Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/8752">Zoran Živković</a>

Zoran Živković

Nova stranka

Govori

Ovim predlogom, koji je bio predložen pre poslednjih izbora, menja se član 11. Zakona o Vladi i naslov iznad njega, i sada oni treba da glase – Zdravstvena sposobnost zarez, nespojivost i sukob interesa; član 11. pre izbora Vlade, svaki predloženi član Vlade mora Narodnoj skupštini da dostavi lekarsko uverenje o zdravstvenoj sposobnosti za zasnivanje radnog odnosa u državnim organima; član Vlade ne može biti ni na jednoj drugoj javnoj funkciji u državnom organu, itd.
Šta je promena? Promena je u tome da je neophodna zdravstvena provera zdravstvene sposobnosti budućih članova Vlade za funkcije, naporne funkcije koje ih očekuju.
Ponavljam, u političkoj praksi Srbije to je već bilo prisutno 2001. godine kada su kandidati za prvu demokratsku Vladu Zorana Đinđića bili podvrgnuti lekarskom pregledu na mestu koje je referentno za to, a to je VMA.
To nije nikakav specijalni pregled. To je pregled koji je isti takav kroz koji prolaze svi ljudi koji žele da se zaposle u rad u državnim organima sa malo povišenom odgovornošću, to znači od portira pa nadalje.
Prema tome, mislim da tu ne treba sačekati ovaj zakon na način kako je on dočekan sa tim da je to pokušaj vređanja ili ne znam šta da je. Naprotiv, to je minimalna stvar, jer da su se takve stvari desile, ne bi nam se desila, recimo, ova situacija koja je posledica jednog nenormalnog ponašanja vlasti. Kaže - Privredni sud u Kraljevu, rešenjem to i to, upisao izmenu – briše se osnovna škola „Rastko Nemanjić Sava“, Dojeviće, i na tom mestu se upisuje osnovna škola „Kalifa Binzaid Al Nahtjan“, pa onda to isto na engleskom, sa sedištem u Dojeviću. Da li je to dokaz tolerancije? Ja sam siguran da se i naši prijatelji Bošnjaci ne mogu složiti s tim da je brisanje Svetog Save iz naziva jedne škole i da se to menja imenom ne znam kog vladara ne znam koje države, ne znam ni da li je živ, da li je mrtav. Po starom zakonu niste mogli da dajete imena živih ljudi školama, ulicama i tako nečemu. Naravno da je trebalo da se pokaže tolerancija na neki drugi način, da se napravi nova škola u susednom selu, u selu pored toga, da ta škola dobije ime nekog zaslužnog Bošnjaka iz tog kraja, a ne da se Sveti Sava briše, tako piše – briše se Sveti Sava.
Zato treba da se ide na pregled, jer onaj ko pokušava da briše Svetog Savu ili nekog drugog velikog čoveka sa ovih prostora, bez obzira na naciju, taj nije normalan i taj ne može da bude u vlasti.
Hvala.
Zakon je donet 2002. ili 2003. godine i to je o RRA ili Zakon o radiodifuziji, koji je predvideo ta regulaciona tela i moram da vam kažem da je to bila greška.
Naravno da je to u duhu dobrih pravila i običaja u EU, ali Srbija ni tada, a bogami ni danas nije zrela za jedno takvo telo, odnosno uvek ostaje dilema da li smo mi zreli za samostalna nezavisna tela ili ne. Iskustva nam govore da to zavisi od ljudi koji ih vode. Imamo dobre primere – Ombudsman, Zaštitnik informacija od javnog interesa, Zaštitnik ravnopravnosti. To su dobri primeri i tu se pokazalo da nezavisna regulaciona i kontrolna tela mogu da budu dobra.
Dakle, RRA ili kako se sad zove REM ne valja ništa i nikad nije valjao. Da budemo jasni, tu nikada nije bilo ni samostalnosti, ni nezavisnosti i nema je i danas. Zato ja neću glasati ni za jednog kandidata koji je na listi, mada ima nekoliko dobrih, a njima preporučujem da povuku svoje kandidature, jer u toj organizaciji nije mesto za dobre ljude, za ljude koji imaju karakter, koji su profesionalni i koji imaju čast.
Medijska haranga protiv političkih protivnika, cenzura, primitivizam u elektronskim medijima, to je svakodnevna pojava. Da li je bilo koji oblik RRA ili REM preduzeo neke korake prema tome? Apsolutno nijem, ni pre pet godina, ni dan danas.
Imamo specijalnu situaciju da imamo predstavnika, neki zli jezici kažu maskotu jedne stranke koji ima svoju TV emisiju na nekoj televiziji. Pa, to je direktno protiv nezavisnosti medija i bilo čega što ima veze sa tim.
Da li možemo da prevedemo na srpski rijaliti šou? Recimo da to znači predstava stvarnosti ili stvarna predstava. To što gledamo i to jeste započelo prethodnom vlašću, hvala Bogu ne za vreme dok sam ja imao nekakve odgovornosti u ovoj državi, je ne nešto što ne sme da bude stvarnost, nego ne sme da bude ni umetničko, ni kvazi umetničko, ni bilo kakvo viđenje bilo kakve stvarnosti.
Tačno je da mi možemo daljinskim upravljačem da isključimo to, ali tu se troše neke naše pare i u tome je poenta. To treba zabraniti odmah sve redom, bez obzira na kojoj televiziji se emituje. To je bruka, to je sramota, to je predvorje kriminala ili sam kriminal, prostitucija, primitivizam, izaberite koje god hoćete negativne reči za to.
Imamo i televizije koje se hvale time, ružičaste, šarene, sa četiri slova, sa pet slova, koje svaki dan truju ovaj narod, svaki dan, o trošku građana Srbije. Imamo televiziju koja je dobila neke silne kredite, koja je dužna za porez više nego neke banke ili ne znam kakve propale firme, gde se, kažu neki, piše u novinama, čitao ja, prikriva ubistvo u saobraćaju, u Hajatu, time što je ta televizija odana režimu. To mora da bude prekinuto.
Mali Radojica iz Kruševca, koji je kupio sedam, osam televizija, pre toga teško da je znao da drži daljinski, to je nešto što se toleriše, to je nešto što RRA ćuti ili neko pre toga i kaže – to je sve u redu, i gasi te televizije koje su nekada bile na čast i obraz u tim gradovima. To je katastrofa. To ne sme da se dešava. Ta nezavisna tela u oblasti o kojoj sada govorimo, elektronskih medija, će biti nezavisna kada zabrane trajno neke emisije, rekao sam koje, kada oduzmu trajno ili privremeno dozvole za emitovanje nekim televizijama i da za to imaju uporište u zakonu, a ne u tome ko koju majicu koje stranke nosi trenutno. To je slobodna država. To je država u kojoj ljudi žive normalno. To je država u kojoj može predsednik neke partije da bude direktor televizije, ali da ta televizija i dalje bude nezavisna i da se vodi profesionalnošću, objektivnošću i čašću. To je nešto što treba da se napravi.
Ovo, ovo nema veze ni sa čim i to ne treba da postoji, a kako već postoji, bar mu ja neću dati ni legalnost, ni bilo šta i neću glasati za predložene kandidate.
Hvala.
Ne znam gde se kolega prepoznao. Moguće je da sam ja mislio i na njega, ali to eksplicitno nisam rekao, tako da ovo prepoznavanje konstatujem kao priznanje. Ponosan na akciju „Sablja“, uvek, ponosan na akciju „Sablja“. Tada ni jedna televizija nije zatvorena, koliko se sećam. Vujić Valjevo sigurno nije zatvorena. Ta gospoda Vujić i ja smo prijatelji, tako da to sigurno ne bi bilo zatvoreno, čak i preko veze, a da vam ne govorim ovako. Ali, jeste zabranjeno glasilo zemunskog klana, ja razumem žal za tim, i još puno nekih glasila koja su bila glasila kriminalaca. To je tačno i ja sam ponosan na to. Daće Bog da je pravosuđe nakon „Sablje“ završilo svoj posao na valjan način, bilo bi malo prostora za ovo što se danas dešava ponovo.
Mi danas imamo na naslovnoj strani nekih novina neki dan reklamu za novog šefa zemunskog ili nekog drugog klana. To je postalo prestižno mesto. Samo što mu predsednik još nije dao orden, a to je pitanje kada će da se desi. To je katastrofa.
Prema tome, to što ste se vi prepoznali, to je vaš problem. Ja mislim da je Srbiji dosta tog primitivizma, tih kafanskih stolova na kojima se navodno vodi politika.
Što se tiče vinograda, ja vam preporučujem da se uhvatite za motiku, to bi vam mnogo bolje stajalo.
Hvala lepo.
Tačno da replike nisu prijatne. Tačno je da se tu koriste i neke teže reči, ali to je nažalost neophodna stvar da bi se potenciralo ono što se u samom govoru nije moglo reći iz raznih razloga. Sigurno je da nisam srećan zbog toga što moram da repliciram, ali kad se govore neistine, ili, što bi neko rekao, laži, onda morate da se javite i da odgovorite na to.
Uvaženom, ne znam da li je pravnik ili će biti pravnik, kolegi, koji je govorio pre mene, prenesite mu da subvencije znače bespovratno i da se one daju po zakonu i da nije problem što se one daju, nego je pitanje da li se koriste na valjan način. To se desilo pre jedno sedam, osam godina, sve inspekcije moguće, osim arheologa, nisu ispitivali moje poslovanje od 1986. godine do dana današnjeg, ni jedna falinka, ništa što bi bilo protivno zakonu, a posebno ne to o čemu vi govorite.
Čovek je hapšen, bio je 20 dana u pritvoru, tu je bila i Nova godina u tih 20 dana, pušten je iz pritvora i tužilaštvo je odustalo, a bio je u pritvoru samo zbog mene, zbog te moje subvencije, ali to nije tema. Tema je da vi ničim niste demantovali ni pokušali da demantujete moju ocenu stanja u medijima i nesposobnost tog REM-a, ranije RRA, u bilo kojim vladama, ponavljam, od 2004. godine na ovamo, kad je počelo da radi takvo telo, da uvede red u oblast koja je jako važna, ne samo za zabavu, nego i za prosvećivanje, za edukovanje ljudi koji bi sutra trebalo da vode ovu zemlju. To je bruka, i to mora da se promeni zajedno sa cenzurom.
Još jednom, subvencija znači da je nešto bespovratno. Svaka poljoprivredna aktivnosti, ozbiljna, koja se radila u Srbiji od 2002, 2003. godine, pa na ovamo, je bila pokrivena, odnosno finansirana iz subvencija. Svaki vinograd, voćnjak, zasad hmelja, subvencije po hektaru, osnovno stado, teške stoke, sve je to bilo pod subvencijama. I dan danas, samo neko treba da shvati, da se mane toga da pokušava da bude nekakav pravnik, nekakav novinar, nego da radi ono što zna da radi, a to je da se uhvati za motiku.
Ja sam ponosan na sve ljude koji su to radili i, nažalost, moja situacija sa tim nije tako sjajna. Teško da sam ja 2007. godine imao politički uticaj na bilo šta. Naprotiv, ako je to tema, konačno, više nikada neću da govorim o tome, od tzv. mojih je uništen taj posao, a taj vinograd je, hvala Bogu, živ i zdrav i jedan od 10 najboljih u Srbiji, a po oceni kolega koje se bave tim poslom. To nije tema.
Slažem se sa koleginicom da to nije tema. Tema je da su u ovoj državi mediji bili slobodni samo onoliko koliko su neki hrabri novinari i neki retki hrabri urednici imali tu istu hrabrost da se odupru političkim pritiscima, i to je bilo pre pet godina, pre 10 godina, i pre pet meseci, i dan danas. Jedino Periklovo doba slobode medija u Srbiji je bilo od 5. oktobra do kraja 2003. godine, kada je bilo potpuno normalno da vas pljuju novinari, jer je to bilo njihovo oslobađanje od onoga što su trpeli 90-ih i verovatno njihova pretpostavka šta će trpeti u dvehiljaditim. Hvala.
Hvala lepo.
Prvo, čestitke novim koleginicama i kolegama. Jako je dobro što na današnjem dnevnom redu imamo i ovu tačku. To znači da će srpsko pravosuđe, tužilački organi, sudovi biti pojačani sa ljudima za koje sam ja spreman da verujem da su dobar izbor. Nije bilo ni mogućnosti, niti puno vremena da se ulazi u njihov izbor i da pođemo sa tim da verujemo da su to pravi ljudi koji se biraju na prava mesta. Naravno, odgovornost za njihov izbor će biti na skupštinskoj većini, a pre svega na predlagaču, a to je Državno veće tužilaca kojim predsedava republički tužilac gospođa Dolovac. Mladi, dobri i potencijalni.
Da se zadržim na onom delu koji se tiče tužilaca, jer pred njima je veliki posao, mnogo veći nego što je pred sudijama, jer je ostalo puno prljavog veša iz istorije koja je neposredno iza nas.
Vladavina prava, naravno, u svakoj državi treba da donese do pravde, slobode, do toga da ljudi budu slobodni da rade svoj posao po zakonu. Tu su, naravno, važne i investicije čiji manjak danas u Srbiji u poslednjih nekoliko godina ili malo više je posledica i toga što je pravosuđe jako loše.
Šta je najvažniji posao ljudi koji danas treba da budu izabrani za tužioca? Da podsetim na neke slučajeve koji stoje jako dugo, a koji su obećanja aktuelne vlasti da će biti rešeni do kraja godine, to je bilo do kraja 2012, 2013, 2014. itd, 24 privatizacije, „Mobtel“, „Bambilend“, „koferče“, Šarić, Kosmajac, ubistvo gardista, Asomakum. Ne znamo ko stoji iza Asomakuma. Dobili smo obaveštenje ko ne stoji, ali ne znamo ko stoji? Šta je sa Savamalom? Šta je sa „Beogradom na vodi“? Šta je sa helikopterom, koji je velika bruka ove države, gde je sedmoro ljudi ubijeno zbog nečijeg marketinga. To su sve ozbiljni poslovi koje pre svega tužioci, a kasnije i sudovi moraju da izvedu do kraja.
(Aleksandar Marković, s mesta: A „Impresa“? Vinogradi?)
Naravno, tu čujem neko dobacivanje, koliko mogu da razumem taj nemušti jezik, neko govori i o nekim vinogradima i tako sličnim stvarima. Da vas obavestim u tom slučaju je tužilaštvo odustalo od gonjenja, a pre toga je okrivljeni bio 20 dana u pritvoru i to za vreme Nove godine. Ja se nadam da će on tužiti državu da nadoknadi štetu.
Naravno, bilo čija prošlost treba da bude ispitana i tužioci moraju u vrlo efikasnom i kratkom roku, a to nisu sati i dani, ali nedelje i meseci jesu, da daju srpskoj javnosti odgovor na to da li istraga napreduje, da li ima novih činjenica, da li smo blizu toga da se odluči da li se ide u sledeći korak ili ne? Mi ovako imamo zaveru ćutanja. Tužioci ne smeju da budu deo omerte, deo zavere ćutanja kriminalaca.
To što neke političke stranke u tome učestvuju, to je druga stvar, ali tužioci i sudije ne smeju biti deo tog sistema, moraju da gledaju na svoju čast. Bude se na nekoj funkciji, pa se ode, to važi naravno i za tužioce i za sudije, za poslanike da ne pričam i moramo svi zajedno da razmišljamo o tome - šta sutra? Da ne upadamo u najmanje, najblaže rečeno, moralnu propast time što, recimo, kad ste u nekoj Vladi 1999. godine onda podržavate krivičnu prijavu protiv Tonija Blera i Bila Klintona, a onda sad kad ste predsednik Vlade Srbije onda jednog uzimate, ovog prvog za svog savetnika, a kod onog drugog idete da mu se klanjate. Oni su osuđeni, osuđeni u vreme te iste vlasti, a gospodin Vučić, premijer srpske Vlade, po drugi put, je otišao da klekne pred njima. To ne sme da se desi. Ja moram da podsetim da vas to boli, ali proći će i to.
Da vas podsetim, i tužioce i srpsku javnost, po članu 16. stav 3. Zakona o javnom tužilaštvu, svaki javni tužilac je podređen republičkom javnom tužiocu i po članu 21. stav 1. da republički javni tužilac ima pravo da izvrši uvid u svaki predmet, tako da je jasno i personalno ko je najviše odgovoran, zaslužan ili kriv za stanje u srpskom tužilaštvu.
Hvala lepo.
Uz argumente koje je rekao moj prethodnik, mislim da treba još jednom ponoviti, koristiću pet minuta na koje imam pravo, osnovne argumente. Pošto su ovde samo dva člana, onda je praktično to i obrazloženje za prvi član, a to je da se predloženim izmenama zakona nastavlja proces centralizacije države i stvaranja uslova da lokalne samouprave ne mogu da rade svoj posao.
Argument za odbijanje amandmana da je 2011. godine poremećena nekakva ravnoteža, pa da se ovim predlogom zakona o izmenama zakona ta ravnoteža vraća, verovatno u neku rezonancu, je jako interesantna. Samo što niste objasnili šta je to poremećeno 2011. godine. Koji je to božiji zakon, fizički, hemijski, sociološki, društveni, filozofski, poremećen 2011. godine? To što su tada lokalne samouprave dobile nešto para za one nadležnosti koje imaju, ili je poremećeno to da kao do tada, a i sad hoćete to da vratite, ili je već delimično vraćeno, postoji samo jedan polublok koji određuje šta je potrebno u Srbiji, od toga kom prijatelju Arapinu treba da se da besplatno zemlja za nekakav „Beograd na vodi“, do toga da se asfaltira ova ili ona ulica u nekom gradu ili varošici u Srbiji, ili šta će da se stavi u program Centra za kulturu u Svrljigu koji je ovde nahvaljen ili u Crnoj Travi, ili šta će da se radi sa dečijom zaštitom u ovom ili onom gradu.
Nadležnosti lokalne samouprave treba da budu prirodne. To je ono što lokalna samouprava sa svojim potencijalima za svoje građane treba da organizuje, da sprovede na najbolji mogući način. Toliko hvaljeni Svrljig, uz sve poštovanje kolege, ja znam tu opštinu, to je tuga i jad, ali pitajte ljude iz te opštine šta oni tamo imaju, šta njima nudi lokalna samouprava. Da li se tamo peru ulice? Da li ste proverili to? Da li imaju bilo koji kulturni sadržaj? Koji je nivo zdravstvene zaštite? Koji je nivo obrazovanja? Koji je nivo bilo čega što ti građani za svoj porez koji plaćaju očekuju od lokalne samouprave ili od države? Možda izvod iz matične knjige rođenih, možda venčanice, sigurno izvod iz matične knjige umrlih, ali preko toga ništa. To je hibernacija. Nažalost, ta opština, kao i mnoge druge opštine u Srbiji, je u apsolutnoj hibernaciji, bez bilo kakve šanse da bilo ko od građana u tim opštinama oseti da živi u 21. veku na teritoriji Evrope.
Ta merila da negde ima jako malo zaposlenih su jako dobra. Samo, hajde da to postane jedna ozbiljna stvar. Kad sam ušao u Skupštinu Grada Niša 1997. godine, bilo je zaposleno 830 ljudi, činovnika. Kad sam izašao četiri godine posle, bilo je 813 zaposlenih. Danas ima 2.300 zaposlenih. To nema nikakve veze sa procentom poreza na dohodak građana, na plate, nego to ima veze sa mnogim drugim bahanalijama koje nisu ekskluziva samo danas vladajućih stranaka, nego i nekih drugih, ali to se ne rešava tako što ćete im dalje smanjivati sredstva.
Rekao sam već, dva-tri posto, piše u obrazloženju 1,9 posto, dva i nešto posto, mislite da je to malo? Pa, toliki je budžet za kulturu za celu Srbiju, uključujući i informisanje, za celu Srbiju. Sve ono što se iz budžeta centralnog izdvaja za kulturu je jedva dva posto. Država bez kulture, država bez obrazovanja ne treba, tj. treba da postoji naravno, ali teško da ima opravdanje da postoji. Kad su rekli Čerčilu 1941. godine da jako puno košta zaštita nacionalnog muzeja, galerije i svega onoga što Britanija ima i da bi te pare bile bolje za neko drugo mesto, za front ili ne znam za šta, on je rekao – ako to ne čuvamo, zašto vodimo rat? To je suština.
Ovim smanjenjem Vlada Srbije je, kao posledicu loših pregovora sa MMF, koje niste vodili vi, ministarka, nego neki drugi, ali vi sada dajete podršku tim lošim pregovorima, dovela do toga da su ukinuta sredstva u Srbiji za lokalne samouprave za bilo šta što ima veze sa kulturom.
Koristim i dva minuta za amandman.
Da li ima smisla da imamo visoke ciljeve, da budemo lider u regionu, da uđemo u EU, da budemo primer levo i desno, ako nemamo beli dinar za kulturu i obrazovanje u lokalnim samoupravama? Predsednik Vlade je u jednoj od svojih velikih istorijskih misija rekao i da će da poseti sve toalete u Srbiji. Očigledno da to nije uradio, mada je to bio stvarno jedan visoki cilj. Inače, da je uradio znao bi da od ovih 39 miliona, koliko se sad umanjuje lokalnim samoupravama u Srbiji, su mogli da budu rešeni svi javni toaleti, i u ustanovama kulture, obrazovanja, zdravstva i železničke stanice i sve. To bi bio jedan korak napred. Ne da se hvalimo sa Titovim prugama, ne da se hvalimo sa završetkom puteva koji su započeti pre sedam, osam, petnaest godina, nego daj da uradite nešto što bi mogao neko da se zakune i da kaže – evo, ja sam poznat po tome, taj predsednik Vlade, što sam sredio pitanje higijene u Srbiji.
Ne, nego vi sad stvarate još teže uslove za preživljavanje i u tako teškim uslovima.
Prema tome, molim vas da pročitate još jednom vaš predlog o izmenama Zakona i da ne budete vi krivci za loše pregovore koje je neko pre vas uradio. Još jednom, nemoj da se branite MMF-om, sa njima se ne salutira i ne kleči pred njima, nego se sa njima pregovara i ako se loše pregovara, promenite pregovarače, ali nemojte da uništavate lokalnu samoupravu u Srbiji.
Hvala.
Prvo, ocena Zakonodavnog odbora da ovo nije u skladu sa Ustavom je potpuno besmislena. Svako ko je duže bio u ovoj Skupštini, a bilo ih je puno, zna da su takvi amandmani bili potpuno normalno, i on se aktivira u trenutku ako se usvoji amandman broj 1. Time nema šta da se objavljuje u „Službenom glasniku“. Onda je besmisleno da postoji član 2. koji definiše kad treba da se objavi. To je jasno kao dan. Nema potrebe da se time bavimo.
Ono što je suština ovog zakona, to sam već govorio u današnjoj raspravi, neću da ponavljam, otimanje para, da li se to vama sviđa ili ne, nemojte da otimate ako vam se ne sviđa. Rekao sam da to nije vaša krivica, ministarka, nego da je to neko loše pregovarao sa MMF-om. Time se dalje stvaraju uslovi za smanjivanje decentralizacije, koja je neophodna, bez obzira na neke druge stavove, a takođe ostaje onaj princip odokativnosti, odnosno princip dobrih i loših đaka koje milošću vladara neko nagrađuje nekim posebnim sredstvima koja im se daju za namene koje su potpuno besmislene.
U 2015. godini Jagodina je dobila 60 miliona dinara na takav način. Leskovac je od jula 2015. do maja 2016. godine dobio 240 miliona na taj način. Subotica jula ove godine 105 miliona, Zaječar maja ove godine 100 miliona, to je 505 miliona ukupno. To je 12 ili 13% ove uštede o kojoj vi govorite. Naravno, ovo su samo najveći transferi, ima tu puno manjih i to sigurno prelazi milijardu i po dinara, što je praktično ceo iznos uštede, kako vi to zovete, od opština i gradova bez grada Beograda. To je nedopustivo. Povucite zakon.
Hvala lepo.
Ovaj zakon je još jedan zakon koji ide ka tome da se Srbija centralizuje na najgori mogući način, da se nastavi „virtuelna stvarnost“, koja treba da nas ubedi da je ovo najuspešnija vlast u istoriji ove zemlje, da će to biti prva Vlada koja će ostvariti suficit u budžetu. Mislim da bi ministarka i njeni saradnici, možda i neko od poslanika vlasti, trebalo da zna da je suficit gora stvar od deficita, jer to znači da ste nekome uzeli nešto što mu pripada.
Ovaj suficit se pravi na način da se pored penzionera kojima su penzije otete, pored doktora, profesora, nastavnika, naučnika, pored beba kojima je otet dinar koji im se sada uzima za PDV, sada i lokalne samouprave treba da budu žrtve te velike ideje da Vlada Srbije ostvari suficit. Četiri zarez osam milijardi, kad prevedemo to na srpski, nešto manje od 40 miliona evra, za budžet Srbije vrlo mala sredstva, skoro beznačajna, za lokalne samouprave, jako velika. Proveravao sam na nekoliko gradova tih nekoliko posto manje su ukupna sredstva koja ti gradovi daju ili bi trebalo da daju ili da finansiraju recimo, krečenje škola, ili su to sredstva koja su duplo veća od ukupnih para koje te opštine i gradovi izdvajaju za kulturu, za programe u kulturi. To je posledica ovog zakona. Naravno, ostaje povlašćeni položaj dobrih đaka, kao što je juče rekla ministarka koja sada ne sluša, i ti dobri đaci su oni koji su ili u koalicionom sporazumu ili na drugi način obezbedili sebi posebna finansiranja.
Bilo bi lepo da Ministarstvo finansija da pregled koje su to opštine koje su dobile ekstra sredstva u poslednje četiri godine. Recimo, Jagodina. To je jedna vrlo uspešna opština i vrlo je čudno zašto svakog meseca dobija 20-30 miliona iz budžeta za tekuću likvidnost. To je pitanje koje treba da se postavi.
Međunarodni monetarni fond je kriv, kaže ministarka, za ovo što mora da se desi. To nije tačno. Međunarodni monetarni fond nije ni vrhovni sudija, nije ni gospod Bog, nije ni komesar, nego je to institucija, organizacija sa kojom se pregovara i sa njom se pregovara i to znači da ste loše pregovarali. To znači da ste pregovarali na štetu građana Srbije, na štetu lokalnih samouprava. Godine 2003. su oni tražili da se poveća cena struje, pa su u pregovorima odustali od toga i to može da se uradi.
Suština je da i aktuelna ministarka, kao i njena prethodnica i najveći deo Vlade ne razume suštinu lokalne samouprave. Niste vi tu da ocenjujete ko je dobar đak, ko nije dobar đak, ko je dobro prešao gradivo, ko nije, koga je povuklo gradivo.
Lokalna samouprava ima svoje potrebe. Prenete nadležnosti i izvorne nadležnosti lokalnih samouprava su takve da ne možete vi da ih procenjujete koje su i koliko koštaju, nego je to pitanje suštine lokalne samouprave.
Decentralizacija Srbije ne treba da ide kroz regione, to je potpuno besmislena stvar, nego treba da ide kroz jačanje lokalnih samouprava, a to se ovim zakonom ne radi, nego se ide potpuno u suprotnom smeru.
Ja vam to govorim kao čovek koji je imao tu sreću da bude dva puta odbornik u lokalnoj samoupravi, dva puta gradonačelnik, biran dva puta da budem i u saveznoj i u republičkoj administraciji i u Republičkom parlamentu i u Saveznom parlamentu i to iskustvo, osim što nekima smeta, a smetaće im još jako dugo, je nešto što treba poštovati.
Lokalna samouprava ima svoje ozbiljno mesto u podeli vlasti. Sve ono što bi trebalo da se prenese, njima treba preneti odmah. Pametna vlast na centralnom nivou prenosi svoje nadležnosti onima kojima to prirodno pripada, a ovde se to ne dešava. Naprotiv, ovde imamo masu uzurpacije funkcija i nadležnosti lokalne samouprave od strane centralne vlasti, a one ostaju bez para.
Naravno da će dobiti podršku za ovaj zakon, naravno da je 150 opština dalo podršku zato što su to odani partijski ljudi koji ne moraju da razmišljaju, nego moraju da slušaju, ali ovo je jako loš zakon.
Konačno, na kraju, svim pametnim, poštenim, hrabrim ljudima, koji su rodoljubi, čestitam 5. oktobra, veliki dan moderne srpske istorije. Hvala.
Dakle, od beba se uzima, i nisko je i najniže to što se njima radi, a ne to što sam ja na to ukazao. To da će bebe biti lako prijavljivane kada se rode…
… to je najnormalnija stvar na svetu. Hoćete to da merite sa cenom mleka? Zašto se bebe u ovoj državi leče preko SMS poruka? To mi kažite, a ne ove druge stvari. To je potpuno besmislena stvar.
Rekli ste vraćanje dugova, a koje je to dugove vratila vlast Aleksandra Vučića u poslednje četiri godine? Dugovi su bili 16 milijardi, sada su 26. Kako se to vraćaju dugovi, a dug se povećava? U kojoj se to školi uči? Koja to nauka može da nam objasni?
Prema tome, nemojte da se hvatate pogrešno za reč, kao što ste i vi predsednice, rekao sam - ti gradonačelnici ne moraju da misle, nisam rekao da ne misle.
Da ne moraju da misle, nego da budu poslušni i to je egzaktna stvar, nemojte o tome da pričamo. To nije bilo drugačije ni pre ove vlasti, da bude jasno, da ne ulazimo sada u taj deo.
Da završim ja svoja dva minuta, pa vi meni posle dajte repliku.
Konačno, dobacivanje kroz povredu Poslovnika da danas ne pričamo o finansiranju opština, nego o nečem drugom, meni je stvarno žao, tačno je to što ste rekli da poslanici ne moraju da znaju šta je tema, ali vi morate da znate šta je tema kao predsednica i lepo je što ste ukazali poštovanom kolegi da je promašio temu kada se javio za povredu Poslovnika.
Generalno, zakon ne valja, zakon uništava…
Hvala lepo.
Ovde imam ispisano na nekom čudnom jeziku kako se koristi ova skalamerija.
Suština predloga je da se ukine komercijalno reklamiranje političkih stranaka u izbornoj kampanji. Svedoci smo, ne samo u poslednjem izbornom ciklusu, nego u mnogima pre toga da uvek vladajuće stranke, bez obzira koja da je ona bila, imaju ogromnu prednost u reklamiranju u komercijalnom delu, pre svega elektronskih medija, televizije u odnosu na sve druge učesnike na izborima. I te razlike se mere puta deset, puta 20, puta 100 verovatno.
Ukidanje tog načina upoznavanja javnosti sa programom političkih stranaka i izbornih lista ne bi štetilo građanima, jer bi ti mediji, pre svega televizije mogle da naprave specijalne emisije u kojima bi predstavnici političkih stranaka i izbornih listi mogli da sučeljavaju stavove, da prezentiraju svoje programe, da u jednoj primerenoj raspravi se bore za pažnju i sutra za glas građana Srbije.
U ovoj situaciji koju imamo danas nekoliko desetina biliona evra, ne iz privatnih nego iz državnih izvora se troši na reklamiranje, na spotove koji teško da mogu da prođu bilo kakvu minimalnu ocenu estetske vrednosti, moralne vrednosti ili bilo čega što je u tom pravcu. Te pare su pare poreskih obveznika pa i onih koji nemaju posao i onih koji žive od socijalnih davanja i onih koji nemaju udžbenike na svom jeziku i onih koji čekaju lečenje svog deteta ili svoje lično pa nemaju para da to plate. Puno je takvih stvari koje su mnogo važnije od loših reklama političkih stranaka.
Ovo nije demagogija, u ovom predlogu ne želim da optužim aktuelnu vlast, to se dešavalo i ranije i treba svi da donesemo odluku da sprečimo tako bahato, primitivno ne namensko trošenje narodnih para za reklamiranje naših političkih programa, za koje ponavljam ima toliko boljih, adekvatnijih, primerenijih, civilizovanijih načina da se saopšti građanima Srbije nego što su to loše reklame. U bar 50% država EU postoje ovakvi propisi koji zabranjuju komercijalno reklamiranje političkih stranaka.
Mislim da ovaj parlament može da učini jedan veliki korak, da uštedi nekoliko desetina miliona evra narodnih para jednim zajedničkim glasanjem oko teme koja ne bi trebala da bude nikakva dilema među razumnim ljudima. Hvala.
I ovaj zakon ima istu temu, da ne ponavljam obrazloženje. Tiče se istog pitanja reklamiranja komercijalno političkih stranaka. Hvala.