Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Žarko Korać

Žarko Korać

Socijaldemokratska unija

Govori

Gospodine predsedniče, poštovani narodni poslanici, reklamiram član 103.
Ovo je vrlo važna tema, ali u principu, trebalo bi da se držimo, koliko-toliko, onoga što je tema dnevnog reda. Ali, ove izmene zakona i amandman - dužina trajanja mandata, otvara zaista jedno veliko pitanje kakve mi ljude biramo i kako biramo na funkcije koje su od velikog društvenog značaja. Meni se čini da je praksa pokazala da u zakonu koji se sada menja nedostaje nekoliko stvari koje bi to osigurale.
Prva od njih je - dovoljno je da čovek kaže - nisam član stranke. Primer: jedan od tih ljudi, neću mu reći ime, bio je član stranke, a onda kada je izabran rekao je - od danas više nisam član stranke. To stvarno ne znači ništa. Znači, potrebno je da se, recimo, pruže uverljivi dokazi da bar nekoliko godina, pet, deset, taj čovek nije bio, ne da ga kažnjavamo što je nekada bio stranački angažovan, nije bio član stranke.
I još jedna stvar, u nekim zemljama, demokratskim, za izbor na neke funkcije potreban je konsenzus stranaka vlasti i opozicije, i ne mogu da verujem da je u Srbiji odnos, bez obzira na oštrinu političke borbe, odnos opozicije i vlasti takav da se ne može naći jedna osoba koja bi dobila podršku i jedne i druge strane.
Da li sam jasan? Znači, postoje u svetu situacije da se mora postići izvestan konsenzus u skupštini oko takve ličnosti. Slažem se, inače, sa gospodinom Nikolićem da je sve postalo partijska država. Drugim rečima, mi ne možemo ovde maskirati činjenicu da zaista se, u zavisnosti od toga ko je na vlasti, postavljaju ljudi. Jedina je razlika što sada ti ljudi dobijaju jednu formu nezavisnih, nestranačkih ličnosti, ali one, de fakto, jesu bile u strankama do trenutka kada su izabrane.
I Vesna Pešić je, takođe, naravno, u pravu, ali u onom drugom delu u kome govori da je to pogubno za Srbiju, jer to znači da sve ličnosti koje treba da štite građane, ovo je zaštitnik građana. Ako je on partijski čovek ili zaštitnik prava na informaciju od javnog značaja, onda ljudi jednostavno u to neće imati poverenja.
Treba predlagati ličnosti. Nije tačno da nema takvih ličnosti u Srbiji, bar na ovih nekoliko funkcija, koje će imati podršku i opozicije i stranaka koalicije koja podržava vlast. Nije valjda Srbija jedina zemlja u svetu da ne postoji bar neka ličnost koja može dobiti, bar za ove funkcije, nekakvu konsenzualnu saglasnost. Nije to ni pokušano. Lično mislim da je to pogrešno.
Postoje ugledni ljudi, postoje ljudi koji nisu partijski angažovani, postoje ljudi o kojima javnost ima dobro mišljenje i onda bi bilo zanimljivo pitanje kada ne bi bile takve ličnosti izabrane u Skupštini šta bi javnost kojoj mi konačno odgovaramo, odnosno svojim biračima šta bi nam rekli. Mi bi izrazili nepoverenje u odnosu na ljude koji nesumnjivo imaju društveni ugled. Za ove funkcije, kao što su pravo na informaciju od javnog značaja, za zaštitnika građana, zaista bi trebalo ići na ličnosti koje mogu da dobiju podršku konsenzualnu, većinsku, ali i opozicije i stranaka vlasti u ovoj skupštini.

PRVA SEDNICA

13-05-2007

Iako to nije lako pogoditi, povremeno, posebno nekom ko gleda ovu skupštinu i nije u toku od samog početka, tema jeste razrešenje novoizabranog predsednika Skupštine Srbije, iako se sa ove govornice zaista čuje mnogo stvari koje možda imaju veze sa politikom, ali nemaju veze sa dnevnim redom.
Moram da kažem da je zanimljivo da je predlog za smenu neobrazložen, a predlog za izbor je bio vrlo obrazložen i čuli smo jako mnogo dugih govora o tome zašto je to dobro za Srbiju.
Nisam želeo da donesem stenogram sa te sednice, koja je bila pre samo pet dana, i da pokažem kako je stranka koja je zapravo iznela taj predlog, to je koalicija DSS-NS-dr Vojislav Koštunica, to obrazlagala.
Rečeno je da je normalno da predsednik Skupštine bude iz najveće stranke, rečeno je da to donosi stabilnost Srbiji, rečeno je da je sramota da Srbija nema nijednu instituciju, pored Vlade, da nije izabran ni predsednik Skupštine i rečeno je mnogo toga, što je izgleda delovalo ubedljivo njihovim poslanicima, valjda i biračima, i glasačima i članovima stranke, da se ta odluka donese.
Četiri dana posle toga mi dobijamo predlog da se taj isti novoizabrani predsednik ovde smeni.
Zanimljivo je da ni čoveka koji je taj predlog izneo nema u sali, pretpostavljam da bi neki elementarni red bio da on sedi ovde, da čuje šta misle poslanici o tom njegovom predlogu, ali to je stvar njega i njegove stranke.
Izbor predsednika Narodne skupštine u svim normalnim zemljama, demokratskim zemljama, to je jedna od najodgovornijih funkcija u državi i u većini evropskih zemalja tri centralne ličnosti koje predstavljaju državu su predsednik države, predsednik vlade i predsednik skupštine, osnovnog zakonodavnog tela.
Tvrdim vam da nećete naći mnogo primera da izaberete predsednika skupštine i da ga smenite posle četiri dana.
To što se neko izgovara da je u jednom trenutku imao jednu koaliciju, a u drugom trenutku je imao drugu koaliciju, moram da kažem vrlo je loš izgovor za ono što je urađeno.
To nije mogla biti tehnička odluka, to je morala biti politička odluka.
Za mene kao čoveka i ne samo za mene, nego i za mnoge građane Srbije, ostaje otvoreno pitanje - kakve su to dve političke odluke tako različite u razmaku od četiri dana.
Šta su se dogovorili pre pet, šest, sedam dana i šta su se dogovorili pre neki dan, da naglo zatraže smenu Tomislava Nikolića. Prvo ga hvale, a onda ga neobrazloženo smenjuju.
Pošto nisam glasao ni prvi put za izbor gospodina Nikolića, i to je potpuno prirodno zato što postoje krupne političke razlike, niti je on to sigurno očekivao, ni njegova stranka, ali stvarno je zanimljivo da nova vlada odlazi da radi ono što kaže da će raditi, demokratizaciju zemlje u evropske integracije, sa ogromnom hipotekom, za koju je ona sama odgovorna i niko drugi, tj. ta hipoteka se zove nedoslednost u političkom ponašanju.
Ta nedoslednost će biti protumačena od mnogih kao jedna potpuna politička konfuzija. Ko su njeni partneri u političkom smislu? U politici se kaže - sve je moguće.
Tačno, ali sve ima i svoju cenu i ta cena se u ovom slučaju zove kredibilitet. Bez obzira što je to nešto što u Srbiji, nažalost, nedostaje na političkoj sceni, ipak se ne može smatrati da smo došli do tačke da politički kredibilitet ništa više ne predstavlja.
Drugim rečima, kakva su to politička lutanja, da se za četiri dana promeni odluka, izaberete predsednika Skupštine, vi obezvređujete funkciju predsednika Skupštine na takav način. Mi gradimo postepeno sve te demokratske institucije posle dugog perioda jednopartijskog sistema i mislim da je cena toga užasna u očima građana Srbije.
Šta god mi mislili u ovoj sali, nas 250 i građani koji su za nas glasali i stranke koje mi predstavljamo, cenu toga ćemo platiti svi mi u ovoj sali, neko više, neko manje, jer će nas građani smatrati neodgovornim ljudima, ljudima kojima je interes građana na poslednjem mestu i koji mogu da naprave bilo kakav dogovor i da sruše bilo kakav dogovor.
Gospodo, u politici to ima svoju cenu i tu cenu ćete platiti cinizmom i apatijom građana Srbije na prvim sledećim izborima.
Drugim rečima, funkcija predsednika Skupštine je važna funkcija. Ako ste u jednom trenutku doneli odluku da ovako treba da izgleda, u političkom smislu, predsednik te skupštine, zaista bih onda voleo da čujem ovde političko obrazloženje - zašto sada to više ne valja.
Ne možete dati neobrazložen predlog o smeni predsednika Skupštine i onda, za ovom govornicom, nadam se da ste to primetili, stranka koja pravi predlog, i prvi predlog za izbor gospodina Nikolića i predlog za razrešenje Nikolića, nije došla za ovu skupštinsku govornicu da nam ona svima jasno objasni - šta se to u Srbiji promenilo ili u njenoj politici za prethodnih pet dana.
Moram kao građanin i kao poslanik u ovoj skupštini da kažem da ima ljudi koji počinju da smatraju da naša politička scena počinje da liči na nekakvu pijacu, gde je svaki dogovor moguć da bi se ostalo na vlasti, došlo na vlast ili ostvario neki partikularni interes.
Bilo bi dobro da tu cenu plate samo oni koji to rade.
Bojim se da će platiti naša zemlja u celini i da u ovom trenutku kredibilitet ljudi koji se bave politikom, bez moje lične odgovornosti i mnogih drugih ljudi koji u tome nisu učestvovali, biće na vrlo niskom nivou. Cenu ćemo platiti svi, ali nažalost cenu će platiti i ova naša država koja ima jako mnogo problema, sama Srbija.
Dakle, još jedanput, ako je predlog za razrešenje, gospodo, isprsite se, dođite za ovu skupštinsku govornicu i obrazložite nam šta je bio prvi dogovor, šta je drugi dogovor i snosite vi cenu posledice toga što ste i tada i sada odlučili. Hvala vam.
Gospodine potpredsedniče Skupštine, gospodine predsedniče Vlade, poštovani narodni poslanici, ovde su već upotrebljene krupne reči, istorijsko zasedanje, važne odluke.
Ono o čemu danas razgovaramo je mandat za političke razgovore o budućem statusu Kosova i Metohije. Da pogledamo kakav se mandat ovom rezolucijom u suštini predlaže.
U Predlogu rezolucije navode se različiti principi međunarodnog prava, kao i odluke različitih organa Ujedinjenih nacija o Kosovu i Metohiji. Jedino što se, nažalost, u Predlogu rezolucije iznosi jeste faktičko stanje na tom prostoru.
Koju vrstu suvereniteta Srbija ima danas na Kosovu? Najvažnije je kako je do toga došlo. Kada bismo to pitanje otvorili, morali bismo da progovorimo dve suštinske stvari o kojima se danas ovde uglavnom ne govori. Kakva politika prema Kosovu je vođena poslednjih dvadesetak godina? Ko je bio nosilac te politike? Da se podsetimo, makar sumarno, na ono što ta pitanja u sebi nose.
Politika koja je inaugurisala Slobodana Miloševića upravo na Kosovu 80-tih godina bila je politika sile, a ne dijaloga i kompromisa. Sa razlogom se u ovom predlogu rezolucije danas govori o kompromisu, dijalogu i razgovoru. Nažalost, sa ogromnim istorijskim zakašnjenjem.
Ova politika nije imala nijednog jedinog legitimnog političkog partnera među predstavnicima albanske zajednice na Kosovu.
Sa ogromnim prezirom i arogancijom tadašnji nosioci vlasti u Srbiji mislili su da se kosovski problem može rešiti isključivo silom, bez obzira na političku realnost da je na Kosovu tada bila ukinuta autonomija i da to nije prihvatio praktično nijedan građanin Kosova albanske nacionalnosti.
Pravo pitanje već tada je bilo, da li je Kosmet moguće videti isključivo kao teritoriju, bez obzira na želje većine građana koji tamo žive? Ta vrsta politike prividno je bila uspešna, dok su trajali ratovi na prostoru bivše Jugoslavije. Prestankom tih ratova bilo je logično da se ponovo otvori kosovski problem. U tom periodu Albanci na Kosovu su stvorili svoje paralelne institucije i faktički stvorili paralelnu državu, sa vlastitim sistemom zdravstvenog i prosvetnog obrazovanja.
U svesti većine Albanaca, za njihovo masovno bojkotovanje institucija Srbije bilo je odgovorno Miloševićevo ignorisanje teških problema Kosova. Ako je postojao jedan istorijski period kada su srpsko-albanski odnosi u potpunosti prekinuti, onda je to ovaj period Miloševićeve vlasti kroz istoriju. Srpsko-albanski odnosi su imali zaista svoje uspone i padove, ali je to jedinstven period u istorijskom smislu, kada su dva susedna naroda faktički prekinuli bilo kakav dijalog.
Posledice toga su porast nasilja na Kosovu i rat 1999. godine. Politika tog perioda je cinično zloupotrebljavala strahove srpskog stanovništva Kosova, stavljajući ih u poziciju taoca, koji je prvo gurnut u konfrontaciju i rat, a onda napušten Kumanovskim sporazumom.
Poštovani narodni poslanici, realnost današnjeg položaja Kosova i Metohije određena je sa tri stvari: politikom 90-tih godina, ratom 1999. godine i Kumanovskim sporazumom. U Predlogu rezolucije to se ne pominje. Zato je što se tiče tog perioda Predlog rezolucije nerealan. On nam kaže šta se želi, ali ne i šta je stvarno stanje na Kosovu. Ne pominje se većinsko albansko stanovništvo na Kosovu, sa kojim se mora postići istorijski dogovor, sviđalo se to nekome u ovoj sali ili ne.
Jedan od uzroka nepominjanja politike prethodnog perioda je i činjenica da se u Skupštini Srbije očekuje podrška onih koji su je doveli do sadašnjeg stanja na Kosovu. Oni su ponovo amnestirani nažalost time, velikodušnom ponudom da učestvuju u čuvanju Kosova. Takvo jedinstvo je neprirodno i neće doneti dobro Srbiji. Ono služi za zavaravanje birača, izbegavanje odgovornosti. Tu onda nema, poštovani narodni poslanici, ničeg istorijskog.
Istorijska bi bila stvarna analiza postojećeg stanja i realni predlozi za njegovo kompromisno rešenje. Nažalost, toga u predloženoj rezoluciji nema.
I ako je istorija učiteljica života, onda je ona uči da mitovi i demagogija ne pomažu dugoročno, već samo analiza i istina saopštena građanima. Za to je potrebna hrabrost. Nacionalni interesi se u teškim istorijskim trenucima brane samo istinom i ničim drugim.
Poštovani narodni poslanici, verovatno ćete se u ovoj sali složiti oko ponuđenog Predloga rezolucije, ali život je već odavno otišao negde drugde kada su Kosovo i Metohija u pitanju. Nažalost, malo je u Srbiji onih koji su spremni da to danas javno kažu. Zato je današnja rasprava u Skupštini Srbije daleko od stvarnosti. Lako je svima nama ovde da se zalažemo za teritorijalni integritet Srbije, ispunjenje njenih ustavnih pretpostavki. Prava pitanja su kada je, i ono što se ovde izbegava, zašto je on izgubljen u prethodnom periodu.
Poštovani narodni poslanici, ne bih se obraćao ponovo. Oni koji su se prepoznali u onome što sam govorio, onda je to dobro, dobro su razumeli o čemu sam govorio.
Rekao bih nešto što je ovde pomenuto, a ipak je nešto krupnije nego demagogija i zloupotreba govornice za promociju sopstvenih političkih pogleda, što je, doduše, nažalost, legitimno u svakoj parlamentarnoj demokratiji. To je ta priča o patriotizmu i ljubavi prema svojoj zemlji.
Svoja zemlja se brani samo tako da se brani istina i da čovek govori u šta veruje, a sve ostalo je vaše tumačenje toga šta je patriotizam i šta je rodoljublje. Kad već tu krupnu reč tako olako pominjete, budite sigurni da je nešto više hrabrosti potrebno da se kaže nešto drugačije nego što u ovom trenutku većina misli, nego što se ono sada dešava - da veliki broj ljudi i sam ima dileme oko ovog krupnog i teškog pitanja, koje je ostavljeno u nasleđe – čak i ovoj vlasti, prema kojoj sam i ja kritičan, to jednoumlje treba da pokrije činjenicu da je zatečena tragična situacija koja je posledica jedne potpuno pogrešne politike.
Samo sam hteo da kažem gospodinu Anđelkoviću da on nije bio jedini poslanik u ovoj sali tada, bio sam i ja, a ima ih još.
Istina je da je karakter predloga DS-a u potpunosti izmenjen, vi ste to i sami rekli tada za govornicom, vašim amandmanima. Vi ste praktično jednu inicijativu pretvorili u njenu suprotnost i efekat svega toga je bio potpuno suprotan od onoga što se želelo. Ako vi već govorite ovde, ako sam vas dobro shvatio, vi pravite ponovo pledoaje za društvenu svojinu. Uostalom, ako se ne varam, u programu vaše stranke i piše ravnopravnost dva oblika. Ako ste promenili, izvinjavam se, znam da je to pisalo.
Ali je činjenica da je tada privatizacija zaustavljena. Činjenica je da ste izabrali jedan model privatizacije koji je izrazito nepravedan, to je tzv. insajderska privatizacija, gde samo faktički oni koji su zaposleni dobijaju imovinu u tim firmama.
Reći ću vam, gospodine Anđelkoviću, ono što će vam reći svaki nastavnik Beogradskog univerziteta ili bilo kog: imam 30 godina radnog staža, a koja je moja imovina. Nikakva, jer ne mogu da imam ni zgradu fakulteta, univerziteta. Znači, to je jedan model, koncept privatizacije koji je duboko nepravedan za nas, sve ostale radne ljude u zdravstvu, u prosveti. Oni ne mogu.
Moram da vam kažem, tada sam pripadao stranci koja je otpočetka bila svesna da ste vi iskoristili jednu pozitivnu inicijativu da je pretvorite u suprotnost i faktički zaustavite stvarni proces privatizacije. Ne trebaju stenogrami, ima nas koji smo tada bili poslanici i znamo šta se dogodilo.
Moram da čestitam narodnom poslaniku iz Pirota, da je katastrofalnu privrednu situaciju koje su svesni svi građani ove zemlje prikazao kao neviđene ekonomske uspehe i onda je došla ova vlast koja je to upropastila i građani naravno grcaju. U jednom se s vama slažem: 16. su lokalni izbori u Pirotu. Zaista ćemo sačekati vlast naroda, ljudi koji su sada gledali i slušali, vaši sugrađani će to proceniti na lokalnim izborima i videćemo vrlo brzo rezultate tih izbora.
Ono što je sigurno, to je da će oni svakako imati prilike da daju svoj glas za ono što oni misle da makar na lokalnom nivou vredi podržavati, što ih vodi u neku budućnost i otvara im neke nade i perspektive.
Što se tiče "1. maja", reći ću, pošto se bavim privredom, ništa više od ovoga, ova država i ova vlada je uložila ogromne napore da "1.maj" Pirot stavi na noge. I zaista nije u redu da se ovoj vladi prebacuje da nije pokušala da pomogne "1. maju" Pirot zbog ekonomske situacije u tom regionu Srbije, zbog činjenice da je on okosnica privrednog razvoja.
Ima firmi po Srbiji, ima fabrika gde bi neko zaista mogao da ustane ovde i da kaže - država, odnosno Vlada nije dovoljno učinila. To bih i prihvatio, ali "1. maj" Pirot ne spada u takve firme, i zbog toga što se on nalazi u jednom kraju gde zaista ekonomska situacija nije najbolja, Vlada je sistematski i svesno dala ogromne kredite "1. maju" Pirot, da ga stavi na noge. Nije fer, zaista, da nas za to ovde optužujete. U odnosu na "1. maj" Pirot mi ne snosimo odgovornost, nego čini mi se i neku pohvalu.
(Dragan Todorović dobacuje sa mesta.)
Pokušaću uvaženom gospodinu Raduloviću da odgovorim na način kako je on govorio, bez ikakvih ličnih uvreda, ali na onaj način kako je on to želeo ovde da prikaže kao svoje političko neslaganje sa onim što radi Vlada. Moram da kažem da je on izgovorio mnogo reči da bi obrazložio jednu jednostavnu činjenicu, a to je da se on pridružuje akciji SRS i da, kako on kaže, doduše iz drugih motiva, ali takođe glasa za nepoverenje Vladi.       
Ono što je suština ovoga što smo danas čuli, sada ste videli u elementima jedan potpuno antimoderan politički projekat, u kome se ni o čemu drugom ne govori nego o narodu. Moram da vam kažem, gospodine Raduloviću, da mi gradimo politički sistem u kome je pozivanje na narod, koje ima smisla kad se govori o kulturi i nečem sličnom, zamenjujemo idejom da postoji politički pluralizam unutar naroda. Svi smo mi ovde narod, i ja i vi, i svi ovi drugi ljudi, ali se razlikujemo politički. Vi govorite "narod je izabrao i narod je rekao". Ne, gospodine Raduloviću, političke stranke i političke ideje se nadmeću od kada su Srbi postali politički narod, a to je davno.
O narodu treba govoriti skromnije i niko ne može da se poziva na narod. Teško je to. Može se pozivati samo na one koji su njegovi politički istomišljenici, a u političkom pluralizmu, tačno je, na izborima u demokratskim uslovima, narodni glasovi daju podršku jednima ili drugima, na svu sreću i veoma retko, ako to uopšte postoji, svim predstavnicima jedne političke stranke.
Mi smo se ovde opredelili za pluralizam. Vi ste, takođe, izložili jednu političku koncepciju. Ta politička koncepcija barata izrazima koje nikada ne bih upotrebio. Želim da vas upozorim, pretpostavljam da vi to radite bez neke posebne želje da tu reč naglasite, da je reč "plutokratija" korišćena tridesetih godina i nećete je naći u modernoj političkoj misli. Iz poštovanja prema vama, kao kolegi, neću da kažem iskreno koje političke opcije su masovno koristile reč "plutokratija".
Takođe želim da vam kažem da je u genima srpskog naroda, kako ste rekli, "patrijarhalna kultura". Tvrdim vam da u genima ovog naroda nema ni "patrijarhalne", ni "matrijarhalne" kulture, nego se narod menja, menja svoje kulturne obrasce. Drugim rečima, ne pozivajmo se na gene kada govorimo o političkim razlozima.
Ono što je suština, vi ste govorili o tome, vaše je pravo, kao predstavnika opozicije, kritikujući politiku ove vlade i vi ste, sem tih opštih mesta o tome da smo mi zadržali stari politički sistem, upotrebili relativno malo argumenata da to potkrepite. Navešću onaj koji ste naveli na početku svog izlaganja. Vaš ključni argument su bili tzv. upravni odbori. Molim vas da me pažljivo saslušate, jer nisam član ni jednog jedinog upravnog odbora. Govorim sada o sebi. Meni ne možete prebaciti upravljačke ambicije. Ponavljam, to je vrlo lako proveriti, kao potpredsednik Vlade nisam ni u jednom upravnom odboru.
Reći ću ovde samo dve stvari. Vama je dobro poznato da postoje javna preduzeća čiji je osnivač Republika, a njima upravlja Vlada Republike Srbije. Uzmimo Železnicu, uzmimo JAT. Kako mislite da Republika upravlja ako neko ko je izabrani predstavnik nije makar neko u tom upravnom odboru? Drugim rečima, ne treba ići u nešto što vi možda ne želite, ali se svodi na demagogiju. Kako država da upravlja ako nema nijednog predstavnika na onim mestima gde se upravlja javnim preduzećima?
Vaša druga pitanja su ispravna - da li jedan čovek treba da bude u 16 upravnih odbora? Ne treba. Da li treba za to da prima nadoknadu? Ne treba. Znači, treba u tome biti skroman, otvoren i pošteno zastupati interes države Srbije. Bilo bi kriminalno delo kada država ne bi imala svog predstavnika u preduzećima od ogromnog značaja za Srbiju i za njene građane.
Na kraju, samo jedno direktno pitanje. Vi ste rekli da političke stranke ne treba to da rade. Da li je vaša DSS, dok je participirala u vlasti, imala svoje predstavnike u upravnim odborima? Odgovor glasi - da, ali je za to ne krivim, za razliku od vas, jer je ona, dok je bila u vlasti, to i trebalo da radi. Takođe, na lokalnom nivou su predstavnici vaše stranke u upravnim odborima i takođe vas za to ne optužujem kao stranku, jer smatram da je to potrebno.
Završavam, iako je ovo trebalo da bude jedna koncepcija kritike Vlade, ona je ipak pokazala, bar u elementima, nešto drugo: koncepciju jednog drugačijeg političkog programa. Za sam kraj, vi ste nekoliko puta rekli da ste, dok ste bili u vlasti, imali funkciju kontrole. Moram da kažem da je lakše kontrolisati nego donositi odluke. Lakše je gledati sa strane nego snositi odgovornost za odluke koje se donose. Nažalost ili na sreću, oni kojima je narod na izborima poverio mogućnost da donose neke odluke, snose i odgovornost za te odluke.
Zato, kao čovek, sedim u ovoj sali i gledam vas u oči, jer tačno je da je ova skupština mene izabrala i moja je dužnost da sedim ovde u prvom redu i da čujem šta narodni poslanici koji su me birali misle o mome radu, bilo oporo, bilo istinito, bilo netačno, bilo čak i tendenciozno, dužan sam to da čujem. Ako neko iz Vlade ovde ne sedi, prozovite one koji ne sede i to ne žele da čuju.
Dužan sam sa poštovanjem da saslušam svakog narodnog poslanika i u tom smislu sam saslušao i vas. Ovo nije ništa lično, samo vam odgovaram kao neko ko je preuzeo odgovornost. Naravno, time preuzimam, nažalost, odgovornost u jednoj maloj meri i za ono sa čime se ni ja ne slažem u postupcima Vlade ili pojedinih ministara i potpredsednika Vlade, ali ne mogu pobeći makar od dela moje odgovornosti da sam sedeo zajedno sa njima.
Međutim, pored toga, mislim da je ova vlada, pod nemogućim okolnostima, za dve godine svoga rada ipak napravila nešto da Srbija bude, za razliku od vas, bliže Evropi i postoji nebrojeno mnogo činjenica koje se ne mogu negirati, koje to pokazuju. Niko nije rekao da je ta priča dovršena, niko nije rekao da u ovoj zemlji nema gladnih, da u ovoj zemlji nema nezaposlenih, da u ovoj zemlji nema ekonomske krize. Mi smo samo rekli da činimo prve korake na jednom dugom putu da ovo bude jedna srećna zemlja i da ima svoje mesto koje je trebalo uvek da ima i bila je, kada su bila srećna vremena, deo moderne Evrope, u kojoj se i nalazi. To je sve.
Meni čini čast da sam u tome učestvovao, da sam dve i po godine žrtvovao, onoliko koliko su moje skromne mogućnosti dozvoljavale, u tome da učestvujem. Ništa uzeo nisam, ni u kakvom upravnom odboru nisam. Prema tome, onako kako ja vas razlikujem kao narodne poslanike i kao različite stranke ovde, molim vas, gospodine Raduloviću, razlikujte i vi nas koji se nalazimo u Vladi.
Ovo je jedna koaliciona Vlada sa različitim ljudima, koja je ipak činila te velike napore da ovu zemlju približi Evropi i u tome, po mišljenju veoma velikog broja ljudi, velikim delom ili delom uspela. Sigurno je da je bilo promašaja, da je bilo grešaka, da je bilo i stvari o kojima ste vi govorili, ali se ne može negirati da je trebalo hrabrosti da se sedne u fotelju i donesu neke od najtežih odluka koje je trebalo doneti.
Svakoj sledećoj vladi, a biće uskoro izbora i biće druga vlada, biće lakše nego što je bilo nama, jer mi smo doneli najteže i najgore odluke koje je trebalo doneti za ove dve godine. Moram da vam kažem, nezavisno od te kritike, građani Srbije kada dođu izbori imaće prilike da procene jednu stvar, a ja se tog suda ne bojim. To je sud da li je neko bio spreman da preuzme odgovornost, a drugi je bio spreman da stoji sa strane i često opravdano kritikuje, ali da ne preuzme odgovornost za šta je trebalo.
Poštovana gospođo Pop-Lazić, komisija koju je formirala Vlada Republike Srbije imala je svoj jasan mandat. Ona je svoj izveštaj podnela onome ko je imenovao, a to je Vlada Republike Srbije. Komisija je imala sedam članova, znači, nisam sam tamo bio, bilo je  još šest ljudi. Dva su pukovnici policije, stručnjaci za obezbeđenje, jedan je visoki funkcioner BIA-e, imali ste jednog sudiju Ustavnog suda, sekretara Ministarstva pravde i jednog predstavnika jedne nevladine organizacije. Znači, sedam različitih ljudi.
Komisija je svoj izveštaj napisala i taj izveštaj je javan. U tom izveštaju, želim da vas podsetim, postoje vrlo opore tvrdnje o sistemu obezbeđenja pokojnog premijera. Želim da kažem sledeće, zbog javnosti i zbog svih poslanika: sve što je iko izgovorio pred Komisijom, snimljeno je i prekucano. To je jedan ogroman materijal i taj materijal nije nestao. On postoji u toj dokumentaciji. Niko ne treba da se brine. Mi smo svoj izveštaj napisali, a Vlada je odlučivala o tome i, iz nekih razloga zaštite ljudi koji su bili pred Komisijom, ona čak nije stavila ni spisak ljudi koji su svedočili. Inače, što se mene tiče, moja preporuka je bila da se i jedno i drugo objavi. Nema nikakve tajne i to sve postoji kao dokumentacija. Voleo bih da bar oko toga nemamo neku licitaciju.
Mogućno je da smo mi kao ljudi nešto propustili da vidimo, postoji takva mogućnost. Mi smo imali želju da ispitamo taj sistem obezbeđenja. Moram samo da kažem da tu postoji jako mnogo dokumenata koje nam je poslao bivši RDB, sadašnja BIA i Vojna bezbednost. Znači, ima tu dokumenata koji su po svom karakteru visoka državna tajna. Znači, način organizacije BIA-a, način funkcionisanja itd. Sumnjam da bi bilo koja država to sve učinila javnim, ali što se mene lično tiče i spisak ljudi koji su bili sagovornici i ovo na čemu vi insistirate, šta su govorili pred Komisijom, može da bude i javno.
Mi, kao Komisija, nas sedam smo jednoglasno to potpisali, saglasili se oko toga. To je ono što smo mi videli kao propuste u sistemu obezbeđenja. Naša komisija se nije bavila činom ubistva, jer nema ni zakonska prava. To je predmet istrage i sada suđenja. Mi smo samo govorili o sistemu obezbeđenja. Mislim da svako ko samo uđe na sajt Vlade Republike Srbije može da vidi taj izveštaj koji se tamo nalazi i preveden je i na strani jezik i mogu i stranci da ga čitaju, tamo stoje naše ocene o tome šta sve nije funkcionisalo u sistemu obezbeđenja.
Dakle, mi ništa nismo, nas sedam, zatajili, a i kako bismo mogli kad postoji prateća dokumentacija. Ako smo nešto pogrešili, doći će i drugi ljudi, moći će da pročitaju to što smo radili i mogu ponovo da pozovu te ljude koje smo mi zvali, ponovo s njima da razgovaraju. Možda će oni videti nešto što mi nismo videli. Nikada u životu nisam mislio da je ono što ja nalazim apsolutna i jedina istina, ali mi smo, prema svojoj savesti i prema svom znanju, napisali ono što smo našli u tom sistemu obezbeđenja. Moram da kažem da je taj sistem obezbeđenja imao propuste.
Pošto je gospodin Mihajlov, narodni poslanik, pokazao neke papire, bio bi red da i ja vidim te papire, doduše, on je izdiktirao neki broj, ja ću pokušati da nađem u dokumentaciji Vlade o čemu se radi.
Međutim, on je otvorio jedno pitanje o kome ću ja tražiti da se pismeno izjasni i Republički zavod za zdravstvenu zaštitu, to je da li je za vreme dok je bio gospodin Obren Joksimović ministar postojao ikakav plan nabavke lekova od strane Ministarstva zdravlja. Uveravam vas, a to će posvedočiti ljudi koji su tada radili u Ministarstvu, da nikakvog plana nabavke lekova nije bilo i da su se lekovi kupovali odoka i da su stvorene strahovite zalihe nepotrebnih lekova. Da li je ovde bilo mesta za ove insinuacije koje ste vi malopre spočitali, nadam se ne meni, to ja ostavljam javnosti da proceni zašto, možda je bila obična nekompetencija, a možda je bilo i nešto drugo.
U toj situaciji, donete su palijativne mere do trenutka kada nisu uvedeni tenderi, javne nabavke i plan nabavke lekova, koji, kao što vidite sada, uglavnom dosta dobro funkcioniše. Dakle, ne može se optužiti Vlada da u pogledu nabavke lekova, znači, Ministarstvo zdravlja i bivši ministar profesor Tomica Milosavljević, vodi neku politiku koja vodi do gomilanja nekakvih nepotrebnih lekova.
Da kažem još nešto za kraj, ja ne znam zašto se ovde pojavila kao strahovita optužba to da je neko nabavljao lekove od "Galenike", kako vi kažete ICN. Moram da vas upozorim, i nadam se da nas u tome vi podržavate, konačno i mi smo podržali poziciju i prethodne vlasti, na to da je "Galenika" većinsko vlasništvo države Srbije. Ova država vodi jedan spor pred arbitražom u Parizu, ona smatra da je ona većinski vlasnik, ja sam u to lično ubeđen na osnovu dokumentacije koju sam video. Znači, mi vodimo spor i želimo da povratimo fabriku, da bude vlasništvo Republike Srbije. Siguran sam, i sledeća vlada će voditi istu takvu politiku, jer to je imovina građana Srbije.
Dakle, vraćam se, ja ću, gospodine Mihajlov, vama odgovoriti sada sa činjenicama, ovo je samo moja prva replika, dalje ne mogu da idem, ja se sećam otprilike o čemu se radilo. Radilo se o tome da gospodin Obren Joksimović nije nikakav stvarni plan nabavke lekova imao u svom ministarstvu i ako želite da otvarate neke teme iz tog perioda, bojim se da će biti otvorene i neke teme, kako bih rekao, koje bi mogle i drugačije da izgledaju za ovom govornicom.
Poštovana gospođo predsednice, poštovani narodni poslanici, s obzirom da u ovom trenutku Vlada Republike Srbije nema ministra zdravlja, koji je iz političkih razloga sam dao ostavku, a i prethodnik je dao, takođe, ostavku iz DSS-a... Da li mogu da završim, pa će svako posle imati mogućnost. Znači, kao predsednik Odbora za javne službe Vlade Republike Srbije, u koji je uključeno osam ministarstava, a jedno od njih je i Ministarstvo zdravlja, podneću izveštaj o radu Ministarstva koji su mi ljubazno spremili pomoćnici i zamenici u tom ministarstvu, i ostali zaposleni.
Kada je Vlada Republike Srbije izabrana krajem januara 2001. godine, zatekla je sistem zdravstvene zaštite u Srbiji koji se nalazio, zaista, u vrlo teškom stanju. Nominalno, građanima je bilo sve obećano, a u praksi vrlo malo toga su mogli realno da dobiju, počevši od nestašice lekova, do toga da smo u sistemu zdravstva imali i velike pljačke i pronevere. Želeo bih da vas podsetim da se protiv nekih bivših ministara zdravlja i nekih rukovodilaca zdravstvenih ustanova vode istrage u ovom trenutku, ne prejudicirajući šta će se dogoditi, jer svaki čovek je nevin dok ne bude pravosnažno osuđen. Činjenica da je i do toga došlo pokazuje da je bilo jako mnogo problema u sektoru zdravstva.
Odmah po konstituisanju Vlade ovaj sektor je krenuo u izvesne reforme. Međutim, naravno, osnovni problem je bio što je resorni ministar posle sedam-osam meseci dao ostavku, odnosno stranka koja je participirala u vlasti izašla je iz vlasti. U prelaznoj vladi, takođe, resorni ministar bio je iz te iste stranke. Praktično, godinu dana smo imali jednu situaciju da reforma i zakonodavna aktivnost i promene zakona nisu dovedene do kraja.
Daću jedan sumaran izveštaj o tome šta je urađeno u ovoj oblasti za otprilike dve i po godine, a spreman sam, naravno, u onoj koliko je to do mene, da odgovaram na pitanja koja vas interesuju, iako bi neka od pitanja, naravno, pre svega morala biti adresovana na ministre koji su sami vodili ovaj resor i koji su iz političkih razloga, jedan i drugi, ovaj resor napustili.
Najvažnije aktivnosti Ministarstva zdravlja u tom periodu, ukupno, bile su koordiniranje i realizacija međunarodne humanitarne pomoći i kredita u ovoj oblasti, snabdevanje lekovima, nabavka medicinske opreme i investicija, aktivnosti na reformi sistema zdravstvene zaštite, zakonodavne aktivnosti i nadzor nad radom zdravstvenih ustanova i sanitarni nadzor.
Što se tiče međunarodne humanitarne pomoći vladinih, nevladinih organizacija i pojedinih donatora, za protekle dve i po godine iznosila je oko 110 miliona evra. Ako je potrebno to detaljno, mogu da pobrojim, želim samo da vas podsetim, poštovani narodni poslanici, da je Odbor za zdravlje Skupštine prihvatio izveštaj koji je dalo Ministarstvo. Mogu da kažem da je veći broj zemalja uputio ovu pomoć, kao i pojedinaca i nevladinih organizacija. Ona je upotrebljena na odgovarajući način. Krediti su iznosili oko 80 miliona evra, a pre svega Svetske banke, prestrukturiranje bolnica u Republici Srbiji na četiri područja: Vranje, Kraljevo, Valjevo i Zrenjanin, koja obuhvataju oko milion stanovnika, podrška reformi sistema zdravstvene zaštite i kredit od 20 miliona dolara. Zatim, Svetska banka nas je pomogla jednim kreditom, poboljšanje energetske efikasnosti, od 11 miliona evra i Evropska investiciona banka kreditom u iznosu od 50 miliona evra za renoviranje 20 okružnih bolnica u Srbiji. To je projekat koji upravo treba da se realizuje.
Što se tiče snabdevanja lekovima, nabavke medicinske opreme i investicija, u 2001, 2002. i za devet meseci 2003. godine obezbeđena su sredstva preko RZZO-a u iznosu od 146 milijardi 560 miliona dinara, kao i iz budžeta Republike Srbije u iznosu od 4.378.000.000 dinara. Važno je istaći da su sada apoteke i većina zdravstvenih ustanova dobro snabdevene lekovima, cene lekova se od oktobra 2002. nisu menjale, zdravstvene ustanove su na početku godine znale koju količinu sredstava koja će obezbeđivati zdravstvenu zaštitu će imati, a da je primenom Zakona o javnim nabavkama postignuta značajna uloga u kupovini lekova i sanitetskog materijala. Za lekove i sanitetski materijal koji se izdaju na recept potrošeno je 19.539.000.000 dinara.
Pored toga, naravno, ulagalo se i u novu opremu i zamenu amortizovane, neispravne opreme i za to je potrošeno 2.074.000.000 dinara. Iz budžeta Republike Srbije kupljena je nova medicinska oprema, i to aparati za zračenje kod malignih oboljenja, u ovih pet centara: Sremska Kamenica, Beograd, Kragujevac, Kladovo i Niš, u iznosu od 450 miliona dinara. Dozvolite mi da kažem, pošto sam aktivno učestvovao u obezbeđenju ovih sredstava, u ovom trenutku se grade bunkeri i ta oprema je već kupljena. Čeka se instaliranje te opreme. Može se smatrati da će u periodu od nekoliko sledećih meseci Srbija, bar u ovih pet centara, za terapiju malignih oboljenja imati sasvim modernu opremu po svetskim standardima. Dakle, kupljena je oprema tri vodeća svetska proizvođača u ovoj oblasti.
Kupljene su četiri angio sale, Klinički centar Srbije, Institut za majku i dete i za Tiršovu, u iznosu od 180 miliona dinara, a upravo je potpisan ugovor za 150 sanitetskih vozila u vrednosti od 270 miliona dinara; inače, sanitetska vozila sa punom opremom, instrumenti za ortopedsku hirurgiju u vrednosti 70 miliona, dijagnostički aparati za dijabetičare, rentgen, ultrazvučni i drugi sofisticirani medicinski aparati u vrednosti od blizu 100 miliona dinara. U toku su postupci javne nabavke za sledeću medicinsku opremu: 113 aparata za hemodijalizu u vrednosti od preko 100 miliona dinara, 65 respiratora u vrednosti od 120 miliona dinara, 85 endoskopa, 100 EKG aparata, 65 defibrilatora, aparata za anesteziju i drugih aparata u vrednosti od preko 200 miliona dinara.
Poštovani narodni poslanici, želim da vas upozorim da su od skromnih budžetskih sredstava kojima raspolaže naša zemlja obezbeđena velika sredstva za nabavku i za zamenu dotrajale opreme. Ovi podaci koje sam izneo to vrlo jasno pokazuju. Moram da vam kažem, zdravstvo je bilo i ostalo jedan od prioriteta Vlade Republike Srbije i učinjeni su veliki napori da se, praktično, maksimum izvuče iz budžeta i odvoje sredstva za nabavku nove opreme. Za investiciono održavanje potrošeno je 921.495.000 dinara. Znači, sredstvima budžeta Republike Srbije renovirano je, sanirano i popravljeno preko 100 ambulanata i bolnica, a završava se i novo porodilište u Novom Sadu.
Ovaj kredit koji sam malopre pomenuo, od Evropske investicione banke, u 20 mesta u Srbiji biće upotrebljen za popravku infrastrukture, znači, krovovi, kuhinje, sanitarni delovi, čvorovi. Znači, da se same zgrade, objekti dovedu u mnogo bolje stanje, nego što su sada, pošto imamo svest o tome da su objekti ruinirani, jer 10, 15 godina ništa praktično u njih nije ulagano.
Što se tiče aktivnosti na reformi sistema zdravstvene zaštite, priprema se za publikovanje dokument - Bolje zdravlje za sve u trećem milenijumu, sa zdrastvenom politikom, vizijom zdravstvene zaštite i radnom verzijom reforme sistema zdravstvene zaštite do 2015. godine i akcionim planom. Organizovana je široka javna rasprava po celoj Srbiji i sve primedbe na dokument su prikupljene i obrađene. Formirano je 18 nacionalnih ekspertskih grupa i četiri republičke stručne komisije za pojedine oblasti zdravstvene zaštite, čiji je zadatak bio da formulišu nacionalne programe reformi i razvoj ovih oblasti sa akcionim planovima.
Nacionalna kampanja protiv pušenja traje već godinu dana i obeležena je brojnim javnim manifestacijama sa ciljem da skrene pažnju na pušenje, kao najvažniji pojedinačni faktor rizika po zdravlje ljudi i da pripremi Vladu i zemlju za potpisivanje ratifikacije okvirne konvencije o kontroli duvana koju je usvojila Svetska zdravstvena organizacija.
Multisektorska saradnja sa srodnim ministarstvima odvija se u izradi strategije za smanjenje siromaštva, gde Ministarstvo zdravlja vrlo aktivno učestvuje. Njihov pilot projekat se odnosi na reformu socijalne politike i reformu visokog obrazovanja, a za Ministarstvo za zaštitu životne okoline i prirodnih bogatstava na projektima koji razmatraju povezanost zdravlja i životne sredine. Radi se sa konsultantima Svetske banke na pripremi reformskih aktivnosti u sistemu zdravstvene zaštite, naročito u domenu planiranja kadrova u zdravstvu i finansiranja sistema zdravstvene zaštite, a posebno javnog zdravstva, kao i razvoju komunikacione strategije za socijalni marketing reformi.
Što se tiče zakonodavnih aktivnosti i rada zdravstvenih ustanova, želim da vas izvestim o sledećem. Pripremljen je nacrt zakona o zdravstvenoj zaštiti. Taj nacrt zakona je predat Skupštini Srbije. Međutim, resorni odbor je taj zakon vratio Ministarstvu na doradu.
Što se mene lično tiče, on je očigledno izražavao jednu viziju sistema zdravstvene zaštite, jednu meru reformi u ovoj oblasti. Prema onome što ja znam, jedan broj članova zdravstvenog odbora je imao izvestan broj primedaba na taj predlog zakona i on je vraćen nazad u Ministarstvo da se još nastavi razgovor o njemu. Bilo je više tačaka neslaganja. Jedna od njih se odnosila na privatnu zdravstvenu zaštitu, mesto u sistemu zdravstvene zaštite. Izrađen je zakon o uzimanju i presađivanju delova ljudskog tela, da bi regulisali jednu vrlo važnu oblast, pojavila se potreba da se kod nas reguliše. Izrada nacrta zakona o transfuziji, zakona o evidencijama, zakona o utvrđivanju posebnih nadležnosti AP, omnibus zakon koji je deo obaveze finansiranja i upravljanja predao Autonomnoj Pokrajini Vojvodini.
Obavljeno je 26 vanrednih stručnih nadzora, sa preko hiljadu nadzornika, posle pauze od više od 10 godina. Deset godina se nije radio zdravstveni nadzor u Republici Srbiji. Potpisano je 12 pojedinačnih kolektivnih ugovora, preduzete su mere u vezi sa organizacijom i sprovođenjem štrajka sindikata u zdravstvu.
Predstavnik Ministarstva zdravlja angažovan je u radu ekspertskog tima Vlade Republike Srbije za pregovore sa predstavnicima Vlade Republike Srbije u vezi sa sprovođenjem Akcionog plana harmonizacije dva ekonomska sistema, u delu koji se odnosi na harmonizaciju, politiku, koji regulišu slobodu kretanja usluga i kretanja radne snage.
Aktivno je bilo angažovano u radu Komisije za borbu protiv side i stvaranje nacionalne strategije za borbu protiv side. Zatim, učešće u radu međuresorske radne grupe za zaštitu prava lica ometenih u mentalnom razvoju, učešće u projektu prestrukturiranja sistema zdravstvene zaštite, unapređenja, finansiranja politike i upravljanja sistemom zdravstvene zaštite, učešće u realizaciji projekta restrukturiranja bolničkih kapaciteta, sekundarna zdravstvena zaštita u bolnicama u Valjevu, Kraljevu, Zrenjaninu i Vranju; saradnja sa "Euro health group" i Agencijom za rekonstrukciju. Izvršeno je 8.985 inspekcijskih nadzora u zdravstvenim ustanovama i drugim oblicima obavljanja zdravstvene delatnosti, od čega su 6.307 redovni nadzori, po prijavama građana 1.631 i 1.047 kontrolnih inspekcijskih nadzora.
U toku inspekcijskih nadzora, zbog utvrđenih nedostataka i nepravilnosti u obavljanju zdravstvene delatnosti, doneto je 1.840 rešenja, od čega je 1.617 rešenja otklanjanje nedostataka, a 223 rešenja o zabrani rada. Što se tiče sanitarnog nadzora, u redovnom inspekcijskom nadzoru urađeno je 214.467 pregleda i predato je 17.000 prekršajnih prijava, za prestup 1.200, a krivičnih prijava 20. Granična sanitarna inspekcija od aprila 2003. je uradila preko 40.000 pregleda predmeta opšte upotrebe. Broj putnika stavljen pod zdravstveni nadzor zbog SARS-a bio je 4.305, a za koleru i malariju 880 putnika.
Što se tiče normativno-pravnih poslova, napravljeni su nacrt zakona o sanitarnom nadzoru, zakon o zaštiti stanovništva od zaraze i bolesti i zakon o hrani.
Konačno, revidirana je baza podataka za objekte pod sanitarnim nadzorom.
S obzirom da se u našoj javnosti često veoma arbitrarno govori o čitavom sistemu zdravstva, ja sam samo hteo da iznesem tri činjenice koje će biti relevantne za vašu eventualnu raspravu o radu Ministarstva zdravlja. Kod nas se često postavlja pitanje o broju lekara, broju stanovnika. Ministarstvo zdravlja je bilo ljubazno da mi izradi ovu paralelnu tabelu iz koje možete da vidite broj lekara na 100.000 stanovnika što se tiče Srbije; ovde su lekari koji rade u državnim ustanovama, pridodati su lekari koji rade u privatnoj praksi. Ako ćete pažljivo pogledati, videćete da kod nas ima više lekara po glavi stanovnika, nego što ima u SAD-u. Ovo su relevantni podaci Ministarstva zdravlja.
Što se tiče dohodaka, mi smo potpuno svesni da su dohoci u zdravstvu neadekvatni obrazovanju i školovanju tih ljudi i težini posla koji obavljaju, ali je sigurno da je ovo takođe jedna precizna tabela, koja pokazuje da je od januara 2002 (ovo su lekar opšte prakse, specijalista i subspecijalista) do decembra 2003. godine plata lekara u proseku porasla za 81,95%, praktično za 82%. Ovo je relevantan podatak koji pokazuje da su se plate konstantno dizale.
Konačno, Ministarstvo zdravlja i ja kao resorni potpredsednik vodili smo pregovore i potpisivali sporazume sa tzv. reprezentativnim sindikatima zdravstva.
Moram da kažem da se Zakon o radu mora poštovati. U samom početku, u prvoj polovini 2001. godine, koji god sindikat iz zdravstva je došao u Vladu, bio je primljen i sa nama razgovarao, ali je zaista postojao problem sa kim potpisati sindikalni sporazum. Zakon o radu vrlo jasno definiše i proceduru kako se utvrđuje reprezentativnost. U ovom trenutku dva sindikata u zdravstvu imaju taj sertifikat Ministarstva zdravlja, odnosno Ministarstva za rad da su reprezentativni.
Što se mene lično tiče, biće mi drago ako i neki drugi sindikat to dobije. Ja ne biram sa kim pregovaram, sa jednakim poštovanjem, kao i Ministarstvo zdravlja, pregovaram sa svakim sindikatom koji predstavlja zdravlje. Niti smo mi određivali koji će biti reprezentativan, niti mi biramo pregovarače. Sa jednakim poštovanjem se odnosimo prema svima, jer su sve to, naravno, ljudi vredni poštovanja. Jedino Zakon o radu precizno to definiše.
Za mene je bitno sledeće: u ovom trenutku, kada govorimo o ukupnom sistemu koji smo nasledili, ono što je iz ovoga očigledno, to je da su ljudi u Ministarstvu zdravlja uprkos činjenici da su dva ministra dala ostavku i da nijedna sistemska reforma zbog toga nije mogla da bude do kraja izvedena, da je Vlada Srbije, ono što je do nje, uložila velike napore, stavila zdravstvo kao svoj prioritet, da se podignu plate zaposlenima u zdravstvu, da se materijalno zdravstvo popravi, uzimajući u obzir da se radi o stvari od najveće moguće važnosti za zemlju Srbiju i za njene građane.
Nikoga ne treba da ubeđujem kakav je značaj sistema zdravstvene zaštite za jednu zemlju, iako moram priznati sa ove govornice da reforma tog sistema nije nikada dovedena do kraja zbog činjenice da su iz političkih razloga dva ministra napustila to mesto, jedan kao član Demokratske stranke Srbije, drugi kao član G17 plus. Uložena su velika materijalna sredstva, i bez obzira na ta uložena sredstva nama je jasno da je situacija u zdravstvu i danas dosta teška. Ja ću samo još na kraju reći - meni je lično jasno da sistem zdravstvene zaštite u najvećoj mogućoj meri počiva na entuzijazmu i samopožrtvovanju ljudi koji rade u tom sistemu. Da nema tih ljudi, taj sistem ne bi mogao da funkcioniše.
Što se tiče same Republike Srbije, ona je i pod ovim posebnim okolnostima, kada je bila dva puta prekinuta u reformama odlascima dva ministra iz političkih razloga, ipak ulagala u ovaj sistem i taj sistem danas nesporno izgleda bolje nego 2001. godine, kada smo njime počeli da se bavimo. I još za kraj, nema nikakve sumnje da nezadovoljstva ima, i kod ljudi koji rade u sistemu zdravstva i onih koji su korisnici usluga, sigurno da je proces reforme zdravstvenog sistema dugoročan. Moram da upozorim da se varaju oni koji misle da ovaj sistem može da se reformiše za pola godine, godinu. To je veoma opasno. Taj sistem ne trpi eksperimente, on traži promišljene odluke. Verujem, korak po korak, ali sa jednom jasnom vizijom šta se želi postići. Što se ove vlade tiče, njena vizija je bila da se sistem dovede do nivoa kada će bolje da funkcioniše i da se pripremi za strukturalne reforme koje ga tek čekaju.
Zahvaljujem vam se na onome da ne razumem ništa. Ja, naravno, lekar nisam. Kao što znate, nisam ni tvrdio da jesam i objasnio sam okolnosti zbog kojih ja ovde branim zdravstvo. Moram da kažem da ste sa velikom brzinom i lakoćom prešli preko učinka gospodina Obrena Joksimovića. Da ne bi bilo neke zabune, ja sam, kao i tada resorni potpredsednik, pripremio jednu studiju koja se zove učinak gospodina Obrena Joksimovića, a ako je potrebno mogu da je podelim poslanicima. Biće zanimljivog štiva za čitanje o tome šta je on radio dok je bio ministar, ali suština je u sledećem.
Neke od stvari koje ste rekli ovde činjenično nisu tačne. Naveo sam, i samo ću taj primer ponoviti, da su aparati za zračenje malignih bolesti za pet onkoloških centara u Srbiji (Sremska Kamenica, Beograd, Kragujevac, Kladovo, Niš) svi u potpunosti kupljeni iz budžeta Republike Srbije, odnosno kao što znate mi smo te godine dodali jedan dinar na cenu duvana, odnosno na cigaretu, na pušenje, i iz tih sredstava su kupljeni najsavremeniji uređaji, koji uglavnom nisu još montirani, ali su tu, plaćeni su i treba svakog meseca to da se uradi. To je iznos od 450 miliona dinara.
Kada se govori o nekim tzv. mekim i tvrdim kreditima, moram da kažem da se to odnosi na one kredite za zdravstvo koji imaju dugi tzv. period mirovanja, kada ne počinje otplata jer zdravstvo je zaista specifično. Dakle, naveo sam vam dva primera. Prvi, da je iz budžeta Republike Srbije izdvojeno 450 miliona dinara, biće prilike još da se govori.
Želim još nešto da vas podsetim. Nije DSS imala sa Obrenom Joksimovićem, DSS u prelaznoj Vladi je imala ministra zdravlja, a to što ste se vi posle sa njom razišli politički, to je gospođa Nada. Ja kažem da je bila u vašoj stranci, a vaša stranka je dugo bila zadužena za zdravstvo. Bilo bi korektno, kada se ja nalazim ovde u poziciji da branim zdravstvo, da pogledate vašu odgovornost za to što ja danas branim zdravstvo, a ne vaš ministar koji je pun razumevanja napustio zdravstvo, svoje pacijente, a uzgred, dok se nalazio na mestu ministra, jedini posao mu je bio kadriranje, da dovede članove DSS-a za direktore vodećih zdravstvenih ustanova u Srbiji.
Očekivao sam da se razgovara o podacima koje sam izneo a koje je pripremilo Ministarstvo zdravlja, a gospodin Mihajlov je obećao da će o tome biti razgovora kada bude njegova inicijativa za izglasavanje nepoverenja, u redu, onda ćemo razgovarati o svim tim činjenicama.
Pošto je ovde pomenuta jedna stvar koja je od velike važnosti, a to je slučaj bivšeg ministra zdravlja, gospodina Bojića, samo da vas obavestim, pošto sam bio poslanik Veća republika Savezne skupštine, da gospodinu Bojiću imunitet nije oduzet u tom veću, gde je bilo 40 poslanika (20 iz Srbije i 20 iz Crne Gore), zbog neprekidnog glasanja SNP-a Crne Gore; njemu zbog toga nije skidan imunitet i zbog toga je na žalost švajcarski sud taj postupak u tom trenutku prekinuo i onda je posle toga on na neki način, nažalost, mogao da raspolaže svojim računom.
Ali, to nije od presudne važnosti, momenat, postoje tragovi u sudu i za nas je veoma važno da se utvrdi istorija tog računa, ko mu je uplaćivao i kako se pojavio iznos od milion švajcarskih franaka.
Drugim rečima, vlast je pokušala da vodi sudski spor preko našeg pravosuđa, odnosno preko tužilaštva. Zahtev je upućen švajcarskom sudu; samo da vas informišem da je gospodin Bojić uzeo vrlo skupog švajcarskog advokata koji je započeo spor sa švajcarskim ministarstvom pravde. Švajcarsko ministarstvo pravde daje nalog, mora da izda nalog banci da obelodani taj račun i, nažalost, to je sve zaustavljeno zbog toga što je tri puta, konzistentno tri puta na zahtev našeg tužilaštva, Savezna skupština odbila da skine imunitet Bojiću.
Inače, koliko je meni poznato, u Veću građana u kome je bio tada, kao i danas (danas više nema veća građana, to je jednodomna Skupština Srbije i Crne Gore), tamo je zaista prilikom glasanja Obren Joksimović glasao protiv, ali ja govorim samo o svom veću, o glasanju SNP-a, tamo taj imunitet nije oduzet.
Ovaj čan nije samo deklarativnog karaktera, mada se može smatrati da su odredbe koje se zovu - načela javnog informisanja u tom smislu i deklarativnog karaktera, to ne sporim, ali ovaj član je veoma važan, pošto on naglašava obaveze države u oblasti javnog informisanja, kako bih rekao, u dvostrukom smislu.
Želeo bih da kažem, kao predsednik Saveta za pitanja invalida Vlade Republike Srbije, da su invalidske organizacije insistirale - ovde govorim o Savezu invalidskih organizacija Srbije i o njihovim predstavnicima - da se izrazito napomene da, radi zaštite interesa invalida, hendikepiranih i druga lica sa posebnim potrebama Republika obezbeđuje deo sredstava.
Na pitanje kako se to ostvaruje, rekao bnih - na više načina. Kao što znate u Zakonu o radiodifuziji predviđeno je da javni servis, u koji treba da se transformiše RTS i RT Novi Sad, obezbedi mogućnost da prate progtram gluva, nagluva i druga lica koja imaju neke druge probleme sa praćenjem programa; znači, postoje načini i oni za sada traže tehničke uslove.
Što se tiče drugih lica, kao što su slepa lica, ovde država finansira njihovu specijaliziranu izdavačku delatnost na Brajevom pismu; to su uglavnom knjige, priručnici i stručna literatura, to je izdavaštvo. Što se tiče javnog informisanja i to može da se proširi, pa da se na tom pismu izdaju i dnevne novine, pitanje je samo da li je država spremna finansijski u tome da učestvuje. Drugim rečima, hendikepiranim licima, ovim licima, država je dužna da obezbeđuje u informisanju posebna sredstva za njihove specijalizovane i druge delatnosti.
Znači, ne vidim nikakav problem da se ovo ovde zadrži, rekao sam već, što se tiče RTS-a i javnog servisa, i pokrajinskog i republičkog, to je u Zakonu o radiodifuziji, a ovde se samo to afirmiše kao princip.
Moram da kažem da sam se u ovoj skupštini do sada odnosio s poštovanjem prema svim poslanicima. Molio bih narodnog poslanika da se on s poštovanjem odnosi prema ovoj skupštini. Što se tiče moje uže struke, koju takođe mogu da upotrebim, mogao bih zaista da iskomentarišem mnogo štošta ovde, a do sada to nisam radio. Prema tome, vi poštujte ovaj dom i mene koji se s poštovanjem odnosim prema svima. Mislim da sam bio jasan.
Smatram opravdanom vašu intervenciju, ali mi smo u Zakonu o radiodifuziji ugradili već ovo o čemu vi govorite,  jer je tamo monopol izrazito opasan, pa možete doći u situaciju da je jedan čovek vlasnik svih medija, televizija. Mi u Srbiji imamo neke realne opasnosti da bi to moglo, recimo, nekoga dana u nekom razvoju da bude, zato što u nekim evropskim zemljama imamo primere gde su vrlo ozbiljni sudski procesi i politički pokreti zbog toga.
Što se tiče medija, mnogo je komplikovanije. Na primer imate izdavačku kuću "Politika", ne mogu ograničiti broj dnevnih listova, izdanja, koja npr. oni mogu da imaju. Znači, ovde se samo može reći da se monopol kao takav suzbija, pa se onda u datim, konkretnim okolnostima, može vaše pitanje postaviti u jednoj sudskoj ili čak javnoj raspravi - da li je neko ostvario monopol time što npr. ima četiri ili pet dnevnih listova. Ali, to se ne može u Evropi, u praksi se ne može, jer imamo situacije da se dnevni listovi, nedeljnici, revijalna izdanja često koncentrišu, menjaju vlasništvo, ljudi pokreću nove dnevne listove itd.
Znači, ova opšta odredba dozvoljava da se vaše pitanje otvori kao tema (vaše pitanje je opravdano) i onda može sud da zaključi da je neko ostvario monopol u nekom trenutku, ali ne može ograničavati; dok je kod elektronskih medija to vrlo precizno definisano, to se zove suzbijanje monopola. Odmah da vam kažem, tamo ne može jedno pravno lice biti vlasnik dve nacionalne frekvencije. Ne znam da li ste videli Zakon o radiodifuziji?
Tamo smo jako o tome vodili računa. Mislim da ovde opštom odredbom o tome vodimo računa.