Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/8569">Milorad Mirčić</a>

Milorad Mirčić

Srpska radikalna stranka

Govori

Prvo bih želeo da razjasnim nesporazum do koga je  došlo kada je prof. dr Labus bio za govornicom. Predsednik Marković je meni izrekao opomenu. Ja ni jednog trenutka od kad sam u ovoj skupštini, dugo se poznajemo profesor i ja, ni jednog trenutka nisam dobacivao sa mesta, pogotovo kada je profesor koga ja privatno i lično cenim. Ovo bih želeo zbog javnosti, ne vredi mi naknadno izvinjenje od predsednika, jer to je otišlo u javnost. Izvinjavam se profesoru Labusu, pre svega.
Što se tiče rezolucije, malo je čudno da 2004. godine raspravljamo o rezoluciji čiji su, većim delom, potpisnici koji od 2000. godine, ako ništa drugo, ono aktivno ili na neki drugi način učestvuju u vlasti i učestvuju u radu ove skupštine. Ova rezolucija bi trebalo, koliko sam ja razumeo, što je obrazložio i predstavnik predlagača, da obuhvati sve te evropske standarde kao uslove ulaska Srbije, odnosno zajednice Srbije i Crne Gore u EU.
Samo radi jasnoće i javnosti Srbije, da bude jasno o čemu se radi, ovo je kandidatura za ulazak Srbije u EU. Mi treba da se kandidujemo kao zajednica Srbije i Crne Gore, pa kao kandidati da budemo praćeni, da vidimo da li ćemo biti pred pragom EU, a onda ispred tog praga ulazimo u predsoblje, pa iz predsoblja u EU, to je mnogo. Zato su neki preuranjeno počeli da viču i najavljuju da je 2007. godina, godina kada zajednica Srbije i Crne Gore ulazi u EU.
Koliko su bili u pravu govori upravo njihova karijera, odnosno sudbina političara. Oni su odavno u političkoj penziji i kakva im je lična sudbina takva je i sudbina Srbije, odnosno zajednice Srbija i Crna Gora sa EU.
Naime, ova rezolucija sadrži određene standarde i to je jasno. Kada je u pitanju spremnost zajednice Srbija i Crne Gora da ispoštuje prava čoveka i manjinska prava, mi to odavno predočavamo EU, svim njenim forumima.
Tražimo da nam ukažu gde mi to u Ustavnoj povelji ili zakonskim aktima koja se odnose na ljudska, građanska, a pogotovo na manjinska prava, zaostajemo za evropskim standardima. Kad kažem "mi" pre svega mislim na većinu političkih partija i Vladu, nevezano od saziva i njihovog sastava. Uvek smo pozivali predstavnike EU da nam ukažu šta to fali u zakonodavstvu Srbije što ne ispunjava uslov da se kandidujemo u EU.
Do dana današnjeg bar mi, srpski radikali, nismo obavešteni šta to fali, šta treba da ugradimo, šta treba dodatno da uradimo da bi ispoštovali te evropske norme, kada su u pitanju ne samo prava čoveka, nego i manjinska prava.
S druge strane, svedoci smo da se u jednom gotovo cikličnom periodu ponavljaju pritisci od strane Evropske unije, kada su u pitanju manjinska prava. Sada smo suočeni sa činjenicom da nas Savet Evrope i te kako opominje za nepoštovanje manjinskih prava u Srbiji. Zahvaljujući upravo političkim liderima i političkim partijama mi smo u situaciji da sada još naknadno dokazujemo da imamo i dodatna prava u odnosu na stečena prava nacionalnih manjina. Gde to u Evropi jedna zemlja treba da ispuni ta dodatna prava? Gde je to uporedno pravo, da vidimo kako je to u Evropi, pa još dodatno?
Ako je u pitanju efikasnost rada zajedničkih organa državne zajednice Srbija i Crna Gora, oni su regulisani i definisani Ustavnom poveljom. Povelju je manje-više, hteli to ili ne da priznamo, nametnula upravo Evropska unija. Kako će to Srbija i na koji način da utiče da poboljša zajednički rad, odnosno rad zajedničkih organa kada ta ista povelja služi kao krunski dokument ili osnovni dokument drugoj Republici, odnosno drugoj državi za odvajanje iz zajednice Srbije i Crne Gore?
Tako definisana povelja, potpisana od strane lidera i predstavnika Srbije i Crne Gore služi crnogorskom rukovodstvu kao i te kako značajan argument da se izdvoji iz zajednice Srbije i Crne Gore. Neka nam kažu kako će nam to oni pomoći. Mi smo tu nemoćni. Možemo mi da se igramo, možemo da se nadmećemo na ovoj govornici ko je proevropski više ili manje naklonjen ili orijentisan, ali Evropa nam je nametnula ovu povelju. Mi nemamo šanse, ako Evropa ne insistira na izmenama te povelje da bilo šta poboljšamo u radu zajedničkih organa Srbije i Crne Gore.
Možemo da gledamo jedan skup zaslužnih političara koji se skupe u Palati federacije i donose kao neke kobajagi značajne odluke. Te odluke se najviše odnose na to koliko ćemo Srba, kada i kojim redom isporučiti Haškom tribunalu. Uz svo uvažavanje njihovih funkcija, imena, druga funkcija ne postoji. Funkcija u smislu da ima neku realnu vrednost.
Kada se govori o regionalnoj saradnji, to je moguće tumačiti po evropskim standardima ako je tzv. državna geografija završena, ali mi smo u geografiji kada još se nije formirala granica države Srbije ili zajednice Srbija i Crne Gora. Još smo svedoci vremena kada se rastače savezna republika, pa vidimo da je sada najaktuelnije razdvajanje Srbije i Crne Gore, ali kako to potpredsednik Vlade reče, a i mi to dobro znamo, 2005. godina je odlučujuća godina kada je u pitanju Kosovo i Metohija.
Kako može da se definiše jedna dugoročna regionalna saradnja jedne države koja još nije definisala svoje granice? To je nemoguće. Zašto je zajednica Srbija i Crna Gora na ovako nezahvalnom poslednjem mestu zapadno-balkanskih zemalja? Jedan od glavnih razloga je upravo činjenica da je Evropa svesna da predstoji još razdvajanja, ne samo zajednice Srbija i Crne Gora, odvajanje Crne Gore ili Srbije, nego predstoji odvajanje i izdvajanje još nekih delova Srbije.
Zar nismo svedoci da čak i u medijima visoki funkcioneri u ovoj predizbornoj kampanji za izbor američkog predsednika javno govore da 2005. godine najmanje ono što će dobiti Kosovo i Metohija, a u čemu će ih Amerika podržati, je republika Kosovo i Metohija? Zar nismo svedoci da se internacionalizacijom pitanja Vojvodine pravi prvi korak kako bi u skorijoj budućnosti, a kako i reče potpredsednik, samo nije apostrofirao Vojvodinu, ali svima nam je jasno ako je 2005. za Kosovo i Metohiju, 2006. godina je za Vojvodinu?
Da li će to biti drugi model ili će to biti viši stepen autonomije, sve zavisi od strukture vlasti u Skupštini Vojvodine, jer ako prepustimo onima koji su do sada ucenjujući preko pokrajinskog parlamenta ucenjivali i republički parlament i Vladu Republike Srbije onda će to možda biti i za kraći period. Slažem se sa vašim čuđenjem, gospodine Labus, i ja sam siguran da može da bude istovremeno kada i priča o Kosovu i Metohiji.
Ako pustimo one koji nam Vojvodini nametnuše grb, zastavu, vojvođansku Akademiju nauka, pa još imaju i pripremljen ustav, onda će to možda biti i pre nego Kosovo i Metohija. To je, iz prostog razloga, navođenje činjenica i uzroka koji ne zavise od nas. Mi ne možemo značajno da utičemo bez pomoći upravo ove Evropske unije.
Šta nam se ovde kroz ovu rezoluciju potura? Šta se podmeće? Podmeće se nešto što je uslov, a podmeće se i definiše kao neka vrsta standarda Evropske unije, a to je ispunjenje svih međunarodnih obaveza Republike Srbije i odlučno se podržava stav da sva lica osumnjičena za zločine počinjene tokom oružanih sukoba u periodu 1991-2000. godine na teritoriji bivše SFRJ privedu pravdi u skladu sa pozitivno-pravnim propisima i međunarodnim obavezama.
Kakav je ovo standard? U krajnjem slučaju, kakav je to uslov? Ko ovaj uslov propisuje? Evropska unija? Nije ovo standard Evropske unije. Nije Hag standard niti sud Evropske unije. Evropska unija je transmisija svetske politike Saveta bezbednosti kada je u pitanju Haški tribunal. Evropska unija je, konkretno, realno transmisija uslova koje postavlja javni tužilac Haškog tribunala, Karla del Ponte, prema Srbiji.
Nema tu Evropska unija nikakav standard. Nema ni uslov. A da ima uslov, Evropska unija bi jedinstveno izašla i rekla da, posle izručenja, kidnapovanja Slobodana Miloševića, posle predaje Vojislava Šešelja, dobrovoljnog odlaska, imamo još potreba za tim i tim licima i tu se završava uslovljavanje. Evropska unija nije definisala ove uslove. Ne postavlja ona ove uslove. Nisu ovo njeni standardi. Ovo su uslovi koje diktira javni tužilac Haškog tribunala Karla del Ponte. Svedoci smo da iz dana u dan ni ona sama ne zna koji sve trebaju uslovi, a ti uslovi se, nažalost, sadrže u broju Srba, srpskih glava koje treba isporučiti.
Do čega smo došli? Došli smo do situacije kada u ime tih standarda i u ime ispunjenja uslova od strane Karle del Ponte treba da isporučimo četiri generala. Četiri generala koji su braneći Srbiju od NATO agresije ispunjavali svoje patriotske i profesionalne obaveze. Da li neko može ovde da pita šta je sledeći korak. Šta je sledeći uslov? Kakvi su to standardi koje nam nameće ta Evropska unija iz usta ili kroz Karlu del Ponte.
Ne može niko da pita. Zašto? Zato što se u cilju jeftinih političkih poena nakon održanih lokalnih izbora i u istom trenutku kada se kršeći sve rezolucije i odluke Vlade Srbije Srbi na Kosovu i Metohiji pozivaju na izbore, predlaže rasprava o ovakvoj jednoj rezoluciji. Dolazimo u situaciju da ovu Srbiju, ovakva kakva jeste, u zajednici sa Crnom Gorom udaljavamo sve više i više od Evropske unije.
Prijem u Evropsku uniju, gospodo, ne zavisi toliko od nas ili od aktuelne vlasti. Zar vam nije za primer, za nauk, primanje ili prijem u Savet Evrope. Kada je Srbija bila policijska država, u vreme vanrednog stanja, primljena je u Savet Evrope. To je presedan. Biće primljena onog trenutka kada raspoloženje i stav Evropske unije bude takav da Srbija uđe u Evropsku uniju. Nažalost, ja iskreno strahujem da će Srbija tada biti toliko mala da će se zvati beogradski pašaluk.
Radi tačnosti, gospodo, u toku prošle nedelje u Beogradu su boravili predstavnici Evropskog komiteta za ljudska prava radi uvida u stanje ljudskih prava u toku 2003. godine, konkretno u periodu vanrednog stanja i odvijanja akcije Sablja.
Mi smo svedoci, gospodo, i to treba javnost da zna, da su predstavnici Evropskog komiteta za zaštitu ljudskih prava i Komiteta pri Ujedinjenim nacijama znali više o sudbini pojedinaca i o ukupnom stanju u vreme vanrednog stanja, nego mi koji smo na ovaj ili na onaj način aktivni učesnici političkog života u Srbiji. Čak više podataka imaju nego članovi Vlade Srbije. Mi smo suočeni sa tom činjenicom da moramo sada, naknadno pribavljajući dokumenta i podatke, da obavestimo Evropski komitet šta se to stvarno dešavalo u Srbiji.
Možda ćemo biti uspešni ako na kraju izađemo sa istinom koja se odnosi na stanje ljudskih prava u periodu vanrednog stanja 2003. godine. To je ono što treba javnost da zna. Što se tiče ovih standarda koji se odnose i koji su vezani za Haški tribunal, nemojte pojedince koji su uslov Haškog tribunala da stavljate u kontekst ispunjenja ili ne ispunjenja obaveza prema EU, jer ispada da mi na taj način kažemo – da, u pravu je EU, u pravu je javni tužilac, do sada Srbija ništa nije uradila.
Uradila je Srbija, nažalost, i više nego što su tražili. Onda je tu Srbiju, nažalost, predstavljala jedna koalicija koja je rezultat euforije, a zvala se DOS. Isporučivali su i ono što je trebalo i što su tražili i što nisu tražili. Pisali su optužnice, koje su sada razlog dobrovoljne predaje. Ako unosite tu vrstu cinizma, onda kao hrišćani, ljudi, humanisti moramo imati poštovanje prema hrabrosti onih koje domaća vlast, tadašnja aktuelna vlast, pišući optužnice poslala u Haški tribunal.
Iz prostog razloga da bi mogli da izađemo sa argumentima i da kažemo – Da, Srbija je ispoštovala, Srbija je isporučila, toliko je otišlo dobrovoljno, šta je još uslov, šta su drugi uradili. A ne ovako – Nismo ispoštovali, kao da nismo ništa uradili. Treba još, kao da niko više u prethodnom periodu nije otišao. To treba jasno u rezoluciji da se kaže, da vidimo gde je tu kraj. Da li ima uopšte kraja?
Jasno je da je razlog podnošenja ovakve inicijative da se spreči svaki funkcioner, da li u Saveznoj ili u Republičkoj vladi, da ne pribegava, kao što je ranije bila praksa, da ne uzima sebi za pravo, kao što su to praktikovali raniji ministri, da u svoje ime i ime funkcije koju vrši povlači ili podiže tužbe protiv drugih zemalja.
Kamo lepe sreće da smo u ovom parlamentu i u ranijem sazivu raspravljali i vodili ovakvu ili sličnu raspravu kada je bilo u pitanju povlačenje tužbe protiv Bosne i Hercegovine i Hrvatske, koju je tadašnji savezni ministar za inostrane poslove povukao na svoju odgovornost, samoinicijativno i samovoljno, a sada smo mi, u ovom sazivu, svedoci kako nam drži moralno predavanje sa ove govornice.
Mi srpski radikali smo, poneti tom idejom, hteli ovo o čemu sada pričamo. Reagovali smo na izjavu ministra spoljnih poslova ove države. Ministar spoljnih poslova ove države se zanosi idejom da povuče tužbu protiv zemalja članica NATO-a.
Razlog zbog koga smo suštinski pokrenuli ovakvu raspravu je u činjenici da visoki funkcioneri na republičkom nivou najavljuju kako će, za nekoliko meseci, da sede sa predstavnicima Crne Gore i da dele ovu zajednicu koja se zove Srbija i Crna Gora.
Neki visoki funkcioneri u Republičkoj i Saveznoj vladi već razmišljaju kako će i na koji način da prodaju Kosovo i Metohiju. Neki se čak ne ustručavaju ni javno da kažu kako bi trebalo federalizovati Srbiju i stvoriti uslove da se i Vojvodina otcepi.
Sve to potkrepljuju time kako će takve odluke izazvati blagonaklonost svetske međunarodne zajednice, a neki to potkrepljuju i nekim podacima koji se odnose na finansijsku pomoć koju bismo dobili ako bismo se eventualno dogovorili da Šiptarima damo Kosovo i Metohiju.
Iz tog razloga, ali i zbog iskustva iz ranijeg perioda, kada su u pitanju i ličnosti koje to izgovaraju, a te ličnosti su u narodu poznate kao ptice zloslutnice, to je u politici ona vrsta ptica koja kada nešto počne da peva, treba očekivati da će u tom pravcu međunarodna zajednica vršiti pritisak. Zašto? Zato što te ptice zloslutnice imaju svoje predstavnike u parlamentu i moguće je da, u različitim kombinatorikama i u različitom odnosu političkih snaga, dođe do realizacije svega onoga što oni sada zloslutno najavljuju.
Cilj srpskih radikala je već ispunjen onog trenutka kada ste, po Poslovniku, morali da usvojite inicijativu Srpske radikalne stranke da se o ovome vodi rasprava.
Gospodo, da li ćete vi ovaj akt prihvatiti kao deklaraciju, kao preporuku, kao rezoluciju, za građane Srbije, nakon ove trodnevne rasprave, manje je bitno. Za nas srpske radikale je bilo najbitnije i najsuštinskije da građani Srbije čuju i vide šta to ko misli, kako i na koji način razmišlja o sudbini ove države, kako se ko izjašnjava kada je u pitanju državni interes, a pogotovo kada je u pitanju ovakva rasprava od višestrukog značaja, gde je u pitanju i nacionalni interes. To pozivanje u istoriju, kroz istoriju, gospodo, ostavite za neka druga vremena.
Lično imam nerazumevanje za neke kolege koji, učvršćujući svoje lične pozicije u pojedinim političkim opcijama, žele da iskoriste ovu trenutnu zamenu da bi se učvrstili kod svojih lidera. Morate shvatiti, iskreno vam to govorim, govorim to kao savet kolege, politiku tih vaših lidera ni najbliži u njihovoj porodici više ne prihvataju, a o tome da Srbija prihvati njihove ideje ne treba ni govoriti.
Postupite po svojoj savesti. Kao častan, kao čestit čovek ste protiv povlačenja tužbe, tako i glasajte. Nemojte, gospodo, da poštujete jednu neodgovornu izjavu, ne čoveka koji je lider jedne političke partije u ovom slučaju, ne istaknutu političku ličnost na političkoj sceni Srbije, nego ministra spoljnih poslova.
Kamo lepe sreće da smo ovakvu raspravu vodili kada je bio neodgovorni ministar Goran Svilanović. Mnogo bi bolje bilo za Srbiju da smo tada vodili ovu raspravu, jer ne bismo čekali tu blagonaklonost BiH i Hrvatske, i ne bismo klečali i molili međunarodnu zajednicu da utiče na Alijinu Bosnu da povuče tužbu protiv Srbije. U međuvremenu, ostaje nam to opterećenje da mi, jednog dana, hteli to ili ne, ako tužba BiH bude rešena u korist BiH, moramo toliko da platimo, da to moraju generacije da plaćaju.
Realna opasnost u svemu ovome jeste i u činjenici da ovu državu predstavlja i zastupa Tibor Varadi. To je čovek koji je ideolog svih onih koji bi Vojvodinu da otcepe i izdvoje iz Srbije. Možda bi bilo bolje da, u sklopu ove rezolucije, kao parlament jedne federalne jedinice u zajednici, obavežemo poslanike koji su izabrani, delegirani iz ovog parlamenta, da i to pitanje pokrenu na saveznom nivou.
Tibor Varadi je čovek koji pruža, uz Džordža Soroša, najveću logistiku vojvođanskim autonomašima, svima onima koji već uveliko najavljuju da je pitanje samo trenutka kada će se, preko internacionalizacije vojvođanskog pitanja, pokrenuti pitanje, po njihovom mišljenju ključno pitanje, izdvajanja Vojvodine iz Srbije. To su mnogo ozbiljniji razlozi za vođenje rasprave u ovom parlamentu, a koja će za rezultat imati jednu obaveznost saveznog parlamenta prema onome što ovde budemo govorili.
Što se tiče pitanja ustavnosti ili protivustavnosti donošenja predložene rezolucije, gde ste vi ustavobranitelji da dignete glas na one koje šalje Milo Đukanović iz Crne Gore, a koji u međuvremenu, dok donose mišljenje u savezni parlament, vode raspravu u republičkom parlamentu Crne Gore o svemu onome što je i pod ingerencijom, ali i što je van ingerencije toga parlamenta?
Njima ne smete reč da kažete, a javnost treba da zna zbog čega to ne smete. Većina vaših lidera je još dužna Milu Đukanoviću. Još Milo Đukanović nije izvadio sve adute iz rukava. Čekajte, kada njemu bude ugrožena pozicija i čućete koliko su vam vaši lideri uzimali, pozajmljivali novaca od Mila Đukanovića. Iz tog razloga, ne vas lično, nego vaših lideri, ne smete da pokrenete ovo pitanje.
Ovde nama namećete zabranu: zabranjeno je republičkom parlamentu Republike Srbije da vodi računa o državi Srbiji i njenim građanima koji u njoj žive. Taj posao vam je uzaludan. Javnost će se opredeliti. Javnost će dati svoje mišljenje, i ne samo na izborima. Svakodnevno nas zovu i govore nam šta misle o vašim stavovima, pogotovo o stavovima onih koji su za neusvajanje rezolucije, ali i onih koji su za povlačenje tužbe protiv zemalja članica NATO-a. (Aplauz.)
Amandman je podnesen u skladu sa predlozima izmene i dopune ovog predloženog zakona, od strane SRS. Predlažemo da se briše član 21. koji se odnosi na regulisanje rada i funkcije saveta. On bi možda, posle odbijanja amandmana na član 1. koji je predložio narodni poslanik Zoran Krasić, bio suvišan, da nije neke logike kojom se rukovodila SRS prilikom predlaganja ovih amandmana, a ta logika govori, između ostalog, i iz obrazloženja koje smo čuli od resornog ministra.
Ministar je, u ime predlagača, rekao da mi imamo proizvođača struje, potrošača struje, a ovim zakonom regulišemo onoga ko će se, u suštini, uglavnom baviti prodajom struje, znači ko će posredovati između proizvođača i potrošača. Naravno, tu je između i distributer, odnosno prenosni sistem.
Nama je malo neutemeljeno ovo obrazloženje Predloga zakona, gde se kaže: zbog integracije u evropski sistem. Zašto? Iz prostog razloga što ne mogu da poverujem da ministar, koji je stručno lice kada je u pitanju ova oblast, nije pri tome naglasio da smo mi odavno u tom zajedničkom sistemu koji funkcioniše u istočnoevropskim zemljama, pa ako hoćete i šire, u čitavom evropskom energetskom sistemu, i kada je u pitanju distribucija, i trgovina i sama proizvodnja.
Šta će se desiti ako mi na ovaj način, precizno, kao što je i u članu 21, regulišemo način kontrole saveta, ali šta će se desiti ako se na tržištu, koje broji nekoliko miliona domaćinstava, iako se ne možemo pohvaliti sa privredom koja je korisnik energenata, pojave kupci koji će zarad jeftinije energije ići sa tzv. damping cenama, koje u svakom slučaju neće biti rezultat nekih tržišnih uslova.
Gledajući pri tome kako ovaj zakon to reguliše, da će najpovoljniji za kupca biti onaj koji nudi jeftinije, zaboravićemo na onoga ko proizvodi struju, bez obzira da li to bile hidro ili termoelektrane ili proizvođači nekih drugih energenata. Imamo dobar primer Mađarske.
Uvek kada govorimo da idemo u Evropu, na velika vrata, navodimo primere Slovenije i Mađarske. Evo vam primer Mađarske, gde je kompletno tržište bilo preplavljeno proizvodima, a između ostalog i energentima, koji su u to vreme, skoro godinu dana, bili ispod svih cena, znači najpovoljniji, da bi se posle godinu dana ili izvesnog vremena mađarska država suočili sa jednom surovom realnošću, da su svi proizvodni kapaciteti bukvalno van upotrebe.
Ako hoćete primer Slovenije onda treba da naglasite i ono što je Slovenija uradila, kao pozitivan primer. Sve svoje sisteme kojima je raspolagala pre ulaska u Evropsku uniju sačuvala je kao jedinstvene sisteme, bez obzira u kakvom su stanju oni bili, pa i kada su u pitanju sistemi za proizvodnju energije.
Uostalom, ako ništa drugo, obični građani Srbije mogu da vide iz sredstava informisanja da se i dalje vodi i te kako žestoka borba i spor oko nuklearke Krško. Ne zbog toga što su u pitanju neki politički motivi ili nešto slično, nego zbog toga što su to ekonomski motivi. I, Slovenija želi da ima svoj objedinjeni energetski sistem kada su u pitanju proizvođači, bez obzira na to što je energija koja se tamo proizvodi u jednom trenutku bila skuplja od energije na evropskom tržištu. Ali, na taj način je sačuvala svoj proizvodni sistem i sa takvim jedinstvenim proizvodnim sistemom ušla u Evropsku uniju.
A, mi ovde radimo nešto što može da nam se obije o glavu. Kada je u pitanju energija i potreba za energijom, ti sistemi mogu da propadnu, a sve to da obrazlažemo s ciljem - uključujemo se u Evropu, poštujući tržišne uslove, tako što smo jeftinije uzimali. Prodavca ne interesuje u kakvom su stanju naši proizvodni sistemi. Njega interesuje samo ono što je osnovno, njegov jedini cilj je njegova korist. Prema tome, o tome moramo da vodimo računa. Bilo bi dobro da se usvoji, ako ne u potpunosti ono bar delimično, amandman SRS na član 1. ovog zakona.
Ideja narodnog poslanika Veroljuba Arsića je da se brisanjem člana 22. jednostavno iz ovog zakona u ovakvoj formi izbriše i agencija. Ja razumem prethodno dato obrazloženje i istorijski osvrt na zasnovanost postojanja ovakvih institucija ili organizacija kao što je agencija, ali moramo sada biti veoma pažljivi i obazrivi. Ne radi se ovde o eventualnoj mogućnosti zasnovanosti postojanja ovakve vrste organizacije.
Radi se o tome što je veoma osetljivo za ovu državu to što ova agencija faktički može da pravi, kako je rečeno u ovom članu, finansijski plan, odnosno izveštaj koji će priložiti Skupštini.
Po nama bi u krajnjem slučaju bilo bolje, ako je Ministarstvo imalo osnovnu ideju da agencijski obavlja te poslove, da postoji jedna agencija na državnom nivou koja bi se bavila kupovinom i prodajom energenata, a ne ovako. Govorim u nekom širem smislu i kontekstu zasnovanosti postojanja agencije.
Ovde je suština što se preko agencije daje licenca onima koji će kupovati i prodavati struju građanima Srbije, a ta agencija je po ovom članu zakona obavezna da podnosi finansijski izveštaj, i mi ograničavamo kolika sredstva mogu biti na raspolaganju, koliki su troškovi, koliki prihodi. To nema nikakvu svrhu ako smo svesni činjenice da postoji potencijalna opasnost u formiranju ovakve organizacije ili ovakve institucije.
Možete vi, gospodo, da zamerite nama srpskim radikalima, pozivajući se na neke trenutke iz prošlosti, kako smo mi to radili ili kako nismo, ali bez obzira koliko iznesete argumenata koji su utemeljeni ili nisu, kao što je i malopre izneseno nešto što je politički marketing, morate priznati da su sve naše primedbe koje smo iznosili na ranije zakone, u vidu amandmana, i te kako vremenom potvrđene kao ispravne.
Mi vam sada iz najboljih namera govorimo šta bi trebalo menjati. Vi uporno odbijate, ne zato što je to što predlaže SRS logično ili nije, a u većini slučajeva amandmani su opravdani i logični, nego iz razloga što imate većinu. Ne zaboravite, i prošla vlast je imala većinu, ali nije dugo trajala. Ono što i dan-danas traje, to je posledica odluka te većine. Ti reformski, proevropski zakoni i dan-danas imaju i te kako velike posledice po građane Srbije.
Mi vas samo molimo i apelujemo, prihvatite amandmane, nemojte tako odbijati i nemojte da izlazite za ovu govornicu da, braneći ovako neutemeljen zakon, povlačite argumente kao što je lični život ili prethodni rad nekih funkcionera SRS. Uostalom, ako postoje etaloni za neobaveštenost, onda je taj etalon opštepoznat u Srbiji i među građanima Srbije. O etalonima nekom drugom prilikom, a sada razgovaramo o zakonu.
Gospodine predsedavajući, imam razumevanja da umor, a i ovaj iscrpljujući rad ima i te kako uticaja na vas koji uporno sedite i slušate obrazloženja i izlaganja poslanika sa ove govornice, ali da bi čovek bio duhovit mora imati prirodnog talenta, tako da humor nije umesan kada je u pitanju ...
Prihvatam vaš savet, ali zašto se vi ljutite i ne prihvatite moj savet?
Ono što je suština ovog amandmana poslanika Rankića, to je da se u ovom delu člana 23. koji reguliše tajnost ili javnost rada agencije jasno definiše ono što je sadržano u članovima 15. i 16. ovog zakona, šta je to tajno, a šta je javno.
Ako član 15. predviđa u sedam tačaka koje su to obaveze agencije, mi vas radi predostrožnosti, a poučeni ranijim iskustvima, upozoravamo da bi bilo dobro da sve ove tačke ili skoro sve tačke člana 15. budu dostupne javnosti, a evo iz kojih razloga.
Definicija u članu 23. ovog zakona je u potpunosti ista, kada je u pitanju rad, funkcionisanje i javnost ili tajnost rada agencije, kao i u Zakonu o privatizaciji. Gotovo ista definicija je sadržana u Zakonu o privatizaciji u članu koji se odnosi na agenciju. Gledajte šta se dešava u poslednje vreme, a vezano je za rad Agencije za privatizaciju, te pojedinosti i detalje iznosi njen direktor.
Ako vi jedan deo rada i funkcionisanja ove agencije ili njene nadležnosti oglašavate za tajnu i to u cilju poverljivosti nekih podataka, onda vam unapred govorim, sa velikom sigurnošću, da će upravo ta definicija, ova rečenica, bukvalno, biti i te kako osnov za manipulaciju u funkcionisanju ne samo agencije, nego čitavog sistema.
Setite se samo, gospodo, koliko su se koplja lomila oko one tzv. poslovne tajne koja je bila jedan širok pojam. Možete misliti koliko će nedoumica ili zloupotreba izazvati sve ovo što je okarakterisano kao poverljivo ili nekim stepenom poverljivosti, a sadržano je u tačkama 4), 5) i 6).
I, ako već govorite o evropskoj integraciji, o otvorenosti prema Evropi, zašto onda i na ovaj način onemogućavate da informacije o radu i funkcionisanju agencije budu dostupne svim građanima Srbije, pogotovu u onom delu koji je od značaja za standard, rad i život građana Srbije. Nema razloga, zna se tačno šta je poslovna tajna u jednom energetskom sistemu. To je ono što je od značaja za državu.
Ako je u pitanju poslovna politika, a pogotovu tamo gde je licitiranje, gde je učešće, gde su tržišni uslovi, zašto bi to bilo poverljivo, zašto to ne bi bilo dostupno javnosti.
Jer, vidimo sada kako su u procesu privatizacije pod okriljem poverljivosti i tajnosti mnoge firme privatizovane, a da javnost, odnosno zainteresovana lica nemaju nikakva prava da izvrše uvid; to je čak toliko daleko otišlo da i direktor agencije nema pravo kontrole bez dozvole resornog ministra ili nekog drugog ili trećeg lica.
Mi vam iz tog razloga govorimo da jasno definišete; ako su tačke u članu 15. taksativno nabrojane, onda bi po nama mogla jedna da ostane u okviru ove definicije poverljivosti, a sve ostale moraju da budu dostupne javnosti i da budu date na uvid svima koji su zainteresovani.
Naprosto, smešno zvuči kako se brani ovaj predlog zakona, a pogotovu je još smešnije kako se iznose argumenti protiv amandmana koje je predložila SRS za izmenu i dopunu ovog zakona.
Ono što je interesantno i karakteristično u periodu u protekle četiri godine, da postoji jedan kontinuitet: kada se želi u Srbiji da se formira jedan lobi, da se pripremi dobar osnov za postojanje mafije u pojedinim oblastima, onda je to najbolje kroz neke zakonske okvire ili kroz predloge ovakvih ili sličnih zakona sprovesti voljom većine u Skupštini.
Podsećanja radi, kolege, svi se sećamo kada je u ovoj skupštini, ne tako davno, bila rasprava o Zakonima o prometu i proizvodnji duvana, gde je na sličan način formirana agencija. Tada smo mi srpski radikali upozoravali da se preko tog zakona legalizuje "duvanski lobi" ili, bolje rečeno, "duvanska mafija", na čijem čelu je bio Cane - Žabac. Odbrana tog zakonskog predloga tadašnje većine je tada bila - ne, nego se uvodi red u proizvodnji, distribuciji i prodaji.
Gde ste vi to, gospodo, pokupili te floskule, pa i dalje nastavljate sa tim floskulama. Koje ćete vi to proizvođače velike svetske farmaceutske firme da kontrolišete? Oni imaju jasno definisane svoje interese, imaju svoje sfere. Zar vam nije najbolji dokaz prodaja cementara? Te velike kompanije su podelile svoje interesne zone. Tako će biti i u proizvodnji lekova.
Šta će se desiti posle usvajanja ovakvog zakona? Domaći proizvođači, zbog nelojalne konkurencije, gasiće svoju proizvodnju.
Šta je cilj ovog zakona? Cilj ovog zakona je da se osnuje agencija, jedna institucija, jedno telo koje će legalizovati monopol distributera i prodavaca lekova. To je ta farmaceutska mafija. Ta farmaceutska mafija, pored mafije koja se okupila u procesu privatizacije, duvanske mafije i mafija koje ćemo u sledećem zakonu, koja se bavi proizvodnjom i prodajom, odnosno trgovinom energenata, vladati Srbijom.
Vi, uporno odbijajući amandmane SRS, gde se umesto reči "agencija", od strane SRS nudi da bude "uprava", svesni ste činjenice da to nije samo promena naziva, nego suštinska promena zakona. Suština našeg predloga je da bude svestrana kontrola i rada Ministarstva, rada Vlade i rada te uprave, a vi to radite na već oprobani način - formiranjem agencije, prividno dislocirate to od kontrole Vlade.
Gospodo, nismo valjda slepi kod očiju. Vidite da pre neki dan najveća afera, prilikom smene direktora Agencije za privatizaciju, obelodanjeno je sve ovo na šta vas mi upozoravamo. Agencijom za privatizaciju, faktički, rukovodio je ministar, pojedinci, a nije mogla Vlada da vrši kontrolu.
Ko će ovom agencijom da rukovodi i da je kontroliše? Resorni ministar. Po čemu je poznat resorni ministar? On je jedan u nizu primera kontinuiteta prethodne vlasti. To je čovek koji je, poštujući integracije i standardizacije na svetskom nivou, zabranio upotrebu kineskih lekova, pod izgovorom da nisu ispravni, da se došlo laboratorijskim ispitivanjem do podataka da nisu ispravni. Čovek je doveo u pitanje međudržavne odnose, izazvao skandal. Koju je korist od toga imao, to ministar najbolje zna i zbog toga je podneo ostavku. Najmanji "tal" imao, pa podneo ostavku, bilo mu malo kada su delili. Sada taj isti ministar nama priča da je ovaj zakon u interesu integracije.
(Predsednik: Gospodine Mirčiću, upozoravam vas na izražavanje.)
Što me upozoravate? Šta, da nije možda promenio ime i prezime ili izgled? Isti je čovek.
(Predsednik: Sada vas upozoravam drugi put.)
... u ime integracije i standardizacije, isti zakon se brani. Kakva standardizacija, ministre? Standardi su već usvojeni, sve laboratorije moraju da rade i postupaju po istim standardima. Kakvi su standardi u prodaji - po svetskoj stopi, tako ćete da radite. Svetska trgovinska organizacija je propisala propise. Nećete vi sada nešto mnogo da nam pričate.
(Predsednik: Vreme.)
Ne, hoćete da legalizujete farmaceutsku mafiju. Kažite to jasno i glasno. A, ko će biti na čelu, ministre, to ste jednom pokušavali, pa ste videli kako ste u prethodnoj Vladi prošli. U prethodnoj Vladi su vas razrešili zbog te vaše preterane želje.
Poštovani kolega, izvinjavam se što ne znam tačno vaše ime i prezime i iz razloga da ne bi pogrešio, uzdržavam se da ne napravim takvu grešku, ali u ovom delu gde vi ne razumete, pokušaću da vam pomognem. Ono što ne čujete, za to je neka druga ustanova nadležna. Nemojte sebi za pravo da uzimate, završavajući medicinski fakultet, da raspravljate o ovakvom zakonu, gde su većim delom ekonomska i pravna pitanja.
Po struci i po vokaciji sam inženjer tehnologije, kompetentno mogu da razgovaram o ovome, dragi moj kolega. Prema tome, to što ste vi permutacijom reči u svojoj glavi pomešali neke stvari, te opservacije nemojte da iznosite sa ove govornice. Ima jedno zgodnije mesto u skupštinskim prostorima gde biste mogli te svoje opservacije na tu temu da iznosite. I, tu bi, ako ništa drugo, zaštitili čovekovu okolinu.
Ali, ono što je evidentno - vi, direktno, na ovaj način saučestvujete u legalizaciji farmaceutske mafije. Vi koji ...
Evo, prihvatam vašu sugestiju. Učestvujete u podršci lica i ličnosti koja se nelegalno bave trgovinom, prometom i proizvodnjom medicinskih sredstava i medikamenata. Da li može ovako, predsedniče, da ja to tako formulišem?
Vidite kako je komunistički vokabular prilagođen novoj demokratiji i prolazi kod predsednika. Ali, nije to tema.
Uvaženi kolega moj, niko od nas, srpskih radikala, niti je rođenjem niti opredeljenjem, a najmanje profesionalni otkrivač mafije.
Ali, kamo lepe sreće da niste na ovakav humoristički način to shvatili i iskazali. Do sada bi, ako ništa drugo, bar prepoznatijim mafijašima stali na put. Do sada prepoznatljivi mafijaši opljačkaše ovu Srbiju, a vi osim novinskih članaka, izjava i izjava sa ove govornice, podrugljive prirode, da smo mi profesionalni otkrivači mafije, želite da umanjite značaj pojedinca koji je član SRS.
Svaki srpski radikal, bez obzira da li je u Skupštini ili van Skupštine, bori se protiv kriminala. A, nama je, ako ste ozbiljno mislili, to epitet, to što vi kažete i priznanje kojim se mi ponosimo.
Ali, gospodine, sada vas upozoravam na opasnost koja preti, i to shvatite na samo takav, ispravan način, a nemojte da se prepucavate ili da nekim ličnim prepucavanjima mene stavljate na mesto, na kome bih voleo u svakom slučaju da se nalazim i da ga zauzimam. Ali, kada se tako kaže, a pogotovo kada vi kažete najmanje mi odgovara to mesto, a to da li mi vi odgovarate ili ne odgovarate to nije predmet ovog razgovora.
 Da polemišem sa kolegom, uvažavajući kolegu i njegov integritet kao narodnog poslanika, korektnost.        Kolega, mislio sam na prostorije gde se održavaju odbori, za zdravstvo, na prostorije koje su na raspolaganju poslanicima. Mogli ste i meni lično i bilo kom srpskom radikalu da kažete to u lice, a ne sa ove govornice, da koristite priliku, da permutirajući i pogrešno tumačeći naše izlaganje vi želite da na neki način poentirate u politici.       
Uostalom, vidim kakvi su vaši problemi. Vi morate da branite Predlog zakona koji nije predložio član vaše stranke. To su muke. To su teškoće. Ali, ovo su male muke kakve vas očekuju ako ne poslušate i ne prihvatite amandmane SRS. Pri tome, mi ne tvrdimo da je svaki naš amandman idealan. Naravno, i ovaj amandman je proistekao iz amandmana na član 1. Sledeći tok i redosled stvari, mi smo na sve amandmane, smatrajući da ćete ozbiljno razmotriti amandman na član 1. i prihvatanjem tog amandmana morati menjati naziv. Suština se menja kolega.
Možete vi da iznosite koliko god hoćete argumenata, ali višestruka kontrola mora da bude. Da je višestruka kontrola nad Agencijom za privatizaciju postojala, ništa od ovoga se ne bi dešavalo.
Ne bi javnost bila bombardovana aferama. Ne bi javnost bila bombardovana sada od bivšeg direktora te agencije, ko je i na koji način zloupotrebljavao i dolazio do koristi. A, sve na račun građana Srbije.
Da su tada poslušali poslanike SRS i ta agencija stavljena pod višestruku kontrolu, a ne ovako, i tada je bilo jasno da tadašnja vlast, personalom - ministri koji su je sačinjavali, pripremaju sebi odstupnicu.
Po čemu bi se razlikovao ovaj predlog zakona koji predviđa agenciju? U tome je suština. O tome treba raspravljati.
A, da li ćete vi sa ove govornice, po vašem mišljenju, pogrešno citirajući svakog radikala, steći poene kod vaših stranačkih istomišljenika, tu mi ne možemo ništa da vam pomognemo.
Neka opšta objašnjenja i univerzalni razlozi za donošenje ovakvih i drugih zakona od strane vladajuće koalicije mogli bi se svesti na objašnjenje koje iz dana u dan za vreme zasedanja ove skupštine slušamo od različitih predstavnika predlagača; ono što je zajedničko, to je da najviše preovlađuje uslov i zahtev Svetske banke, međunarodnih institucija, Evropske ekonomske zajednice, Evropske unije.
Dosta je indikativno da kao da postoji u obrazloženjima kontinuitet između prethodne i ove vlasti, a to je da se uvek uz obrazloženje kao najozbiljniji razlog navodi - sve zemlje tranzicije radile su ovo što mi radimo, nema sumnje da su ovakvi zakonski predlozi jedan od uslova integracije Srbije u međunarodnu, odnosno evropsku zajednicu i međunarodne institucije.
Gospodo, realno da razmotrimo da li stvarno te međunarodne institucije predlažu ovakva rešenja kakva vi nudite. Ako ništa drugo, onda imamo primer iz skorije prošlosti, gde smo se uverili kako je pogubno delovanje institucija koje se nalaze pri izvršnoj vlasti, kakve su biroi i agencije. Najveći deo problema, nejasnoća upravo je vezan za prethodnu vlast, proistekao iz ovih institucija koje se zovu agencije, a pogotovo onih koje nazivaju biroi.
Tada smo, kao i sada, većim delom slušali da je to nešto što je savremeno, operativno, racionalno, jeftino za građane Srbije, a vreme i rezultati pokazivali su da je upravo onako kako smo mi srpski radikali upozoravali kada se ovde prvi put usvajao zakon o radu Vlade, kada smo rekli da nema suštinskih utemeljenja formiranja agencija. Zašto?
Zato što logika govori, ako želite da nešto do kraja ne razjasnite, onda ingerencije nad tom novoformiranom institucijom, a u ovom slučaju agencijom, podelite na dva dela. Jednim delom je ovde nadležno Ministarstvo za privredu, a drugim delom je nadležno Ministarstvo pravde.
Ako se susreću ili ukrštaju nadležnosti dva ministarstva, valjda toliko pameti imamo da iz prethodnih grešaka izvučemo neke pouke. To je nešto što je bukvalno na samom startu veliki problem. Mi ovde imamo agenciju koja licencira stečajne upravnike, agenciju koja je prividno dislocirana iz resornog ministarstva. Taj stečajni upravnik će raditi zajedno sa stečajnim sudijom i sa skupštinom poverilaca. Nad njim će imati kontrolu jednim delom stečajni sudija, a jednim delom Ministarstvo privrede preko ove agencije. Kako? Tako što će njegova dalja mogućnost rada biti uslovljena posedovanjem ili neposedovanjem te licence.
Što se tiče onog drugog opšteg obrazloženja da su sve zemlje tranzicije prolazile kroz ovo, to je tačno. Morate uvažavati i specifičnosti kojima se odlikuje Srbija. Nijedna od tih zemalja nije imala sankcije. Ni u jednoj od tih država privreda nije bila izložena sankcijama. Mi smo u situaciji da posle višegodišnjih sankcija imamo oslabljenu privredu.
Drugo, nijedna od tih država nije imala krizne štabove. Kada bi se uporedilo, šteta koju su sankcije nanele privredi Srbije je mala, gotovo zanemarljiva u odnosu na onu koju su naneli krizni štabovi. Ako imamo dva zla koja su snašla privredu Srbije, mi na ovaj način, tako što ćemo donositi zakon o stečaju i agenciji, nećemo nikada rešiti taj problem.
Šta to traži od nas međunarodna zajednica? Šta traži Svetska banka? Traži da brzo rešavamo probleme. Kako ćemo brzo na ovaj način rešiti problem? Tako što će stečajni upravnici zbog same činjenice što su pod direktnom ili indirektnom kontrolom izvršne vlasti, zarad nekih svojih interesa, a pogotovo zarad interesa vladajuće koalicije, raditi po ubrzanom postupku.
Za vreme mandata prethodne vlasti, a pogotovo kada je na čelu resornog ministarstva za privredu i privatizaciju bio ministar Vlahović, imali smo prilike da vidimo kako se odvija ubrzan postupak. Svedoci smo činjenice da su upravo sanacija i sanacioni program bili način da se jedna firma što pre privatizuje, tako što će se prethodno sanacionim programom obezvrediti, ne reorganizovati, ne pokušati spasiti, nego obezvrediti njena vrednost, da bi po ubrzanom postupku Agencije za privatizaciju ta firma bila prodata u bescenje.
Ako uporedimo rad prethodne vlade i ove, razlika je samo, očito, u imenima.
Tadašnji ministar, čuveni, civilno ili građansko lice, Vlahović, sa ove govornice nam je govorio kako smo mi iz SRS, kao opoziciona partija, protiv napretka, protiv sanacije srpske privrede, protiv integracija u Evropu. Slične reči je ponovio i predsednički kandidat zajedničke koalicije.
Sada taj ministar, uviđajući vaše greške, a očito imajući grižu savesti, kaže da je dosta propusta u ovim predlozima zakona, ali će zbog partijske discipline da glasa za ovaj zakon, kao što i predsednički kandidat izađe pred javnost Srbije i kaže – puj pike ne važi, ono što sam pričao o ulasku u Evropu, to sam vas grdno varao, ulazak u Evropu je 2011. godine.
Vi budite svesni i nemojte se povoditi tim primerom, vi ćete podnositi račun građanima Srbije. Vi ćete, isto kao i prethodni ministri, morati da idete kao građanska lica na informativne razgovore, a posle tih informativnih razgovora će se sve i svašta znati o vama, a oni koji su vas nagovorili neće vas ni pogledati.
Amandman SRS je nešto što bi trebalo logički da sledi iz ovog zakona, pošto sledeći predlog zakona je zakon o agencijama, tako da stečajni upravnik ne bi mogao u ovom slučaju i u sklopu ovog zakona da odgovara. Faktički, on je jedino lice koje odgovara svojom imovinom, a imamo tu i stečajnog sudiju, imamo skupštinu poverilaca.
Pa valjda se to podrazumeva, prilikom definisanja ovog zakona o agencijama, da pri dobijanju licence svi ti ljudi založe svoju imovinu ili na neki način, zbog eventualne nesavesnosti, da njihova imovina bude zalog. A ne, u ovom zakonu ispada da će jedino taj stečajni upravnik odgovarati zbog nesavesnosti, a to je relativno šta je nesavesno, a šta je savesno, jer mnoge stvari nisu definisane do kraja, pa ni u ovom zakonu. Dakle, ni u ovom zakonu, bez obzira što se on razlikuje od prethodnog predloga na neki način, nije jasno definisano šta je to realno potraživanje, odnosno realno dugovanje firmi.
Sinoć smo obavešteni da je Londonski klub oprostio dugovanje, pa onda nema logičnosti da banke, odnosno države oslobode banke u visini tog dugovanja. Banke bi, kao najveći i u većini slučajeva najbrojniji poverioci, trebalo ta preduzeća da proveravaju. To je uvek kod nas medijski.
Naš amandman je u smislu da se konkretno pređe na neka racionalna rešenja, a to je da i ovo lice koje se zove stečajni upravnik prilikom licenciranja ima neke obaveze, a ne zahvaljujući tome što ovaj zakon i nelogičan je i nije u skladu sa zakonom.