Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Verica Kalanović

Govori

Zaista je potrebno mnogo snage da se svakoj rečenici vezanoj za ekonomski razvoj nađe politička pozadina i da se sve stvari ispolitizuju.
Nisam htela malopre da se javljam kada je gospodin Stevanović govorio o Surdulici, iako Surdulica predstavlja jedan od klasičnih primera šta u narednom periodu znače regionalni saveti, regionalne agencije, šta znače komparativne prednosti regiona i koliki je udeo Ministarstva za ekonomiju i regionalni razvoj u projektima koji su bili vezani za opštinu Surdulica.
Da biste vi bili sigurni koliki je, pitajte vašeg predsednika opštine, koji je s puno hvale govorio o naporima Ministarstva za regionalni razvoj, a posebno sektora za turizam, koliki je to napor koji se ulaže u jednu nerazvijenu opštinu, kako bi se opština Surdulica, koristeći sve ono što daje Vlasina, ekonomski podigla.
Pretpostavljam da građani Surdulice nisu prepoznali taj vaš napor, za koji, lično, smatram da je bio dobar, da je bio kvalitativni pomak u razmišljanju i podizanju onog čime u prirodnim resursima raspolaže ceo region.
Građani Surdulice to nisu prepoznali i vi niste izabrali vlast u ovom trenutku po meri po kojoj se sad trudite da mene ubedite da je radila besprekorno. Moguće i da jeste, ali građani smatraju da nije; na vlasti je druga politička opcija.
Odlazak u Surdulicu je meni, kao ministru za NIP, pokazao da građani Surdulice žive u uslovima u kojima je neophodna intervencija u infrastrukturnom razvoju opštine, u kanalizaciju. Kanalizacija u predgrađu opštine teče ulicom i Surdulica je dobila određena sredstva vezana za program podizanja lokalne infrastrukture iz programa podrške najugroženijim opštinama u Srbiji.
Bez obzira na to koliko se vi trudite da sve politizujete, nema u poreskim upravama gotovo nijednog direktora iz G17 plus. Valjda ste zaboravili da ministar Dinkić dosta dugo nije ministar finansija, a pretpostavljam da ste hteli da napravite tu vezu. I u vreme dok je bio, nije postavljao po partijskoj liniji direktore, a kamoli u trenutku kada već tri godine nije ministar finansija, u čijoj ingerenciji je poreska uprava i naplata poreza.
Takođe, svima nam je dobro poznato da domovi zdravlja nemaju apsolutno nikakvu institucionalnu vezu s postavljanjem direktora od strane Ministarstva za zdravlje, ali je potpuno jasno da takve stvari treba da znaju oni koji objektivno vrše lokalnu vlast. Evo, pošto je kolega iz Surdulice tu, da li je direktor, recimo, iz G17 plus ikada bio u Surdulici u nekoj od institucija vezanim za zdravstvo?
Na kraju krajeva, jako je dobro poznato da je prvi zakon, koji je potpuno po nezavisnim kriterijumima ugrađen u zakon, definisao transfere lokalnim samoupravama. Jako je dobro poznato da na taj zakon i na transfere s višeg nivoa vlasti ne mogu da utiči ni oni koji su sad na vlasti, ni oni koji su bili, mislim na lokalnu i na republičku, i da se transferi utvrđuju po zakonskim osnovama i zakonskim kriterijumima.
U ovoj skupštini je dovoljno da se pojavi bilo kakav reformski sistemski zakon koji će unaprediti stanje u Srbiji, koja objektivno jeste zemlja s velikim problemima, pa da se sve stvari do vulgarnosti politizuju, želeći da se u tome nađe nešto šta je neko mislio, u najintimnijim delovima svesti, kako da to veže za politiku, a nikako ne kako ćemo da unapredimo zakon tako što ćemo da ga implementiramo, kako ćemo lokalnim samoupravama da pomognemo da izađu iz ovog stanja u kom jesu, kako ćemo građane Srbije da uključimo što više u odlučivanje o prioritetima koje treba da definišemo i finansiramo.
Lično ću se uvek truditi ne samo da građanima Srbije pružim prioritete, nego da projekte ne delim na političke i nepolitičke, što sam dokazala kroz ovaj jedini program koji vodi moje ministarstvo, trudiću se da ih delim na one koji su uspešni i koji nisu uspešni. Stimulisaću one koji su uspešni u realizaciji projekata i upravljanju projektima, a vi se i dalje trudite da od svega pravite politiku.
Očigledno je da govorimo različitim jezicima. Ja i dalje govorim jezikom ekonomije i jezikom podizanja standarda i nemojte meni stavljati u usta nešto što nisam rekla.
Mnogo toga bih mogla da kažem i o projektima koji su ostali iza bivše vlasti u Surdulici, ali pretpostavljam da se time previše ne bavite, obzirom na to da ne znate kakve političke rezultate je imao G17 plus u Surdulici, pa vas pozivam da pogledate malo kakve smo rezultate imali u prethodnom periodu, a što se tiče rezultata u Kosjeriću, nismo se njima previše hvalili, pretpostavljam ni vi vašim.
(Dragan Stevanović, s mesta: Replika.)
Dame i gospodo narodni poslanici, na kraju ove rasprave, u toku jednog dana koji je vremenski dugo trajao u raspravi, ali, nadam se da je svima jako brzo prošao, obzirom na to da je tema izuzetno važna, izuzetno zanimljiva, tiče se mnogih ljudi koji su stali iza nas svojim glasovima, predlažući nas da obavljamo određene odgovorne poslove, a tiče se i nas samih koji ovde sedimo, u ime Ministarstva ekonomije i tima koji je danas predstavljao ovaj zakon, najtoplije vam zahvaljujem.
Biće potrebno mnogo snage da se ovaj zakon implementira u praksi. Počeće usvajanjem zakona i još jedanput vas, bez obzira na politička uverenja, pozivam da ovaj zakon podržite, a da ga svi zajedno sprovedemo, jer to zaslužuju oni koji su nama delegirali određene odgovorne funkcije. Hvala vam.
Dame i gospodo, poštovani poslanici, odgovor na pitanje koje je postavila Poslanička grupa Saveza vojvođanskih Mađara u vezi amandmana o kome ste pričali, a čiji tekst nisam videla, postoje dve mogućnosti. Prva mogućnost je da je istovetan sa tekstom amandmana koji ste podneli i koji ste povukli 26. marta 2009. godine i koji se vodi u grupi povučenih amandmana, a iza toga je dostavljen novi amandman na iste članove, pa mogu samo da pretpostavim da se radi i o istom tekstu. Vaš zahtev i vaš amandman daje punu potvrdu da neobaveznost ili dobrovoljnost jeste pravi način da se prevaziđu problemi određenih privrednih subjekata. Obaveznost da privredni subjekti plaćaju obaveznu članarinu i pripadaju onoj regionalnoj komori koja je definisana Zakonom o teritorijalnom organizovanju, jeste u potpunosti eliminisano novim predlogom zakona. Ako dosledno poštujemo predloženi tekst izmena i dopuna Zakona o privrednim komorama, u tome je potpuno sadržan i predlog vašeg amandmana.
Neće biti povlačenja zakona, mislim da je dato dosta argumenata kada smo diskutovali, tumačeći zakon u celini, ali jedno od vaših pitanja mi je dalo povod da se javim sa dodatnim obrazloženjem.
Postavili ste pitanje – šta je u najboljem interesu komora? Predlažući ovaj zakon, Ministarstvo za ekonomiju i regionalni razvoj vodilo se sa interesima privrednih subjekata, ne komora nego privrednih subjekata. Interes privrednih subjekata, posebno u ovim teškim trenucima ekonomske krize, jeste bio da se, uz novac koji se izdvaja za komore, mora povećati paket usluga koje komore daju kroz proaktivnu ulogu privrednim subjektima. Dobrovoljnost u članstvu i nadležnost da svako odlučuje o tome ko želi da ga predstavlja i sa kojim paketom usluga jeste osnov ovog zakona. Rekli ste da se u ovom trenutku javlja veliki broj onih koji se protive ovom zakonu iz oblasti privrede.
Veoma iskreno želim da kažem da nisam čula nijedan privredni subjekat da je bio protiv ovog zakona. Protiv ovog zakona se bune komore, informacije su da komorama ne odgovara dobrovoljnost i naše pitanje je – zašto? Mi smatramo da komore imaju dovoljno kapaciteta da svoje usluge pružaju privrednim subjektima, ali zašto u ovom trenutku ne pođu od toga da te usluge koje one pružaju košta to što privredni subjekti izdvajaju.
Dakle, zakon želi da uspostavi jasnu ravnotežu između onoga što se plaća i onoga što se za te pere dobija.
Reći ću da postoji potpisan zahtev od većeg broja privrednih subjekata koji je upućen Ustavnom sudu, a kopija je dostavljena Ministarstvu za ekonomiju i regionalni razvoj i Skupštini – upućen je Ustavnom sudu za ocenu ustavnosti odredbe obavezne članarine u organizovanju u privrednim komorama.
Želim na kraju samo još jednu stvar da kažem, sve poslaničke grupe koje su imale ogromne primedbe na ovaj predlog zakona polazile su od jedne činjenice, da će se istovremeno sa primenom ovog zakona pojaviti jedan veliki broj novih privrednih komora. Ako se posle donošenja ovog zakona desi takva situacija, koja je naravno hipotetička, o njoj ćemo moći da govorimo kada budemo videli rezultate, to samo daje potvrdu da postojeći komorski sistem na obaveznom članstvu u prethodnom periodu nije zadovoljavao potrebe i zahteve privrednih subjekata koji su svojim parama izdržavali zaposlene u privrednim komorama, koji su donosili politiku i usmeravali svoj rad.
Ako je situacija obrnuta, ako su privredni subjekti zahvaljujući tradiciji, zahvaljujući činjenicama da su privredne komore u prethodnom periodu radile na njihovo zadovoljstvo, neće biti osnivanja novih privrednih komora. One će samo dobrovoljnost da produže u ono što su u prethodnom periodu imali kroz obaveznost, a to je, članstvo u tim privrednim komorama. Ne vidimo nijedan ozbiljan razlog da u ovom trenutku, u trenutku kada privreda ima pojačane zahteve, ne damo njima alternativu, da mi njima ne kažemo – postoji mogućnost da nastavite članstvo, ali postoji mogućnost da napravite i nove organizacije koje vas zastupaju.
Gospođo Raguš, hvala vam na ovako iscrpnom ekspozeu vezanom za stanje u Srbiji koje je karakterisalo jedan period koji je, na sreću, iza nas i hvala vam što ste na objektivan način protumačili jedan od projekata koji je vođen u prethodnom periodu, a pokrivao je različite teme vezane za socijalne, demografske, ekonomske i probleme vezane za nezaposlenost.
Napominjem da je to samo jedan od projekata. To je projekat između Evropske agencije za rekonstrukciju i jedne nevladine organizacije, ali vas upućujem na sajt Ministarstva za ekonomiju i regionalni razvoj. Naći ćete dosta podataka i o drugim projektima, koje su vodile i neke Vladine i nevladine organizacije, na projekte koje radi Nacionalna služba za zapošljavanje, gde možete da pročitate dosta podataka vezanih za, recimo, otpremninu do posla.
Vaša pitanja sam sistematizovala i daću odgovor na šest koja su karakteristična. Sa zadovoljstvom mogu da nastavim s vašom poslaničkom grupom i s vama lično i dam odgovore na ogroman broj pitanja koja su danas pokrenuta.
Iskreno vam hvala što ste apostrofirali problem u Kragujevcu. Kragujevac je 2006. godine bio grad kako ste ga opisali i kakvim ga opisuje nevladina organizacija, na osnovu podataka, na osnovu izveštaja sa terena. Grad Kragujevac je bio grad u kome je bio ogroman broj nezaposlenih, bez nade, grad u kome su nekretnine toliko pale, da je za 300 evra po metru kvadratnom mogao da se kupi stan. Kragujevac je bio grad iz koga su odlazili mladi, univerzitetski obrazovani, nažalost, kao protočni grad, u koji su dolazili ljudi da završe školu i iz njega odlazili.
Zbog toga, danas postavljam pitanje i morala, i stručnosti, i pristupa svima onima koji sa čuđenjem postavljaju pitanje – zašto se u Kragujevac danas ulažu velika sredstva države da bi taj Kragujevac, u centru Šumadije, oživeo, da bi se u njemu ponovo radilo, da danas metar kvadratni stana košta 1.000 evra, da se danas, pored industrijske zone Sever, koja je bila popunjena za rekordnih godinu dana, otvaraju dve nove industrijske zone, od kojih je jedna "Jovanovac", a jedna "Kormansko polje" na 400 ha, gde 47 komponentaša auto-industrije ima otkupljeno zemljište, gde sve velike firme u Kragujevcu kupuju lokacije za otvaranje svojih firmi, gde se danas ljudi zapošljavaju, gde se otvaraju nova preduzeća?!
Zbog toga je moje čuđenje, takođe, veliko kada se postavi pitanje – zašto država ulaže novac u autoput Kragujevac-Batočina i kako je moguće da je Kragujevac danas favorizovan, da li su razlozi politički?
Ne, razlozi nisu politički. Razlozi leže u činjenicama koje ste vi naveli, iz perioda od 2003. do 2006. godine. Na tome vam iskreno zahvaljujem. Činjenice su više nego alarmantne kada se čuju iz usta opozicione stranke, koja čita izveštaj jedne nezavisne nevladine organizacije.
Postavili ste pitanje Niša, pitanje – šta je to što je država uradila za Niš, kao drugi veliki centar, ili prvi po veličini u centralnoj Srbiji?
Upućujem vas na neke činjenice koje su danas tu. Koncept industrijskog razvoja definiše industrijski razvoj Niša kao centra za razvoj elektronske industrije i u tom pravcu se danas razgovara o industrijskoj zoni u Nišu, u koju su u prethodne dve godine iz Nacionalnog investicionog plana uložena značajna sredstva. Ta zona je, zahvaljujući izuzetno dobrom položaju Niša, upućena i na Koridor 10, i to je još jedan odgovor na pitanje – zašto je Koridor 10 prioritet nad prioritetima u infrastrukturnom ulaganju u narednom periodu.
Podsećam vas da je 2006, 2007. i 2008. godine, takođe iz Nacionalnog investicionog plana, stavljen u funkciju Biznis inkubator u Nišu. Podsećam vas da je u prethodne tri godine, kroz program ''Start ap'', koji je osmislio ministar ekonomije i regionalnog razvoja Mlađan Dinkić i za koji je iz budžetskih sredstava opredeljivano svake godine minimum po dve milijarde dinara, koja su preko Fonda za razvoj plasirana za zapošljavanje mladih ljudi koji po prvi put dobijaju posao, odobreno i otvoreno 240 firmi u Nišu i opredeljeno 316.905.000 samo u Nišu. Nemam tačne podatke koliko danas ljudi radi u 240 firmi, ali je prosek u Srbiji u firmama koje smo nazvali "Start ap", ili firme koje nisu prethodno bile osnovane, nego su osnovane po prvi put, da u svakoj od njih radi između tri i četiri novozaposlene osobe. Ako želimo da gledamo, u raznim emisijama vidimo da neke od njih pokazuju prava mala preduzeća, kao što je slučaj, recimo, sa firmom između Ivanjice i Arilja, u kojoj je troje mladih ljudi, brat i dve sestre, zaposlilo 18 ljudi koji rade u tekstilnoj industriji, koji imaju celokupan proizvodni program obezbeđen za izvoz.
Da vas podsetim da smo u Nišu i Kragujevcu otvorili znatan broj preduzeća kroz programe mikrokredita, koja su dobijala između 20.000 i 30.000 evra za one koji su se nalazili u Nacionalnoj službi za zapošljavanje, a ostajali bez posla, upravo zbog procesa koji smo nazvali – tranzicija, koji se ne zove lepo, ali koji smo, nažalost, morali da prođemo.
Što se tiče odgovora na vaše pitanje vezano za prognoze kako ćemo da vežemo potencijale na određenim teritorijama s pojedinim licima, odnosno šta je to što ovaj zakon predviđa kao prognoze kretanja na tržištu rada, upućujem na član 63. ovog zakona, koji vrlo precizno definiše da prognoze kretanja na tržištu rada jesu aktivnosti usmerene na sagledavanju i praćenju tendencije, stanja i budućih potreba poslodavaca, kroz anketu s poslodavcima na nacionalnom i regionalnom nivou, u cilju prilagođavanja mera aktivne politike zapošljavanja tim potrebama.
Takođe, napominjem da će lokalni saveti imati značajnu ulogu u tome, a Nacionalna služba za zapošljavanje će, kroz svoju koordinaciju sa filijalama na terenu, kroz male "svot" analize s individualnim akcionim planovima pojedinca i prognozama koje se rade o potrebama poslodavaca, uticati na aktivne mere zapošljavanja i novo zapošljavanje.
Želim da kažem da su javni radovi u prethodnim godinama bili usmereni vezivanju zapošljavanja teže zapošljivih grupa. Da pojasnim još jednom, te grupe nisu samo osobe s invaliditetom, radi se i o Romima, koje ste pominjali, radi se i o licima starije populacije i jesu vezane za one teritorije koje su najnerazvijenije, za jug i istok Srbije.
O regionalnom razvoju mogu mnogo da pričam. Čini mi se da regionalni razvoj jeste tema koja meni najviše leži, zato što dolazim iz centralne Srbije i što se često srećem s problemima ljudi koji žive južno od Beograda.
Postavili ste pitanje – kako se u prethodnom periodu uticalo na regionalni razvoj? Navešću vam samo dva velika programa, a oni koji danas pričaju o razvoju i bankama znaju da su to dva osnovna stuba osnovnih banaka. Jedan jeste Nacionalni investicioni plan, gde je samo ove godine za 40 najugroženijih opština opredeljeno dve milijarde dinara, gde će sto projekata biti završeno za podizanje standarda ljudi i davanje nade da i u njihovim gradovima može da dođe do poboljšanja životnog standarda.
Drugi stub jeste stub na kome leži razvoj malih i srednjih preduzeća, jer je više nego jasna korelacija da je razvijenost jednog dela vezana za broj malih i srednjih preduzeća koja postoje u tom delu i da su budžetska sredstva koja su, preko Fonda za razvoj, usmerena za razvoj malih i srednjih preduzeća u nedovoljno razvijenim opštinama, sa subvencionisanom kamatom od samo jedan posto, usmerena na razvoj postojećih malih i srednjih preduzeća u ovom delu, a start ap krediti, pod, takođe, subvencionisanom kamatom od 1%, daju mogućnost da novoosnovana preduzeća budu favorizovana upravo u tim delovima.
Iako u ovom trenutku ja ovde vidim smeh, podsetiću vas da je prošle godine došlo do otvaranja novih preduzeća u nerazvijenim opštinama. Podsetiću vas na dva nova preduzeća ''Gruner'' i ''Elrad'' u Vlasotincu, na novo preduzeće, ne na novo, ali na širenje proizvodnih programa u Surdulici, na novo preduzeće u Svrljigu, sve su to nerazvijene opštine, na novo preduzeće u Medveđi i na značajna sredstva koja se plasiraju upravo u ovim nerazvijenim opštinama.
Na kraju bih želela, razumevanja radi, da kažem nešto o evidenciji osoba s invaliditetom. To, takođe, nije pitanje na kome ćemo sticati poene. Nažalost, postoji tačna evidencija u Nacionalnoj službi za zapošljavanje nezaposlenih lica, nezaposlenih osoba s invaliditetom, koje su prijavljene.
Znamo u kakvoj zemlji živimo i bez želje da danas koristim pominjanje određenih gradova i, s uvažavanjem, porodica i ljudi koji predstavljaju osobe s invaliditetom, ja ću da vam kažem da je i to vezano za stepen razvijenosti jedne zemlje.
U veoma nerazvijenim gradovima, u siromašnim opštinama, broj prijavljenih lica s invaliditetom je, nažalost, nula, jedan, dva ili tri, što ne znači da ih tamo nema, nego znači da još uvek nemamo taj stepen savesti, taj stepen slobode i razvijenosti da bismo poželeli da se naš član porodice, naše dete koje ima određene probleme, fizičke ili mentalne, uključi u svet normalnih ljudi. Iako duboko smatram da su i oni normalni ljudi, kad kažem – normalni, izvinjavam se zbog korišćenja ovog termina, mislim na one ljude koji nemaju te probleme. Znači, oni još uvek sede, ili neki od njih, veliki broj njih još uvek sedi u svojim kućama, bez ili sa strahom da izađu, prijave se i uključe u one grupe ljudi kojima su i posao i korišćenje svih drugih uslova i standarda dostupni u Srbiji, pristupačni.
Tačna evidencija ne postoji, ne zato što te službe ne rade, nego zato što još uvek u Srbiji nemamo taj nivo da su ljudi s invaliditetom spremni da dođu u Nacionalnu službu, prijave se, budu uključeni u svet rada i nađu svoje šanse prema svojim mogućnostima. Hvala vam.
Da ne bi poslanik ostao uskraćen za  odgovore o pripravnicima, s obzirom na to da dolazim iz dela Srbije koji, nažalost, nije dovoljno razvijen.
Govoreći u uvodnom delu o novom predlogu zakona, istakla sam kao jednu od njegovih najvećih vrednosti fleksibilnost u kreiranju aktivnih mera za zapošljavanje. Nacionalna strategija za zapošljavanje daje okvire, ali zakon, kroz godišnje programe, kroz Nacionalni akcioni plan zapošljavanja, Strategiju implementira i u vremenu i na prostoru i prema pojedincima. O tome sam govorila u uvodnom delu. Kad se radi o aktivnoj meri zapošljavanja volontera, ona prerasta u jednu drugu, koja je povoljnija – zapošljavanje 10.000 pripravnika.
To je odgovor na još jedno pitanje – da li će biti obe mere u toku ove godine primenjivane? Neće biti obe mere primenjivane. Deset hiljada pripravnika će zameniti ovu prvu meru. Zašto je ova mera povoljnija? Zbog toga što će ljudi koji se angažuju kao pripravnici koristiti i to što će im ovaj period biti uračunat u radni staž.
Na pitanje – da li je sagledana razvijenost teritorija na kojima se predlažu aktivne mere za zapošljavanje, odgovor je – da. Najveći broj korisnika aktivnih mera je upravo iz najnerazvijenijih područja. Ispred sebe sam imala neke koje su vezane, recimo, za pripravnike, gde se za Novi Pazar predviđa 510 pripravnika, dok se za daleko veći okrug, ali koji je nešto razvijeniji, Rasinski, predviđa 580, ili, recimo, za Mačvanski, koji je, takođe, neuporedivo veći, ali neuporedivo razvijeniji, 290.
Neću da analiziram u kojim regionima i u kojim opštinama su prisutne koje političke stranke, istina je da je u ovim regionima jedino merilo bio stepen ekonomske razvijenosti, koje nije pravilo Ministarstvo za ekonomiju i regionalni razvoj, nego Republički zavod za statistiku i Zavod za razvoj Republike Srbije.
Takođe, odgovor na pitanje – šta se dešava sa teritorijalnim akcionim planovima. Akcioni plan Vojvodine, takođe, predviđa zapošljavanje pripravnika iz budžeta AP Vojvodine na svojoj teritoriji, ali će biti sprovođen i uz pokrajinske službe za zapošljavanje.
Ne bih se javljala za reč vezano za zakone koji su na dnevnom redu, ali prosto osećam obavezu da nešto što jeste vezano za zakon o turizmu, a što i jeste odgovor na pitanja koja je nekoliko poslanika pokrenulo u prethodnih sat vremena, pokušam i sa jedne druge tačke da osvetlim.
Ne iznenađuje me da pitanja postavljaju oni koji su bili u vlasti do 2000. godine i da kritikuju nešto što se dešava od 2000. godine, nego me zbunjuje da neko ko je četiri godine vodio računa o infrastrukturi danas postavlja pitanje neizgrađene infrastrukture.
Postoji nacionalni investiciono plan i u drugim zemljama, ali i da ne postoji trebalo bi ga uvesti kao kontrolu projekata koji se rade, ne samo u Ministarstvu infrastrukture, nego i u drugim ministarstvima, kako bismo utvrdili koji su sve putevi ostali nezavršeni i zašto putevi u Srbiji koštaju najviše od svih zemalja u Evropi. Zašto imamo puteve za Staru planinu, koji su, sa jedne strane, finansirani preko Ministarstva za turizam, koji predstavljaju novi put koji svi danas možemo da vidimo ako sednemo u kola i odemo sa južne pirotske strane i dođemo do Babinog Zuba da je probijen, ali, možemo da vidimo da put, koji je finansiran iz drugog izvora, nije.
Takođe, možemo da napravimo računicu zašto nisu bili završeni mnogi putevi za koje znamo da je trebalo da predstavljaju poboljšanje putne infrastrukture i unapređenje turizma, zašto smo ih pravili od nigde do nigde i za šta su sve trošna sredstva Nacionalnog investicionog plana, koja su bila na razdelu određenih ministarstava.
Jasno je da je planiranje jedan od osnovnih elemenata i potpuno je jasno da nacionalne strategije, nacionalni planovi, akcioni planovi, treba da budu kompatibilni jedni sa drugima i u potpunosti se slažem da turizam predstavlja jednu kompleksnu granu na koju će da utiče i koja će da utiče na razvoj mnogih drugih. Ali, ne možemo u ovom trenutku da tražimo da razvoj turizma podignemo na visok nivo, a da u prethodnom periodu nismo imali razvoj infrastrukture! Ne možemo da tražimo da turizam predstavlja ravnomerno raspoređenu razvijenost na teritoriji cele Srbije sa razvijenim turističkim centrima, ako znamo kakvo nam je bilo ulaganje u različite delove Srbije!
Ne možemo da postavimo pitanje zašto u ovom trenutku nemamo uspešne privatizacije hotela, a znamo u kakvom nam je stanju bila zemlja!
Ne možemo da postavimo pitanje zašto nemamo čisto Srebrno jezero, kada znamo da je 30 godina u prethodnom periodu kanalizacija išla upravo u to jezero!
Razvoj infrastrukture i ulaganje u infrastrukturu, putnu, komunalnu, gasnu, energetsku i svaku drugu, jeste preduslov za razvoj turizma. I Nacionalni investicioni plan će kroz svoj program podsticati infrastrukturne projekte koji doprinose razvoju turizma, ali, molim vas, nemojte da oni koji su do juče donosili odluke o razvoju jedne infrastrukture danas postavljaju pitanje zašto postoje neki drugi. (Aplauz.)
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana gospođo predsedavajuća, danas u Srbiji ima 758.387 nezaposlenih lica, od toga: u Beogradu 98.410, u Vojvodini 199.902, u centralnoj Srbiji 460.075. Kakvi su statistički podaci o broju zaposlenih i nezaposlenih u Srbiji u prethodne tri godine? Broj zaposlenih u 2006. godini bio je 2.029.000, u 2007. godini 2.002.000, u 2008. godini 1.993.000 i potpuno je jasno da se iz evidencije vidi da broj zaposlenih opada.
Broj nezaposlenih registrovan kod Nacionalne službe za zapošljavanje u 2006. godini 913.293, u 2007. godini 850.000, u 2008. godini 727.621. I, kao što vidimo i broj nezaposlenih opada.
Postavićemo pitanje da li ovde postoji nelogičnost? Trend opadanja i jedne i druge kategorije je da i jedna i druga grupa opadaju, ali ako se napravi dalja detaljna analiza vidi se da raste broj neaktivnih, odnosno onih koji nisu zainteresovani za posao i nisu na evidenciji, a nalaze se u grupi radno sposobnog stanovništva.
Ako se pogleda kako se kreće stopa nezaposlenosti po anketi o radnoj snazi, što je jedini uporedivi podatak sa drugim zemljama, suštinski nezaposlenih, mereno po stopi nezaposlenosti ankete o radnoj snazi, u 2006. godini bilo je 21,6%, u 2007. godini 18,8%, u 2008. godini 14,7%.
Možda će se postaviti pitanje šta znači anketa o radnoj snazi. Želim prosto da kažem da je to ona anketa koju koriste i sve evropske zemlje i sve zemlje u okruženju, koja predstavlja podatak o onima koji su suštinski nezaposleni, koji nemaju izvore prihoda od svog rada i koji su tog trenutka spremni da uđu u novi posao.
Dame i gospodo narodni poslanici, početak svakog govora gotovo svakog od ljudi koji se bave javnim poslom danas počinje – da u Srbiji ima veliki broj nezaposlenih. To je tačno. Srbija predstavlja jednu od zemalja u kojoj je stopa nezaposlenosti u grupi zemalja Evrope koje spadaju u grupu najnezaposlenijih, dakle, u kojoj je stopa nezaposlenosti najveća. Da li je Srbija u grupi najugroženijih zemalja? Nije, ali je objektivno stopa nezaposlenosti jako velika. Takođe, Srbija spada u vodeće zemlje Evrope koja je po broju stresa izazvanog od gubitka posla ili nemogućnosti zaposlenja među vodećima, odnosno u samom vrhu. Nažalost, ovo su činjenice mi od njih ne možemo da pobegnemo. Ali, i to su izazovi koji su ispred nas.
Šta u ovom trenutku da činimo? Moramo da se borimo, moramo neke stvari da menjamo i pred nama danas su dva zakona. Jedan je potpuno nov, suštinski, zakon koji uređuje jednu oblast koja je dosta bila neuređena, ali pred nama je i nov zakon o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti. Ta dva zakona su izuzetno važna, zato što se tiču života svakog pojedinca, gotovo svake porodice, jer prema anketi pitanje zaposlenja, odnosno posla je drugo po važnosti posle zdravlja za svakog čoveka pojedinačno.
Kakve su promene ili da najpre kažem da ovaj zakon jeste u samom procesu donošenja naišao na veliko interesovanje, da je pravljen sa velikim brojem partnera kroz široku javnu raspravu i da je u najvećoj meri usaglašen po svim bitnim pitanjima. Kakav je po suštini? Proaktivan je, reformski je, evropski je, usklađen je sa dobrom praksom zemalja u okruženju i zemljama EU.
Postavlja se pitanje – šta je to bilo u starom zakonu što je trebalo menjati? Najpre, stari zakon nije prepoznavao pojam planiranja. Ne kažemo da nije bilo planiranja, bilo je, ali nije bila zakonska obaveza. Ti planovi nisu usvajani kao strateški dokumenti na Vladi. Bili su sprovođeni u okviru jednog ministarstva i nisu puštani na raspravu koja je išla po svim ministarstvima i bila usklađivana i sa onima koji značajno mogu da utiču na rad i zapošljavanje.
Takođe, sprovođenje politike zapošljavanja nije bilo adekvatno rešavano, posebno u odnosu između aktivnih i pasivnih mera politike, s obzirom na to da su aktivne mere bile dosta čvrsto zakucane, nisu bile fleksibilne i odnos između aktivnih i pasivnih mera je bio izrazito na strani pasivnih.
Postojeći zakon nije mogao da bude značajno promenjen, a da suštinski nove izmene da i bilo je neophodno doneti novi zakon.
Šta je to što nudi novi zakon? Najpre, planiranje. Planiranje je neophodan osnov za rešavanje svakog sistemskog pitanja, pa i ovog, i osnov za definisanje fleksibilne politike zapošljavanja. Zapošljavanje nije izdvojeno pitanje. To je pitanje koje je vezano za politiku razvoja privrede, privlačenje direktnih stranih investicija, razvoj malog i srednjeg preduzetništva, za proces evropskih integracija, za politiku razvoja infrastrukture.
Ovaj predlog zakona kao osnovni strateški dokument za vođenje politike zapošljavanja utvrđuje nacionalni akcioni plan, koji donosi Vlada na godišnjem nivou, na predlog resornog ministarstva koje se bavi zapošljavanjem. Akcioni plan sadrži godišnje ciljeve i prioritete, programe i mere, ali i budžet i izvore finansiranja za politiku zapošljavanja.
Dalje, iz nacionalnog akcionog plana izlazi niz mera aktivne politike zapošljavanja. Kao što sam rekla, u starom zakonu te akcione mere su date bez fleksibilnosti, ne uvažavajući niti parametar, vreme, niti teritoriju, ni ličnost. Novi zakon uvodi ''fleksibilne aktivne mere zapošljavanja''. One se donose svake godine u skladu sa potreba i tržištem, uz učešće socijalnih partnera i svih drugih zainteresovanih, zajedno sa pokrajinskim i lokalnim vlastima. Za ovaj aktuelni trenutak ja ću da pomenem samo jedno, to su, recimo, javni radovi, koji su primereni ovom trenutku i usklađeni su sa potrebama pojedinaca i sa teritorijama na kojima će biti sprovedeni.
Treće, uspostavlja se sistem za praćenje sprovođenja efekata aktivnih mera zapošljavanja. Veoma je važno da se na kraju godine vide efekti predloženih mera i kao potvrda politike i kao pravac budućeg usmerenja za donošenje mera. Novina u zakonu je zaključivanje sporazuma o učinku između ministra nadležnog za poslove zapošljavanja i direktora Nacionalne službe za zapošljavanje, koji se projektuje učinkom kroz očekivane rezultate i rokove. Na kraju godine rezultat pokazuje kakav je kvalitet predložene mere i kakva je efikasnost rada službe. Zbog toga su predviđeni izveštaji resornom ministarstvu, koji su na tri meseca, ali po potrebi na zahtev ministarstva, i obavezni godišnji izveštaji Vladi.
Četvrta stvar je da postojeći zakon definiše pasivne mere na način koji nije stimulativan za zapošljavanje. Dužina vremena za ostvarivanje prava za ostvarivanje nadoknade je velika, visina naknade je upravo vezana za lični dohodak i nema nikakvog stimulansa da se krene u aktivno traženje posla pre isteka određenog perioda.
Koristeći ovakav način uspostavljena je ravnoteža između pasivnih i aktivnih mera koja se najpre iskazuje kroz budžet. U ovom trenutku odnos između aktivnih i pasivnih mera gledano kroz budžet izgleda ovako – 3,5 milijarde dinara je predviđeno za aktivne mere zapošljavanja za 2009. godinu, koje treba da obuhvate 727.621 nezaposlenog, koji je bio na evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje 31.12.2008. godine, kada je donet budžet. Novčana nadoknada za nezaposlene, kojih je u proseku 70.000, iznosi 20 milijardi dinara. Ovakav odnos pasivnih i aktivnih mera nije stimulativan i ne daje dovoljno prostor za primenu aktivnih mera za zapošljavanje.
Novi zakon menja taj odnos u korist aktivnih mera i značajan deo sredstava usmerava ka aktivnim merama i povećanju direktne zaposlenosti. Takođe, postojeći zakon nema podsticaje za angažovanje pokrajinskih i lokalnih saveta. Kako to izgleda u ovom trenutku?
Postoji značajna inicijativa i sa pokrajinskih nivoa i sa lokalnih nivoa, iako su ovi saveti fakultativni, u novom zakonu će ostati fakultativni i definisani su članom 28. zakona, ali novi zakon predviđa podsticaj kreiranja i sprovođenja aktivnih mera zapošljavanja na teritoriji, tako što država subvencioniše do 50% njihove programe, a u slučaju nerazvijenih opština i više. Time će njihova zainteresovanost biti daleko veća.
Novina u ovom zakonu je i individualni plan zapošljavanja. Nažalost, za radno mesto u ovom trenutku se mora izboriti. Potrebno je i da pojedinac ima inicijativu i individualni plan zapošljavanja predstavlja mikro plan pojedinca koji definiše lične aktivnosti i aktivnosti podržane od strane Nacionalne službe za zapošljavanje, kako bi se rešio lični problem nezaposlenosti. To je još jedan od instrumenata aktivne politike. Obaveza je i nezaposlenog lica i Nacionalne službe za zapošljavanje da zajednički u roku od 90 dana od dana prijavljivanja zaključe individualni plan zapošljavanja.
Aktivnu politiku zapošljavanja kreira Vlada i nadležno ministarstvo. Međutim, da bi aktivna politika zapošljavanja bila sprovedena, moraju da je sprovode jake institucije i zbog toga zakon predviđa jačanje Nacionalne službe za zapošljavanje i Agencije za zapošljavanje. Zakon definiše izmene u funkcionisanju Nacionalne službe u pravcu podizanja efikasnosti i kapaciteta u upravljanju, ali i dalji razvoj Agencije za zapošljavanje, kao partnera Nacionalne službe za zapošljavanje.
Kakve su izmene? Najpre, broj članova upravnog odbora Nacionalne službe se smanjuje sa petnaest na devet, što doprinosi efikasnosti ali i načinom izbora se podiže efikasnost, jer jedan od članova upravnog odbora jeste direktor Nacionalne službe za zapošljavanje, koji sprovodi odluke.
Ostalih osam članova biraju se tako da su četiri na predlog Socijalno ekonomskog saveta i to dva predstavnika na predlog sindikata, dva na predlog poslodavca, a četiri na predlog ministra, dva iz resornog ministarstva i dva iz drugih ministarstava. Oštri kriterijumi za izbor direktora Nacionalne službe za zapošljavanje je ograničavanje mandata, profesionalizacije funkcije direktora Nacionalne službe za zapošljavanje, uvođenje sprečavanja sukoba javnog i privatnog interesa pri vršenju funkcije direktora i članova upravnog odbora.
Agencije za zapošljavanje imaju strože uslove za osnivanje i obavljanje poslove. Kroz postupak javnih nabavki agencijama se može delegirati deo poslova Nacionalne službe za zapošljavanje u sprovođenju mera aktivne politike.
Na kraju, šta su očekivani efekti od ovog zakona? Povećanje broja zaposlenih. Ovakav zakon se donosi sa ciljem povećanja broja zaposlenih, kroz uspostavljanje ravnoteže aktivnih i pasivnih mera zapošljavanja, kroz izmenjen sistem podsticaja kojim se favorizuje rad i zapošljavanje i aktivno traženje posla. Zatim, unapređenje kvaliteta planiranja i sprovođenja aktivne politike zapošljavanja, sa jasno podeljenim ulogama, gde Vlada i nadležno ministarstvo vode politiku, a Nacionalna služba je sprovodi sa svojim partnerima. Na kraju, efekti se mere.
Dame i gospodo narodni poslanici, smatram da ispred sebe imamo jedan kvalitetan zakon i očekujem da će predložene mere dati značajne efekte, a očekujem da će većina poslanika ovaj zakon podržati u danu za glasanje i na delu pokazati podršku svima onima u Srbiji koji smatraju da aktivnosti i rad predstavljaju jedan od pravaca podizanja razvoja Srbije i izlaza iz stanja u kome se Srbija danas nalazi.
Drugi zakon je zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom. Ovo je potpuno nov zakon, za koji slobodno možemo da kažemo, ne samo da je reformski i proevropski, nego će primer ovog zakona biti takav da će se na njega ugledati zakonodavstva i nekih evropskih zemalja i zemalja u okruženju pri regulisanju ove materije u svom području. U jednom delu, u delu zapošljavanja, zakon se naslanja na prethodni, jer je, takođe, proaktivan, ali ovaj zakon se bavi i profesionalnom rehabilitacijom i napredovanjem u karijeri i stvaranjem uslova za osnivanje institucija koje danas nisu prisutne na ovim prostorima, a vezane su za rešavanje problema osoba sa invaliditetom.
U prethodnom zakonu pošli smo od statistike. Nažalost, tačnih podataka o broju osoba sa invaliditetom nema. Ima samo nekih procena koje su rađena na osnovu podataka kojima raspolaže Fond za PIO, centri za socijalni rad, vojska, Evropska agencija za rekonstrukciju i Svetska banka.
Te procene govore da ima oko 700.000 ljudi, od toga je samo 21.000 u radnom odnosu. Broj osoba sa invaliditetom u zemljama u okruženju se, takođe, kreće u procentu između 8% i 12%.
Na evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje danas se nalazi 22.464 osobe sa invaliditetom, od toga je 7% sa visokim obrazovanjem, a 70% osoba sa invaliditetom su siromašni.
Osnovni ciljevi ovog zakona su vezani za zapošljavanje osoba sa invaliditetom, što pokazuje veći broj efekata. Najpre, podizanje ličnog standarda osoba sa invaliditetom, obrazovanje adekvatnih uslova za društvenu integraciju, ostvarivanje jednakosti u šansama i mogućnostima, podizanje standarda i statusa porodice u kojoj živi osoba sa invaliditetom, uređenje sfere zapošljavanja na najsavremenijoj pravnoj osnovi. Izrada ovog zakona je u prethodnom periodu bila uz podršku velikog broja stručnjaka iz ove oblasti, ali korišćene su i sve direktive rezolucije, preporuke, konvencije i akcioni planovi koji regulišu ovu oblast.
Šta donosi ovaj zakon? Najpre, utvrđivanje statusa. Osobe sa invaliditetom do sada nisu imale tu mogućnost. U okviru toga vrši se procena radne sposobnosti koja treba da odgovor da na pitanje – šta sve može osoba da uradi, ili potvrđivanje mogućnosti pojedinca za obavljanje određene grupe poslova.
Druga stvar je utvrđivanje podsticajne mere i za osobu sa invaliditetom i za poslodavca za njegovo zapošljavanje, odnosno za njihovo zapošljavanje.
Treće, utvrđuje se i definiše niz mera i aktivnosti profesionalne rehabilitacije. Mere su usmerene prema pojedincu lično, prema porodici, prema poslodavcu i prema široj društvenoj zajednici. Kao i u prethodnom zakonu, ove mere su fleksibilne. One mogu u narednom periodu da se unapređuju, da se razvijaju u pravcu najmodernijih evropskih i svetskih standarda. Mere su razvrstane u dve grupe:
– Prva grupa mera vezana je za one osobe sa invaliditetom koje su u statusu zaposlenog dobile invaliditet i čije troškove profesionalne rehabilitacije snosi poslodavac.
– Druga grupa mera su mere koje se odnose na nezaposlene osobe sa invaliditetom i čije mere za aktivno zapošljavanje i sprovođenje mera za aktivno zapošljavanje snosi Nacionalna služba za zapošljavanje. Profesionalna rehabilitacija osoba sa invaliditetom je rešena na potpuno sistemski način zbog toga što su, sa jedne strane, definisane mere i aktivnosti, sa druge strane, nosioci poslova i obuhvaćena su apsolutno sva lica, bez obzira na status zaposlenosti.
Postojeća zakonska regulativa zapošljavanje osoba sa invaliditetom rešavala je isključivo kroz zatvorene radionice ili ličnim angažovanjem pojedinca bez intervencije države.
Ovaj zakon predviđa i favorizuje zapošljavanje osoba sa invaliditetom pod opštim uslovima, što je izuzetno važno, ali definišući obavezu poslodavaca da u odnosu na ukupan broj zaposlenih, određeni broj budu osobe sa invaliditetom.
Koje su sve mogućnosti koje može da koristi poslodavac ispunjavajući svoju obavezu?
– Prvo, da zaposli određeni broj osoba sa invaliditetom u skladu sa svojim potrebama i u skladu sa mogućnostima osoba. Ako poslovi koje poslodavac ima u svojoj nadležnosti to ne dozvoljavaju, daju mu se druge mogućnosti, da učestvuje u finansiranju zarada osoba sa invaliditetom koje su zaposlene u preduzećima koja ih većinski zapošljavaju jer su poslovi takvi da oni tu mogu da rade.
– Druga situacija je da nađe mogućnost za sklapanje ugovora i reguliše obaveze prema tim ugovorima u određenom iznosu, nabavkom opreme ili usluga od ovih preduzeća.
– Treće, ako ni to nije u mogućnosti, jeste da plati penale u definisanom iznosu u posebni budžetski fond i stoga se sredstva isključivo troše za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom.
Iz ove obaveze se izuzimaju mali poslodavci koji zapošljavaju do 20 ljudi i novoosnovana preduzeća u roku od dve godine od dana osnivanja.
Ovaj zakon predviđa niz mera aktivne politike za zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Mere su vezane za samozapošljavanje, ali i za održavanje zapošljavanje i karijerno vođenje i mentorstvo, kao i za napredovanje u poslu i za dodatno obrazovanje i obuku. Mere su predviđene i za poslodavce, kao podsticajne i stimulativne.
Zakon definiše i posebne oblike zapošljavanja osoba sa invaliditetom kroz posebna preduzeća koja su u obavezi da imaju minimum 50%, od broja zaposlenih, osoba sa invaliditetom, kroz radne centre koji predstavljaju ustanove koje vezuju terapiju sa radnim angažovanjem, kroz socijalna preduzeća i organizacije, što je potpuna novina. Ova preduzeća su privredna društva koja su osnovana za pomoć osobama sa invaliditetom i u profesionalnoj rehabilitaciji i u zapošljavanju, ali i u pružanju usluga za zadovoljavanje drugih životnih potreba, kao što je, recimo, osnivanje posebnih saobraćajnih preduzeća, odnosno preduzeća predviđenih za saobraćaj i prevoženje osoba sa invaliditetom.
Institucionalni okvir za sprovođenje ovog zakona je definisan kroz centar za podsticaj zapošljavanja osoba sa invaliditetom pri Nacionalnoj službi za zapošljavanje, kao obaveza Nacionalne službe, preduzeće za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom, obrazovne ustanove, ali i druge subjekte koji ispunjavaju uslove u skladu sa zakonom.
Efekti sprovođenja ovog zakona su i finansijski i društveni. Finansijski, osobe sa invaliditetom zapošljavanje uključivanje u svet rada, a primeri pokazuju da mogu poslove da rade ne isto kao drugi, nego u nekim slučajevima i bolje, zarađivaće u potpunosti ili delimično za svoju egzistenciju i već u prvoj godini primene ovog zakona očekuje se zaposlenje 7-9 hiljada osoba sa invaliditetom. Društvene efekte primene ostavljam za analizu onima koji se bave socijalnom politikom, poštovanjem ljudskih prava i sagledavanjem drugih aspekata vezanih za osobe sa invaliditetom.
Očekujem da će i ovaj zakon u danu za glasanje biti konsenzusom potvrđen zbog toga što rešava jedno pitanje koje zadire i u mnoge druge oblasti koje nisu samo ekonomske i koje nisu samo finansijske. Hvala vam. (Aplauz.)
Samo jedno pojašnjenje. Zapošljavanje je u nadležnosti Ministarstva za ekonomiju i regionalni razvoj, ne samo u mandatu ove vlade, nego i u mandatu prethodne Vlade, vezano je, po nama, za ono dobro mesto koje se odnosi i na privredu, i na turizam i na sve one privredne grane koje direktno impliciraju broj zaposlenih.
Izvinjavam se onim poslanicima koji to znaju, ali sam prosto stekla utisak da je pominjanje gospodina Ljajića bilo vezano za jedan prethodni period, kada su rad i zapošljavanje bili u jednom resoru.
Hvala vam na učešću i u učestvovanju u izradi ovog tekst, s obzirom na to da ste imali zaista veliko angažovanje i u podnošenju amandmana i u ispravljanju u određenim delovima. Želela sam da kažem da su neki vaši predlozi kroz amandmane usvojeni. Gospodin Omerović je mogao da vam prenese informacije sa Odbora.
Sa druge strane, neki nisu mogli da budu usvojeni u obliku u kakvom ste predložili, ali su nađeni kompromisi vezano za utvrđivanje statusa osoba sa invaliditetom, vezano za član 4.
Govorili ste o jednoj grupi udruženja koja su se obratila vama. Nazvali ste ih, ne znam da li je naziv apsolutno prihvatljiv, intelektualnim invaliditetom, ali postoji značajan broj drugih udruženja koja su tražila utvrđivanje statusa kroz komisiju, kako bi mogli ravnopravno da učestvuju u jednoj otvorenoj utakmici, u otvorenom traženju posla.
Šta je nađeno kao kompromis? Podzakonski akt će urediti ovu oblast tako da će se prema kriterijumima i prema ustaljenom načinu utvrđivanja sa lekarskom komisijom, ali sa izveštajem o svakom pojedincu, utvrđivati status kako se ne bi oštetila jedna grupa, a kako bi se izašlo u susret ovoj drugoj grupi osoba koje upravo žele da prođu kroz jednu ovakvu ocenu. Ovde smo našli, čini mi se, jedan kompromis, nije usvojeno da se izbaci, ali je usvojeno da se kriterijumi i način utvrđivanja statusa uredi podzakonskim aktom.
Što se tiče drugog dela, jedan deo o kojem ste pričali uređen je Zakonom o porodici i to jeste u nadležnosti tog zakona, ali je većina vaših predloga prihvaćena kroz radne centre i kroz osnivače, mogu to da budu i nevladine organizacije, nije eksplicitno da mora da bude samo javni servis, da ne bude samo država i pokrajina i lokalne samouprave.
Poštovani narodni poslaniče, ne želim da danas diskutujemo o predlozima koji su vezani za vaše amandmana, o tome će se diskutovati naknadno. Jasno je da su detaljno razmotreni svi predlozi.
Osnovna ideja zakona je da se deo sredstava i način razmišljanja sa pasivnih mera okrene ka aktivnim merama za traženje posla. Iznela sam podatak da su sredstva koja se uplaćuju na ovu pasivnu meru, a odnosi se na osiguranje za slučaj nezaposlenosti, u ovom trenutku za 2009. godinu 20 milijardi, u odnosu na 3,5 milijarde koje su predviđene za 10 puta veću populaciju i nalaze se na evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje. Nije to razlog što sam se javila.
Milijardu i po koji se pominju u obrazloženju zakona ne predstavljaju uštedu koja će se vratiti u budžet, niti je smisao u ovom zakonu da se uzima od nezaposlenih, 1,5 milijarda koja je vezana za određena manja sredstva koja su zakonom predviđena za pasivne mere će se preorijentisati u drugi fond, u aktivne mere.
Pohvalili ste javne radove. Jedna od aktivnih mera koja je ovih dana kroz konkurs definisana i biće realizovana jesu javni radovi. Sigurno je da se 1,5 milijarda neće vratiti, nego će ići na takvu vrstu aktivnih mera. Hvala.
Gospođo Tabaković, slušala sam vas sa pažnjom i na svaku vašu rečenicu mogu da odgovorim argumentima, ali vaše rečenice zahvataju tako veliki broj tema i sa tako nedovoljno podataka koji su manipulisani u različitim pravcima, da ja u ovom trenutku hoću da vam dam odgovor samo na nekoliko.
Vaša teza da Nacionalna služba i G17 plus koriste državne institucije u svoje partijske svrhe je zlonamerna i protezana mnogo godina unazad. Želim da vas pitam – gde rade sinovi i očevi vaših partijskih šefova, da li su to možda institucije na čijem su čelu predstavnici koje je G17 plus predložio? Nikada, i slovima, nikada G17 plus nije pravio razliku između ljudi koji su partijski opredeljeni, nego između sposobnih i nesposobnih. Na čelu i na delegiranim funkcijama nalaze se ljudi koji su zbog svojih sposobnosti na ta mesta predloženi, u Nacionalnoj službi za zapošljavanje, takođe. Podaci koje vam je izneo gospodin Ilić su tačni podaci. To su podaci koji se prikupljaju preko Republičkog zavoda za statistiku, preko anketara, preko raznih drugih kanala i koji su apsolutno proverljivi i javno dostupni.
To su podaci od kojih mi ne bežimo, 720 hiljada koje vi pominjete i koji se razlikuju od ovih koje danas iznosim to su podaci mereni 31.12.2008. godine. Iznela sam vam podatke koji su mereni na kraju marta 2009. godine i koji, nažalost, pokazuju povećanje u broju nezaposlenih. Ali podaci o kojima vi pričate, da bi 400 hiljada ljudi na pitanje da li biste radili odgovara sa "da", a ostali odgovaraju sa "ne" jeste ono o čemu smo govorili, o stopi nezaposlenosti merene anketom radne snage. Dakle, postoje tačno utvrđene metodologije kako se dolazi do podataka ko u ovom trenutku nema primanja od svog rada i ko je spreman da u svakom trenutku radi.
Šta je to što vi želite u ovom zakonu da negirate? Želite da negirate težnju da se jednom aktivnom ulogom i aktivnom politikom Vlade, nadležnog ministarstva, Nacionalne službe za zapošljavanje, pokrajinskih službi za zapošljavanje, lokalnih zajednica pokrajine, pokrene jedna aktivna uloga u osmišljavanju mera za zapošljavanje i podizanju zaposlenosti u ovoj zemlji. Ako ste postavili pitanje da li postoje dve grupe ljudi, postoje dve grupe ljudi – oni koji žele aktivno da traže posao i oni koji ne žele aktivno da traže posao. Nažalost, postoji veći broj ljudi i onih koji primaju nadoknade o kojima vi pričate, a da su primili stimulativne otpremnine. Hajde da i te teme otvorimo.
Međutim, činjenica je da je Srbija u problemu, da ima veliki broj nezaposlenih i da Vlada i nadležno ministarstvo i Nacionalna služba za zapošljavanje mora da nađe sve metode da te ljude zaposli. Kolika je uloga nacionalnog akcionog plana zapošljavanja i individualnih akcionih planova za zapošljavanje govori jedan podatak, pri čemu sam ja, duboko potresena činjenicom da dva mlada lekara u Kragujevcu ne mogu da nađu posao, tražila od Nacionalne službe za zapošljavanje da li postoji raspisan konkurs na teritoriji Srbije za zapošljavanje lekara, 57 konkursa za zapošljavanje lekara opšte prakse je otvoreno u Srbiji.
Individualni akcioni plan bi značio pomoć Nacionalne službe za zapošljavanje tim ljudima i usmeravanje u tom pravcu. Sa druge strane, individualni akcioni plan bi im pomogao ako žele da se prekvalifikuju sa srednjom stručnom spremom u one koji žele da nađu zaposlenje zbog nekih njihovih razloga, zbog mogućih razloga da će sutra da otvore privatnu kliniku sa nekim od svojih ljudi. Individualni akcioni planovi pojedinaca i Nacionalne službe za zapošljavanje upravo služe da nađu najbolje puteve i metodologiju zapošljavanja ljudi koji žele da rade.
Govorili ste o tome da je ogroman broj ljudi sa visokim prosekom koji traži posao. Daću vam podatke, 9% ljudi sa završenim fakultetom čeka posao. Da li je to mnogo? Naravno da je mnogo. Ali, nije istina da većina ljudi koji imaju završene fakultete sedi u Nacionalnoj službi, jer je 91% onih koji, nažalost, nemaju završene fakultete.
Hajde na još jedno pitanje da odgovorim, a koje vi niste postavili. Agencije za zapošljavanje koje su pravna lica, koje nisu niti na teretu države, niti primaju bilo kakvu naknadu od države, zapošljavaju veliki broj ljudi koji imaju znanje i veštine o kojima vi pričate i najlakše zapošljavaju ljude sa fakultetima i najlakše ih zapošljavaju u Beogradu jer Beograd pruža najveće šanse.
Ali, ako ste dobronamerni, ako pažljivo čitate zakon, videćete da aktivne mere za zapošljavanje i aktivna politika daju nadu da će u Srbiji u narednom periodu biti manje nezaposlenih. (Aplauz.)
Izvinjavam se što se još uvek teško snalazim sa ovom tehnikom. Nadam se da će sa zakonima biti bolje.
Dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je set od tri zakona iz oblasti ekonomije. Svrha donošenja ovih zakona jeste uređenje rada institucija koje pružaju podršku privrednim subjektima. Cilj zakona je da institucije koje pružaju podršku privredi u narednom periodu rade efikasnije i jeftinije. Takođe, nije zanemarljivo da ove institucije u narednom periodu treba efikasno da sprovode programe koje je definisala Vlada kao mere ekonomske politike za ublažavanje negativnih posledica svetske ekonomske krize.
Dozvolite mi da sednem i koristim materijale, jer će mi biti prijatnije, ali to nikako ne bih želela da bude shvaćeno kao nepoštovanje ovog doma.
Prvi zakon je ovaj zakon o fondu za razvoj. Fond za razvoj kao finansijska institucija je osnovan kao potreba podrške privrednom razvoju zemlje, ravnomernijem regionalnom razvoju i postizanju zapošljavanja kroz kreditiranje pod povoljnim uslovima malih i srednjih preduzeća i preduzetnika. Garancijski fond je, takođe, osnovan kao podrška malim i srednjim preduzećima, preduzetnicima i poljoprivrednicima koji imaju kvalitetne razvojne programe, ali kratku poslovnu istoriju i relativno visoko ulaganje, relativno vrlo visok rizik ulaganja, kroz izdavanje garancija za kredite koji odobravaju poslovne banke.
Ovim zakonom predlaže se objedinjavanje aktivnosti koje su do sada obavljali Fond za razvoj i Garancijski fond. Nova institucija nastavila bi da posluje na objedinjenoj osnovi kao Fond za razvoj Republike Srbije.
Osnovni ciljevi ovog zakona su sadržani kroz efikasnije delovanje institucija, u skladu sa zahtevima ekonomskih, socijalnih i ukupnih društvenih odnosa u Republici Srbiji, kroz još intenzivnije delovanje u cilju podsticanja privrednog razvoja, ravnomernijeg regionalnog razvoja, kroz podršku privrednih subjekata malih i srednjih preduzeća i preduzetnika, kroz smanjenje državne administracije i racionalizacije operativnih troškova.
Takođe, kroz usaglašavanje sa pozitivnom komparativnom praksom koja podrazumeva da su krediti i garancije u okviru jedne institucije i kroz dalje objedinjavanje ovih poslova kojima se obezbeđuje koordinirano sprovođenje izvornih programa kao programa Vlade u okviru mera ekonomske politike, a to su, da podsetimo, programi sufinansiranja privrede sa poslovnim bankama, subvencionisanje kredita za likvidnost i trajno obrtna sredstva i subvencionisanje potrošačkih kredita.
Ovim zakonom definiše se delatnost Fonda, način finansiranja, upravljanje Fondom, kontrola Fonda, nadzor nad Fondom i druga pitanja od značaja za rad. Ko ima koristi od donošenja ovog zakon? Najpre, mala i srednja preduzeća i preduzetnici, kroz veći broj odobrenih kredita, kroz povećanje iznosa kredita, kroz izdavanje većeg broja garancija, a manji utrošak vremena, poslovne banke kroz povećanje plasmana i manje administracije, nezaposleni kroz lakši pristup mikrokreditima i niže troškove informisanja, sama institucija kroz veću efikasnost, povećan obim aktivnosti i niže operativne troškove. Na kraju, Vlada Republike Srbije kroz efikasnije sprovođenje programa mera za ublažavanja efekata krize i kroz smanjenje državne administracije, u skladu sa planom Vlade za ekonomsku stabilnost Srbije.
Ovaj zakon se upućuje u proceduru po hitnom postupku zbog potrebe stvaranja savremene institucije za sprovođenje izvornih aktivnosti Fonda, a to su krediti i garancije. U skladu sa tim je efikasno sprovođenje programa Vlade za ublažavanje efekata ekonomske krize sa ciljem da se obezbedi likvidnost realnog sektora, da se smanje troškovi poslovanja, da se zadrži postojeći nivo zaposlenosti i da se obezbedi veća konkurentnost domaće privrede.
Drugi zakon je zakon o izmenama i dopunama Zakona o privrednim komorama. Ovim predlogom zakona stvaraju se mogućnosti osnivanja i drugih komora na dobrovoljnoj bazi, kroz udruživanje privrednih subjekata radi ostvarivanja zajedničkih interesa.
Šta su osnovni ciljevi? Najpre, povećanje kvaliteta usluga komora, koje one pružaju svojim članovima, smanjenje troškova privrednih subjekata i načelo neobaveznosti, gde Predlog zakona predviđa slobodni izbor u pristupanju i stupanju, i prestanku članstva u komorama, što kroz zdravu konkurenciju povećava i kvalitet usluga i smanjenje cena komora.
Pre predlaganja ovog zakona napravljen je uporedni prikaz organizovanja privrednih subjekata u zemljama u okruženju. Analiza pokazuje da je trend da se u bivšim komunističkim državama ukida obavezno članstvo u privrednim komorama takvim kakve jesu i prelazi na sistem dobrovoljnog članstva, jer se postojeće privredne komore nisu prilagodile novim uslovima poslovanja, odnosno potrebama privrednih društava. Takav slučaj je u Slovačkoj, Bugarskoj, u Makedoniji, u BiH, u Albaniji.
U nekim zemljama i dalje postoji sistem obaveznog članstva, ali je proširena usluga besplatnih usluga koje se pružaju članovima. Bez obzira na to jak je pritisak privrednih subjekata da se pređe na dobrovoljno organizovanje i takav je slučaj u Hrvatskoj i Sloveniji. Neke od zemalja EU imaju sistem obaveznog članstva, ali potpuno drugačiju situaciju komornog sistema u odnosu na nas.
Na kraju, Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja rukovodilo se velikim brojem privrednih društava u Srbiji i mišljenjem velikog broja privrednih društava u Republici Srbiji koji smatraju da bi određene promene i liberalizacija privrednih udruženja dovele do kvalitetnih usluga i nižih cena. Donošenjem ovog zakona menja se na određen način važeći komorski sistem, stvaranje mogućnosti da se osnivaju i druge komore, kao i mogućnosti istupanja iz članstva postojećih i, naravno, ostanak u članstvu postojećih, ako su zadovoljni njihovim radom. Usvajanje ovog zakona zahteva hitno otpočinjanje pripremnih aktivnosti postojećih privrednih komora za usaglašavanje svog poslovanja sa novim zakonom i hitne aktivnosti privrednih subjekata u pravcu donošenja odluke o svom načinu udruživanja.
Treći zakon je zakon o prestanku važenja Zakona o Fondu za finansiranje spoljnotrgovinskih poslova. Fond za osiguranje i finansiranje spoljnotrgovinskih poslova formiran je 2002. godine, kao specijalizovana institucija za osiguranje od rizika u spoljnotrgovinskom poslovanju i finansiranju spoljnotrgovinskih poslova, sa ciljem unapređenja izvoza i razvoja ekonomskih odnosa sa inostranstvom. Agencija za osiguranje i finansiranje Republike Srbije osnovana je radi unapređenja izvoza i razvoja ekonomskih odnosa Republike Srbije.
Fond za osiguranje i finansiranje spoljnotrgovinskih poslova i Agencija za osiguranje i finansiranje izvoza Republike Srbije obavljaju delatnosti radi ostvarivanja istovetnog cilja, a njihove delatnosti u značajnoj meri se poklapaju, pri čemu je delatnost Agencije šira. Ne postoje razlozi za dalje paralelno postojanje oba ova subjekta i zbog toga zakon uređuje prestanak važenja Fonda za osiguranje i finansiranje spoljnotrgovinskih poslova. Suštinski, Fond se pripaja Agenciji čime se obezbeđuju neophodni uslovi za objedinjavanje poslova vezanih za podsticanje i unapređenje izvoza.
Efekti donošenja ovog zakona su u većoj efikasnosti korišćenja sredstava, što predstavlja veće stimulisanje izvoza i veću sigurnost za izvoznike, jer sve usluge se dobijaju na jednom mestu, efekat je smanjenje broja institucija, efekat je usklađivanje sa međunarodnom praksom, jer je dobra praksa pokazala da su sve zemlje u tranziciji imale jednu državnu agenciju koja se bavila izvozno-kreditnim poslovima do ulaska u EU, kada je osiguranje za račun države izdvojeno iz ostalih delatnosti.
Predlog je da, saglasno članu 161. Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije, i ovaj zakon bude donet po hitnom postupku.