Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Žarko Korać

Žarko Korać

Socijaldemokratska unija

Govori

Poštovana gospođo predsednice, poštovani narodni poslanici, način kako mi vodimo razgovor o ovom sporazumu je mera racionalnosti koju danas imamo u  Srbiji.
Iako Sporazum sadrži u svojim uvodnim delovima osvrt na ljudska prava i demokratske institucije, to je u osnovi ekonomski sporazum i čovek bi očekivao da većina poslanika, ako ne svi, sa stanovišta interesa lokalnih sredina u kojima žive, regiona, odgovori da li smatra da je naša delegacija dobro vodila pregovore, da li je ovaj sporazum u ekonomskom interesu Srbije jer, kao i u svakom sporazumu, u njemu ima stvari koje su vrlo povoljne za nas, ima stvari koje su manje povoljne za nas, ima stvari gde su napravljeni određeni kompromisi.
Veliki trud je uložen u ove pregovore koji su dugo trajali i rezultat tih pregovora je ovde – 139 članova, sedam aneksa, sedam protokola. Vrlo su specifični. Nažalost, jako mali broj poslanika u ovoj sali je (njihovo je suvereno pravo da govore kako hoće i šta hoće, to je nesumnjivo) konkretno rekao šta mu se ne dopada u tom sporazumu i šta nije dobro sa stanovišta interesa Srbije kao celine ili regiona u kome se oni nalaze.
Na primer, ovde se govori o koncesijama za poljoprivredne proizvode. Ovde ima ljudi koji predstavljaju delove Srbije koji su izrazito poljoprivredno usmereni, privreda je zasnovana na poljoprivredi. Šta to znači za njihov region? Ništa od toga ovde nemamo i to je, nažalost, kažem, mera racionalnosti.
Ono o čemu ja želim nešto malo da govorim je činjenica da postoje dve strane koje ovo ugovaraju. Jedna je EU i zemlje koje danas nju čine, a druga je sama Srbija. Činjenica je da su se ovde čuli hvalospevi o radu prethodnih vlada, međutim, možemo vrlo kritički da govorimo o tome šta je urađeno. Samo ću podsetiti da je prva odluka o usklađivanju domaćeg zakonodavstva sa evropskim donesena 2003. godine. Međutim, vlada formirana 2004. godine je taj proces usporila i nisu tačne ocene da je ta vlada ubrzala proces evropskih integracija. Činjenice su da je ona taj proces usporila.
Mogao bih da navodim puno argumenata za to – povlačenje svih postojećih reformskih zakona iz skupštinske procedure 2004, sistematsko sklanjanje kadrova koji su na tome radili – tako da su pregovori sa Srbijom o potencijalnom zaključivanju ovog sporazuma otvoreni tek u oktobru 2005. godine, a tek u julu 2006. godine Vlada je usvojila Akcioni plan za jačanje institucionalne sposobnosti za preuzimanje obaveza u procesu evropskih integracija.
Dakle, ako govorimo o učinku naše strane, činjenica je da je vlada koja je izabrana 2004. godine taj proces u suštini usporila i da je on išao mnogo sporije nego što je mogao.
Tek Akcioni plan iz 2007. godine (samo činjenice da vam iznesem, poštovani narodni poslanici) navodi 44 zakona, koja su morala da se donesu 2007. godine da bi ovaj proces bio ubrzan. Od ta 44 zakona samo nekoliko je usvojeno. Može se reći da je učinak i vlade ali i ove skupštine u 2007. godini katastrofalan što se tiče evropskih integracija.
Navešću samo jedan primer. I u Ustavu je to garantovano i, naravno, jedna od pretpostavki ovog sporazuma jeste sigurnost pravnog poretka i zaštita vlasništva. Ustav iz 2006. godine formalno garantuje pravnu sigurnost i neprikosnovenost privatnog vlasništva. Međutim, šta mi do dana-današnjeg nismo uradili? U tome smo jedinstveni, zaista, u svim postkomunističkim zemljama. Nije usvojen zakon o denacionalizaciji. Dakle, Srbija je jedina zemlja koja nije usvojila zakon o denacionalizaciji. Nije donet zakon niti drugi pravni propis koji omogućava da gradsko građevinsko zemljište bude u privatnom vlasništvu a ne u dugotrajnom zakupu i nisu izvršene promene u stvarnopravnom obligacionom zakonodavstvu u cilju bolje zaštite manjinskih prava.
Navodim ove primere samo da bih pokazao da, kada se ovakav sporazum sklapa, onda se obe strane na nešto obavezuju i on pokazuje da ono što je sama Srbija uradila u procesu evropskih integracija u smislu harmonizacije zakonodavstva u velikoj meri zaostaje za onim što je realno moglo da se dogodi.
Bojim se da će, ako nastavimo da koristimo raspravu o ovom veoma važnom ekonomskom sporazumu sa EU na način kako to sada činimo, iznoseći isključivo političke argumente, Srbija i dalje zaostajati u toj harmonizaciji i da će zaostajati, u suštini, za svojim priključenjem EU.
Ako je većina građana opredeljena za članstvo u EU (jer mi nemamo nikakvo drugo okruženje, Srbija je evropska zemlja, mi smo evropski narod i to je najveće izvozno tržište na svetu, drugi najveći uvoznik u svetu je EU, to je jedan ekonomski džin), mi onda moramo drukčije da radimo u ovoj skupštini. To ne znači da se ne vode političke debate, ali kada je ovakav sporazum na dnevnom redu, čovek zaista racionalno očekuje da mu neko odgovori koji mu se član dopada, šta mu se ne dopada, šta misli eventualno da je moglo bolje da izgleda.
Gospodine predsedniče Vlade, poštovani narodni poslanici, neki su rekli da će današnja sednica biti istorijska, a teško da se vidi išta istorijsko na današnjoj sednici. Glavni uzrok nije to što su poslanici podeljeni oko ove teme o kojoj se govori, nego što je rezolucija sastavljena na način da pokazuje da mi nemamo nikakvu konzistentnu politiku u odnosu na kosovsko pitanje.
Ako ne verujete ovoj oceni, onda pogledajte kako su poslanici tri stranke danas koji su govorili interpretirali tu rezoluciju. Predstavnici jedne stranke su rekli da ona u stvari podržava evropske integracije, predstavnici druge stranke su rekli da je teritorijalna celovitost zemlje važnija od bilo kakvih evropskih integracija, a predstavnici treće stranke u Vladi su rekli da rezolucija ne valja ništa, ali će oni ipak za nju glasati.
Dakle, ako je to konzistentna državna politika onda se ona ne može pokriti ni potrebom da se očuva Vlada, ni da se završe predsednički izbori u ovom dosta teškom trenutku za Srbiju. Oni pokazuju da među partnerima postoji stvarno neslaganje oko toga kojim putem Srbija treba dalje da ide. To je veoma ozbiljno pitanje danas pred svim građanima Srbije, rekao bih da je veće čak od kosovskog pitanja, ima li Vlada danas jednu konzistentnu politiku?
U samom Predlogu rezolucije se ipak na vrlo jasan način govori o tome da je moguć prekid evropskih integracija, da je moguće da je to cena koju ćemo mi rado platiti za to što, kako se kaže, neko nam oduzima Kosovo.
Ako smo želeli pošteno da govorimo o kosovskoj politici, bez ulaženja u njegovu dugu istoriju, koja ne traje samo od 1912. godine, kako je neko ovde rekao, onda je trebalo govoriti o odgovornosti politike koja je do toga dovela. Nisam sasvim siguran da članovi vladajuće koalicije treba da osećaju veliko zadovoljstvo što je više predstavnika SPS ovde sa dosta ubedljivim argumentima pokazalo da postoji kontinuitet politike koju su oni vodili u odnosu na kosovsko pitanje i čitali svoju rezoluciju i odluke koje, u stvari, to treba da potvrde.
Ako želimo pošteno da govorimo o kosovskom problemu, morali smo da osudimo politiku koja je dovela do stanja do koga smo došli, a pre svega do izgubljenog rata 1999. godine i Kumanovskog sporazuma. Niko ovde ne spominje faktičko stanje na Kosovu. Svi govore o onome što bi želeli.
U politici ljudi koji govore isključivo o onome što bi želeli, a ne o onome što mogu da ostvare i o uzrocima toga što ne mogu nešto da ostvare, bojim se da su osuđeni da ponove istoriju, a u ovom slučaju, činjenica je, bez obzira što to nekom teško pada i bez obzira što je to teško priznati, da je srpska politika na Kosovu za poslednjih devedeset godina doživela slom. Bilo je perioda da je Kosovo bilo više integrisano u Srbiju, a kasnije u Jugoslaviju, ali danas je ta teritorija praktično van ingerencije Republike Srbije.
Ovde se, naravno, postavlja jedno pitanje koje niko nije postavio. To pitanje je vrlo važno, ako se neko zalaže za nedemokratsku, autokratsku Srbiju, on nema nikakav problem sa Kosovom, on misli da se to silom i na oružani način može rešiti, kao što je pokušano i kao što nije uspelo.
Ali oni, a takvih, naravno, ima u ovoj sali, oni su većina, koji se zalažu za demokratsko rešenje i izgradnju Srbije, oni odlično znaju da je nemoguće ignorisati apsolutnu većinu građana Kosova, a to su Albanci koji ne žele više da prihvate drugu realnost nego onu koja je stvorena 1999. godine kada je, praktično, Kosovo, bar što se tiče upravljanja, ako ne formalnog suvereniteta, izuzeto iz Republike Srbije.
Dakle, kako se u demokratskom društvu ignoriše mišljenje apsolutne većine na jednoj teritoriji i na teritoriji koja je već data na upravljanje nekom drugom. Kako onda može Srbija da se gradi kao demokratsko društvo kada imamo to ovde pred sobom. Čini mi se da ovo nisu nimalo laka pitanja i da traže političku zrelost, da ona traže da se sasvim otvoreno govori o tome kakva politika je ovde doživela slom.
Ovde je problem što se u rezoluciji mire i one političke ideje koje su dovele do sloma i odlaska Kosova ispod suvereniteta Srbije ili samo formalni suverenitet Srbije i one ideje koje idu napred.
Pošto nije ostalo mnogo vremena, samo kratko ću reći sledeće. Ovde se, zapravo u rezoluciji otvara jedna potpuno nova politika za Srbiju, prvi put od 2000. godine, a to je politike samoizolacije i konfrontacije sa neposrednim okruženjem u kome se Srbija nalazi, a to je EU.
Da se mi, dragi prijatelji, ne zavaravamo, nijedne zemlje u Evropi nemate koja nema neke, odnosno koja nije članica EU ili ima vrlo ozbiljnu relaciju sa EU. Nemojte samo da navodimo primer Islanda, Norveške ili Švajcarske, jer ipak to je dosta teško uporediti sa današnjom Srbijom iz istorijskih i mnogih drugih razloga.
Ono što je suština ovde, to je da se nama na kosovskom pitanju otvara prvi put jedna stvarna alternativna politika u Srbiji i onda su predstavnici SRS potpuno iskreni i otvoreno govore o toj politici. Oni ne šalju poruku da su potrebne evropske integracije.
Oni traže oslanjanje na Rusiju, kao što ste čuli više puta i danas sa ove govornice i njihov predsednički kandidat je rekao, uostalom, ne znam da li je to mislio ozbiljno, da bi mu najdraže lično bilo da je Srbija samo jedna gubernija Rusije. To je svakako politika. Mi ne možemo da pomirimo takvu politiku sa željom za evropske integracije. Ovaj predlog rezolucije to pokušava da miri i to je nemoguće da se pomiri.
I za sam kraj, jedini način da se Kosovo integriše u Srbiju je upravo ulaskom u EU. Ne postoji nikakva druga alternativa. Tek onda kada granice postanu irelevantne, kada se zaštita ljudskih prava ostvari na svim delovima te dve teritorije, kada se garantuju materijalna i ljudska prava, pravo povratka, pravo na imovinu, one stvari koje su ljudi ovde emotivno pominjali, imaju prava to da pominju, imaju prava to da traže. Srbija, naravno, mora i treba da štiti interese srpskog naroda na Kosovu i svoje kulturno-istorijske spomenike, to nije sporno, ali ne može da prenebregava već postojeću realnost koju imamo na Kosovu.
Samo ulaskom u EU mi se možemo ponovo integrisati na jedan drugi način, onaj način koji danas postoji u najvećem delu Evrope, gde se ne gubi nacionalna država, ali njen suverenitet postaje veoma ograničen dobrovoljnom predajom tog suvereniteta instituciji kao što je EU. Ovde se nudi nešto potpuno suprotno. Jedini način integracije Kosova u Srbiju, ulaskom Kosova i Srbije u EU, ovde se postavlja kao alternativna politika.
Zaista, za sam kraj, moram da kažem, stvarno me interesuje, oni koji ne žele odlazak u EU, oni koji smatraju da će nam Rusija pomoći, da mi odgovore na pitanje – kako oni vide ponovo integraciju Kosova u državu Srbiju. Hvala.
Gospodine potpredsedniče, gospodine ministre, poštovani narodni poslanici, ovo je primer da vodimo raspravu koja je potrebna i neophodna, ali u pogrešnom trenutku. Kada su donošeni sistemski zakoni o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom sistemu, tada je trebalo otvoriti ovu temu.
Moram da vam kažem da je Srbija nasledila iz bivše Jugoslavije odvojeni sistem zdravstvene zaštite za vojne osiguranike. Ako gledate iskustva nekih susednih zemalja, na primer, Hrvatske, ona nema poseban sistem zdravstvene zaštite za vojne osiguranike, odnosno za vojna lica. Druga najveća vojnomedicinska akademija bivše Jugoslavije, posle beogradske, koja je zaista bila najreprezentativnija i najznačajnija ustanova te vrste, bila je zagrebačka vojnomedicinska akademija.
Znači, oni su ostavili sistem zdravstvene zaštite vojsci do nivoa garnizonske ambulante. Sve ostalo je civilni sistem zdravstvene zaštite, s tim što VMA ima neke specijalističke oblasti, kao što je vojna hirurgija i slično, koje nemaju druge ustanove. Znači, to je sistemsko pitanje.
Jedna je stvar popraviti stanje na VMA, izdvojiti više iz vojnog budžeta, ali ovo pitanje morate postaviti ministru zdravlja, profesoru Milosavljeviću. Da li on, u okviru svog rada, u okviru planova rada Ministarstva zdravlja, planira da Srbija inkorporira sistem vojne zdravstvene zaštite u taj civilni sistem i da se onda tako reši taj problem, s tim što se, onda, ostavi jedan nivo toga samoj vojsci, jer postoji potreba, recimo, na nivou garnizona ili na nekom drugom nivou.
Znači, ovo nije nimalo neozbiljno. Ovo je vrlo ozbiljna tema, ali tu temu je trebalo otvoriti onda kada smo razgovarali o osnovama zdravstvenog sistema Srbije. Sada govoriti samo o VMA je problem zato što VMA, i to da kažem, ima svoj cenovnik, a to nije cenovnik koji priznaje Republički zavod zdravstvenog osiguranja.
Moram da kažem da mi svi doprinosimo tom sistemu. Sada se postavlja pitanje, zašto bi operacija slepog creva u Kliničkom centru imala jednu cenu, nižu, nego operacija slepog creva na VMA? To je veliki problem za sve građane ove zemlje.
Samo toliko. Znači, ministra zdravlja pozvati, pa s njim razgovarati o ovome.
Poštovani narodni poslanici, poštovani gospodine ministre, rekao bih da ovaj krovni zakon bar pokazuje neku koncepciju o tome kako se vidi položaj, hajde da kažemo novi položaj službi bezbednosti u našoj zemlji. Biću kratak, s obzirom na poodmaklo vreme.
Pod jedan, nismo čuli nikakvo obrazloženje zbog čega je naša zemlja ukinula jednu od postojećih službi bezbednosti, koja se zove SID - Služba za istraživanje i dokumentaciju, odnosno obaveštajnu službu Ministarstva spoljnih poslova, koju ima većina zemalja sveta. Ni jedno jedino obrazloženje za to nismo čuli. Mene interesuje, moguće da su to neki razumni argumenti, ali vas upozoravam da će od sada ljudi koji rade u toj službi i ljudi koji se bave obaveštajnim zadacima u okviru diplomatije biti van zakona.
Znači, oni više neće biti regulisani zakonom i od ovog trenutka, odnosno kada zakon bude donesen i stupio na snagu, ta služba prestaje da postoji. Dakle, nikakvo obrazloženje za to nismo dobili i meni je to više nego neobično.
Rekao bih da je ključna tema, koju su pokretali mnogi pre mene i koja jeste ključna tema demokratskog društva, kontrola službi bezbednosti, ovim zakonom zapravo vrlo rđavo definisana. Želim da vas podsetim da ovaj zakon ima koncepciju da celokupnu kontrolu službi bezbednosti vrši Skupština Srbije, odnosno njen odbor. To je moguće rešenje, iako mnoge zemlje nisu išle tim putem i mnoge demokratske zemlje su imale, naravno, velike probleme sa tom kontrolom, jer ovde jesu suprotna dva principa: želja službe da sačuva svoje podatke i tajnost operacija i pravo i potreba demokratskog društva da ima uvid u te operacije.
Što se tiče ovog rešenja ovde, gde se, iz meni nejasnih razloga, kaže da članovi Odbora za bezbednost neće biti kontrolisani, želim da vam pročitam nešto što mislim da je veoma važno.
Šta se ne sme postaviti, niko, znači niko po ovom zakonu ne može da postavi sledeća pitanja, a ta pitanja su, u stvari, kontrola rada službe: identitet sadašnjih i bivših saradnika službe (naročito bivših); podaci o pripadnicima službe sa skrivenim identitetom; podaci o trećim licima kojima bi otkrivanje tih podataka moglo da šteti; podaci o metodima pribavljanja obaveštajnih i bezbednosnih podataka, akcijama koje su u toku itd. Poštovani narodni poslanici, kako se onda ostvaruje kontrola rada službe, kada niko ova pitanja, po ovom zakonu, ne sme da postavi?
Da ne budete u nekoj zabludi, savet se u vladi Đinđićevoj, Živkovićevoj nije zvao za nacionalnu, nego za državnu bezbednost.
Dakle, to je, po meni, mnogo primerenije, ali to je tehničko pitanje kako se zove.
Ovde se vrlo jasno govori da ovaj savet, u kome se nalaze predsednik Republike, predsednik Vlade, ministar odbrane, ministar unutrašnjih poslova, ministar pravde, načelnik Generalštaba Vojske Srbije i direktori službi bezbednosti, faktički daje političke instrukcije službi, okvir za njen rad i služba podnosi izveštaje, koji su takođe političkog karaktera.
Poštovani narodni poslanici, pročitajte pažljivo ovaj zakon i recite mi ko u ovoj zemlji sme da postavi pitanje službi, a koje jeste najvažnije za građane Srbije, koje su to akcije u toku, konkretne, na osnovu čega su one određene i koje mere i prema kojim licima se primenjuju? Služba bezbednosti, naša, odnosno BIA, shodno ovom zakonu, i dve vojne službe bezbednosti faktički više nemaju nikakvu direktnu kontrolu. Njih kontroliše samo direktor službe i on samo u političkom smislu odgovara savetu i, takođe, Odboru, koji nema prava da postavi pitanje, zvali vi to otvorena ili zatvorena sednica.
Da završim, ne kažem da je rešenje da bilo koji član Odbora za bezbednost po automatizmu ima prava da pita za akcije u toku. Ali, onda se mora napraviti jedno mešovito telo, gde bi možda Odbor za bezbednost Skupštine Srbije i Vlada Republike Srbije delegirali jedno malo zajedničko telo, recimo, kao u Engleskoj, koje ima tri, četiri ili pet ljudi, koje bi bilo stvarni kontrolor rada službe bezbednosti. Moram da vam kažem da takvo telo, recimo, u Engleskoj, ima prava na potpuni uvid u to koje su akcije u toku, prema kome se primenjuju, koja se sredstva koriste i sl. Ovde dolazimo u jednu potpuno apsurdnu situaciju da je stvar dobre volje direktora agencije, ili nekoga ko vodi agenciju, da li će takve podatke i kome izneti.
Još jedanput, ovde se kaže da kada se radi o neposrednom nadzoru, a to je jedino telo koje ima nadzor, znači, neposredni nadzor, član 19, članovi Odbora ne mogu od službi bezbednosti tražiti podatke... Pročitajte pažljivo šta ne mogu tražiti, pa mi, poštovane gospođe i gospodo narodni poslanici, recite šta vas onda još interesuje o službi bezbednosti. Nemate prava čak ni da tražite podatak o tome ko je nekada bio član službe. Služba se ovde u potpunosti zaštitila. Ovaj zakon je sa tog stanovišta smešan. Kao čovek za njega neću glasati. Možete smatrati da od ovog trenutka, ako ovaj zakon bude izglasan, ne govorim o drugim članovima, protiv kojih nemam ništa, niko u Srbiji nema prava od direktora službe da traži osnovni podatak koje su akcije u toku.
Sve sam ovo rekao zbog nečega, pa mi dopustite da budem ličan. Čovek koji danas vodi službu je kada je došao na to mesto, početkom 2004. godine, sastavio jedan spisak ljudi koji su prisluškivani, na kom sam bio i ja. To izjavljujem sa skupštinske govornice, sa svakom moralnom i materijalnom odgovornošću i doći će vreme kada ću ja to vama dokazati.
Naravno, grupa koju je on sastavio nije vođena kao - politički protivnici režima, nego je vođena kao grupa ljudi koji hoće da sruše ustavni poredak. Dakle, nema više tzv. političkih protivnika, ali nažalost, pod skrivenim formulacijama su prisluškivani oni ljudi koji su se smatrali politički nepodobnim.
Poštovani prijatelji, da li ovakav zakon dozvoljava bilo kome kontrolu ovakvog karaktera? Treba da verujem na reč da će oni da rade to u skladu sa principima demokratskog društva. A, to što su ljudi koji vode ovu državu članovi saveta, nemam ništa protiv ovog spiska, kada pogledate pažljivo, i od njih mogu biti sakriveni ovi podaci, jer oni dobijaju samo neke opšte informacije.
Da li znate koje je bilo obrazloženje ove akcije koja je trajala dva puta po tri meseca? Nije dobila nikakve rezultate. Materijali su uništeni, i to nedavno, i sve je bilo u skladu sa zakonom. To je bila eklatantna zloupotreba. Tvrdim vam da ni ovaj zakon, nažalost, takve zloupotrebe ne sprečava, jer niko nema prava da zaista pogleda koje se akcije sprovode i u kom cilju. Hvala.
Izvinjavam se narodnim poslanicima što nisam bio prisutan od početka. Ja sam profesor i od toga živim. Moji studenti su došli danas od Rume do Kovina i, kao što oni poštuju mene, dužan sam da poštujem ja njih, i da budem tamo i obavljam svoje obaveze za koje me država plaća.
Drugi put za dva dana Božidar Đelić koristi moje ime da bi sebe odbranio od optužbi koje su javno iznesene. Moram da ponovim da u potpunosti podržavam nastojanja poslaničke grupe kojoj pripadam da se utvrdi da li kompanija "Delta" ima monopol na tržištu Srbije, jer postoje ozbiljne indicije da ima taj monopol, i da postavim jedno mnogo teže pitanje: da li ona taj monopol koristi da finansijski utiče na pojedine poslanike i pojedine stranke?
Do kraja stojim iza toga i mislim da se ovde odlučuje o budućnosti Srbije, o tome da li će jedan čovek uspeti da ostvari monopol koji nije, praktično, postojao ni u totalitarnim vremenima, a to je da ima i finansijsku i političku kontrolu nad jednom zemljom.
Ne postoji važnije pitanje za Srbiju danas nego što je ovo. Svako ko otvori ovo pitanje suočiće se sa linčom medija koje finansira taj čovek, ili ti ljudi, ili već neko, i onima koji ovde pokušavaju, uvlačeći druge ljude u sve ovo, sebe da odbrane.
Želim da kažem da se civilizovan čovek razlikuje od divljaka po tome što u javnoj komunikaciji koristi javne, a ne privatne podatke. I žalosno je gledati da neko istrže iz konteksta privatne podatke i koristi ih da bi sebe branio ili doveo u poziciju da optuži nekog drugog, s tom pričom da se boji, da ga je strah, da je Čedomir Jovanović uterao nekome strah u kosti.
Ja sam u politici bio, za razliku od gospodina Đelića, od 1990. do 2000. godine, deset godina u opoziciji. Sedeo sam u ovoj sali sa nešto kvalitetnijim ljudima: od Đinđića, Draškovića, Koštunice... Svi smo sedeli ovde, i bio sam opozicija deset godina. Nisam došao na gotovo, nije mi ponuđeno da uđem u Vladu, nego sam se borio za demokratske promene.
Bio sam tri godine na vlasti. Sišao sam sa vlasti. Sad sam opozicija i tako i treba da bude. Građani odlučuju ko će biti na vlasti a ko neće. Nikada nisam koristio privatne podatke za diskvalifikaciju bilo kog čoveka.
Srbija i ova skupština, nažalost, često liče na varvarsko društvo upravo zbog korišćenja ovakvih podataka. Poslednji čovek od koga sam očekivao da će to koristiti je gospodin Đelić.
Gospodine Đeliću, služi vam na čast da drugi put koristite neke privatne podatke istrgnute iz konteksta.
Samo jedna opomena: i ja sam živo ljudsko biće, i ja imam svoju granicu, još jedanput ako ovo uradite, ja ću početi da koristim podatke koji će nekim ljudima završiti javne karijere. Ovo je zaista upozorenje.
Gospodin Đelić priča o tome i meni spočitava kako treba da budu usklađeni privatni i javni podaci.
Kao što ste primetili, ja nikakve privatne podatke nisam izneo i nikada u životu ih nisam iznosio. Rekao sam za ovom govornicom da se po tome razlikuje civilizovan čovek od nekog drugog čoveka. Ali, očigledno je da neko, da bi sebe odbranio, svoju političku poziciju, smatra da su apsolutno sva sredstva dozvoljena.
Gospodine Đeliću, ovo govori o vama. O meni - apsolutno ništa.
Juče sam rekao i ponavljam za ovom govornicom: podržavam nastojanje da se utvrdi pozicija kompanije "Delta" i svake druge kompanije na tržištu Srbije. Nikakve veze ni sa jednom kompanijom nemam. Ni sa "Deltom", ni sa nekom drugom.
Pod dva: podržavam nastojanje da se utvrdi da li ta kompanija podmićuje, ako hoćete grublju reč, pojedine političare i pojedine stranke. Postoji dovoljno indicija da se ovo istraži.
Oni koji o tome govore, treba da barataju javnim podacima. Korišćenje privatnih podataka, vađenje iz konteksta, neke priče o usklađivanjima - odvešće nas jako daleko. Upozoravam vas da je to put bez povratka. On vodi u divljaštvo, u nešto što Srbija, koja inače gleda vrlo ružne stvari na javnoj sceni, ne bi trebalo da gleda.
Još jedanput ponavljam: od svakoga sam to očekivao, ali ne od vas. Nikada u životu nisam koristio privatne podatke o nekome da bih stekao prednost u nekoj polemici. Ostavite me, molim vas, gospodine Đeliću na miru. Odgovarajte na pitanja koja su vam postavljena. Pitanja koja su vama postavljena su vama postavljena, biće pitanja koja će biti postavljena i drugim ljudima.
Da završim: nikakav strah nemam; nije mi gospodin, čuo sam da je to rečeno, Čedomir Jovanović uterao nikakav strah. To je smešno.
Samo bih još jedno rekao. Možda bi to ispitivanje zaista trebalo da obuhvati veoma široku grupu ljudi. Izvolite, počnite od mene − nemam ništa protiv, neću koristiti nikakve lične podatke − da li me podmićuje kompanija "Delta", da li imam neke veze, da li sam uticao na nešto itd. Izložen sam javnom linču kome se očigledno još neko pridružio u poslednje vreme.
Gospodine predsedniče, poštovani narodni poslanici, kada je donošen Zakon o radiodifuziji ovo je bila jedna od tema koje su bile predmet velike rasprave.
Samo bih hteo da kažem šta je ideja privatizacije lokalnih elektronskih medija. Ne moraju mediji da se privatizuju u meri sto na sto.
Može da se privatizuje u meri 51%, lokalna samouprava može da bude vlasnik medija, 49% po zakonu, i da sklopi ugovor po kome taj medij nastavlja da prati rad lokalne samouprave u onoj meri koliko je lokalna samouprava... Ona ne može samo biti većinski vlasnik. Privatizacija ne znači nužno sama po sebi da mediji bar u 50%, 49% programa neće pratiti rad lokalne samouprave i da će ona određivati, prenositi sednice... Sklapa se ugovor.
Ono o čemu vi govorite i čemu ja dajem podršku, to je da postoji politički problem i da vi tražite da se o njemu razgovara. Pošto ovde već dva poslanika o tome govore, to objektivno jeste politički problem i bilo bi dobro sesti sa poslaničkim klubom, jednim i drugim, i pogledati te predloge izmena. Naravno da može da se menja Zakon o radiodifuziji, ali onda se postavlja pitanje smisla privatizacije lokalnih medija.
Moram da kažem da situacija u kojoj smo mi zatekli Srbiju 2000. godine nema paralele u Evropi, a to je da su praktično sve opštine imale svoje televizije. Ne postoji evropska zemlja gde opštinska vlast ima svoju televiziju. To je jedinstveno. Nije važno tehnički kako je bila opremljena; znam da su ljudi koji se bave medijima u Evropi bili šokirani, rekli su da to nikada nisu videli, da svaka opština ima svoju televiziju. Znači, to se drugačije rešava.
Vi postavljate to kao politički problem, kao nezadovoljstvo jednog broja građana Srbije. Posebno je važno da je to jedna manjina, etnička, nacionalna, što je vrlo važno za jednu zemlju. Jedna od definicija demokratije je da je demokratsko društvo ono u kome se manjina oseća sigurno i bezbedno.
Moj savet je da to nije samo predlog izmena zakona, nego jedan politički problem gde se mora sesti sa predstavnicima vojvođanskih Mađara i, moguće, nekom drugom manjinom i razgovarati kako to da se reši. Jedna je mogućnost izmena zakona. U tome vam dajem podršku, ali samo objašnjavam zašto se to u zakonu pojavilo.
Imamo jednu apsurdnu situaciju širom Srbije – imamo, u stvari, političke medije, političke stranke koje su u opštinama na vlasti bave se političkom propagandom preko radija i televizije. Nigde u svetu takva situacija ne postoji.
Poštovani narodni poslanici, gospodine potpredsedniče, mislim da je ipak relativno neodgovorno da je naša Skupština dobila ovakav zahtev da o njemu raspravlja.
Kao što vidite, ova diskusija je retka diskusija, gde nisu bitne političke stranke, nego ljudi pokušavaju da nađu izlaz iz jedne situacije koja je nastala zbog toga što je u ono vreme Srbija i Crna Gora, država, potpisala Bolonjsku deklaraciju, kao praktično i sve evropske zemlje, i pristala da napravi jednu korenitu reformu visokog obrazovanja.
Ta reforma je vrlo ozbiljna i, kao što je ovde rečeno, ona ima za cilj da napravi u svetu u koji idemo, u HHI veku da stvori od Evrope ujednačeno, da kažem, strašno je ružna reč, tržište znanja, ili da Evropa postane mesto gde se pod praktično istim ili sličnim uslovima obrazuju mladi ljudi i onda su im diplome kompatibilne.
Naravno, ovde se postavio veći broj problema koji nisu tema ove skupštine. Ima dobrih ideja u Bolonji, skraćivanje kurseva, bodovanje, način licenciranja, način kako se biraju nastavnici, šta su časopisi i to je sve nebitno za ovu skupštinu.
Pitanje zbog koga su se obratili studenti, i oni su u pravu, što traže da im neko već godinu i po dana odgovori na jednostavno pitanje.
To su pitanja koja imaju dva dela. Prvo je pitanje - šta biva sa diplomama, koje su date po starom sistemu studiranja. Mislim da je odgovor, naravno, jednostavan. Te diplome, to su stečena prava i ona ostaju, naravno, takva kakva jesu, ako je potrebno to treba još jedanput podvući.
Ali, ono što je suštinsko pitanje, to je što jedan broj studenata traži da se izjednače master i diploma, i tu počinju svi problemi.
Šta to zapravo znači? Odmah ću reći. Zato što master studije traju duže nego što u principu traju studije na većini fakulteta na univerzitetima u Srbiji. Tu je jedan od osnovnih problema, a ima i nekih drugih.
Moram da vam kažem da ovo nije problem, biću kratak, ovo nije jedino problem Srbije.
Znači, ako će vam biti lakše, sa ovim se nose i druge zemlje. Recimo, slučajno znam da je u Španiji oko toga isti ovakav lom i ne znaju tačno šta da urade.
Ali, mislim da je neodgovorno da su se svi u ovoj zemlji koji su pre nas trebalo da daju mišljenje o ovome izvukli i prepustili to Zakonodavnom odboru Skupštine Srbije, odnosno Skupštini Srbije.
Zaista je neverovatno da Konferencija, bivša zajednica Univerziteta Srbije, pa i Beogradski univerzitet, koji je najstariji univerzitet u Srbiji, ali naravno i drugi univerziteti, da daju svoje tumačenje. Pa neka se isprse moje kolege, neka kažu oni nama ovde poslanicima, mi smo sada ovde poslanici, kako oni vide rešenje ovog problema, jer problem postoji.
Mogu da vam navodim i konkretna pitanja. Većina evropskih zemalja danas kada nov student odlazi traži da bude master i pita ga da li ima zvanje mastera, znanje diplomiranog psihologa, matematičara itd. Možemo tradicionalno da zadržimo taj naziv, ali sistem studija tri plus dva ili četiri plus jedan duže su studije.
Samo da ne otvaramo Pandorinu kutiju, što traže neki sa tehničkih fakulteta itd, s pravom, to je da se izboduju njihove studije kako su izgledale do danas, pa ćete onda imati manji problem ćemo rešiti većim problemom, onda ćemo otkriti da neki fakulteti su daleko od Bolonje, a dozvolite mi da kažem, sa ove govornice, pošteno, neki fakulteti su odavno na toj Bolonji, ako nisu i nešto bolji od toga.
Dakle, nemojte samo, molim vas, tu Pandorinu kutiju, jer onda će tek nastati lom. Drugim rečima, mislim da bi bilo fer da ova skupština, pored ovog tumačenja, zatraži stav Konferencija univerziteta Srbije. Kolege su dužne da nam daju odgovor na to pitanje. Lično ću poštovati njihov stav, slagao se ne slagao, a tražiti od narodnih poslanika da određuju zvanja, naučna, naravno, tumačenje imamo Zakonodavnog odbora, ali to nije formalno pitanje, to je suštinsko, koje traže studenti.
Oni praktično traže da se današnje diplome stečene, bivše diplome od posle rata, pretvore u mastere. Vrlo mnogo dezinformacija ima u javnosti. Možda će to neka zemlja uraditi, koliko mi je poznato, do sada još ni jedna zemlja na ovako direktan način nije uradila, i to bi moglo imati za posledicu da naše master-diplome, zapravo, ne važe u Evropi, jer će se vrlo brzo otkriti da su one posledica četvorogodišnjih studija po starom načinu, a ne po novom načinu petogodišnjih studija.
Još jedanput, mislim da bi mi morali... može se preuzeti i ova odgovornost, odmah da kažem, Srbija može tako da uradi, to uopšte nije sporno, ali bih voleo, pre nas, još jednom se slažem sa kolegom Šamijem, da Konferencija univerziteta Srbije jednostavno nama da tumačenje, neka nam da predlog. Jer oprostite, nemojte se ljutiti na mene, trebalo bi pozvati onda neke od mojih kolega pedagoga itd, da dođu ovde i ljudi koji se bave, postoje u Srbiji ljudi koji se bave sistemom visokog obrazovanja, da ovde održe stručno predavanje šta je onda uopšte master, Bolonjska deklaracija, šta su njeni ciljevi. To je vrlo ozbiljna tema.
To je tema - Evropa se priprema za XXI vek, Amerika je jedno ogromno tržište, intelektualno, Azija, u Indiji niču giganti intelektualni, i Evropa se nalazi u defanzivi, ona je rešila da ide ofanzivno. Ima stvari u Bolonjskoj deklaraciji koje ni meni ne prijaju, mislim da nisu naročito pametne, suviše brzo suviše daleko idu, ali ima odličnih stvari u predlogu. Znači, to je pokušaj da mi, mi ne možemo biti iznad toga.
Samo da vas upozorim da moji diplomirani studenti imaju probleme već sada kada odlaze u neke strane zemlje da rade jer oni pitaju - jesi li ti završio po Bolonjskoj deklaraciji, odnosno imaš li master, a oni nemaju master, i onda te zemlje često ne dozvoljavaju da se učlane u društvo psihologa, da vas sada ne zamaram, i ne mogu da rade kao psiholozi.
Dakle, još jedanput, slažem se sa kolegom Šamijem.
Zamolio bih, poštovani narodni poslanici, sve vas, znači, ovo uopšte nije politička stvar, više stručna, da nam zajednica Konferencije Univerziteta Srbije da u kratkom nekom roku, a ne da se ponaša kao Ministarstvo prosvete da godinu i nešto dana ne daje tumačenje, da nam ona da predlog, i izvolite, evo, svečano izjavljujem, poštovaću ono što on ovde predlaže, a ne da ostave narodne poslanike da ovde razbijaju glavu o tome da li se master i diploma mogu formalno izjednačiti zbog naših studenata diplomiranih, kada jednog dana sutra idu u beli svet, naročito u Evropu da rade. Hvala.
Gospodine predsedniče, poštovani narodni poslanici, samo jedan odgovor. Zakon o javnom informisanju je predvideo da na mestu direktora Javnog servisa bude ličnost koja zadovoljava vrlo stroge kriterijume. Aleksandar Tijanić je izabran protivno zakonu, jer nije zadovoljavao ni zakonske uslove da bude izabran na to mesto, odnosno nije imao završen fakultet, znači nije poštovan statut samog RTS-a.
A da ne govorim o tome da se radi o čoveku koji ne zadovoljava osnovni uslov, a to je da zastupa u širem smislu javni interes. Kao čovek koji je bio ministar u jednoj vladi i čovek blizak gospođi Mirjani Marković, on je svoja politička opredeljenja iskazao, ali ova skupština nije reagovala.
Ova skupština nema samo funkciju donošenja zakona, nego i kontrole sprovođenja zakona. Sada ćete platiti cenu toga što je ovakav čovek postao direktor Javnog servisa.
Što se tiče incidenta, u svoje ime se izvinjavam građanima Srbije što sedim u Skupštini gde čovek, koji se izvinjava zbog rasističkog ispada, i onda je naravno svima nama i na svim građanima Srbije da to prihvate ili ne prihvate, iznosi mnogo goru i težu uvredu, gde kaže da nije mislio na narod nego je mislio na njegov mentalitet. Gospodo, to je definicija rasizma, da narod ima mentalitet.
Narod nema ni karakter, ni mentalitet, to ima pojedinac. Narodi, etničke grupe i verske grupe imaju sisteme vrednosti koji su promenljivi. Dakle, to što je rečeno ovde je strašno i pretpostavljam, pošto nema nijednog poslanika DSS ovde, da oni sada, njihova poslanička grupa, o ovome razgovara, ali zaista je minimum da se oduzme mandat tom čoveku, koji se nalazi na odgovornim državnim funkcijama, koji sutra treba da predstavlja našu zemlju na pregovorima o statusu Kosova.
Dakle, čovek koji se izvinjavajući napravi goru uvredu stvarno sada mene dovodi u sumnju da on zapravo misli to što je rekao. Čovek može da se zaista teško ogreši, pa mu je dozvoljeno i da se izvini, ali kada čovek koji, izvinjavajući se, ponovi goru stvar, onda moram da kažem da to zaista prelazi sve granice.
Uzgred budi rečeno, gospodin Batić nije hteo da kaže, direktor Javnog servisa je napisao tekst u kome je rekao da je gospodin Batić prepečen, da je mnogo crn za Srbina, dakle iste te rasističke uvrede. Taj tekst bi bio dovoljan da on ne bude direktor Javnog servisa.
Sasvim kratko, da se vratim na temu... napisao je tekst, može svako da ga dobije i pročita, i to u jednom veoma tiražnom listu. Primedbe na račun guvernera Jelašića, odnosno njegovog izbora ovde, što se tiče mene nisu bile stručnog karaktera. To ostavljam stručnjacima za ekonomiju, za finansije. Rekao sam da je u pitanju njegov kredibilitet i taj kredibilitet je ozbiljno narušen time što nije odgovori jasno, pre svega, na optužbe da je kupio kuću ne plativši odgovarajući porez.
Ne postoji demokratska zemlja u današnjem svetu koja bi dozvolila da ovo pitanje ostane neraščišćeno i da poreska uprava, poreska inspekcija, ne utvrdi da li je zaista plaćen odgovarajući porez. Ako nije plaćen, radi se o utaji, radi se o proneveri ili ne znam koju reč da upotrebim. Takav čovek ne može onda da bude guverner Narodne banke, a da ne govorim o tome da postoje i druge sankcije za to što je urađeno.
Nikakav kredibilan odgovor nismo dobili, da li je guverner tražio da se izvrši nadzor, da poreska uprava utvrdi da je to sve tačno. Svi znaju u ovoj sali da ta kuća košta više i da je to jednostavno istina, da je tu došlo do nečega što nije u skladu sa zakonom.
Konačno, njegov viceguverner je uhapšen. Njegov viceguverner je postavljen sada ponovo u banci u kojoj je on učestvovao u procesu privatizacije. Po Zakonu o Narodnoj banci ima odgovornost za to, ali ta istraga je zataškana i svi u ovoj sali znaju da je ta istraga svedena na jednog praktično čoveka.
To je drugo pitanje koje je pokrenuto u javnosti. Nisam ga lično pokrenuo, pokrenula ga je naša javnost i mi nismo dobili dva odgovora. Ne radi se o stručnosti, ne radi se o magistraturi na Jejlu, o tome ne govorim.
Samo govorim o činjenici da su postavljena javna pitanja koja dovode u pitanje njegov kredibilitet tog tipa i ne postoji mogućnost da glasam za čoveka za koga su ova dva pitanja otvorena, a on sam nikakav odgovor uverljiv na to nije dao.
Ne može da plaća marketing reklamu svoje banke i time da stvarno stvori jednu sliku u javnosti da ne postoji bolja institucija u Srbiji, a da prethodno ne odgovori na pitanja koja sam, kao predstavnik građana koji su me birali, dužan moralno da ovde postavim svima vama u Skupštini. Dok ne dobijem jasne odgovore na ta pitanja, sigurno neću glasati za ovaj predlog.
Gospodine predsedniče, poštovani narodni poslanici, pošto me je pomenula koleginica Momirov, samo da joj odgovorim. Nikakve veze sa "Kurirom" nemam, niti ga kupujem niti ga čitam, niti za njega dajem izjave i svako to ko čita može jasno da vidi. Bila bi malo tužnija priča kada bih rekao ko je iz vaše stranke bio nekada jako blizak sa onima koji su pravili "Kurir", ali i ta će se tema otvoriti jednog dana, ali to nisam ja. Nikakve veze sa "Kurirom" nemam. Ako vam je lakše, ovo o čemu sam govorio pročitao sam u listovima "Danas" i nedeljniku "Vreme":
Poštovani gospodine potpredsedniče, poštovani narodni poslanici, pozivam se na član 104.
Ovde je danas, nije ništa neuobičajeno, otvoreno pitanje načina kako se razgovara ovde u Skupštini i moram da kažem da je tumačenje da postavljanje pitanja o biografiji i ličnosti čoveka koji se bira za guvernera Narodne banke Srbije je protumačeno kao uvredljivo za Skupštinu, za javnost koja ovo gleda. Mislim da je to zaista pogrešno.
Guvernera Narodne banke Srbije bira Narodna skupština, što pokazuje ogroman značaj te funkcije.
Drugo, on se bira na period od pet godina, znači, znatno duže nego što se biraju poslanici, koji se teoretski biraju na četiri godine, što znači, ako bude izabran, on će sasvim sigurno biti guverner duže nego što je mandat ove skupštine.
Konačno, to mesto ima veoma važnu funkciju, ne samo u okviru monetarne politike jedne zemlje, nego uopšte ekonomskih tokova, pa čak i društvenih i političkih, i otvaranje tih pitanja je posao ove skupštine i njena dužnost.
Moram da kažem da nema nikakvih razloga da se bune pojedini i da ovako reaguju, potpuno neprimereno, pojedini poslanici iz stranke G17 plus, neka od pitanja koja su se ovde čula jesu otvorena u javnosti. To ne znači da svako pitanje koje je otvoreno u javnosti poslanik nužno mora da prenese ovde u skupštinsku salu i javno da postavi, ali neka može.
Ovde su postavljena dva pitanja. Jedno je da guverner nije dao uverljivo objašnjenje neke finansijske transakcije vezane za kupovinu njegove kuće, odnosno, radilo se o tome da li je plaćen adekvatan porez. Drugo, snosi li on moralnu odgovornost za činjenicu da je njegov viceguverner, izabran na njegov predlog, uhapšen, pritvoren, pušten i da se tu vodi jedan sudski proces.
Uzgred, taj čovek je, koliko znam, ispravite me ako grešim, neposredno pošto je pušten iz pritvora, bio savetnik u toj istoj banci, što je zaista jedinstven slučaj, ukoliko je ovo tačno.
Drugim rečima, radi se o instituciji, a ne o gospodinu Jelašiću. Završiću s time da čovek koji je više od 10 godina bio u Americi na čelu federalnih rezervi, gospodin Grinsman, svakako je bio najuticajnija ličnost u Americi kada se govorilo o monetarnoj politici i znam, kada je on govorio, cela Amerika je bukvalno čekala da vidi šta će on reći o projekciji njegove inflacije i ekonomskog razvoja SAD.
Mi ovde branimo, postavljanjem ovih pitanja, instituciji. Tačno je da je gospodin Jelašić danas kandidovan i da je on do sada bio guverner, ali naša je moralna obaveza da ova pitanja postavimo upravo zbog značaja ove funkcije. Molio bih, kada se ova pitanja postave, da nemamo kao kontrareakciju zaista uvrede i pitanja koja zaista nisu relevantna za ovu temu.
Vi ih postavite nekom drugom prilikom, niko vam ne oduzima to pravo. Ali sada, kada se ova pitanja otvaraju, u vašem je interesu da se pruži ubedljiv odgovor na ova pitanja.
Za kraj, ako je bilo postavljeno pitanje nekakvog poreza prilikom transakcije kuće, zaista je neobično da niko nije dao ubedljivo objašnjenje da li je to bila jedna zloupotreba ili se radilo o tome da su mediji nekorektno interpretirali. Zahvaljujem se i izvinjavam se što sam produžio.
Gospodine predsedniče, gospodo ministri, poštovani narodni poslanici, razmišljao sam i ranije da li da se javim kad je predlog ovih zakona ovde stavljen na dnevni red.

Ministar je malopre govorio o tom problemu radne sposobnosti. Moram da vam kažem da je naša zemlja potpisnik velikog broja konvencija koje štite protiv predrasuda. Postoje, verovali ili ne, i predrasude prema duševno bolesnim ljudima.

Voleli vi to ili ne i duševno bolesni ljudi imaju svoju naciju, svoje poreklo i svoje roditelje. To ne može biti razlog da nekome uskratite državljanstvo zbog toga što je on duševno oboleo. Prosto, to je tako, svet je takav u kome živimo. Znači, to je jedna teška diskriminacija.

Upozoravam vas, zakon može da vam padne zbog toga, ako neko uhvati to i počne da to goni, što, naravno, niti želim, niti tražim, po nekakvim evropskim institucijama. To ne može biti osnov za uskraćivanje državljanstva nikome. To što je on imao istoriju duševne bolesti, trenutno je duševno bolestan, da ne pominjem sad ovde, izvinjavam se, ne otvaram tu temu, da neko može i da se izleči i, naravno, da se to često dešava, ili da se zaleči, ili da bude u remisiji itd, i da bude sposoban i aktivan član društva. Znači, ta vrsta diskriminacije prosto nije dozvoljena. To ne može biti osnova uskraćivanja državljanstva.

Kad sam već došao ovde, različite zemlje ovo zaista različito regulišu, pitanje državljanstva. Ima zemalja koje vam daju državljanstvo samo zato što ste rođeni na njenoj teritoriji. Na primer - Brazil, SAD su to imale doskora, i mi imamo ček jedan broj naših građana, odnosno građanki koje su otišle u Ameriku u drugom stanju i kad su se porodile, tražile su državljanstvo za svoju decu i dobile. Amerika je uvela nedavno zbog toga neke restrikcije. Znači, to načelno važi.

Znači, to se različito reguliše, može vrlo ekstenzivno, kako se predlaže u Zakonu i postoje, naravno principi tzv. krvni principi krvi i tla, da ne otvaram tu temu. Može biti kombinovano. Vi se ovde opredeljujete za tzv. princip krvi. To znači da pripadnici jedne nacije svi imaju pravo na državljanstvo, a Zakon reguliše kako.

Ima dosta zemalja koje to tako regulišu, ne može se reći da takva praksa ne postoji, ali ovde postoji jedan mnogo ozbiljniji problem, to je ovo o čemu je govorila naša poslanička grupa, da to pravo može da dođe u koliziju sa pravom ili propisima neke druge zemlje, u ovom slučaju je pominjana Crna Gora, ali može da se spomene i Nemačka, a ima i drugih zemalja koje ne dozvoljavaju dvojno državljanstvo.

Naravno, vi možete reći - to nije naš problem, to je problem tog konkretnog građanina, da li on može da reši ili ne može da reši taj problem. Ali, vi ste ovde otvorili jednu mnogo veću temu, to je da mnoge zemlje prave razliku između državljanstva i glasačkog prava. Po mom mišljenju, kada se predloži ovakav zakon, on nije usklađen sa zakonom koji reguliše ko ima glasačko pravo.

Kod nas je, i to postoji u nekim zemljama, to potpuno izjednačeno, ali ima dosta zemalja koje razdvajaju ta prava. Znači, možete biti državljanin, ali da biste glasali nije dovoljno biti u biračkom spisku, već morate zadovoljiti i neke druge uslove, recimo da ste tokom godine boravili 30-45 ili 15 dana u toj zemlji, ili da ste te godine platili porez itd.

Hoću da kažem da zaista može stvoriti mnogo problema činjenica da smo svi živeli u zajedničkoj državi, i kod nas pitanje državljanstva, raspala se Jugoslavija, nije tako apstraktno kao pitanje norveškog državljanstva ili pitanje danskog državljanstva. Znači, ako dajemo državljanstvo svim pripadnicima svog naroda, nudimo im tu šansu, onda moramo odgovoriti na pitanje - da li su time svi ljudi koji možda žive 30, 40 godina u inostranstvu, otišli posle rata, stekli automatski glasačko pravo, i šta to u praksi znači za našu zemlju, da na izborima glasa neko, obratite pažnju, ko u stvari ne snosi konsekvence za ono kako je glasao, za razliku od svih nas. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedniče Skupštine, gospodine predsedniče države Republike Srbije, gospodine predsedniče Vlade, zbog vrlo kratkog vremena reći ću samo osnovno.
Ovo skupštinsko zasedanje u suštini je suvišno. Već jedanput je donesena rezolucija, koja govori o integritetu države Srbije, koja ni tada nije nikakav suštinski razgovor povela o tome kakva politika je dovela do stanja koje faktički imamo na Kosovu i da li imamo hrabrosti da bilo šta kažemo što bi moglo da dovede do nekog stvarnog rešenja, a ne da prepustimo, kao što u suštini prepuštamo, bez obzira na silna zaklinjanja da je to u našim rukama, da konačan status Kosova ne odrede ni Srbi ni Albanci, već nažalost međunarodna zajednica.
Ono što se ovde u mnogim govorima pojavljuje, pa i u samoj Rezoluciji, je da Kosovo odlazi zbog politike međunarodne zajednice, i to je ono osnovno što želim da kažem. Kosovo odlazi zbog neuspeha politike za koju je apsolutno odgovorna Srbija i to je krah jedne politike koja traje od 912. godine. Ona je samo u poslednjoj fazi, njen nosilac je bio Slobodan Milošević, koji se na toj politici ustoličio za lidera svih Srba i sa tom politikom doživeo krah 99. godine, kada je u ratu sa NATO paktom potpisao Rezoluciju koja upravljanje Kosovom dala u ruke Savetu bezbednosti UN.
Nemojmo kriviti druge za neuspehe srpske politike. Zašto Kosovo nikada nije bilo dobro integrisano u srpsko društvo, to je velika i teška tema, i nije laka za odgovor, ali je činjenica da je za tu politiku pre svega odgovoran Beograd. Ni između dva svetska rata, ni za vreme komunizma posle Drugog svetskog rata, nikada Kosovo nije bilo do kraja integrisano u srpsko društvo, i mi danas plaćamo cenu jednog ogromnog istorijskog neuspeha srpske politike. Može se reći da je ta zabluda koštala mnoge i da sada prisustvujemo konačno, nažalost, tragičnom epilogu te politike, za koji je još jednom pre svega odgovoran Beograd.
Samo još jednu stvar, ako kažemo da je situacija na Kosovu teška, da jedan broj Srba živi teško, žive i mnogi Albanci teško. Zaista je mučno i teško gledati ljude koji stiču patriotske poene ovde na toj nesreći, vičući – ja sam za opstanak Kosova u Srbiji, nikada nećemo dati Kosovo. A ti isti ljudi su bili u vlasti, koja je 99. godine potpisala Kumanovski sporazum i predaju upravljanja Kosovom Ujedinjenim nacijama.
Imajmo bar malo poštovanja za građane Srbije koji to pamte. Oni koji su u toj politici tada učestvovali nemaju prava da se pozivaju na patriotizam i da prete onima koji žele ovde da na drugi način govore o kosovskom problemu, koji nažalost sada ide svome kraju.
Samo još jedno pitanje, ne vidim zašto ova vlada, zašto ova skupština treba da preuzme odgovornost za jedan istorijski neuspeh, za koji je u poslednjem krugu odgovoran Slobodan Milošević i njegova vlast, za neuspeh čiju finalizaciju sada gledamo. Imajmo hrabrosti da povedemo jedan otvoren razgovor o tome i da naučimo jednu lekciju – šta je propustila srpska politika od 912. godine. Za početak, pročitajte šta je Dimitrije Tucović govorio o toj 912. godini i o ukupnoj srpskoj politici. Hvala lepo. (Aplauz.)
Poštovani potpredsedniče, dame i gospodo, biću sasvim kratak. Iako Dejtonski sporazum nesumnjivo dopušta potpisivanje ovakvog sporazuma, iako postoji snažan interes Srbije da ima što intenzivnije i korisnije veze sa svim zemljama u okruženju, iako je ovaj sporazum potpisan 2001. godine, doduše na inicijativu tadašnje Savezne vlade, odnosno tadašnjeg predsednika Savezne Republike Jugoslavije, ratifikovao ga je Savezni parlament, znači to nije bilo nešto što je radila Republička vlada, iako postoje dobri odnosi između Republike Srpske i Republike Srbije, čini mi se da bi politička korektnost tražila da se ovakav isti sporazum ponudi i Federaciji.
Ne postoji nijedan jedini stvarni razlog, pa čak ni taj čuveni koji se ovde pojavljuje, koji ne bih koristio i mislim da on nije na svom mestu, a to je etnički princip. Moram da vas upozorim da u Federaciji žive takođe pripadnici našeg naroda i to ne baš mali broj. Neki se nalaze i na visokim državnim funkcijama.
Taj sporazum bi raspršio sumnju, iako je sve to dozvoljeno po Dejtonskom sporazumu, iako postoji korist za građane Srbije i iz Republike Srpske, da se ovde želi poboljšanje odnosa sa Bosnom i Hercegovinom u celini.
Šta izjavljuje neki političar u Federaciji, odnosno u Sarajevu, to ne mora naročito ovu skupštinu da interesuje. Oni imaju svoje političke stranke, predstavnike, borbe političke i naravno to je nešto što se dešava u svakoj zemlji. Ali, interes ljudi koji žive u Federaciji je takođe da razvijaju odnose sa zemljama u regionu.
Jedna od najspornijih posledica Vlade Franje Tuđmana jeste činjenica da je on takođe, kao deo svoje politike, što nije više sada zvanična politika Hrvatske već duže vreme, pokušavao i postigao da postoje posebni odnosi sa nekada tzv. tvorevinom Herceg-Bosnom koja više ne postoji, nuđenjem državljanstva Hrvatima koji žive u Hercegovini, obezbeđivanje prava njima da glasaju na izborima u Hrvatskoj i slično.
Mislim da postoji jako mnogo interesa i da bi mudrost i razum tražili da se ovakav sporazum ponudi i drugoj strani. Inače, on se zaista može shvatiti i shvatiće ga mnogi kao etnički princip povezivanja na Balkanu.
Etnički princip je takođe legitiman, takođe je moguć, ali on zbog prirode onoga što su balkanske države, bar većinom, proizvodi jako mnogo problema.
Želim da vas podsetim, i s tim završavam, da bi ovde ljudi bili veoma osetljivi kada bi se potpisivali etnički sporazumi npr. sa zajednicom Rumuna u Srbiji, sa zajednicom Bugara u Srbiji, sa zajednicom Mađara u Srbiji, sa zajednicom Hrvata u Srbiji, ne izjednačujem to sa situacijom koja je u BiH, ne izjednačujem, ali kažem da je bolje ponuditi ovaj sporazum i Federaciji.
Ako želi da ga potpiše neka ga potpiše, a ako ne želi, ona će izneti svoje argumente, i bez argumenata, ali time bi se prosto stvarala drugačija klima u odnosima među balkanskim državama, posebno državama nastalim na prostorima bivše Jugoslavije.
Bez obzira što se to zove sporazum o specijalnim paralelnim vezama sa RS, ne postoji nikakav razlog da se ne predloži jedan sporazum sa Federacijom i da se ove anomalije o kojima je Čanak govorio, da se u jedan deo ulazi sa ličnom kartom, a u drugom delu sa pasošem, da se sve to na neki način eliminiše i da se vodi postepeno stvaranju normalnih odnosa sa svim državama u okruženju. Hvala lepo.
Gospodine predsedniče, poštovani narodni poslanici, samo bih stavio dve načelne primedbe.
Moram reći da su i pre 2000. godine premijeri dolazili u Skupštinu da obrazlažu budžet. To je neka tekovina od devedesetih godina, da budu prisutni kada se govori o budžetu, da ga oni brane, da ga obrazlože.
Uvažavam gospodina Cvetkovića, koji je ovde, i to je dobro, ali to je bila neka, kakva-takva, tekovina našeg pluralizma posle devedesete godine, jer budžet nije samo nekakav ekonomski projekat jedne vlade, nego je i politički, naravno, i osnovni, koji govori o tome kako će se zemlja u ekonomskom i u društvenom smislu razvijati.
Drugo, meni je drago što je budžet napravljen za mesec dana i otprilike sastavljen, a to jeste veliki trud u Vladi, ali trebalo je ostaviti nekoliko dana da ljudi mogu da to pročitaju, da bude kakve-takve javne rasprave i da postoji mogućnost da se amandmani predaju.
Zaista je istina da mnogi ljudi ovde i poslaničke grupe nisu uspeli da daju amandmane. To smo čuli sa ove govornice. Mislim da je to loše. Nikakve potrebe za to nije bilo.
Znam da sada, u četvrtak, počinje rasprava i ona je ograničena ustavnim rokom o poverenju Vladi.
Nezavisno od toga i bez obzira na to što je budžet trebalo što pre da bude usvojen, to je trebalo dozvoliti.
Sada sasvim kratko, s obzirom na vrlo ograničeno vreme koje ima moja poslanička grupa, samo ću o jednoj stvari govoriti, a to je Nacionalni investicioni plan.
Već je ovde rečeno, i to je dobro, da je Nacionalni investicioni plan postao deo budžeta i da više nije nešto, što je bilo pred kraj prošle vlade, potpuno van budžeta.
Za mene je ovo, ipak, jedinstven budžet. Sedam godina gledam budžete, sedam godina imam prilike ili da glasam ili da raspravljam ili, čak, da učestvujem u sastavljanju.
Nikada nisam video budžet u kome su, praktično, predizborna obećanja u jednom trenutku uneta u budžet. To možda ne bi bilo ni tako loše, neko bi rekao da se drži reč i obećanja građanima, ali ogroman problem je u tome što ono što pripada Nacionalnom investicionom planu, a što je izdvojeno kao posebna stavka, i u Vojvodini i za ostatak Srbije, jesu ogromna sredstva, za koja se postavlja pitanje na koji način su ona uopšte sastavljena.
Navešću vam samo jedan primer. Kada govorite o kulturi, kada govorite o Koordinacionom centru za Kosovo i Metohiju, sredstva koja su locirana ili se vode pod stavkom - Nacionalni investicioni plan mogu da budu 20, 30 i skoro do 50 posto ukupnog budžeta za dato ministarstvo ili instituciju.
Mislim da se radi o velikim sredstvima i stiče se utisak da postoje neka ekstra sredstva, koja su odnekud došla i sada su unesena u budžet i vode se kao posebna stavka. To su potpuno ista sredstva kao i ostalo što pripada budžetu.
Moja primedba, pre svega, Demokratskoj stranci, jeste što je pristala na to. Ona ne snosi odgovornost za to što je taj Nacionalni investicioni plan napravljen. Nije tražila da se ta sredstva, prosto, vrate u budžet, a da se napravi revizija Nacionalnog investicionog plana i da se onda iz tog istog budžeta, to može posebno da se naglasi, a ne ovako, finansira ono što je zaista neophodno.
Za sve nas, jedno je pitanje suštinsko - kako se došlo do toga da su upravo ove institucije i ove odluke donesene i ko je o tome odlučivao?
Znam kako je išlo sa Nacionalnim investicionim planom, međutim, čini mi se da smo pristali da jedna, praktično, predizborna kampanja u velikoj meri odredi karakter ovog budžeta. Mogu da navedem jedan primer.
Kada govorimo o Ministarstvu za kulturu, na 53. strani ovde, imamo, recimo, rekonstrukciju i modernizaciju nacionalnih ustanova: rekonstrukciju zgrade Jugoslovenske kinoteke u Beogradu, rekonstrukciju i dogradnju tri depoa, sanaciju, rekonstrukciju i adaptaciju objekata Arhiva Srbije u Železniku, adaptaciju i rekonstrukciju Muzeja savremene umetnosti, rekonstrukciju Istorijskog muzeja Srbije, nastavak gradnje nove zgrade biblioteke Matice srpske u Novom Sadu i Atlasa narodnog graditeljstva.
Ni protiv jedne od ovih odluka nemam ništa protiv, podržavam ih. Uopšte ne govorim protiv. Interesuje me samo kako su izabrane baš ove institucije, a ne neke druge? Ko je o tome odlučivao i na osnovu čega?
Vi ćete reći da bi Ministarstvo, u okvirima svojih zakonskih ovlašćenja, inače donosilo takve odluke, ali postoji velika razlika.
Ministarstva funkcionišu tako što imaju savete i mogu da konsultuju stručnjake, mogu da izaberu grupe uglednih ljudi u toj oblasti koje će biti, na neki način, konsultativno telo. Postoji mnogo različitih mogućnosti da se dođe do neke procene ovog karaktera.
Ovo su, praktično, preuzeta obećanja koja su, po mom mišljenju, zaista arbitrarno urađena, tako što je neko putovao po Srbiji i jeste konsultovao; navodno su sva ministarstva prošle vlade to rekla.
Činjenica je da su to bile arbitrarne odluke i neću sada ovde, zbog kratkog vremena, da navodim za neke odluke da ne da su arbitrarne, nego su gotovo neverovatne.
Znači, preuzeli ste, praktično, obećanja iz jedne izborne kampanje. To sam samo hteo da naglasim.
Kada se govori o povećanju plata, kao što je to u prosveti ili zdravstvu, ne mogu biti protiv toga. Zadovoljan sam što su povećana sredstva u budžetu sa te strane i podržavam taj deo budžeta. Recimo, u prosveti, u kojoj radim, zadovoljan sam što se to prvi put pojavilo, a to treba da uočite.
Nešto što je gotovo istorijska stvar za Srbiju, jeste da je kod Ministarstva odbrane napisano na šta se troše sredstva - za modernizaciju aviona, helikoptera. Prvi put se pokazalo da je vojni budžet dobio neku providnost i da građani mogu da ga vide, i to pohvaljujem.
Još uvek, time završavam, za mene je ogromno pitanje - zašto se Nacionalni investicioni plan stalno iskazuje posebno, kao neki dodatak budžetu. Mislim da je to jedna politička odluka Vlade, jer ste preuzeli čitav niz arbitrarnih odluka prošle vlade u izbornoj kampanji, ili, da budem pošten, samo jedne stranke iz te prošle vlade. Sada smo mi svi osuđeni da podržavamo nešto što je bila, verovatno, samo želja da se bolje pozicioniraju ljudi u biračkom telu. Hvala.