Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milovan Radovanović

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, gospođo predsedniče, mogu da kažem i predsednice, ali se izražavam onako kako je to predviđeno Poslovnikom o radu Narodne skupštine.
Reklamiram, pošto i to tražite, gospođo predsedniče Slavice Đukić-Dejanović, a i traži se Poslovnikom Narodne skupštine, da mi, narodni poslanici koji reklamiramo povredu Poslovnika, citiramo, tako da reklamiram povredu Poslovnika iz člana 104, a u vezi člana 226.
O čemu se radi? Narodni poslanici dužni su da poštuju dostojanstvo Narodne skupštine i to stoji. Ovih odredbi treba svi narodni poslanici da se pridržavaju, a ne samo u načinu ophođenja, u rečima koje izgovaramo za ovom govornicom, već i u tome, što je mnogo važno, pa i važnije od manira i načina ponašanja, s tim što je potrebno da i ovo bude prisutno, da poštujemo Ustav, zakone i Poslovnik Narodne skupštine, koji ima značaj zakona u ovoj sali.
U ovom slučaju mi to ne radimo. Gospođo Đukić-Dejanović, razumem vašu potrebu, a vi ste i sami rekli da razumete nas poslanike SRS da za ovom govornicom iznosimo određena pitanja za koja smatramo da su korisna ne samo za državu, nego i za građane koji su glasali za SRS.
Mi razumemo vašu potrebu da nas sprečavate u tome, verovatno po svom ličnom nahođenju ili u dogovoru s nekim koji je isto u strukturi vlasti, konkretno sa Tadićem, svejedno, ne ulazim u to, ali očigledno je danas da vi uporno hoćete da sprečite narodne poslanike SRS da vam ukažu na kršenje Poslovnika o radu Narodne skupštine.
U članu 226, na koji sam se pozvao, stoji da narodni poslanik ima pravo, ne piše - niti u pisanom obliku, niti za govornicom, podrazumeva se na plenarnoj sednici, znači u plenumu dok traje sednica, da upućuje određena pitanja i da traži objašnjenja od ministara, tako piše u članu 226, i funkcionera u drugim republičkim organima.
Mi imamo izveštaj gospodina Ivice Dačića, ministra unutrašnjih poslova, o tome šta se sve događalo 29. jula na mitingu SRS, gde je pretučeno mnogo građana, narodnih poslanika, gde je Ranko Panić ubijen. Znam da niko od vas nije želeo da dođe do ubistva jednog mladog čoveka, bez obzira iz koje je stranke. Niko nije to želeo.
Došlo je do prekoračenja ovlašćenja. Tražili smo da se tačno utvrdi ko je naredio, ko je organizovao, ko je sve to izvršio i ništa drugo. Mi tražimo i od vas, kao predsednika Narodne skupštine, da utičete na sve svoje saradnike u strukturi vlasti da precizan, detaljan izveštaj dostave Narodnoj skupštini.
Na kraju, bez vašeg upozorenja, tražim od vas, kao predsednika Narodne skupštine i DS, da vrate mandate SRS, koja je jedna grupa mojih bivših kolega i prijatelja otela, na ime čega i zbog čega mi u SRS to znamo i govorićemo o tome u datom trenutku i kada dođe vreme za to.
Dame i gospodo narodni poslanici, reklamiram povredu Poslovnika, član 103. stav 3, a u vezi sa članom 226.
Gospođo predsedavajuća, na primedbu mog kolege narodnog poslanika mr Aleksandra Martinovića naveli ste više puta dok je bio za govornicom da ne polemišete s njim, a uporno ste u momentima njegove diskusije po pitanju povrede Poslovnika to činili.
Gospođo predsedavajuća, to i sada činite dok sam ja za govornicom. Vi za vreme govora po članu 103. stav 3. gde kaže - narodnom poslaniku i drugim učesnicima u pretresu nije dozvoljeno dobacivanje, odnosno ometanje govornika na drugi način, kao i svaki drugi postupak koji ugrožava slobodu govora. Vi to upravo sada činite i uvek to činite kada se javi poslanik SRS da reklamira povredu Poslovnika.
Kada je u pitanju sloboda govora, ako narodni poslanik ne može da ima slobodu govora u Narodnoj skupštini - ko će da ima? Ako ima narodni poslanik ili građanin Srbije slobodu da se tajno sastaje sa američkim i britanskim ambasadorima, kako onda narodni poslanik u Skupštini Srbije nema pravo na slobodu govora? Naveo sam da ste učinili povredu Poslovnika u vezi člana 103. vezano za član 225.
Više puta smo danas, a i juče iz poslaničke grupe SRS tražili od Narodne skupštine, odnosno od predsednika Narodne skupštine i predsedavajućeg sednice - da nam odgovore ili da nam omoguće zahtev koji upućujemo sa ove govornice ministru unutrašnjih poslova u vezi nemilih događaja 29. jula tekuće godine koji su se dogodili na mitingu SRS, kada je veliki broj ljudi od strane policije pretučen, kada je ovakvim gumenim metkom (govornik pokazuje gumeni metak) i bivši poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srbije i bivši član SRS Borislav Pelević pogođen i, nažalost, pretrpeo teške posledice, a i životno je bio ugrožen.
Mi poslanici SRS znamo da je veliki broj ljudi povređen. Reći ću vam da su Saša Ćirić iz Ražnja, Stame Zlatanović iz Niške Banje, Jovica Milovanović iz Merošine, Dušan Vujasinović iz Pančeva i mnogi drugi bili pogođeni ovakvim gumenim mecima i pretrpeli su lakše ili teške telesne povrede.
Zbog čega? Da bi ministar unutrašnjih poslova podneo Skupštini Srbije jedan šturi izveštaj, gde ne može da se vidi, odnosno nema utvrđene odgovornosti niti onoga ko je organizovao, niti onoga ko je naredio, niti onoga ko je izvršio sve ono što se dogodilo na mitingu SRS 29. jula tekuće godine. Mi u SRS, s pravom, tražimo od vas, predsednika Narodne skupštine ili predsedavajućeg, ne znam ko mi je sada iza leđa za stolom ...
U redu je, završavam rečenicu ... da proslede ovo pitanje nadležnim državnim organima i nadležnim funkcionerima, konkretno ministru unutrašnjih poslova.
Dame i gospodo narodni poslanici, celog dana u ovoj sali Narodne skupštine Republike Srbije govorimo o jednoj temi, o nasilju režima na vlasti 29. jula ove godine, na mitingu koji je organizovala SRS, u znak protesta protiv diktatorskog režima Borisa Tadića u Srbiji i hapšenja Radovana Karadžića.
Gledam vaša lica sada, narodnih poslanika DS-a, pogotovo. Kada je prvi put izgovoreno da je Boris Tadić diktator, reagovali ste u svojim klupama, protestovali ste, govorili ste da preterujemo u tome. Da li preterujemo kada režim na vlasti, na čelu s Borisom Tadićem, s političkim, medijskim i nasilnim merama koje preduzima, karakterišemo onako kako ga, mi poslanici SRS-a, karakterišemo? Izgleda da se vi prećutno slažete s tim ili, možda, ćutite u odnosno na ono što vam mi, poslanici SRS-a, govorimo o svemu tome, što iznosimo za ovom govornicom, jer pominjemo i navodimo mnogo činjenica i argumenata o onome šta se dogodilo?! Međutim, ja ću sada, iako nemam puno vremena, da krenem od nečeg drugog.
Gospođo Đukić-Dejanović, kao narodni poslanik SRS-a koji poštuje zakon, pravila, Poslovnik Narodne skupštine, koji je dosta rigorozan, ja ću da reklamiram ne povredu, nego nejasnoću, ne samo čl. 225. i 226, nego i člana 104. Poslovnika Narodne skupštine, koji u svom 1. stavu kaže – narodni poslanici dužni su da poštuju dostojanstvo Narodne skupštine.
Gospođo Đukić-Dejanović, da li kršim Poslovnik Narodne skupštine Republike Srbije kada pitam da li su dužni da dostojanstvo Narodne skupštine poštuju samo narodni poslanici, ili su to dužni i ostali, pre svega, predsednik Srbije Boris Tadić, ili predsednik Srbije bez Srbije, ministri u Vladi Republike Srbije, činovnici državni i radnici u državnim organima, pre svega, mislim na policiju, žandarmeriju, koja je besomučno tukla 29. jula na Trgu Republike učesnike mitinga, narodne poslanike?
Pokušali su da ubiju Borislava Pelevića ovakvim gumenim metkom. Puno ovakvih gumenih metaka su građani, učesnici mitinga, skupili na Trgu Republike. Lično sam gledao kako se ovakvi gumeni meci odbijaju od tela učesnika mitinga, koji su padali po pločnicima, i ljudi učesnici, a i ovi gumeni meci kojima su pucali policajci, žandarmerija, u nedužne ljude na Trgu Republike.
Sada, da vas pitam još nešto. Da li je saglasnost za upotrebu sile, za izazivanje nereda i nasilja u Beogradu 29. jula bila pribavljena od strane tajne obaveštajne službe, CIA-e, američke? Prema određenim informacijama, ta saglasnost za ponašanje režima na vlasti Borisa Tadića i policije prema opoziciji, odnosno najvećoj i najbrojnijoj poslaničkoj grupi, SRS-u, u ovom parlamentu je postojala, kao što je postojala njihova saglasnost i organizacija u uvođenju vanrednog stanja 2003. godine radi razbijanja SRS-a, posle odvođenja Šešelja u Hag, naravno, zahvaljujući, pre svega, Zoranu Đinđiću, pisanju optužnice protiv predsednika SRS-a dr Vojislava Šešelja.
Da li sam ja to, gospođo Đukić-Dejanović, čuo da ste me opomenuli da je isteklo vreme?
U redu. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, u ime poslaničke grupe SRS podneo sam amandman na član 15. Predloga zakona o ministarstvima.
Osnov za revolt poslanika SRS u vezi sa ovim Predlogom zakona o ministarstvima koji je podnela buduća skupštinska većina, koja se i u dosadašnjem radu iskazala kao takva, jeste to što sadašnja većina u Skupštini Srbije predlaže veći broj ministarstava nego što ih je bilo u dosadašnjem sazivu, a razlog je što treba da se zadovolje apetiti velikog broja ljudi u 19 stranaka u novoj skupštinskoj većini.
U amandmanu koji sam podneo na član 15. predviđeno je da se član 15. briše. Zbog čega? Naravno da nismo protiv Ministarstva prosvete, naravno da je potrebno da ova oblast bude regulisana odgovarajućim zakonima i da bude predviđeno ministarstvo za ovu oblast, ali smo protiv toga da se uvećava broj ministarstava. Zato smo predložili ovim amandmanom spajanje dva ministarstva, Ministarstva prosvete i Ministarstva za nauku i tehnološki razvoj.
Kao poslaniku Srpske radikalne stranke meni je pripalo zadovoljstvo da obrazlažem opravdane razloge za podnošenje ovog amandmana posle brilijantnog izlaganja prof. dr Milete Poskurice, poslanika SRS, koji je malopre pred vama naveo veliki broj razloga za spajanje ova dva ministarstva u jedno ministarstvo.
Poslanici su u obrazloženju predloga ovog zakona naveli određene razloge kao opravdanje za podnošenje ovog predloga. Između ostalog, naveli su da je donošenje ovog zakona naročito važno za funkcionisanje Republike Srbije.
Kao poslanik Srpske radikalne stranke smatram da je vama, ili onome ko vas je usmerio, motiv za podnošenje ovog predloga zakona nastojanje da se udovolji onim strankama koje će činiti ili čine buduću skupštinsku većinu, kako bi one bolje funkcionisale.
Zašto to kažem? Prvo, zato što tako mislim, a upućujete me da tako mislim drugim delom ove rečenice, gde kažete "što nije ostvarivo u situaciji kada je još na snazi Zakon o ministarstvima iz 2007. godine". Zašto? Da li su u pitanju drugačija rešenja? Da li je drugačije određeno šta konkretna ministarstva u Vladi Republike Srbije treba da rade? Ne, u prethodnom sazivu bio je manji broj ministarstava, a ovim predlogom zakona predvideli ste veći broj ministarstava da biste udovoljili velikom broju stranaka i pojedincima u tim strankama da dođu do odgovarajućih mesta i funkcija u Vladi Republike Srbije.
Dalje, u razlozima ste naveli da će se usvajanjem Predloga zakona o ministarstvima po hitnom postupku ubrzati rad na zaštiti ljudskih i manjinskih prava. To ste naveli kao jedan od razloga za donošenje zakona po hitnom postupku. Takođe ste naveli da je neophodno postojanje posebnog ministarstva za ljudska i manjinska prava, da biste odmah posle toga podneli i povukli amandman kojim se ne predviđa posebno ministarstvo za manjinska i ljudska prava.
Naravno da je apsurd i posebno me čudi što ste uopšte podneli takav amandman kojim se ne predviđa postojanje ministarstva za ljudska i manjinska prava i kojim ste predvideli da se ovo ministarstvo spoji sa Ministarstvom pravde. Naravno, ima još razloga koje mi u SRS navodimo i kojima obrazlažemo potrebu da se ova dva ministarstva koja ste predložili u Predlogu zakona spoje.
Dalje, u obrazloženju zakona kažete da će se finansijska sredstva obezbediti u budžetu Republike Srbije. Ekonomisti su izračunali da su ta sredstva, zbog povećanja broja ministarstava, za oko 700 miliona evra veća u odnosu na prethodnu vladu, što je, morate da priznate, velika razlika. Taj novac bi, kako bi rekli ovi vaši novi koalicioni partneri iz SPS-a, koji se zalažu za socijalnu pravdu, valjalo usmeriti za zadovoljenje socijalne pravde - za javnu potrošnju, za prosvetu, za zdravstvo, penzijski fond, za ujednačavanje razlika, ne zbog jednakosti, nego i zbog socijalne pravde, kod one kategorije ljudi kojih je nažalost sve više i više, a koji nemaju ni osnovna sredstva za golo preživljavanje.
Naravno, mi u Srpskoj radikalnoj stranci smo predvideli ovim amandmanom, kao što sam naveo, da se ovo ministarstvo zove ministarstvo za prosvetu, nauku i tehnološki razvoj. Ne bih posebno citirao odredbe člana 15. i člana 14, gde su navedena ovlašćenja, obaveze jednog i drugog ministarstva, samo ću da kažem vama poslanicima Narodne skupštine Republike Srbije, a i javnosti, da ima razloga da se spoje ova dva ministarstva, ne samo zbog toga što regulišu sličnu ili približno sličnu oblast, nego i zbog velikih troškova koje biste uštedeli u narednom mandatnom periodu dok budete na vlasti.
Kadrovi koji su potrebni za nauku i tehnološki razvoj upravo proističu od osnovnog, preko srednjeg i visokog obrazovanja, i potrebno je da se to prati kroz normativnu delatnost odgovarajućim zakonima. To je još jedan razlog zbog čega predlažemo da se ova dva ministarstva spoje u jedno ministarstvo. To je zato što, naglašavam još jednom, postoji izuzetna povezanost između ove dve oblasti i delokruga rada ova dva ministarstva. To bi bilo funkcionalno i racionalno i dovelo bi do toga da naš obrazovni sistem bude jedinstven i objedinjen u jednu celinu po pitanju državne uprave i nadležnosti i brige za vođenje ove dve oblasti, što bi usmerilo odgovarajuće ljude, pre svega ministre, buduće ministre, i naravno budućeg predsednika Vlade da na jednom mestu sagleda sve potrebe i razloge za bolje funkcionisanje ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja.
Naravno, u znatnoj meri bi se smanjili troškovi državne administracije, jer po ovom vašem predlogu imaćemo administraciju i u jednom i u drugom ministarstvu, a kada bi se objedinila ova dva ministarstva onda bi se ti troškovi za funkcionisanje državne administracije, državne uprave prepolovili, što nije tako malo.
Već sam rekao, ekonomisti su izračunali da povećavanjem broja ministarstava, da biste zadovoljili apetite pojedinih ljudi iz vaših koalicionih stranaka buduće vlade... Vi ste predvideli i veći broj potpredsednika Vlade, i nažalost, prekršili Ustav kada ste u Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o Vladi pomenuli zamenika predsednika Vlade, što je protivustavno. Naveli ste da postoji prvi potpredsednik, što je takođe protivustavno; potpredsednik je predviđen Ustavom, što nije sporno, i njega određuje sama vlada, ali drugi potpredsednik ili peti, šta ja znam koliko ćete ih predvideti, to je protivustavno, kao što ste protivustavno predvideli tim zakonom da u Vladi postoji zamenik predsednika Vlade.
Ako budete izglasali ovaj zakon o izmenama i dopunama Zakona o Vladi, vi ćete prekršiti Ustav. Nažalost, to nije prvi put, to činite permanentno, samo je bitno da zadovoljite svoje ambicije, svoju političku volju i, naravno, mnogo privilegija i povlastica koje nose funkcije na koje su se usmerili pojedini ljudi iz buduće skupštinske većine.
Dame i gospodo narodni poslanici, javljam se po Poslovniku, čl. 225. i 226, a, radi javnosti, odredbe tih članova Poslovnika Narodne skupštine predviđaju da narodni poslanik ima pravo da traži određena objašnjenja i obaveštenja od predsednika Narodne skupštine.
Međutim, postoji nešto drugo što mene ozbiljno zabrinjava, a to je stanje u društvu.
Stanje u državi, kriza u svim sferama društva, gde postoji visok stepen kriminala, afere u svim oblastima društva, da vam ne pominjem mnogobrojne afere, ''finansijsku'', ''energetsku'', ''prosvetnu'', ''drumsku mafiju'', kao i ono što je zabrinjavajuće, pogotovo za nas, poslanike SRS-a, a to je što je veliki broj članova Vlade, iz prethodnih sastava, od 2000. godine, pa nadalje, i iz sadašnjeg sastava, debelo ogrezao u te afere.
Da ne pominjem ''cementnu mafiju'', ''šećernu mafiju'', "Sartid", Nacionalnu štedionicu, gde je debelo uključen čovek koga je, na predlog Martina Šlafa, neko tamo u Njujorku proglasio za najboljeg ministra finansija u 2006. godini, što nije tačno.
Da su proglašavali nekoga ko je najviše ukrao u jednoj državi, onda bi to sigurno bio Mlađan Dinkić, koga su proglasili za najboljeg ministra finansija.
Istovremeno, sve je niži životni standard građana Srbije. U javnosti čujemo ovih dana da predsednik Narodne skupštine, gospodin Oliver Dulić, o istim stvarima iznosi različita mišljenja.
Ako je legalista i zagovara da će postupiti u skladu s Ustavnim zakonom u vezi s raspisivanjem izbora za predsednika Srbije, jer kaže da mu to odredbe Zakona nalažu, šta je sa odredbama Zakona o lokalnim izborima, koje mu nalažu da u roku od 15 dana raspiše izbore za predsednika Skupštine grada Beograda, odnosno za gradonačelnika Beograda. Ista stvar, po zakonu, a dva različita aršina. Po tome treba građani Srbije da mere ko je legalista i za šta se ko zalaže.
Ono što meni posebno smeta, kao građaninu i poslaniku SRS, jeste mišljenje Odbora za ustavna pitanja od danas. Kažu da nije u obavezi predsednik Narodne skupštine da raspiše izbore, jer je ostalo manje od šest meseci, a zakon nije donet.
Odakle neko i Odbor za ustavna pitanja zna da je ostalo manje od šest meseci, kada se još ne zna kada će biti raspisani izbori i za koji datum će biti određeno održavanje tih lokalnih izbora na koje se oni pozivaju?
Dame i gospodo narodni poslanici, u ime poslaničke grupe SRS, podneo sam amandman na član 55. Predloga zakona o putnim ispravama.
Stav 1. Predloga zakona glasi: "Propisi na osnovu ovlašćenja iz ovog zakona doneće se u roku od tri meseca od dana stupanja na snagu ovog zakona".
U ovom amandmanu predložio sam da taj rok od tri meseca, koji je krajnji rok za donošenje propisa od strane Vlade, koja donosi odluke i uredbe kao podzakonske akte, bude skraćen na 60 dana, znači, na dva meseca.
Ako imamo u vidu prikladnost i primerenost rokova iz ovog istog predloga zakona, recimo, iz člana 34. stav 1, gde je predviđeno da se o zahtevu za izdavanje putne isprave nadležni organi izjašnjavaju u roku od 30 dana, ili eventualno u stavu 2, pa u stavu 3 - izuzetno od ovih odredaba, kada je u pitanju neka hitnost, nadležni organ je obavezan da reaguje čak i u roku od 48 sati, mi u SRS smatramo da je rok od 60 dana dovoljno vremena da Vlada, u formi podzakonskog akta, odluke ili uredbe, donese odluku o regulisanju određenih pitanja, za šta je ovlašćena odredbama ovoga predloga zakona.
Međutim, u okviru ovog člana 55. u stavu 2. stoji: "Do početka primene podzakonskih propisa iz stava 1. ovog člana primenjivaće se propisi doneti do dana stupanja na snagu ovog zakona, ako nisu u suprotnosti sa odredbama ovog zakona."
Ovo je, po meni, zabrinjavajuće i žao mi je što nije tu gospodin ministar Jočić, ali tu je predstavnik Vlade, koliko sam čuo, gospodin Todorović. Članom 9. i članom 10. regulisano je izdavanje diplomatskih pasoša, službenih pasoša, koji su vezani za obavljanje državnih funkcija
S tim u vezi, i vezano za stav 2. člana 55, da će se podzakonski akti primenjivati samo u slučaju ako nisu u suprotnosti sa ovim zakonom, navešću vam primer da je odlukom Saveta ministara, koja je objavljena 2003. godine u "Službenom listu" br. 37/204, određeno da doživotne diplomatske pasoše imaju sledeća gospoda: Zoran Živković, Dragoljub Mićunović, Nataša Mićić, Goran Svilanović, Milo Đukanović, nije bitno, on je u Crnoj Gori, ionako ne sme da putuje van Crne Gore jer će ga uhapsiti zbog šverca cigareta, ovako podmićuje pravosuđe, određene ljude u Italiji sa po 200 hiljada evra na određeno vreme, tako da nije problem sa njim.
Ni Zakonom o putnim ispravama iz 1996. godine, niti ovim predlogom zakona nije predviđena mogućnost ostvarivanja prava na doživotni diplomatski pasoš, jer je on vezan isključivo za obavljanje državne funkcije i u određenim drugim slučajevima, da ne čitam sad iz Predloga zakona.
Pošto je taj propis, podzakonski akt Saveta ministara iz 2003. godine, u suprotnosti sa tada važećim zakonom i sada sa ovim predlogom zakona, molim vas, kao Ministarstvo unutrašnjih poslova, da reagujete i da određenoj gospodi koja ostvaruju pravo, a naveo sam njihova imena, na držanje diplomatskog pasoša, naravno, ne uskratite, a onim licima koja nemaju osnova da imaju diplomatski pasoš, kao, recimo, Zoranu Živkoviću…
Nataša Mićić je narodni poslanik, pa dok ima tu visoku državnu funkciju naravno da ima mogućnost da ima diplomatski pasoš. Ali, ima lica koja ostvaruju to pravo, pogotovo Goran Svilanović, ako ne računamo njegovo članstvo u Međunarodnoj kriznoj grupi, koja radi na razbijanju ranije SFRJ, SRJ, sada Srbije, gde se javno zalaže za otimanje i odvajanje Kosova i Metohije od Srbije. Apsolutno je neopravdano da takav državljanin Srbije ima diplomatski pasoš uopšte, a kamoli doživotni diplomatski pasoš.
Apelujem na vas iz Ministarstva unutrašnjih poslova da reagujete, jer se radi ne samo o neopravdanim slučajevima posedovanja diplomatskog pasoša, nego o protivzakonitom držanju diplomatskog pasoša do kraja života. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, u ime poslaničke grupe SRS podneo sam amandman na član 15. Predloga zakona o budžetu Republike Srbije za 2007. godinu, kojim se predviđa brisanje člana 15.
Već su vam poslanici poslaničke grupe SRS u prethodnim izlaganjima dosta iscrpno obrazložili zašto SRS smatra da ne treba u budžetu Republike Srbije da bude predviđen termin, ideja, institucija Nacionalnog investicionog plana.
Znate da se Nacionalni investicioni plan kao ideja pojavio prošle godine, i to vaninstitucionalno, u glavama i u određenim predviđanjima trošenja sredstava tadašnje Vlade Republike Srbije. Konkretno, ministar koji je zadužen za sprovođenje Nacionalnog investicionog plana, gospodin Mlađan Dinkić, pre nego što je ugrađen u određene delove teksta Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o budžetskom sistemu, trošio je taj novac i pri tome je dosta zloupotrebe vršeno od strane članova Vlade, a pre svega njega kao ministra u toj vladi.
Postavlja se pitanje kada ćemo imati vladu i članove vlade u koju ćemo imati poverenje po pitanju trošenja velikih sredstava narodnih para, odnosno budžeta Republike Srbije? Vremenom, ta ideja je postala institucionalizovana, tako da su sada u zakonu o budžetu Republike Srbije za 2007. godinu predviđene konkretnije odredbe o načinu primene Nacionalnog investicionog plana.
Po članu 15, konkretno, predviđeno je u suštini, da ne bih čitao član 15. Predloga zakona, da se nalog za izvršenje ukupnih izdataka za realizaciju Nacionalnog investicionog plana poveri funkcioneru koji se brine o projektu Nacionalnog investicionog plana, kao i nadležnom ministru koji vodi Nacionalni investicioni plan, u konkretnom slučaju gospodinu Draganu Đilasu iz Demokratske stranke, ministru bez portfelja koji je zadužen za Nacionalni investicioni plan.
Ja lično, kao poslanik SRS, a znam pouzdano i svi poslanici Srpske radikalne stranke, imajući u vidu određena ponašanja gospodina Dragana Đilasa iz Demokratske stranke (a znam da će poslanici Demokratske stranke negodovati i neće prihvatiti ovo obrazloženje, neće im se svideti), upravo zbog zloupotrebe kod preuzimanja prava prenosa svetskog fudbalskog prvenstva 2006. godine iz Nemačke, kada je BK platila prenos 3 miliona i 100 hiljada evra, znate dobro šta se desilo sa BK televizijom, platila je 2 miliona i 800 hiljada evra; za taj iznos su predviđena i prava prenosa i za Makedoniju, Kosovo i Metohiju i za Crnu Goru, otprilike, polovina tog ukupnog iznosa od 2 miliona i 800 hiljada evra.
Naime, firma gospodina Dragana Đilasa je otkupila pravo prenosa od BK televizije i prodala ga Radio-televiziji Srbije; kako vi kažete - informativnom servisu građana Srbije, a to je jednostavno bio informativni servis tada Vlade Srbije, a sada konkretno Vojislava Koštunice i Borisa Tadića. Prodali su Radio-televiziji Srbije pravo prenosa za tri miliona i 100 hiljada evra i oštetili državu za priličan iznos novca; predviđa se da je to bilo oko dva miliona evra.
Usput, određene banke, konkretno Meridijan banka i jedna pivara iz Novog Sada platili su posredniku u preuzimanju prava reklame u toku Svetskog prvenstva u fudbalu, ukupno dva miliona i 500 hiljada evra firmi Dragana Đilasa, "Dajrekt mediji", za reklamiranje u toku trajanja Svetskog prvenstva u fudbalu. Data sredstva dugo vremena nisu bila uplaćena. Kasnije, nemam podatak da li jesu, pretpostavljam da nisu.
Zbog toga mi poslanici Srpske radikalne stranke smatramo da je potrebno da se glasa za ovaj amandman i da se ova materija konkretno uredi posebnim zakonom, kada su u pitanju veliki iznosi sredstava.
Dame i gospodo narodni poslanici, Predlog zakona o deviznom poslovanju nastao je kao rezultat razmišljanja stručnih službi Ministarstva finansija, lica koja su zadužena da prate ovu problematiku i, naravno, onoga što se desilo 21. maja u vezi sa referendumom u Crnoj Gori za donošenje odluke o njihovom odvajanju, odnosno osamostaljivanju, iz zajedničke države Srbija i Crna Gora.
Da ne govorim o tom pitanju, s obzirom da se radi o čistom falsifikatu i u odsutnosti demokratski izražene volje građana za odvajanje ovog dela zajedničke države, odnosno Republike Crne Gore iz sastava zajedničke države Srbija i Crna Gora.
Zakon o deviznom poslovanju je posle petooktobarske revolucije donet aprila 2002. godine, kao što stoji u obrazloženju ovog zakona. On reguliše materiju iz ove oblasti na jedan drugačiji način nego do sada.
Rešenja koja su predložena u ovom predlogu zakona mogu biti bolja, jesu bolja od rešenja iz prethodnog Zakona o deviznom poslovanju i treba da regulišu materiju, kao što stoji u samom Predlogu zakona, iz ove oblasti koja važe za Republiku Srbiju.
S obzirom da su u međuvremenu nastala neka nova rešenja koja su sistemski vezana za devizno poslovanje, a nalaze se u drugim zakonima, potrebno je bilo da na jedan celovit način regulišete ovu materiju ovim zakonom koji se zove Zakon o deviznom poslovanju.
Naravno, ovaj zakon, s obzirom da je funkcionalno vezan za neke druge zakone, kao što je Zakon o spoljnotrgovinskom poslovanju, Zakon o hartijama od vrednosti, Zakon o bankama, Zakon o dobrovoljnim penzijskim fondovima, potrebno je funkcionalno povezati sa rešenjima koja su predviđena u navedenim zakonima.
To je tema kojom treba da se bave ekonomisti, ljudi koji se bave ovom problematikom i naravno državni organi, institucije iz ove oblasti.
Mi poslanici SRS u Narodnoj skupštini želimo o ovome da pričamo sa različitih aspekata, ali da ne prelazimo okvire iz Predloga zakona o deviznom poslovanju.
Meni lično, s obzirom da sam imao nameru, naravno da i dalje imam nameru da pričam o onome što sam već razmišljao da kažem za govornicom, ministar finansija gospodin Mlađan Dinkić je izašao iz ove sale, s obzirom da on ima drugačije mišljenje, ali sporili smo se jednom prilikom po ovoj temi pre izvesnog vremena, upravo u ovoj sali i za ovom govornicom. Nije sporno da je došlo do ukidanja saveznog na nezakonit, nelegalan način, a na ovaj način legitiman način od strane Narodne skupštine pokušaj donošenja novog zakona o deviznom poslovanju.
Jeste da stoji da je ovo sistemski zakon, da ima neke novine, kao što reče predstavnik predlagača Vlade Republike Srbije, da ima određenih novina, da se kod rezidenta prenose sredstva, da se mogu izvršavati, ali posle njihove naplate, odnosno izmirenja obaveza prema državi, da se uvodi krivična odgovornost kod deviznog poslovanja nakon kontrole deviznog inspektorata i niz drugih novina koje su predviđene ovim zakonom.
Međutim, šta je ovde sporno? Sporno je suštinsko pitanje, kao i kod svih drugih zakona – sprovođenje rešenja iz zakona koji su usvojeni u ovoj Narodnoj skupštini. Da li se poštuju ta rešenja, da li se poštuju ti zakoni, to je suštinsko pitanje u našem pravnom sistemu. Ozbiljna država i ozbiljna vlast treba posebno tim pitanjem da se pozabavi i smatram da ova vlast, uključujući i gospodina ministra finansija, ne može ozbiljnije da se pozabavi ovim pitanjem sve dok SRS ne dođe na vlast i učini ovu državu da ona bude pravna, da se poštuju zakoni, da se zakoni sprovode onako kako se donose.
Ovaj zakon ima neke svoje kvalitete, ali daleko od toga da je dobar zakon. Jeste da je u spoljnotrgovinskom poslovanju bitan element finansijske transakcije u platnom bilansu. Gde je sada naša država u platnom bilansu po pitanju spoljnotrgovinskog poslovanja, koliko smo u deficitu, jer se računa da smo blizu 5,5 milijardi dolara u deficitu po pitanju spoljnotrgovinskog poslovanja. Kada ćemo taj deficit da smanjimo, kada ćemo ga dovesti na nulu, a da ne govorim kada ćemo preći u onu drugu krajnost, odnosno suficit, gde imamo veći izvoz nego što imamo uvoz u tom poslovanju.
Posebno je sporno za mene kao poslanika SRS upravo devizno poslovanje NBJ, posle toga NBS, od 2001. godine nadalje, a zašto? Ja ću vam navesti odredbu člana 27. koja i ovom prilikom reguliše pitanje depozita u deviznom poslovanju, ili kako se kaže u naslovu ovog člana – depozitni poslovi, da banka, bez ograničenja, drži devize i na računima kod banaka u inostranstvu.
Upravo sam hteo malo i sa tog aspekta da za ovom govornicom pričam, da vam kažem nešto, a pri tom da ministar finansija bude prisutan i da uzme učešće, da negira ono što budem rekao.
Znamo da je poštena vlast mnogo potrebna ovoj državi. Na jednoj strani je sve veći broj ljudi koji su bez osnovne egzistencijalne mogućnosti za preživljavanje, a na drugoj strani odvaja se jedna manja grupa ljudi, koja se enormno bogati, ne na regularnim, zakonitim poslovima, nego upravo na pljački državne imovine.
Jedna od pljački državne imovine desila se u vezi sa deviznim poslovanjem i depozitnim poslovima 2002. godine, kada je upravo predstavnik predlagača po ovom predlogu zakona Vlade Republike Srbije ministar finansija gospodin Mlađan Dinkić nezakonitim i protivpravnim poslovanjem, bez odluke tadašnje Savezne vlade, bez odluke Vlade Republike Srbije, Vlade Crne Gore, izvršio depozit deviznih sredstava u dolarskom delu deviznih sredstava u jednu banku koja se tada zvala "Veksim banka", a kasnije promenila naziv u "Evroaksis banka", suprotno standardima međunarodne banke za obračun u Bazelu, koja je u dva navrata upozoravala i Narodnu banku Jugoslavije i tadašnju vlast u Beogradu da je nemoguće i da ne sme ovo da se radi.
Iz te "Evroaksis banke" kasnije su se obavljali komercijalni poslovi i po tom pitanju je međunarodna banka za obračun u Bazelu reagovala. Prvo, ne mogu da se vrše depoziti deviznih i dinarskih sredstava u stranoj banci, ako su akcionari domaća fizička ili pravna lica. To nije standard po toj banci i nije to međunarodni standard.
Pored upozorenja, upravo tadašnji guverner NBJ gospodin Mlađan Dinkić je to radio.
Radio je zato što je ovu banku formiralo desetak pravnih lica iz zemlje, pa i inostranstva. Iz inostranstva nama dobro poznati Energy Financing Team ili EFT Vuka Hamovića, firma iz Londona, koji je bio akcionar, valjda još jeste, "Evroaksis banke" u Moskvi.
Drugi razlog zbog čega je reagovala banka za međunarodni obračun u Bazelu je to što iz deviznih i dinarskih rezervi država u bankama u inostranstvu ne mogu da se vrše komercijalni poslovi, ne mogu da se rade te stvari.
I pored upozorenja gospodin Mlađan Dinkić i dalje je držao devizna sredstva, i dalje ih je uvećavao u toj banci; i ne samo devizna sredstva, bio je priličan iznos i dinarskih sredstava u ovoj banci u Moskvi.
Naravno, ta devizna sredstva naše države, naših građana pod vrlo rizičnim aranžmanima i dalje su u komercijalnim poslovima sa klijentima u Rusiji rađeni uz kamatne stope od 13 do 15% godišnje.
I centralna banka Ruske Federacije dostavljala je vlastima u Beogradu podatak da se deo profita koji se ostvari iz ovih komercijalnih poslova na račun državnih deviznih sredstava, zahvaljujući Mlađanu Dinkiću i preko EFT Vojina Lazarevića, koristi za finansiranje jedne tada članice DOS-a i sada vladajuće stranke. Nije to bez razloga.
Finansijski aranžmani na relaciji NBJ - "Veksim", odnosno "Evroaksis banka", firma iz Londona Vuka Hamovića EFT i tadašnja i sadašnja stranka na vlasti, dogovoreni su početkom 2003. godine na Svetom Stefanu. Od toga ko je imao koristi, ko štetu? Koristi su imali pojedinci, korist je imao Mlađan Dinkić i ta stranka tadašnjeg DOS-a, ta stranka koja je sada na vlasti i koja je sada u Vladi Republike Srbije. Ko je imao štetu od ovoga? Štetu uvek imaju građani Srbije, štetu uvek ima narod, sve dok ne dođe SRS na vlast imaće narod i građani Srbije štetu.
Jeste da je teška situacija, jer se nalazimo u periodu tranzicije. Veoma rizična i teška situacija za sve zemlje koje se nađu u takvom jednom trenutku, pa i za našu Srbiju. Međutim, mnogo bi bilo lakše i bolje za državu, za narod i za sve građane Srbije da sve što se radi po pitanju tranzicije, pitanju privatizacije, koja je poseban problem danas, s obzirom da imamo stečajnu mafiju, na svu sreću deo te mafije se nalazi u zatvoru i treba da bude u zatvoru... Imamo mnogo kriminala i kod saobraćajne mafije i kod informativne mafije. Bilo bi bolje da svega toga nema i da posvetimo pažnju stvaranju boljih i kvalitetnijih uslova za život svim građanima Srbije, da ono što imamo delimo svima, ne podjednako po pitanju socijalne demagogije, nego da se ne krade, da se ne pljačka, da se ne otima od građana Srbije, od države.
To je suština priče koju vi u vlasti niste sposobni trenutno da sprovedete. Baš naprotiv, i dalje vršite pljačku i krađu od ove države i od ovog naroda i tek će dolaskom SRS doći do slobode građana Srbije, oslobodićemo građane Srbije straha od kriminala, od tajkuna, od mafijaša, od šetanja po Srbiji Velimira Ilića i drugih ministara i lažnih obećanja da će ovo, ono uraditi, da će izgraditi puteve magistralne, regionalne, poljske, šumske i šta ja znam kakve sve.
Jedna od afera koja je poznata građanima Srbije je afera kofer. Znate vi za kofer i za 100.000 evra. U to su umešani, po pričama onih učesnika u toj aferi, i Radovan Jelašić, guverner NBS, i viceguverner i još neki funkcioneri drugih stranaka. Po tom pitanju tajac. Stavljena je tačka, nikom ništa, ništa se ne radi, istražni organi, sudski organi ne gone krivce ili bar mi nemamo informaciju da gone stvarne krivce i da obaveštavaju javnost da se vidi šta se radi po tom pitanju.
Poseban je problem, dame i gospodo, u deviznom poslovanju, koje je predmet ovog predloga zakona, kako je došlo do formiranja Nacionalne štedionice.
Privatna Nacionalna štedionica formirana je, zahvaljujući Mlađanu Dinkiću, Miroljubu Labusu, od državnih para. Opet isti igrači u sličnoj priči. Opet isti učesnici, opet EFT, Vuk Hamović, Vojin Lazarević. Tom prilikom opljačkana je država ne samo za veliki iznos sredstava, nego za imovinu bivšeg ZOP-a, odnosno Službe društvenog knjigovodstva, znači oprema, poslovni prostor, čiji je deo sada na korišćenju ove šifrovane stranke G17 plus, koji je deo Vlade Republike Srbije.
Nacionalna štedionica u međuvremenu je prodata EFG-u, Evrobanci iz Grčke. Niko se ne pita čija je ta imovina koja je prodata. Pitaju se pošteni ljudi iz SRS, i ne samo oni, ima poštenih ljudi još u Srbiji koji su javno iznosili svoje stavove, stručnjaka iz ove oblasti, iz oblasti ekonomije i finansija. Trebalo bi svi mi poslanici da znamo, trebalo bi građani da znaju da je ovo pitanje odlaska u prošlost, u istoriju političku stranke koja je mnogo toga nanela ovoj državi i građanima Srbije zbog pljačke velikih sredstava, i to državnih sredstava, kako deviznih, tako i dinarskih.
Takođe, kaže se ovde u članu 57, koji govori upravo o uvođenju krivične odgovornosti, da ko kupuje od fizičkih i pravnih lica, bez odobrenja Narodne banke, devizna sredstva podleže krivičnoj odgovornosti. Parafraziram. Gde je krivična odgovornost za državne funkcionere? Zašto krivično ne odgovara Mlađan Dinkić za sve što je uradio u našoj državi, gde je naneo ogromnu štetu i državi i građanima Srbije?
Treba, kao što u članu 60. kod prekršajne odgovornosti kaže da ako se platni promet sa inostranstvom ne obavlja preko NBS kazniće se toliko i toliko, da ne čitam iznos. Naravno da treba, ali da li imaju građani poverenje u NBS, u ljude koji vode NBS, u Radovana Jelašića, u onog viceguvernera Dušana Simića koji je bio u pritvoru? Je l′ se tako zove, nisam možda pogrešio? Dejan Simić, koji je bio dva ili tri meseca u pritvoru zbog afere kofer, ponovo se vraća na neko odgovorno mesto, rukovodeće mesto u NBS.
Pa kako građani Srbije da imaju poverenje u državu, u institucije, državne organe, u nas političare, kako mogu građani Srbije da imaju poverenja u ljude koji treba da vode pošteno ovu državu, na pošten način, u skladu sa zakonom, a oni sami pljačkaju državu i upravo te građane? I zato nemojte da se čudite što građani Srbije daju poverenje upravo Srpskoj radikalnoj stranci. Približavamo se onoj famoznoj crti, kritičnoj za vas, gde će mnogi, ne svi... Ne kažem ja da u G17 plus ili u Demokratskoj žutoj Tadićevoj stranci, sa tajkunima Draganom Đilasom i drugima, nema poštenih ljudi, ima, ali kada govorimo o kriminalu konkretno kažemo – Mlađan Dinkić je kriminalac, mafijaš, lopov, Miroljub Labus takođe.
Kada govorimo konkretno o kriminalu, govorimo konkretno sa imenima i prezimenima. Mi ne generalizujemo stvari, kao vi što radite. I nije slučajno da su se mnogi sada u vlasti uplašili dolaska SRS na vlast, jer se približavamo onoj kritičnoj tački, odnosno procentu od 50% poverenja građana Srbije, da će se naći u zatvoru. I naći će se u zatvoru i treba da budu u zatvoru, tamo im je mesto.
Dame i gospodo narodni poslanici, amandman na član 2. Predloga zakona o crkvama i verskim zajednicama, koji je podnela koleginica narodni poslanik, ima svojih osnova po nekima da bude prihvaćen, ali po nekima ne.
Moje lično mišljenje kao narodnog poslanika po pitanju ovog amandmana sve zavisi od strategije državnog organa, odnosno nadležnog ministarstva i gospodina ministra kakav zakon hoćemo da imamo. Mi smo čuli i u izlaganju gospodina ministra, kada je obrazlagao u načelnoj raspravi i iznosio razloge za opravdanost i donošenje ovakvog predloga zakona o crkvama i verskim zajednicama, zašto je upravo takav zakon podnet Narodnoj skupštini, ali smo u diskusijama, pogotovo nas narodnih poslanika SRS, čuli zašto je dobar donekle, ali i zašto i nisu dobra neka važna, suštinska rešenja iz Predloga ovog zakona.
Naravno, član 2. u stavu 1. glasi: "Niko ne sme biti podvrgnut prinudi koja bi mogla ugroziti slobodu veroispovesti, niti sme biti prisiljen da se izjasni o svojoj veroispovesti i verskim uverenjima ili njihovom nepostojanju." Šta se ima zameriti ovom stavu člana 2? Po meni skoro ništa, ali može da bude preformulisan ovaj član 2. sa istim značenjem.
I ako mi, to se naglašava na nekoliko mesta, kao demokratsko društvo hoćemo da imamo civilizovan, moderan zakon, moramo da poštujemo verske slobode i prava svakoga, apsolutno svakoga ali ne i onih koji se nalaze u određenim verskim grupama, organizacijama, udruženjima i sa tog aspekta deluju štetno za društvo i državu, onda ne možemo da prihvatimo takav jedan pristup, pogotovo što takav pristup ima mogućnosti da ograničava slobodu i prava i veroispovest nekog drugog građanina naše zemlje.
E, oko toga ko ograničava slobodu veroispovesti ovde po meni je veoma bitno reći nekoliko stvari. Neko će da mi kaže - gospodine poslaniče, mi govorimo o Predlogu zakona o crkvama i verskim zajednicama koji treba da važi na teritoriji Republike Srbije, i biće u pravu. Ali, sa aspekta zaštite srpskog naroda moramo da reagujemo na to da se ta ista prava uskraćuju u Hrvatskoj Srbima, da se osvrnemo na viševekovno unijaćenje i prelazak u katoličku veru prisilom.
Od 1991. do 2006. godine ili po statističkim podacima do 2003. godine kada je unijaćeno, odnosno prekršteno 30.000 Srba prisilom. Tu se ne radi o delovanju Rimokatoličke crkve samo.
Mogu da budem slobodan pa da kažem da se ovde radi o čistom, definisanom prozelitizmu, nasilnom prekrštavanju i prevođenju Srba pravoslavne veroispovesti u Srbe rimokatoličke veroispovesti. Država mora da reaguje na to.
Šta radi onaj, neću da upotrebim neku ružnu reč, ministar inostranih poslova, a rado bih za ovom govornicom rekao jer on to zaslužuje, ali neću. Šta radi ministar inostranih poslova, Vuk Drašković? Zašto ne uputi protestnu notu nadležnim međunarodnim organizacijama, evropskom parlamentu koji se tako zdušno bori protiv delovanja verskih sekti, parlament koji se bori za poštovanje slobode i prava na veroispovest svih građana Evrope i sveta.
Pričali smo o tome i doneli odgovarajuće rezolucije 29. januara 1996. godine i 4. septembra 2003. godine. Trebalo bi da reaguje država Srbija na uzurpiranje, vršenje diskriminacije, uznemiravanje i najveći vid kršenja slobode i prava na veroispovest određenom broju građana Srba u Hrvatskoj, i to Srba koji su ostali tamo da žive i Srba koji se vraćaju u Republiku Hrvatsku.
Trebalo bi, gospodine ministre, nisam čuo da ste reagovali, trebalo bi da to uradite jer zaista se radi o kršenju najstarijih prava i sloboda naroda uopšte. Ratovi su vođeni zbog kršenja ovih prava i sloboda, da ne navodimo primere kroz istoriju, krstaške ratove, ratove u Nemačkoj, zadnji ratovi na našem prostoru, građansko-verski rat na teritoriji bivše SFRJ, pa trenutno rat koji se vodi između protestanata i katolika u Severnoj Irskoj dovoljno nam govori da zamena i alternativa tim beskrajnim sukobima, zbog različitosti verskih ubeđenja, mora da bude tolerancija prema verovanju i verskim slobodama i pravima svih građana sveta, svih naroda sveta.
Pa i Srbi imaju pravo da veruju i da pripadaju određenoj veri, srpskoj pravoslavnoj veri u Hrvatskoj, a ne da im se nameće i da budu prisiljeni da menjaju veru i da se prekrštavaju u drugu veru, da budu pripadnici Rimokatoličke crkve.
Dame i gospodo narodni poslanici, ministar izađe, a upravo sam hteo da mu kažem da mu nije lako u ovoj sali.
S jedne strane, jedni poslanici ga kritikuju i napadaju zbog toga što je Predlog zakona previše liberalan, a sa druge strane poslanici SRS, mi iz poslaničke grupe, kritikujemo ga zato što je, s jedne strane, dobro uradio kada je predvideo postojanje tradicionalnih crkava i verskih zajednica, a kritika ide na račun pre svega člana 17, gde je dao previše slobode i previše liberalne odredbe o mogućnosti registracije nekih drugih verskih zajednica.
U svakom slučaju, ovaj predlog zakona može biti dobar samo ako se usvoje amandmani SRS, inače u suprotnom ne bi mogao da bude kvalitetan.
Što se tiče konkretno člana 4. Predloga zakona o crkvama i verskim zajednicama i amandmana koleginice na član 4, mi u SRS smatramo da i u članu 4. i u odredbama podnetog amandmana ima izraza, termina koji ne treba da stoje tu, a oni daju suštinu, pojmovnu suštinu odredbe člana 4. ovog predloga zakona i odredbe amandmana na član 4.
O čemu se ovde radi. Kaže se i u članu 4, a i u amandmanu koleginice narodnog poslanika - u smislu ovog zakona su tradicionalne crkve i verske zajednice, što je i u redu, konfesionalne zajednice; gospodine ministre, zar nisu sve crkve koje predviđate dalje u članovima 11. do 17. Predloga zakona konfesionalne, pripadaju sve crkve koje su predviđene odredbama člana 11, 12, 13. do člana 17. pripadaju određenoj religiji i konfesiji kao religioznoj grupi.
Ako govorimo o tome da je religija hrišćanstvo, crkve koje pripadaju konfesiji, odnosno religioznim grupama, pravoslavnoj konfesiji, rimokatoličkoj konfesiji, protestantskoj konfesiji, zatim određene religije, islam, taoizam, zatim jevrejska verska zajednica, ona takođe nije konfesija, ali je religija. Znači, ako govorimo o crkvama i verskim zajednicama, sve su one konfesionalne.
Mogli ste da kažete - crkve i verske zajednice i druge konfesionalne zajednice. Onda bi imalo smisla i povezanosti sa ovim pojmom da hoćemo da damo naglasak na tradicionalne crkve i verske zajednice.
Amandmanom koleginice ide se u jednu mnogo veliku širinu. Koleginica narodni poslanik je navela, pored crkava, verskih zajednica, konfesionalnih zajednica i druge verske zajednice i druge verske grupe.
Ako ste, gospođo Nestorović, predvideli verske grupe samo u ovom amandmanu na član 4, trebalo je da razradite kroz ceo zakon postojanje verskih grupa, pa i registraciju. Da bude vaš smisao, vaša logika primedbi na Predlog zakona o crkvama i verskim zajednicama smislena, da bude koherentna i konzistentna, povezana i principijelna.
Naravno, uživaju sve ove crkve i verske zajednice, verske grupe, konfesionalne zajednice, kao što kažete, kolektivne verske slobode. One mogu biti samo nosioci, subjekti verskih sloboda.
Uživaoci su pojedinci. Kada odem u crkvu, uživalac sam verske slobode. Tu, naravno, postoji pravo skupa većeg broja ljudi, i u crkvi i verskim obredima, da ispoljavaju svoja verska osećanja.
Uostalom, član 41. Ustava Srbije je jasan. Jemči se sloboda veroispovesti, koja podrazumeva slobodu verovanja, ispovedanja vere, slobodu vršenja verskih obreda. Mnogo je jasan.
Dalje, mi pravoslavci, mi Srbi, mi u Srpskoj radikalnoj stranci poklanjamo pažnju i poseban odnos pripadnicima građana Srbije rimokatoličke veroispovesti, ali zauzvrat tražimo takođe i od drugih ljudi da poštuju i nas pravoslavce i Srpsku pravoslavnu crkvu. A ne, kao što sam već pomenuo danas, da se u Hrvatskoj radi jedno flagrantno kršenje slobode veroispovesti Srbima, pripadnicima Srpske pravoslavne crkve, vrši se klasičan prozelitizam, uz učešće države.
O tome je pisao "Večernji list", naveo je da 30.000 Srba je prevedeno iz pravoslavne u rimokatoličku veru. Od toga 20.000 dece od 1991. do 2003. godine. O tome je i pisao mitropolit Jovan Zagrebačko-ljubljanski Sinodu SPC o toj pojavi. Mora da se reaguje, mora država da reaguje.
Još jednom da pomenem onog ministra inostranih poslova, Vuka Draškovića, koji stalno priča o tome da treba Kosova da bude nezavisno, a ne radi svoj posao i da uloži protestnu notu ka tome da ne mogu da se krše slobode veroispovesti Srbima u Hrvatskoj, Srbima koji pripadaju SPC.
Dame i gospodo narodni poslanici, Vjerica Radeta, poslanik SRS, podnela je amandman na član 8. Predloga zakona o crkvama i verskim zajednicama.
Član 8. Predloga zakona tretira pravo sveštenika, odnosno verskih službenika, u smislu da ih biraju i postavljaju crkve i verske zajednice, u skladu sa svojim autonomnim propisima. Sveštenici, odnosno verski službenici su slobodni i nezavisni u obavljanju bogoslužbene delatnosti, koja se vrši u skladu sa zakonom i autonomnim pravom crkava i verskih zajednica.
Vjerica Radeta je, u ime poslaničke grupe SRS, podnela amandman da se u predviđenom članu 8. posle 3. stava dodaju st. 4. i 5. Stav 4. glasi: "Obavljanje verskih obreda i rukovođenje crkvama i verskim zajednicama ili njihovim organizacionim jedinicama, mogu vršiti samo lica koja su državljani Republike Srbije.'' Stav 5: ''Strani državljani mogu vršiti verske obrede i biti starešine crkava i verskih zajednica ili njihovih organizacionih jedinica samo na osnovu prethodne saglasnosti nadležnog ministarstva." U ovom našem slučaju, u Republici Srbiji, Ministarstva vera.
Smatram da je sadržina predloženog amandmana i te kako opravdana. S jedne strane, poštujemo autonomnost crkvama i verskim zajednicama, po nama u SRS, taksativno nabrojanim crkvama i verskim zajednicama iz amandmana Nataše Jovanović, poslanika SRS. Sa druge strane, ako ne budete usvojili ovaj amandman, dajemo široku slobodu i mogućnost mnogim verskim zajednicama sumnjive delatnosti, sumnjivog porekla i sumnjivog učenja, a da ne govorim o eventualnim mogućnostima registracije, kako ste vi zamislili u Predlogu zakona, da one deluju sa aspekta totalitarizma, destruktivnosti, asocijalnosti, da razbijaju ličnost, čoveka, građanina, porodicu, društvo i državu, postojanje raznih kultova, psihoorganizacija, komercijalnih kultova i guru pokreta itd.
Možete li da zamislite, gospodine ministre i gospodo narodni poslanici, da sada nadležno ministarstvo, po Predlogu vašeg zakona, registruje neku problematičnu versku zajednicu, odnosno organizaciju, za koju mi u SRS smatramo da ima i te kako odlike i karakteristike verske sekte, pa da im dolaze razni sledbenici tih istočnjačkih pseudohinduističkih verskih sekti, gurua, onih koji se bave meditacijom, mantrama, koji vrše kontrolu uma, koji utiču na ličnost i psihu čoveka. Država mora o tome da vodi računa, mora da vrši kontrolu, a tu kontrolu izražavamo upravo kroz odredbu stava 2. amandmana.
Ako je potrebno i ako postoji neka zajednica koju ćete vi da priznate, pošto računam na to da ćete skupiti većinu i izglasati ovaj predlog zakona o crkvama i verskim zajednicama u tekstu koji je Vlada predložila, gde postoje odredbe o registraciji i mogućnosti registracije mnogih verskih organizacija, pa ćete nekome dati mogućnost ne samo da se registruje, nego da dolaze njihovi misionari. Upoznati sa tim godinama unazad, kakvi nam sve misionari dolaze u državu, kojim poslom, kojim zadatkom. Samo nam je primer, koji je naveden ovde juče i danas za govornicom, Džona Dejvida Nejbora iz tzv. pentekostalne crkve.
Znam da će ova kontrola, za koju se zalaže SRS, od strane države, ko sve može obavljati svešteničke dužnosti, da naiđe na neodobravanje mnogih nevladinih organizacija, Nataše Kandić, Sonje Biserko, Sonje Liht, Biljane Kovačević-Vučo, Borke Pavićević itd.
Naravno to će možda i ova televizija, neću da koristim nikakav pogrdan naziv, mada imam želju da kažem puno toga ružnog za njih, ova televizija koja sebe naziva B92, i oni će, u smislu pružanja širokih sloboda svim verskim organizacijama, svim građanima sveta, da bi se stvorila jedna svetska religija, jedna svetska vlada, novi "nju ejdž", bez pravoslavlja, bez konfesija, bez religija, osim jedne jedinstvene religije u svetu koju će oni stvoriti i koju pokušavaju na ovaj način da stvore. U cilju zalaganja za jedno takvo novo doba, novi svetski poredak, oni će kritikovati nas iz SRS za ovakvo zalaganje, pa i kroz amandman gospođe Vjerice Radete na član 8. Predloga zakona.
Ono što meni kao građaninu, pogotovo kao predstavniku i poslaniku SRS, smeta, pojavljivanje pojedinih mojih kolega za govornicu i zalaganje ne za kontrolu verskih zajednica u smislu amandmanskih predloga SRS, nego se zalažu i hvale rešenja koja su predmet Predloga zakona.
To je u političkom, stranačkom smislu i razumljivo, ali mi smeta kada navode da su verske zajednice, verske organizacije kao prihvaćene, registrovane u skladu sa Zakonom o pravnom položaju verske zajednice iz 1953. godine i 1977. godine, što nije tačno. Evo ga zakon. On nigde ne predviđa koje verske zajednice, koje crkve mogu da se registruju.
Dobro da znate i vi koji izlazite za govornicu, 1. februara 1995. godine Vrhovni sud Srbije je doneo odluku, presudu, da verske zajednice ne mogu da se registruju kao udruženja građana. Ako na to mislite, grešite.
Ako postoji opšta apsolutna sloboda da građani mogu slobodno osnivati verske zajednice i stav 2. člana 4. zakona koji navodite o pravnom položaju verskih zajednica, sve zajednice imaju isti pravni položaj. To ne znači da može da se registruje i da može da postoji sve što hoće da deluje sa religijskog aspekta u Srbiji.
(Milan Radulović, sa mesta: To je zakon iz 1953. godine.)
Ne, ovo je zakon iz 1977. godine, a iz 1953, slični su.
Donekle tu ima istine, da postoje negativni pravni oblici delovanja verskih organizacija. To govorim sa aspekta SRS da su to verske sekte i to tretiraju neki drugi zakoni, posebni zakoni, recimo, Krivični zakonik. Šta je sa velikim brojem samoubistava koja potiču iz pripadnosti određenim verskim sektama, najčešće satanizma. Evo vam jedan primer.
Dvadesetogodišnjak, Svrljig je u pitanju, Predrag Đorđević jednog dana izvršio je samoubistvo, a prethodno je pravio izolaciju da ne bi ostao trag na telu, kako to nalažu pravila nekih sekti. Kasnije je Srđan Svetozarević 7. avgusta oduzeo sebi život očevim karabinom. Oba samoubistva dogodila su se u vreme kada je Mesec bio pun. Obojica se pamte kao mirni i povučeni mladići. Kako će tu da deluje Krivični zakon? Koja državna institucija?
Gospodo narodni poslanici, drage moje kolege, tu se preventivno deluje. Ako vi omogućite zakonom registrovanje verskih sekti koje deluju na ovaj način, dajete im legitimitet postojanja da vrbuju mlade ličnosti koje su se sada izgubile u ovom vremenu bespuća i beznađa, gde nema dovoljno materijalnih sredstava za goli život, za opstanak. Nema posla, nema dovoljno novca kod porodice, kod pojedinaca i, naravno, oni beže u jedan novi svet. Taj novi svet pruža im novi svetski poredak preko delovanja verskih sekti i dolazi do ovako tragičnih slučajeva kao što je ovde.
Trebalo bi da tražite, gospodine ministre, od tradicionalnih crkava i verskih zajednica izveštaj o broju žrtava, medicinskih službi, VMA. VMA ima bezbroj primera lečenja zavisnika verskih sekti, satanističkih, sajentoloških i drugih, transcedentalne meditacije, Jehovinih svedoka, socijalna služba, policijska služba.
Policijska služba bezbroj primera, bezbroj izveštaja može da nam pruži i vi to znate dobro, i ja to znam, ali govorim radi drugih poslanika, radi javnosti, bezbroj podataka ima o štetnom delovanju verskih sekti, o remećenju javnog reda i mira, ubistava i samoubistava, krivična dela o finansijskim prevarama , i tu su specijalizovani sajentolozi.
Sada govorite o Grčkoj, koja je zabranila sajentologiju 1997. godine, posle ubistva jednog protojereja, sveštenika Grčke pravoslavne crkve od strane sajentologa. Sedamnaestog januara 1997. godine sud u Atini je zabranio rad sajentologije na osnovu 4.200 pritužbi građana na njihovo ponašanje i na rad. U Nemačkoj je i dan-danas sajentologija posebno praćena, bez obzira na to što se Nemačka sukobljava politički, diplomatski sa SAD upravo iz ovog razloga. Vrhovni sud u Los Anđelesu, u Americi, 1994. godine je potvrdio kriminogenost sajentologije.
Gospodine ministre, znam da vi to dobro znate, ali trebalo bi da se založite i kroz Predlog zakona i kroz određena amandmanska rešenja, koja mi poslanici SRS nudimo, kako bi došlo do poboljšanja ovog predloga zakona.
Dame i gospodo narodni poslanici, malo sam i to neprijatno iznenađen reakcijom određenih poslanika jedne vladajuće stranke, koja je naravno, najdominantnija u vladajućoj koaliciji. Zašto?
Zaista ne razumem moje kolege narodne poslanike iz DSS, zašto traže problem u amandmanu SRS tamo gde ga nema. Nije problem ako dođe u posetu SPC vladika moskovski i cele Rusije Aleksej Drugi, u posetu Srbiji, u posetu SPC. Ovde se radi, a gospodin Krasić vam je lepo rekao, o sveštenicima, odnosno verskim službenicima, o njihovim pravima, pre svega na socijalna prava. Zato što ovde ako predložimo stavom 3, odnosno 4. i 5. da se to predvidi uz saglasnost, strani državljanin i nadležno ministarstvo da može da dođe.
Ljudi, neko od vas je rekao, gospodin kome sada repliciram dobro je rekao, nama poslanicima SRS stoji bojazan upravo da ne dođe do registracije neke verske organizacije koja je asocijalna, totalitarna, destruktivna, koja je štetna za porodicu, ličnost, društvo i državu u celini.
Možete li vi, draga gospodo iz vladajuće koaliciji, možete li vi gospodo narodni poslanici, moje kolege iz DSS, možete li da zamislite situaciju da neki sledbenik Mahariši Maheš Jogija iz transcendentalne meditacije i njegovi gurui dođu ovde kao stranci da drže propovedi mantre, ili neko od sledbenika Lafajeta Ronalda Rona Habarta, tvorca sajentologije, ili Alistera Kroulija, tvorca satanista, Ordo Templi Orijentis, ili sledbenici Džima Džonsa, Hrama naroda, kada su 1978. godine u Gvajani izvršili samoubistvo, 911 po nekoj evidenciji, 913 ili 923, svejedno, veliki je broj ljudi koji su izvršili samoubistvo.
Da li vi možete da zamislite nekog od njihovih sledbenika da dođe ovde kao stranac, strani državljanin i bez saglasnosti države Srbije u kojoj mi živimo, da radi takve stvari. Meni je kao srpskom radikalu to zaista nezamislivo. Dragi moj kolega, u tome je problem.
Nije problem u Alekseju Drugom, nije problem u patrijarhu Pavlu ako ode u manastir Krka, ako bude neko mitropolit Zagrebačko-ljubljanske mitropolije pa da treba da dođe u Srbiju. Nije u tome problem. Vi tražite, gospodine Aligrudiću, problem u tome, a mi ne vidimo problem u tome. Mi vidimo problem u ovome.
Mene zabrinjava zalaganje poslanika DSS za totalnu liberalizaciju mogućnosti registrovanja verskih organizacija, a pre svega verskih sekti. Ako uzmemo u obzir da se kroz Predlog zakona provlači da to traži demokratsko društvo, ljudi moji, ovde je uveden višestranački sistem 1990. godine, pluralizam.
(Predsednik: Vreme.)
Naravno da živimo u demokratskom društvu, sa velikim brojem stranaka, partija, sa velikim brojem ljudi koji aktivno učestvuju u radu stranaka. Građani mogu da biraju i sada su izabrali vas, a sutra će da izaberu SRS da vlada.