje. Kada krenu da traže svoje dete, kada krenu da istražuju šta se desilo, tada je, drage kolege, kasno. Kasno je, između ostalog, i zato što vi već tri i po godine ne želite da usvojite samo jednu jedinu izmenu u Krivičnom zakoniku, a to je da krivično delo krađe beba ne zastareva.
Zahvaljujem, potpredsedniče.

Koleginice i kolege, da se razumemo, mislim da nema opravdanja što ovaj zakon do sada nije usvojen. Nema opravdanja ni što nije usvojen od 2008. do 2012. godine, ali nema opravdanja ni za to što nije usvojen od 2012. do 2017. godine.

Osim toga što nema opravdanja, mislim da je mnogo važnije zbog čega građani Vojvodine onda trpe. Jer, AP Vojvodina, zahvaljujući nečijim, a čini mi se da su to svačiji, ingenioznim rešenjima iz Ustava, navodno ima pravo na 7% budžeta Republike Srbije i od toga tri sedmine treba da se koristi za kapitalna ulaganja na teritoriji AP Vojvodine itd. Realnost je, međutim, potpuno drugačija. U Ustavu zaista piše da AP ima pravo na 7% budžeta Republike Srbije, ali nigde u Ustavu ne piše da je Republika Srbija dužna da obezbedi tih 7%.

Naravno, ovo ne bi bio problem da AP Vojvodina ima svoje prihode onako kako to piše u Ustavu i kako je Ustav propisao da će u roku od godinu dana Zakon o prihodima AP Vojvodine, koji upravo ja predlažem, biti usvojen. U nedostatku sopstvenih prihoda AP Vojvodina je osuđena na to da zavisi od toga, kako vi kažete, što dobija od Republike Srbije, a Republika Srbija, naravno, u svojoj velikodušnosti daje čak 7%. Međutim, Republika Srbija ne daje ni 7%. Jedna od prvih stvari koju ste vi uradili kada ste došli na vlast, jeste da ste rekli da to nije 7% ni prihodne strane budžeta, 7% ni rashodne strane budžeta, nego 7% poreskih prihoda.

Drage kolege, 7% poreskih prihoda nije 7% budžeta. To nisu nekakve pare koje će neko u Vojvodini da pojede, potroši ili da sebi u plate. To su pare koje su se koristile za pomoć trudnicama, porodiljama, pomoć za vantelesnu oplodnju. To su pare koje su se koristile za izgradnje stanova za mlade naučnike. To su pare koje su se koristile za podsticaje u poljoprivredi koje ste vi tri ili četiri puta smanjili od kako ste došli na vlast. To su pare koje su se koristile za škole u Vojvodini, za bolnice u Vojvodini, za domove zdravlja. To su sve one pare koje ste vi iz nekog razloga prestali da dajete, a sada u želji da prikažete veliki suficit ne želite čak ni da usvojite ovaj zakon koji je naša obaveza, i vaša i moja i svakoga od nas ko sedi ovde i nema opravdanja što ranije nije usvojeno.
Amandman je sličan kao amandman koji su podneli narodni poslanici SRS, mi isto tako predlažemo da se zakonom propišu kriterijumi koliko iskustva treba da imaju oni medicinski radnici, zdravstveni radnici koji će se sutra baviti vantelesnom oplodnjom. To jeste praksa koju mi imamo. Mi svaki put kada propisujemo neke pozicije zakonom, mi zakonom propisujemo koliko iskustva treba da ima ta osoba koja će se time baviti, pa kada negde tražimo ekonomistu, mi ne kažemo da treba da bude diplomirani ekonomista sa toliko i toliko iskustva, diplomirani pravnik može da se nalazi na toj i toj poziciji ukoliko ima toliko i toliko iskustva. Zaista je neobično da se to ne stavi u zakon.

Ne sećam se da smo imali zakon na kojima samo tako navodimo struku koju neko treba da ima da bi se nečim bavio, a ne i iskustvo i zaista je vrlo čudno zbog čega vi to želite da uradite podzakonskim aktom koji neće biti donet još narednih 18 meseci itd. Nismo sada čuli obrazloženje zbog čega vi ne želite da stavite iskustvo koje je nekome potrebno da ima da bi se time bavio u zakon, osim ukoliko, sada se nadam da pogrešno tumačim ono što ste vi malopre izgovorili, jer ja onako kako razumem vi sada nama govorite da će to biti ljudi i bez bilo kakvog iskustva u samostalnom obavljanju vantelesne oplodnje.

Ono što ste rekli je zazvučalo tako i ja vas molim da kažete na šta ste tačno mislili i da nam još jednom objasnite zbog čega za razliku od svih drugih zakona ne želite da stavite potrebno iskustvo, jer to zaista jeste običaj kada se usvajaju zakoni.
Zahvaljujem.

Ovo je o nečemu što piše u ovome, ne radi se o sadržini. Molim vas, sramota je da date ovakav zakon u Skupštinu, gde vi ne znate da nije usmeno i pismeno, nego usmeno i pisano. Pismeno je nepismeno. Dakle, to su nepismenost, pismenost. Međutim, nije to stvar samo gramatike, to mislim da je sramota da Vlada Republike Srbije da takav zakon, ali to je zaista druga stvar.

Vi zbog te svoje nepreciznosti, zbog površnosti, vi pravite problem ljudima u smislu da oni neće znati sutra koja su im prava.

Evo šta ste napravili u sledećem članu. Molim vas, obratite pažnju, ovo je jedan od najvažnijih članova, čini mi se, zato što jednu jako dobru stvar vi svojom nepažnjom, svojom površnošću možete da ugrozite i da ugrozite nekim ženama pravo na biomedicinski potpomognutu oplodnju.

Evo o čemu se radi. Vi kažete ovako: “Izuzetno, pravo na postupke biomedicinski potpomognute oplodnje ima i punoletna i poslovno sposobna žena koja živi sama i koja je sposobna da vrši roditeljsku dužnosti i u takvom je psihosocijalnom stanju na osnovu kog se opravdano može očekivati da će biti sposobna da obavlja roditeljsku dužnost u skladu sa zakonom u interesu deteta.“

Prvo, šta je žena koja živi sama? Da li je to žena bez partnera? Da li žena bez partnera, žena bez muža neophodno mora da živi sama? Da li žena koji živi sa roditeljima, da li je to žena koja živi sama? Da li je žena koja živi sa psom žena koja živi sama? I da li žena koja ne živi sama ima pravo na postupak biomedicinski potpomognute oplodnje?

To je jedna vaša nepažnja, jedna vaša površnost, koja ukoliko neko bude doslovno primenjivao zakon, može itekako lako nekim ženama da uskrati pravo na to da sutra imaju decu.

Drugo, mnogo ozbiljniji problem, jer ovo je stvar vaše nepažnje, neka je tako prihvatimo, i neka se nadamo da će se to tako tumačiti da je to žena bez partnera, iako ne živi sama, premda u zakonu tako ne piše. Napravio se jedan mnogo ozbiljniji propust i molim vas da se ovome sada ozbiljno posvetimo, zbog toga što mislim da je jako važno.

U članu 4. zakona vi govorite o načelu medicinske opravdanosti biomedicinski potpomognute oplodnje i kažete da se ona ostvaruje u slučaju kada lečenje neplodnosti drugim postupcima nije moguće. Da li se to odnosi i na ovu ženu koja živi sama, kako vi nazivate ženu bez partnera, iako faktički ne mora živeti sama? Da li ona ima pravo na postupak biomedicinski potpomognute oplodnje tek ukoliko drugi tretmani lečenja neplodnosti nisu uspeli da daju rezultata? Da li ona mora da dokazuje da je već lečila neplodnost, pa ne može da zatrudni ili ovo podrazumeva i žene koje žele da imaju decu iako nemaju partnera? Da li to kod njih znači da su morale da leče neplodnost, da nema drugog načina da zatrudne, pa im se sada dopušta da leče neplodnost?

Dodatno me buni što u narednom stavu vi kažete – pored lica iz stava 1. i 2. ovog člana, kojima je potrebna pomoć postupcima biomedicinski potpomognute oplodnje u lečenju neplodnosti, čime vi zapravo sugerišete da i ta žena koja želi da ima dete, iako nema partnera, mora ovome da se podvrgne samo ukoliko leči neplodnost. Tako da, užasno je važno, jer vi ovim, prvo kvalifikacijom da ta žena mora da živi sama, a drugo, ovde što se sada vidi mogućnost da ona ima pravo na oplodnju samo ukoliko drugi postupci lečenja neplodnosti nisu uspešni, vi time jako veliki broj žena koje su se možda ponadale da će moći da dobiju decu, vi možete nepažnjom, ja verujem nepažnjom i površnošću, veliki broj takvih žena da eliminišete iz ovog postupka i da im uskratite pravo na biomedicinski potpomognutu oplodnju samo zato što ne žive same ili samo zato što nisu već lečile neplodnost, pa nije moguće na druge načine da zatrudne, nego sada evo moraju ovako.

Vi morate da prihvatite da će određen broj žena ići na biomedicinski potpomognutu oplodnju zato što tako želi, ne zato što ne može da ima decu na drugi način, zato što su već lečile neplodnost, zato što to nije dalo rezultata, nego zato što tako… Ovako kako piše u zakonu, ne znam da li vam je to namera, ako je namera, onda ću se ja tome oštro suprotstavljati, ali ovako kako piše u zakonu, to znači da pravo na biomedicinski potpomognutu oplodnju imaju samo one žene koje su već lečile…

Ja molim gospodina Laketića da ne zagovara ministra. Meni je izuzetno važno ovo što govorim. Ja verujem da je Laketić važan, ali mislim da su ove žene kojima će možda biti uskraćena prava, da su važnije od gospodina Laketića.

Tako da, ovako kako piše u zakonu, čita se da će pravo na biomedicinski potpomognutu oplodnju imati samo one žene bez partnera koje su već lečile neplodnost i kod kojih nijedna druga metoda lečenja neplodnosti nije dala rezultata.

Ne znam da li je to namera. Ako jeste, jako je loše, a ako nije, dajte da ispravimo, zato što zbog možda neke jezičke nepreciznosti ili ne znam ni ja čega mi velikom broju žena možemo uskratiti pravo da sutra imaju decu, protiv čega ću se ja vrlo oštro boriti.
Zahvaljujem.

Ista stvar je u pitanju – čuvanje reproduktivnih ćelija onih lica iz člana 50, gde vi veoma čudnovato dajete taj termin: „neograničeno“. Dakle, ne odnosi se čak ni na trajanje života lica kome pripadaju reproduktivne ćelije, što bi možda imalo nekog smisla u ovoj situacija u kojoj govorite da se radi o maloletnim licima itd. Vi ne kažete – za vreme trajanja života lica kome pripadaju ćelije, nego kažete – neograničeno. Neograničeno je, što bi deca rekla, zauvek. Ne znam šta to znači u zakonu? Šta je to neograničeno, dokle traje?

Međutim, opet, veći problem od toga je ko su ta lica koja mogu da u centru za VMP čuvaju svoje reproduktivne ćelije i reproduktivna tkiva za vlastito korišćenje kasnije. Ono što piše u zakonu je da su to samo ona lica kojima, prema saznanjima savremene medicinske nauke, preti opasnost da će postati neplodni. Dakle, svim građanima Republike Srbije preti opasnost da će postati neplodni i svi građani Republike Srbije će u jednom momentu svog života postati neplodni zato što prosto biologija tako funkcioniše, ljudsko telo tako funkcioniše.

Sada mene, gospodine Lončar, interesuje da li su saznanja savremene medicinske nauke i to da će žena sa 45-50 godina postati neplodna i da onda ta žena, zato što se prosto bliži vreme kada će ona postati neplodna jer svaka žena postane neplodna, da li se to odnosi i na takvu ženu, ili samo na onu ženu kojoj prema saznanjima savremene medicinske nauke preti opasnost da će postati neplodna? Opet se radi o grupi lica koja mogu da koriste, kao i ono što nismo rešili da li se odnosi samo na žene koje su već lečile sterilitet, nisu mogle da ga izleče, pa sada imaju pravo na biomedicinski potpomognutu oplodnju, ili svaka žena može to da uradi. Jako je važno, molim vas, da to raspravimo.
Zahvaljujem, potpredsedniče.

Uvažene koleginice i kolege, treba da razgovaramo o visokom obrazovanju. Treba da razgovaramo o tome kakva nam deca izlaze sa fakulteta. Treba da razgovaramo o tome šta oni na tim fakultetima uče. Treba da razgovaramo o tome kako da ih osposobimo da sa fakulteta izlaze kao ljudi koji su stručni za ono za šta su se školovali.

Treba da razgovaramo o tome kako da više nemamo pravnike koji završavaju pravni fakultet, a da nisu videli, a kamoli sastavili neki ugovor. Treba da razgovaramo o tome kako da imamo ljude koji izlaze sa fakulteta i sutra treba da počnu da rade u nekoj školi, a nisu imali ni minut ni pedagoškog obrazovanja niti bilo kakav predmet iz metodike nastave ili nešto slično. Treba da razgovaramo o tome kakva nam je nastava na fakultetima, kakvi su nam profesori na fakultetima, kakvi su nam uslovi na fakultetima, kakvo nam je gradivo na fakultetima, kakvi su nam fakulteti, kakva nam je sistematizacija radnih mesta.

Treba da razgovaramo o tome da li je u redu kupovati diplome ili je to ipak sramota, da li je u redu prepisivati naučne radove, plagirati disertacije, teze seminarske, diplomske i sve drugo čemu svedočimo.

Treba da razgovaramo o tome kako nam ide akreditacija fakulteta, šta mogu da rade oni mladi ljudi koji su negde u inostranstvu završili fakultete, pa se sada vrate, i onda treba da ulože čitavo malo bogatstvo ne bi li uopšte mogli da uđu na tržište rada u Srbiji, a nekad im je onemogućeno da nostrifikuju diplome, čak i ukoliko su završili najprestižnije svetske fakultete i univerzitete.

Treba da razgovaramo o tome kako nam izgleda studentski život, kako se biraju profesori, kako ti profesori rade, koje su nadležnosti dekana, šta dekan sme, šta ne sme da radi na fakultetu, na koji način se napreduje na fakultetima, kako teče ta univerzitetska karijera, koliko bodova nam je potrebno da se pređe u sledeću godinu, da li svake godine tri ili četiri puta treba da reagujemo na proteste studenata koji dolaze isključivo zbog toga što ne mogu da se snađu u haosu koji je u visokom obrazovanju napravljen.

Treba da razgovaramo o tome zašto Nacrt zakona koji je napravila Vlada nailazi na osudu svih koji su taj zakon videli, privatnih fakulteta, državnih fakulteta, Nacionalnog saveta za visoko obrazovanje, svih ljudi koji se bave obrazovanjem, razmišljaju o obrazovanju, pišu o obrazovanju, svi su složni u tome da ono što radimo ne valja, a vi evo već dve godine ne želite da razgovaramo o tome.
Želim reč, gospodine potpredsedniče, ali želim i da utvrdite kvorum, s obzirom na to da vidim da ima mnogo poslaničkih kartica iza kojih ne sede poslanici, pa vas molim, pre nego što nastavim, da utvrdimo kvorum.
Da, ali, eno pored koleginice Barišić i iza kolege Mićina je kartica iza koje niko ne sedi, a koja je ubačena u elektronski sistem. Molim samo da služba to reguliše, pošto vi ne želite. Poslanici ne vide kartice koje stoje oko njih i iza kojih niko ne sedi, tako da vas molim da se uozbiljite. Ako vas ne interesuje utvrđivanje dnevnog reda, recite da vas ne interesuje. Ovo je stvarno sada sramota.
Da li imamo sada 126?
Sada su se stekli uslovi da se Skupština izjasni o mom predlogu, tako da želim da govorim.

Želim kolegama da predložim da na dnevni red današnje sednice stavimo Predlog zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja. Čuli smo u nekoliko navrata od ministra Šarčevića da je u pripremi potpuno novi zakon. Taj nacrt, onako kako ima prilike da bude ponuđen na javnoj raspravi, je naišao na apsolutnu saglasnost svih koji se bave obrazovanjem u ovoj zemlji i njihov zaključak, njihov zahtev i njihova molba ministru Šarčeviću i Vladi Aleksandra Vučića je da istog trenutka prekine rad na ovom predlogu zakona, s obzirom na to da onako kako je Vlada zamislila da taj zakon izgleda, on će naše obrazovanje vratiti na period sa kraja prošlog veka i svakako da je od svih stvari koje je SNS loše radi u državi, ovo što rade u obrazovanju možda potencijalo najopasnije, najštetnije i ovo zaista jeste stvar koju ćemo mi morati da ispravljamo decenijama i generacijama koje dolaze.

Čak i one stvari koje su deklarativno postojale u važećim predlozima zakona da obrazovanje treba da bude usmereno na to da se učenici razvijaju individualno, da se razvijaju kao ličnosti, da razvijaju kritičko mišljenje, da izrastaju u osobe koje misle svojom glavom, koje mogu samostalno da odlučuju o svom životu, da učestvuju na tržištu rada, da imaju neka saznanja, osim onih koja su naučena napamet, sada se iz onoga što predlaže Vlada Republike Srbije to sve apsolutno izbacuje. Mi se vraćamo na model učionice od pre 150 godina, na model nastave od pre 150 godina, na model udžbenika od pre 150 godina, na model sticanja znanja od pre 150 godina, a rezultat toga je da se naša deca u školama stavljaju u nekakve kalupe, iako u tim učionicama sedi 30 potpuno različitih ličnosti, različitih osoba sa različitim interesovanjima, talentima, mogućnostima. Nastavnik pristupa svakom jednako, svakom se obraća jednako, a od svih se traži ista stvar, samo da nauče napamet ono što im je rečeno i za to će dobiti ocenu. Predlažem da uđemo u 21. vek kada je u pitanju obrazovanje, a vi ako nećete vi sedite u 19.