Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milisav Petronijević

Milisav Petronijević

Socijaldemokratska partija Srbije

Govori

Poštovana predsednice, ministre, narodni poslanici, država se, posebno u poslednje vreme, suočava sa ozbiljnim problemom nasilja na ulicama, sportskim priredbama, da ne nabrajam dalje, izraženom kao huliganstvo, divljaštvo, razbojništvo, rušilaštvo; ja ću za to u daljem izlaganju koristiti jednu reč – nasilje.
Ako je to već tako, onda je obaveza svih institucija države da uđu u energičnu borbu protiv toga. Kada kažem svih institucija države, podrazumevam mnogo šire nego što su Skupština, Vlada, policija, sudstvo; to su i klubovi, i škola, i porodica i čitav niz organizacija i asocijacija koje se bave tim pitanjima. Na mnogim mestima se može raspravljati o uzrocima stanja u toj oblasti i kako činiti sve da se na najefikasniji način reši ključni problem, problem nasilja.
Izmene Zakonika o krivičnom postupku ne doživljavam kao nešto što će sada da reši efikasno problem nasilja. Ja ga doživljavam kao jednu od mera za efikasnije sprovođenje sankcija u tom delu i u tom smislu posmatram ovaj zakonik. Dakle, ako je potrebno omogućiti kroz izmenu zakona da se član 142, koji govori o tome kome se može odrediti pritvor, koji utvrđuje dva uslova za pritvor, od kojih je jedan da je zaprećena kazna od deset godina, a drugi da je opravdano zbog posebno teških okolnosti krivičnog dela, ako nam se predlaže, kao jedna od mera za efikasniji rad u toj oblasti, da se to snizi i da bude zaprećena kazna preko pet godina, ali uz onaj uslov koji ostaje, a to je da je opravdano zbog teških okolnosti krivičnog dela, onda ćemo mi podržati taj zakon.
Jeste, mi ga podržavamo, imajući u vidu da se odnosi na krivična dela sa elementima nasilja. Ako je potrebno, da bi se efikasnije radilo u toj oblasti, da se i u skraćenom postupku pritvor produži sa osam na 30 dana, da bi se efikasnije sproveo postupak i izvršila sankcija, i to ćemo podržati.
Podržaćemo i hitnost promene ovog zakona, podržaćemo i da stupi na snagu odmah.
Dakle, daćemo punu podršku predloženim izmenama Zakona u načelu, verujući da Vlada želi, da je spremna da se sukobi i da se suoči sa nasiljem i da učini sve da suzbije sve to. Naravno, očekujemo u ovoj raspravi, koliko god da je zakon, da upotrebim izraz - „mali“, ali značaj je veliki, da se otklone sva pitanja, sve dileme, da ne bude dileme da li ovo može značiti nešto drugo, osim stvaranja uslova za još efikasnije delovanje organa u toj oblasti. Zato je prilika, kada bude bila rasprava u pojedinostima, da se sva ta pitanja razjasne.
Mislim da se na ovaj način i Narodna skupština, kao jedna od institucija države, pridružuje toj borbi protiv nasilja, pre svega u stvaranju zakonodavnih okolnosti da se ta pitanja rešavaju.
U vezi s tim, gospođo ministarka, imam jedno pitanje i jedan zahtev. Imajući u vidu ulogu Narodne skupštine, a to nije samo donošenje zakona, čak nije samo ni kontrola sprovođenja zakona, već i oglašavanje o svim bitnim događajima u ovoj zemlji preko njenih tela, pitanje je sledeće: ima li još nešto što treba ova skupština kroz zakonodavnu aktivnost da uradi da bi stvorila uslove za efikasnost u ovoj oblasti, a iza toga da Skupština zahteva da se zakoni striktno sprovode? Ne vredi nam priča, samo da se donese, da se menjaju u smislu pooštravanja. Oni se moraju sprovoditi striktno. Kada su zakoni u pitanju, tu je ključ cele priče.
Naravno, znam da je ovo što pričam bavljenje posledicama, a uzroci su daleko odavde, ali molim vas, ne možemo čekati da neki drugi nađu odgovore koje nisu našli pre toga i da zakon ne sprovodimo. On se sprovoditi mora, i tu nikakve dileme nema.
Kažem posledice, jer ovo je pitanje koje zakon rešava i organi deluju kada se dogodi. Sve one nedostatke koje je trebalo rešavati ranije, kroz preventivu, kroz edukaciju, preko porodice, sportskih klubova, koji nam se pomalo izvlače iz te priče, umesto jasno da se odrede šta je navijač, a šta je huligan, i da se ne dele po tome da su huligani oni navijači, a dobri navijači su moji navijači itd... Sve posledice nečinjenja padaju na teret ovih organa koji moraju da primene sankcije, ali oni ne mogu da stoje, da čekaju i kažu – slušajte, dajte da to probamo na drugi način da rešimo. Zakon se mora primeniti. Znam da su tada prvi na udaru policija i sudstvo, a pre svega policija.
Koristim ovu priliku da se još jednom zahvalim policiji, koja je reagovala na izuzetno profesionalan način, na izuzetno strpljiv način 10. oktobra, čineći sve da spreči velike sukobe, da zaštiti imovinu građana i živote ljudi. Učinili su mnogo i pokazali da zaslužuju podršku za tako nešto.
Ako je ovo prilika, da iskoristim... Pročitao sam vest u novinama da Vlada rebalansom predviđa dodatna sredstva za opremu i plate policije. Pridružujem se u podršci tome, ali oni jesu prvi na udaru, a sudstvo iza toga.
Ponavljam, Skupština mora da zatraži od svih institucija u ovom društvu da se pozabave ovim problemom, jer je velika, ogromna opasnost, pre svega po društvo. Naravno, pri tome, voleo bih da se razumemo, energične mere koje država treba da preduzme prema onima koji čine nasilje nemaju nikakve veze sa ugrožavanjem prava na okupljanje, sa pravom na protestovanje, demonstracije, pravom da se navija za klub koji se voli, da se organizuju navijačke grupe itd. Upravo energičnim reagovanjem na ove situacije, rešavanjem pitanja nasilja tačno će se odvojiti šta je nasilje, a šta je pravo na protest, pravo na okupljanje, navijačke grupe itd.
Mislim da je ovo prilika da Narodna skupština pozove i sve druge institucije, ponavljam, od porodice, sportskih klubova, raznih asocijacija, udruženja, da se pozabave ovim pitanjem, svako u svom domenu, u svojoj oblasti, ali je i prilika da probamo u Srbiji makar da se jasno odredimo kada je u pitanju nasilje.
Postoji li mogućnost da u Srbiji budemo jedinstveni, bez obzira na političko uverenje i sve ostalo, i da kažemo – nasilje je nasilje, nema mog, nema tvog? Nasilje je nasilje i protiv njega treba svi da se borimo. Ako jedni nasilje poistovećuju sa pravom na okupljanje, proteste, navijanje, a drugi smatraju da je to ugrožavanje države, bezbednosti građana itd., nema vajde. Dakle, ako jedni tako posmatraju nasilje, ili ako se jedno nasilje posmatra na dva različita načina, teško ćemo izaći iz tog problema. Da li je moguće da stvarno imamo dilemu da je nasilje nasilje i da se prema njemu treba odnositi na taj način, ko god da je? Mislim da je to prilika da Skupština i u tom delu pozove, a valjda svi tu treba da se makar oko toga složimo.
Ponavljam, Poslanička grupa SPS-JS će dati podršku prilikom glasanja o Predlogu zakona u načelu.
Samo nekoliko reči kada je u pitanju ovaj drugi zakon, zakon o izmenama Zakona o putnim ispravama. Takođe mala promena, ali puno znači. Videli smo iz obrazloženja prilikom dostavljanja Predloga zakona, iz obrazloženja gospođe ministarke, suština promene je da se produži važnost starih pasoša sa kraja ove godine na kraj sledeće godine. Videli smo da je jedini razlog taj što naši ljudi u inostranstvu, naša dijaspora nije bila u mogućnosti da obavi sve te poslove i na taj način sebi reši veoma važno pravo.
Zbog nemogućnosti da se to uradi u diplomatsko-konzularnim predstavništvima, nedovoljne opremljenosti, možda i nedovoljnog znanja ljudi koji žive u inostranstvu gde to mogu da obave itd. našli smo se u situaciji da Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije, koje se bar ovog puta veoma dobro organizovalo... 2.700.000 pasoša je izdato od momenta kada je obezbeđen bezvizni režim, skoro pola, dakle, jedna velika brojka, na 425 mesta u Srbiji; radom od jutra do večeri su uspeli da to urade.
Pored te pohvale Ministarstvu unutrašnjih poslova, mislim da treba omogućiti, ali još ovaj put, da naša konzularna predstavništva u svetu i naredne godine našim ljudima u inostranstvu mogu da omoguće pasoše, kao i mogućnost da kada dođu u zemlju na odmor, ili tako nešto, mogu to da urade u MUP-u.
Do sada je izdato oko 115.000 pasoša našim ljudima u inostranstvu. Dakle, još uvek je veliki broj naših ljudi u inostranstvu koji ih nema. Data je mogućnost da to urade po hitnom postupku kada dođu u ovu zemlju, a i tu je predviđena jedna izmena koju treba podržati, da u roku od 48 sati ovo urade, iako je rok za redovno izdavanje pasoša skraćen na 10 - 15 dana. Da ne dužim, dokle god postoje naši ljudi u inostranstvu koji nisu bili u mogućnosti da dobiju taj pasoš, treba im omogućiti, treba stvoriti mogućnost i uslove da ga dobiju.
Samo još par rečenica kada je u pitanju ovaj zakon, a i povod mi je ovaj zakon. Mislim da je i Zakon o putnim ispravama i sve ono što se činilo u toj oblasti veoma doprinelo viznoj liberalizaciji i obezbeđivanju bezviznog režima. Mislim da je to jedno od najvećih dostignuća ove vlade u prethodnom periodu.
Koliko god je to značajno pitanje, želim da pozovem i Vladu i MUP, imajući u vidu da sam ovih dana čitao u novinama da se pojavljuje sve veći broj azilanata u zapadnim zemljama, da to čak može da ugrozi bezvizni režim, i primetne napore naših organa da to spreče... Želim da Skupština podrži napore Vlade i Ministarstva unutrašnjih poslova da se energično suprotstave zloupotrebama bezviznog režima, upravo iz razloga da ga ne bi doveli u pitanje. Podržavamo kampanju koja je počela i koja daje objašnjenja ljudima šta je bezvizni režim, koje su njegove mogućnosti i potrebe, a šta je zloupotreba bezviznog režima. Dakle, da se ista energija utroši na to da se obezbedi bezvizni režim i isto toliko, molim, energije i da se suprotstavi zloupotrebama bezviznog režima.
Dakle, Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o putnim ispravama mi ćemo podržati u danu za glasanje. Toliko, hvala lepo.
Poštovana predsednice, ministarko, narodni poslanici, poslanička grupa SPS – JS u načelnoj raspravi o Predlogu zakona o izmenama i dopuna Zakona o budžetskom sistemu je iznela svoj stav i podržala zakon u načelu.
Bez obzira što to nije poseban zakon, vidljivo je da je suština dopuna Zakona o budžetskom sistemu u stvari utvrđivanje finansijske odgovornosti i jačanje finansijske discipline. Naravno, u sklopu toga, a u cilju postizanja finansijske odgovornosti, uvode se i finansijska pravila.
Mi smo svoj stav izneli o tome u načelnoj raspravi kada smo najavili, podržavajući ovaj predlog zakona, da imamo ozbiljne primedbe na deo fiskalnih pravila. I to onaj deo, kako je to nazvano u zakonu, posebna fiskalna pravila.
Da podsetim, Predlogom zakona predviđeno je da se u okviru posebnih fiskalnih pravila reguliše način rasta plata u javnom sektoru i povećanje penzija, da ne govorim dalje o lokalnoj samoupravi itd.
Predlog zakona predviđa da se i plate u javnom sektoru, pojedinačne i pojedinačne penzije, u 2011. i 2012. godini mogu povećavati za rast potrošačkih cena, plus polovina rasta ili pada društvenog proizvoda u prethodnoj godini. Smatramo da je to ispravno.
Od 2013. godine do 2015. godine masa sredstava, dakle, drugi pojam sad za plate u javnom sektoru, može rasti za rast potrošačkih cena plus polovina BDP u prethodnoj godini, a penzije rast potrošačkih cena plus ono što je iznad 4% BDP, ako dostigne 4%. Mi smatramo da treba obezbediti jednak pristup.
Dakle, našim amandmanom predložili smo da i plate u javnom sektoru i penzije dele istu sudbinu, odnosno rastu ili padaju po istim kriterijumima, na isti način. Dakle, i javni sektor i penzije da budu uvećavane za rast potrošačkih cena, plus jedna polovina BDP u prethodnoj godini. To je suština našeg amandmana.
Želim da obrazložim to i na sledeći način. Podnoseći ovaj amandman želim da istaknem da uvažavamo da se finansijskim pravilima želi obezbediti da se smanji fiskalni deficit u odnosu na BDP najvećim delom ostvari smanjenjem tekućih javnih rashoda i to regulisanjem visine usklađivanja plata u javnom sektoru i penzije. Uvažavamo taj stav i podržavamo taj stav.
Takođe, uvažavamo da se ovim fiskalnim pravilima želi i promeniti struktura javne potrošnje u pravcu smanjenja tekućih rashoda i povećanju javnih investicija. Smatramo ispravnim. To ne dovodimo u pitanje. Uvažavamo i međunarodne obaveze koje je naša država preuzela sklapajući stend-baj aranžman sa MMF o uvođenju fiskalnih pravila, odnosno pravila o iznosu fiskalnog deficita i javnog duga.
Uvažavamo vidljive napore Vlade da što pre i sa najmanjom štetom na održiv način izvede zemlju iz krize, ekonomske krize koja je deo svetske ekonomske krize.
Sva ta pitanja uvažavamo i smatramo da je ovo što smo predložili takođe na kraju toga. Vlada je u odgovoru na ovaj amandman, a ja ću se zadržati na tri konstatacije, rekla: "Višegodišnji nepovoljan trend broja zaposlenih i penzionera ubrzano, visoka stopa nezaposlenosti rezultiraju u nedovoljnom obimu sredstava za isplatu penzija i posledično značajnom iznosu transfernih sredstava republičkog budžeta koja se usmeravaju Republičkom fondu PIO". Kažem tačno.
Jeste to, ali to nije sve. Ne želim da verujem, jer znam da nije tako, da Vlada prenebregava činjenicu da na to i utiče ogromna cifra nenaplaćenih doprinosa. Mnogo velika. Ne verujem da Vlada nema u vidu da na to utiče, takođe, naravno još je prisutna siva ekonomija. Ne verujem da Vlada nema u vidu da na to utiču i nerešena pitanja imovine Fonda PIO.
Dakle, jeste ovo što je dato, ali nije sve. Tu ima prostora da se omogući penzionerima da na isti način prate rast, kao što prati rast plata u javnom sektoru, a što je suština amandmana. Drugo, vlada kaže: "Pored toga, stend-baj aranžmanom koji je Republika Srbija sklopila sa MMF definišu se obaveze smanjenja učešća rashoda za penzije u BDP u narednim godinama". Slažemo se.
Usklađivanje penzija sa potrošačkim cenama sa polovinom rasta BDP, dakle, kao što je javni sektor, ostavlja dovoljno prostora da se penzijska potrošnja postepeno smanjuje sa sadašnjih 13% učešća u BDP i da se približi obavezi koja je data MMF. Uostalom, stav 24. ovog člana zakona ostavlja mogućnost da ta fiskalna pravila važe posle 2015. godine, kako ovde stoji, sve do tad dok se ne dostigne 10% učešća penzija u BDP. Dakle, i taj stav poštujemo.
Na kraju, Vlada kaže: "Utvrđeni način indeksacije penzija i plata, koji je dat u vidu fiskalnih pravila, omogućava održivo finansiranje u dugom roku". Kad sam govorio u načelnoj raspravi, rekao sam, tačno, to je finansijski održivo. Želim da skrenem pažnju, ne želim da budem grub, jer je moja Vlada, a nemam pardona da joj postavim to pitanje, ukinuti povećanje potpuno penzija još je održivije, finansijski je još održivije.
Naravno, ovo sam samo napravio jedan iskorak, ali ono što želim da upozorim Vladu, moju Vladu, jeste finansijski održivo, ali je obaveza i verujem da Vlada ne beži od te obaveze. Ovo mora da bude i socijalno izdrživo. Ako je finansijski održivo samo, to je samo jedna strana, a nije socijalno izdrživo, nije moguće primeniti na duži rok.
Ne verujem da Vlada ima nameru. Naprotiv, verujem da nema, da na duži rok penzijski sistem, sistem penzijskog osiguranja pređe u sistem socijalne zaštite. Onda već ne odgovara ni sistemu jednog državnog u celini, jer je to potpuno poseban sistem osiguranja i on se mora ispoštovati do kraja.
Dakle, još jednom pozivam, ne dovodeći u pitanje nijednu od ovih značajnih ciljeva koji se žele postići ovim zakonom, da se sagleda ova mogućnost, na kraju krajeva, to je u skladu sa fiskalnim principima pravednosti, pravičnosti i za sadašnje i buduće generacije. Ne sme na štetu ni jednih ni drugih, da se još jednom pogleda ovo i prihvati amandman da rast penzija prati rast plata u javnom sektoru, kakav god da je, da ja sad ne ulazim u raspravu da li je BDP uopšte moguće upotrebiti kao kriterijum za ovo, ne ulazim u to. Kao rast plata u javnom sektoru, pa kako u tom delu se bude pronašao, neka bude i kod penzija.
Sasvim na kraju, veliki je nivo nezadovoljstva sindikata, a shvatam potrebu i obavezu države da vodi finansijski održivu politiku. Molim vas i tražim, Vlada mora da uđe u dijalog sa sindikatima, mora da se razjasni sa njima, da ih uveri da je ovo najbolje rešenje. Svesni su i oni i svi mi smo svesni nužnosti ekonomskih reformi, a kad su ekonomske reforme nužne, onda mora da ih prate socijalne reforme. Ni jedna ni druga ne mogu da uspeju ako nisu socijalno pravedne.
Zato još jednom pozivam da Vlada učini sve da uđe u socijalni dijalog sa sindikatima, da natera ili nađe način kako poslodavce koji beže od toga kao đavo od krsta, uđe u socijalni dijalog i kroz socijalni dijalog nađu najbolja rešenja za budućnost ove.
Namerno pričamo o budućnosti, primetili ste, SPS ne reaguje na bilo kakva podlizivanja vezana za prošlost, jer smatramo da je Srbija umorna od prošlosti, umorna od pominjanja prošlosti, vraćanja u prošlost. Srbija ima sadašnje probleme koje želimo da rešavamo zajedno sa našim koalicionim parterima i svima onima koji to žele i to je naša politika i tome se mi okrećemo.
Poštovana predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o budžetskom sistemu u suštini je u stvari zakon, bez obzira što se tako ne zove, o utvrđivanju fiskalne odgovornosti i iz tih razloga Zakon o budžetskom sistemu se proširuje i dopunjuje odredbama koje utvrđuju fiskalnu odgovornost i jačanje finansijske discipline.
Stav poslaničke grupe SPS-JS o ovom predlogu zakona je izneo naš ovlašćeni predstavnik gospodin Kasalović i ne bih da to ponavljam.
Želim da vašu pažnju zadržim samo na jednom pitanju. Naime, u cilju postizanja finansijske odgovornosti uvode se finansijska pravila. Ona mogu biti opšta. Mogu biti i posebna. Smatramo ispravnim da se donese ovakav zakon kojim se utvrđuje finansijska odgovornost, kojim se stavlja akcenat na jačanje finansijske discipline i kojim se radi postizanja te finansijske odgovornosti utvrđuju finansijska pravila.
Međutim, ako pored ovih opštih, o kojima je govorio kolega Kasalović, pogledamo malo bolje posebna pravila videćemo da se tu u stvari govori o tri stvari, o tri pitanja, a to je rast zarada u javnom sektoru, rast penzija i ograničenja u finansiranju lokalne samouprave.
Ima ovde jedna rečenica koja kaže da najveći deo koji se odnosi na utvrđivanje finansijskih pravila, s ciljem da se ostvari onaj željeni finansijski deficit, odnosi se na ove tri stvari. Želim da pozovem Vladu da obrati pažnju na još neke, makar to bio i manji deo.
Drugo što želim jeste da pozovem Vladu da još jednom pogleda ovaj deo zakona koji se odnosi na fiskalna pravila iz sledećih razloga – kada je u pitanju rast zarada u javnom sektoru i rast penzija, one prate 2011. i 2012. godinu, na isti način i kretanje potrošačkih cena i kako ovde stoji – polovinu rasta BDP u prethodnom tromesečju. To je dobro.
Šta nije dobro po našem mišljenju – što od 2013. godine se već odvajamo. Od 2013. godine do 2015. godine rast zarada u javnom sektoru nastavlja po principu kretanja potrošačkih cena plus jedna polovina bruto rasta društvenog proizvoda, ako je pozitivan naravno, a kod kretanja penzija uvodi se novo pravilo, a to je pored potrošačkih cena i razlika BDP koja je veća za 4%.
Jeste, što je naravno i cilj ovog zakona, finansijski održivo, ali pozivam Vladu da još jednom pogleda, jer pored toga što treba da bude finansijski održivo, mora da bude i socijalno izdrživo.
Dakle, neka i penzije nastave da rastu ili padaju, neka dele istu sudbinu svih onih koji koriste budžet za plate. Neka i one od 2013, 2014, 2015. godine takođe rastu na isti način kako rastu plate u javnom sektoru. Koliko god da bude neka bude. U tom slučaju mislim da je obaveza Vlade da još jednom pogleda i da obezbedi, pored finansijske održivosti, i socijalnu održivost ovakvog finansijskog sistema.
Kada bude bila rasprava u pojedinostima, mi ćemo još detaljnije govoriti o tome, ali je veoma važno, jer ovaj deo zakona zadire u jedan novi zakon koji treba da dođe, o PIO, on već reguliše indeksaciju penzija, već određuje.
Nemojmo nikada zaboraviti da je indeksacija penzija najvažnije pitanje u penzijskom sistemu, jer treba da reši dva kontradiktorna cilja, jedan je finansijska održivost, a drugo da bude adekvatno, da ne kažem socijalno izdrživo.
Razlog mog javljanja je upravo bio u tome da pozovem još jednom Vladu da još jednom, do okončanja rasprave i u pojedinostima o ovom zakonu, sagleda ovu materiju, jer može biti finansijski održiva, a na duži rok da bude socijalno izdrživa.
Dakle, molim Vladu, moju Vladu, da još jednom sagleda to. Svi smo svesni nužnosti ekonomskih reformi, da njih mora da prate socijalne reforme, ali ni jedno ni drugo ne može da uspe ako nisu socijalno pravedne.
Takođe, koristim priliku da Vlada učini sve da natera socijalne partnere, zna se koji to neće, da što pre počne socijalni dijalog o svim onim pitanjima koje su od interesa za najširi krug ljudi i građana Srbije.
Uvaženo predsedništvo, poštovana ministarko, dame i gospodo narodni poslanici, u okviru vremena koje ima poslanička grupa želim da govorim o članu 10. koji govori o plati direktora i zamenika direktora, o amandmanu na član 10. i povodom amandmana na član 10.
Prvo što želim da kažem, mi nismo učestvovali u raspravi do sada i smatramo da kadgod imamo šta da kažemo, mi kažemo, kad nema, ne pričamo. Naš predstavnik grupe je u načelnoj raspravi podržao predlog ovog zakona. Nismo tražili, osim toga, ništa više, ništa manje, podržali smo predlog koji je Vlada uputila Skupštini. Podržavamo i podržaćemo i mišljenje Vlade da se ne prihvate amandmani koji su predloženi.
Imam poverenja u Vladu i smatram Vladu odgovornom da predloži one izmene zakona koje su potrebne da se reše neka sporna pitanja, otklone nedoumice i dovoljne da se ne dovede suština zakona u pitanje. Mi ćemo nastaviti taj pristup da podržavamo.
Kada su u pitanju plate, ne podržavamo amandman. Podržaćemo ovo rešenje o platama direktora i zamenika direktora. Smatramo da treba da imaju pristojnu platu i smatramo da, u tom smislu, ovo rešenje koje je dato neka bude tako.
Povodom toga, želim da upozorim i Narodnu skupštinu, i moju Vladu i javnost – nešto nam se ponavlja u zadnje vreme kada su u pitanju nezavisna tela, da zakonska rešenja koja su vezivala njihove plate za plate predsednika Skupštine i ministara beže od toga. Skoro smo imali predsednika Saveta DRI, čija je plata bila u osnovnom zakonu rešena da ima platu predsednika Skupštine, a onda smatrajući da je to malo, tražili razna rešenja i razna opravdanja kako da bude više.
Sada imamo situaciju da, kada su u pitanju direktor i zamenik direktora Agencije, beže od ministarske plate smatrajući je malom, tražeći više. Dakle, vrlo sam bio jasan. Nećemo dovoditi u pitanje to, podržaćemo zato, ali želim da upozorim i javnost i Skupštinu da, kada vršimo ove izmene zakona, skoro da omalovažavamo predsednika Republike, ministre i narodne poslanike.
Stalno imamo obrazloženje da nezavisna tela rade odgovoran posao, za razliku, pretpostavljam, od ovih koji to rade neodgovorno, da su nezavisni, za razliku od ovih za koje se može pretpostaviti da su zavisni itd.
Ne zalažem se, molim vas da se pogrešno ne razumemo, da se povećaju plate predsedniku Republike, ministrima i poslanicima, jer smatram da treba da dele sudbinu naroda u ovom vremenu, u ovim ekonomskim uslovima, ali pozivam nezavisna tela da se i oni priklone tome. Nije kriterijum da neko bude nezavisan samo tako što će imati veću platu, ima mnogo drugih. Biti nezavisan državni organ znači samostalnost, nezavisnost, autonomnost u radu, ali ne može da bude nezavisan od ove ekonomske situacije, od ovog stanja u kome se nalazi zemlja.
Dakle, moj apel, moj poziv, nemojte više da nam se pojavljuju stalno nezavisna tela sa platama da im je malo ministarska, malo plata predsednika Skupštine, a onda da to obrazložimo time da rade odgovoran posao kao nezavisna tela. To smatram uvredom za predsednika, za ministre, za narodne poslanike.
Povodom toga, kao što sam rekao, pa ću reći i povodom amandmana, mislim da je prilika da Vlada izradi i izađe sa jednim predlogom zakona koji će uvesti red u ovoj oblasti u ovoj državi, predlogom zakona gde će se napraviti iole pristojan odnos plata, počev od toga šta je i ko je državni funkcioner, šta je i koja je to javna funkcija itd, da se utvrde neki kriterijumi. Inače ovako samo možemo stvoriti sliku u javnosti da je predsednik Republike neodgovorno mesto, Narodna skupština takođe, Vlada takođe itd.
Znam da je ovo osetljivo pitanje, ponavljam, ne tražim, ne predlažem da se povećaju plate predsednika, ministara, poslanika, jer treba i mora da deli sudbinu naroda, ali tražim da sva nezavisna tela svoju nezavisnost pokažu kroz autonomnost u radu, kroz obavljanje nezavisno poslova, ali da svoje zahteve prilagode ekonomskoj situaciji u kojoj se nalazi država Srbija.
Uvažena predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, poslanička grupa SPS - JS će podržati predloženi Poslovnik ovako u načelu. Mi se slažemo i smatramo da je on načelno dao odgovore na sva ona pitanja pred kojima se našao, ali isto tako imamo i nekoliko konkretnih predloga da se taj deo poslovnika poboljša.
Mi smatramo da smo, bez obzira na proceduru koja je prethodila izradi poslovnika, došli do jednog poslovnika koji omogućava Skupštini red, stabilnost i predvidljivost, koji definiše bar iole obim zaštite koji uživa opozicija i političke manjine nasuprot većini, koji određuje dužnost i ovlašćenja skupštinskih institucija, poslaničkih grupa, odbora, koji utiče ili precizira odnose između Skupštine i drugih institucija vlasti. Ovakav predlog poslovnika je ponudio odgovore na ta osnovna pitanja.
Naravno, nema idealnog poslovnika. Nema idealne ravnoteže između potrebe da Skupština odlučuje i potrebe da se pretresa, da se raspravlja. Nema idealne ravnoteže između ovlašćenja većine i prava manjine.
Nema ni tog poslovnika, bilo ko da ga donese i bilo kad, ako u njemu ne razumemo duh, ako iz njega ne proističe duh koji je bitan za parlamentarnu demokratiju, a to je duh tolerancije, duh poštovanja, kompromisa.
Pripadam onima koji misle da je najbolji poslovnik za jednu narodnu skupštinu dogovor poslaničkih grupa za sva ona pitanja koja su značajna za funkcionisanje Narodne skupštine.
Kada je u pitanju predlog ovog poslovnika, on je usklađen sa Ustavom, usklađen je sa Zakonom o Narodnoj skupštini. Definiše organizaciju i način rada Narodne skupštine i postupke, ono što je najbitnije u Narodnoj skupštini.
Imali smo prilike da vidimo da je najveći deo ili veliki deo Poslovnika posvećen postupcima. Negde 19 postupaka je razrađeno kako se u Skupštini, koja je inače donosilac odluka, na koji način te odluke donose kod svih 19 postupaka.
Svakako da najznačajniji deo, najčešći deo je zakonodavni postupak. Možda se tome posvetila i najveća pažnja. Kada je to u pitanju, mi smatramo da su faze zakonodavnog postupka veoma važne, a ključna obuhvata skupštinske odbore, i zato je najveći stepen pažnje u novom poslovniku u stvari i posvećen odborima, počev od toga da se utvrdi broj, toliki koji će obezbediti da se efikasno radi, ali istovremeno i omogućiti da se obuhvate sve oblasti i nadležnosti Skupštine Srbije.
Videli ste da je taj broj smanjen. Poštujući, i sam sam učestvovao u tome, tu intenciju, mislim da je nađena neka mera, iako treba saslušati sve druge predloge i videti da li ima mesta za poboljšanje toga.
Lično mislim da su Odbor za ustavna pitanja i Odbor za zakonodavna pitanja trebalo da ostanu i dalje razdvojeni, odnosno da Odbor za ustavna pitanja, kao što je bio i do sada treba, da ostane posebno radno telo, iz prostog razloga što Odbor za ustavna pitanja ima veoma važnu ulogu u postupku promene Ustava, a znate, kada se pomene Skupština, prvo što joj pripada, to je Ustav. Ustav i zakon, dve najjače reči u ovoj državi, vezane su za Narodnu skupštinu.
Zato mislim da Odbor za ustavna pitanja ima važnu ulogu i da zato ovom odboru treba dati ekskluzivan status i dobro je bilo rešenje, i to je bilo simboličko rešenje, prema kome je predsednik tog odbora predsednik Narodne skupštine.
Kada je u pitanju broj članova odbora, tu je pokušano da se napravi neka ravnoteža. I dalje ima prostora da se o tome razgovara, da li baš svi odbori treba da imaju po 17? Ono što je najbitnije, to je intencija da odbori odražavaju sastav Narodne skupštine, dakle, da budu skupštine u malom. Bez toga oni ne bi mogli da obave sve one funkcije koje su im ovde date.
Treće, što je karakteristično za odbore, to su veoma precizno navedene nadležnosti svakog od odbora, imajući u vidu nadležnosti Skupštine Srbije.
Četvrto, što je novo, a to definiše način rada odbora, kako traje rasprava, koliko dugo traje rasprava, kako počinje, kako se završava i ne bih da oduzimam vreme na tim pojedinostima.
Kako se završava sednica odbora, tu želim da upozorim sve nas da je očigledno tehnička greška nastala, jer u članu 156. izostao je stav jedan, jedna rečenica, koja daje pravo članu odbora da izuzme mišljenje na sednici odbora.
Mislim da će se u toku ove rasprave, i sigurno ima i amandmana takvih, to ispraviti, iz prostog razloga što je to član 51. Zakona o Narodnoj skupštini veoma precizno predvideo i ne može poslovnik biti taj koji ga ne uvažava.
Naravno, slažem se da tu treba precizirati stari, kako se izuzima mišljenje i kad, da to može da se izuzme mišljenje na sednici, prilikom glasanja, a ne u hodniku i van sednice. Mislim da bi to trebalo da se ispravi.
Ono što takođe želim da navedem, a to je da ovakva organizacija odbora je predviđena tek od novog saziva Narodne skupštine, što znači da bi dosadašnji odbori, sa dosadašnjim nadležnostima, radili svoj posao u ovom sazivu. Možda je to i normalno i potrebno, iz prostog razloga da Skupština ne izgubi ponovo mesece da se organizuje, da organizuje odbore itd.
Drugo što želim da istaknem kada su u pitanju odbori, a to su njihove nadležnosti, što sam malo pre napomenuo.
Zadržaću se na dve, odnosno tri. Jedna je nadležnost da prati sprovođenje politike Vlade. Drugo je nadležnost da prati izvršavanje zakona i treće je nadležnost da razmatra izveštaje nadležnog ministarstva i drugih državnih i nezavisnih organa.
Skupština mora biti više od samog donošenja zakona. Ona ima jednako važnu obavezu da preispituje i prati sprovođenje postojećih zakona, izvršavanje zakona i jedino obe aktivnosti zajedno mogu da čine jedan dobar trajni proces. Želeo sam da istaknem taj deo.
Želim da istaknem još jednu stvar kada je u pitanju nadležnost odbora, a to je da je Poslovnikom sada definisana mogućnost od strane odbora organizovanja javnih slušanja. Mislim da je ovo jedan početak kroz javna slušanja, početak otvaranja Narodne skupštine, zakonodavnog procesa prema spolja, prema javnosti, prema građanima, prema zainteresovanim grupama itd, i da u stvari kroz javna slušanja se unapređuje i nadzorna uloga same Narodne skupštine, jedan veoma značajan segment, koji očekujem da će se u budućnosti sve više razvijati i sve više dolaziti do izražaja, iz prostog razloga, samo ću jedan napomenuti, da daje mogućnost da građani iskažu svoje mišljenje o zakonu koji se tiče njih, pre nego što bude usvojen.
Drugi segment na koji želim da ukažem, a to je veoma važan deo Poslovnika koji polazi od sledećeg, a to je – počinje od toga da je Skupština ta koja donosi odluku, ali je veoma važno pitanje – kako donosi tu odluku, način donošenja odluke? U okviru toga, veoma važno pitanje je – kakva su pravila kojima se reguliše proces rasprave; koliko vremena treba da se utroši za raspravu; kako se to vreme raspoređuje prema poslaničkim grupama? Može da bude jednako, proporcionalno broju članova, ovde je opredeljenje za proporcionalno broju članova, što mislim da je dobro.
U celini gledano, jedan pokušaj da se kroz ovaj poslovnik uspostavi ravnoteža između vrednosti pretresa i rasprave i potrebe da se donese odluka.
Želim da kažem da tu Skupština ima pozitivna iskustva i da u tom delu nije menjan Poslovnik kada je u pitanju tok rasprave sednice Skupštine, a naravno i kada su amandmani u pitanju.
Želim takođe samo jednom rečenicom da se osvrnem na mogućnost koja je data u članu 95, a to je da u okviru rasprave o zakonu mogu biti osnovni i skraćeni postupak. Tu je bilo nekoliko verzija.
Opredelili smo se za ovu, zato što smatramo, kao što Poslovnik predviđa na jednom mestu mogućnost na produženje rasprave, zavisno od značaja pitanja o kojima se raspravlja, tako isto daje mogućnost da se predloži i skraćenje rasprave, a opet u vrlo ograničenom broju slučajeva, koji sigurno ne mogu da budu svi, čak ni oni koji su navedeni ne mogu da budu svi koji se mogu podvesti pod skraćeni postupak.
Kada je u pitanju održavanje reda na sednici, želim da iznesem svoj stav. Poslovnik sadrži pravila i procedure kojima se obezbeđuje da rad Skupštine bude uredan, a njene rasprave i pretresi konstruktivni.
Normalno je da predsedniku bude dato ovlašćenje i odgovornost da očuva red za vreme skupštinskog zasedanja izricanjem mera, čak i odstranjivanje, ako krše Poslovnik ili narušavaju njen rad, ponovo uspostavljanje reda u Skupštini, da obezbedi da poslanici poštuju skupštinske standarde dostojanstvenosti itd. Mislim da je to nešto što priliči ovom poslovniku.
Želim lično da iznesem rezervu prema novčanom kažnjavanju poslanika. Rezerve imam iz sledećih razloga. Novčano kažnjavanje mora da ima zakonsku osnovu. Novčano da kazni može sud, novčano da kazni podrazumeva postupak i tu imam rezerve, ali potpuno sam saglasan da se mora obezbediti da poslanici poštuju skupštinske standarde dostojanstvenosti, da poštuju red i ono sve što se događa na Skupštini. Mislim da će u daljem radu ove Skupštine i samo ponašanje poslanika obesmisliti ove odredbe koje govore o novčanom kažnjavanju.
Kada su u pitanju postupci za donošenje akata i drugi postupci, napomenuo sam već da ih je poslovnik u 19 slučajeva razradio. Zadržao bih se samo na dva, a to je izveštavanje Narodne skupštine o radu Vlade i radu ministarstava. To je dato u nadležnost odborima, što je dobro.
Na kraju krajeva i Zakon o Narodnoj skupštini je dao prioritet odborima u radu Skupštine, težište rada preneo na odbore, ali mislim da u praksi treba o još nečemu voditi računa, a to je da se Vlada obaveže da periodično podnosi izveštaje Narodnoj skupštini o procesu pridruživanja EU. To i iz razloga da Skupština bude informisana kako teče taj proces, da li ima negde zastoja, kakvih zastoja itd. S druge strane, i sama Skupština je pod pritiskom harmonizacije velikog broja pravnih propisa prema EU.
Takođe jedna novina, što mislim da je dobro, a to je da će ministar četiri puta godišnje biti u obavezi da informiše nadležni odbor o radu ministarstva i sprovođenju politike u toj oblasti. To su sve, uz postupak vršenja nadzora nad radom državnih organa i nezavisnih tela, pokušaji koje Poslovnik čini da bi pojačao nadzornu ulogu Narodne skupštine.
Želim posebno da ukažem na jednu rečenicu kada su u pitanju nezavisna tela. Dve osnovne karakteristike nezavisnih tela su njihova nezavisnost i odgovornost, ali njihova nezavisnost ne znači njihovu odvojenost i ekskomuniciranost od drugih organa, već autonomnost u svom radu i delovanju. Uz pomoć upravo tih nezavisnih državnih organa koje je Skupština izabrala, koji joj odgovaraju za rad, jeste prilika, što poslovnik daje mogućnost, da Skupština ojača svoju nadzornu ulogu. Dakle, nadzorna tela treba da budu pomoć Skupštini za obavljanje svoje nadzorne uloge. Zato je i potrebna dobra komunikacija i međusobno poverenje između njih.
Sasvim na kraju, Narodna skupština je i više od zakonodavnog tela, to je predstavničko telo koje mora biti odgovorno biračima u državi. Naravno, ovaj poslovnik učinio je napor da unapredi, daje osnov za unapređivanje odgovornosti predstavnika naroda. On daje mogućnost javnosti da se upozna sa onim što svaki poslanik uradi u Skupštini, i šta je rekao, i kako je glasao, koliko marljivo ispunjava svoje obaveze itd. To je još nešto što Skupštinu izdvaja od svih drugih institucija vlasti, jer je bila, a i sada nastavlja da bude najotvoreniji državni organ.
Potpuno na kraju, kada je u pitanju služba želim da upozorim, znam da nije vreme, ekonomska situacija je teška, ali vremena će se promeniti, biće bolje, želim da upozorim da Skupština ima veoma niske tehničke kapacitete za rad poslanika. To je nešto čime će morati da se pozabavi Skupština u narednom periodu da bi mogla uspešno da funkcioniše.
Završiću s onim sa čim sam počeo – nema idealnog poslovnika, nema idealne ravnoteže između ovlašćenja većine i prava manjine, između prerogativa stranaka na vlasti i mogućnosti drugih stranaka da tu vlast pozovu na odgovornost, nema idealne ravnoteže između potrebe da se vodi rasprava i potreba da se donese odluka, između potrebe da Skupština postupa i potrebe da se poslanik sasluša itd.
(Predsednik: Vreme.)
Ovo je pokušaj da se u postojećim uslovima učini najviše što može, da bi mogla Skupština na, s jedne strane, efikasan način da radi, što je i pokazala zadnje dve godine a, s druge strane, da ispoštuje prava svih poslanika.
(Predsednik: Vreme.)
Poštovana predsednice, poštovani gospodine ministre, predstavnici Ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, moje kolege iz poslaničke grupe su već dale jasnu podršku Predlogu ovog zakona i iznele argumentaciju zašto ga treba podržati. Meni je za ovo kratko vremena što je preostalo, ostalo da istaknem još tri pitanja.
Pre toga želim da ukažem na sledeće. Godine 2005. kada je donet Zakon o visokom obrazovanju, kada je označen početak reforme visokog obrazovanja, kada su utvrđeni ciljevi u toj oblasti, želim da kažem da je Predlog ovog zakona o izmenama i dopunama Zakona u stvari na tom tragu.
Zašto? Ciljevi koji su utvrđeni, to je neko ''barjače'' koje je pobodeno negde na nekom mestu kome se teži, kome se ide. Upravo ovaj predlog zakona je još jedan korak ka tom, korak koji je praksa, odnosno koji je život nametnuo i u tom smislu oni su ponudili predlog ovih izmena i dopuna. Dobro je što je tako, jer zakon ne dira u sistem visokog obrazovanja. Dobro je što je to tako, jer sistem visokog obrazovanja je stariji od svake vlade, pa i od moje.
Samo ću još pojasniti i dodati argumentaciju oko tri pitanja. Prvo pitanje se odnosi na kvalitet obrazovanja. Onaj koji treba najviše da brine o tome, vrhovno stručno telo je Nacionalni savet za visoko obrazovanje. Predlagač nudi rešenje kojim povećava reprezentativnost tog saveta, uključuje, što je po nama dobro, i institute kao sastavni deo visokog obrazovanja, dajući mogućnost da i naučni savetnici budu ti koji mogu biti birani i, naravno, ovog puta uključuje studente kao ravnopravne članove saveta po pitanjima koja su od interesa za studente. Mislim da to zaslužuje apsolutnu podršku.
Drugo što želim da istaknem, to je kada se govori o studentima. Oni su ipak centar zbivanja. U ciljevima visokog obrazovanja jedan od ciljeva je u stvari uključivanje studenata u proces visokog obrazovanja kao partnera. Mislim da su ovde dosta uvažene, što je dobro, potrebe studenata, a ja ću samo navesti koje su, tri-četiri primera. Prvo, što sam već rekao, uključivanje studenata kao ravnopravnih članova Nacionalnog saveta. Drugo, mislim da je jedna od najvećih vrednosti, što se vrlo jasno deklarisao predlagač, da država finansira one koji su uspešni. Da li je budžetski, da li je samofinansirajući, to više nije bitno, bitno je da li je on dobar student, odnosno uspešan. Zato je tu stavljena mogućnost da se upisuju svi oni koji imaju 60 bodova, ukoliko ulaze u tu kvotu, bez obzira da li je bio budžetski ili nije bio. Mislim da je to jedna od najvećih prednosti.
Naravno, podržavamo apsolutno i ovo što se u ovom periodu i uslovima sprovođenja reforme i teške ekonomske krize daje mogućnost studentima još dve godine da mogu da se upišu kao budžetski i sa 48 bodova, a povećano je i broj ispitnih rokova na šest ispitnih rokova.
Ono što je, takođe, važno, važno je za nas socijaliste, jer kad se govori o ovoj temi sve me podseća na onu rečenicu – svi smo mi pomalo socijalisti, važno je što Ministarstvo preuzima odgovornost kada je u pitanju visina školarine. Ostaje da ih fakulteti utvrđuju, ali po prethodno pribavljenom mišljenju Ministarstva. Šta to znači po našem mišljenju? Da Ministarstvo preuzima odgovornost u tom smislu da ona bude realna, objektivna, da bude i ekonomski održiva, ali isto tako, što je važno, socijalno izdrživa. Onda ona ima smisla i mi tu dajemo punu podršku u ovom predlogu.
Dotičem treće pitanje – sredstva. Jedan je od retkih zakona koji traži povećanje sredstava na nekoliko mesta, ali i kaže – neće budžet biti opterećen, ne traže se dodatna sredstva, nego na teret sadašnjih sredstava Ministarstva. To je za punu pohvalu, počev od onih članova Nacionalnog saveta i konferencija, finansiranja rada, konferencija univerzitetskih, akademskih, studentskih konferencija itd.
Mislim da je to za apsolutnu pohvalu. Jesu veća sredstva, ali ne veći budžet, nego na teret Ministarstva.
Na kraju, želim da dam dva konkretna predloga. Gospodine ministre, polazim od toga da vas znam dugo, znam da niste sujetni, znam da veoma uvažavate parlament i znam da vam je sasvim svejedno ko predlaže, a mnogo važnije šta predlaže. Pozivam vas da dobro obratite pažnju na sve amandmane koji su podneti, da ih iz tog ugla posmatrate i uvažite sve one koje možete, koji jesu na ovom pravcu, jer nam je stalo da taj zakon ima što veću podršku.
Još nešto, molim vas, pogledajte još jednom principe obrazovanja. Ukinuli ste tamo jednu tačku koja govori o evropskim i nacionalnim tradicijama i uveli drugu koja govori o vrednostima kulturnog nasleđa. Molim vas da bude jedno i drugo.
Sasvim na kraju, molim vas, da ne budu drugi veći socijalisti od nas, neka država preuzme obavezu finansiranja svih studenata master i doktorskih studija. Hvala. (Aplauz.)
Poštovana predsedavajuća, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici,  želim više radi javnosti da prenesem stav vezan za amandman Odbora na ovaj član o kome govorimo, odnosno na član 2.
Prvo, ja sam član Odbora. Imao sam predlog, kao i svi članovi Odbora, na sednici Odbora. Drugo, Poslovnik daje mogućnost da između načelne rasprave i rasprave u pojedinostima nadležni odbor može da da amandman. Odbor je to pravo iskoristio. Onog momenta kada je odbor usvojio amandman kao svoj, to je amandman odbora, bez obzira na to ko se sa kim konsultovao, kako, na koji način itd.
Želeo bih, razjašnjavajući ovo, da ne bi bila stvorena pogrešna predstava, da više reči kažem i o značaju ovog amandmana, ali i o ozbiljnosti rada Odbora i resornog ministarstva.
Zakon o sprečavanju zlostavljanja na radu je važan zakon. To smo prošli put u načelnoj raspravi konstatovali i rekli da je najvažnije da država šalje poruku i jasno kaže da je zabranjeno zlostavljanje na radu i istovremeno pokaže spremnost da se merama, a pre svega stvaranjem osnova kroz zakon, upusti u borbu protiv toga.
U čemu vidim ozbiljnost i Odbora i Ministarstva, kada je ovaj amandman, i ne samo ovaj, u pitanju? Samo da podsetim, kada je u pitanju ovaj zakon, Vlada je prihvatila dvanaest amandmana; Odbor za rad je podneo deset amandmana, očekujem da će ih Vlada prihvatiti, to su dvadeset dva amandmana na jedan zakon.
U čemu je takođe ozbiljnost? Samo ovaj amandman je obuhvatio četiri amandmana, ne dva, na neki način poštujući svakog ili grupu poslanika koji su ih podneli, a evo, stoji ovde u papirima, to su: Nataša Mićić, Kenan Hajdarević, jedan; to je grupa poslanika Srpske napredne stranke; to je delimično i amandman Milice Vojić-Marković, Donke Banović i Nikole Lazića; to je i amandman, malopre smo čuli, uvažene narodne poslanice Aleksandre Janković. Četiri amandmana su podneta bila na ovaj član Predloga zakona. Mislim da su i Odbor i nadležno ministarstvo pokazali veliku ozbiljnost, ceneći pre svega trud tih ljudi koji su podneli amandman želeći da učine zakon još boljim, primenljivijim itd.
Ovaj amandman koji je Odbor predložio jednostavno je pokupio od sva četiri amandmana ono što je moguće i predložio ga kao jedan celovit, a on je, kako je uvažena narodna poslanica Aleksandra Janković rekla, samo precizirao na koga se sve odnosi, odnosno proširio ono što je već bilo regulisano u tom zakonu.
Bio sam dužan da iznesem ovaj stav i da kažem, da prosto podsetim da je pokazana velika ozbiljnost, velika odgovornost (ne vidim ništa ružno što se Odbor konsultuje sa nadležnim ministarstvom) u okviru rasprave i posle rasprave o ovom zakonu, predlaganjem rešenja koja će sigurno popraviti zakon, učiniti ga boljim i naravno primenljivijim. Toliko. Hvala.
Vrlo kratko. Gospodin Šarović me je pomenuo u svom izlaganju; složili smo se da jeste amandman Odbora, ali u drugom delu je pokušao da dovede u pitanje ko ga je predložio. Predložio je Odboru predsednik Odbora, papir postoji, piše – predlog, piše – Meho Omerović. Odboru može da predloži svaki poslanik, član Odbora, i to smo razjasnili na sednici Odbora. Tu nema nikakvih dilema, ovo je samo zarad javnosti.
Inače, mnogo je važniji, ponavljam, kvalitet amandmana, kvalitet da obuhvati veliki broj amandmana koje su poslanici predložili, kvalitet koji se dobija u konačnoj verziji zakona.
Inače, ne pada mi na pamet da ulazim u polemiku, u raspravu šta je ko rekao na Odboru. Upao bih u zamku da od Skupštine pravimo „Farmu“ za neke televizije. Skupština je ipak ozbiljan organ, s ozbiljnim zakonima na dnevnom redu, s velikim brojem dobrih amandmana i prilikom da se raspravom o njima, u stvari, razjasnimo oko svih pitanja vezanih za ovaj zakon.
Uvaženo predsedništvo, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, Predlog zakona o sprečavanju zlostavljanja na radu i Predlog zakona o volontiranju su dva predloga zakona koja će poslanici Poslaničke grupe SPS - JS podržati i u danu za glasanje dati svoj glas za njih.
Unekoliko ću izneti stav naše poslaničke grupe kada su oba ova zakona u pitanju. Prvi zakon, zakon o sprečavanju zlostavljanja na radu, gospodine ministre, koji ima osnovnu poruku da država kaže – zabranjeno je zlostavljanje na radu, preduzećemo mere da to sprečimo, da zaštitimo one prema kojima je izvršeno zlostavljanje, da izreknemo sankcije, sve u svemu jeste zakon koji apsolutno odgovara politici moje partije, Poslaničke grupe SPS - JS i mi dajemo punu podršku takvom zakonu.
Neka sam ga nepravedno sveo u jednu rečenicu, ali zakon koji daje takvu poruku zaslužuje apsolutnu podršku, kao što ćemo i svaki zakon koji se bavi zaštitom radnika podržati do kraja, apsolutno.
Pođimo od Ustava, Ustav kaže da svako ima pravo na poštovanje dostojanstva svoje ličnosti na radu, bezbedne i zdrave uslove rada i potrebnu zaštitu na radu. Sasvim dovoljan osnov da se država pozivajući se na to preko zakona i drugim merama suprotstavi svemu onome što odudara od toga.
Zakon o sprečavanju zlostavljanja na radu je na neki način specifičan i, ponavljam, vrlo važan zakon, jer se bavi zaštitom, neće mi niko zameriti, pre svega radnika jer je on taj koji je meta zlostavljanja. Tačno je da je Zakon o radu predvideo u svojim odredbama zabranu neposredne i posredne diskriminacije i obezbedio jedan vid zaštite zaposlenih i lica koja traže zaposlenje, ali ovo je nešto novo, dublje.
Evidentno je da se pojavljuju novi oblici, vrlo perfidni; na jedan perfidan način, zlostavljanjem, radnici se dovode u bezizlaznu situaciju, koja može da se završi i bežanjem s posla, bežanjem iz te firme.
Naravno da je to karakteristično za sve zemlje. Srbija je povoljno tle za tako nešto. Srbija je zemlja u tranziciji, na prelasku iz jednog u drugi sistem, zemlja u kojoj je mnogo neuspešnih privatizacija, bez ili sa zakasnelom kontrolom. Srbija je, zbog egzistencijalne ugroženosti, surovih uslova opstanka radnika na radnom mestu, gde se smanjuje broj radnika, izuzetno povoljno tle za zlostavljanje na radu.
Čuli smo malopre razne primere kako se to čini, počev od toga da se radnik onemogućava da radi, da se lišava svih odgovornosti, obaveza i radnih zaduženja i da mu se stavlja do znanja da je suvišan; do toga da se zatrpava obavezama i zadacima koje ne može da stigne da završi, da je izložen stalnim kritikama, prigovorima itd., pod stalnim stresom i kritikom.
Vraćam se na ono pitanje ko su najčešće žrtve zlostavljanja u Srbiji. Opet radnik. Malopre smo čuli od gospodina ministra da od svih žrtava zlostavljanja uopšte preko 50% čini zlostavljanje na radu. Naravno, vrlo je moguće da žrtva zlostavljanja bude i rukovodilac, ali je to u sferi mogućeg, najčešće je to radnik i najčešće on plaća račune, kao što je inače platio račune za sve procese koji su se održavali u Srbiji. Naravno, odnosi se pre svega na novozaposlene, na one koji su proglašeni tehnološkim viškom, na one pred penzijom, a ne daj bože ako se neki radnik usudio da uoči i prijavi nepravilnost u radu ili da traži bolje uslove rada, eto odlične šanse da bude predmet zlostavljanja.
Želim da ukažem na jednu pojavu u Srbiji koju smatram značajnom. Smatram da sada, prilikom donošenja ovog zakona treba upozoriti na najvažniju stvar, a to je primena zakona. Glavno pitanje je kako prepoznati šta je zlostavljanje, a šta je striktna primena Zakona o radu. Tu će biti problem i glavno pitanje i mislim da se treba time pozabaviti.
Zašto to kažem? U Srbiji ima veoma mnogo pitanja gde poslodavci gledaju da zloupotrebe Zakon o radu i prođu bez posledica čineći zlostavljanje. Samo nekoliko primera: recimo, žrtvu zlostavljanja raspoređuju sa jednog radnog mesta na drugo, kako kažu - u interesu posla. Nude na potpis anekse ugovora, a ako ih radnik ne potpiše, u skladu sa Zakonom o radu gubi posao. Prave preraspodele radnog vremena, nude rad u smenama van mesta stanovanja, teraju zaposlene da rade dvokratno. Oni bahatiji neredovno daju plate, ne uplaćuju doprinose, vređaju i teraju na prekovremeni rad bez naknade, seksualno uznemiravaju, ucenjuju da se prihvate nemogući uslovi rada i sl.
Dakle, apsolutno je moguće da se radnik rasporedi na drugo radno mesto u interesu posla; apsolutno je moguće da se ponudi aneks ugovora. Šta je ključno pitanje – da li je to rezultat zlostavljanja ili objektivnih potreba u firmi? Ponovo upozoravam, kada je ovaj zakon u pitanju, glavno pitanje jeste njegova primena i prepoznavanje itd.
Ono što bih da istaknem kada je u pitanju ovaj zakon jeste da on utvrđuje, na neki način, četiri nivoa, kako bih rekao, kad je u pitanju sprečavanje, odnosno zaštita od zlostavljanja. Prvi prioritetno insistira na tome, prednost daje preventivnim merama i sprečavanju da dođe do zlostavljanja, što je logično i normalno i što svakako treba podržati. Predviđene su mere i obaveze, pre svega obaveze poslodavca jer je on taj koji je dužan da stvori takve uslove rada u kojima će biti onemogućeno zlostavljanje zaposlenih. Drugo, ako već dođe do toga, zakon predviđa zaštitu zaposlenih na dva načina, a prvi je da insistira i daje prednost mirnom rešavanju tog spora, uz posredovanje. Skoro smo, ako se sećate, prošle godine, razgovarali o jednom zakonu, Zakonu o mirnom rešavanju radnih sporova. To je ta varijanta.
Šta podrazumeva mirno rešavanje sporova? Da onaj ko je žrtva zlostavljanja ima pravo da pokrene postupak za zaštitu. Poslodavac je obavezan da ponudi posredovanje; sporazumno određuje, i onaj ko je žrtva zlostavljanja i onaj ko to čini, posrednika. Data je jedna šira lepeza ko može da bude posrednik; može da bude neko ko je sa spiska samog poslodavca, neko ko je sa spiska organa ili organizacija koje se bave time, pa i udruženja koja se bave time, ali uvek je najvažnije da to mora da bude neutralna ličnost, ličnost koja uživa poverenje, jer je on taj koji vodi postupak posredovanja.
Dobro je takođe i što je data mogućnost da predsednik sindikata učestvuje u tom sporu. Dobro je, i uvek će biti dobro, kada se sindikati na pravi način uključuju kada je u pitanju zaštita zaposlenih.
Takođe je dobro to što su u pripremi ovog zakona učestvovali svi socijalni partneri, jer se na sve njih odnosi. Dobro je što se odnosi na sve poslodavce, dakle, ne samo one u firmama, kako mi to obično kažemo, već i na one u državnim organima, organima jedinica lokalne samouprave, teritorijalne autonomije itd., jer i tu i te kako ima zlostavljanja radnika na radu.
Četvrti, kada se zaštita zaposlenog ne obavi na miran način, uz posredovanje, ostaje sudska zaštita, koja je naravno isto tako hitna kao i kada je u pitanju posredovanje. Na taj način omogućuje se da ta institucija bude u funkciji zaštite zaposlenih. Konačno, sankcije su predviđene za sve one koji se ne pridržavaju zakona.
Završiću sa tim da zakon daje dobru osnovu, ali glavni posao će biti primena zakona. Glavni posao je prepoznavanje šta je to zlostavljanje i glavni posao je da država energično svojim merama učini da se do kraja zaštite svi oni koji su moguće žrtve. Daćemo punu podršku Predlogu ovog zakona.
Kada je u pitanju zakon o volontiranju, samo u nekoliko rečenica želim da iskažem stav Poslaničke grupe SPS-JS. Čuli smo od gospodina ministra da naš pravni sistem ne poznaje volontiranje, ali ga život, mogu čak reći i tradicija, i te kako poznaje. Volontiranje se, ili možda je bolje reći dobrovoljni rad bez naknade, javlja u raznim oblicima, od tradicionalnih oblika pružanja uzajamne pomoći; setimo se, u mnogim krajevima Srbije se to naziva moba, kada su se ljudi okupljali na dobrovoljnoj bazi i pružali pomoć jedni drugima u raznim situacijama.
Bez obzira na različita mišljenja, želim da podsetim na jednu vrstu dobrovoljnog rada, a to su omladinske radne akcije. Omladinske radne akcije su bile prepoznatljive u ovoj zemlji; u vreme kada su održavane veoma su doprinele razvoju ove zemlje, na njima su se pored puteva, pruga i mostova pravili i ljudi. I te kako velika poruka i od tada... Dakle, volontiranje, dobrovoljni rad je postojao i on postoji. On nije bio pravno regulisan i dobro je da ga na ovaj način i pravno regulišemo.
Želim da istaknem neke stvari kada je volontiranje u pitanju. Ponavljam, kada je Poslanička grupa SPS-JS u pitanju, ako volontiranje ima za cilj da učini dobrobit nekom drugom, drugoj organizaciji ili za opšte dobro, ako je neprofitno, ako je van radnog zakonodavstva, ako doprinosi aktivnom uključivanju građana u društvene procese i razvoju humanijeg i ravnopravnijeg demokratskog društva jednakih mogućnosti, kao i poboljšanju kvaliteta života građana, za nas socijaliste je to sasvim dovoljan razlog da damo svoj glas za ovaj zakon. Dakle, mi podržavamo samu ideju, suštinu dobrovoljnog rada.
Kada je u pitanju sam tekst, želimo da istaknemo da ima potrebe još detaljnije razgovarati o svakom od ovih rešenja. Zašto? Da bismo dobili jedan zakon koji bi apsolutno do kraja obradio tu oblast i svakom bio u interesu.
Zakon prepoznaje tri kategorije: volonter (onaj koji dobrovoljno radi), organizator volontiranja (onaj koji to organizuje) i korisnik volontiranja (onaj koji ima vajde od toga). Svi oni treba da budu zaštićeni. Naravno, uz podršku zakonu gde su zaštićeni volonter i korisnik volontiranja, ali treba još jednom pogledati onaj deo koji govori o ugovorima, da li na neki način onemogućavamo organizatoru volontiranja, da li treba to učiniti jednostavnijim i lakšim, a sve u cilju da razvijamo i podstičemo ovu delatnost?
Želim da ukažem na još jednu mogućnost, na šta treba obratiti pažnju. To su zloupotrebe volontiranja (to je čak jedno načelo u zakonu), da ne bude u tom smislu da se zameni rad i da ne bude sticanje dobiti. Onda ono više nema smisla.
Izvinjavam se gospodinu ministru, ali smatram da ovaj amandman treba još detaljnije objasniti, upravo iz razloga o kojima je govorila uvažena poslanica Plećević. Ovaj amandman, koji je Odbor usvojio, obuhvata sve ono što je narodna poslanica Plećević predložila, a predložila je da se Poreska uprava obaveže da dostavlja podatke o utvrđenom doprinosu i naplaćenom doprinosu za obveznike samostalnih delatnosti, i, plus, poljoprivrednu delatnost i posebne kategorije obveznika doprinosa.
Mislim da je značajno ovo istaći, da javnost stekne pravu informaciju o ozbiljnosti, bar kada je reč o odboru čiji sam član, koji, kada razmatra amandmane, ne gleda čiji su, već kakvi su. Smatrali smo da ima osnova za tako nešto, ali da ga treba još kompletnije prikazati, još kompletnije obuhvatiti.
Želim ovde da ponovim i stav poslaničke grupe SPS-JS izrečen u načelnoj raspravi, da mi dajemo snažnu podršku ovom zakonu. Možemo ga zvati tehničkim, kompjuterskim, kako god hoćete, ali po našem mišljenju, ovo je veoma važan zakon.
Ako se svi slažemo da sadašnji sistem socijalnog osiguranja ne funkcioniše kako treba, da je veliki deficit u oblasti socijalnog osiguranja između ostalog i zbog nenaplaćenog doprinosa, ako svaki od fondova socijalnog osiguranja vodi posebnu evidenciju bez ikakve usklađenosti, ako poslodavac na nekoliko mesta mora da predaje prijave, odjave, promene itd., ako, nažalost i najvažnije, osiguranik, čovek tek kada dođe na šalter Fonda PIO sazna da nema uslova za penziju jer mu godinama nije uplaćivan doprinos, onda je za nas to veliki razlog da se donese ovaj zakon.
Da ne napravimo zabunu, Centralni registar ne naplaćuje doprinose, Centralni registar ima cilj da obezbedi jedinstvenu bazu na jednom mestu, usaglašenu od strane svih fondova, a bez prave informacije, bez prave evidencije onima koji treba da se bave naplatom doprinosa, imamo situaciju o kojoj sam malopre govorio.
Zato upotrebljavam izraz snažna podrška, jer smatram da je ovo veoma važan zakon. Smatram da će biti od koristi i državi, jer će bar u delu doprineti da se smanji deficit. Nenaplaćeni doprinosi doprinose većim dotacijama iz budžeta i to je ono što budžet može da očekuje kao korist. Znači, ne idu pare od doprinosa u budžet, nego neće budžet plaćati. Poslodavac ne mora da juri po raznim zgradama da preda prijavu, već će sve na jednom mestu. Na kraju krajeva, onaj koji je u celoj stvari najvažniji, osiguranik, čovek, mesečno može da sazna da li su mu uplaćeni doprinosi ili nisu. Treba li većih razloga da se podrži ovakav zakon?
Svi ćemo se složiti da, kada čovek odradi radni vek, ima pravo na zasluženu penziju, i to nije stvar dobre volje države, nego njegovo pravo koje proističe iz osiguranja, ali se suoči s tim da ne može da ostvari jer tad saznaje da nisu uplaćeni doprinosi. Svi ćemo se složiti s tim da svaki čovek u Srbiji ima pravo da bude zdravstveno osiguran, pravo na zdravstvenu zaštitu, a ovo će omogućiti da se izbegne situacija da on sazna da ne može da overi knjižicu zato što nisu uplaćeni doprinosi socijalnog osiguranja.
Dakle, imajući sve to u vidu, mislimo da je ovo pravi korak koji je Vlada učinila da bi rešila ove probleme. Želim, pošto se neću više javljati po drugim amandmanima, da, upravo dajući ovakav stav povodom ovog predloga zakona mojoj vladi, od moje vlade zatražim da isti sledeći korak koji napravi mora da bude još energičniji, a to je da se ovo sprovede u delo.
Pozivam moju vladu da ne dozvoli da ovakav značajan zakon bude devalviran zbog toga što je pri kraju predvideo dosta rastegljive rokove. Tu odmah da se razumemo, ima jedan deo koji govori da se do 2012. godine može podnositi, čak dotle, jedinstvena prijava u neelektronskom obliku. To se može tolerisati iz prostog razloga što je potrebno u firmama koje nemaju te uslove da ih stvore, pa tek onda da predaju u elektronskom obliku. Ali, molim vas, opet da ne bude zabune, neće se zakon primenjivati tek tada.
Jedinstvena prijava u roku od dva meseca mora da se utvrdi, precizira i tada prestaju da važe zakoni u oblasti penzijsko-invalidskog i zdravstvenog osiguranja i osiguranja za slučaj nezaposlenosti u delu kada se govori o prijavama. Znači, on se primenjuje odmah. Ovde je pitanje rok do kada moraju da se stvore uslovi za prijave u elektronskom obliku, što će svakako biti.
Smatram da Vlada mora još jednom ozbiljno da razmotri da li trebaju dve i po godine Poreskoj upravi da stvori uslove da zbirnu poresku prijavu tek od 1. januara 2013. godine dostavlja Centralnom registru, a ona je uslov da bi Centralni registar dostavljao fondovima M-4 obrasce na jednom mestu. Mislim da tu Vlada mora još jednom da dobro pogleda, da dobro sagleda da je to suviše dug rok. Svi ovi drugi rokovi mogu da se tolerišu zato što stvaraju mogućnost da se primeni zakon, a ostavljaju krajnji rok do kad treba da se primeni u celini, u elektronskom obliku, ali ovaj član treba još jednom pogledati do kraja.
Inače, uz to što sam tražio, mislim da je zakon dosta jasan, dobar i da treba svi da ga prihvatimo, jer rešava velike probleme. Hvala.
Poštovana predsednice, uvažena gospođo ministarka, dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 19. Predloga zakona, sa ciljem da ukažem na jednu nepravdu koja se provlači još od donošenja Zakona 2007. godine.
Naime, svojim predlogom tražio sam da se ta nepravda ispravi. O čemu se radi? Zakonom o pravu na besplatne akcije, koji je donet 2007. godine, predviđeno je bilo da pravo na akcije bez naknade imaju građani koji nisu iskoristili pravo na akcije po Zakonu o svojinskoj transformaciji na bilo koji način, koji nisu na bilo koji način iskoristili pravo.
Oni koji su po Zakonu o privatizaciji 2001. godine makar i delimično iskoristili pravo na besplatne akcije, imali su pravo na onaj ostatak. U čemu je nepravda? Onaj ko nije iskoristio akcije u celosti po Zakonu o svojinskoj transformaciji nije imao pravo na besplatne akcije, a onaj koji nije iskoristio u celosti pravo po Zakonu o privatizaciji je imao. Tada smo upozoravali i ukazivali tadašnjoj Vladi da je to nepravda, i da je to diskriminacija i da je to neprihvatljivo jer dovodi ljude u nejednak položaj.
Moj pokušaj da kroz ovaj amandman, koristiću vreme poslaničke grupe, ispravim, na njega je Vlada odgovorila vrlo argumentovano, moram da kažem, prihvatam obrazloženje Vlade - nije moguće to sada učiniti, to prevodim, iz razloga što je postupak kontrole ispunjenosti uslova za sticanje besplatnih akcija u skladu sa Zakonom o pravu na besplatne akcije i novčanu naknadu koju građani ostvaruju u postupku privatizacije završen, a uz primenu uslova iz navedenog člana i da bi se sada, kada bi se prihvatio ovaj amandman, svakako građani doveli u neravnopravan položaj jer bi podrazumevalo i neke revizije i sve ostalo.
Potpuno se slažem da je u ovom trenutku to sada stvarno nešto što ne može da se ispravi. Želim još jednom da ukažem, nažalost, nepravda na koju smo ukazivali i 2007. godine, i dalje je ostala prisutna.
Ali, koristiću ovo obrazloženje, smišljeno obrazloženje Vlade da to sada nije moguće jer bi bio veliki karambol, uslovno da kažem, revizije, da bi se na taj način doveli u neravnopravan položaj svi oni naredni koji bi to radili, koristeći to obrazloženje želim da izrazim žaljenje što nije razmatran i nije usvojen amandman gospodina Mome Čolakovića.
Koliko se sećam, on je odbačen kao neblagovremen. Nažalost, ni Odbor nije iskoristio svoje pravo da ga predloži kao odbor. O čemu se radi? Radi se o tome da su opet u osnovnom zakonu pravo na besplatne akcije imali građani, pa je nabrojano šest preduzeća: NIS, EPS, "Telekom", JAT, "Gelenika", Aerodrom "Beograd".
Smatram da je potpuno neosnovano što su iz ovog predloga zakona izbačeni i JAT i "Galenika". Nema nikakvih razloga, to je nešto što je građanima već ponuđeno u osnovnom zakonu 2007. godine. Razmišljao sam da pozovem Vladu da još jednom razmisli o tome.
Inače, taj amandman je tražio da se podnese Savez samostalnih sindikata Srbije i oni su potpuno u pravu, smatrajući, kada se traži da se podnese taj amandman, da nema nikakvog osnova da se te dve firme isključe, da tako kažem, iz ovog zakona, odnosno da se i na njih ne odnosi onih 15% akcija koje bi se delile besplatno građanima koji su stekli ta prava.
Naravno, znam i svestan sam da je kriza učinila svoje, da akcije padaju, vrednost pada, ali to treba da nam bude, po našem mišljenju, i motiv da ne prodajemo brzopleto, pa ni "Galeniku".
Mislim da je "Galenika" jedna firma, pogotovu sada koja je pri završetku investicionog jednog projekta, koja će višestruko uvećati svoje vrednosti, a bio bih veoma zadovoljan ako bi se država opredelila da, kao ozbiljna država, ima jednu ozbiljnu farmaceutsku kuću u većinskom vlasništvu, iz mnogo razloga.
Da sada dalje ne objašnjavam o tome, mislim da je šteta što ovaj amandman Sindikata nije usvojen, jer ne remeti koncept čitavog zakona, ne dovodi u pitanje sve to, a može da dovede kod građana u sumnju zbog čega se nešto što je već stečeno, da tako kažem pravo, ne nalazi po novom.
Zato, podržavajući Vladu u obrazloženju neprihvatanjem mog amandmana, smatram da upravo to obrazloženje daje još veće obrazloženje da je trebalo prihvatiti amandman Sindikata kada su u pitanju ove dve firme, da i pravo na besplatne akcije te dve firme ostane, kao što je to bilo u zakonu.
Zaključiću, podržavam obrazloženje Vlade na moj amandman. Još jednom koristim priliku da je nepravda učinjena prošli put kada je zakon donošen i pored našeg zalaganja tada da se to ispravi, znam i svestan sam da sada ispravka ta nije moguća, ali vas još jednom pozivam, razmislite još jednom o amandmanu Sindikata da se ove dve firme vrate, kako bih rekao, u zakon koji je važio do sada, osim ako ne bude orijentacija da "Galenika" ostane u većinskom vlasništvu, što tek najviše pozdravljam. Hvala lepo.
Poštovani predsedavajući, uvaženi gospodine ministre, predstavnici Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, u ime poslaničke grupe SPS-JS ću izneti stav poslaničke grupe o predloženim zakonima.
Malo više ću se zadržati na Zakonu o Centralnom registru obaveznog socijalnog osiguranja i nešto o Zakonu o potvrđivanju Konvencije Međunarodne organizacije rada broj 183 o zaštiti materinstva. Usput da kažem, taj zakon nije povučen. Povučen je neki drugi.
Na početku sam se opredelio da iznesem tri činjenice koje karakterišu sadašnje stanje sistema socijalnog osiguranja. Njihovo iznošenje uveren sam da će biti dovoljno jako obrazloženje za potrebu donošenja ovakvog jednog zakona, Zakona o Centralnom registru.
Prvo, sadašnji sistem socijalnog osiguranja proizvodi, da tako kažem, dovodi do deficita sistema socijalnog osiguranja. Razlog za to je, između ostalog, i neuplaćen doprinos. Posledica toga je – država ima veći trošak. Budžet ima veći trošak. Druga posledica je – prava građana nisu zagarantovana do kraja.
Drugo, a to je već drugo pitanje – prava pojedinaca time nisu zagarantovana u ovoj oblasti.
Što je još gore, pojedinac saznaje za to kad je kasno. Danom dolaska u službu PIO saznaje da nema uslove za penziju jer nisu uplaćeni doprinosi.
Treće pitanje za koje smatram da karakteriše sadašnji sistem socijalnog osiguranja, to je evidencije različite u različitim fondovima oblastima. Kako to naš narod kaže, svaka vaška obaška. Različito se vodi u PIO, zdravstvenom osiguranju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti stanovništva na tržištu rada, bez ikakve koordinacije i usklađivanja. Kada tome dodamo veoma aktuelno pitanje zadnjih meseci, a to je reforma penzijskog sistema koja sledi, nemoguće je preskočiti ovo pitanje.
Naime, do sada, imajući u vidu učešće u budžetu Fonda PIO, glavna povika je bila na penzionere, do okrivljavanja njih što imaju zarađene penzije koje proističu iz osiguranja, a ne kao neka socijalna davanja. Skoro niko ili veoma malo se bavio time kakva je naplata doprinosa i izveštavanje o tome, a bez toga nije moguća prava reforma penzijskog sistema.
Što je najgore, malopre smo čuli podatke, procena je negde oko 180 milijardi dinara nenaplaćeno. Toliko manje u budžetu države Srbije. Niko još ne zna koje firme, a da ne govorimo o pojedincima na koje se to odnosi.
Zato mislim da je ovih nekoliko pitanja, po meni, dovoljno obrazloženje za nužnost donošenja zakona o centralnom registru obaveznog socijalnog osiguranja. Šteta što ga ni jedna Vlada do sada nije predložila, da bismo to na vreme predupredili sa još manjim posledicama.
Zato ćemo kao poslanička grupa SPS – JS dati punu snažnu podršku donošenju zakona o centralnom registru obaveznog socijalnog osiguranja. Cilj koji se želi postići time u stvari opravdava ovako nešto.
Šta je cilj? Da se uspostavljanjem centralnog registra konačno uspostavi i vodi centralna baza podataka, koja je prvo jedinstvena, a drugo usklađena, i kao takva ona je u interesu i Vlade, države, u interesu poslodavca, u interesu pre svega i osiguranika.
Zašto u interesu države? Zato što će imati jedan efikasniji sistem socijalnog osiguranja i sigurno povećana sredstva u budžetu. Zašto u interesu poslodavca? Zato što će imati jednostavniji sistem prijavljivanja, promena prijave, odjave, bez mnogo administriranja.
Konačno, zašto će osiguranik imati vajde? Što će upravo mesečno imati informaciju da li mu se uplaćuju doprinosi ili ne uplaćuju. Dakle, pojednostavljeno rečeno, svi imaju vajde od toga i trebalo bi ga što pre doneti.
Želim samo da istaknem vrlo kratko sedam karakterističnih pitanja kada je u pitanju centralni registar, odnosno šest, a sedmo – želim da postavim mojoj Vladi pitanje.
Prvo, karakteristika centralnog registra je što će uspostaviti jedinstvenu i usklađenu bazu podataka, o čemu sam već govorio. Druga karakteristika je što će obezbediti povezanost ključnih igrača, da tako kažem, u ovoj oblasti, a to je Fond PIO, zdravstvenog osiguranja, osiguranja za slučaj nezaposlenosti, Poreske uprave i da ne nabrajam dalje. Pri tome, istaći dnevnu ažurnost centralnog registra, dakle, nešto što omogućuje i da bude jedinstven i da bude usklađen i da bude povezano i da bude vrlo efikasno.
Redovna mesečna kontrola, analiza i usaglašenost svih podataka obveznika uplate doprinosa, naravno, osiguranika omogućuju ono o čemu sam govorio, glavno pitanje, a to je da osiguranik ima mesečnu informaciju da li mu se ili ne uplaćuje doprinos, a istovremeno veoma brzo može da se evidentira nesavestan poslodavac, a ne, kao što smo imali situacije, kada prođe mnogo godina, da onda više ne može ni da se utvrdi ko su ti poslodavci, o kome se radi, ko su ti pojedinci.
Takođe, jedna važna obaveza koja se utvrđuje za Poresku upravu veoma značajna, a to je da pored zbirne prijave, koja inače radi uplate svih doprinosa, obavezuje se da vodi pojedinačno za svakog osiguranika i po svakom osnovu. Dakle, koncentrisano sve na jednom mestu, obaveza svih njih da dostavljaju i pravo korisnika da bude informisan da li su doprinosi uplaćeni.
Naravno, uvođenje jedinstvenog broja, kao peto pitanje, i o obvezniku i o osiguraniku koji će, naravno, da služi svim korisnicima tih podataka, ali mislim da je to još važnije što ćemo uspostaviti neki prvi korak ka dolasku do toga da nam to bude jedini broj koji se odnosi na bilo koju ličnost u ovoj zemlji.
Konačno, kada sam govorio o interesu poslodavaca, neće više biti prijava Fondu PIO, Fondu zdravstvenog osiguranja, Fondu za osiguranje za slučaj nezaposlenosti, pa onda promene, pa onda odjava, pa trči iz jedne u drugu filijalu, već se uvodi jedinstvena prijava koja se dostavlja Centralnom registru, koja obuhvata, omogućuje i prijavu, i promenu i odjavu. Dakle, to je to veliko olakšanje racionalizacije kada su u pitanju troškovi i posao, a odnosi se na poslodavce.
Naravno, svi se sećamo koliko, i sad nam je prisutno, koliko problema u jurnjavi da se popune M4 obrasci, da li su ga predali, čini mi se, valjda je sada do kraja aprila ili kako bi, da li su obuhvaćeni, nisu itd. Na ovakav način, ovako kako je zamišljen centralni registar, omogućuje, to je sada njegova obaveza, da on Fondu PIO do februara dostavi sve podatke za svakog osiguranika po svim osnovama.
Dakle, veoma jednostavan sistem koji će se uspostaviti, koji omogućuje i efikasnu naplatu i efikasno ostvarivanje prava pojedinaca i, naravno, koji omogućuje racionalizaciju posla u toj oblasti, olakšanje poslodavcima u administriranju i nema nikakve dileme da ovakvo pitanje, ovakav koncept treba apsolutno podržati.
Imam jedno pitanje za Vladu ili jedan poziv. Koliko god je greška prethodnih vlada što to nije do sad urađeno, nemoj da ova naša upadne u to da sad ovo zaboravi. Pitam vrlo konkretno, znam da postoje tehnički problemi, tehničke mogućnosti da se dođe do toga – da li je ovo prevelik rok za usaglašavanje od tri godine? Da li postoji prostor da se to efikasnije uradi?
Pazite, još tri godine ćemo raditi po starom, tako što će se predavati ili Fondu PIO ili Fondu za zdravstveno osiguranje prijava, ali po zakonskim propisima koji su važili. Nije li to mnogo? Nije li to možda i vreme koje treba iskoristiti da zaživi u potpunosti ovaj Centralni registar sa ovakvim konceptom?
Dajem priliku Vladi da vrlo detaljno objasni ovo pitanje kroz pitanje da li postoji mogućnost za smanjenje roka ili ne? Ako ne, javnosti mora da se da jasan odgovor koji su to problemi, koje su to tehničke mogućnosti, odnosno nemogućnosti da se sprovede.
Ponavljam, poslanička grupa SPS-JS daće apsolutnu podršku ovom predloženom zakonu i smatra da ga što pre treba doneti.
Zadržaću se kratko na Predlogu zakona o potvrđivanju Konvencije Međunarodne organizacije rada 183 o zaštiti materinstva. Ova konvencija je usvojena 2000. godine i ne vidim razloga zbog čega je stajala sve ovo vreme, pogotovo što je sva prava koja su evidentirana u Konvenciji, već su predviđena našim pozitivnim zakonskim propisima.
Želim da zadržim pažnju na samo tri pitanja. Pravo žene na trudničko bolovanje, trudnoću, održavanje trudnoće, na porodiljsko odsustvo, odsustvo radi nege deteta do godinu dana je pravo koje je predviđeno našim Zakonom o radu.
Konvencija traži da porodiljsko odsustvo bude minimum 14 nedelja. Preporuka traži da bude 18. Mi već to imamo tako što je mesec dana najmanje pre i tri meseca najmanje posle. Dakle, nema nikakvih razloga što se toga tiče da to ne kažemo, a da ne pričam još o drugoj stvari, za drugo dete, za treće dete itd. povećava se to odsustvo na dve godine itd.
Predlog mojoj Vladi da razmisli o drugom pitanju koje tangira ova konvencija, a to je pitanje o održavanju trudnoće.
Zakon o radu kaže da se isplaćuje naknada najmanje 65%. Zakon o zdravstvenom osiguranju je rekao 65%. Predlažem, a imajući u vidu neka iskustva koja se događaju u Srbiji želim da istaknem primer Beograda, na čijem čelu je koalicija kao i na nivou Republike, uz podršku LDP-a, koji je preuzeo na sebe u prošloj godini 23.500 isplata za trudnice do 100%. To je 365 miliona dinara.
Pored toga, Beograd je preuzeo na sebe da nezaposlenim ženama da jednokratnu novčanu pomoć prilikom porođaja od 40 hiljada za prošlu godinu, negde oko četiri hiljada žena je koristilo, a 50 hiljada za ovu godinu. To je 250 miliona dinara.
Želim da istaknem, kao pozitivan primer, primer Beograda i svih onih opština koje se trude da na taj način u ovim uslovima ekonomske krize pomognu tim kategorijama građana.
Naravno, svestan sam i toga da je Beograd imao te finansijske mogućnosti. Svestan sam i toga da ima opština koje ne mogu, ali ima i onih koje imaju političko raspoloženje da to urade i onih koji o tome ne razmišljaju.
Moj predlog je mojoj Vladi da razmišlja i predvidi da trudničko bolovanje 100% bude u Srbiji i da jednostavno iznađemo način i sredstva, i da na taj način podstaknemo i da pomognemo ovu oblast materinstva, zaštitimo materinstvo.
Trudnoća nije bolest, trudnoća je nešto lepo, nešto što treba podsticati, nešto što treba zaštititi. Mislim da treba razmišljati u tom pravcu da se i trudničko bolovanje takođe podigne na nivo 100%. Ponavljam, to je nešto što je lepo, nešto što je plemenito, to nije bolest.
U obavezi smo i želim da verujem da je to tako i da ćemo to uraditi, da pružimo pun doprinos u podsticanju toga i u zaštiti materinstva.
Treće što se odnosi na pravo žene, na povratak na isto radno mesto, na pravo žene da ne bude izložena testu na trudnoću prilikom prijema, na pravo žene da bude zaštićena, da ne može da bude otpuštena za vreme trudnoće, jeste nešto što je predviđeno našim pozitivnim propisima i to je nešto na šta Vlada treba da obrati pažnju da bi se to striktno provodilo.
Iskoristio sam priliku da navedem nekoliko ovih primera, da pozovem Vladu na to da razmišlja o povećanju naknade za trudničko bolovanje i bolovanja za vreme trudnoće i da dam punu podršku i ovom predlogu zakona o potpisivanju Konvencije Međunarodne organizacije rada broj 183 o zaštiti materinstva.
Naša poslanička grupa će u danu za glasanje glasati za sva tri zakona glasati i dati snažnu podršku.
Poštovano predsedništvo, gospodine ministre, predstavnici Ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, Poslanička grupa SPS-JS će podržati Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o izbeglicama. Želim da, u ime poslaničke grupe, ukažem na četiri pitanja, da podstaknem i raspravu o tome, a istovremeno da pozovem da, imajući u vidu da je u pitanju veoma značajan zakon koji se posle toliko godina menja, svi damo svoj doprinos da, u krajnjem slučaju, svi amandmani budu razmotreni na najbolji mogući način, preuzmu sva ona rešenja koja doprinose poboljšanju ovog zakona.
Ovo govorim iz sledećeg razloga: imajući u vidu da se Srbija, tako mogu da kažem, pokazala kada su u pitanju izbeglice. Zakon o izbeglicama je donet 1992. godine. To je bilo vreme kada su se i Srbija i svet suočili sa jednom novom definicijom izbeglica, jednim novim konceptom, novom kategorijom. Zašto? Radi se o licima koja su prognana iz delova jedne države u deo druge države. Radi se o licima koja su pripadala SFRJ. To je bila jedna jedinstvena država u kojoj su svi građani imali ista prava, isti pravni status. Prema tome, ne radi se o licima koja su iz neke treće države prognana došla u Srbiju, pa postala izbeglice. To je ta nova kategorija koja je tada nastala, ali je očigledno nastala kao posledica progona iz drugih jugoslovenskih republika.
Tada je donet zakon koji je, što je i normalno, imao u osnovi potrebu zbrinjavanja ljudi i ostvarivanja njihove socijalne sigurnosti. Prema tome, trebalo je zbrinuti te ljude. Mislim da je Srbija to uradila na najbolji mogući način, prihvatanjem preko 600.000 građana drugih republika, koji su prebegli u Srbiju. Dakle, Srbija je preuzela stanovništvo veličine jedne države, danas nezavisne Crne Gore. Dakle, jednu Crnu Goru je prihvatila pod svoje okrilje, pružila sve vrste pomoći koje su mogle da se pruže u to vreme. I to je jedan period.
Drugo što treba istaći, posle 2000. godine javlja se jedan nov polaritet, kada se država Srbija opredeljuje, ne samo za zbrinjavanje, prošlo je mnogo godina, već i za početak nekog trajnog rešavanja. I, konačno, država Srbija danas, Vlada u ime Srbije, posle dužeg vremena izlazi sa Predlogom zakona o izmenama i dopunama Zakona, koji sada u osnovi ima tri stvari: zbrinjavanje, ostaje, ali otvara pitanje i stvara normativne pretpostavke, iskazuje svoju ozbiljnost i politiku da trajno reši, u okviru svojih mogućnosti, taj problem, a trajno rešenje izbeglica jeste povratak u republiku iz koje su izbegli i integracija u Srbiji, gde se nalaze.
Želim samo u nekoliko da iskomentarišem sva tri. Kada je u pitanju zbrinjavanje, dakle, prihvat, smeštaj, pomoć, materijalna i druga, ishrana itd, i dalje su prisutni u Srbiji. Kada je u pitanju zdravstvena zaštita, rad, zapošljavanje, oni imaju prava kao i svi građani Srbije.
Naravno, kada se govori o ove druge dve kategorije, ''povratak'' i ''integracija'', prvi put se država zakonski određuje da je spremna da pruži pomoć i omogući integraciju izbeglim licima. U Zakonu država kaže da su to lica koja ne mogu da se vrate u republiku iz koje su prebegli, da su to lica koja ne žele da se vrate u strahu od progona i diskriminacije.
Ovaj zakon stvara normativne pretpostavke za pružanje pomoći tim ljudima u procesu integracija.
Želim ovde da istaknem u prvi plan, koliko god je pohvala opredeljenju Srbije za integraciju tih ljudi, bez diskriminacije, u skladu sa mogućnostima koje ima, i dalje se pred Srbijom nalazi zadatak broj jedan, najvažniji, a to je ''povratak''. Ne sme ni Srbija, zato što se opredeljuje za integraciju, da odustane od onih aktivnosti koje će omogućiti povratak tim ljudima. Ne sme ni u drugim državama u okruženju da se stekne utisak da se zato što je Srbija spremna na integraciju tog stanovništva u svojoj državi sa njih skida obaveza rešavanja tih pitanja.
Smatrao sam da to treba istaći, da ne bismo zaboravili da je i dalje glavno pitanje povratak izbeglica.
Treći segment, na koji želim da ukažem, to je upravo ovo pitanje, koje je, čak, možda, provociralo i iniciralo donošenje ovog zakona, a to je rešavanje stambenih potreba izbeglica koje se nalaze u Srbiji. Stvara se jedan zakonski okvir, čak, najveći deo zakona je posvećen tome, da se u okviru podrške i pomoći integraciji Srbija obavezuje da u okviru svojih mogućnosti pruži pomoć izbeglicama u rešavanju stambenih potreba. I upravo iz razloga, što je, siguran sam, bilo različitih iskustava, ona vrlo precizno određuje kako se mogu rešavati ta pitanja: davanjem na korišćenje na određeno vreme, zakup na određeno vreme, otkup, pružanjem pomoći dodelom sredstava za poboljšanje uslova stanovanja, kupovinom građevinskog materijala, kupovinom seoske kuće, precizno nabrajam.
Ono što je, takođe, važno istaći, a to je, vrlo precizno, ko ima pravo na to. I, ako mogu ovih šest tačaka koje su navedene u članu 19b, uz rizik, da prevedem u jednu, ima i onih koji nemaju nikakvu nepokretnost ni ovde ni tamo, da tako kažem.
Dalje, kada se taj zakon pogleda, precizno predviđa proceduru za dodelu sredstava i, između ostalog, precizno određuje kako se jedna od tih pet varijanti može koristiti, a to je ''otkup''. Otkup jeste pod povoljnim uslovima, jer kaže zakon – vrednost objekta umanjena za 50%, a onda, dalje nabraja kategorije, izgrađen po principu delimične gradnje još 40%, pa onda, ako su u pitanju invalidi još 10%, s tim što je određeno da može biti najviše 90% umanjenja u odnosu na cenu.
Na kraju, kada je u pitanju ta procedura, kada se daje pomoć u vidu dodeljivanja seoske kuće, građevinskog materijala, obavezuje se onaj ko to koristi, dobija, da i sam doprinese završetku tog posla – rešavanje problema izbeglica, tako što će, naravno, tek posle pet godina, delimično, opet po skali, vraćati ta sredstva.
Sve u svemu, mislim da je to značajan iskorak, mislimo da je to značajno, ističe Srbiju u prvi plan, u smislu ozbiljnog i odgovornog odnosa prema ovom problemu i nameće, a Srbija treba i dalje da nameće državama u okruženju glavnu obavezu da su oni u obavezi da reše problem izbeglica koje su izbegle sa te teritorije, i od toga Srbija ne sme da odustane.
Naravno, ima tu čitav niz konkretnih pitanja, počev od stanarskog prava u Hrvatskoj, koliko raspolažem podacima, oko 50 hiljada penzionera izbeglih iz Hrvatske, i čitav niz drugih pitanja.
I sasvim na kraju, mislim da se, bar normativno, Srbija opredeljuje da konačno ima konačnu cifru, jer se sada govori o 86 hiljada, da ih ima. Mnogi kažu da to nije tačan broj. Zakon ostavlja mogućnost da oni koji nisu dobili izbegličku legitimaciju mogu u narednih mesec dana posle stupanja na snagu ovog zakona da je dobiju i time se završava priča. Ostalo ide u okviru drugog zakona, zakona o azilu.
Srbija ima pravo da kaže da je učinila mnogo za izbeglice, od momenta kad ih je primila, od momenta kada je počela da se odnosi prema njima na najbolji mogući način, preko momenta kada je počela da ulazi u proces trajnog rešavanja, naravno, uz pomoć sredstava međunarodne zajednice.
I, evo, sada kada ulazi u ovaj završni proces trajnog rešavanja tih problema, to upravo Srbiju izdvaja u ovom trenutku kao ozbiljnu, odgovornu, vodeću državu u ovom regionu. Hvala vam lepo. (Aplauz.)
Uvažena gospođo potpredsednice, gospodine ministre, predstavnici Ministarstva unutrašnjih poslova, dame i gospodo narodni poslanici, najkraće što umem zadržaću se samo na dva pitanja.
Imajući u vidu da se pred nama nalazi jedanaest predloga zakona o potvrđivanju međunarodnih sporazuma, ono što je mesto i uloga Narodne skupštine, od toga posebno izdvajam osam – četiri o policijskoj saradnji i četiri o readmisiji, odnosno tri o readmisiji i četvrti je o protokolu u odnosu na već potpisan sporazum o readmisiji.
Imajući u vidu da Narodna skupština ima mogućnost da prihvati ili odbije potvrđivanje međunarodnih sporazuma, u odnosu na to šta su oni regulisali, šta sadrže, očigledno je da ovde nema, ne kod nas, nego u celoj Skupštini, dileme da te sporazume treba potvrditi. Prema tome, pored veoma iscrpnog, detaljnog obrazloženja sa dosta informacija, koje je dao ministar unutrašnjih poslova, mi nemamo posebnih razloga da dodatno objašnjavamo zašto želimo da potvrdimo ovaj sporazum.
Upravo iz tog razloga sam želeo da ukažem na dva pitanja. Jedno pitanje je pitanje međunarodne policijske saradnje. Treba li? Naravno da treba. Koliko god se EU i sve zemlje u Evropi trudile da izbrišu granice, koliko im je godina trebalo da ih izbrišu? Čak i nisu izbrisane, već su samo otvorene.
Kada je u pitanju organizovani kriminal, kada je u pitanju trgovina drogom, pranje novca, međunarodni terorizam, oni su, dame i gospodo, odavno kriminalci. Za njih odavno granica nema. Da bi se neko suočio sa tim, da bi se upustio u borbu protiv tog zla, nužna je policijska saradnja. Srbija ima razloga ne samo da potpiše sporazum o policijskoj saradnji, pre svega sa susednim zemljama, već sa svim zemljama, iz prostog razloga što je Srbija uputila jasnu poruku Evropi da je odlučila, državno rukovodstvo i pre svega MUP, da se bespoštedno upusti u borbu protiv organizovanog kriminala, trgovine drogom, pranja novca, međunarodnog terorizma. To je već pokazano na delu, građani to prepoznaju, podržavaju, Evropa prepoznaje i Srbija se polako nameće kao jedan od lidera u borbi protiv tog zla.
To su sve razlozi, da bi mogli uspešno da se nose sa tim problemom, zbog čega treba potvrditi sve sporazume o policijskoj saradnji koji se potpišu, a nastaviti sa potpisivanjem sporazuma sa svim državama.
Kada je u pitanju readmisija, želim da kažem samo jednu stvar. Naravno, ova tri sporazuma odnose se na zemlje koje nisu obuhvaćene sporazumom sa EU 2007. godine, već van toga istu materiju rešavaju. Organizovan je povratak ljudi koji nezakonito borave u tim državama. Ministar je već dao nekoliko informacija, konkretno je rekao sa koliko ozbiljnosti se prilazi tom problemu; ne samo, kako bih rekao, čoporativno, kada je u pitanju povratak ljudi, već se i te kako vodi računa o svemu tome kroz podatke koliko je uvaženo, a koliko odbijeno.
Samo jedno pitanje, država Srbija, rukovodstvo države i pre svega MUP učinili su ogroman napor da država Srbija i svi njeni građani dobiju bezvizni režim. Naravno, takav režim podrazumeva i posledice. Jedna, sa kojom se suočavamo ovih dana, to je da ljudi odlaze u te zemlje i traže politički azil. Pravo je te zemlje da odluči da li je to za politički azil ili nije, ali je obaveza države da pokaže svoju ozbiljnost u istom stepenu, u istoj srazmeri kao što je pokazivala da se bori za bezvizni režim, da poštuje te odluke i da se na organizovan način uključi i prihvati te ljude. U suprotnom, pokazala bi da nije bila dovoljno odgovorna, ozbiljna kada je zarađivala bezvizni režim.
To su dva dodatna razloga koja sam želeo da istaknem u prilog tome da ove sporazume treba potvrditi. Hvala lepo.
Hvala lepo.
Poštovano predsedništvo, gospodo iz Ministarstva, gospodine ministre u odsustvu, dame i gospodo narodni poslanici, imajući u vidu da je gospodin ministar na početku načelne rasprave o predlozima ova tri zakona veoma detaljno obrazložio svaki od njih, i u smislu sadržaja i razloga zbog čega se pojedini sadržaji tako predviđaju, imajući u vidu da u raspravi koja je usledila od strane ovlašćenih predstavnika poslaničkih grupa, uz veoma korektne primedbe i sugestije, nije bilo, slobodan sam reći, suštinskih primedaba, primedaba koje dovode u pitanje suštinu predloženih zakona, imajući u vidu da je gospodin ministar u ponovnom javljanju dao odgovore na svako postavljeno pitanje, kao i da je predstavnik Poslaničke grupe SPS-JS-a preneo stav ove poslaničke grupe, koja pruža podršku predlozima sva tri predložena zakona, neću se dugo zadržavati na ovome.
S obzirom na to da moja poslanička grupa, SPS-JS, i moja partija smatraju veoma važnim zakone o predškolskom vaspitanju i obrazovanju i o učeničkom i studentskom standardu, želim samo kratko da ukažem na nekoliko generalnih stavova zbog kojih treba dati podršku zakonu. Polazimo od toga da je obrazovanje jedan od najvažnijih strateških interesa svake države. Polazeći od toga, sistem obrazovanja koji se uspostavlja u ovoj državi govori i o ozbiljnosti i o opredeljenosti države u tom pogledu.
Ako se ima u vidu da je obrazovanje i vaspitanje najisplativija investicija, jer se investira u ljude, ako se ima u vidu da je obrazovanje i vaspitanje starije od svake Vlade, svake stranke, prva podrška koja treba da sledi predlozima ova dva zakona proističe iz jedne zajedničke crte, da se poštuje u predloženim zakonima sve ono što je već ranije bilo dobro, dostignuto, a dodaje ono što je savremenije, novo, bolje, i time potvrđuje, da tako kažem, odanost toj tezi da su obrazovanje i vaspitanje mnogo stariji od jedne Vlade.
Drugo što želim da iznesem ovde, jeste da je, u kontekstu ovog prvog o čemu sam govorio, delatnost predškolskog vaspitanja i obrazovanja bila regulisana Zakonom o društvenoj brizi o deci. Donošenjem Zakona o osnovama obrazovanja i vaspitanja uspostavlja se jedinstven sistem osnova obrazovanja i vaspitanja. Donošenjem zakona koji je danas na dnevnom redu – o predškolskom vaspitanju i obrazovanju, mi zaokružujemo taj sistem u sistem koji ima jedinstvene osnove obrazovanja i vaspitanja, koji obuhvata predškolsko vaspitanje i obrazovanje, osnovnoškolsko i srednjoškolsko vaspitanje i obrazovanje. To je, otprilike, drugi razlog zbog čega to treba apsolutno podržati.
Treće, pošto smo već rekli da je to nekad bilo regulisano Zakonom o društvenoj brizi o deci, ni ovaj zakon nije, svojim nazivom, ni stavljanjem u prvi plan delatnosti obrazovanja i vaspitanja, odstupio od toga da je i ovo društvena briga o deci. Ne zove se tako, ali, u suštini, jeste tako. Jeste osnovna, prioritetna delatnost predškolskog vaspitanja i obrazovanja upravo obrazovanje i vaspitanje, ali ta delatnost podrazumeva i ostale delatnosti, pre svega, negu deteta, ishranu, preventivnu zdravstvenu zaštitu, socijalnu zaštitu itd., iako u predškolskom vaspitanju i obrazovanju imamo, na neki način, tri kruga. Prvi krug – onaj jasleni, tu ta ostala delatnost i dominira na neki način, kada je u pitanju nega deteta.
Treći razlog zbog čega ga treba podržati ostaje i dalje ova delatnost – društvena briga o deci. Ona se sada odvija kao multifunkcionalna, bez obzira na to što obrazovanje i vaspitanje imaju prioritet, imajući u vidu i ove delatnosti koje se odvijaju u predškolskim ustanovama.
Četvrti razlog jeste što se u definiciji, u postavljanju osnova ovog zakona, za delatnost predškolskog vaspitanja i obrazovanja vrlo jasno kaže da je od neposrednog opšteg interesa, jer služi zadovoljavanju potreba dece i porodice. Dakle, jedan vrhunski zahtev, zbog čega treba dati punu podršku predloženom zakonu.
Veoma detaljno je već govoreno da se obavlja u predškolskim ustanovama, o načinu kako se osnivaju, svi mogu, uopšteno da kažem, da osnuju predškolsku ustanovu, oni koji poštuju odgovarajuće zakonske norme, dakle, i privatno i pravno lice i, naravno, pre svega, država i pokrajine i jedinice lokalne samouprave itd. Neću na tome da zadržavam ovaj skup, samo želim da se složim s mojom koleginicom, koja je pričala pre mene, da dva cilja koja stoje jesu obuhvat dece, da stvaramo uslove da svako dete bude obuhvaćeno, i da stvaramo uslove, za šta osnova daje ovaj predlog zakona, da obrazovanje u predškolskim ustanovama bude najkvalitetnije, da bude veći broj objekata i bolji materijalni položaj ljudi koji neposredno vrše tu delatnost.
Zadržao bih se kratko samo na dva pitanja. Program obrazovno-vaspitnog rada proističe iz osnova predškolskog obrazovanja i vaspitanja koje donosi Nacionalni prosvetni savet, i to dogovorom o jedinstvenom sistemu obrazovanja i vaspitanja. Predškolske ustanove donose svoje programe, u okviru predškolske ustanove, po kojima vrše predškolsko-obrazovni rad. Neću da se zadržavam na tome da imamo one redovne programe. Želim samo na jedan detalj da ukažem kada su u pitanju posebni programi, bez namere da nabrajam sve koji su ovde navedeni.
Zadržaću se na jednom pitanju, kada su u pitanju specijalizovani programi, a to je ostvarivanje kulturnih i rekreativnih aktivnosti, odnosno odmora dece. Mislim da tom delu delatnosti treba posvetiti veliku pažnju. Ovo govorim iz iskustva, dugo godina sam bio na čelu jedne ustanove, ''Centra dečijih letovališta grada Beograda'', pa sam se bavio tim pitanjima. Preko milion dece, odnosno ljudi je prošlo kroz objekte tog centra. To je i u onom prethodnom zakonu, Zakonu o društvenoj brizi o deci, imalo svoje mesto.
Kada pogledate Zakon o društvenoj brizi o deci, potpuno je očišćen, ostalo je samo jedno parče koje govori o odmoru i rekreaciji dece do 15 godina starosti. Ovo govorim u kontekstu predloga ovog drugog zakona, koji govori o odmoru i rekreaciji kao posebnom delu delatnosti za učenike srednjih škola, odnosno studente.
Molim vas da se obrati pažnja na tu oblast, jer je ona vremenom prešla u turističku, a ne u ono što treba, što ima smisla, za čim ima potrebe, zbog čega treba da postoji. Jednostavno, i osnivači pomalo dižu ruke. Koristim priliku da pozovem Beograd, kao osnivača jedne od najreprezentativnijih ustanova takve vrste, da na mnogo odgovorniji i ozbiljniji način, uvažavajući i ove potrebe o kojima sam malopre govorio, kao i ekonomske pretpostavke, pažnju posveti jednoj takvoj ustanovi. Nije nevažno pitanje organizovanje odmora i rekreacije dece, koji podrazumevaju i ishranu, i obrazovanje, i vaspitanje, i zdravstvenu zaštitu itd.
Završiću, kada je u pitanju ovaj zakon, sa dve podrške. Jedna je kada je u pitanju finansiranje ove delatnosti, podrška onom delu koji govori da će roditelj plaćati 20% od ekonomske cene. Dajemo jaku podršku tome. Svi znamo da to podrazumeva da treba stvoriti uslove da ima dovoljno mesta u takvim ustanovama Republike, pokrajine ili lokalne samouprave, da bude dostupno svoj deci, da bi to mogla da koriste. Takođe, puna podrška i, znajući vas, gospodine ministre, očekivanja da ćete insistirati na tome da se u Vladi uvede ravnomerniji minimum, koji će podrazumevati približno isti nivo materijalnih primanja svih u Republici Srbiji.
S obzirom na to da sam odužio, samo kratko da podržim zakon o učeničkom i studentskom standardu, zato što je to, opet iz našeg ugla, veoma značajno pitanje, jer je to podrška srednjem i visokom obrazovanju, dodatno omogućavanje dostupnosti obrazovanja i vaspitanja svakom detetu, učeniku, studentu. Hvala lepo.