Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Žarko Korać

Žarko Korać

Socijaldemokratska unija

Govori

Da objasnim narodnom poslaniku, gospođi Pop-Lazić, koja je postavila pitanje.
Ovde je prihvaćen amandman kojim je ovaj rok produžen na dve godine. Znači, nije više 12, nego 24 meseca. To je postalo sastavni deo Predloga zakona.
Moram da kažem da treba pažljivo pročitati ovo što se ovde nalazi. Ovaj član kaže da ne mogu postojati državni štampani mediji na nivou republike i na nivou pokrajina. Drugim rečima, to ne postoji nigde u Evropi, da je država vlasnik štampanog medija. Znači, "Pravde" i "Izvestija" više nema. Svi veliki mediji danas u Evropi su u drugom obliku vlasništva. Da ne objašnjavam, zašto država ne treba da bude vlasnik medija. To je bila "Borba". Znači, ostatak vremena koje je iza nas i istorijski je završeno.
Što se tiče lokalnih medija, molim vas da pažljivo pogledate, ovde se kaže - koji se pretežno finansiraju iz javnih prihoda. Ovde je ostavljen rok od dve godine za te štampane medije. Mi ne želimo iz čitavog niza kulturnih i drugih razloga da ih ukinemo, da niz tih lokalnih medija, štampanih, koji su vrlo kvalitetni, nestane. Ima nekih, ne bih za govornicom izdvajao, koji su od koristi. Ima nekih koji postoje po 80 do 100 godina. Znači, ne bismo želeli da prekinemo tradiciju onih koji su hronika tih mesta. Igrali su veliku ulogu u lokalnoj samoupravi.
Mi smo ovde, usvajanjem amandmana, dali rok od dve godine da moraju da budu većinski u privatnom vlasništvu. To ne znači da opština ne može da bude vlasnik 49% toga i da se onda napravi balans, da ne bi imali teret da svi građani moraju u datoj opštini da finansiraju glasilo, jer je pitanje da li oni to žele, s obzirom da to inače nije praksa.
Ovde se daje rok od dve godine da se nađe privatno ili neko drugo akcionarsko ulaganje; mogu grupe građana da budu većinski vlasnik, ali opština ima uticaj na politiku i to faktički ostaje lokalno glasilo, u kome opština, odnosno lokalna zajednica, može imati manjinsko vlasništvo.
Što se tiče Zakona o radiodifuziji, skoro će biti godinu dana, četiri godine je rok, praktično njima ostaje tri godine; ovde smo povećali na dve, ali nije ista stvar, lokalni štampani mediji i elektronski. Elektronski su u principu skuplji i više vremena je potrebno da se izvrši proces njihove transformacije i privatizacije, s obzirom na to da su tu mnogo veća ulaganja. Hvala.
Upravo zbog razloga koje ste naveli, znači očuvanja i brige za nacionalnu kulturu, Zakon o radiodifuziji, usvojen pre godinu dana, osniva javni servis - to su televizija i radio potpuno različiti od privatnih.
Imamo dva javna servisa zbog specifičnosti Srbije, to su RTS i RT Novi Sad; da li će menjati ime, to zavisi od njih; ali, u ovom trenutku u 12 sati su se u Skupštini sastali izabrani ljudi, vi ste ih upravo izabrali pre sedam dana, članovi Saveta radiodifuzne agencije; oni moraju da sečekaju zakon o telekomunikacijama, Skupština će ga dobiti za koju nedelju, onda raspisuju konkurse za dodelu frekvencija, pa daju dozvole za emitovanje; ali, ne što se tiče RTS-a, jer on ima zagarantovanu frekvenciju, ne mora da se pojavljuje ni na kakvom konkursu; znači, praktično počinje transformacija RTS-a.
Ovde je samo u zakonu ugrađeno ono što je već sadržano u onom zakonu, to je da država više ne može biti vlasnik televizije ili radija, niti pokrajina, u ovom slučaju, Pokrajina Vojvodina.
Moram da kažem da je to evropski standard. Nigde u Evropi država nije vlasnik televizije. Znam da su mnogi ljudi postavili to pitanje, da li će pod tim uslovima država imati mogućnosti da zaštiti svoj nacionalni interes; vrlo je opravdano pitanje: hoće, preko javnog servisa.
Molim vas, poštovane koleginice i kolege narodni poslanici, da pogledate Zakon o radiodifuziji, jer on specifično navodi šta javni servis mora da radi i specifično piše - briga za nacionalnu kulturu, za nacionalni jezik; naravno, to neće privatna televizija, posebno strana, raditi, jer tu nema profita, nema zarade i svesni toga mi moramo da se borimo da očuvamo javni servis.
Mislim da su ljudi koje ste vi izabrali, ovih osam koji su vrlo različiti, garant toga da će, što vi stalno postavljate kao političko pitanje, RTS i RT NS biti neutralni. Tada će primedbe, ovde ih ima i opravdane su, da postoji selektivnost u informisanju, ići na dušu tim ljudima zaduženim da vode računa o radiodifuziji, o televiziji i radiju, a posebno o tom javnom servisu. Država, Vlada, Skupština, ništa više neće imati sa tim, sem u smislu neke opšte brige da li postoje finansijska sredstva.
Dakle, usvojen je taj zakon pre godinu dana, on upravo definiše javni servis kao nešto što mora da vodi, naravno, računa o nacionalnoj kulturi i tako dalje. To je jedino rešenje koje danas Evropa poznaje, državnih televizija i državnih radija više nema.
Lokalna samouprava može da zadrži lokalnu televiziju i radio u roku od četiri godine, praktično sada tri godine, prihvatam; ona mora samo da odredi vlasničke odnose, moraće da napravi ugovor, sporazum, da ima mešovito vlasništvo, jer može opština da bude vlasnik lokalne televizije 40-45% pa da obezbedi deo programa za sebe, ali se ide na privatizaciju i to je skupa igračka.
Ne mogu građani u svakoj opštini plaćati radio i televiziju. Ljudi, moramo imati u vidu ovu ekonomsku situaciju u kojoj se nalazimo, moramo biti realisti, znači da se ipak privatne investicije održe, to pre svega, a može opština biti vlasnik 49%, imati veliki uticaj na uređivanje, jer je njen veliki deo vlasništva.
Samo da objasnim o čemu se radi. Kolega Hiber je predložio ono što je nekada postojalo, pa je sada ovim predlogom zakona bilo izmenjeno, a to je da Ministarstvo kulture i medija vodi registar glasila koja postoje. Smatrali smo, a što je jednostavnija procedura, da je dovoljan impresum, da svako napiše sve o sebi, ko je vlasnik, ko je izdavač, adresa itd. Kao što znate, u Trgovinskom sudu to se inače mora pojaviti, da može Ministarstvo kulture i medija da dobije taj spisak i da ga ažurira.
Međutim, pošto kolega Hiber ovde predlaže i Zakonodavni odbor je usvojio, kada neko pokreće glasilo mora da to prijavi, pa je Ministarstvo obavezno da vodi taj spisak. Ne vidim neki poseban razlog da se to ne prihvati. Sada ću u ime predlagača prihvatiti, pošto je Zakonodavni odbor prihvatio.
Mi smo mislili da to nije neophodno, ali pošto je Zakonodavni odbor prihvatio, štete nikakve neće biti. Prosto, Ministarstvo kulture i informisanja će imati ažuriran spisak svih medija koji će dobijati direktno od osnivača, odnosno pokretača medija. U ime predlagača prihvatam.
 Šta je smisao ovog amandmana? Ako neko napiše ispravku u Politici, on može da traži da mu Politika štampa odgovor na mađarskom, na rumunskom, na rusinskom, makedonskom, hrvatskom i ostalim jezicima koji su priznati. Dakle, vrlo dobro sam razumeo smisao amandmana, samo ga ne prihvatam.
Niko ne oduzima nikome pravo da se obrati bilo kom organu na svom maternjem jeziku. Nigde na svetu ne postoji da je taj ko je objavio informaciju na tom jeziku, dužan da na vašem jeziku odgovori.
To bi značilo npr. da u TV dnevniku na srpskom jeziku imate tri minuta nekog odgovora na rumunskom. To ne bi hteo ni onaj ko je poslao odgovor. Tačka 10) se uopšte na to ne odnosi, nego potvrđuje ovo što sam rekao- nije odgovor ako nije sastavljen na jeziku na kome je objavljena informacija. Odgovor se daje na jeziku na kome je bila informacija.
Sada, kada govorim o tački 8) (to je dosta važno, to su mnogi novinari pitali, da bude jasno o čemu se radi, znači, odgovaram više novinarima i javnosti, a naravno i uvaženim poslanicima) - ne može se odgovarati na vrednosni sud. Ovde je to rečeno: urednik nije dužan da objavi ako se odgovor odnosi na mišljenje, a ne na tvrdnju o činjenicama.
Ilustrovaću to vrlo prosto; ako se za nekoga kaže da je fašista, to je kvalitativan sud, na to ima pravo komentator u novinama; ali, ako kaže da ste član fašističke stranke, recimo u Italiji to je italijanski socijalni pokret, oni se smatraju naslednikom Musolinija, pa ako to napišete jednom italijanskom čoveku ili političaru, da je on član te stranke, on ima pravo da odgovori; to je činjenično - ne, nisam član i nemam člansku kartu.
Možete da kažete bilo šta o nekome, da je nesposoban, da je loš političar, da je loš privrednik, da ne radi kako treba, da radi protiv interesa svoje firme, za to postoji odgovor. Ali, ako vi iznesete činjenično, da je on prošle godine ostvario manjak od sto miliona dinara, on ima prava da odgovori na istom mestu - ne, nisam ostvario gubitak od sto miliona dinara. Jer, to nije vrednosni sud, nego činjenični. Ovo sam samo zbog javnosti i zbog poslanika želeo da odgovorim.
(Poslanik Gordana Pop-Lazić traži reč.)
Poštovani narodni poslanici, zahvaljujem se na korektnom učešću u raspravi o ovom, kao što je rečeno, važnom sistemskom zakonu, koji reguliše jedno od osnovnih ljudskih prava, a to je pravo na slobodnu informaciju.
Kao što znate, svaka zemlja ima svoju istoriju informisanja, sa svojim usponima i padovima. Moram da kažem da su i u najdemokratskijim društvima mnoga pitanja, nažalost, još uvek otvorena, ali naravno, ne znači da tamo nije otvoren veliki stepen sloboda u ovoj oblasti; to ne znači da i tamo nema i sudskih sporova, i velikih sporenja, i da tamo ne postoji ogroman broj pitanja koja svakodnevna praksa otvara, npr. razvoj novih medija, elektronskih medija, Interneta itd.
Znači, ovo je izrazito dinamična oblast koja se neprekidno menja. Ovim predlogom zakona želeli smo ovu oblast konačno da regulišemo. Napomenuo sam kako je sastavljan ovaj zakon. Ovde su bile izražene neke sumnje. Moram da kažem da one nisu opravdane, da je javnost imala puni uvid u izradu ovoga zakona, da je mnogo verzija ovoga zakona bilo, mnogo javnih rasprava, da je već duže vreme ovaj zakon dostupan, ne samo na sajtu Vlade, svako može da ga vidi. Već je organizovana nešto više od mesec i po dana javna rasprava, u kojoj su ponovo predstavnici svih važnijih medija imali prilike da se o tekstu izjasne.
Samo bih još rekao da svaka poslanička grupa, svaki poslanik, ima svoje pravo da vidi predlog ovog zakona, ali mislim da je zaista nepobitna činjenica da bismo usvajanjem ovog zakona konačno dobili pravni, zakonski okvir koji garantuje slobodu informisanja.
Ovde je nekoliko puta podvučena netačna tvrdnja, a to je da ovaj zakon zastrašuje novinare i da on u stvari služi da novinari imaju neku vrstu autocenzure. To je potpuno suprotno od namera ovog zakona. Ovaj zakon, naprotiv, prvi put novinare obezbeđuje, pruža im neke standarde zaštite koji danas postoje u Evropi. Tako po prvi put uvodi instituciju zaštićenog izvora, znači da novinar ne mora po zakonu da otkrije ni u kakvom obliku, pa čak ni u bilo kakvoj policijskoj istrazi ili u sudskoj proceduri, svoj izvor.
S druge strane, ovaj zakon takođe štiti i građane, učesnike javnog života, time što vrlo precizno reguliše pravo na odgovor, a već sam napomenuo, ne na kvalitativne, ne na vrednosne, nego na činjenične sudove, a vrlo precizno određuje pod kojim uslovima ne mora da se to učini.
Rekao bih da smo učinili prvi, vrlo važan korak. Postoji uvek mogućnost da se zakon doradi, da se u sudskoj i realnoj praksi vidi šta funkcioniše a šta ne. Moje je duboko lično ubeđenje - to mogu otvoreno da kažem, puno sam radio na izradi ovog zakona, ali ga nisam sam pisao - da je ovaj zakon veliki korak napred za naše društvo i da van svake sumnje uređuje ovu oblast na način da ne moramo da se stidimo pred Evropom.
Naravno, zavisi od svih nas, od sudske i novinske, medijske prakse, koji ćemo stepen i meru medijskih sloboda da ostvarimo. Ne može zakon sve da učini, zakon daje osnov, pravni okvir, a od nas samih, od ljudi iz medija u velikoj meri zavisi kako će sve to izgledati.
Još jednom se zahvaljujem svim narodnim poslanicima koji su govorili, koji su pročitali ovaj zakon i uložili napor da ga poboljšaju, uputili amandmane. Nadam se i želim da ga u ovom obliku, kao što ste videli Vlada je usvojila i veći broj amandmana, usvoje narodni poslanici kada dođe vreme glasanja, kako bi Srbija konačno u ovoj oblasti došla do nekog reda i zakonskog okvira koji je zaista neophodan. Zahvaljujem se još jednom.
Dame i gospodo, poštovana predsednice, poštovani narodni poslanici, zakon o javnom informisanju koji imate pred sobom predstavlja sistemski zakon od velike važnosti za našu zemlju. Zakon se tiče osnovnih prava i ljudskih sloboda, a to je da budemo informisani. Nema demokratskog društva i stabilne demokratije bez vrlo jasnih prava, zajamčenih zakonom o informisanju i na neki drugi način; tj. oni postoje tamo gde su zagarantovana prava i slobode javnog informisanja.
Poslednji zakon koji smo imali o javnom informisanju donesen je 1998. godine i on se može smatrati zakonom protiv slobode informisanja. Godine 2000, promenom vlasti, taj zakon je suspendovan, sa izuzetkom 16 njegovih članova koji su se ticali, pre svega, registracije medija.
U 19. veku Srbija je dobila svoj prvi zakon o informisanju, a to naravno nije bio zakon o informisanju, već zakon o izdavaštvu. U njemu se nalaze odredbe koje regulišu ovu oblast. Tokom proteklih godinu i po dana imali smo prilike da čujemo često u našoj javnosti stavove da Srbiji nije potreban zakon o informisanju, da je najbolji onaj zakon u kome nema nikakvih ograničenja ili što kraći zakon. Mislim da je praksa poslednjih godinu i po dana ubedljivo pokazala koliko je potreban ovakav zakon kakav poseduju sva demokratska društva.
Podsetio bih samo na način kako je zakon pripreman. Ovaj zakon je nastao tako što je Vlada Srbije poverila grupi nezavisnih novinara i pravnika, a oni su u okviru Medija centra stvorili grupu koja je veoma dugotrajno i ozbiljno radila, u saradnji sa čitavim nizom stručnjaka u evropskim zemljama i specijalizovanim delovima evropskih institucija, kao što su Savet Evrope, OEBS i neke slične.
Njihov rad i veliki broj javnih rasprava dao je vrlo dobre rezultate, ali smo došli u situaciju da je ova grupa bila sastavljena od dva dosta nejednaka dela po obrazovanju. Pravnici su imali predlog za neka rešenja, a novinari za druga. U našoj javnosti postavljaju se često dva pitanja: da li je ta grupa uspela da se dogovori - 80-90% stvari su se dogovorili; drugo što je bitno, u finalnoj verziji su se pojavile razlike, ali i pored njih mi smo još neko vreme sačekali da vidimo da li će možda doći do nekog spora.
Znate, isključivi razlog što se ovaj zakon radio oko 15 meseci, to je naša želja da ne arbitrira Vlada, nego sami novinari, ljudi iz medija i pravnici. Znači, izrazito demokratski smo postupili i verovatno je ova dugotrajna javna rasprava jedan od uzroka što je ovaj zakon u konačnom obliku tek pre nešto više od mesec dana upućen Skupštini Srbije.
Nešto bih rekao o samom zakonu. Ovaj zakon se u velikoj meri oslanja na neku našu dosadašnju praksu, naša iskustva i negativna i pozitivna, ali pre svega on je u skladu sa članom 10. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda, koji kaže: "Svako ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvata slobodu mišljenja i slobodu dobijanja ili saopštavanja informacija i ideja bez mešanja državnih vlasti i bez obzira na granice, što ne sprečava države da preduzeća u oblasti radiodifuzije, filma ili televizije podvrgnu režimu dozvola". Dakle, to je taj čuveni član 10. koji garantuje pravo na slobodu informisanja.
Naravno, moram da uputim one koji se često pozivaju na ovaj član, da on ima i stav 2, a ova konvencija ima i član 8. Stav 2. smo naveli u obrazloženju zakona, a kaže da postoje određene obaveze i odgovornosti u ovom procesu. Član 8. je veoma važan, ovde nije citiran, a bazično štiti pravo ličnosti da bude zaštićena od klevete i dezinformacija.
To je bila suština našeg posla, kako da se uravnoteže dva različita prava: jedno i preče pravo je da ljudi budu informisani; drugo, takođe objektivno postoji na osnovu ljudskih prava, da ljudi budu zaštićeni od povrede ugleda, klevete i dezinformacija. Mi smo se nedvosmisleno opredelili, pre svega, za zaštitu slobode informisanja, ali smo vrlo ozbiljno poveli računa i o zaštiti ljudi, njihovog ugleda, javnog lika.
Sa tog stanovišta često smo nailazili na neka nerazumevanja, iako su i prethodni zakoni podrazumevali pravo na odgovor, a mi smo to pravo razradili, želim da vas uputim na član 57. i 19 ograničavajućih uslova da se ne objavi odgovor, ali nesumnjivo odgovor se objavljuje kada se iznese ne kvalitativan sud, nego materijalna činjenična neistina u odnosu na bilo kog građanina ove zemlje.
Mnogi ljudi u medijima nisu shvatili zašto bi onda odgovor morao da bude na istom mestu i u istom obimu kao i informacija kojom se narušava vaš ugled ili nešto drugo. Tu se potcenjuje kakve se štete čoveku mogu učiniti objavljivanjem neke neistine i mene lično iznenađuje da ima ljudi koji žele ovu vrstu neodgovornosti, da se čovek može blatiti ne putem nekih procena, nego iznošenjem netačnih činjenica.
Znači, ovde se samo govori o činjeničnim, a ne o vrednosnim sudovima; oni su naravno pravo novinara i postoje drugi postupci predviđeni ovim i drugim zakonima da neko može tražiti naknadu štete ili se na drugi način kompenzovati. Toliko što se tiče člana 57.
Moram da kažem da ovaj zakon prvi put kod nas reguliše šta mediji ne smeju da rade, stvari koje se do sada praktično nisu navodile, kao što je zloupotreba maloletnika, pornografija, govor mržnje; neke stvari preciznije, a neke su prvi put eksplicitno ovim zakonom zabranjene; to su neke civilizacijske tekovine, posebno demokratskih zemalja.
Rekao bih na kraju, ne dajući preveliki uvid jer mislim da je o nacrtu ovog zakona bilo dosta reči u našoj javnosti, da je ovaj predlog zakona naišao na podršku odgovarajućih evropskih institucija. Samo bih dodao, možda je moglo i to da vam bude uz materijale upućeno, ali to nije praksa ove skupštine, da je stručnjak za medije koga je Savet Evrope angažovao, a on je inače učestvovao u ranijim konsultativnim fazama ovde kod nas, dao vrlo pozitivnu konačnu ocenu ovog predloga zakona, da je zakon urađen u skladu sa onim što su evropska očekivanja i praksa.
Rekao bih još da su izjave, bolje ikakav nego nikakav, duboko uvredljive za ljude koji su radili na ovom poslu jako dugo. Konačno, moje lično mišljenje, ovaj zakon daje solidan pravni okvir da se kod nas garantuje sloboda informisanja i zaštite sami učesnici tog procesa, novinari, ljudi iz medija, ali naravno i sami građani kojima je pre svega informisanje upućeno.
Moram da kažem da smo uradili još jedan prateći zakon. To je zakon o dostupnosti informacija od javnog značaja. Poštovani poslanici, možete ga naći na veb sajtu Ministarstva informisanja, sada se zove medija. Znači, ko god želi može da ga vidi. Taj zakon je vezan za ovaj.
Mi ćemo ovde, unapred da kažem, usvojiti amandman da u ovom zakonu stoji da je zagarantovano pravo svakome da dobije određenu informaciju. Napravljen je čitav zakon, on je iskorak dalje, o tome ćemo govoriti kada se pojavi pred Skupštinom ovde i pred vama, a garantuje informaciju od javnog značaja. Taj zakon je upućen svim građanima, ne samo medijima, ali je bitan pre svega za ljude iz medija.
U ovom trenutku ovo je naš Predlog zakona, čini nam se, primeren za naše društvo. Mislim da ovaj zakon štiti jednu od najvažnijih ljudskih sloboda. Čini nam se da će ovaj zakon na neki način staviti tačku na medijsku džunglu prisutnu u ovom trenutku, bar što se tiče informisanja. Uvodi red i odgovornost, ali i zaštitu novinara i učesnika.
Ovaj zakon po prvi put jasno i eksplicitno reguliše pravo na zaštitu izvora informacija. Novinar neće morati da kaže, pod određenim uslovima, izvor njegove informacije; to pravo je civilizacijsko dostignuće. Time je novinar višestruko zaštićen upravo zbog slobode informisanja. Može da dođe u situaciju da ima tačnu i važnu informaciju, a želi da zaštiti svoj izvor da ne odgovara za informaciju koju je dao.
Poštovani narodni poslanici, nadam se i siguran sam u to da ćete sa dužnom pažnjom o ovom zakonu razgovarati. To što u ovom trenutku raspravljamo o ovom zakonu jeste iz želje da što brže donesemo ovaj zakon jer on predstavlja iskorak dalje u razvoju za sve nas, u razvoju našeg društva i demokratskih sloboda u našem društvu, stvaranje zakonskog osnova da imamo moderan sistem informisanja. Naravno, praksa i sve ono što će nastati na ovom zakonu je nešto drugo, ali svakako zakon će u velikoj meri odrediti karakter naše medijske prakse i prava, sloboda u oblasti informisanja u mesecima i godinama koji su pred nama.
Na kraju, samo jednu rečenicu. Niko nije rekao da je zakon savršen. Uvek se može nešto dodati i oduzeti. Moram da kažem da je bilo amandmana koji izgledaju krajnje razumno i što se mene tiče, unapred vam kažem da ću neke od amandmana, a možda i priličan broj amandmana koje sam do sada video, veoma ozbiljno u ime Vlade pogledati. Mislim da je učinjen napor od strane narodnih poslanika da vrlo pažljivo pogledaju ovaj zakon i daju neke vrlo zanimljive i po meni vrlo konstruktivne predloge kako ovaj zakon da se poboljša. Hvala lepo.
Želeo sam da odgovorim na nekoliko ovde postavljenih pitanja, a jasniji odgovor se može dobiti pažljivijim čitanjem samog predloga zakona. Ovde je postavljeno pitanje člana 3. - obavezne novinarske pažnje. Moram da kažem da ta odredba štiti novinare.
Dakle, ova odredba je napravljena da bi štitila novinara. Želim da vam pročitam šta se ovde kaže: Novinar i odgovorni urednik javnog glasila dužni su da pre objavljivanja informacije koja sadrži podatke o određenom događaju, pojavi ili ličnosti, sa pažnjom primerenom okolnostima, provere njeno poreklo, istinitost i potpunost. Vi ćete se svi složiti sa mnom da novinar mora da proveri ono što će objaviti.
Pažnja primerena okolnostima znači da nije jedna stvar raditi u dnevnim novinama, druga u nedeljnim novinama, a treća u mesečniku ili šestomesečniku. Ako mora hitno da se reaguje, a kao što znate niko ne čita novine od juče, to znači da se onda mora ceniti da novinar često nije imao dovoljno vremena. To ne znači da nije trebalo da proveri, ali nekada jednostavno zbog okolnosti nije imao dovoljno vremena i to se onda može ceniti kao realna, životna okolnost koja ga ograničava. On mora svoj posao obavljati u interesu javnosti. Znači, to je praktično zaštita novinara.
Ovde je naveden i član 9. Mnogi su iznenađeni, a mislim da je ovo tekovina demokratskog društva, tj. položaj nosilaca državnih i političkih funkcija. Mene iznenađuje da to poslanik pominje. Ovo je nešto zbog čega bi trebalo da protestuje neko ko je na vlasti, jer ovo njemu ograničava praktično pravo na privatnost. To znači ako ste na nekoj javnoj funkciji ne možete očekivati da budete onoliko zaštićeni kao jedno privatno lice.
Mislim da ćete se složiti sa mnom da javnost ima prava da postavlja više pitanja osobama na javnom položaju, ali mi ne možemo definisati sve te okolnosti. Znači, ovde se kaže da je ovo ograničeno srazmerno opravdanom interesu javnosti u svakom konkretnom slučaju. Pitanje je šta je primereni interes javnosti. Ako je potrebno ceniće sud, ali načelno nije zaštićen nosilac javne funkcije od pitanja.
Na raspravama novinara neko je postavio pitanje, ako se predsednik neke stranke nedolično ponaša u kafani, da li novinar ima pravo o tome da izvesti javnost. Ima, zato što on ima veću odgovornost i javnost ima veći opravdani interes, ali ne možemo u zakonu normirati i napisati sve situacije. Znači, mi dajemo opštu odredbu.
Moram da vam kažem gospodo da nisam pravnik, ovde u ovoj sali sede pravnici i među poslanicima ima vrlo ozbiljnih profesora Pravnog fakulteta, samo odgovaram kao neko ko nije stručnjak za pravnu nauku, a takve opšte odredbe imate i u drugim zakonima. Kaže se nužna odbrana; nećete definisati svaki slučaj kada postoji nužna odbrana. Znači, ovde je to srazmerno opravdanom interesu i mnogo puta ćete vi postaviti to pitanje. Ne može se drugačije definisati opštom odredbom, postojaće sudska praksa i određena rešenja koja će kod nas to utvrditi, a ovaj zakon prvi put kod nas završava sa vremenima kada je nosilac javne funkcije bio više zaštićen nego što su to bili pojedini građani, pa ste imali one odredbe da se čuvaju lik i delo itd. Toga više nema.
Naprotiv, ko hoće da se bavi javnim poslovima, neka bude spreman da će javnost postaviti više pitanja, naravno ne beskonačno mnogo pitanja. I to ima neku meru privatnosti i zaštite, ali će se to svakako definisati u praksi.
I konačno, ovde je vezano za član 44. bilo postavljeno pitanje - šta znači da je lice svojim ponašanjem dalo povoda za objavljivanje informacije? Upravo ovo što sam rekao. Vodite računa o svom ponašanju, jer javnost ima prava da zna. U nekim zemljama nosioci javnih funkcija gotovo su potpuno nezaštićeni i to samo pokazuje još jednu stvar - da mnogi ljudi i nisu spremni za javne funkcije, s obzirom da nisu svesni, kako vide privilegije, ogromne odgovornosti.
U smislu informisanja, nosioci javnih funkcija imaju manje prava da budu zaštićeni. Ovde je postavljeno pitanje za ministra Lečića, želim da se izvinim u njegovo ime. Ministar Lečić je, to se može lako proveriti, danas u Sremskim Karlovcima, on se vama izvinjava. Zaista sam propustio to da prenesem. Pa dobro, njegova je dužnost da bude ovde, a pošto se nalazi u Sremskim Karlovcima (ima Odbor za zaštitu Sremskih Karlovaca) i izvinio se, mislim da će popodne doći u salu, čim se to završi.
Ovde je koleginica u ime poslaničke grupe SRS postavila pitanje o oceni prethodnog zakona. Mi u našoj oceni nismo osporavali zakonitost donošenja tog zakona. Niko ovde nije rekao da je to nezakonito. Mi smo se kritički osvrnuli na to, to je naše pravo; a na pitanje - da li će neko na taj zakon da se osvrne, odgovaram:verovatno jednoga dana, možda sutra; svako ima prava da govori kritički ili afirmativno o donetim zakonima.
Na pitanje koje je ovde postavio nekoliko puta kolega Mihajlov iz DSS, ko je konačni autor ovog zakona - to je Vlada Republike Srbije, odnosno Ministarstvo za kulturu i medije stoji iza ovog predloga zakona. Na vaše pitanje ko ga je dovršio - dovršili smo ga mi u Vladi, u konsultacijama sa čitavim nizom ministarstava, kao što je Ministarstvo pravde, Ministarstvo za državnu i lokalnu samoupravu, Ministrstvo za informisanje, odnosno tada za informisanje, a sada za kulturu i medije.
Drugim rečima, osnovni kostur i najveći deo je radila ova radna grupa, ali je Vlada na kraju to dovršila i dodala neke odredbe. Kažu neki novinari iz radne grupe da se oni ne slažu. Konačnu reč, dame i gospodo narodni poslanici, dajete vi kao Narodna skupština. Ne dajem ni ja, pa ne daje onda ni neki novinar, vi odlučujete u ime Republike Srbije, u ime njenih građana koji su vas izabrali, da li smatrate da je to u skladu sa onim što očekuje Srbija ili ne. To da li se neko slaže ili ne - ima novinara koji se izuzetno slažu sa ovim zakonom.
Dakle, ne mogu napraviti zakon sa kojim su svi saglasni, takav zakon se u istoriji još nije stvorio. I konačno, ovde se kaže da su novinari zaštićeni samo jednim članom. Molim da pažljivo pročitate govornike i pogledate duh ovog zakona. Ovde su novinari zaštićeni po prvi put na mnogo više načina nego što su bili zaštićeni do sada.
Naveo sam vam primer člana 3; zavisi kako ga čitate. Ako kažete - pažnja primerena okolnostima, novinar se može pozvati da je morao dati informaciju u roku od jednog sata, nije imao vremena da je proveri. On će pokazati koliko je mogao za sat, on nije mogao da napravi studiju sa 50 ljudi; da li je to tačno. I to je faktički njegova zaštita.
Možda se može reći kako je ovde rečeno - jedan član, možda dva člana to eksplicitno govore, ali u drugim članovima se to takođe nalazi.
I samo još ovo, ovde je pomenut govor mržnje. Ne znam šta nekome smeta ovo, verbalno, u rečima, ili u onome što bih nazvao smislom; ako je u smislu, onda izražavam duboko neslaganje, ali ako se ovde radi o nekoj konstrukciji (reč konstrukcija opet nije srpska), nekom sklopu u duhu srpskog jezika, mogu eventualno da vas pozovem da nađete neko bolje rešenje, ali to se kod nas i u drugim jezicima već pojavilo kao govor mržnje. To se koristi kao sklop dve reči, kao pojam, i moram da kažem da nema posebnog razloga da uvodimo nešto drugo, jer to je prepoznatljivo i pokazuje se praktično u ovom obliku prevedeno na razne jezike.
To se koristi danas u Evropi i svuda u svetu, ne samo u Evropi, to je ono što je ovde navedeno, to je čitav niz predrasuda koje su nedopustive i ovde se govori o tome da se tu radi o određenoj diskriminaciji. Mislim da nema nijednog čoveka u ovoj sali koji bi podržao takvu vrstu rasne, verske ili etničke diskriminacije. To je potpuno nedopustivo. Dakle, niko se ovde nije ni zalagao, odmah da kažem, za to. Nisam tačno razumeo smisao, možda ću kasnije videti.
I za sam kraj, tačno je da se u ovom trenutku u Srbiji nalazi odluka o vanrednom stanju. Poštovani narodni poslanici, molim vas da uzmete u obzir zašto je to vanredno stanje uvedeno. Ono što je bitno, to je da javnost nije isključena sa ovog zasedanja, a što se mene lično tiče, voleo bih da ovo direktno prenosi televizija, ali ovakve su okolnosti trenutno u zemlji.
Što se Vlade i mene lično tiče, želeo bih da građani Srbije mogu da prate ovu raspravu. Ne radi se uopšte o meni lično, kao čoveku, nemam nijedan razlog da se stidim ovog predloga i spreman sam da branim ovaj zakon. Rekao sam, to nije idealan zakon, uvek se nešto može dodati, dopuniti i promeniti. Dakle, to su posledice okolnosti u kojima se nalazimo. Siguran sam da će se u najskorije vreme te okolnosti promeniti, siguran sam da će ovaj zakon početi u tom trenutku u punom smislu da se realizuje, pod uslovom da ga vi, naravno, usvojite.
Samo bih još rekao, za sve ostale prigovore upućene uređivačkoj politici, molim da opet pogledate ovaj zakon. On upravo obavezuje nosioce u oblasti informisanja, znači novinare, urednike, glavne urednike, da moraju slobodno da informišu, u interesu javnosti.
Na pitanje - šta je u interesu javnosti, to je da ne budu privatni interesi zastupljeni, jer ima i toga kod nas. Izvinjavam se, postoje neke TV stanice, postoje neki mediji, koji zastupaju privatne i grupne interese, a ne interes javnosti. Nemojte da se sada pravimo da toga već nemamo u Srbiji, a toga će imati još mnogo više, nažalost. Prema tome, ovaj zakon jasno kaže da informisanje treba da bude u interesu javnosti, a ne pojedinca, njegove porodice ili neke grupe.
Dakle, sve u svemu, zahvaljujem vam na zaista ozbiljnom čitanju ovog zakona i naravno sa velikim interesovanjem ću pogledati to na šta ste ukazali. Vidim da je podneto preko 80 amandmana. Hvala vam lepo.
Poštovani narodni poslanici, razumem potrebu da se kritikuje zakon. Bio sam u opoziciji deset godina, sedeo ovde u klupi. Imam nešto duži opozicioni staž nego neki koji sede ovde. Taj hleb sam  takođe jeo. Ipak je nelogično da se citira sve što piše u zakonu, pa se onda promeni redosled reči i ponudi druga formulacija, a isto se kaže što i ovde stoji.
Ovde je bilo amandmana i jedan broj smo usvojili. Kao predstavnik Vlade sam usvojio, a vi ćete se glasanjem sa tim složiti ili ne. Mislim da je time zakon poboljšan. Ne mogu da shvatim da se ovde predloži: "O povredama slobode javnog informisanja odlučuje sud po hitnom postupku". Pa, to već piše ovde. Onda se ovde predloži da se kaže da je cenzura zabranjena. Može, ali ovde piše: "Javno informisanje ne podleže cenzuri". To je isto. Znači, nema cenzure, nije podložno cenzuri. Može jedna formulacija, može i druga, ali ne menja se suština.
Kolege poslanici, priroda mog odgovora vama je da treba, kada se podnose amandmani, voditi računa da to bude neka suštinska primedba u odnosu na ovo; neka ne mora biti suštinska, ali ne da se izmeni redosled reči, a da se onda napadne moj zakon. Moram da kažem, ako ćemo logički ovo da dovedemo do kraja, onaj ko kaže da zakon ne valja, a u stvari nema drugi predlog nego da promeni redosled reči ili neku sitnu izmenu, onda on odaje priznanje meni, ovom zakonu i onima koji su ga pisali. Drugim rečima, pravi amandman je kada se predloži nešto sasvim suprotno od onoga što ovde piše ili bitno drugačije.
Uvažavam potrebu da se izađe, da se kritikuje, da se govori o vanrednom stanju. Mislim da sam odgovorio ovde, što se mene lično kao čoveka tiče, voleo bih da ovo direktno prenosi televizija. Kažem u ime Vlade. Rekao sam zbog kojih okolnosti je zavedeno vanredno stanje i vi svi znate to jako dobro. Naravno, to su okolnosti pod kojima se sada ovo zbiva. Na pitanje, više puta ponovljeno, zašto sada zakon o informisanju: ovaj zakon je upućen Skupštini Srbije pre uvođenja vanrednog stanja.
(Glas iz sale: Upućen je 27. marta.)
Kada ste ga vi kao poslanici dobili, to nije moje, ali upućen je ranije. Na sajtu Vlade Republike Srbije se ovaj zakon nalazi jako dugo. Vlada je ovaj zakon uputila znatno pre vanrednog stanja. Taj zakon je dovršen pre vanrednog stanja, znatno pre toga, bio je u javnoj raspravi i ništa se bitno nije promenilo u odnosu na što je došlo ovde.
Jedno je sigurno, ako je neko nezadovoljan načinom kako se govori o njegovoj stranci, o njenom predsedniku, o političkim stavovima te stranke, upravo treba da glasa za ovaj zakon. U ovom zakonu se prvi put daje jasan zakonski okvir koji sankcioniše zloupotrebu informisanja, bilo u smislu davanja netačnih, nepotpunih informacija ili davanja informacija uopšte.
Moramo biti dosledni. Da li želimo da kritikujemo sve što daje Vlada načelno, pa onda je zaista potpuno svejedno šta dajemo; ili smatramo da ponekada, čak i ono što nama predloži Vlada, koja nam je politički neprihvatljiva, koju ne podržavamo, u suštini može biti u interesu te opozicione političke stranke.
(Predsedavajući: Vreme.)
To sam u uvodnom izlaganju rekao, ostajem pri tome da treba pažljivo pogledati ovaj zakon i izvagati da li bi on koristio i nekima koji toliko protestuju ovde na stanje informisanja u Srbiji.
(Nataša Jovanović, sa mesta: Replika. Moj amandman je pogrešno protumačen.)
Odgovoriću zbog važnosti  ovog tela. U tom smislu shvatam da postoji mnogo amandmana i mnogo pitanja, s obzirom da  ovde uvodimo praktično jedno novo telo koje ima, tačno je, velika ovlašćenja, ali treba pogledati neke prethodne članove zakona koji daju još šira ovlašćenja javnosti da stekne uvid.
Podsećam vas da u poslednjem paragrafu člana 24. piše sledeće "Skupština može, pre odlučivanja" - može - o izboru članova saveta, organizovati javni razgovor sa svim predloženim kandidatima radi sticanja uvida u njihove sposobnosti za obavljanje poslova iz nadležnosti agencije". Dakle, ne da će Skupština samo glasati, nego Skupština može, pre nego što uopšte dođe do glasanja, da organizuje javni razgovor sa tim kandidatima, da još jednom pogleda te ljude, da se uveri u njihovu kompetenciju.
Na ovo što je inače jasno, a što je rekao kolega Andrić, samo bih dodao da se ovde radi o registrovanim nevladinim organizacijama, koje su vrlo precizno navedene, odnosno vrlo precizno je navedeno kojim se poslovima bave. I, naravno da će im biti upućeno pismo. Naravno da će njihovi predstavnici doći na jedan zajednički sastanak gde će postići taj dogovor.
Sigurno je da kada govorimo o crkvama i verskim zajednicama, ne znam već koji put to kažem, to neće biti crkveno lice nego će oni predložiti nekoga koga oni smatraju podobnim da obavlja ovaj posao. Znači, nije nužno crkveno lice. (Glasovi: Svešteno.) Izvinjavam se, svešteno lice, umoran sam, molim vas... (žagor). Dakle, neko ko će u njihovo ime i po njihovom mišljenju reprezentovati njih u ovom telu.
Mislim da treba imati poverenja u naše verske zajednice i crkve. Mislim da će oni taj dogovor, a po njihovom uveravanju, vrlo lako postići. Mogu otvoreno da kažem da sam i sam bio iznenađen njihovom tvrdnjom da će oni međusobni dogovor lako postići. Očigledno je da oni imaju institucionalizovan međusobni razgovor, što je po mom mišljenju vrlo dobro za naše društvo. To je utisak koji sam stekao iz razgovara sa njima, jer i ova pitanja sam i ja postavio - kako ćete se dogovoriti; a oni su odgovorili - nema nikakvog problema, nemojte se oko toga brinuti.
Evo, time bih završio, podsećam vas da Skupština ima ne samo mogućnost da prilikom izbora razgovara sa kandidatima, nego može da organizuje i prethodni razgovor. Znači, vrlo velika ovlašćenja su data Skupštini da u ime javnosti stekne uvid u to ko su članovi ovog tela.
Molim vas, poštovani narodni poslanici, da kada govorite o pojedinim amandmanima i članovima ovog predloga zakona pogledate zakon u celini. Imate ovde one delove koji govore o tome kako se plaća naknada i na osnovu čega se plaća naknada za emitovanje programa. Dakle, to su članovi mnogo kasnije. Znači, vrlo je precizno određeno kako se plaća naknada i pogledajte kasnije, ja vas molim, te članove koji vrlo jasno o tome govore i prema kojima se može sasvim jasno odrediti kako se plaća, ko je izuzet itd.
Ovde govorimo o jednoj mogućoj situaciji o kojoj smo razmišljali, da agencija ostvari višak prihoda. Možda i neće, ali ako ostvari višak prihoda naša je želja bila da se to vrati u budžet Republike Srbije, ali smo smatrali, zbog specifičnosti rada agencije, da bi bilo najlogičnije da se on uputi ovim budžetskim korisnicima. Inače, ne radi se, po našoj proceni, o prevelikim sredstvima i ako bude ostvaren višak prihoda od naknade za emitovanje.
Imamo jedan amandman gde se to još više sužava i još specifičnije želi da usmeri, dakle da ipak pokažemo brigu za ove budžetske korisnike i ove oblasti, zato što su one, ako mogu tako da kažem, po pravilu najsiromašnije; tu postoji ogromna želja i neki prioriteti ove vlade da se tu stanje popravi, pre svega u oblasti prosvete i zdravstva. Još jednom vas molim da pogledate ostale članove predloženog zakona, gde je vrlo precizno navedeno kako se ostvaruje naknada.
Želeo bih samo da vam skrenem pažnju da se ovde uspostavlja, kako je već rečeno više puta, jedna potpuno nova institucija. Ovi problemi mogu da se, po našem mišljenju, pojave samo sada na početku, kad se ona konstituiše, jer oni ipak počinju sa radom. Upozoravam vas na član 66. Predloga zakona, gde se govori kako se plaća i kako se određuje visina naknade za emitovanje programa. Znači, samo po osnivanju ta procena, uz saglasnost, imate saglasnosti koje se daju, u ovom slučaju daje saglasnost Vlada, može da bude pogrešna.
Mi smo samo postavili jedno pitanje. Imate dve situacije: mogu da ostvare višak, sada su ljudi osporavali da se višak vrati u budžet, a može da im se dogodi da ostvaruju manjak, a onda je pitanje ko će to da nadoknadi. Ispalo bi da smo mi napravili agenciju, da ona nije dobro napravila svoj budžet na samom početku i da oni ne mogu da rade.
Mi smo razmišljali kako da im pomognemo. Jedna varijanta je bila da oni mogu da dignu kredite i zajmove, ali to je sad vrlo komplikovana priča. Smatrali smo da bi bilo najbolje da se samo praktično, to je po našem mišljenju jedina moguća situacija, iz budžeta.
Odgovor na pitanje zašto nije iz televizijske pretplate - osnovni razlog je zato što je televizijska pretplata toliko, u saglasnosti sa sadašnjim rukovodstvom radio - televizije i Radio - televizije Novi Sad ta pretplata, po njihovom mišljenju, može jedva da pokrije proizvodnju. Moram da vas upozorim, to je rečeno ovde nekoliko puta, naša televizija je u ratu sa NATO paktom uništena, i predajnici i zgrade, itd. Ljudi moraju da dižu, tu će i država morati da im pomaže, i to godinama. Oni su u veoma teškom materijalnom položaju. Poslednjih 10 godina nije ni ulagano ništa u nabavku opreme. Drugim rečima, nemojte od te pretplate, koja je knap; to sad izgleda kao veliki iznos, ali, ako je potrebno, mi ćemo dati koji su budžeti ovakvih javnih servisa na prostoru bivše Jugoslavije. Nećemo se dalje porediti, nego ćemo ići od Makedonije do Slovenije.
Dakle, radi se o tome da su ta sredstva planirana za njih, da su to za njih, ne prema kupovnoj moći stanovništva, skromna sredstva. Oduzimanje i od tih sredstava bi bio, ako mogu tako da kažem, još jedan udarac tom javnom servisu. Onda bi se postavilo pitanje ko sve još i zašto može da im oduzme ono što je njihova procena finansijskih troškova koje će imati za neko poslovanje, ali vrlo skromno.
Moram da kažem da imati radio- televizijsku frekvenciju, odnosno dozvolu za emitovanje o kojoj sada govorimo, posebno nacionalnu, nije isto što imati i preduzeće koje može nešto da proizvodi. To je suviše velika važnost za ovu zemlju - ko može da dobije nacionalnu frekvenciju, televizijsku; nadam se da se poštovani narodni poslanici  bar u ovome sa mnom slažu.
Prema tome, ovo je minimalna obaveza prema standardima Evrope; s obzirom na ogromnu važnost ove oblasti mi ne možemo da dozvolimo da se u nekom trenutku pojavi onaj ko će dobiti dozvolu za emitovanje programa, neko koga uopšte ne poznajemo i ne znamo ko će u suštini biti vlasnik i u finansijskom smislu, u materijalnom smislu. Ovo je inače predviđeno propisima praktično svih zemalja Evrope zbog ogromne važnosti oblasti informisanja i traži se vrlo jasan uvid u to.
Odmah da vam kažem, nije tačno, u većini zemalja Evrope se mora identifikovati kapital koji se ulaže, mora se znati jasan nosilac kapitala, a što se tiče te priče o anonimnom kapitalu koji možda dolazi u neke zemlje, možda čak i u privredu, u mnogim evropskim zemljama i zemljama Evropske unije zakonom je vrlo eksplicitno zabranjeno i strogo je kažnjivo ako se utvrdi prekršaj u ovom smislu, odnosno da onaj ko je deklarisan nije vlasnik kapitala.
Prema tome, ovo je zaštita građana naše zemlje i ovo je nešto što je ključno u odredbi kada se govori o imaocu dozvole, jer mi moramo znati čiji je to kapital kada neko traži da dobije dozvolu za emitovanje. Zamislite samo potpuno anonimni kapital koji je dobio dozvolu za emitovanje nacionalne televizije! Da li vi shvatate moć takvog nosioca ili pojedinca koji to može sada da dobije i koji onda može to da zloupotrebi i upotrebi, bez obzira na postojanje ovog zakona i njegovih odredbi i nekih drugih odredbi, pre svega Zakona o informisanju koji se upravo završio.
Zahvaljujem se, predsednice, poštovani narodni poslanici, ovo bi bilo umesno da ovde ne stoji, pročitaću drugi stav: "Javni konkurs se obavezno raspisuje kada na osnovu plana raspodele radiofrekvencija postoje mogućnosti za izdavanje novih dozvola za emitovanje programa". Što znači da konkurs može da se raspiše dva puta mesečno, čak jednom nedeljno, u zavisnosti od toga da li se pojavila slobodna frekvencija.
Ali, tačno je, kada bi tu važila primedba, da ne piše - javni konkurs se obavezno... Znači, ne može agencija da taktizira, da raspisuje kada se nagomilaju frekvencije, kad se njoj sviđa. Onog trenutka kada se oslobodi frekvencija ona mora da raspiše konkurs. Odmah da kažem da to može da bude jednom u dve godine, ali i jednom nedeljno. Zavisi od toga koliko frekvencija ima.
Zahvaljujem, gospođo potpredsednice, poštovani narodni poslanici, ove primedbe svakako imaju osnova. Radi se o onome što se možda sada nije uočilo. Upravo smo malopre vodili veliku raspravu o tome - odakle sredstva agenciji da počne da radi.
Vama je svakako jasno da se sem RTS-a i Radio - televizije Novi Sad, koji će biti javni servisi, svi, apsolutno svi ostali i televizijski i radio emiteri u Srbiji moraju javiti na konkurs. Znači, imaćemo nešto što se može nazvati nulta tačka Radio - televizija Srbije.
Najveći posao ove agencije biće upravo u početku. Vi ste malopre sami konstatovali i sami ste dovodili u pitanje automatizam u obnavljanju frekvencija. Nisam želeo da odgovaram na vaše ranije primedbe, jer bi stvorili ogromnu nesigurnost kod onih koji su uložili ogromna sredstva. Jer, ako zadovoljavaju ono što propisuje zakon, vrlo stroge uslove i kriterijume javnosti, ali i još nešto o čemu još niko nije govorio - komercijalne uslove, da ljudi uopšte hoće da gledaju tu televiziju i slušaju radio, onda će se naravno po automatizmu produžavati.
Ali, budući da se ta sredstva prikupljaju u početku, a agencija će imati najveći posao u početku, da se konstituiše, da donese podzakonska akta, da sklopi ugovore sa onima koji će eventualno (ili ona sama ili neko za nju, i to smo konstatovali) vršiti nadgledanje realizacije ovih zakonskih uslova, kako se ostvaruje program, da li se zakonski uslovi ispunjavaju, onda nažalost ovo služi za to da se dobiju sredstva da agencija uopšte može da počne da radi, da se osnuje.
Dakle, u nekom smislu vi jeste u pravu - zašto da čoveka koji je već dao puno para za opremu sada teramo da da šest meseci unapred. Ali, nema drugog načina da agencija počne da radi. Alternativa je bila, o tome smo razmišljali, da se agenciji pozajme pare iz budžeta Srbije da ih ona vraća. Ali, složićete se, to ipak ne bi mogli uraditi. Znači, u ovom slučaju praktično ovaj zahtev je zato da bi agencija obezbedila sredstva za početak svog rada.

Whoops, looks like something went wrong.