Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Čedomir Jovanović

Čedomir Jovanović

Liberalno demokratska partija

Govori

Gospođo Čomić, dame i gospodo narodni poslanici, da bi neko bio poslanik, nije dovoljno podići poslaničku legitimaciju, već je potrebno odbraniti između ostalog i dostojanstvo o kome je govorila gospođa, ili gospođica Jovanović.
U svom nastupu, u kome ste, navodno, prepoznali moje verbalno nasilje, i pretpostavili neko buduće fizičko, vi niste naveli nijednu činjenicu, a pritom niste bili ni očevidac tog razgovora, za razliku od brojnih drugih novinara.
S obzirom da niste bili prisutni, vi možete samo nešto da pretpostavljate, i možete da govorite na osnovu, između ostalog, i svega onoga što ste prethodno govorili pred poslanicima ovog parlamenta i da očekujete od nas da vam verujemo na reč. Lično nijednom poslaniku SRS ne verujem nijednu reč, ni jedno slovo. Kada vi uzmete u odbranu novinarstvo i profesiju novinara, razmišljajte o svemu onome što ste, kao vlast, tim ljudima uradili.
Tačno je da sam čoveku, koji se predstavio kao novinar "Velike Srbije", odgovorio da me je sramota da licitiram sa imenima, ili sa nacionalnostima žrtava i da me ne interesuje ko danas leži u bosanskim gudurama, da me interesuje ko je njih tamo ostavio. Ivo Andrić je u pripovetci "Vezirov slon" rekao da je Bosna čudna zemlja, da u njoj narodi teško mogu da žive nad zemljom, ali da se sreću pod zemljom. Vlast koju ste vi činili, i jedno vreme vrlo jasno podržavali, potvrdila je tu tragičnu sentencu.
Neka se nikada više ne ponovi to jedinstvo. Ali, mene ne interesuje koji dan se obeležava u Kravicama, koji dan u Srebrenici, hoću da znam ko je odgovoran za te ratne zločine, i nikada nisam jedne negirao, a druge podržao. (Aplauz.)
Prekinite više od ovoga naroda da pravite ono što on nikada nije bio. Ovaj narod poštuje svoje protivnike, bar je poštovao, dok oni koji su danas opozicija nisu počeli da ga predstavljaju i vode. Sramota je na takav način razgovarati o nečemu što je u toj meri nesrećno i tragično. To je neodgovorno.
Pa oni koji rade u "Velikoj Srbiji", onim što su uradili za tu "Veliku Srbiju", oduzeli su sebi pravo, pravo koje prati svakog pristojnog novinara (novinari teže istini, a ne parafrazi istine).
Poštovana gospođo Čomić, dame i gospodo narodni poslanici, slažem se da mi kao politička konkurencija možemo osporavati jedni druge. Slažem se sa tim da je zadatak opozicije da koriguje vlast, ali čini mi se da postoje neke zahvalnije teme za političko osporavanje od ove, jer je, sama po sebi, ovo tema koja će prevazići i našu vlast. Po posledicama će ona biti predmet i neke buduće vlasti, kao što je i ona nasleđena ne samo od prethodne vlasti, već mi se čini da je ovo problem koji se decenijama unazad proteže.
Čitajući neke zakone, naišao sam na zakonske inicijative iz 1960. godine kojima vlast pokušava da reši problem bespravne gradnje, koji je posledica određenih socijalnih poteškoća sa kojima se suočava naše društvo, ako hoćete, političkih nesposobnosti vlasti. Dakle, problem je i suviše širok da bi se mogao svesti na puko optuživanje onih koji pokušavaju da ga reše, jer ovo nije politički profitabilan predlog zakona, ali je politički nužan.
Podsetiću vas da je pred nama period velikih vrućina. Već danas u prigradskim beogradskim naseljima imamo problem sa snabdevanjem vodom. Ne zbog toga što vodovod ne radi dobro, već zbog toga što su planirani kapaciteti sa kojima beogradski vodovod podmiruje potrebe prigradskog stanovništva neadekvatni za veliki broj bespravno priključenih građana i domaćinstava na taj isti vodovod, čime se obespravljuju oni koji imaju puno pravo na takvu vrstu usluge.
Zakon koji mi menjamo donet je 1995. godine, a potom je menjan 1996. i 1997. Sama činjenica da se tri puta tražilo rešenje za jedan problem daje za pravo onoj inicijativi sa kojom danas Vlada izlazi pred parlament. Ovo nije konačni zakonski predlog. Ovo nije zakon koji će sam po sebi otkloniti sve probleme koji postoje, ali jeste zakon koji će u jednom biti presedan: onaj ko ubuduće pokuša da bespravno gradi, mora računati na sankcije. Ovim se ne sankcionišu oni koji su do sada bespravno gradili. Neće milioni građana koji su zidali jednu sobicu, dizali tavan, biti predmet ovog zakona, jer se on retroaktivno ne primenjuje. Ali, moramo jednom staviti rampu i reći da u Srbiji vlada zakon i da se poštuje neki red.
Postupci legalizacije su pokretani u poslednjih nekoliko godina više puta. Slažemo se da u okolini Beograda postoje naselja koja su najveća divlja naselja u Evropi, da se 10 kilometara od centra Beograda, od ove skupštinske sale, u 21. veku, nalaze naselja u kojima živi 50.000 građana bez kanalizacije, bez vodovoda, bez sređenih telekomunikacionih trasa, bez rešenog pitanja snabdevanja električnom energijom. To su veoma ozbiljna pitanja. Mi možemo da razgovaramo o tome kako ta pitanja treba rešiti, kako te probleme legalizovati, odnosno, rešavanje tih problema usmeriti ka nekom legalnom postupku. Ali, moramo jednom sprečiti neprekidno ponavljanje i produžetak tog niza unedogled. Sve ima neku svoju granicu.
Neću da pričam o opštini Zemun i o tome sa čime se danas suočavaju opštinske vlasti kada rešavaju neke probleme. Ali, mislim da, isto tako, nema političke argumentacije u optuživanju nekih drugih opština, kada se zna da je po zakonima, mogu vam citirati članove, bila neprikosnovena uloga Ministarstva za građevinu i urbanizam. Bila je velika uloga i Gradskog sekretarijata za urbanizam, ali, po pravilu, problemi su bili rešavani uvek na nivou Republike. To je bila anomalija naše lokalne samouprave, zbog toga što ona nije mogla autentično štititi interese, prava, i definisati obaveze onih građana koje ona navodno mora opslužiti.
Evo nekoliko primera - opština donese odluku kojom se određena građevinska inicijativa smatra nezakonitom. Ali, ko tu odluku treba da sprovede?Pokreće se žalbeni postupak pred opštinskim sudovima. Opštinski sudovi su, po pravilu, bili u konfliktu sa opštinskim vlastima. Čak, kada opštinski sud donese neku odluku, SUP odbija tu odluku da sprovede i pokreće se drugostepeni postupak itd. Problemi se prolongiraju. Danas dolazimo u situaciju koja je veoma teška. Mi moramo sprečiti da se te stvari ponavljaju ubuduće.
Mislim da je mnogo veća odgovornost ne na građanima i na pojedincu koji pravi tavan, već na onima koji su napravili poslovne imperije, a da nisu ni dinar uplatili na ime komunalnih troškova koje moraju da podmire, da nisu dinar uplatili na ime svih onih dozvola koje su bili dužni da plate.
(Predsedavajuća: 5,30 minuta.)
Da li mogu da iskoristim svoje drugo javljanje?
Tih primera ima puno. Ministar Šumarac sa tim može da vas upozna, sa čitavim kompleksima privatnih postrojenja koja koriste energiju, vodu, bespravno odlažu otpad, a da nisu ni jedan segment zakona ispoštovali.
Ovim izmenama i dopunama zakona se u prvi mah sprečava i ne toleriše više takva vrsta ponašanja. Na opštinskim vlastima i na republičkoj administraciji obaveza je da u zakonom propisanom roku omoguće svu uslugu koju su dužne da omoguće, jer u suprotnom su odgovorne za kršenje i nepoštovanje zakona. Nema smisla ukazivati na primere nepoštovanja zakona jer puno kritika se upućuje opštinskim vlastima, zbog čitavih naselja koja su podignuta u jednom ubrzanom postupku i zbog problema sa kojima se suočava danas opština Zemun.
Ima u tome pojedinačnih nepravilnosti, ali ima i nekih istina. U opštini Zemun je došlo od 1995. do 2001. godine oko 60.000 izbeglica. To je problem sa kojim se suočava i opštinska vlast. Kako su ga rešili, da li su imali neki bolji način da ga reše ili ne, to je predmet za jednu ozbiljniju raspravu, ali samo po sebi, ako je 1995. godina bila presedan, i to kada su se pravila naselja na planiranim mestima za deponije, zbog čega se danas iz Zemuna odlaže na deponiju koja je u Pančevu. Ne mora se tako više tolerisati ubuduće.
Neke situacije su bile presedani, ali ti presedani ne smeju postati pravila. Zbog toga ovaj zakon vrlo jasno sankcioniše kakva je uloga onoga ko krene u bespravnu gradnju, u smislu investitora, tako i onog ko pristane na nelegalnu vrstu posla, radi profita, dakle onog ko se bavi gradnjom. Mislim da je to naša obaveza, da moramo konačno poništiti znak jednakosti koji je stajao u našem društvu između onih koji krše zakon i onih koji taj zakon poštuju. Nije bilo lako dobiti građevinsku dozvolu, ali mnogo je više onih koji su dobili , nego onih koji nisu. Ako su oni, koji su pristali na poštovanje zakona, bili dužni da podmire svoje obaveze, i mi smo danas dužni da ispostavimo račun, ako ne onima koji to nisu učinili do sada, a onda onima koji pomisle da se tako ponašaju i ubuduće, inače će svaki zakon u Srbiji izgubiti smisao.
Puno je problema koji su doveli do ovako katastrofalne situacije, ali mi se sa njima moramo suočiti. Nema smisla u toj meri težiti nekom partijskom profitu jer je ponos sam po sebi toliko tragičan da će svako od nas izgubiti ukoliko krene na takav način u rešavanje. Naveo sam primer opštine Zemun. Postoji još nekoliko takvih primera, koji su veoma ozbiljni. Postoji nekoliko socijalnih bombi u Srbiji koje će razoriti ne opštinske vlasti, ne DOS, već život naših građana, upravo zbog toga što su posledice koje mi danas zatičemo takve - kakve su i ako nema političke saglasnosti oko nekoliko stvari. Prvo, ti problemi se moraju rešavati u skladu sa Zakonom. Drugo, da oni koji sprovde zakon moraju biti efikasni, a mi ćemo imati Srbiju koja će izgledati kao Divlji zapad u američkim filmovima. Pioniri imaju startnu liniju i krenu za vodokotliće, i to je njihovo. Hvala.
Tražim pravo na repliku.
Član 98. stav 1. je osnov za repliku. Povredio je ugled člana  Demokratske stranke.
Svoje pravo na repliku zasnivam na iznetoj neistini od strane prethodnog govornika. Tražio sam od predsedavajućeg da protumači da li imam pravo na repliku i dobio sam to pravo od njega. Vi imate pravo na prigovor po Poslovniku, ali s obzirom da mi je dao reč, on je procenio da mogu da iskoristim svoje pravo, a da potom vi iskoristite pravo koje proizilazi iz Poslovnika.
Izneta je neistina sa namerom da se diskredituje DS. Gospodin Anđelković ne samo da nema to što ste vi ovde pokazali i opisali kao vilu od 5.000 kvadrata na 7 ari, nego gospodin Anđelković nema ni jedan kvadrat. Kao predstavnik DS na opštini Čukarica, a potom i u gradskoj Vladi, nije uzeo, dobio na poklon ili kupio. Sa svojom porodicom živi skromno u stanu u kojem je živeo pre 15 godina. To je istina.
Kad govorimo o problemima i kritikujemo političku konkurenciju, onda pri tome možemo tražiti, ako želimo da budemo uspešni, samo utemeljenje u argumentima i činjenicama. Moramo biti moralno sposobni da druge optužujemo i da se suočimo sa onim što je posledica vladavine. Tačno je da je opština Zemun imala 60.000 izbeglica kojima je pokušala da reši između ostalog i stambeni problem. Ali, tačno je da ni jedan od tih 60.000 izbeglica nije dobio na poklon ni jedan kvadratni metar, a kamoli ar, kao što je to dobio predsednik vaše stranke, svojevremeno opštine Zemun. Da li je tačno ili ne, prosudiće sud. Ovde iznosim nešto na osnovu dokumentacije sa kojom raspolažemo.
Kada vi budete dovoljno politički korektni, izaći ćete sa dokumentacijom o 5.000 kvadrata Ljubomira Anđelkovića, sa poklonom koji je on dobio od nekoga po bilo kom osnovu. Predlažem vam da ne ulazimo u ovakvu vrstu rasprave, jer samo ćemo izgubiti vreme. Javnosti su dobro poznate činjenice sa kojima baratate vi i sa kojima baratamo mi. Vaše oružje je neistina, a naše oružje je tragično nasleđe koje ste nam ostavili.
Tražim pravo na repliku, kao predsednik poslaničke grupe DOS-a, s obzirom da je moj prethodnik pomenuo stranke DOS-a, koje su prethodnih šest godina bile na vlasti u lokalnoj samoupravi, i tokom tog perioda obavljanja svoje dužnosti, u značajnoj meri doprinele urbanističkom haosu sa kojim smo se suočili.
Gospodine Ivkoviću, citiraću vam član 49. Zakona o građevinskom zemljištu, u kome se kaže: "Inspekcijski nadzor vrše ministarstva, preko inspektora, u okviru delokruga utvrđenog zakonom". Citiraću vam i dopunu ovog člana, u kojoj se kaže da: "nadzor nad izvršavanjem odredaba ovog zakona vrši nadležno ministarstvo".
To je dopuna iz 1996. godine, s tim što se precizira - "opštini, odnosno Gradu Beogradu, poverava se vršenje inspekcijskog nadzora nad izgradnjom objekata za koje izdaju građevinsku dozvolu na osnovu ovog zakona", i dodatno pojašnjenje: "Gradu Beogradu se poverava rešavanje po žalbi protiv prvostepenog rešenja donetog za izgradnju. Po žalbi na rešenje opštinske uprave, odnosno gradske uprave, koje se donosi na osnovu ovog zakona, ključnu i presudnu reč daje nadležno ministarstvo saobraćaja, odnosno građevine".
Položaj u kome je bila lokalna samouprava je više nego jasan. Problemi sa kojima su se suočavali, takođe su građanima poznati, situacija u kojoj su stranke koje danas čine DOS, a delom su učestvovale u radu lokalne samouprave u prethodnom mandatu, takođe je više nego jasna.
Govoriti o onima koji su bili neformalni koalicioni partneri SPS i JUL, pre svega u Beogradu, a potom i u svim onim opštinama u kojima je to bilo u skladu sa njihovim uskopartijskim interesima, danas je politički necelishodno. Oni su prošlost. Stranke koje su napravile DOS ušle su u koaliciju da bi promenile ovu zemlju. Između ostalog, da bi promenile ovu zemlju i u oblasti o kojoj mi danas pričamo. Mi nismo krivci za ono što se dešavalo u ovom društvu. Ne optužujemo ni druge koji su učestvovali u vlasti, jer su ovim zakonima pokazali želju da reše taj problem, ali nisu bili sposobni da ove zakone primene.
Podsetiću vas još na jednu nekorektnost u vašem izlaganju. Pogrešno ste protumačili obavezu lokalne samouprave. Naime, ona je dužna da u roku od 15 dana, a ne 30, izda građevinsku dozvolu. To ide u prilog jednom pažljivom zakonodavstvu. Tako da mi danas ovde ne razgovaramo o nefunkcionalnom zakonu, nego o zakonu koji nije bio primenjen. Zbog toga su tako male izmene koje mi predlažemo i one su praktično izmene kojima se utvrđuje jedna ozbiljnija sankcija za nepoštovanje zakona. To je ono što je nedostajalo ovim zakonima o kojima mi danas pričamo, pozivajući se na više nego lošu poziciju lokalne samouprave u procesu sprovođenja zakona.
Lokalna samouprava ne može štititi zakon. Ona može ukazati na prekršaj i mi smo to činili. Ako je potrebna dokumentacija za to, predlažem dva puta. Ili da sutra čitav dan izgubimo u upoznavanju parlamenta sa tim dokumentima ili da formiramo jednu parlamentarnu komisiju koja će proučiti svu onu dokumentaciju sa kojom ministarstva raspolažu, kako bi se upoznali sa istinom. Bez istine mi smo društvo koje nema pravo na srećnu budućnost. (Aplauz.)
Gospođo Čomić, dame i gospodo narodni poslanici, u politici je sve moguće, pa je tako moguće da se Vladi i poslaničkoj većini u ovom parlamentu spočitava nepoštovanje tradicije. Moguće je da oni koji su na mesto svetog Save stavili Edvarda Kardelja, a 7. jul slavili umesto Vidovdana, danas nas optužuju za nedoslednost, nekorektnost, neukost i patriotsku nesposobnost.
Dosta puta smo do sada, u prethodnih pet meseci, rekli da vi niste ti koji nas mogu učiti patriotizmu i da vaši postupci nisu mera našeg patriotizma. Za nas su vaši predlozi neprihvatljivi zbog toga što su duboko suprotni duhu našeg društva, suprotni karakteru naše države. Mi veoma jasno iskazujemo nameru i poštujemo svoju tradiciju, ali istovremeno želimo ovom društvu da ponudimo nešto više od nje. Želimo da razmišljamo o vremenu koje je pred nama.
Ako su do 1941. godine, a Srbija je postojala i pre 1941. godine i Žikice Jovanovića-Španca, građani ovog društva znali na pravi način da poštuju svoju tradiciju i na pravi način da razmišljaju o budućnosti, mi smo dužni da nastavimo takvim putem. Stoga su ovi zahtevi za nas neprihvatljivi, što se nikako ne može protumačiti našim nekorektnim odnosom prema sopstvenom nasleđu.
Što se tiče ostavke gospodina Petrovića, to je jedan hrabar, lični gest koji zaslužuje poštovanje. To je stav čoveka koji brani svoje političko stanovište na kojem je bio prethodnih 10 godina, kako sam kaže. Mi se sa njime u tome možemo složiti, možemo se sporiti, ali sasvim sigurno za mene, kao čoveka koji predstavlja političku grupu, u kojoj je u prethodnih pet meseci radio i gospodin Petrović, neprihvatljivo je da njegova prava zastupa gospodin Vojislav Šešelj. To je osoba kojoj bi najradije gospodin Petrović sam odgovorio i mislim da će to učiniti prvom prilikom, ali je to osoba od koje gospodin Šešelj može mnogo da nauči. Može da nauči, između ostalog, i kako se podnosi ostavka, da je to moralni čin koji ne zavisi ni od koga osim od onoga koji se na njega odluči, a pogotovo ne zavisi od Milana Milutinovića.
Dame i gospodo narodni poslanici, ne radi se ovde o sposobnostima DOS-a, već o racionalnom odnosu prema poslu koji radimo. Ove sednice koštaju, pet minuta je sasvim dovoljno (žagor u sali) da mi razgovaramo o bespravnoj gradnji ili na zakonom propisan način sankcionišemo sve one koji su u vreme dok se Srbija rušila, bespravno zidali. Za 30 sekundi ne bismo mogli ni da nabrojimo sobe gospodina Šešelja, a kamoli da pomenemo sve ono što su oni za sobom ostavili. (Aplauz.) Zato, pet minuta je dovoljno vremena za argumentovanu i odgovornu raspravu.
Ako je to jedini osnov da ja dobijem reč, zamolio bih kolege poslanike da se ipak, vratimo onome što je naš posao.
Molim Skupštinu da, uprkos zahtevu gospođe Marinković, ne glasa o povredi Poslovnika, u situaciji u kojoj je gospodin Šešelj bio nepristojan prema meni. Mi smo dužni da se brinemo o stotinama hiljada žrtava politike čiji je protagonista bio taj čovek, a ne da štitimo jedni druge, iako nam ponekad treba kolegijalnost.
Dakle, molim vas, ako možemo da se vratimo poslu. Izvinjavam se ako sam ja bio jedan od inspiratora ovoga što je polusatno gubljenje vremena.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, smatram da je u dosadašnjem toku rasprave rečeno sve i mislim da ćemo se ponavljati u kritikama i podršci određenim članovima ovog zakona. Bitno je reći da predloženim zakonom mi tragamo za onim delom društvenog i državnog identiteta koji je izgubljen u prethodnih 60 godina i da onim što danas predložimo, u tih pet članova ovog zakona, mi pokušavamo da pronađemo minimum u kojem će se prepoznati naše društvo u celini.
Kada govorimo o praznicima, mi govorimo o danima u kojima se država i društvo simobolično prisećaju onih opštih vrednosti koje su same po sebi nesporne za bilo koga. Ako neko u ovom zakonu prepozna opasnost i pokušaj umanjenja ljudskih prava ili bilo kakvih sloboda, onda smo zaslužili jedan ozbiljan komentar kako bi se takve sumnje otklonile, možda, dodatnom argumentacijom.
Mislim da smo jedni drugima dužni korektan pristup i stoga ću pokušati da otklonim onu vrstu dileme koja je do sada, po mom mišljenju, najozbiljnije dovela u pitanje jednu dobru nameru.
Dakle, mi smo se kao nova vlast suočili sa potrebom reformi, sa procesom promena, one mogu biti životne i one su svakodnevne. Ali, moraju biti i simbolične, jer priznaćete da je bilo puno i tragičnog, ali i u samom suštinskom smislu, nefunkcionalnog u praznovanju 4. jula, 7. jula i da ima puno nesolidnog u praznovanju 29. novmebra. Svakog puta kada se nađemo oči u oči sa kalendarom i shvatimo šta smo propustili da uradimo, pokušavamo da pronađemo blagu argumentaciju za takvu vrstu nepažnje.
Dakle, ovim zakonom mi nismo doveli u pitanje nečija ljudska prava. Ljudska prava se utvrđuju drugim zakonima. Ovim zakonom mi nismo oduzeli pravo bilo kome da realizuje svoju slobodu i da potcrta svoju identičnost, ali ovim predlogom zakona mi pokušavamo da utvrdimo simbolične okvire za jedno novo društvo. I to na takav način da oni nikada više ne budu osporeni.
Kada kažemo da je dan državnosti Republike Srbije, da je to 15. februar, mi time oduzimamo pravo bilo kome, normalno ljudsko pravo, da u tome prepozna bilo kakvu vrstu političkog ili pravnog nasilja. Bilo je nekih koji su dosadašnji dan državnosti Republike Srbije definisali na takv način. Mislim da smo ovim pažljivim radom komisije, a u radu komisije su učestvovali predstavnici različitih ideoloških koncepcija, pa i verskih, uspeli da pronađemo nešto što jeste minimum koji neće biti osporen, bar ne ukoliko bude zdravog razuma u ovom društvu.
Što se tiče odnosa radnih i neradnih dana, jasno je da je neradni dan, dan državnost Republike Srbije i 4. pasusom stava 3. utvrđuje se ta klauzula koja je proistekla iz tekovina demokratskih društava. Dakle, kao što se u svim zemljama Evropske unije tretira dan državnosti, tako se tretira i u Republici Srbiji.
Isto je i sa verskim pravima. Zakon o verama utvrđuje, precizno i detaljno, pravo verske slobode. Mi smo ovim zakonom o državnim praznicima dopustili svakome ko želi da praznuje i da za tako nešto ima podršku u zakonu. To nismo ostavili u Zakonu o radnim odnosima, jer smo smatrali da je to poniženje nečega što je u toj meri fundamentalno pravo. Ali, nismo takođe ni insistirali na fundamentalizmu, već naprotiv želimo sekularno demokratsko društvo.
U ovom predlogu zakona nije sve obavezujuće, u tom smislu da nekoga prisiljava i lišava bilo kakve slobode. Ako kažemo da je Božić neradni dan, to je samo zbog toga što smatramo, s obzirom da 70% ljudi u ovom društvu ističe Božić kao dan koji posebno obeležava, jer je nefunkcionalno držati ga u bilo kom drugom stanju kada je očigledno da će ona taj dan koristiti za praznovanje. Time se ne dovodi u pitanje nečija druga sloboda. Sve druge verske zajednice imaju čak i više neradnih dana, i to je kolega poslanik pravilno uočio, ali to nije na štetu pravoslavaca. To je pravo koje proizilazi iz verske slobode i koja je takva kakva je, to treba poštovati.
Kada se opredeljujemo za religiju, onda se opredeljujemo za izvesna prava i obaveze koje takvu vrstu našeg opredeljenja prate. Mislim da je potrebno da se složimo oko ovog zakona, jer na takav način mi se vraćamo nečemu što jeste minimum i gradimo sistem vrednosti koji se može proširivati. Mislim da se više nikada neće riunirati onako kako je to činjeno poslednjih pola veka. I čini mi se da kroz predlog ovog zakona mi priznajemo jednu veliku istinu od koje su mnogi pokušavali da pobegnu. To je istina da svet ne počinje od nas na vlasti. Hvala.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, zanimljivo je kako se pojedine političke snage u našem društvu osećaju ugroženo u situaciji u kojoj se razgovara o nečijem pravu. Ali, istovremeno iskazuju  i malo spremnosti ili su to do sada činile i kada su bile u izglednijoj  političkoj poziciji nego što je ova trenutna, gde se mora govoriti o obavezama. Nema nijednog razloga zbog koga bismo mi pristali da bez komentara  prihvatimo one političke stavove koji su izrečeni za ovom govornicom i koji bi izgledali celoviti da su govornici bili u maskirnim uniformama. Nemojte nas više deliti i nemojte nas više plašiti i pogotovo nas nemojte više braniti, jer kako ste nas branili, to najbolje sami znamo, to najbolje znaju oni građani koje ste danas pokušali da odbranite. (Aplauz.)
Ovo nije 1991. godina, ovo je 2001. godina, i, na žalost, poslednjih deset godina su deset godina u kojima su građani svakodnevno videli primere vaše brige i sposobnosti da rešavate probleme koji postoje u našem društvu. Skupština AP Vojvodine iskazala je jednu inicijativu, ona je protivustavna i mi to jasno kažemo. Istovremeno, to ne znači da se mi distanciramo od obaveza koje deset godina nisu rešavane, niti da bežimo od problema koji je veoma ozbiljan. Taj problem se neće završiti stvaranjem nezavisne republike Vojvodine, makar to želele i strane sile. Taj problem će se produbiti i on će se konačno iskazati u krajnjoj bedi. Neće biti razlike između Vojvodine, nekada privrednog stuba našeg društva, i najsiromašnije srpske opštine. Oni koji su upropastili Vojvodinu, oni su upropastili Srbiju, i oni koji danas oduzimaju pravo Vojvodini da razmišlja svojom glavom i da se razvija, oduzimaju pravo Srbiji da se na takav način ponaša.
Mi ćemo, kao DOS, voditi pažljivu politiku, sačuvaćemo svoje društvo. Nikako se sve ono što u ovom trenutku čini DOS na nivou Vojvodine i DOS u celini, u poslednjih nekoliko meseci, ne može smatrati degradacijom naše zemlje, baš naprotiv. Dobro je što vojvođanski parlament dolazi pred republički parlament u skladu sa svojim ovlašćenjima, koji insistira na određenim političkim inicijativama, što vodi politiku za koju smatra da je politika koja je u interesu građana. Istovremeno, mi veoma jasno kažemo da ovog puta insistiramo na Ustavu, kao što ćemo ustavno pravo braniti i u onim situacijama u kojima one budu išle u prilog odluka koje donosi Skupština Vojvodine. Hvala. (Aplauz.)
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, ne treba sumnjati u to da će doći bolji, uvek treba da bude tako, i ako je bilo tako 24. septembra i 23. decembra verujem da će biti i ubuduće. Ova oblast je veoma važna i mislim da je pravo rešenje da Vlada uredbom dodatno pojasni, pre svega metodologiju kojom će se primenjivati već postojeći zakonski propisi.
Isključujući zakone na osnovu kojih su osnivana javna preduzeća, koji takođe pojedinim svojim članovima tretiraju ovo pitanje, u ovom trenutku u Srbiji i SRJ važi 26 zakona kojima se veoma pažljivo utvrđuju prava i obaveze u oblasti dobara od opšteg interesa, odnosno oblasti prirodnih bogatstava. Reč je o Zakonu o sredstvima svojine Republike Srbije, Zakonu o stranim ulaganjima, Zakonu o koncesijama, Zakonu o putevima, Zakonu o poljoprivrednom zemljištu, Zakonu o prevozu i drumskom saobraćaju, Zakonu o železnici, o komunalnim delatnostima, o vodama, o ribarstvu, o šumama, o lovstvu, o režimu voda, o hidrometeorološkim poslovima od interesa za celu zemlju, o transportu gasovitih i tečnih ugljovodonika, o rudarstvu, o transportu, distribuciji i korišćenju prirodnog gasa itd. Veoma precizno je definisana jedna više nego obimna oblast.
Mislim da je nemoguće očekivati da se jednim članom može regulisati nešto što u ovom trenutku reguliše 26 zakona, ali mislim da je potrebno da Vlada uredbom otkloni sve one eventualne nejasnoće koje mogu proisteći iz problematičkog tumačenja i konfuzije koja možda prati međusobno suprotstavljene zakone i da je to dobar način da se zaštite interesi i interesi građana. Inače, sve ono što bi bilo u suprotnosti sa Ustavom nije prihvatljivo za nas, kao poslaničku većinu DOS-a, ali je pogotovo za nas neprihvatljivo vođenje politike kojom bi se konfrontirali sa interesima građana. Dakle, prirodni resursi su nešto što se nepovratno troši i jedna greška, sasvim sigurno, u toj oblasti našeg poltičkog delovanja, ne bi smela da se desi.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, u ovome ima smisla, kao i u tvrdnji da nije bitno da li će se privatizovati 7, 7,5, 8, 9 ili 10 hiljada preduzeća. Ako malo pažljivije proučimo argumentaciju  na kojoj počiva ovaj amandman, videćemo da ta argumentacija potiče iz onog političkog koncepta koji je upravo obesmislio ideju lokalne samouprave i koji je toj lokalnoj samoupravi oduzeo svaku vrstu prava. U periodu od 1998. do 2000. godine, praktično, mi nismo imali lokalnu samoupravu. Razlozi za tako nešto su veoma jasni, zbog toga što je lokalna samouprava oblik izvršne vlasti koji funkcioniše na nivou najbližem građanima. Shodno tome, građani su izabrali tu lokalnu samoupravu koja nije bila po volji onima koji danas zagovaraju veliku slobodu lokalne samouprave.
Kada se donese zakon o lokalnoj samoupravi, koji je u pripremi i koji samo zbog sporosti ovog parlamenta još uvek nije u proceduri, mi ćemo moći da definišemo i prava i obaveze lokalne samouprave i u oblasti ekonomske politike. U ovom trenutku tu politiku kreira Republička vlada. Jasni su razlozi zbog kojih se Vlada odlučila na takvu vrstu politike. O njima je govorio i predsednik Vlade, a više puta je govorio i resorni ministar. Oni nikako nisu degradacija lokalne samouprave ili ljudi koji u ovom trenutku vrše lokalnu vlast. Već znamo pod kakvim okolnostima su oni preuzeli takvu vrstu posla na sebe. Jasno je da, sasvim sigurno, oni taj posao kvalitetno rade i da će ga još kvalitetnije raditi kada im se omogući jedan liberalniji zakon.
Zakon o privatizaciji nije zakon koji će na takav način korespondirati sa lokalnom samoupravom. Agencija za privatizaciju u ovom trenutku ima centralnu kancelariju u Beogradu i dve kancelarije, jednu u Kosovskoj Mitrovici, drugu u Novom Sadu, sa jasnim opredeljenjem da se formiraju i regionalne kancelarije agencija za privatizaciju, koje bi potom na sebe preuzele sve one poslove koji realno pripadaju i koji proizilaze iz ovog zakona. Sve drugo, samo po sebi nema nikakvog smisla, niti je u funkciji korekcije ovog zakona ka njegovom poboljšanju koje je nama potrebno i koje prihvatamo kroz pojedine amandmane.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, jednom prilikom sam vam govorio o dvorskim ludama, o ulozi koju je dvorska luda imala tokom istorije i jednom očiglednom primeru revolucije. Revolucija od dvorske lude do organizacije dvorskih luda.
Molim poslaničku većinu u ovom parlamentu da ne dozvoli da dvorske lude dobiju svoju instituciju. Parlament Srbije 60 godina nije bio mesto na kojem su se donosile odgovorne odluke, a nemoguće je donositi odgovorne odluke u neodgovornoj atmosferi. Zbog toga sam dužan da repliciram gospodinu Šešelju. Govorio sam o lokalnoj vlasti, a ne o lokalnoj samoupravi, ali možemo govoriti i o lokalnoj samoupravi i organima lokalne samouprave, izvršnim organima. Verovatno me gospodin Šešelj nije razumeo zbog toga što ne vičem, ali nema razloga za takvom vrstom ponašanja, jer nismo u kući sa devet spavaćih soba ili u stanu od dva hektara, gde se ljudi međusobno dovikuju da bi se čuli.
Ja bih gospodina Šešelja zamolio da svoju biblioteku zadrži za sebe, a ono što je uzeo iz Republičke vlade, da vrati državi. Reč je o 200 knjiga, veoma retkih, koje od njega bezuspešno Republička uprava traži, od dana kada je napustio Republičku vladu. Ne znam kako je stekao preostali deo biblioteke, ali , čovek svojim delima govori o svom životu u celini.
Što se tiče odgovora na vaše pitanje, vi meni nikada niste bili profesor, ne bih pristao da mi budete profesor. Vama neću polagati račune o svom školovanju, ali ću biti spreman da odgovorim na svako pitanje, recimo, na Prištinskom univerzitetu, gde ste bili profesor.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, mi smo u ovaj dom ušli sa namerom da menjamo svoje društvo, ali i da svojim odnosom prema problemima i, konačno, prema kolegama poslanicima pokažemo kakva je to Srbija u kojoj mi želimo da živimo. Pravo opozicije je da kritikuje rad Vlade. Pravo opozicije je da argumentima suprotstavi svoje stavove stavovima poslaničke većine. Dužnost poslaničke većine je da uvaži i poštuje opoziciju. Svime što smo do sada uradili, mi smo demonstrirali dve svoje osobine. Jedna je beskrajna tolerantnost. Druga osobina je osobina koja nam ne ide u prilog, koja o nama govori kao o ljudima koji ne prave na pravi način procene, niti su u stanju da pretpostave posledice te tolerantnosti.
Mi smo od Parlamenta Srbije napravili nešto što se u očima građana danas posmatra kao cirkus. Ja sam danas govorio o dvorskim ludama, a nisam pominjao ni ime, ni prezime, ni poslaničku grupu, ni opoziciju, ni poziciju. Govorio sam o instituciji. Ako opozicija želi da svoju borbu vodi izvan ovog parlamenta, to je njen politički stav. Mi smo dužni da svoj posao uradimo onako kako smo ga započeli, da razgovaramo o ovom zakonu i da, konačno, i na takav način narodu pružimo priliku da izabere. Bili su izbori i u septembru i u decembru mesecu i tada je narod birao između Demokratske opozicije Srbije, političke koalicije 18 stranaka i, sa druge strane, između lažnih vojvoda, lažnih generala i lažnih socijalista.
Jedan od njih je ovde danas govorio za skupštinskom govornicom i mene optužio da sam lažov. Nisam dužan da demantujem njegove stavove, ali sam dužan da pred vama saopštim činjenice na osnovu kojih sam izneo svoj stav. Traženi su dokazi. Prilažem predstavniku Srpske radikalne stranke dopis Uprave za zajedničke poslove republičkih organa, u kojem se od gospodina Šešelja traži da vrati 160 monografija uzetih iz Republičke vlade.
Prilažem vam ugovor o građenju radikalskog doma u Valjevu, sredstvima namenjenim za sanaciju objekata porušenih tokom zemljotresa u Kolubarskom okrugu. Podsetiću vas da je milijardu dinara iz tog fonda nenamenski potrošeno, da je 400 miliona dug koji u ovom trenutku DOS mora vraćati. Prilažem vam odluku Zavoda "Crvena zastava" o donaciji SRS-u. Prilažem vam ugovor o zakupu nepokretnosti kojom je SRS protivzakonito prisvojila Magistrat u Zemunu. Prilažem vam odluku javnog preduzeća "Zemunsko informativno poslovanje sistem", kojim se SRS-u poklanjaju stolice, stolovi, fotokopir, kompjuter, štampač, skener. Prilažem vam izveštaj budžetske inspekcije koja je proverila SO Zemun i konstatovala takve nepravilnosti o kojima mi danas ovde ne možemo da razgovaramo, jer su one predmet sudskog rada i sudske procene. Ovde se recimo, nalaze podaci da je iz humanitarnog fonda isplaćeno 100 hiljada dinara Centralnoj otadžbinskoj upravi SRS-a.
Prilažem vam pregled troškova o autoservisu Republičke uprave Srbije. Prilažem vam nešto što vam ne ide u prilog i nešto što vam oduzima pravo da nas kritikujete na način na koji ste to činili do sada i nešto što vam oduzima pravo da govorite u ime srpskog naroda, makar u ime jednog kilograma kako ste vi to pomenuli. Tu jedinicu mere uveli ste 1990. godine u naš život. Mi sa tim pokušavamo da se rastanemo, mi cenimo ljude i ne merimo ih po kilogramima i svaka odluka koju smo doneli proizašla je iz naše namere da promenio naše društvo, računajući da će u njemu biti prostora i za opoziciju, a očekujući od nje da bude drugačija, nego što je to bila tokom prethodnih deset godina. Sasvim je sigurno da u vama nema ni potencijala ni snage za nešto tako. Mi se sa vama nećemo obračunavati, svoj posao ćemo završiti. Kao što sam rekao, tim vajnim generalima, vajnim vojvodama, vajnim socijalistima ostavljamo, da recimo, sami pokušaju da reše posledice sa kojima se mi danas suočavamo. (Aplauz.)