Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Čedomir Jovanović

Čedomir Jovanović

Liberalno demokratska partija

Govori

Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, tačno je da je ovaj poslovnik obavezujući, pre svega za narodne poslanike, a potom i predstavnike pozicije i opozicije.
Poziva se na poštovanje člana 99. Poslovnika, koji nas obavezuje na poštovanje ove institucije. Ukoliko je bilo nepravilnosti tokom glasanja, te nepravilnosti je lako proveriti i predlažem da se na konsultacijama, koje se mogu obaviti po završetku današnje sednice, utvrde i o tome sutradan poslanici informišu.
Istovremeno, molim sve poslanike da poštuju, ako ne nas, kao svoje političke suparnike, a ono građane koji su ih birali i koji su izabrali i njihovu političku konkurenciju. Žao mi je zbog mobilnih telefona, ali istovremeno mi je žao i onog poslaničkog dela ovog parlamenta, koji se ponaša uz poštovanje i principe Pavlovljevog refleksa. Izgleda da je problem samo u tome što mobilni telefoni, koji zvone u ovoj sali, ne zvone kao mobilni telefon predsednika SRS, Vojislava Šešelja, i, ukoliko ne možete da programirate svoje telefone na rusku himnu, molim vas da ih isključite.
U skladu sa Poslovnikom, kao predstavnik poslaničke grupe DOS-a ću iskoristiti pravo na repliku. Od nas je tražena garancija. Svako ima pravo da nešto tako traži, ali mislim da je garancija bila takve prirode da smo dužni na nju da odgovorimo. Mi nećemo ići iz ove zemlje. Ovaj zakon predlažemo svesni situacije u kojoj ga donosimo, svesni okolnosti pod kojima će on biti sproveden i u želji da više niko iz ove zemlje ne ode, a da se vrate svi oni koji su prethodnih 10 godina iz nje otišli. Budite sigurni da je to tako.
Pružiću vam još jednu garanciju, koja ima i puno ličnog sa stavom prethodnog kolege poslanika. Danas su opštinske vlasti iz Valjeva prosledile, između ostalog i Skupštini i poslaničkoj grupi koju vodim, materijal i analizu poslovanja Direkcije za obnovu porušenih objekata u Kolubarskom okrugu. Tu direkciju je vodio moj prethodnik. Ona je za sobom ostavila dug od 400 miliona dinara. Garantujemo da ćemo raščistiti svaki dinar i tog duga i svih onih dugova kojima su ovom društvu oduzimana prava i kojima je na tako ružan način definisana bar skora budućnost.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, uloga opozicije je da kritikuje inicijativu Vlade, ali istovremeno je uloga opozicije da u toj kritici vodi računa o stanju u društvu, jer smo konačno kao vlast i kao opozicija odgovorni za ono što se u ovom trenutku dešava u zemlji.
Tačno je da je nekoliko puta u poslednjih deset godinaSrbija pokušavala da reši problem koji je sam po sebi proistekao iz ideološkog karaktera društva, koje je egzistiralo skoro pola veka. Zbog toga značaj ovog zakona ne može biti manji od značaja zakona koji su 1945. godine promenili suštinu društva, koje je tada bilo karakteristično za našu zemlju i odnose koji su tada evoluirali u narednih pet decenija. Godine 1990. 1991, 1994. i 1997. vlasti u ovoj zemlji su pokušavale da se ratosiljaju tog političkog nasleđa, ali da istovremeno zadrže sve one poluge i instrumente političke moći, koji će im dopustiti da upravljaju ovim društvom onako kako su upravljali njihovi prethodnici i da očuvaju sopstvene pozicije.
Zabeležio sam nekoliko primedaba, koje bih želeo da prokomentarišem i potom da kažem koje su konkretne i pozitivne posledice donošenja ovog zakona.
Pominje se zaustavljanje investicija. Zakon o privatizaciji koji mi predlažemo nije zakon koji predstavlja barijeru za investicije. To je zakon kojim se prate političke promene u društvu, kojim se otvaraju vrata u ekonomskom smislu ove zemlje. Danas je Ministarstvo prosvete dužno da kreira i sprovodi upisnu politiku u srednje škole i na fakultete. Reći ću vam deo analize: najveći broj kandidatura je u onim školama i na onim fakultetima, koji omogućavaju odlazak u inostranstvo.
Ako naša deca žele taj svet, nemamo prava da ih sputavamo u tome, ali smo istovremeno dužni da im otvorimo vrata ovog društva, kako bi taj svet došao do njih. U poslednjih 10 godina 400.000 građana ove zemlje je otišlo odavde, u okolnostima koje su poznate i politici koja je takva kakva je bila. Kada kažemo da se 70% društvenog i državnog kapitala privatizuje na takav način da je stranom investitoru moguće da se pojavi kao kupac, mi otvaramo vrata mogućnosti da se konačno vrate posle 10 godina i oni koji su otišli. Stečena prava su postojala, ali su ta stečena prava nametnuta. Sigurno građani nisu glasali za 1,55 milijardi dolara kumuliranog gubitka u periodu 1994. - 2000. godine. To je karakteristika naše privrede.
Kada govorimo o radnim odnosima i onima koji su ostali bez posla, treba reći da 980.000 građana u ovom trenutku radi u nelikvidnim preduzećima, da je 700.000 ljudi bez posla, da je 40.000 preduzeća u stečaju.
Kada govorimo o insajderskoj privatizaciji, o podeli akcija, govorimo o podeli gubitka, ne govorimo o podeli kvaliteta i dobiti. Po postojećem, odnosno suspendovanom Zakonu o privatizaciji privatizovan je "Simpo", "Progres". Gde su investicije? Ne, samo su ustoličeni oni koji su do tog trenutka bili u poziciji da u onom što se zove dokapitalizacija, što je pomenuo jedan od predstavnika opozicije, urade nešto što je samo po sebi suština privatizacije, ali što je istovremeno samo po sebi i direktna posledica onoga što želimo danas da izmenimo. Posledica korumpiranog delovanja, koja praktično može podrazumevati prenos vlasništva, ali ne i promenu.
Važno je reći da ovaj zakon ne beži od suštine problema o kome danas govorimo. Taj zakon ne beži od činjenice da je neminovno poštovati nemilosredne zakone tržišta, koji poštuju samo tržišne vrednosti. Po zakonu iz 1997. godine država je utvrđivala vrednost akcija kroz državnu agenciju. Te akcije su vredele u trenutku njihovog formalnog definisanja 28%, tako da je 10.000 DM, koliko je radnik dobijao na ruke, zapravo u tom trenutkuk vredelo oko 3.000 DM. Danas govorimo o 30% koji će se podeliti zaposlenima i građanima ovog društva, ali 30% dobiti, a 70% ili 60% gubitka.
Subjekti privatizacije su državni i društveni kapital. Teško je napraviti logičnu razliku, jer po pravilu država je uvek igrala ključnu ulogu u preduzećima u kojima je formalno bila dominantna društvena svojina. Ali, mi nemamo vremena da menjamo savezne zakone, savezni Ustav, republički Ustav, jer naše društvo ubrzano propada. Ovo je zemlja u kojoj jedan zaposleni izdržava jednog nezaposlenog, koji prima kakvu - takvu platu. Ovo je zemlja u kojoj 970.000 ljudi radi u nelikvidnim preduzećima, 750.000 ljudi je na prinudnim odmorima, 700.000 ljudi je bez posla, zemlja sa 800.000 izbeglica, zemlja sa spoljnjim dugom od oko 25 milijardi maraka, sa unutrašnjim dugom od 28 milijardi maraka. To su razlozi koji su nas naterali na ovako ubrazan postupak.
Najvažnije u procesu privatizacije je povući prave političke poteze i ne plašiti se onih kritika koje tako nešto prate.
Istovremeno je veoma važno u procesu privatizacije obezbediti kontrolu tog procesa. Mi ne bežimo od te kontrole. Nemate argumente za primedbu, koja ide na račun Vlade, da izbegava kontrolu Parlamenta. Ni jedna odluka ovog parlamenta nije ignorisana od strane Vlade, niti je bilo koja inicijativa Parlamenta zaobiđena od strane Vlade. Juče smo usvojili zakon koji definiše veoma velike slobode u tom pogledu kontrole aktivnosti Vlade u procesu naplate poreza na ekstra profit i ekstra dobit. U procesu privatizacije mi insistiramo na nečemu takvom, pozivamo vas da nas kontrolišete, ali istovremeno nećemo bežati od svih onih pokazatelja, koji govore o našim kritičarima danas.
Reći da smo doneli zakon koji će uništiti i obespraviti radnike je više nego licemerno u zemlji gde je 45% nezaposlenih, to je više nego licemerno. Mi nećemo nikoga upropastiti, mi ćemo ljudima saopštiti istinu, koju oni intimno vrlo dobro znaju.
U procesima privatizacije nema povlašćenih i onih kojima je potrebno posvetiti neku posebnu, ekstra pažnju. Tačno je da ćemo posvetiti pažnju, ali ne kroz zakon nego kroz primenu tog zakona. Onim preduzećima, koja su poslednjih deset godina propadala i koja danas vrede mnogo manje od onog što bi bila njihova vrednost u jednom sređenom društvu za dve, tri ili četiri godine kako mi verujemo da će biti . Zato neće biti privatizovani oni veliki državni sistemi, koji danas vrede mnogo manje. Na takav način mi ćemo voditi jednu vrstu socijalne politike, koja sama po sebi nema puno veze sa ekonomskom logikom, kakvu nameće zakon o privatizaciji.
Najuspešnije zemlje u privatizaciji bile su zemlje koje su poštovale logiku tržišta i sukobile se sa logikom socijalne pravde, Estonija i Mađarska. Velike probleme danas pokušavaju da reše vlasti u Češkoj, Slovačkoj, odnosno u Sloveniji, gde je model privatizacije bio vaučerski model, gde su podeljene akcije radnicima. Ta preduzeća su tada imala izvesnu vrednost, tako da nisu bila u problemu u kome su danas naša preduzeća. Ali šta praktično znači podeliti akcije radnicima, akcije "Simpo-a", koji u ovom trnutku duguje po porezu na ekstra profit sedam miliona maraka? Šta znači u poljoprivrednom kompleksu podeliti zaposlenima u PKB akcije preduzeća, koje je dužno 40 miliona maraka?
Šta znači dati akcije "Zastave" radnicima, podeliti građevinarima akcije "Rada", koji je u stečaju? To je politička demagogija, koja za cilj ima izbegavanje, s jedne strane, utvrđivanja odgovornosti za stanje u društvu, a s druge strane, pokušaj eksploatacije onoga što nužno prati proces privatizacije, a što je definisano kao bolan socijalni proces. Mi se ne plašimo svih konsekvenci koje će pratiti donošenje ovog zakona, mislimo da je ovaj zakon dobar. Konačno, svi oni koji su ga analizirali prepoznali su u njemu ono što jeste suština zakona o privatizaciji, a to je odustajanje od svih oblika i modela vlasništva koji su se pokazali u prethodnih 50 godina kao neprirodni i besperspektivni.
Danas Srbija razgovara o nečemu o čemu su zemlje, koje su bile u ekonomskom smislu neuporedivo jače, razgovarale pre 10 ili 11 godina. Ni jedna od tih zemalja danas ne živi lošije. Žive bolje. Kroz privatizaciju i kroz tranziciju su prošle i Češka, i Slovačka, i Mađarska, i Rumunija, i Bugarska i Rusija. Pogledajte stanje njihove privrede i pogledajte stanje naše, koja tako nešto nije učinila. Nemamo razloga da se plašimo zakona o privatizaciji, ali imaju razloga da se plaše oni koji su u prethodnih 10 godina skrivali svoju nesposobnost iza nečega takvog. Hvala. (Aplauz.)
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, neće biti nikakve socijalne katastrofe i Demokratskoj opoziciji Srbije nisu potrebni partneri u kreiranju ove politike, s obzirom da je očigledno da postoji nerazumevanje za vreme i posledice koje mi pokušavamo da rešimo.
Onaj ko zagovara autonomni princip privatizacije odnosno besplatnu podelu akcija, zagovara produžetak pljačke društva. Ne postoji ni jedan direktor, koji je započeo autonomni proces privatizacije, a da ga nije završio kao većinski vlasnik preduzeća, koje je na takav način privatizovano. Recite jedno preduzeće koje je započelo autonomni proces privatizacije i koje taj proces nije završilo sa većinskim paketom akcija u rukama direktora i njegovog najužeg okruženja.
To je ono što mi sprečavamo (jedan glas: kaži jednom). "Progres", Mirko Marjanović je danas čovek koji kontroliše "Progres" (aplauz.) "SIMPO", "Bambi", "Soko-štark", sve su to preduzeća, koja su započela privatizaciju besplatnom podelom akcija preduzeća, koja u drugom krugu privatizacije otkupljuju te akcije po vrednosti od 15% do 25% od one prethodno propisane, preduzeća koja pod formom prava preče kupovine oduzimaju i ono malo formalne slobode, koja je garantovana radnicima.
Kada govorimo o tržištu radne snage i sredstvima, koja su ulagana u to navodno tržište radne snage, gospodine Ivkoviću, molim vas da me pažljivo saslušate, tačno je da ste vi uticali na tržište radne snage, ali samo tako što ste mlade, o kojima se navodno brinete, kao radnu snagu prosledili na Novi Zeland, u Australiju, Južnoafričku Republiku, u kuhinje kao sudopere. Intelektualnu elitu ovog društva, njih 400.000 vi ste iz ove zemlje svojom politikom, koju ste vodili, proterali (aplauz). 90% osoba mlađih od 30 godina nema stalni posao u ovoj zemlji. Sedam stotina hiljada radnika je bez posla, 750.000 radnika je na prinudnim odmorima. Ne postoji ni jedno društveno preduzeće, koje u ovom trenutku može pronaći izvore kapitala u zaposlenim radnicima, jer ti radnici žive ispod granice siromaštva.
Juče smo usvojili zakon kojim se oporezuje 1% stanovništva. Danas govorimo o zakonu od koga će koristi imati onih 99%.
Ni jedna zemlja koja je započela proces transformacije, ni jedna zemlja koja je ušla u tranziciju danas ne živi lošije nego onda kada je započela. U Srbiji niko neće ostati bez posla. Na žalost, u Srbiji je sada mnogo ljudi bez posla. Ono što mi radimo jeste pokušaj pokretanja proizvodnje kapitalom koji nema ime i prezime koje se može vezati za ovu zemlju.
Ajde da pogledamo primer, da kažemo koje su zemlje izvršile privatizaciju na način koji vi zagovarate, koji ste zagovarali u prethodnom zakonu, a koje su zemlje išle putem kojim mi danas želimo da krenemo. Dajte da vidimo da li možda ima zemalja koje su primenile i jedan i drugi model. Ima, Češka. Češka je podelila akcije građanima ali je primenila istovremeno model strateškog partnera. "Škoda" je primer integracije sa strateškim partnerom iz Nemačke. "Škoda" je danas uspešna kompanija. One kompanije koje su bazirale koncept privatizacije na podeli akcija su propale. Estonija je država koja danas čeka, kao prva u redu, na prijem u Evropsku uniju. Estonija je država koja je primenila model privatizacije koji mi ovde zagovaramo.
Kada kažete "podelimo radnicima većinski paket akcija", podelimo besplatno radnicima 60% akcija, vi njima u prevodu kažete: "Izvolite 60% duga od 15,5 milijardi dolara. Izvolite zaposleni u PKB-u 60% od 40 miliona maraka koliko ste dužni, pa to rešite. Izvolite zaposleni radnici Srbije 60% od 40 hiljada preduzeća koja se u ovom trenutku nalaze u stečaju. Izvolite, zaposleni radnici Srbije o kojima se mi brinemo, pronađite u svojim praznim novčanicima sredstva da pokrenete proizvodnju u preduzećima u kojima radi vas 980 hiljada, bez osnovnih sredstava za život".
Zašto je Srbija ovakva kakva je? Vrlo dobro znamo. Ali, takva neće biti, jer ćemo je mi promeniti.
Ni jedan argument se ne može poklopiti činjenicama koje bi išle u prilog onome o čemu ste vi govorili. Autonomna privatizacija je bila posledica nastojanja prethodnog režima da promeni oblik svojine, a da pri tom ne ugrozi sopstvene pozicije. Ponavljam, ni jedno preduzeće koje je ušlo u proces autonomne privatizacije nije iz tog procesa izašlo, a da rukovodstvo tog predzeća na sebe nije preuzelo većinski paket akcija. To su činjenice. To su činjenice koje je možda teško prihvatiti, ali su istinite.
Kada govorimo o kontroli i o ulozi izvršne vlasti u procesu privatizacije, kontrola je neophodna i pozivam vas da u njoj zajedno učestvujemo. Da učestvujemo onako kako to do sada nije bilo moguće. Neka budu predstavnici svih stranaka u toj komisiji. Neka svako ima pravo uvida u to što radimo. Jer, mi od toga ne bežimo. Neka 99% građana Srbije kroz vaše oči posmatra put kojim ova zemlja mora krenuti.
Da li je taj put lak? Nije. Ali, mi se tog puta ne plašimo. Verujemo u potencijale ovog društva, ako su naši individualni kvaliteti takvi kakvi su, ako smo stvari preokrenuli posle 10 godina katastrofe, nacionalne, koja nije bila samo katastrofa zbog volje nekoga drugog, već i zbog nespremnosti našeg društva da se menja usled prepreka koje su postojale unutar njega samog, između ostalog, u ekonomskom smislu i usled nespremnosti SPS-a da se raziđe sa nasleđem poluvekovne komunističke dikatature.
Mi u 2001. godini govorimo o društvenoj svojini. Nema države u svetu koja o tome još priča, osim, Severne Koreje, koja nije država, već srednjevekovna despotija. Da li to nudite građanima Srbije? Generacije odrastaju u toj državi da ne znaju kako izgleda jaje.
Kada smo predlagali ovaj zakon konsultovali smo se sa sindikatima, ali to ne znači da ćemo tim sindikatima dopustiti povratak u samoupravljanje. Radnici će imati potpunu zaštitu države, ali radnici neće moći da računaju da će im ova vlada biti partner u povratku u samoupravno društvo. Mi ćemo odlučno insistirati na principima uređenja države koji funkcionišu i koji su primenljivi. Nećemo kupovati socijalni mir ako ne postoje uslovi za nešto tako. Niko u Srbiji neće ostati bez posla, ali ne zbog toga što mi verujemo da je ovaj zakon idealan, već zbog toga što su danas u Srbiji bez posla svi, i oni koji nemaju radnu knjižicu i oni koji je imaju.
Dakle, nemojte plašiti građane promenama, ukažite na probleme koji su realni, ali ne na takav način da kroz to ukazivanje očekujete neki politički profit, jer da se mi tako ponašamo ne bi bilo mesta ni za razgovor sa vama. Ostavili ste nam društvo koje je opustošeno, društvo koje je anatemisano, društvo koje danas odlučuje o svom pravu na poslednju šansu. To pravo niko mu neće oduzeti dok ova skupština ima 176 poslanika Demokratske opozicije Srbije. (Aplauz.)
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, ovde je, navodno, reč o nespremnosti DOS-a na politiku poštovanja nacionalnog interesa, do kojeg se dolazi kroz konsenzus i uvažavanje političkih suparnika. To nije tačno. Mi smo spremni na konsenzus, ali nismo spremni na poštovanje konsenzusa koji je promovisan i koji je počivao na principima - malo vama, malo nama, a narodu džak krompira, umesto plate.
Tog konsenzusa više nikada neće biti u Srbiji, dok bude zavisilo od nas. Što se tiče izveštaja, izvoda iz registara itd., gospodine, od juče je to predmet brige Republičke uprave javnih prihoda, koja vrši oporezivanje po Zakonu o ekstra profitu. Samo ću vas podsetiti na nekoliko grandioznih privatizacionih poduhvata ljudi koji su bili visoki partijski funkcioneri SPS-a.
Recimo, u slučaju "Dijamanta" iz Zrenjanina, u slučaju "Tehnogasa", ili u slučaju "Politike" - AD Beograd. Pročitaću vam kao primer pravednosti koja proizilazi iz koncepta autonomne privatizacije kratak izveštaj komisije, koja je kontrolisala privatizaciju i postupak sproveden u akcionarskom društvu "Dijamant" iz Zrenjanina.
"Proces transformacije ovog preduzeća započet je 1991. godine. Tri godine kasnije, nakon izvršene revalorizacije, odnos učešća u kapitalu bio je 80% prema 20% u korist društvenog kapitala. "Dijamant - banka", u kojoj je većinski vlasnik "Dijamant", daje akcionarima "Dijamant"-a kredite na deset godina, sa kamatnom stopom od 9% godišnje, bez obračuna revalorizacije i uz grejs period od jedne godine". Znači kredit za onih 20%.
Samo 27 akcionara iskoristilo je 62,39% odobrenih kreditnih sredstava, s tim da svoje obaveze za tekuću godinu izmire na kraju godine. Tako je 3% akcionara postalo vlasnik 63% preduzeća "Dijamant", a 91% akcionara učestvuje u kapitalu sa 25%.
Po usvajanju Zakona o dodatnom porezu na ekstra dohodak i ekstra imovinu, grupa od 3% akcionara biće obavezna da plati jednokratni porez na zbirnu osnovicu od oko šest miliona maraka, i neće im biti teško da plate šest miliona maraka, jer to nije ni pola profita, koji oni ostvare u jednom mesecu.
Ali, gospodine, ovo je primer autonomne privatizacije, kojim je 3% akcionara postalo vlasnik preko 90% akcija "Dijamanta", a 90% akcionara ostalo je na ulici, sa bezvrednom hartijom u ruci.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, čini mi se da se ponavlja priča koja je karakteristična za čitavu raspravu koja prati usvajanje ovog zakona i stoga mi smo dužni kao oni koji tu ideju podržavaju i koji nastoje da je konkretizuju u onom formalnom zakonskom obliku, da kažemo da se ovim zakonom ne isključuje niti krivična odgovornost, niti se bilo ko amnestira, pogotovo ne oni koji su stekli bogatstvo na kriminalan način, u kriminogenoj sredini, koja je bila kriminogena istina i zbog okolnosti u kojima je naše društvno postojalo, a i zbog  onih koji su tada kreirali ambijent u našem društvu.
Želim da vam kažem da se ovaj zakon konkretno bavi starom deviznom štednjom, organizovanjem i poslovanjem piramidalnih banaka i štedionica, zloupotrebom Zajma za preporod Srbije, primarnom emisijom, kupoprodajom deviza na međubankarskom tržištu, zloupotrebom u prometu akciznih i drugih proizvoda koji su bili na režimu kontigenata i kvota, zloupotrebom u poslovanju robnim rezervama, zloupotrebom u raspolaganju budžetskim sredstvima, zloupotrebom u privatizaciji. Dakle, to su oblasti koje nemaju nikakve veze sa međunarodnom zajednicom, sa sankcijama i sa svim onim pritiscima kojima smo kao društvo bili izloženi. Da je to tako podsetiću vas na neke konkretne primere.
Primer stare devizne štednje. Procenjuje se da je samo "Slavija banka" isplatila 520 miliona maraka privilegovanim licima. Podsećam vas da je stara devizna štednja, koja je nestala u periodu od 1989. do 1993.godine, najdirektnije nestala u periodu od 1989. do 1992.godine pre uvođenja sankcija, bila u iznosu od 8,7 milijardi maraka.
Organizovanje i poslovanje piramidalnih banaka i štedionica. Ustanovljeno zvanično:
1. Da su iza ideje o stvaranju, konstituisanju i radu finansijskih institucija, pre svega "Dafiment banke", stajali nadležni državni organi;
2. Da su piramidalne banke i mnoge štedionice radile u direktnoj sprezi sa Narodnom bankom Jugoslavije i Narodnom bankom Srbije, ondašnjom SDK-a i drugim državnim institucijama;
3. Da su pojedini poslovni potezi ovih banaka preduzimani uz direktan dogovor sa političkim rukovodstvom zemlje.
Zajam za preporod Srbije, 1989.godina, prema izvršenom obračunu partije i kredita svih izvršenih uplata i otplata kredita u periodu od 1990. do 2000. godine: realna vrednost zajma od dobijenih sredstava iznosila je 145 miliona, vraćeno 83 miliona.
Primarna emisija, prema podacima sa kojima se raspolaže u ovom trenutku osnovica za oporezivanje iznosi 650 miliona maraka i tu primarnu emisiju nisu kreirali ni Evorpska unija ni Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija. Tu primarnu emisiju su kreirali oni koji su tada vršili monetarnu vlast.
Kupoprodaja deviza na međubankarskom tržištu na osnovu obrađenih podataka, ustanovljeno je da je dobit ostvarena kupovinom deviza po zvaničnom kursu u trenutku kada je tržišni kurs bio daleko viši za 1992, 1998, 1999, 2000. godinu jednu milijardu nemačkih maraka. Gde su ta sredstva ? Nema razloga braniti one koji su na takav način oduzeli nama pravo na drugačiju budućnost. Nema razloga amnestirati te pojedince, jer niko ne optužuje čitav sistem za nešto tako, a u situacijama u kojima vi frontalno branite one koji ne zaslužuju tu odbranu, vi postajete njihovi saradnici u tom poslu. Nema razloga bežati od nečega što je toliko očigledno. Ovo nije primer političkog revanšizma. Ovo i nas obavezuje da razmišljamo o političkim potezima koje vučemo, a vama daje za pravo da jednog dana ukoliko mi budemo loši u ovom poslu, vi nama ispostavite ovakvu vrstu računa. Ovo nije račun Socijalističkoj partiji Srbije, ni Srpskoj radikalnoj stranci, ni bilo kojoj partiji koja je tada kreirala ambijent u kojem smo mi živeli. Ovo je dug prema građanima koji mi moramo namiriti. Tačno je da postoje oštećeni, ali ko su ti oštećeni? Preduzeća, pojedinci, ali i društvo u celini i to društvo će biti na neki način kompenzovano za sve ono što je pretrpelo u prethodnih 13 godina kroz primenu ovog zakona.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, molim poslanike Demokratske opozicije Srbije da pokušaju da sačuvaju bar deo ugleda Parlamenta ove zemlje. Toliko je ponižavajuće sve ono sa čime se suočavamo, da ne postoje dovoljno dobre reči kojima bi se moglo tom poniženju odgovoriti.
Vređati porodice, vređati posebno one koji su nas ovde izabrali je najjasnija poruka o karakteru onog ko takvoj politici teži. Nikada nikoga nisam uvredio (odnosi se na komentar iz sale) i tako ću se ponašati i ubuduće. Ako ne možemo da utičemo na poslanike opozicije koji se na takav način ponašaju, molim vas da mi budemo dosledni onome što smo radili deset godina i da nastavimo sa poslom koji smo započeli ovde u januaru mesecu.
Ovaj amandman gospodina Marjanskog je amandman koji odbori nisu prihvatili i koji mi, kao poslanička većina, ne možemo da podržimo, što ne znači da se ne slažemo sa onim što je rečeno u obrazloženju jednog takvog nastojanja. Tačno je da su seljaci platili skupu cenu. Tačno je da je jako teško odgovoriti njihovim zahtevima. Ali isto tako, teško će se pronaći argumenti kojima će se ono što smo mi uradili do sada, prema poljoprivrednim proizvođačima, poistovetiti sa onim što je rađeno u prethodnom periodu.
Zašto je to tako nekada bilo - neka odgovaraju drugi. Ne želim da mislim da je neko imao nameru da uništi srpsku poljoprivredu, ali mogu da kažem da je politika koja je vođena bila uslovljena mnogim faktorima i da je ona rezultirala veoma teškim posledicama u tom segmentu našeg društva.
U svakom slučaju, mi smo pokušali da kroz budžet, onaj njegov agrarni deo, uz poreske olakšice, kroz definisanu cenu otkupa poljoprivrednih proizvoda izađemo u susret seljacima, u meri u kojoj je to moguće. Definisana je cena od 7,5 dinara za kilogram pšenice.
Cena na tržištu u zemljama u okruženju je 6 dinara. Na berzi u Amsterdamu ili Konstanci je 5,5. Dva dinara siromašna Srbija preplaćuje kilogram pšenice da bi na takav način pomogla seljacima. Sezonski poljoprivredni proizvodi, maline, proizvodi su nad kojima više ne postoji monopol. Do prošle godine su samo ovlašćena preduzeća u ovoj zemlji mogla da trguju njima, ili da kažemo - samo jedno ili dva.
Vrlo dobro se sećam potpredsednika Vlade koji je kritikovao takvu politiku ali je nije promenio. Nije učinio ono što je rekao 1997. ili 1998. godine. Mi smo to promenili. Nema više državnog monopola u trgovini poljoprivrednim proizvodima. Vladaju zakoni tržišta, osim u situacijama u kojima smo mi prinuđeni da subvencionišemo poljoprivrednu proizvodnju zbog svega onoga što je ona radila prethodnih 10 godina, kada je održavala naše društvo u životu.
Ali, ne vidim ko može imati koristi u našoj zemlji od jednog pogrešnog tumačenja svega onoga što se dešava. Ako preplaćujemo i za dinar i po i dva kilogram pšenice, na najkonkretniji način pomažemo seljacima. I, evo prilike da razgovaramo sa njima, i oni kažu - 10, ali to ova privreda ne može da izdrži. To će biti iz realnih izvora. Neće biti primarne emisije.
A, da je tačno to što govore rezultati koji su ostali za nama u prethodnih 120 ili 130 dana Republičke vlade. Između ostalog, i odnosi u oblasti poljoprivredne proizvodnje.
Poštovano predsedništvo, poštovani narodni poslanici, poštovani gospodine Markoviću, pošto niste bili u prilici da menjate politiku kroz koaliciju sa JUL-om, nećete biti u prilici ni da menjate politiku kroz sugestije koje dajete DOS-u. Vi sa pšenicom imate mnogo manje veze, nego što pokušavate to ovde da predstavite. Vi možete da tumačite ono što govore narodni poslanici, ali je potrebno, ipak, da u tom tumačenju težite ka pravilnoj interpretaciji. Rekao sam da je cena 7,5 dinara, da je u zemljama u okruženju 6,5 dinara, da je na berzama u Amsterdamu i Konstanci 5,5 dinara, da bi seljacima bilo malo i 10 dinara. To su činjenice o kojima sam govorio, a sve ono što smatrate da bi danas moglo da se uradi, mogli ste da primenite kroz koaliciju sa JUL-om, sa kojom ste vladali, u kraju u kom ste vladali tako dobro, da ste danas opozicija kao i u ovom parlamentu.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, odustajem od primedaba koje su proizašle iz nepoštovanja Poslovnika, pošto se plašim da bih na takav način ličio na neke predstavnike opozicije.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, ovaj amandman je loš, ali on govori o onom o čemu mi nismo želeli da govorimo, ali je samo po sebi nezaobilazno. Govori o odgovornosti za stanje u društvu i činjenici da se ipak ovaj zakon ne može primeniti, a da zaobiđe one koji se, na žalost, nalaze i danas među nama.
Predložio sam amandman na član 3. Taj amandman je Vlada prihvatila i usvojila. U tom amandmanu sam definisao 90 kvadrata kao nešto što je samo po sebi dovoljno za stanovanje, i svaka površina iznad 90 kvadrata kao predmet osnovice, na koju se mora primeniti ovaj zakon u skladu sa stopom koja je definisana.
Oni koji su predložili da umesto 90 bude 200 kvadrata, samo pokušavaju da omalovaže ovaj zakon i da izbegnu konsekvence politike koju su vodili.
Ovaj zakon nema nijedno ime ni prezime. Mi nismo ni želeli da takav bude. Ali, naravno, ovaj zakon sankcioniše odgovornost za one koji su mislili da vrede 180 m2 u obliku poklona, računajući da će jednog dana izbeći i ličnu odgovornost. Neka se to plati. Neka se to plati u skladu sa predloženom poreskom stopom. Neka bude 90% poreza za površinu veću od 90 m2, a ta površina je morala biti definisana zbog toga što nije tačno da postoje odluke u okviru institucija, koje su donosile takve stavove kojima se utvrđuju prava onih kojima se stanovi daju.
Preuzimajući vlast u Republici Srbiji, zatekli smo apsolutno prazan stambeni fond Vlade Republike Srbije. Nije ostao nijedan stan u stambenom fondu. Možda su ti ministri, koji su bili pre nas u Republičkoj vladi, vredni toga, ali neka plate tu vrednost. Ako je Vlada procenjivala da preduzeća koja ne mogu na ime doprinosa izmiriti obaveze prema državi, taj dug mogu kompenzovati kroz stanove koji idu pojedinim funkcionerima te vlade, u redu, to je vaša odluka. Konačno, to je u skladu sa propisima koje ste vi tada utvrdili. Ali je naša ocena da je time naneta šteta društvu i da oni koji su na takav način ostvarili izvesnu korist moraju platiti porez na to.
Kada ste rekli 200 m2, vi ste rekli da se donese zakon koji neće zakačiti naše potpredsednike, naše zamenike predsednika itd. Mi vam kažemo da je o tome trebalo da mislite kada ste sebi dodeljivali stanove koji više liče na poljoprivredno zemljište po svom obimu, nego na stambeni prostor. (Aplauz u sali.)
Niko od nas nije pomenuo ni privatnu imovinu, niko od nas nije ukazao prstom na nečije vlasništvo. To je ono što je, samo po sebi, nedopustivo. Ali, kažemo: platite porez za ono što ste uzeli ili, ako ne možete da platite porez, vratite.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, ukoliko se želi obesmisliti neka zakonska inicijativa, onda se ona može uvezati postojećim pravnim okvirima na takav način, da se praktično nikada ne može primeniti.
Tačno je da u uređenom društvu ne može jedna federalna jedinica propisati obaveze saveznom organu, ali mi živimo u zemlji, odnosno u federalnoj jedinici, koja svoj Ustav nije uskladila sa Ustavom SRJ, iako je imala deset godina da nešto tako uradi. I danas postavlja pred nas jedno praktično pitanje - da li ćemo mi doneti jedan zakon koji ćemo primeniti, ili ćemo negovati nešto što je samo po sebi suprotstavljeno logici normalnog života? Mi želimo da menjamo svoje društvo.
Na izborima smo promenili, zato što smo afirmisali ideju promena i mi nećemo biti taoci nefunkcionalne savezne države, već ćemo menjati sve ono što nam u tom funkcionisanju jeste prepreka. Mi poštujemo saveznu državu, poštujemo organe Savezne uprave carina, ali istovremeno od tih organa tražimo da se ponašaju u skladu sa interesima građana Republike Srbije. Ti interesi su takvi da mi smatramo da su organi Savezne uprave carina dužni da u roku od osam dana, pošto ustanove da postoje osnove za primenu ovog zakona, obaveste Republičku upravu javnih prihoda, kroz komunikaciju koja je redovna i uobičajena, i koja postoji u ovom trenutku.
U tome nema ničeg spornog, niti bilo čega što bi se moglo smatrati degradiranjem prava i zakona. Mi ne možemo tim tempom usklađivati republičko zakonodavstvo sa onim zatečenim, saveznim, jer je ono samo po sebi u toj meri obimno i u toj meri opterećeno svakodnevnim problemima, da nije realno očekivati da će se ono uskladiti u jednom brzom roku, a mi želimo konkretne efekte ovog zakona.
Što se tiče načina koji su pretpostavljeni za otpočinjanje postupka utvrđivanja poreza, možemo govoriti o onom prvom predviđenom, da se poreski obveznik sam prepozna, kao što se prepoznaju svi drugi poreski obveznici u ovom zakonu, i da podnese poresku prijavu. Ali, ukoliko poreski obveznik ne učini nešto tako, a realno je očekivati da će biti onih koji će pokušati da se ponašaju onako kako su se ponašali prethodnih deset godina, kroz koje su potpali pod primenu ovog zakona, onda moramo razmišljati i o drugim modelima, kojima ćemo konkretno primeniti ovaj zakon i uraditi ono što je bila naša namera.
Dakle, ti drugi načini su oni načini koji su definisani članom 12. i radi se samo o ideji, koja može biti onakva kako sam je ja opisao danas, o ideji, ne opstrukcije, već sputavanja primene ovog zakona, koja onda dovodi u pitanje namere onih koji se na takav način ponašaju.
Član 12. je veoma jasan i on kaže da postupak utvrđivanja i naplate jednokratnog poreza počinje i dostavljanjem, znači, ne počinje isključivo dostavljanjem, već, između ostalog, počinje i dostavljanjem izveštaja Komisiji Vlade Republike Srbije za ispitivanje zloupotreba u oblasti privrede i finansijskog poslovanja, nadležnom poreskom organu.
Tačno je da je Komisija deo izvršne vlasti, da je nju formirala Vlada Republike Srbije, ali, isto tako, nema nikakvog logičnog razloga zbog koga bi Komisija bila sputana u konkretnom i efikasnom delovanju. Dakle, i Komisija može da podnese poresku prijavu, i treba da je podnese, ukoliko sam poreski obveznik na nešto tako nije spreman.
Postoje i druga dva stava ovog člana Zakona, ali oni se ničim ne mogu osporiti, osim ukoliko namera onih koji kritikuju ove članove nije degradiranje Zakona, kako ne bi bili oporezovani oni koji će inače biti oporezovani, ako su predmet ovog zakona.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, tačno je da usled amandmana koji smo prethodno usvojili moramo korigovati u ovoj raspravi pojedine članove koji su pravljeni u skladu sa karakterom zakona koji je predložen i usvojen u načelu. Gospodin Đelić je govorio o motivima koji su ga pokrenuli pri predlaganju člana 9, a potom koji su ga naveli na to da prihvati stav poslanika DOS-a, dakle nema razloga da se ne usvoji ovaj amandman i da se izmeni član 18. tako što će se treći stav koji kaže - da se izuzetno protiv rešenja donetog na osnovu sporazuma iz člana 9. ovog zakona, žalba ne dopušta. S obzirom da nema više člana 9, predlažem da se ovaj amandman na takav način uskladi sa novim karakterom zakona. Nema ničeg spornog, ničeg problematičnog, to je amandman u skladu sa promenama koje smo mi prethodno podržali.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, tačno je da je ovo poseban zakon, ali on je ekskluzivan po predmetu oporezivanja, a ne po načinu na koji se vrši to oporezivanje. Pošto je uobičajena poreska praksa da žalba ne odlaže izvršenje, nema razloga da se ta praksa menja u ovoj ekskluzivnoj situaciji.
Dakle, postoje drugostepene sudske instance, koje će raspravljati o valjanosti odluka Republičke uprave javnih prihoda. Država mora voditi računa o kredibilitetu Republičke uprave javnih prihoda, jer će baš kao što danas Ministarstvo finansija mora da pronađe sredstva, da bi vratilo medijima koji su kažnjeni po Zakonu o informisanju, i neka buduća država će morati da vodi računa, i Republička uprava javnih prihoda o situaciji, u kojoj će morati da vrati sredstva, ukoliko se na pogrešan način primenjuje ovaj zakon.
Ali, to što je on poseban, ne znači da se mora koristiti nekom posebnom tehnologijom. On je poseban samo po predmetu oporezivanja, nikako po načinu na koji se to vrši i ne treba tu praviti presedane. Jer, poreski sistem počiva na pravu poreskog organa da porez odmah naplati, a potom da se onaj, koji je nezadovoljan time, bori za svoja prava pred sudom. Šta bi se desilo da sada svi oni, koji treba da plate porez po ovom osnovu, ulože žalbu, pokrenu upravni spor i narednih pet godina vode taj upravni spor? Da li bi to bio primer za svakog građanina da i on uloži žalbu na odluku poreskog organa i da niko ne plati porez u Srbiji? To ne može i zato nećemo podržati ovaj amandman.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, s obzirom na promene koje proizilaze iz brisanja člana 9.,  nužno je prihvatiti ovaj amandman kojim se briše drugi stav člana 19,  u kojem se kaže da u slučaju iz člana 18. stav 3. ovog zakona upravni spor nije dopušten.  To je logična posledica promena koje smo izvršili kao narodni poslanici. Kratko bih samo prokomentarisao razloge zbog kojih je Ministarstvo finansija vratilo finansijska sredstva koja su primenom Zakona o informisanju na ime prekršajnih kazni kroz prekršajne postupke vođene pred prekršajnim sudovima, uzimana.
Odlukom Saveznog ustavnog suda kojom je taj zakon i sve ono što je proizašlo iz njegove primene, definisano kao protivustavno, Republička vlada je bila dužna da pomenuta sredstva vrati. Što se tiče retroaktivnosti zakona, tačno je da nema puno primera te retroaktivnosti, ali baš pomenuti Zakon o informisanju i njegova prva primena konkretan su primer retroaktivnosti. Neka sami mediji i novinari obrazlažu situaciju u kojoj su se nalazili, nije dobro kada to rade političari. Mi smo svoj politički stav izrekli kroz ukidanje Zakona o informisanju.
Nažalost, gospodin Slavko Ćuruvija nije u prilici da kaže ono što sam ja kao političar dužan da uradim, s obzirom da ovde nema nekog ko bi to mogao da uradi umesto mene. Prva kazna po Zakonu o informisanju izrečena je listu "Evropljanin" zbog tekstova koji su objavljeni i štampani četiri dana pre nego što je zakon stupio na snagu. Sudbina gospodina Ćuruvije je tragična i poznata vam je , ali sam bio dužan da se osvrnem na takvu vrstu nekorektnosti.
Molim vas da glasate za ovaj amandman, jer se njime usklađuje ovaj zakon sa promenama koje smo prethodno učinili.
 Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, ovo je zakon koga se plaši 1% građana Srbije, jer 1% građana Srbije živi u uslovima koji su definisani kao u uslovi enormnog bogatstva. Taj  1% građana Srbije to bogatstvo nije stekao radom u društvneim fabrikama i sami radnici tih društvenih fabrika vrlo dobro znaju koga će taj zakon tretirati. Da je to tako pokazuju svi oni stavovi u kojima je pitanje pravde i ispostavljanje računa za sve ono što se ovom društvu desilo u prethodnih 10 godina, prioritetno pitanje koje mora dobiti brz odgovor.  
Kamatu moraju platiti oni koji su u prethodnih 10 godina počinili dela koja su predmet primene ovog zakona. Ako ne mogu da plate tu kamatu, odnosno ako ne raspolažu finansijskim sredstvima, predviđeno je amandmanima koje sam lično podneo, naplata na drugi način i ta naplata je pravična, mnogo pravičnija od svega onoga što su oni ovom društvu učinili.