Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Žarko Korać

Žarko Korać

Socijaldemokratska unija

Govori

Hvala.
Reč ima gospodin Neđa Jovanović. Izvolite.
Gospodine predsedniče, poštovani narodni poslanici sasvim ću kratko nešto reći o predlogu zakona o izmeni zakona o osnovi uređenja službi bezbednosti Republike.

Meni je žao što u ovom kratkom predlogu je tek otvoren problem rešenja načina civilne kontrole službi bezbednosti. Već je više puta ovde primećeno da postoji neka fascinacija tim službama bezbednosti, a moram da kažem da ona proističe iz toga što se prvo stalno govori o tim službama u jednom vremenu, koje je nadam se, završeno, a drugo što većina ljudi ne zna čime se te službe uopšte bave. One se ne bave tračevima, intrigama i političkim protivnicima jer u njihovom zakonu, koji reguliše njihov rad, koji sam potpisao ne postoji više termin "unutrašnji neprijatelj". Nadam se da smo to vreme završili i ne znam šta je "unutrašnji neprijatelj" u političkom pluralizmu. Postoje neki drugi zadaci, pre svega borba protiv terorizma, droga, itd. Znači, krupan kriminal.

Mislim da je vrlo loše to licitiranje, tim službama, jer one imaju svoje Ustavom i zakonom uređen rad i jedino pravo pitanje koliko one kvalitetno rade, a to mogu pre svega da ocene oni koji su zaduženi za njihovu kontrolu.

Pređašnje rešenje je bilo vrlo jasno, a to je da predsednik države to kontroliše i ovde se vrši jedna izmena jedne suštinske nelogičnosti, a to je da šef kabineta to kontroliše. Može i tako, ali sad se predlaže da to bude jedna ličnost. Mislim da je umesno što je rečeno da treba bar neki kriterijum da postoji ko je ta ličnost, ali meni se čini da i to je osnovno što želim da kažem, da je rešenje koje mi danas imamo u suštini loše.

Većina zemalja je izabrala da civilnu kontrolu, znam da postoji Odbor za bezbednost, ali ne znam da li znate propise koje regulišu njegov rad, oni jako ograničavaju ono što poslanici mogu da dobiju kao podatak. Tačno je da je dobra praksa poslednjih godina da se na primer direktor BIA pojavljuje dva puta godišnje ovde u Skupštini i da izveštaj, ali je vrlo ograničeno ono što poslanici smeju da ga pitaju, ne znam da li znate kako to izgleda i šta on sme da im kaže. Većina zemalja je to prepustila ili vladi ili predsedniku države i postoje ta rešenja, ali po meni trojni sistem je najbolji, a to je da postoje nekoliko predstavnika parlamenta, narodnih poslanika, predstavnici vlade i naravno šef države i njegovi predstavnici. Taj trojni ključ kontrole je po mom mišljenju najjefikasniji.

Samo da podsetim, prvo takvo telo je formirano 2002. godine, zvalo se Savez za državnu bezbednost, bio sam njegov član. Posle toga je to pod Koštunicom nazvano Savetom za nacionalnu bezbednost. Tada, 2002. godine, nismo imali vojnu bezbednost jer je bilo dvovlašće, postojala je neka savezna država, fantomska, koja je imala vojsku i spoljne poslove. Sada je to, naravno, na sreću objedinjeno i Republika Srbija postoji, ali mi se čini da ste vi ovde odškrinuli jedna vrata koja otvaraju još jedan problem.

Molim vas, poverenik za informaciju od javnog značaja i zaštitnik ljudskih prava, kategorički već duže vreme tvrde da su neka rešenja zakona, koja je ova Skupština usvojila prošle godine, suprotna Ustavu i da ta rešenja krše ljudska prava zbog elektronske komunikacije. Tamo je rečeno da se ta elektronska komunikacija čuva godinu dana. To mogu da razumem, da se ne može otvarati bez sudskog naloga, ali jedan paradoks imamo da službe bezbednosti i policija mogu da, to je jedan propust, jedna rupa, sa kojom se oni vešto igraju, da dobiju podatak koga ste vi zvali telefonom, bez ulaženja u sadržaj. To je podatak sasvim dovoljan da zadire u vašu privatnost.

Molio bih vas i apelujem, ako ste ovde odškrinuli vrata, da se tu nešto reguliše, da onda otvorimo to do kraja, da možda to drugačije uredimo, a pre svega da izmenimo zakon za koji ja nisam glasao lično prošle godine niti naša poslanička grupa, koji zaista je negde protiv prava građana jer narušava njihovo pravo na privatnost. Hvala.
Poštovana gospođo potpredsednice, poštovani gospodine predsedniče države, poštovani gospodine premijeru, dame i gospodo narodni poslanici, za razliku od većine ili svih koji su danas govorili, mislim da je nažalost ova kriza do koje je došlo na KiM, bila neizbežna. Nedefinisan status i često dvojna struktura vlasti na severu Kosova izazvali su ovaj sukob i on se zaista mogao predvideti.
Za mene je veliko iznenađenje da oni koji su zaduženi da vode politiku ove zemlje to nisu mogli anticipirati. Srbija se predugo uljuljkivala u tome da je mogućno da taj status kvo traje večito i da su pregovori do kojih je počelo, sa velikim zakašnjenjem, će biti u stvari rešenje problema da taj deo teritorije KiM ima u velikoj meri dvojnu vlast ili, realno gledano, pod mnogo većom je vlasti Beograda nego same Prištine.
Tako je skoro uvek u istoriji, da sukobi počnu oko carina. Ako pogledate čitavu ljudsku istoriju, videćete da su sukobi oko statusa jedne teritorije, oko vlasti nad jednom teritorijom počinjali raspravom o carinama. Carinski sukob koji nije počeo sada, nego praktično pre dve i po godine, posle tri i po godine postojanja Kosova kao nezavisne države, pečati te države pre dve i po godine nisu priznati, tako da je taj bojkot nagoveštavao ovaj sukob do kog je došlo. Moram da kažem da je glavna karakteristika politike u ovom trenutku koja se u Srbiji vodi i koja se apsolutno vidi danas u ovoj skupštinskoj raspravi je negiranje realnosti.
Samo ću podsetiti na tri stvari koje svi praktično znaju u ovoj sali i verovatno svi gledaoci koji gledaju ovaj prenos. Prva je da je Kumanovskim sporazumom, to je tačno, Srbija izgubila ingerenciju na Kosovu. Mi se možemo skolastički zavaravati da je to dato UN, onda kada se suverenitet dela teritorije jedne zemlje predao UN, onda je ta zemlja izgubila suverenitet na toj teritoriji. Mi, naravno, možemo ići putem kojim je išao bivši načelnik Generalštaba, pa je predložio bivšeg predsednika države za Orden narodnog heroja jer je odbranio Kosovo, ali realnost je da je Srbija izgubila tada ingerencije.
Druga je činjenica da Srbija nije priznala nezavisnost Kosova, ali ona ne menja ovu prvu i osnovnu činjenicu da je Kosovo danas de fakto nezavisna država. Ono što brine je realnost koja je u ovom trenutku stvorena poslednjih pet dana na Kosovu. Moram da kažem da deluju veoma teško ti prizori koji nas podsećaju na 1991. godinu. Imamo ljude koji blokiraju puteve, imamo balvane na putevima, imamo međunarodne trupe koje žele da se konfrontiraju sa tim ljudima i znamo rezultate politike koja se vodila u Zapadnoj Slavoniji, u Istočnoj Slavoniji, u SAO Krajini. Dakle, svaki put kada je to bio put negiranja postojanja te države, tvrdnje da se može na takav način izboriti za neka prava, završilo se, u suštini, katastrofom za ljude koji su tim putem želeli da neka svoja prava, kako ih oni vide, ostvare.
Realnost je da su tamo trupe KEJFOR-a ili KFOR-a i da je general koji komanduje tim trupama rekao da će sledeći put upotrebiti silu da bi obezbedio putne pravce. Oprostite, imate jasnu najavu primene sile da se obezbede putni pravci i, naravno, mene interesuje ko u ovoj sali želi da preuzme odgovornost, koji podržava to i za posledice do kojih može doći. Ne želim to, ali nažalost može doći, i to vrlo skoro, kada dođe do te konfrontacije, gde sa jedne strane imate vojsku, a s druge strane imate građane, ljude, koji te puteve blokiraju.
Interesuje me da li smo mi kao narod u stanju da nešto učimo iz svoje istorije. Ono što je sigurno, ovde vidimo, ako mogu tako da kažem, jednu dvostruku politiku Srbije. Sa jedne strane, jedno neprekidno oklevanje da se kaže istina, a ja ću je reći. To je da se situacija dramatično promenila poslednjih pet dana. Sa druge strane, cinično korišćenje ove situacije da bi se slale patriotske poruke, sa vrlo jasnim idejama da će to kad-tad politički se isplatiti.
Ovde u pitanju nije samo sever Kosova, nego i stabilnost Srbije, rekao bih čak i budućnost Srbije, kao države. Veliki su ulozi. Sigurno je da nekima u Srbiji i te kako odgovara da dođe do dalje konfrontacije, da se zaustavi ovaj razvoj Srbije i da se Srbija ponovo izoluje. Ovde je vrlo jasno, čak je i rečeno u nekoliko diskusija, da Srbija i nema šta da traži u Evropi, da evropske integracije treba zaustaviti, da je to jedna velika iluzija i da to treba ovde jasno objaviti.
Da bi se to izbeglo, treba reći sledeće, i to vrlo jasno. Prvo, rešenje ove krize je praktično isključivo u rukama međunarodne zajednice i Prištine. Nije rešenje ove krize u rukama Beograda. Srbija ne treba da bude pasivna, Srbija može diplomatski i treba da se diplomatski angažuje, ali ona u suštini ne može, jedino što je njeno sredstvo, da kažem, u ovoj krizi to je da gura građane na severu Kosova u jednu neravnopravnu konfrontaciju. Ona onda mora i da preuzme odgovornost za rezultate te neravnopravne konfrontacije.
Meni je zaista bilo teško da i u govoru premijera, znam da je to zvanična državna politika i da je on samo tu politiku ovde sproveo, u govorima mnogih koji su govorili ovde neprekidno se govori o tzv. organima, o privremenim organima, tzv. državi. Istočna Nemačka nije bila priznata od većine zapadnih zemalja, pa je 30 godina posle bila realna država. Ta nepriznata država, tzv. privremeni organi, imaju policijske snage koje i te kako mogu nešto da urade i to se pokazalo nedavno.
Prema tome, mi moramo, dame i gospodo, ovde da učinimo nešto što je jedino moguće i to nešto je bila prilika kada su bili izbori na Kosovu. Nažalost, politika Beograda je bila i poruka Beograda – ne treba izaći na te izbore, a relativno mali broj Srba, i to južno od Ibra, je izašao na izbore. Oni, nažalost, i nisu reprezentativni, za ostale Srbe koji žive zbog malog broja izašli. Ali, jedina stvarna promena do koje je došlo je ono što ova skupština mora da konstatuje - ovaj problem se neće moći rešiti drugačije, pre svega, nego da Srbi severno od Ibra sami stupe i dijalog sa Prištinom. To se ovde sistematski izbegava da kaže.
Drugim rečima, kao što je jedan manji broj Srba južno od Ibra rešio da u nekakvom razgovoru političkom sa Prištinom pokuša da ostvari neka prava, za sada velika manjina, isto se mora preporučiti Srbima severno od Ibra. Patriotske fraze ih neće zaštititi, oni će morati pre ili posle da o tome razgovaraju sa Prištinom. Kao čovek, mogu da shvatim psihološke probleme, emotivne probleme tih ljudi. Oni dugo to nisu radili, oni to ne žele da urade, ali realnost je takva da jedino što može na neki način da pomogne razrešenju ove situacije je da upravo ti sami ljudi koji sada sede na tim putevima, akteri, pokušaju u izvesnom teškom početnom razgovoru sa Prištinom da se izbore za svoja prava.
(Predsedavajuća: Narodni poslaničke, vreme koje je na raspolaganju poslaničke grupe je iskorišćeno.)
Završavam, poslednja rečenica.
Mislim da Beograd ne treba da uzurpira prava Srba na severu, da ne treba da budu razgovori Beograd-Priština s posredstvom Brisela, nego treba da budu i direktni razgovori ljudi koji žive na severu Kosova sa Prištinom. Hvala.
Gospođo potpredsednice, poštovani članovi Vlade, moram da kažem da materijal koji smo dobili, ove biografije kandidata i dosadašnjih ministara i ponovo kandidata za novu Vladu ipak su ponižavajući za nas. Znam da ste prosledili ono što su oni sami napisali, ali možda ipak pokazuje kakva je koordinacija u Vladi.
Za mene je užasavajuće da neko napiše da je osposobljen da samostalno radi na računaru. Ovo je 2011. godina, 21. vek. Znači, da li radi sa unucima, sa decom, ili mu pomažu komšije, ali ovo neko da napiše u biografiji?
Imamo kandidata koji je rekao da mu je Milošević lično dao orden. Koliko znam orden daje država, a ne neko pojedinačno. Vrhunac je ono što nam je u biografiji napisao kandidat za ministra kulture. Kaže – nikada se u javnosti ne pojavljujem ni sa kim iz svog privatnog života, što je besmislica lingvistička, niti demantuje medijske napise.
Ovo je nečija biografija? To u istoriji sveta niko nije priložio kao deo svoje biografije da bi mogli bolje da razumemo i da glasamo za njega.
Međutim, ono što je za mene ovde mnogo ozbiljnije to je što, gospodine Cvetkoviću, mislim da je ipak trebalo, u redu je, civilizovano je zahvaliti se dosadašnjim ministrima na radu, svakako je to, kako bih rekao, u nekom civilizacijskom smislu potrebno, ali ipak je bilo potrebno nešto reći o tome koja ministarstva su radila više, a koja su radila manje.
Prosto mi nedostaje u vašem ekspozeu neka analiza onoga što je urađeno, jer nisu sva ministarstva radila ovde jednako. Ovde je već pominjano Ministarstvo pravde, koje je pokušalo reformu sa mnogo problema i mnogo, mnogo ozbiljnih grešaka, ali svest o tome da je to neophodno reformisati, to je ipak neki proces koji teče.
Ministarstvo odbrane je napravilo, po meni, jednu dosta ozbiljnu reformu, vrlo hrabro je ušlo u proces profesionalizacije vojske, što je vrlo ozbiljna stvar.
Dakle, neka ministarstva su radila nesporno, i to bi trebalo i vi ovde da istaknete kada govorite, da ne bi sve negativno bilo ocenjeno.
S druge strane, neki ministri nisu ni najmanje zadovoljili, ispunili svoje obaveze. Samo primera radi, dok je ministar kulture bio ministar, njemu su ostavku dali upravnik Filharmonije, upravnik Narodnog pozorišta, Narodni muzej u Beogradu je zatvoren već godinama i ruglo je na Trgu Republike. Znači, ipak se mora konstatovati da su neki ministri uradili više, neka ministarstva, nego drugi.
Smatram da je ovde nedostajao taj deo, ali i ono što je nedostajalo, gospodine Cvetkoviću, to je neko predviđanje sledećih šest meseci, sedam, osam meseci, koliko će ova vlada da funkcioniše, optimalno do proleća iduće godine i verovatno kraće – šta su stvarni prioriteti, sem naravno, najopštijih mesta i konstatacije da je nezaposlenost i da je ogromna privredna kriza.
Dakle, šta je težište rada ove vlade? Ne može biti slučajno da je smenjen ministar poljoprivrede, kada za vreme njegovog mandata u Srbiji ljudi nisu mogli mleko da kupuju. Naravno, da se radilo o drugom čoveku, on bi sam dao ostavku, ali ja to i ne očekujem. Onda je trebalo konstatovati da je podbacilo to Ministarstvo i da biramo neke druge ljude koji će da ga vode i da kažemo šta su sada prioriteti onoga što će biti učinjeno.
Pošto nemam više vremena, naša poslanička grupa ima malo vremena, moram ovde da kažem, s punom svešću šta govorim, da se ne može reći u ekspozeu da je jedan od ciljeva ove vlade puna saradnja sa Haškim tribunalom, a da se za ministar zdravlja bira čovek za koga su javno izrečene sumnje da je bio prijatelj Ratka Mladića, i da su, dok je on bio na čelu VMA, lekovi sa VMA išli do njega.
To nije Hipokratova zakletva i obaveza lekara, koja je naravno važna, da leči svakog čoveka, bez obzira na bilo šta drugo. Ovde se radi o činjenici da se radi o čoveku koji je begunac od pravde.
Smatram da je to ogromna hipoteka ove vlade, a da ne govorim o tome da u zdravstvenom sektoru radi preko sto hiljada ljudi, ukupno ima zdravstvenih radnika u Srbiji svih vrsta, i da je bilo potrebno naći, svakako, čoveka koji može ovaj težak i još uvek delimično urušen zdravstveni sistem da obnovi. Hvala.
Pomenu osam reformu pravosuđa na vrlo sličan način kao i vi. Znači, bilo je potrebno uključivanje međunarodnih institucija. S obzirom da je jedan od kriterijum za pristup EU stanje pravosudnog sistema u celini, način funkcionisanja, struktura, i to je jedan od najozbiljnijih kriterijuma.
Ono što sam ovde hteo i što je moja želja bila još da kažem, a zbog kratkog vremena nisam rekao, jeste da ste doneli jednu veoma kontroverznu odluku o tome šta ministri mogu da govore i potpredsednici Vlade, koja je po mom mišljenju pala već na prvom koraku.
Želim da vas podsetim da je dosadašnji ministar i predložen za ministra, gospodin Mrkonjić, upravo rekao da aktivno radi na povratku gospođe Mire Marković iz Rusije u Srbiju. Interesuje me da li je to deo koalicionog sporazuma? Naravno, znam da nije, ali to je ono što samo pokazuje koliko će se ispunjavati obaveza ministara i članova Vlade da se drže neke zajedničke i dogovorene politike.
Lično smatram da je to bila dosta svesna provokacija. Kada pažljivo pročitate njegovu biografiju, videćete delove biografije koji jasno pokazuju njegovu veliku lojalnost, čak i u onim stavovima koje je čak i sopstvena partija u ovom trenutku preformulisala i na nešto drugačiji način brani ili se javno za njih zalaže.
Drugim rečima, znam da su koaliciona Vlade teške, ali je zato vaša, gospodine Cvetkoviću, velika odgovornost koju uvažavam u ovako teškoj društvenoj i ekonomskoj situaciji u zemlji da onda vi na kraju mandata ova vlade sasvim otvoreno kažete – zbog čega zapravo Vlada ne može da funkcioniše i koji je razlog za ovakve opstrukcije?
Bar jedna biografija ovde priložena napravljena je kao politička provokacija i moja je dužnost da to konstatujem. Gospodin Mrkonjić je ovde upravo obelodanio da je lojalan bivšem SPS. Ako je tako, što se javno za to ne zalaže i izađe iz ove vlade? Hvala.
Gospođo predsednice, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, na sednici Odbora sam takođe izdvojio svoje mišljenje. Pošto imam relativno kratko vreme na raspolaganju da izložim zašto sam to učinio, govoriću isključivo o Predlogu zakona o zaštiti stanovništva od izloženosti duvanskom dimu.
Isključivo ću reći nešto o njegovoj koncepciji. Ovaj zakon je rezultat jednog kompromisa. Ovde se postavlja pitanje – šta naša država, ne samo Ministarstvo zdravlja, želi u odnosu na pušenje? Da li želi jednim radikalnim rezom da smanji mogućnost da se puši na različitim mestima i time posredno da utiče na smanjenje broja pušača u našoj zemlji?
Istraživanja u drugim zemljama su pokazala da se smanjuje broj pušača ako se ovo ograniči. Ili da napravi jedan hibridni zakon, kako je rekao gospodin ministar – polukorak do takvog zakona, jer u ovom zakonu imamo čitav niz kompromisa koji, recimo, nisu uobičajeni u svetu?
Navešću samo za primer da se ovde dozvoljava pravo pušenja u određenim medicinskim zdravstvenim ustanovama, pa recimo psihijatrijskim bolesnicima, nepokretnim bolesnicima itd. Moram da kažem da gotovo nema zemlje u svetu gde je dozvoljeno pušenje, razvijene zemlje, u medicinskim ustanovama.
Razumem šta je bio motiv. Na praksi i kasnije u nekim istraživačkim radovima sam boravio u psihijatrijskim ustanovama, znam šta znači zavisnost od pušenja kod te vrste pacijenata. Ovde je ključno pitanje –šta država u stvari ovde želi?
Nemojte da vodimo ovde teoretske rasprave o tome šta su prava države. Ovde su me svi pušači već napali, koji me znaju, ovde u Skupštini, da ne treba takav zakon, da treba pušiti. To je pogrešno. Nemojte da vodimo sociološke rasprave o tome šta država sme i ne sme.
Država sme mnogo štošta. Ako država može da ograniči brzinu vožnje na autoputu, da uzmem jednu analogiju, to čini da bi sprečila saobraćajne nesreće, država ima pravo da se umeša u ovu oblast i to su radile i druge države sa vrlo drakonskim zakonima.
U ovom zakonu praktično dozvoljavamo ugostiteljskim objektima da se izdvoji jedna prostorija. To u praksi znači da će se pušiti praktično i dalje u ugostiteljskim objektima. Ovde se doduše navodi da treba da bude ugostiteljski objekat iznad 80 kvadrata itd. Mnogi kafići su manji od 80 kvadrata, pa kao neće biti dozvoljeno pušenje.
Ovde se uvodi institucija, ne kaže se tako, lica koje je zaduženo za sprovođenje zakona. To je praktično redar. Moram da kažem da mi je prosto neverovatno da imamo redara. Neka zakon učini odgovornim direktora ustanove ili onoga ko vodi tu ustanovu. Meni je najlogičnije da onaj ko ima najveći autoritet brine o sprovođenju zakona, a ne neki redar koga niko živ neće slušati i u suštini da budemo načisto služiće za podsmeh.
Nemamo način da sprovedemo ono što smo ovde rekli, a to je taj, hajde da ga nazovem, redar, lice zaduženo za sprovođenje zakona i u stvari je posledica kompromisa da je dozvoljeno pušenje u tim ustanovama, a pušenje ne treba da bude dozvoljeno u tim ustanovama.
Imao sam prilike u svetu, u mnogim zemljama da vidim, ako hoćete nivo zabrane pušenja u javnim ustanovama, da ljudi izlaze npr. u Kanadi na minus 20 u cipelicama da popuše cigaretu, ali niko na to ne reaguje, zato što smatraju, kako ovaj zakon u obrazloženju vrlo jasno navodi, da su ljudi izloženi pasivnom duvanskom dimu i da prostite, dame i gospodo, ja sam nepušač, u ovoj zemlji pušači terorišu nepušače, a ne obrnuto.
Izvinite, mi nepušači smo ovde terorisani, a kako se ovde navodi u obrazloženju zakona, trećina stanovništva u Srbiji otprilike puši, mi smo u većini. Izvinjavam se, dve trećine stanovništva Srbije, odnosno da kažem da je taj procenat približan u svetu su nepušači i oni imaju prava da zahtevaju svoju zaštitu.
Tražim da se ovde štite nepušači jer je paradoksalno da budu zaštićeni i pušači, jer oni ovde se izlažu ogromnim zdravstvenim rizicima koji su ovde s razlogom navedeni.
Da kažem još ovo, ovde moramo da se opredelimo koga štitimo, da li štitimo industriju duvana, da li štitimo porez, jer se veoma velikim porezima državni budžet puni, od cigareta i duvana, od prometa, ili želimo da štitimo zdravlje stanovništva? Ako smo se opredelili za zaštitu zdravlja stanovništva, onda od početka to mora da bude zakon.
Bio sam u Skupštini Srbije u vreme Miloševića u to vreme 90-tih kada je donesen takođe jedan Zakon protiv pušenja koji nikada nije primenjen, jer on uzgred nije ni imao kaznene mere. Ovaj zakon bar ima kaznene mere koje su predviđene. Nažalost i tu instituciju čuvenu – redara.
Gospodo, u Hrvatskoj kada je donesen zakon da vozači ne smeju da imaju nimalo alkohola, došlo je do pobune ugostiteljskih objekata. Slomili su zakon i tamo je sada jedan mali procenat alkohola u krvi dozvoljen. Da li je moguće da ćemo mi u Srbiji zapravo biti i dalje žrtve jednog ogromnog lobija, ne kažem da to radi Ministarstvo zdravlja, proizvođača duvana, vlasnika ugostiteljskih objekata i onih koji su na strani pušača?
Gospođo predsedavajuća, gospodine ministre, poštovani narodni poslanici, pošto je ovo rasprava u načelu reći ću neke opšte stvari o ovom zakonu.
Prvo, čini mi se da se ovde kaže da je to Nacrt zakona o izmenama i dopunama, a meni se čini da je ovo praktično novi zakon nego što su to samo izmene i dopune, ali to može da bude stvar procene, stvar semantike, ali ono o čemu želim da govorim mislim da je suštinsko za ovaj zakon i za položaj izbeglica u ovoj zemlji.
Problem izbeglica u našoj zemlji postoji od 1991. godine, to znači punih 18 godina.
Želim da vas upozorim da je posleratna Jugoslavija, mislim da se zvala Demokratska Federativna Republika Jugoslavija, ovaj problem rešila za oko 10 godina. To znači da mi ovaj problem mnogo duže rešavamo nego što ga je rešavala Jugoslavija koja je izišla posle Drugog svetskog rata, kao neka mera poređenja. Mi imamo jedan zakon, izmene Zakona, koji u samom startu ne čini nešto. Neko će reći da to nije predmet zakona. Jeste!
Kada se pravi zakon, kada se raspravlja, u stvari, šta je u procesu koji traje 18 godina urađeno kako treba, a šta nije urađeno kako treba? Drugim rečima, nekako, imate utisak kada čitate ove izmene i taj zakon da je tek počeo taj proces integracija, a za tih 18 godina su urađene neke dobre stvari, neke loše stvari, neke su pokazale … neko će reći – pa, zato se i menja Zakon. To je pseudo odgovor.
Ne vidim jednu suštinsku procenu šta je dobro, a šta je loše urađeno, ali ono što je moja suštinska primedba, molim da se ozbiljno uzme u obzir, jeste da ministri odgovorni za izbeglice u regionu imaju saglasnost da se ovaj proces privodi kraju.
Meni zaista nije jasno da li se ovaj proces u Srbiji privodi kraju ili se ne privodi. Ako se ne privodi, dve su mogućnosti, u ovom trenutku nisam spreman da se opredelim, prva je: tehnička, materijalna, organizaciona i ekonomsko stanje zemlje – da nismo u stanju da ga dovršimo, a druga, može biti politička, da nekom odgovara da se ovaj proces ipak ne dovede do kraja, da bi mogle ovako dramatične reči, koje su inače tačne, da se ovde ističu, imamo najveći broj izbeglica itd, da se izbeglica po ko zna koji put, nolens-volens, možda neko ne želi namerno, pojavi kao jedan politički teg kada Srbija govori o svom međunarodnom stavu.
Voleo bih da znam da li smo mi kao država nesposobni da rešimo ovaj problem ili nećemo da ga rešimo. I, to nije nimalo jednostavno pitanje, ni naivno pitanje.
Naravno, neko će cinično reći da se sve ovo radi, naravno, ne radi se, zbog pedesetak ljudi u Komesarijatu, ali voleo bih da znam kada se završava ovaj proces i kako država preuzima obavezu, to rade ozbiljne vlasti, kada će, u kom trenutku, ovaj proces da se završi? Ovako izgleda da će večito trajati problem izbeglica u Srbiji.
Sada neka konkretna pitanja. Koja je ciljna grupa, odnosno podgrupa ovog zakona? Da li mi ovde govorimo o 800.000 izbeglica iz najvećeg mehaničkog priliva 1995. godine ili govorimo o 500.000 lica od popisa 2001. godine, ili govorimo o procenjenoj cifri od 200.000 tada, ili o 86.000, koliko ih je danas sa izbegličkim statusom, ili govorimo samo o socijalno ugroženim licima sa izbegličkim statusom, a to je najviše 10%?! I, to je za državu rešivo bez zakona. Za to država ne mora da ima zakon da bi ovaj problem rešila. Voleo bih tačno da se kaže.
Još jedan problem o kojem se u Srbiji ne razmišlja, to je da imamo drugu generaciju izbeglica, generaciju dece. Drugim rečima, toliko traje, ovaj problem, 18 godina, da sada imamo ozbiljnu smenu generacija. Sada imamo drugu generaciju izbeglica – dece. Deca izbeglice se i dalje osećaju kao izbeglice, jer im nije rešen status.
Šta se podrazumeva u Srbiji pod pomoći u integraciji? To je vrlo precizno pitanje, dakle, da se izbeglim licima tačno kaže ako hoće da se integrišu na šta oni mogu da računaju u ovoj zemlji, šta će država za njih da učini, kako da im pomogne da se integrišu. Da li je to krov nad glavom, posao u struci, zapošljavanje njihove dece?
U periodu od 1991. do 1995. godine, da budem precizan, govorim samo o jednom delu izbeglica, naročito iz urbanog dela Hrvatske, oni su dolazili u Srbiju i dobijali tada poslove, vrlo često, jedan manji broj, iz urbanih delova Hrvatske, školovani ljudi, dobijali su poslove i u istim firmama u kojima su radili tamo. Govorim o periodu od 1991. do 1995. godine, kada ih je bilo manje, da li se želi da se ova praksa nastavi ili ne? Dakle, veliki broj izbeglica smatra da tako treba, da oni imaju izvesno pravo da rade u struci, ne samo u struci nego na radnom mestu koje odgovara donekle radnom mestu na kome su radili. Mislim da je to očekivanje i logično, ljudi imaju radno iskustvo, školovani su i sposobni su da rade.
Konačno, šta podrazumeva povratak izbeglica u zemlju porekla? Naravno, pomoć, pomoć Srbije kad to odluči. Da li naša država podstiče i obavezuje izbeglice da se angažuju oko ostvarivanja stečenih imovinskih prava u zemlji porekla? To se pre svega odnosi na Republiku Hrvatsku.
Moram da kažem da veliki broj izbeglica, ne krivim ih za to, ali konstatujem realnost, ne potražuje svoju imovinu. Da li ih država obavezuje da to traže? Da li oni ne sprovode ostavinsku raspravu, ne podnose zahteve za penziju, za obnovu kuća itd. Šta je politika naše zemlje? Da ona podstiče izbeglice da to traže, da ona njih obavezuje da sve to traže, da im pruža pravnu pomoć i pravne savete kako da to ostvare u zemlji u kojoj to žele da postignu? Dakle, sve se traži, a ništa se ne dobija ovde i onda se postavlja pitanje šta je taj povratnički paket?
Moram da kažem da politika koja je bila u medijima snažno popularizovana, tih čuvenih 20 traktora, koliko je meni poznato, tri traktora su samo u funkciji, a koliko znam, oko jednog traktora se vodi spor u Glini, čak sudski spor oko vlasništva nad tim traktorom, meni se čini da nema nikakve logike da se na taj način pomaže povratak izbeglica. Prvo, sama Srbija je siromašna, a izgleda to i nije najbolji put. To jeste samo 20 traktora, nije neki broj, ali ako je ovo put, izgleda da nije dobar, jer po onim podacima koje imam, većina traktora danas i nije u funkciji, govorim o vojvođanskih 20 traktora. Očigledno da to nije dobar put. Prema tome, imamo iskustvo šta ne treba raditi.
Poslednje pitanje, za koje mi se sve izbeglice uvek obraćaju, to je pitanje stambene gradnje. Oko 3.000 stambenih jedinica koje je izgrađeno u Srbiji, u takozvanim izbegličkim naseljima, po nekim procenama četvrtina se ne koristi namenski. Ponavljam, od oko 3.000 četvrtina se ne koristi namenski. Takođe, u Hrvatskoj se donekle ostvaruje pravo ljudi kada se vrate – da im se reši stambeno pitanje. Ljudi tamo dobiju stan, ali zadržavaju ovde.
Postoji li neka obaveza, nemojte samo na papiru obaveza, da oni koji su dobili stanove u zemlji u koju su se vratili, u ovom slučaju Hrvatsku, i ne mora samo Hrvatska, i Bosna i Hercegovina, dakle, da li oni imaju ozbiljnu obavezu da vrate stan koji su dobili ovde? Nažalost, ima mali broj slučajeva, ali nije baš ni tako mali, da koriste oba prava. Nemojte samo formalno pravo da on to mora, prosto, znam slučajeve da to ljudi nisu uradili, dakle, da imaju stan ovde, koji često, ponekada, čak i izdaju.
Drugim rečima, da li je to jedna obaveza i da li država jako mnogo insistira na tome da oni koji su dobili imovinu kad su se vratili, da ovde stambenu jedinicu moraju da vrate?
Konačno, moram da kažem da je u ovom novom Predlogu zakona pozicija komesara jako centralizovana. Samo ću reći da je po ovom novom zakonu pozicija komesara takva, njemu se produžuje mandat na pet godina, dobija status državnog službenika na položaju, samostalno odlučuje o otvaranju i zatvaranju kolektivnih centara, nema obavezu podnošenja izveštaja Vladi, bar ja ne vidim. Izvinite, komesar za izbeglice bi morao da podnese izveštaj i izbegličkim udruženjima, bar onim ozbiljnijim, otvaranje posebnog računa, rešavanje stambenih pitanja izbeglica. To su ogromna ovlašćenja komesara. Koji je razlog da komesar dobije ovako velika ovlašćenja novim zakonom i koja je logika da je to u ovom zakonu urađeno?!
Evo, ovo su neka načelna pitanja i primedbe koje imamo kao poslanička grupa.
I, samo još jedno pitanje, izvinjavam se, zamoljen sam ovo da prenesem, kao ovlašćeni predstavnik, to se, takođe, tiče jučerašnjeg razgovora, imamo jednu kategoriju u Srbiji, navešću bar u jednom slučaju, u gradu Priboju, govorim o ljudima koji nemaju status interno raseljenih lica, neki su u inostranstvu, zapravo, prisilno interno raseljenih lica, kao ljudi sa Kosova. Oni su 1992. godine morali u Prijepolju da napuste svoje domove, Bošnjaci, uglavnom, i nikakva prava ne mogu da ostvare, nemaju status interno raseljenih lica, samo se s Kosova priznaje, a oni faktički jesu interno raseljena lica. Da li postoji mogućnost u nekim konkretnim slučajevima, nekim regionima kao što je Priboj, da se napravi uvid, jedna konkretna analiza, i da se pokaže da neki slučajevi u Srbiji, u nekim delovima, takođe, zaslužuju status interno raseljenih lica, kao što je slučaj Priboja 1992. godine? Hvala lepo.
Poštovana gospođo predsednice, poštovani narodni poslanici, ovo je sigurno teška rasprava zato što je težak i predmet o kome raspravljamo – to je ubistvo velikog broja ljudi, jedan strahovito težak zločin, i pokušaj ovoga parlamenta da izglasa jednu rezoluciju koja će biti politički stav, i ne samo politički, u odnosu na taj zločin.
Ovde su korišćeni najrazličitiji argumenti, ali ono što je meni žao, što se vidi u velikom broju izlaganja, to je da nema nikakvog pomeranja od onih stavova koji traju više od jedne decenije u Srbiji. Čovek bi očekivao, u 2010. godini, da je došlo do neke evolucije. Ovde sede, konačno, i neki drugi ljudi, koji tada nisu bili u parlamentima koji su tu politiku podržavali, čiji je ovaj zločin takođe jedna, makar indirektna (po mom mišljenju, i direktna), posledica.
Ovde su isticani politički, državni, nacionalni i verski argumenti. Za mene lično, ovo je moralno pitanje. Sad govorim samo o sebi. Meni savest traži da se glasa za jednu rezoluciju koja neće imati samo politički karakter, mi živimo u realnom svetu, nego će biti jedno iskreno priznanje da je učinjen strahovit zločin, da ga osuđujete i da žalite zbog njega i izvinjavate se onima koji su direktno pogođeni tim zločinom.
Ovde su isticani najrazličitiji argumenti i vrlo često potpuni pseudoargumenti. Moram da priznam da nisam skoro prisustvovao jednoj raspravi u kojoj su zloupotrebljavane neke činjenice, i to vrlo proizvoljno, a vezano za ovako tešku temu. Reći ću samo tri vrste argumenata koji se iznose da se ovo ne nazove genocidom i da Skupština ne donese ovakvu rezoluciju, deklaraciju.
Pre svega, često čujemo ovde da se ovde žrtve razdvajaju po nacionalnoj osnovi i pitanje je – zašto se to radi. Nemojte se ljutiti, reći ću otvoreno, licemerno je ovako nešto tvrditi, jer te žrtve su u grobu, te žrtve su žrtve upravo zato što imaju neku naciju ili versko obeležje. Reći da mi razdvajamo je besmisleno, jer one su već u smrti razdvojene i one su, u ovom konkretnom slučaju, ubijene zato što su pripadale jednoj naciji, jednoj veri, kao i u drugim primerima koji su navođeni, u drugim zločinima, pa i nad srpskim narodom; takođe je to bio elemenat zbog koga su ti ljudi završili tako strašno kako su završili.
Drugi argument koji se ovde navodi je da treba doneti jednu deklaraciju koja osuđuje sve zločine. To je, naravno, moguće. Samo bih rekao da verovatno ne postoji parlament u svetu koji ne može svakog dana ili u bilo kom trenutku da donese ovakvu rezoluciju. Koji normalan čovek ne bi bio za osudu zločina? Da li parlament time treba da kaže da zločine treba vršiti?
Ovo načelo moralnog univerzalizma ima jedan problem. Na to imate pravo ako ste o svim konkretnim zločinima koji su učinjeni vi izrekli svoju osudu pre toga. Vrlo mi čudno izgleda da se za takvu deklaraciju zalažu oni koji nikada do sada nisu govorili o konkretnim zločinima ovde u ovom parlamentu ili negde u svom političkom javnom delovanju. Drugim rečima, koja prava su oni stekli da osude sve zločine, ako pre toga nisu osudili one zločine, posebno one koji su učinjeni u ime našeg naroda?
Konačno, ovde se vrlo često govori da je ovakav akt parlamenta nešto što će osuditi srpski narod, što će čitave generacije nositi kao teret; ovde se iznose argumenti da sudovi menjaju mišljenja; ovde smo čuli priču o Đordanu Brunu itd. Da budemo načisto, šta će biti jednoga dana, mi danas ne znamo. Postoji druga mogućnost – da će oni koji budu jednoga dana sedeli ovako u parlamentu biti mnogo oštriji od nas u osudi ovog zločina i ovog genocida. Ali, ono što je bitno, mi donosimo to za ovo vreme. Meni je jasno da je ovakva deklaracija, ja se zalažem za oštriju i mnogo jasniju deklaraciju, otprilike maksimum koji je ova koalicija koja je danas na vlasti mogla imati kao konsenzus.
Ali, za mene se postavljaju sledeća pitanja, biću mnogo konkretniji. Jasno je da se ne mogu pridružiti tome i glasati za to oni koji su ovde rekli više puta sasvim jasno i otvoreno da je za njih Ratko Mladić heroj. Kao što znate, kamere su zabeležile, stotine miliona ljudi su videli Ratka Mladića u toj istoj Srebrenici posle njenog zauzimanja, on to zove oslobađanje, i njegov govor pred kamerama gde kaže da je od Turaka uzeo taj grad i vraća ga srpskom narodu. Upravo Ratko Mladić kaže da je to uradio u ime čitavog jednog naroda i to imate dokumentovano. To sam viđao na stranim televizijama, mnogo puta je ponovljeno.
Ostaje sledeća činjenica. Ovaj zločin je veoma težak, on je sudski okvalifikovan kao genocid i on jeste postao, bez obzira na to da li se to nekome dopada ili ne, mogu da shvatim ljude koji su protiv toga, ali činjenica je da je on postao simbol rata na prostoru bivše Jugoslavije. Mi ne možemo bežati od te istine da Srebrenica, taj zločin u Srebrenici... u toj rezoluciji Evropskog parlamenta traži se da zemlje taj dan ustanove kao dan sećanja na taj zločin, što mi inače nemamo u ovom predlogu rezolucije. To je jedan od razloga zašto ja za nju neću glasati.
Samo bih rekao sledeće. Ako je to što je urađeno u Srebrenici bio herojski čin, zbog čega se onda buldožerima noću ti leševi prenose iz tih primarnih grobnica u tzv. sekundarne, pa onda u tercijarne? Ako je to nešto na šta je neko ponosan, zašto se ne isprsi, stane pred kamere i kaže – to je bilo opravdano? Zašto se ti leševi skrivaju buldožerima, zašto se prenose iz rake u raku, ako neko smatra tako? Ne govorim o ljudima koji su u ovom parlamentu, nego o onima koji su učestvovali u tome i to počinili.
Ako se glavni akter toga, Ratko Mladić, ponosi time što je uradio, zašto se krije?
Konačno, mi ćemo morati nešto raščistiti. Šta je herojski čin? Otići u Hag dobrovoljno, pa tamo, kako navode oni koji podržavaju politiku Vojislava Šešelja, smatrati da je to politički bilo hrabro, da on sebe brani i, kako oni kažu, srpski narod? Ili je herojski čin skrivati se neprekidno od tog istog suda? Ne može se i jedno i drugo misliti. Šta je herojski? Skrivati se ili otići u Hag i boriti se za neku svoju pravdu i istinu, kako ti u nju veruješ? Drugim rečima, mnogo je protivrečnosti kod onih koji napadaju ovo i kažu da ćemo mi jednog dana zbog ovoga ispaštati.
Samo još ovo da kažem za kraj. Ovde se koristi i Republika Srpska i Bosna i Hercegovina u celini kao argument da je ovo atak itd. Ovde je već bilo jedno izlaganje koje se poziva na jednu komisiju koju je formirala Vlada Republike Srpske. Odmah ću vam reći da je ta komisija formirana 2004. godine, 11. jula. Imam ovde nešto što je neverovatno, imam prigovor jedne boračke organizacije iz tog regiona, koja predlaže Okružnom javnom tužilaštvu u Banjaluci da podigne optužnicu protiv onih koji su tu komisiju formirali. To je tadašnje političko rukovodstvo Republike Srpske. Oni u tome kažu sledeće: „Kada su u pitanju neistiniti podaci u izveštaju, ukazujemo na to da je Komisija selektivno“, ta komisija Vlade Republike Srpske, „koristila podatke iz predmeta Krstić“ itd. Evo pasusa iz te tužbe jedne boračke organizacije: „Međutim, u izveštaju Komisije Republike Srpske operiše se sa oko 8.000 lica, što je skoro duplo više od onoga što je utvrdio…“ itd. Dakle, u izveštaju jedne komisije Vlade Republike Srpske se barata tom cifrom i govori se (inače, taj je izveštaj usvojen) o tome šta se dogodilo u Srebrenici.
Prema tome, kada se citira nešto što je rečeno u samoj Srebrenici, kada se citira koje ćete sve imati posledice, onda bi bilo dobro da se citira i cela istina. Znači, nije tačno da nije postojala komisija Vlade Republike Srpske i nije tačno da ta komisija nije vrlo jasno rekla šta se desilo. Za one koji govore da je citirano, nije tačno da je nevažan broj žrtava. Izvinite, to je suprotno zdravom razumu. U tom izveštaju se navodi cifra od 8.000, cifra zbog koje ta boračka organizacija i podnosi prijavu tužilaštvu u Banjaluci, misleći da će biti osuđeni oni koji su pisali taj izveštaj.
Još jedanput, veoma težak zločin je u pitanju i on jeste kvalifikovan kao zločin genocida. Nije tačno da je usput spomenut samo u presudi generalu Krstiću za Drinski korpus. Međunarodni sud pravde u Hagu (dozvolite, iako nisam pravnik, pažljivo sam čitao) vrlo jasno obrazlaže zašto misli da je to genocid. Imate izdvojeno mišljenje jednog sudije koji smatra da je Srbija odgovorna za genocid; to nije prihvaćeno, ali on daje svoje obrazloženo mišljenje. Vrlo jasno je to označeno kao genocid i vrlo jasno je rečeno da je potrebno učiniti sve da oni koji su za njega odgovorni i krivi, pre svega krivi, budu suočeni sa pravdom. Vrlo jasno je tamo rečeno da Srbija mora da učini mnogo više da se ta istina o tome na neki način prihvati.
Završavam sledećim: ovo je jedna rasprava u kojoj su, nažalost, političke pozicije kod mnogih ustuknule u odnosu na jednu moralnu obavezu da se jedan zločin, koji je počinjen u naše ime, osudi. Bilo je ovde i hrišćanskih... Odnosno, ja se nikada ne pozivam na hrišćanstvo, zato što je ovo politička rasprava i sekularna država. Ko hoće, naravno, slobodan je da to radi, ali je strašno da oni koji se pozivaju na hrišćanske norme…
(Predsednik: Vreme.)
… završavam, ne vide da pozivanjem na hrišćanske norme imaju veliku obavezu da onda osude onaj zločin koji je urađen u naše ime.
Samo momenat, govorimo o članu 12?
(Vjerica Radeta: Izvinite, molim vas, a amandman gospodina Martinovića? Gospodin Momčilov je pritiskao taster.)
Gospođo predsednice, gospodine ministre, poštovani narodni poslanici, mi smo već kada smo razgovarali o ovom zakonu u načelu, rekli – da ovaj zakon u stvari nema karakter zakona, on nema nikakve norme u sebi, on zaista nema nikakve kaznene odredbe.
On jeste bio zakonska obaveza koju je Ministarstvo zdravlja preuzelo zato što član 122. stav 2. važećeg Zakona o zdravstvenoj zaštiti predviđa da se donese jedna zakon o javnom zdravlju.
Međutim, sam zakon je napisan tako da su sve definicije zdravlja preuzete iz Zakona o zdravstvenoj zaštiti i kompilacija su čitavog niza odredbi o zdravlju iz raznih međunarodnih dokumenata.
Mi nemamo ništa protiv toga, ali ne vidimo nikakvu korist od ovako sastavljenog zakona.
Dakle, od ovih pet zakona, po našem mišljenju, ovaj zakon ima najmanje koristi za građane Srbije jer je suviše uopšten i nije jasno koja je njegova prava svrha.
Da bismo to dokazali, mi ne mislimo da on može amandmanima u suštini da se popravi zbog svog karaktera, mi smo podneli amandman u članu 12, samo da navedemo primer kako je zakon sastavljen.
Ovde se kaže – ministar nadležan za poslove zdravlja, sporazumno sa ministrom nadležnim za poslove rada, predlaže ili donosi određene programe (na primer, nacionalni program zaštite zdravlja radno aktivnog stanovništva, program zaštite zaposlenih u određenoj oblasti).
Nigde se ne precizira da li su to godišnji, višegodišnji i to je primer kako je pisan ovaj zakon. Zato smo mi u amandmanu rekli – mi tražimo da se tu precizira, da to mora da bude jednom godišnje. Mi više želimo da demonstriramo karakter ovog zakona – da je on sav neodređen, donose se planovi, kakvi su to planovi, koliko traju, to je ovde potpuno nejasno. Mi smo pokušali da to ovde preciziramo da je ta obaveza godišnja i da mora jednom godišnje da se donese.
Gospodine ministre, poštovani narodni poslanici, ponovo evo pogledajte kako je sastavljen zakon. Ovde se kaže sledeće – u zakonu se navodi da javno zdravlje svake dve godine dostavlja izveštaj Zavodu za javno zdravlje, osnovanom za teritoriju Republike, a ovaj dostavlja Ministarstvu petogodišnji izveštaj.
Nije nam jasno zašto ovi daju dvogodišnji, a Ministarstvu se dostavlja petogodišnji. Naravno, mi smo to „petogodišnji“ predloži da se zameni rečju „dvogodišnji“, onako kako javno zdravlje svake dve godine dostavlja Zavodu za javno zdravlje Republike Srbije svoj izveštaj i on je dužan svake dve godine da podnese takav izveštaj. Zašto bi on podnosio svakih pet godina, a ovi podružni, kako bih rekao, svake dve godine. Nama je potpuno nejasna logika ovoga.
Voleo bih da vidim neko obrazloženje tvorca zakona i predlagača zakona – zbog čega se ovde pravi razlika i zašto nije tri, četiri, šest, osam ili 15 godina, odnosno koja je logika?
Moram da kažem da smo mi zabrinuti zbog ovakvog načina pisanja zakona o javnom zdravlju, zato što se nama čini da se ovde potkrala jedna greška u koncepciji. Zakon o javnom zdravlju bi morao da bude praktično osnovni zakon – da se definiše šta je javno zdravlje na jedan konkretan način, šta su ciljevi ne samo u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, nego i u zakonu o javnom zdravlju, odnosno šta je ono čemu teži naša Republika?
Koji je kvalitet javnog zdravlja? Koji su normativi za javno zdravlje? Koji su postupci da se veoma precizno prati stanje javnog zdravlja u Republici Srbiji, koje je veoma ugroženo u pojedinim oblastima zdravlja?
Nama se čini da je ovaj zakon shvaćen pre svega kao jedna zakonska obaveza. On je napisan na jedan opšti način. Razumem kolege koji kažu da je to više kao neka deklaracija o javnom zdravlju.
Još jednom, ovo je primer gde smo mi pokušali da konkretizujemo i pokažemo nekonzistentnost, više amandmana nismo ni podnosili, jer nismo videli smisao.
Reklamiram članove 87. i 195. Moram da kažem da se radi o veoma važnim zakonima. Nemamo ministra resornog. Vlada je odredila ministra koji nije resorni, ali je lekar po struci.
Sada smo dobili obaveštenje od Vlade, upravo nam je dostavljeno, da još jedan ministar treba da prisustvuje raspravi, to je ministar Svetozar Čiplić, pretpostavljam zbog određenih etičkih i moralnih dilema koje bar tri od ovih zakona predloženih izazivaju prilikom transplantacije i prilikom vantelesne oplodnje.
Zaista je bizarna situacija da sedimo ovde i da nijedan od njih, od dvojice ovlašćenih nijedan nije ovde, jednoga smo videli pa je nestao, a drugoga uopšte nema. Ovo su ipak zakoni koji se tiču interesa građana Srbije.
Ako po članu 87. i 195. Poslovnika Vlada određuje predstavnika, onda me interesuje - šta znači ovo ovde obaveštenje koje smo dobili. Kaže - s tim u vezi, obaveštavamo vas da je za predstavnika Vlade u Narodnoj skupštini prilikom razmatranja navedenih predloga zakona određen i Svetozar Čiplić, ministar za ljudska i manjinska prava, koga nema.
Samo još ovo da kažem - pošto se u medijima neprekidno govori o Narodnoj skupštini, kako mi ne sedimo, kako ne radimo, mi čitamo u novinama gde ministri letuju. Vidim da je anketa - koliko koštaju hoteli, gde su itd. Znate šta, bilo bi red da se onda ipak malo usaglase rad Vlade i rad parlamenta, bar u smislu da oni koje je Vlada delegirala i da sede ovde.
Stvarno se izvinjavam, moram ovo da kažem, biću korektan, imali smo primer takođe člana Vlade pre dva dana kada se razgovaralo o zakonima o prosveti, ministar Obradović je sedeo sve vreme. Još jedna stvar, uložio je ogroman napor da usvoji neke amandmane.
Svakome, i laiku, a dugo sedim u Skupštini, vidljivo je prilikom usvajanja ovih pet zakona resorno ministarstvo, odnosno Vlada, usvojili su isključivo dva amandmana koje je podnela stranka G 17 plus, niti jedan amandman koji je podneo bilo ko iz opozicije nije prihvaćen.
Sada ostaju dve mogućnosti - ili su to savršeni zakoni, pa poslanici zapravo ni nemaju šta da kažu, ili se zaista radi o nečem drugom, da se ovde demonstrira...
Poštovano gospođo potpredsednice, iskoristio bih vreme kao ovlašćeni predstavnik.
(Vjerica Radeta: Javila sam se po Poslovniku.)
Samo bih hteo da kažem ...
(Predsedavajuća: Narodni poslanik Žarko Korać ima reč, izvolite.)
Samo sam hteo da kažem da primedbe moje su se ticale interesa svih građana Srbije. Radi se o važnim zakonima koji regulišu bar četiri od ovih zakona i regulišu vrlo važne oblasti. Prvi je načelan i uopšten, a ostala četiri su vrlo važna.
Zaista da se radi o jednoj veoma specifičnoj oblasti i da budemo mi načisto, ovde se radi o zakonima iz oblasti zdravstva koji traže i stručnu raspravu. Svi poslanici imaju potpuno jednaka prava da raspravljaju i da zaista, a poštujem državnog sekretara, ovde govorimo o političkoj raspravi. Zaista jeste neobično da prvo nemamo resornog ministra, pa onda dođe ministar koji je lekar po struci, a nije resorni, a onda on ode i sada je predložen koji nije ni lekar, niti se bavi resorom.
On ima neke dodirne tačke, moralna i etička pitanja presađivanja organa, veštačke oplodnje. To jeste jedna situacija koja stavlja građane Srbije u neravnopravan položaj, jer mi iznosimo amandmane, mi govorimo o zakonu, a praktično nema nikog da nam odgovori.
Građani Srbije imaju pravo da znaju, kad je ministarstvo predložilo zakone poslanici imaju pravo da onda očekuju da to ministarstvo, odnosno ovlašćeni predstavnici, a u ovom slučaju bi trebalo da bude ministar zdravlja, odgovori ili da svoje mišljenje, negativno, pozitivno, i da kaže šta misli.
Inače, mi govorimo praktično prazno i mi nemamo nikakav odgovor na ono o čemu govorimo.
Jeste ipak jedna neobična situacija da se iz čitavog seta amandmana koji su dati, ponavljam, drugi put to kažem, usvoje dva amandmana koje je postavila njegova stranka G17 plus. To je stvarno pomalo jedinstveno, ili su naši amandmani toliko loši ili su zakoni toliko savršeni. To pokazuje jedan stav koji nije dobar. To nije dobar stav.
Ko god da je ministar zdravlja, od SRS pa dalje, ipak ću, što kažu, bona fides su govorili Rimljani, u dobroj nameri pročitati zakon, pa da vidim šta piše u zakoni, pa ću se ili složiti ili ne. Tako da za mene je ovo primer, kad je čovek ovlašćeni predstavnik, on je dužan da sedi u ovoj sali, zato što on brani interese Vlade.
Znate šta, lepo je biti ministar da vam to piše u biografiji. Sedeo sam u sali kao potpredsednik vlade i najcrnje uvrede na svoj račun slušao od mojih sad kolega s leve strane, pa sam sedeo, jer to je posao za koji moram da se naviknem da radim. Neko me kritikuje, neko kaže ovo, neko kaže ono, ali to je moja dužnost da sedim, da saslušam i branim ono što sam predložio. Moram da kažem da ono što se meni ne dopada ovakav način rada, kaže se, Skupština je neefikasna, ovo su kardinalno važni zakoni i mi nemamo nikog od strane Vlade da nam odgovori na ta pitanja i to nije u redu.
Samo još ovo, naveo sam primer drugog ministra iz te iste vlade koji je sedeo ceo dan, sedeo je strpljivo, čovek je izašao možda dva-tri puta na dva minuta i vrlo korektno odgovarao poslanicima na njihove primedbe. Iako je to stranka koja nije meni nimalo bliska, ali moram reći da se taj čovek tu korektno ponašao i pokazao je kako taj posao treba raditi. Toliko.
Iskoristio sam na čudan način možda deo vremena koji je predviđen meni kao ovlašćenom predstavniku, ali moram da kaže da mi se taj način rada ne dopada i mislim da građani Srbije ovde najviše gube, i svi mi ,i svi smo mi građani Srbije.
Voleo bih da mi resorni ministar odgovori na neka važna pitanja ovde, videćete tek će doći pitanja na neka od ovih zakona. Na kraju krajeva, usvojićemo zakone koji ne valjaju ili im možda nešto fali, pa ćemo posle trljati glavu šta smo uradili. Nije to dobar način.
Za sam kraj još ovo da kažem, mi ćemo se založiti kao poslanička grupa da u sledećem poslovniku o radu skupštine piše da se zakoni povlače iz procedure ako resorni ministar nije tu. Izvinite, ako ne može da prisustvuje, onda ne treba ni voditi raspravu o tome, odložite, povucite i kada on bude neka bude rad.
Mi smo bili do sada kao poslanička grupa vrlo korektni. Mi čak nismo ovde doveli u pitanje činjenicu da od pet zakona predloženih po hitnom postupku, ne postoji ni jedan razlog na kugli zemaljskoj zašto bi zakon o javnom zdravlju se usvajao po hitnom postupku.
Imate obrazloženje samo za taj zakon - u cilju što hitnijeg stvaranja uslova za obezbeđenje visokog nivoa zdravstvene zaštite građana, odnosno uspostavljanje jedinstvenog zakonskog okvira za obavljanje delatnosti javnog zdravlja, neophodno je da se ovaj zakon...
Molim vas, u cilju što hitnijeg stvaranja uslova obezbeđenja visokog nivoa zdravstvene zaštite! To je kao vic, ali mi smo ćutali i rekli u redu.
Ako je neko tražio da ova rasprava bude po hitnom postupku, da se radi svakog vikenda, da se radi do 11 uveče, minimum korektnosti je da onaj ko je predložio sedi u sali i da bude u prilici da čuje naše primedbe.
Moram da kažem da je mene kao čoveka interesovalo, izvinite, u ovoj sali sede i lekari i ljudi koji rade u zdravstvu, pa i ljudi koji imaju neki ugled u toj oblasti, šta ima neko od njih da kaže.
Ovo govorim pre svega zbog javnosti. Potpuno mi je jasno šta vi želite da kažete, da vi niste za to odgovorni. Lično mislim da postoji nešto gde jeste odgovoran predsednik Skupštine. Izvinite, predsednik Skupštine po Ustavu je druga ličnost u državi, posle predsednika države.
Trenutno vi kao potpredsednica predsedavate, ali predsednik Skupštine ima prava da da pauzu i da postavi pitanje onome ko je ovlašćeni predlagač da li može da dođe u datom vremenu i da nas obavesti?
Mi imamo prava kao predstavnici građana koji su nas birali da dobijemo tu informaciju. Mi čak nismo ni dobili informaciju zašto nije resorni ministar ovde, što bi bila neka elementarna dužnost. Ne znam gde je, pretpostavljam da je sprečen. Verujem da bi bio ovde u sali da može, ali onda je trebalo drugačije koncipirati dnevni red ili ga prilagoditi mogućnostima da on bude ovde i da odgovori na date primedbe.
Još jednom ponavljam, a to je već rečeno i kod drugih, ovo sve ima smisla ako onaj ko je ovlašćeni predlagač, a ima zašto je on ministar resorni, on ima zakonska, krupna ovlašćenja, može da prihvati nešto što mu se kaže, da se složi ili da nam odgovori, može da reaguje, može i da polemiše s nama.
Samo tako. To je parlamentarni život. Mi gradimo parlamentarizam, gospođo Čomić, to znate dobro i ja i vi i svi ljudi u ovoj sali koji trenutno sede, i oni koji nisu i svi građani. Mi uspostavljamo pravilan parlamentarizma u Srbiji posle mnogo godina kada je parlamentarizam drugačije izgledao i mi uspostavljamo neka pravila.
Prosto, nikada lično ne bih dozvolio da traje ovakva rasprava o nečemu što sam uradio, a da mene tu nema To je nekako tužan trenutak i neozbiljan, i ne može se iskristalisali mišljenje građana da li su ovi zakoni dobri ili nisu dobri. Još jednom, mogu samo sa krupnom rezignacijom da kažem da ovo ovako nešto se ne bi desilo ni u jednoj civilizovanoj zemlji sveta.
Kada sam govorio o ovom zakonu u načelu rekao sam da ovaj zakon nije bio dovoljno hrabar. Moram da kažem da ovaj zakon u sebi sadrži još jednu glupost. Ne znam da li znate, ova rasprava se trenutno vodi žestoko u Hrvatskoj. Slučajno oni isti zakon donose. Predsednik Hrvatske je rekao, koji mora da potpiše zakon koji je doneo njihov parlament, da će ga lično uputiti Ustavnom sudu.  
Kažu da vanbračna zajednica muškarca i žene mora da traje bar tri godine. U ovom zakonu nemate ni to. Ko odlučuje o tome koliko dugo su oni partneri? Tri dana, sedam dana, mesec dana, šest godina, 30 godina. Imate jedan potpuno neodređen uslov – šta znači partner?
Dovodite ženu u ponižavajuću situaciju da ona treba da dovede muškarca i kaže – ovo je moj partner. Imate rupu u zakonu, jer svaka žena može da dođe s bilo kojim svojim prijateljem, sigurno da svaka žena ima bar jednog prijatelja, druga, i da kaže, ovo je moj partner, nas dvoje tražimo reprodukciju.
Postavio bih ovo pitanje – ako žena koja je biološki sposobna da zatrudni i rodi dete može da rodi vanbračno dete i ne postoji zakon koji to zabranjuje, kako možete na ovom mestu da umanjujete to isto pravo da ona rodi dete koje hoće. Potpuno mi je nejasno ovo ograničenje. Mislim da je ponižavajuće za žene. Mislim da će žene naći ovu rupu, o kojoj vam govorim, u zakonu i dovešće bilo kog svog prijatelja, ali to je ponižavajuće.
Rešenje da dva ministra odlučuju o tome da li će jedna žena da rodi je gotovo najneverovatnija stvar koju sam čuo. Bar da je jedan ministar.
Zamislite, jedan je – za, a jedan je – protiv. Ministri vode međusobnu raspravu da li neka n.n. žena iz Čačka ili Kraljeva, ili iz Pančeva može da rodi dete.
Znam šta ste hteli, hteli ste da popravite ovaj član. Ne sumnjam u vaš motiv, ne ismevam ga, ali je neverovatno da ministar, koji je verovatno sugerisao to rešenje, rekao – prihvatiću, ako budem ja onaj koji odlučujem o rađanju.
Znate šta, to može Gospod Bog da odlučuje. Zamislite, ministar treba da odluči o tome da li će jedna žena imati prava na veštačku oplodnju. Ljudi, to je neverovatno. Nemojte to predlagati.

Whoops, looks like something went wrong.