Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milisav Petronijević

Milisav Petronijević

Socijaldemokratska partija Srbije

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, uvažena gospođo predsednice, želim ukratko da iskažem svoj stav, stav moje grupe oko ovog amandmana. Član 47. zakona, koji kaže da narodni poslanik stiče pravo na penziju u skladu sa zakonom, jeste suvišan. Suvišan je iz prostog razloga zato što svi ostvaruju pravo na penziju u skladu sa zakonom. Mi smo, i razlog zbog čega sam se javio je upravo taj, razumeli da ova rečenica treba da stoji da bismo konačno odagnali špekulacije koje su se pojavljivale u javnosti da je jedina svrha pisanja zakona da bi se uvele neke privilegije, da bi se poslanici izdvojili i bili van uslova u kojima žive svi ostali građani, što želim, ovog puta, da kažem da nije tačno i nikada to nije bio predmet razmatranja niti razlog za donošenje zakona.
Želim, takođe, jasno da kažem – ja sam član radne grupe koja je radila na izradi ovog zakona. Nikada, nijedna verzija zakona nije bila na radnoj grupi koja je podrazumevala bilo kakve privilegije u odnosu na penzionere. Ovo kažem iz razloga što smo se nalazili u nekim situacijama da smo trpeli takve kritike, što je normalno i logično kada je u pitanju javnost, treba da kritikuje, ali i uvrede koje nije moguće sada prepričati. Jedne novine koje za sebe drže da su ozbiljne čak su iznele i laž da je 11. decembra održana radna grupa koja je, eto, utvrdila predlog zakona u kome se kao glavna stvar nalazi privilegija poslanika prilikom odlaska u penziju.
Iz tih razloga razumeo sam želju i potrebu radne grupe da jasno stavi do znanja javnosti da to nije tačno, da će poslanici kao i svi drugi ići u penziju, pod istim uslovima. Zato sam razumeo zahtev, odnosno takvu želju radne grupe da tu poruku jasno pošalje javnosti, imajući u vidu da ona u suštini potvrđuje samo ono što je stalno bilo prisutno u našem stavu, da poslanici moraju da dele sudbinu naroda. Mislim da je ovog puta ovaj član suvišan i ja pozivan predstavnika predlagača da prihvati ovaj amandman.
Uvaženo predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, poslanička grupa SPS-JS podržava Predlog zakona o Narodnoj skupštini i glasaće za njega. Pri tome želim da ponovim nešto što je predstavnik poslaničke grupe SPS-JS u svom izlaganju u ime grupe izneo. To je poziv svima nama, i poziciji i opoziciji, da ove naredne dane iskoristimo da sagledamo svako od predloženih rešenja na najozbiljniji, najodgovorniji način, da pogledamo svaki od predloženih amandmana, bez sujete i bez obzira ko ga je podneo, a sve sa jednim ciljem, da dođemo do najboljih rešenja, odnosno do u ovom trenutku najboljeg teksta zakona o Narodnoj skupštini.
Zakon o Narodnoj skupštini je pre svega obaveza, obaveza Narodne skupštine da uredi pitanje o značaju za ostvarivanje nadležnosti Narodne skupštine i naravno vršenje funkcije narodnih poslanika. Uređivanje ovih pitanja donošenjem ovog zakona ne iskačemo, već naprotiv dosledno sprovodimo načelo podele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Upravo donošenjem ovog zakona mi dovodimo Skupštinu u ravnopravni ustavno-sistemski položaj, jer su ostale grane vlasti svoje zakone dobili, i sudstvo i Vlada. Da bi smo do zakona došli, od ustavnog položaja Narodne skupštine smo pošli. Dakle, od njene uloge, od toga da je nosilac ustavotvorne i zakonodavne vlasti, od toga da svoje nadležnosti vrši kroz funkcije zakonodavnu, izbornu, kontrolnu i predstavničku funkciju.
Nije cilj ovog zakona da proširuje nadležnosti, nije cilj ovog zakona da donosi nešto novo što nije predviđeno Ustavom, cilj je da upravo uredi sopstvene odnose, unutrašnju strukturu i organizaciju Skupštine, da na najefikasniji i najkvalitetniji način izvršava upravo ove funkcije.
Svedoci smo bili prethodnih godina da je Skupština, s pravom, optuživana kao organ koji je vrlo neefikasan u smislu donošenja zakona. Dakle, neefikasnost u zakonodavnoj proceduri. Za taj problem se može reći da je otklonjen i sam podatak da je Skupština u prethodnoj godini donela preko 300 zakona daje odgovor na ovo pitanje. Ali, pred Skupštinom su se otvorila nova pitanja, koja postavljaju pred Skupštinu nove izazove u ovoj godini, a to je pre svega da parlament, opšta je ocena, nedovoljno koristi ovlašćenja za kontrolu izvršne vlasti i posebno za praćenje sprovođenja zakona. Mnogo zakona je doneto. Mnogo posla čeka ovu skupštinu, da prati kako se sprovode ti zakoni.
Naravno, da bi to mogli što efikasnije da činimo, a mislim da će to u ovoj godini biti prioritet, potrebno je da Skupština, a zakon je prva stepenica na tom putu, učini prve vidljive korake u uspostavljanju sopstvene nezavisnosti i samostalnosti. Kažem, prve vidljive korake, jer nemam nameru da budem nerealan da je to moguće ostvariti odmah. Nema jake Skupštine, jakog parlamenta, bez potpune finansijske samostalnosti Sjupštine i potpune finansijske i političke samostalnosti poslanika. Vreme za tako nešto još nije.
Zadržavam se na formulaciji da bude prvi vidljivi korak. A šta to znači? Da Skupština, a donošenjem ovog zakona stvaraju se uslovi, nezavisno određuje unutrašnju organizaciju, strukturu i način delovanja, da Skupština samostalno usvaja pravila i postupke za svoje delovanje, da Skupština samostalno obezbeđuje ili brine o bezbednosti i načinu čuvanja Skupštine, zaštite parlamenta, poslanika itd. i pre svega samostalno uređuje i raspolaže finansijskim sredstvima.
Nije cilj Skupštine da samo formalno zadovolji načela ravnopravnosti, već nužna potreba da bi Skupština ostvarila svoje funkcije. Takođe, želim da kažem da predlogom ovog zakona ne stavlja se Skupština u poseban položaj, ne daje joj se poseban položaj koji odudara od načela ravnopravnosti, već onaj položaj koji omogućava Skupštini kvalitetno i efikasno vršenje nadležnosti i isto tako, važno pitanje, sprečava da na nju vrše uticaj ili je ometaju u radu.
Kada su u pitanju osnovne funkcije Skupštine, zadržaću se samo na dve.
Prvo, kada je u pitanju kontrolna funkcija Skupštine, mislim da je to pitanje broj jedan ove godine, kada Skupština treba da posveti pažnju tome. To je direktno vezano i za jedan broj članova zakona koji govori o nadležnostima odbora, proširenju prava odbora koji bi pomogli u vršenju te funkcije.
Drugo što želim da kažem je ostvarivanje predstavničke funkcije. želim da podsetim javnost da je Skupština jedina grana vlasti u kojoj se nalazi i pozicija i opozicija, i nigde više je nema na jednom mestu. To je činjenica koja mora da se uvažava, kao što je i činjenica da je i opozicija takođe veoma važna za funkcionisanje Skupštine. Uostalom, ona je samo druga pozicija u odnosu na poziciju.
Iz tih razloga želim da istaknem da bi svima nama trebalo da bude jasno da jak parlament, sa dobrim resursima, jeste opšti interes ili bi trebalo da bude opšti interes svih. Da bi to postigli, da bi postigli ovakvo razumevanje i izbegli politizaciju pitanja unapređenja rada, neophodna je saradnja između poslaničkih grupa, usaglašavanje stavova oko plana aktivnosti za rad i razvoj parlamenta i iz tih razloga je uvedeno novo telo, kolegijum Narodne skupštine, s ciljem da se dogovara, usaglašava i dnevni red, i pitanja i sve ono što tangira Skupštinu.
Dobar dogovor sa svim poslaničkim grupama je bolji od najboljeg poslovnika.
Kada je u pitanju javnost, želim da istaknem jednu stvar, mislim da je dobro što je u zakonu veoma precizno i jasno zakonom uređeno da je Skupština najotvoreniji organ u državi. Ona je i do sada bila najotvorenija. Nijedan organ, nijedna grana vlasti u državi nije bila toliko otvorena kao što je Skupština, ali to je nama prilika i šansa, imajući u vidu da je rejting Skupštine veoma nizak, da se svi pomalo trude da je uruše, počev od nas samih, preko onih spolja i unutra, medija itd, to je nama šansa da se kvalitetom rada, dostojanstvom, izborimo za naklonost javnog mnjenja.
Da razgovorom o pravim pitanjima i pravim rešenjima se nametnemo, ali istovremeno da se potrudimo da javnost upoznamo sa značajem svoje uloge i uticaja na svakodnevni život građana, kako bi što manje izbegli tu javnu kritiku.
Vrlo kratko, videli ste da se daje veliki značaj i uloga odbora Narodne skupštine, citiraću samo neke, sagledavanje stanja vođene politike od strane Vlade, praćenje izvršavanja zakona, što nam nedostaje, praćenje rada Vlade i drugih organa i tela, čiji rad nadzire Narodna skupština.
Ovde je data i jedna mogućnost uvođenja zamenika člana odbora radi efikasnijeg rada. Moram da kažem da sam imao i da još uvek imam rezervu prema tome da li je to dobro rešenje, ali spreman sam da narednih dana u okviru rasprave o ovom zakonu suočimo sve argumente i da onda kažemo šta je najbolje rešenje.
Sasvim na kraju, želim da posebno istaknem mogućnost Skupštine da sama pravi, da sama utvrđuje i sama raspodeljuje svoj budžet. To je veoma važno pitanje, pitanje finansijske samostalnosti Skupštine, naravno kada to kažem isto mislim i na imovinu koju koristi. Naravno, obaveza je Skupštine, i to javno mora da se kaže, da se moraju uvažavati, pri tome, prilike ekonomskog i opšteg društvenog stanja, dakle, jedna vrsta samoograničenja Skupštine.
Najvažnije tri stvari koje želim istaći, to su samostalno utvrđivanje i raspolaganje sredstvima, to je da Vlada ne može da obustavi, odloži ili ograniči izvršavanje budžeta i, takođe, što je važno, kontrola izvršenja budžeta.
Poštovana predsednice, gospođo ministarka, dame i gospodo narodni poslanici, želim da govorim o amandmanu, isključivo o njemu i da iskažem stav SPS-JS u vezi sa tim.
Ne želim da pričam o prošlosti, previše se priča o prošlosti, kao da će nam samo prošlost biti budućnost. Računam da moja Vlada odgovara za sadašnjost, za danas, kakve poteze da vuče danas da bi sutra bilo bolje, a pridružio bih se onima koji tvrde da stalno vraćanje u prošlost čine oni koji su i sami prošlost.
Želim, takođe, da iskažem stav i siguran sam da je Vlada to činila i ovim budžetom, naravno u skladu sa ekonomskim uslovima koji vladaju u ovoj zemlji, da podjednako brine i o deci, i o mladima, i o nezaposlenima, i o zaposlenima i o penzionerima. To i jeste naš stav, obaveza države, država treba da brine o kategorijama tih stanovnika. Nema ko drugi.
Socijalna politika je u državi, a nije u privredi, nije u firmama i država mora da brine o svim tim kategorijama, potpuno se slažem, naravno ekonomski održivo ali, dame i gospodo narodni poslanici i socijalno izdrživo i čini mi se da treba ići u tom pravcu traganja za tom ravnotežom.
Slažem se potpuno, ako je ideja da se što pre počne sa reformom penzijskog fonda, to podržavam. Ali reformu penzijskog fonda, koliko sam ovde razumeo, ona je počela da se radi i očekuju se već neki rezultati u vezi sa tim. Ali i to želim da kažem na sledeći način.
Amandman koji je ovde podnet, vraćam se na njega, glasi: "Visina starosne penzije iz stava 1. ovog člana umanjuje se za 1% za svaku godinu penzijskog staža koja predstavlja razliku između penzijskog staža od 40 godina i ostvarenog penzijskog staža konkretnog lica".
Ideja kao ideja je vrlo prihvatljiva, ali moram da kažem da ona ovako formulisana u ovom trenutku, što se nas tiče, nije prihvatljiva, iz dva razloga. Prvi razlog, što smo protiv umanjivanja zakonom stečenih prava. Penzija je zakonom stečeno pravo koje proističe iz osiguranja. Drugi razlog, što je ovaj kriterijum, inače se potpuno slažem, imamo dosta penzionera koji imaju manje od punog radnog staža i treba da osete to kroz visinu primanja, ali molim vas, sistem utvrđivanja visine prava je to predvideo. To je drugi razlog.
Sistem kakav je sad na snazi, koji potiče od 2003. godine, određuje visinu penzije imajući u vidu dva kriterijuma. Jedan - visina zarade, odnosno doprinosa koji je uplaćivao korisnik u penzijski fond i to se odražava kroz njegov godišnji lični koeficijent koji se stavlja u odnos sa prosečnom zaradom u Srbiji. Drugi kriterijum je upravo godine staža osiguranja.
Da li postoji kakva razlika? Na jednom ću konkretnom primeru, pre svega, radi javnosti, a držim da svi mi imamo pravo ovde na politički stav, na političko mišljenje, da se za njega borimo, a držim da je vrhovni sudija koji odlučuje o tome građanin, birač i on neka odluči.
Uzećemo na primer dva korisnika koja su imala iste plate i neka to bude još lakše u visini prosečne zarade Srbije. Neko ko je imao prosečnu zaradu istu kao prosečna zarada Srbije i ima koeficijent 1, a ako ima 20 godina staža osiguranja, on ima 20 ličnih bodova, a onaj ko ima 40 godina staža, ima 40 ličnih bodova.
Ako pođemo od formule za izračunavanje penzije, da se broj bodova množi sa vrednošću opšteg boda, sad je negde, čini mi se, 604 koma nešto dinara, dođemo do podatka da onaj koji je 20 godina radio ima penziju od 12 hiljada i nešto, a onaj koji je radio 40 godina ima 25 hiljada. Dakle, taj kriterijum je već ugrađen u sistem koji određuje visinu prava.
Govorim naš stav, naše mišljenje, mogao bih ovo da razumem, malopre sam to ponovio, kao početak ili zahtev ili predlog da se brže ide u reformu, ne samo penzijskog sistema, nego ova država mora da bude u stalnim reformama da bi mogla da prevaziđe stanje u kome se nalazi. Mogao bih to da razumem kao deo koji treba da se razmatra u okviru te reforme. Dakle, deo i to, pre svega, kada se posmatra sticanje prava, a ne visina.
Visina je po našem mišljenju pošteno određena, koliko godina si radio, koliko si uplaćivao, toliko imaš. Ja sam to malopre na primeru pokušao da objasnim. Ali, drugo pitanje je sticanje prava, koje su to donje granice, da li su one prihvatljive, koliko najmanje staža, koliko najmanje godina ako je pun staž itd.
Mislim da za tako nešto ima mesta kada bude rasprava o Predlogu izmena i dopuna Zakona o PIO. U ovom konkretnom slučaju mislim da nije dobro da se penzije umanje za 1% onim korisnicima koji nemaju pun staž, jer ga već nemaju, i to je ta kategorija penzionera koja ima niže penzije zbog načina obračuna, zbog toga baš što mu godine staža utiču na visinu penzije, a istovremeno smatram da je Vlada zamrzavanjem penzija na ovom nivou ova godina jednostavno poslala poruku javnosti da i penzioneri dele sudbinu svih kada je u pitanju izlazak ove zemlje iz krize, ali da ne bi trebalo da se osećaju krivim zbog toga i da ne bi trebalo da ih dodatno opterećujemo umanjivanjem za 1%.
Želim kratko samo da kažem, ima stvari u kojima se slažemo. Slažemo se u tome da treba voditi računa kako će država da izgleda sutra, kako će moći da funkcioniše. Ne slažemo se i mislim da je to normalno, jer smo dve različite partije, u sledećem – vi smatrate da treba da bude samo ekonomski održivo, a mi smatramo da treba da bude i ekonomski održivo i socijalno održivo. To su razlike koje su normalne.
Mi smatramo da ne treba samo smanjivanje, mi smo čak protiv smanjivanja. Zakonom stečena prava ne mogu da se smanjuju. Država neka nađe način kako da se reši.
Isto tako da ponovim, potpuno je isto, potpuno istu podršku dajemo i za decu i za mlade i za obrazovanje i za Žarka Obradovića i za sve ostale, i tu se ne razlikujemo.
Razlikujemo se u tome što mi smatramo da treba reforma da bude mnogo kompleksnija od umanjivanja penzija za 1%, počev od toga prvo kakav je sistem puni, da li svi plaćaju, da li znamo ko plaća, da li znamo ko ne plaća, koliko. I na toj strani ima mesta da se poveća prihod, a smanji, da ne pričamo o finansijskoj disciplini, o sivoj ekonomiji itd.
S druge strane, da li treba razmišljati, da li treba još više podsticati za budućnost dobrovoljne penzione fondove. Dobrovoljni penzioni fondovi su počeli da oživljavaju, ali još uvek nemaju dovoljnu podršku, ali to je nešto što će da se odnosi na sledeće generacije. I ovaj drugi stub osiguranja, da li je vreme da se on uvodi, da li ima efekta da se uvodi? Da ne nabrajam dalje.
Mi smatramo da treba kompleksno sve to sagledati i ponuditi rešenja, opet ponavljam, ekonomski održiva, ali i socijalno izdrživa rešenja. Ostajemo pri tom i takvom stavu.
Uvažena predsedavajuća, uvažena gospođo ministarka, predstavnici Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, u ime poslaničke grupe SPS-JS ukratko ću izneti stav o predloženim zakonima.
Naime, predloženo je šest zakona, izmene i dopune zakona koje, kako je gospođa ministarka nazvala pratećih zakona, imaju svrhu izvršenja budžeta. Njihovim usvajanjem omogućuje se izvršenje ovako predloženog budžeta.
Mi ćemo u danu za glasanje kao poslanička grupa glasati o predlogu tih zakona. Želim da iskoristim priliku da se u ovo vreme osvrnem na neke od tih zakona, bez obzira na podršku koju ćemo dati. Počeću o zakonu o izmeni i dopuni Zakona o osiguranju, koji se takođe nalazi na dnevnom redu, a koliko sam razumeo, gospođa ministarka će tek naknadno dati dodatno obrazloženje u vezi sa tim. Zato ovu moju diskusiju i koristim kao priliku da upravo konkretno postavim pitanje i dam priliku gospođi ministarki da da odgovore na ta pitanja.
Naime, o čemu se radi? Zakon o osiguranju koji je donet 2005. godine predvideo je da sva društva osiguravajuća razdvoje životno od neživotnog osiguranja. Moram da kažem da su poslanici SPS-a tada kada je donošen zakon davali amandman i predlagali da ona društva koja već postoje do donošenja zakona, a bave se i jednim i drugim osiguranjem, da mogu da nastave taj posao i dalje. Tada i sada imamo obrazloženje koje je identično – tržište osiguranja životnog u Srbiji je u povoju.
Ovakvom jednom mogućnošću da se razdvoji životno od neživotnog osiguranja samo Srbija nudi tržište golo, a mnogo jače, pre svega strane osiguravajuće kuće, uz uvažavanje da svi imaju jednak pristup ovde, doći će na to tržište.
Naše nije razvijeno, ono je tek u povoju. Tada je bio odgovor da preporuka EU jeste da se odvoje životno i neživotno osiguranje, ali je i data mogućnost državama da mogu da nastoje da se bave osiguravajuća društva ona koja su dotle postojala i jednim i drugim.
Mi smatramo da to treba da ostane. Naime, da sva osiguravajuća društva koja su postojala do donošenja Zakona o osiguranju treba da dobiju pravo i mogućnost da se bave i jednim i drugim. Usvojena je tada varijanta da se ipak ide na razdvajanje, dati su rokovi do kada i evo, jedan rok ističe upravo ovih dana. Molim vas, iz istih razloga ponoviću, tržište osiguranja životnog u Srbiji je u povoju. Država ima obavezu da pomogne taj sektor.
Drugo, EU ne brani da mogu osiguravajuće kuće koje su postojale dotle da se bave i životnim i neživotnim osiguranjem. Naravno, u tom smislu mi ćemo podržati ovaj predlog da Vlada da da se produži rok do 2011. godine, ali predlažemo Vladi da u tom periodu razmisli i razmotri mogućnost i predloži izmene zakona kojima se omogućava onim osiguravajućim kućama koje su postojale do donošenja zakona da mogu trajno to da rade.
Gospođa ministarka to bolje zna od mene i neću zloupotrebljavati ovu govornicu da navodim koje sve zemlje u Evropi su zadržale i jedno i drugo osiguranje u osiguravajućim kućama, čak neke zemlje koje su odvojile, vratile su to nazad.
Dakle, podržavamo da se produži taj rok i tražimo da se razmotri mogućnost da se omogući osiguravajućim kućama koje su do donošenja zakona to radile, nastave da se bave i jednim i drugim poslovima istovremeno.
Ovo je i prilika da podržim, vezano za ovu oblast, orijentaciju Vlade u naredne tri godine koja je data kroz budžet i memorandum i koja kaže da će Vlada pokrenuti i privatizaciju najvećeg domaćeg društva za osiguranje, „Dunav“ osiguranje AD Beograd, ukoliko oceni da ne treba da bude u većinskom državnom vlasništvu i ukoliko budu povoljni tržišni uslovi. Mi podržavamo ovaj pristup zbog ove druge rečenice – ukoliko oceni da ne treba da bude u većinskom državnom vlasništvu i ukoliko budu povoljni tržišni uslovi.
Ovo je period i prilika za ovu vladu da razmotri da li uz jednu jaku državnu osiguravajuću kuću, uz jednu jaku razvojnu banku, u tom paketu može i te kako, evo, na primer Slovenija, da pomogne i privredi i stanovništvu u Srbiji.
Drugi zakon na koji želim da se kratko osvrnem je zakon o izmenama i dopunama Zakona o finansijskoj podršci porodice sa decom. Želeo bih pre svega da skrenem pažnju da ovo uopšte nije tehničko pitanje, već je i te kako politika, zadire u politiku, zadire u strategiju i upravo iz tih razloga govorim o tome.
Finansijska podrška porodici je deo ukupne društvene brige o deci, to je već politika, deo koji se odnosi na poboljšanje uslova za zadovoljavanje osnovnih potreba dece, posebne podsticaje za rađanje dece, za podršku materijalno ugroženih porodica, porodica sa decom sa smetnjom u razvoju i dece bez roditeljskog staranja, dakle, i socijalne kategorije.
Ova vlada budžetom koji je predložila našla je jednu ravnotežu da, s jedne strane, podstiče privredu, jer bez privrede, novih zapošljavanja, nema ni adekvatne socijalne politike, predviđanja subvencije za privredu i poljoprivredu.
Očekujem od Vlade da to uradi na najbolji i najefikasniji način, odnosno uloži pare tamo gde će se najpre vraćati, najpre obrtati, takođe i drugu orijentaciju Vlade, da ulažemo u kapitalne objekte i infrastrukturu, energetiku, jer je to velika šansa Srbije, pogotovu u ovim vremenima, u uslovima teške ekonomske krize, jer otvara mogućnost da Srbija dobije novu vrednost, da Srbija postane tranzitna zemlja i kroz to dobije novac, da zapošljava, jer samo se na tim i takvim poslovima mogu zapošljavati, a opet, kažem, prvo pitanje socijalne politike je omogućiti čoveku da radi.
Kada je zaposlen, naravno, izdvajaju se i određeni novci za budžet. To mi podržavamo, ali podržavamo i onu ravnotežu koju je Vlada uspostavila, da i u uslovima najteže ekonomske krize nije išla na smanjenje prava socijalnih.
Mislim da je tu Vlada pokazala veliku odgovornost iz prostog razloga što iz jednog budžeta države vajdu treba da ima ne samo privreda, nego i stanovništvo ove države, jer ono čini tu državu. Iz tih razloga mi dajemo punu podršku takvoj politici.
Kada govorimo o zakonu o finansijskoj podršci porodicama sa decom, moram da istaknem ono što vi znate, a to je politika. Zakon je zasnovan na pravu i dužnostima roditelja da podižu i vaspitavaju decu, na pravu deteta na uslove života koji omogućavaju pravo na razvoj, na obaveze države da podrži porodicu i dete i buduće generacije. Molim vas, to su značajna prava koja su proistekla iz zakona.
Ova država, ova vlada, očekujem, nastaviće sa takvom politikom traženja ravnoteže i omogućavanja ostvarivanja tih prava. Upravo iz tih razloga i ovaj zakon o finansijskoj podršci porodice zaslužuje podršku, ali molim vas, želim mojoj vladi da uputim jedno upozorenje da razmisli pre nego što se taj zakon usvoji.
Obrazloženje koje smo čuli, da se vrše uočene zloupotrebe poslodavaca kada je u pitanju primena ovog zakona, jer do sada je bilo da je osnov za naknadu koja se isplaćuje porodici sa decom zadnja plata, da tako kažem, uoči polaska na porodiljsko odsustvo. Vlada je uočila zloupotrebu toga i želi na ovaj način da zaustavi, da spreči tu zloupotrebu.
Taj razlog koji navodi Vlada zaslužuje snažnu podršku i tu nema nikakve dileme. Gde god postoji kao zloupotreba, Vlada treba da se suprotstavi tome. Upozoravam, imajući u vidu prethodna prava o kojima sam govorio, koja su stečena zakonom, koja Vlada i želi i treba da omogući da se ostvare, da ovaj sukob sa zloupotrebom poslodavaca ne pređe u zloupotrebu države nad ostvarivanjem tog prava.
Molim vas, najveći deo Vlade veoma iskreno radi ovaj posao, daje vrlo jasno i javno obrazloženje u vezi sa tim, jer prvi put se događa da se godinu dana od dana, od meseca, kada se ulazi u porodiljsko odsustvo uzima prosek zarada. Zašto godinu dana? Zar nije dovoljno šest meseci, kada se za sva druga prava uzima šest meseci? Na kraju krajeva, ako poslodavac šest meseci pre nego što hoće da koristi porodiljsko odsustvo daje naknadu veću, to zaslužuje podršku. Ne verujem u takvu priču da će poslodavac šest meseci to da čini.
Opet, s druge strane, šaljemo jasnu poruku – ne želimo da zloupotrebimo to. Naprotiv, želimo samo da sprečimo zloupotrebu i zato dajemo taj duži rok, šest meseci, kao što je i za ostvarivanje svih drugih prava, da ne nabrajam: stipendija, dečiji dodatak itd. To je jedno, ali veoma važno pitanje, kada je u pitanju ovaj zakon o finansijskoj podršci porodici sa decom. Ostale izmene zaslužuju podršku i mislim da tu ne treba trošiti vreme na podršci toga.
Na kraju, vrlo kratko ću se zadržati na Predlogu zakona o izmenama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Želim da kažem da je Vlada, za razliku od drugih, uradila odgovoran potez, odgovorno donela odluku kada je penzionerima povećala penziju krajem 2008. godine za 10%.
Na taj način je učinila pokušaj da nivo penzija, koji je bio drastično pao, digne na jedan pristojan nivo. To je omogućilo da u ovoj, 2009. godini, bude pokriće za penzionere, jer se nije primenjivao zakon o usklađivanju penzija.
Sada se predlaže da to važi u 2010. godini. To je jedna od velikih ušteda u budžetu i to je nešto što mi smatramo iznuđenim, nužnim, ne dobro, nego iznuđeno u uslovima u kojima se našla zemlja u uslovima ekonomske krize.
Inače, da podsetim, penzija je zakonom stečeno pravo. Penzija proističe iz obaveze osiguranja, a ne iz želje države samo da pomogne njima. Dok radim, izdvajam sredstva da osiguram svoju egzistenciju, onog momenta kada ne budem više mogao da radim.
Molim vas, to je osiguranje, to nije socijalna pomoć. Ne govorim o visinama penzija koje su sada u uslovima u kojima se nalazi ova zemlja, ova država. Ne treba optuživati penzionere da su oni razlog zbog čega se zemlja nalazi u ovoj situaciji.
Nije problem u pravu, nije problem ni u ostvarivanju visine prava. Problem je što to, zemlja u kakvom se stanju nalazi, ne može u ovom trenutku da prati kroz punjenje budžeta. Ali, nije ni rešenje samo u smanjivanju penzija. Rešenje je i u naplati prihoda, u efikasnijoj naplati prihoda.
Vi sigurno raspolažete podacima koliko milijardi se duguje kroz naplatu i u efikasnijoj naplati, finansijskoj disciplini, borbi sa sivom ekonomijom i naravno, podrškom, ono što ste predvideli kroz budžet - subvencije privrede, poljoprivrede, ulaganjima u infrastrukturu, koje omogućuju u stvari donošenje novih para, a time i para za ove isplate.
Želim da kažem da verujem da će ova vlada nastaviti politiku kada su u pitanju penzije, odgovorne, kao što je to činila do sada i da vrlo jasno treba izađe sa porukom u javnosti, da neće činiti nikakve korake koji će ugroziti postojeća prava penzionera.
Saglasan sam da reforma penzionog sistema mora da se čini i treba, jer reforma penzijskog sistema se nigde u svetu ne čini za jednu godinu. Reforma može da se odnosi na neke sledeće, ne na postojeće. I opet, tu vrlo oprezno.
Ovo sam imao potrebe da kažem da bih izrazio svoj stav, odnosno stav svoje grupe po ovo pitanju i da bih podržao nastojanje Vlade, da se za sva prava, stečena prava zakonom, do kraja bori za njihovo ostvarivanje bez ikakvih dilema, a o reformi o kojoj treba da pričamo, sigurno zaslužuje pažnju da se detaljnije sagleda sve i da se ide ka jednom sistemu, pogotovo u ovoj zemlji kada su, treći stub dobrovoljni penzijski fondovi (Predsedavajuća: 20 minuta.) u povoju, a ovaj drugi stub još i nije u povoju. To može da se odnosi na sledeće generacije.
Uvažena predsedavajuća, gospodine ministre, predstavnici Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, povlačim amandman na član 1. imajući u vidu da je Vlada dala vrlo argumentovano obrazloženje koje prihvatam.
Poštovana predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, stav poslaničke grupe SPS-JS o Predlogu odluke za davanje saglasnosti na statut AP Vojvodine izneo je u ime poslaničke grupe moj drug Dušan Bajatović, dao obrazloženje zbog čega to činimo i samo da ponovim: poslanička grupa SPS-JS će u danu za glasanje glasati za davanje saglasnosti na Predlog statuta AP Vojvodine.
Pokušaću u još nekoliko rečenica da obrazložim stav SPS u vezi s tim. Prvo bih pošao od toga šta je razlog za donošenje novog statuta. Razlog za donošenje novog statuta je usklađivanje sa odredbama novog Ustava RS, za odredbe koje se odnose na položaj i nadležnosti AP Vojvodine. To je glavni razlog.
To je istovremeno i omeđavanje, to je istovremeno i odgovor na pitanje - kolika autonomija? Onolika kolika je propisana Ustavom. Skupština AP Vojvodine bila je obavezana Ustavnim zakonom da tri meseca posle konstituisanja utvrdi Predlog statuta i dostavi ga Narodnoj skupštini na prethodno davanje saglasnosti. Skupština AP Vojvodine je to učinila 14. oktobra 2008. godine. Da bi on bio razmatran nedostajao je jedan zakon ključni, zakon o utvrđivanju nadležnosti AP Vojvodine.
Moram da kažem da bih i ja voleo da je, recimo posle donošenja Ustava 2006. godine, već 2007. godine odmah donet taj zakon o utvrđivanju nadležnosti. Ne znam što nije, ali nije. Daleko bi lakše bilo da je bio donet. Tada bi se već moralo voditi računa prilikom utvrđivanja Predloga statuta da on bude usklađen sa tim zakonom. Dakle, nije bio donet.
Od utvrđivanja Predloga statuta AP Vojvodine do ovog sad konačnog teksta, po našem mišljenju, karakteristične su dve stvari. Prvo, Vlada je sačinila Predlog zakona o utvrđivanju nadležnosti AP Vojvodina. U tom periodu se u odnosu na predloženi statut oglasila i stručna javnost. Skupština AP Vojvodina je 7. novembra, na svojoj sednici radi usklađivanja sa Predlogom zakona o utvrđivanju nadležnosti AP Vojvodine, koji je već Vlada bila utvrdila, izvršila usaglašavanje.
Tada je SPS, pored Pokrajinskog veća, predložila šest amandmana, s ciljem da se uskladi sa Predlogom zakona o utvrđivanju nadležnosti. Te amandmane je, pored Pokrajinskog izvršnog veća, uz sve političke partnere koji čine vlast u Vojvodini, Skupština AP Vojvodine usvojila i mi smo zadovoljni zbog toga. Zašto?
Zato što su, po našem mišljenju, otklonjene sumnje u neustavnost pojedinih odredaba i nesaglasnost sa ovim zakonom. Zato što mislimo da je dobro što je Skupština AP Vojvodine uvažila glas struke koji se čuo pre toga.
Kada smo o tome razgovarali, mi smo imali u vidu sledeći naš stav koji je bio, koji jeste i koji će uvek biti stav SPS - autonomija najvišeg mogućeg stepena u skladu sa Ustavom da, država ne. Omeđeni samo time, naš stav smo iznosili i za njega se borili.
I kada je u pitanju statut AP Vojvodine, posmatrali smo ga kroz to, kao i zakon o utvrđivanju nadležnosti, da li je predviđen najviši stepen autonomije koji je u skladu sa današnjim Ustavom, onoliko koliko Ustav dopušta. Zato smo se zalagali i takav stav podržali.
Mislim da, pre svega u jučerašnjoj raspravi, naši predstavnici ovde su vrlo jasno izneli naše zalaganje, objašnjavajući i suštinu autonomije i sadržaj autonomije, otklanjajući strah da to može da vodi separatizmu, kroz to da se svuda gde su prenete nadležnosti pojavljuje Vlada kao supervizor.
Potvrdili smo naš stav da smo za najviši stepen autonomije u okviru Ustava, a da on bude po našem mišljenju u okviru Ustava, to je bilo naše zalaganje podnošenjem tih amandmana. Naše zalaganje, naš stav da on bude u skladu sa Ustavom nije nikakva trgovina, nije nikakva ucena. To je jednostavno stav koji smo imali i koji ćemo uvek imati.
Treće, naš stav kada se određuje po tom pitanju da Vojvodina, AP, nema elemente državnosti. Ako pogledamo kako je u konačnom tekstu, a on je na dnevnom redu danas, kako nam je to Skupština AP Vojvodine dostavila, možemo videti da je u njemu AP Vojvodina neotuđivi deo Srbije.
Možemo videti da u njemu nema međunarodnog subjektiviteta Vojvodine, nema potpisivanja međunarodnih ugovora. Nema predstavništva bez saglasnosti Vlade, u skladu sa Ustavom i zakonom. Možemo videti da Skupština AP Vojvodine nema zakonodavnu vlast, nema odluke koje imaju snagu zakona.
Još kratko bih nabrojao, na četiri-pet mesta Skupština AP Vojvodine je, usklađujući taj statut sa Predlogom zakona, kada je u pitanju član 9, govori se o simbolima, dodato u skladu sa Ustavom, kada je u pitanju član 11. o imovini, 27. o nadležnosti, 62. i 63. o prihodima i da ne nabrajam dalje, svugde stoji u skladu sa zakonom.
Mi iz toga izvlačimo zaključak i tako smo i nastupali, ovaj akt ne daje osnov za separatizam, ne govorimo da ga ima, da li će ga biti, ne zavisi samo od toga. Ali, akt ne daje osnov za tako nešto. Ovaj akt, kao i onaj zakon juče je, mislimo, u najvišem obimu koji je mogao Ustav, kakav je da je, da predvidi već stavljeno i u zakon i u ovaj akt.
Iz tih razloga, imajući u vidu da AP Vojvodina nema ni zakonodavnu, ni sudsku, ni izvršnu, ni međunarodni subjektivitet, da imovinu, sopstvene prihode, već na osnovu zakona i da ne nabrajam dalje, mislimo da su stvorene mogućnosti da se saglasnost da na Predlog statuta, a da on ne daje osnova da ima elemenata državnosti.
Želim ovde jasno da kažem, ovo je naš politički stav, ovo je naše političko mišljenje, kao i svih nas danas koji govorimo o tome. Naravno, uvažavam struku svakoga, ali jedini meritorni organ koji može da ceni da li je nešto ustavno ili nije je Ustavni sud i očekujem da će i on takođe dati konačnu reč.
Mislim da je to i važno zbog građana Srbije. Njegova se poštovati mora. Ako je protivustavno, prestaće da važi. Tu odluku mora da poštuje i Skupština AP Vojvodine, i Narodna skupština i svi mi.
Mi, šaljući poruku javnosti, kroz ovaj politički stav, još jednom ponavljamo, SPS nikada neće dozvoliti, kao svoj stav govorim, državnost AP Vojvodine. Nikada neće dozvoliti ono stanje iz 1974. godine, ali će se isto tako zalagati za najviši stepen autonomije, što smo i pokazali, omeđen jedino Ustavom. Toliko.
Poštovani predsedavajući, uvažena gospođo ministarka, dame i gospodo narodni poslanici, amandman na član 10, koji sam podneo u ime Poslaničke grupe SPS – JS-a, povući ću i obrazložiću zašto ga povlačim.
Povlačim ga iz dva razloga. Prvi, zato što smo podnošenjem ovog amandmana želeli, inače, to je amandman sindikata, da ono na čemu stalno insistiramo, a to je socijalni dijalog između poslodavaca, sindikata i Vlade, bude stalna kategorija. I kada je bilo priče u načelu, podržavajući ovaj zakon, tražili smo da se socijalni dijalog između Vlade i sindikata nastavi, sve do konačnog rešenja, do konačnog usvajanja zakona.
Zašto smo to predložili? Karakteristika ovog zakona je da se, kada se utvrđuje višak zaposlenih, to čini na dva načina, član 10. kao rezultat ocene državnih službenika, odnosno utvrđivanja rezultata kada su u pitanju nameštenici, te po tom osnovu jedan broj ostaje kao višak.
Postoji tu jedna razlika. Kada su u pitanju nameštenici, prilikom razmatranja da li zaposleni ispunjava rezultate, ostvaruje rezultate, da li to radi dobro ili ne, ako to ne radi dobro, onda dobija otkaz po članu 179. tačka 1) Zakona o radu. U tom slučaju, kako kažu, u skladu sa zakonom, data je mogućnost da, kada poslodavac upozori na tog radnika, dužan je da pribavi mišljenje sindikata u vezi s tim.
Amandman je imao nameru da se na sličan način to uradi i kada su u pitanju državni službenici, opet iz dva razloga. Prvo, smatramo da ocenjivanje državnih službenika ima za cilj stalno unapređivanje kvaliteta rada, i to nije nešto što se čini samo sada, ima smisla da se uvek utvrđuju rezultati rada državnih službenika, da se afirmišu oni koji dobro rade, a otpuštaju, da upotrebim taj izraz, oni koji ne rade dobro, pa se stvara prostor za neke druge koji će bolje da rade. To je suština ocenjivanja rezultata državnih službenika.
Imajući u vidu da je, konkretno, u ovom slučaju, i to jedan od načina za smanjivanje administracije, imajući u vidu potrebu da ova vlada, u šta verujem, želi da na najbolji i najpošteniji način obavi ovaj posao, trebalo je obezbediti i neku zaštitnu klauzulu da neće doći do bilo kakvih zloupotreba. U tom smislu, zakon bi izgubio smisao.
Zbog čega povlačim amandman? Opet iz dva razloga. Prvi je zato što verujem u ovo obrazloženje koje je dato, smisleno obrazloženje, i nemam tu dilemu. S druge strane, i dalje insistiram da taj socijalni dijalog socijalnih partnera, u ovom slučaju, Vlade i sindikata, mora da bude prisutan uvek i do kraja, i mislim, nisam sujetan čovek, da je amandman gospodina Mome Čolakovića još sveobuhvatniji. Ako postoji volja da se u daljem toku socijalnog dijaloga između Vlade i sindikata da i ta zaštitna klauzula, da neće biti zloupotrebe, ne očekujem zloupotrebu, ne verujem da će Vlada to činiti, ali bi nam bilo bitno da pošaljemo poruku da smo se i na ovaj način zaštitili da tih zloupotreba neće biti.
Prema tome, amandman gospodina Mome Čolakovića je kompletniji i kvalitetniji, a ja nisam sujetan, pa iz tih razloga, uz uvažavanje obrazloženja koje sam dobio, da će se primeniti sistemski zakon u vezi s tim, povlačim ovaj amandman.
Poštovani predsedavajući, uvaženi ministre, dame i gospodo narodni poslanici, podrška amandmanu Odbora za rad i socijalnu politiku i obrazloženje zašto podržavam taj amandman biće razlog da odustanem od svog amandmana, koji je naredni, ali ipak želim da obrazložim o čemu se radi.
Mi smo u načelu podržali ovaj predlog zakona o određivanju maksimalnog broja zaposlenih u republičkoj administraciji. Podržali smo ga, polazeći od toga da je to samo jedan korak, jedan deo sveukupne nužne reforme javne uprave, koja ima za cilj da obezbedi efikasnu, kvalitetnu, racionalnu, jeftinu upravu, koja će raditi u interesu građana i privrede, zasnovanu na detaljnoj analizi, organizovanosti rada svih organa i organizacija, od ministarstava do agencija, svih propisa koji postoje, i da ne nabrajam dalje, jer sve to utiče na broj zaposlenih u administraciji, dakle, samo kao deo, a ne kao puko otpuštanje ljudi, već kao deo sveukupne reforme.
Samo tako i prihvatamo, nažalost, da to kao posledicu ima i veći broj ljudi nego što je potrebno. Kada već dođemo do toga da postoji jedan broj ljudi koji je višak u odnosu na celokupan posao, smatramo da je veoma važno taj posao odraditi na najbolji mogući način, pošteno i socijalno pravedno do kraja, jasno, pred građanima Srbije.
Imamo čitav niz kriterijuma, redosleda poteza, koje smo iznosili kada je bila u pitanju načelna rasprava. Smatramo da prvi, da ne kažem osnovni, koji mora biti prisutan kada se određuje da li će biti toliko, ili već koliko radnih mesta, mora biti kriterijum – opšta korisnost tog radnog mesta. To je prvi kriterijum koji treba da određuje koja radna mesta postoje, da li to radno mesto treba da postoji, da li obavlja poslove u interesu građana, u interesu privrede.
Drugi kriterijum jeste da li ga obavlja stručno, da li ga stručno lice obavlja, na efikasan, najbolji način. To su rezultati rada. Znamo mi, u pitanju je sistem državne uprave, veoma važan, i veoma je važno da se obezbedi kvalitetan kadar za obavljanje tih poslova. Naravno, tako nešto treba učiniti na neke druge načine, a ne samo kroz ovo.
Ono na čemu smo insistirali, i to je bio predmet našeg amandmana, to je da kada su ispunjeni i prvi i drugi kriterijum, mora da dođe do izražaja treći kriterijum, a to je zaštita posebno ugroženih kategorija. To je, inače, obaveza koja proističe iz opšteg propisa – Zakona o radu, gde su precizno utvrđene kategorije zaposlenih koje uživaju posebnu zaštitu, posebno osetljive kategorije zaposlenih, s jedne strane, kako bismo sprečili eventualne zloupotrebe.
Smatramo da to mora da bude nužan kriterijum i u tom smislu smo predložili amandman koji je nabrojao sve kategorije za koje smatramo da moraju da uživaju zaštitu prilikom obavljanja tog posla.
Imajući u vidu da je na sednici Odbora za rad i socijalnu politiku usvojen amandman koji obuhvata sve ono što smo predložili kroz naš amandman, kao i ono što je uvažena koleginica Gordana Rajkov predložila, koji je ovde podeljen, koji obuhvata sve to, povlačim moj a podržavam amandman Odbora za rad i socijalnu politiku.
Samo kratko, o čemu se radi. Koristiću vreme koje imam kao ovlašćeni predstavnik. Bilo je predviđeno zakonom da se vodi računa o rezultatima rada i imovnom stanju. Uz naš predlog i predlog uvažene Gordane Rajkov da se zaštite posebne kategorije, Vlada je u obrazloženju rekla, između ostalog, da se zaštita posebnih kategorija zaposlenih u organima državne uprave obezbeđuje primenom opštih propisa o radu, na način i u obimu koji su utvrđeni tim propisima.
Odbor je stao na stanovište, upravo, oslanjajući se na to, da dopuni amandman sledećim – da se, vodeći računa o rezultatima rada i imovnom stanju, dodaju i reči: „u skladu s primenom opštih propisa o radu i na način i u obimu koji su utvrđeni tim propisima“.
Mislimo da je to najpoštenije. Oni su već navedeni u tim propisima. Smatramo da predlagač treba da stavi to u zakon. Odbor je na sednici, kada je razmatrao to pitanje, mislim, jednoglasno, nisam siguran, usvojio taj amandman. Predlaže Skupštini da ga usvoji i dajem punu podršku tom amandmanu, a upravo iz tih razloga povlačim svoj. Hvala.
Amandman na član 12. podneo sam iz sledećih razloga. Jednostavno, želim da kroz dijalog dođemo do najboljih rešenja, zato što mislim da je smisleno moje upozorenje kako ne treba to prihvatiti, a, priznajem, smisleno je i obrazloženje Vlade da  želi na taj način da obezbedi veći kvalitet, da stvori mogućnost za veći kvalitet.
Pozivam vas da još jednom pogledate to, pogotovo što takvog člana nema u sledećem zakonu, zakonu o određivanju maksimalnoj broja u lokalnoj administraciji. O čemu se radi, da bi nam bilo svima jasno. Član 182. Zakona o radu kaže da "ako otkaže ugovor o radu poslodavac zaposlenom u slučaju iz člana 179. tačka 9.", a to je kada je u pitanju tehnološki višak zbog organizacionih promena itd., kao što, inače, ovo o čemu smo pričali malopre znači, "poslodavac ne može na istim poslovima da zaposli drugo lice u roku od šest meseci od dana prestanka radnog odnosa".
Šta je bila intencija? Intencija je bila da Vlada uozbilji poslodavca da, kada utvrđuje i donosi sistematizaciju, kada utvrđuje tehnološki višak, obrati pažnju i na najozbiljniji način to uradi; to je bila suština. Vlada je ovde predložila da se ne primeni taj član. Mislim da ima smisla kada Vlada kaže da je to mogućnost za poboljšanje kvaliteta rada, ali, istovremeno, Vlada mora da vodi računa da ne obesmisli cilj ovog zakona, a to je da odredi onoliko radnih mesta koliko je optimalno potrebno za funkcionisanje republičke administracije.
Može da se stvori utisak, ne verujem da to namerno rade, da onog momenta kada to Vlada uradi, već prekosutra otvara novo radno mesto koje je prethodno ukinula i onda ljudi gube poverenje u tako nešto. Da je napravljena neka kombinacija sa ciljem da se kaže da to ne može, a ako se slučajno, u međuvremenu, takva mogućnost pojavi, pojave se novi poslovi itd., itd., da onda imaju prednost oni koji su ostali neraspoređeni itd., to bi imalo smisla.
Suština je u sledećem – razmotrite, razmislite još jednom, da ne pošaljemo poruku, a siguran sam da Vlada nema tu nameru, da čim se usvoji sistematizacija, mogu se otvoriti radna mesta, ona ista koja su ukinuta, na osnovu kojih su ljudi postali tehnološki višak. Pogotovo je to nebitno ako zakon određuje maksimalan broj zaposlenih od 28.400, pa pravite vi agencija koliko hoćete, organizacija koliko hoćete, sve što pada na pamet da se pravi, to je maksimalno i to je, ustvari, vrednost ovog zakona.
Molim vas da još jednom pogledate to, iz prostog razloga da pošaljemo najozbiljniju poruku javnosti da nemamo nameru da ni na koji način obesmislimo taj zakon, niti da dovedemo u pitanje to da ćemo sve uraditi na najbolji mogući način. Hvala lepo.
Poštovana predsedavajuća, poštovana gospođo ministarka, dame i gospodo narodni poslanici, ja ću vrlo kratko, imajući u vidu da je ovaj amandman sličan onom o kome smo danas govorili prilikom rasprave o Predlogu zakona o određivanju maksimalnog broja zaposlenih u republičkoj administraciji.
Naime, u okviru kriterijuma za koje se zalažemo kada se utvrđuje broj neraspoređenih posle usvajanja sistematizacije radnih mesta, zakon je predvideo da se prilikom utvrđivanja tog statusa vodi računa o rezultatima rada i imovnom stanju. Imajući u vidu da je to još jedan od amandmana koje je sindikat uputio, kao i da i dalje insistiramo na stalnom socijalnom dijalogu između poslodavca i sindikata, smatrali smo da taj amandman treba da uđe u proceduru, ne bi li se, sve do konačnog rešenja, našlo najbolje rešenje.
Naši kriterijumi, o kojima sam danas govorio, stavljaju na prvo mesto opštu korisnost radnog mesta, da li to radno mesto uopšte treba da postoji, na drugom mestu je stručnost, efikasnost, rezultati rada, i kada su ispunjena oba, tražimo da se posebno obrati pažnja i da se zaštite posebne kategorije zaposlenih, određene kategorije u skladu sa Zakonom o radu, kao što su: zaposlene žene za vreme trudnoće, na porodiljskom odmoru ili odsustvu zbog nege deteta, samohrani roditelji, roditelji sa više dece, osobe s invaliditetom i da ne nabrajam dalje.
U tom smislu smo i predložili amandman kojim se, pored rezultata i imovnog stanja, dodaje i primena Posebnog kolektivnog ugovora koji važi za državne organe, imajući u vidu da je, malopre ste pomenuli, Odbor za rad i socijalnu politiku usvojio amandman koji, oslanjajući se na obrazloženje koje je dala Vlada, obuhvata sve to.
Poštovana predsedavajuća, gospodine ministre, gospodo iz Ministarstva, poštovani narodni poslanici, Poslanička grupa SPS-JS daje punu podršku Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o mirnom rešavanju radnih sporova. Podržaćemo ovaj zakon iz sledećih razloga.
Prvo, mirno rešavanje radnih sporova podržavamo ne samo zbog toga što je to jedan od načina za smanjivanje broja sudskih postupaka, već pre svega zato što smatramo da mirno rešavanje radnih sporova ima veoma važnu ulogu u razvoju socijalnog dijaloga. Po nama je to ključno pitanje. To je nešto za šta se SPS i JS zalažu.
Naime, mi smatramo da ekonomska demokratija podrazumeva u jednakoj meri ekonomska prava i socijalna prava. U jednakoj meri. Socijalna prava, pre svega prava radnika i sindikata na zastupanje i zaštitu svojih prava.
Mi smo protiv toga da kršenje zakonskih propisa koji regulišu prava iz radnog odnosa, ili pak sužavanje tih prava, postane nešto normalno, nešto što je prihvatljivo, da, kao što se često obrazlaže, bude nužna pojava u periodu tranzicije, u uslovima ekonomske krize neumitan uslov za napredovanje ekonomije. Mi smo protiv toga.
Niti će „pravo“ da se krše prava zaposlenih podstaći i pojačati interes investitora da ulažu, niti principi tržišne ekonomije podrazumevaju pravo poslodavaca da uskraćuje zakonom zagarantovana prava iz rada i po osnovu rada.
Zato se zalažemo za poštovanje visokih standarda zaštite prava zaposlenih, ostvarenje sindikalnih i ostalih prava iz kolektivnih ugovora o radu.
Došli smo do druge važne tačke – sva ta prava nije moguće ostvariti bez kolektivnih ugovora. Pod jedan, bez obavezne primene kolektivnih ugovora; pod dva, bez socijalnog dijaloga socijalnih partnera. Zato insistiramo na socijalnom partnerstvu radnika, sindikata, poslodavaca i Vlade.
Insistiramo na socijalnom dijalogu socijalnih partnera, ali ravnopravnom, u kome nema pobednika i pobeđenih, koji se vodi na ravnopravnim osnovama i čiji rezultat omogućuje, s jedne strane, fleksibilnost kapitalu, a s druge strane, neophodnu sigurnost radnika. To je dijalog koji u jednakoj meri uvažava zakone tržišne ekonomije, ali i štiti socijalne interese radnika i zaposlenih.
Dakle, ponavljam, bez kolektivnih ugovora, bez socijalnog dijaloga nema prave zaštite radnika.
Imajući u vidu da je mirno rešavanje radnih sporova jedan od važnih faktora, kako bih rekao, ima važnu ulogu u razvoju socijalnog dijaloga, mi ga i iz tih razloga podržavamo. Naravno, mirno rešavanje radnih sporova, kako kolektivnih, između sindikata zaposlenih i poslodavaca, tako i individualnih, između zaposlenih i poslodavaca.
Kada je u pitanju sadržaj zakona o izmenama i dopunama Zakona o mirnom rešavanju radnih sporova, uz uvažavanje dela zakona koji se odnosi na postupak, na uslove za miritelje i arbitra, na obaveštavanje, obavezu obaveštavanja Socijalno-ekonomskog saveta, ipak je suština promena u ovom zakonu proširivanje vrsta radnih sporova, kao i proširenje strana u radnom sporu.
Proširenje vrsta – s pravom je ovde primećeno da se u dosadašnjem zakonu radni spor vodio samo na osnovu utvrđenog kolektivnog ugovora, i samo oni koji su ga utvrdili i potpisali. Naravno, mi podržavamo da pored njih svuda i svi imaju kolektivne ugovore, ali pored njih još uvek postoje i drugi akti: pravilnik o radu, sporazumi između poslodavca i sindikata. Dobro je što je ovde predloženo da se proširi i na te strane i na te sporove. Mislim da tu zaslužuje apsolutnu podršku ova izmena koja se odnosi na kolektivne sporove.
Kada su u pitanju individualni sporovi, odnos između zaposlenog i poslodavca, do sada se to odnosilo samo na otkaz ugovora o radu i na isplatu minimalne zarade. Ovde je predloženo i dodavanje i na ugovaranje, pored isplate minimalne zarade.
Gospodine ministre, želim javno da pozdravim vašu i nameru Vlade da prihvatite amandmane koji u suštini omogućuju ono što i jeste intencija Zakona o mirnom rešavanju radnih sporova, da se što više sporova rešava mirnim putem, te stoga i predloge koje su dali sindikati – da se to proširi na individualne sporove kada su u pitanju, pored minimalne zarade, i naknada ishrane, troškovi za dolazak i povratak sa rada, jubilarne naknade, regres, da ne nabrajam dalje.
Ovo podržavam iz razloga što je to i na talasu naših zalaganja.
Naša poslanička grupa često podnosi, u ime sindikata, amandmane; često tu bude nerazumevanja od kolega iz vladajuće koalicije. Podnosimo ih ne dovodeći u pitanje principe na kojima je formirana Vlada, ne dovodeći u pitanje suštinu predloženih zakona, ciljeve koji žele da se postignu tim zakonom, ali smatramo da je interes ove vlade da se dođe do najboljeg rešenja, s jedne strane, kada je u pitanju zakon, i ne treba tu bolovati ni od kakve sujete; s druge strane, dajemo amandmane sindikata iz prostog razloga što na taj način omogućujemo da se socijalni dijalog između Vlade i sindikata nastavi sve do konačnog rešenja, odnosno do konačnog donošenja zakona.
Upravo iz tih razloga želim da pozdravim vašu nameru i odlučnost Vlade da i dalje razvija socijalni dijalog sa sindikatima. Pozivamo vas da razmislite, ne znam da li je to u ovom trenutku moguće, imajući u vidu intencije zakona da se što više sporova reši bez suda, da li ima mesta, govorim individualno, da se razmotri mogućnost još većeg proširenja (ako ne sada, onda u budućnosti) povodom dva veoma aktuelna pitanja.
Jedno pitanje je diskriminacija na radnom mestu. Drugo pitanje je zlostavljanje zaposlenog na radnom mestu; za to je čak jedan poseban zakon u proceduri.
Mislimo da treba razmotriti i te mogućnosti i videti da se omogući kroz ovaj proces mirnog rešavanja radnih sporova da se što veći broj sporova rešava na taj način.
Ne samo da nećemo zatrpavati sud, nego ćemo podsticati stalni dijalog između poslodavca i zaposlenih, između poslodavca i predstavnika zaposlenih.
Dakle, uz ovih nekoliko napomena, vratiću se na početak, u ime Poslaničke grupe SPS-JS, mi ćemo podržati Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o mirnom rešavanju radnih sporova. Hvala lepo.
Poštovana predsednice, gospođo ministarka, predstavnici Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, četiri zakona – zakon o klasifikaciji delatnosti i tri zakona iz oblasti statistike, zakoni su koji se nalaze trenutno na dnevnom redu i koje će Poslanička grupa SPS-JS podržati.
Kada je u pitanju zakon o klasifikaciji delatnosti, predlaže se propisivanje klasifikacije delatnosti kao jednog opšteg standarda prema kojem se razvrstavaju sva privredna društva, preduzetnici, svi oblici organizovanja koji vrše delatnost, po delatnostima.
Propisivanje klasifikacije delatnosti je, prema ovom zakonu, u nadležnosti Vlade i očekujem da će Vlada to uraditi na najbolji mogući način. Osnova za izradu ove klasifikacije delatnosti je evropska klasifikacija delatnosti, koja je od 2008. godine standard za sve zemlje EU, te, imajući u vidu da težimo EU, postaje standard i za našu zemlju.
Predloženi zakon u potpunosti odgovora takvoj jednoj evropskoj konvenciji. Mi ćemo podržati ovaj predlog zakona.
Kada je u pitanju veoma važna oblast zvanične statistike, pred nama se nalaze tri zakona – zakon o zvaničnoj statistici i dva zakona o popisu, jedan – stanovništva i drugi – o popisu poljoprivrede. Sva tri zakona su, po našem mišljenju, dobri zakoni i podržaćemo ih.
Vrlo ću se kratko osvrnuti na svaki pomalo, da bih obrazložio zašto ćemo ih podržati. Kada je u pitanju Predlog zakona o zvaničnoj statistici, zakon ima za cilj da reguliše proizvodnju podataka i informacija, organizaciju sistema zvanične statistike i, posebno značajno pitanje – predstavljanje rezultata zvanične statistike, odnosno činjenje rezultata dostupnim svim korisnicima zvanične statistike. Po nama, to su otprilike tri glavna pitanja koja reguliše ovaj zakon.
Kada je u pitanju proizvodnja podataka i informacija, predlagač se zadržava na tome da utvrđuje odgovorne proizvođače zvanične statistike, pre svega, Republički zavod za statistiku, kao glavnog proizvođača zvanične statistike, Narodnu banku Srbije, Gradsku upravu grada Beograda, a daje mogućnost i ostalim proizvođačima zvanične statistike da to mogu činiti, naravno, one koje odredi Savet zvanične statistike, za koji je, inače, predviđeno da se formira ovim zakonom.
Kada je u pitanju predstavljanje rezultata zvanične statistike, upravo iz razloga što želimo da ti rezultati budu prikazani na pravi način, zakon daje osnov za to.
Govorim o zakonu, ne govorim o praksi ili mogućim zloupotrebama. To je s jedne strane.
S druge strane, veoma je važno, neko od kolega je na to s pravom upozorio, da ti podaci moraju biti dostupni svim korisnicima, ali, opet važno pitanje, moraju biti zaštićeni u onolikoj meri koliko predviđaju ostali propisi. Mora biti zaštićena svaka izveštajna jedinica, mora biti zaštićen svaki podatak, u skladu s predviđenim zakonom o zaštiti podataka. Smatramo važnim da to istaknemo.
Mi smatramo, inače, kada je u pitanju zvanična statistika, da njeno postojanje ima smisla ako obezbeđuje podatke i informacije o ekonomskim, demografskim, društvenim pojavama u oblasti radne i životne sredine i ako to obezbeđuje svim korisnicima, od državnih organa, do najšire javnosti.
Smatramo važnim da istaknemo da te informacije moraju biti nepristrasne, moraju biti reprezentativne. Tada zvanična statistika ima svoj puni smisao, a ako nije tako, onda se javljaju problemi. Zakon daje osnovu za ovo prvo.
Želimo, na kraju, da kažemo da danas u savremenom svetu nema dobre odluke ako nije zasnovana na podacima, na informacijama, na statistici, ali uz uslov, koji i predlog zakon predviđa, da su ti podaci i informacije relevantni, da moraju biti relevantni, nepristrasni, pouzdani, profesionalni, nezavisni i, ono o čemu sam već govorio, dostupni najširoj javnosti i zaštićeni od svih mogućih zloupotreba. Takva zvanična statistika ima smisla i veoma je značajna oblast.
Mislimo da ovaj predlog zakona daje pravni okvir baš za takvu zvaničnu statistiku.
Kada je u pitanju sledeći zakon, odnosno dva zakona koja govore o popisu, zakon o popisu stanovništva i zakon o popisu poljoprivrede, opet nekoliko napomena želim da kažem u ime Grupe.
Popis stanovništva je predviđen za april 2011. godine, a poslednji je vršen 2002. godine. Zakonom je predviđeno da se popišu stanovnici, domaćinstva, stanovi i zgrade za stanovanje.
Mislim da nije na odmet reći da je popis i stanovništva i poljoprivrede najveća, najvažnija, najobimnija akcija statističkog istraživanja i da zaslužuje da bude zakonom regulisana, pa se tome mora posvetiti posebna pažnja. To je važan posao, koji treba da se obavi 2011. godine, a obaveštenja do kojih ćemo doći posle popisa će nam reći i kakvo je brojno stanje i najbitnije karakteristike porodica, domaćinstava, zgrada itd.
Dobićemo podatke o veličini i stepenu iskorišćenosti fondova, podatke o etničkim, ekonomskim, obrazovnim, migracionim i drugim kriterijumima, karakteristikama stanovništva, vitalne podatke o svim promenama posle poslednjeg popisa, koji je bio 2002. godine, podatke koji su veoma važni za aktivno stanovništvo, podatke o sposobnosti lica za obavljanje svakodnevnih aktivnosti itd. Inače, zakon o popisu poljoprivrede se oslanja, uslovno da kažem, na zakon o popisu stanovništva. Popis stanovništva treba da bude neka priprema za popis poljoprivrede, tako što će prilikom popisa stanovništva podaci do kojih će se doći tačno ukazati, identifikovati gde treba vršiti detaljan popis poljoprivrednog stanovništva.
Zakon precizno reguliše obaveze svih državnih organa, ministarstava, Republičkog zavoda, popisnih komisija koje su glavni organizatori posla u opštinama, onih koji daju podatke, onih koji prikupljaju podatke. Dakle, utvrđene su obaveze svih.
Ono na šta želim da skrenem pažnju, to je da je pred svima velika odgovornost da se na vreme izvrše pripreme, da se na najbolji mogući način uradi taj posao.
Samo nekoliko reči kada je u pitanju popis poljoprivrede. Poći ćemo od dve stvari. Prvo, poslednji detaljan popis poljoprivrede je vršen 1960. godine, dakle, pre 50 godina. Bio je, na principu uzorka, 1969. godine, 1981, 1991. i 2002. godine, kao deo popisa stanovništva. Dakle, posle 50 godina, imamo jedno detaljno istraživanje stanja poljoprivrednih domaćinstava u Srbiji.
Drugo, poljoprivredna proizvodnja, po svojim vrednostima, zauzima značajno mesto u učešću u bruto domaćem proizvodu. Poljoprivredna proizvodnja je nešto od čega očekujemo mnogo, jedan od strateških pravaca razvoja, šansa za ruralno stanovništvo, za zapošljavanje i razvoj. Ako se imaju u vidu te dve stvari, i ona treća, da nema dobre odluke bez dobrih informacija i dobrih podataka, mislimo da je značajno da se ova akcija popisa poljoprivrede, za koju je i svetskim programom predviđeno da se obavi u svim zemljama, uradi na najbolji mogući način.
Možda tu treba reći još samo par reči. Ponavljam, popis stanovništva će, u stvari, biti priprema za popis poljoprivrede i podaci koji će biti dobijeni prilikom popisa stanovništva biće osnova za popis poljoprivrede. Imajući u vidu da će ovaj popis da obuhvati sva poljoprivredna domaćinstva, sve privredne subjekte, sve organizovane oblike koji se bave ovom delatnošću, to je veoma značajno pitanje za zemlju Srbiju. Podaci dobijeni popisom omogućiće nam pregled stanja u poljoprivredi na nacionalnom, na lokalnom i na nivou domaćinstava, gazdinstava itd. Dakle, popis poljoprivrede bi trebalo da predstavlja okosnicu čitavog sistema poljoprivredne statistike.
Na kraju, kada je poljoprivreda u pitanju, želim da kažem da će podaci koji će se dobiti popisom poljoprivrede biti osnova za sva buduća istraživanja, s jedne strane, ali i za definisanje opšte poljoprivredne politike u Republici Srbiji. U stvari, ključ čitave priče je u tome.
Da zaključim onim čime sam počeo. Veoma su važne akcije i popis stanovništva i popis poljoprivrede, najobimnije, najveće akcije statističkih istraživanja.
Želim da ponovim da nema dobre odluke, nema dobrog programa, dobre politike, dobrog pravca razvoja Srbije ako nisu zasnovani na podacima, na informacijama i na statistici, naravno, pouzdanim, nepristrasnim, očišćenim od bilo kakvih uticaja sa strane.
Očekujemo da će ovi zakoni dati pravni okvir upravo za takvu zvaničnu statistiku i da će nadležni organi u narednom periodu izvršiti sve pripreme, s uspehom završiti ovaj veliki posao koji nas čeka 2011. godine, a čiji će rezultati moći da se koriste u dužem nizu godina. Podržaćemo sva četiri predloga zakona.
Dame i gospodo narodni poslanici, uvažena predsedavajuća, gospodo ministri, imajući u vidu da se tri predloga zakona nalaze na dnevnom redu a da su sva tri, na neki način, usmerena, odnosno da dominira tema smanjenja broja zaposlenih, prethodno bih rekao nešto opšte, vezano za ovu temu, zatim i nekoliko konkretnih pitanja u odnosu na predloženi zakon.
Mislim da postoji skoro opšta saglasnost da imamo neracionalan i nefunkcionalan državni aparat, od centralne vlasti, državne uprave, do lokalne samouprave; skup je, ne zadovoljava potrebe građana, privrede, prisutni su brojni propisi, procedure, koji poskupljuju rad, troše vreme, otvaraju mogućnost kršenja propisa itd. Sve to vodi slabljenju poverenja građana u državne institucije, njihovu nepristrasnost, pravednost, do svrsishodnosti postojanja.
Dakle, ako sve to imamo u vidu, očigledno je da je to problem, a ako je tako, onda se s njim moramo suočiti i tražiti rešenje kako da ga rešimo. Vlada je iskazala svoju odlučnost da se suoči s tim problemom, i to je dobro. Naravno, i ne treba bežati od tog priznanja, ekonomska kriza i budžetski deficit kao posledica ekonomske krize su sigurno uticali i pospešili to, ništa tu nije sporno, ali je Vlada, uz iskazivanje odlučnosti da se suoči s ovim problemom, istovremeno, preuzela odgovornost na sebe da celokupan posao reforme javne uprave završi, a da ovo bude samo jedan deo celokupne reforme javne uprave.
Nekako, državna administracija je uvek u prvom planu i obično je u prvom planu licitacija koliko ima zaposlenih, za koliko će se smanjiti i tako dalje.
Mi smo protiv toga i smatramo to pogrešnim. Pridružujem se diskusiji nekih kolega da ne sme državna administracija, službenički sistem da bude na optuženičkoj klupi. On treba da bude funkcionalan, efikasan, racionalan i to je nešto čemu treba da težimo. Sve na šta, idući ka tome, usput nailazimo kao na prepreku treba da otklanjamo. Ovaj broj zaposlenih koji se maksimira mi posmatramo samo kao posledicu tog načina i orijentacije Vlade.
Inače, znamo koliki je broj zaposlenih, ne treba bežati od toga, sve partije na vlasti su poslednjih godina doprinele povećanju tog broja. Teško je izuzeti bilo koju, ali je sada prilika, koja se našla pred ovom vladom, da se jednom zaustavi taj proces, i to je najveća, u stvari, vrednost ovog zakona, a najlošije je što će za posledicu imati otpuštanje jednog broja radnika.
U tom kontekstu, ove zakone posmatramo samo kao jedan u nizu poslova celovite reforme javne uprave. Koliko znam, postoji Savet za reformu državne uprave, ili javne uprave, na čijem čelu je predsednik Vlade, kao jedan u nizu poslova, jedna u nizu ušteda, jer ima ih još na mnogim mestima. Naravno, sve to je zasnovano na jednoj analizi organizacije državne uprave, od ministarstava do svih agencija, posebnih organizacija, direkcija itd., procene opravdanosti postojanja svih tih institucija, jer su oni proizvodili taj broj zaposlenih, a s ciljem da se dođe do manje razuđene, bolje postavljene, efikasne i jeftine organizacije.
Dakle, u tom kontekstu posmatramo i izmenu ovih zakona koji su pred nama. Ovaj broj za koji treba smanjiti državnu administraciju smatramo samo nužnom posledicom toga, a ne golim otpuštanjem radnika, protiv čega bismo bili.
Kada je u pitanju zakon o određivanju maksimalnog broja zaposlenih u državnoj administraciji, želim samo nekoliko stvari da kažem.
Uzgred, i kada budem neka zapažanja govorio o zakonu o maksimiranju broja zaposlenih u lokalnoj samoupravi, istovremeno ću se, gospodine ministre, zadržavati i na izmenama Zakona o državnim službenicima, ali toliko koliko zadire u ovu oblast, a vi ste sami rekli u vašem izlaganju da izmene Zakona podrazumevaju neka rešenja koja će ići paralelno u ova dva zakona, počev od mogućnosti preuzimanja radnika, dakle, viška zaposlenih, zatim, preko novog načina ocenjivanja, s tim što bih imao jedno pitanje za vas, gospodine ministre, polazeći od toga da smatram da ova vlada želi da na ozbiljan i odgovoran način uredi ovaj posao i da ništa ne bude nejasno.
Stoga ću i ja svojoj vladi postaviti desetak pitanja, s ciljem da dam mogućnost da se javnosti svako od tih pitanja do kraja razjasni. Kada je u pitanju kvartalno ocenjivanje – šta se događa sa članom 83, koji je ostao da važi, a govori o ocenjivanju jednom godišnje, u februaru? Potrebno je to građanima do kraja razjasniti.
Zatim, kada se govori o ocenjivanju, molim vas da imamo u vidu sledeće – ocenjivanje je jedan od kriterijuma za rešavanje problema viška zaposlenih. Ono mora da bude pouzdano, pošteno, pravedno, nepolitičko, ili kako god hoćete. Dužni ste da objasnite onu vašu konstataciju o Zakonu o državnim službenicima da ocenjivanje nije dalo dobre rezultate. Kako onda da se oslonimo na tako nešto, a da pri tom ne obezbedimo zaštitu? Dakle, ne dovodimo u pitanje ocenjivanje, ali veoma dovodimo u pitanje to ako unapred polazimo od toga da to ne daje dobre rezultate, da neće biti pouzdano, pošteno, pravedno, nepolitičko, profesionalno, kako god hoćete.
Kada je u pitanju maksimiranje broja zaposlenih u državnoj administraciji, najviša vrednost ovog zakona je u tome što određuje maksimalan broj, i to iz dva razloga. Naravno, pretpostavljam da ste do maksimalnog broja došli, ali niste od njega pošli, da ste do broja koji je višak došli, a niste od njega pošli. Verujem da je Vlada tako radila.
Zašto je bitno određivanje maksimalnog broja? Jedan razlog.
U obrazloženju ste rekli da je višak 2.224, plus 560, otprilike, ljudi. Naravno, ne može biti dobro ako se otpuštaju ljude, ali može da bude ako je nužda, ako će to otpuštanje da bude podstrek za neko novo zapošljavanje na drugom mestu, ako će te uštede koje se ostvare biti uložene u podsticaje privredi, da bi mogla da se otvore druga mesta itd., da ne dužim o tome. Maksimiranje broja zaposlenih, gospodine ministre, ili, svejedno, ko će da odgovori, nije imalo za osnovu broj sistematizovanih radnih mesta, nego broj zatečenih, tako da kažem, radnika. Zašto ovo napominjem? Dakle, cifra od 2.224 i 560 je mnogo veća kada se radi o maksimiranju.
Sama državna uprava na koju se odnosi ovaj zakon, bez fondova itd., ima sistematizovanih 24.244 mesta, a prisutnih 22 hiljade i nešto. Na primer, u Ministarstvu prosvete, sistematizovano je 500, trenutno je zaposleno 380. Dakle, na 380 će se primeniti taj kriterijum. Zašto ovo govorim? Dobro je što će se na veći broj sistematizovanih mesta odnositi nego što broj zaposlenih. Dakle, manje će se otpustiti, ali će broj biti daleko manji od ovog broja. To je potrebno jasno reći.
Drugo, što je važno kada je u pitanju maksimiranje broja zaposlenih, to je da će to usloviti da se dobro otvore oči kada se formiraju nova tela, nove agencije, nove organizacije, nove direkcije itd. Formirajte ih koliko hoćete, ali to je maksimum. Još bolje bi bilo da je to ranije urađeno.
Onda bismo dobro razmišljali o svakom zakonu koji proizvodi formiranje neke agencije, neke organizacije itd., da li da bude baš tako. Tu vidim najveću vrednost ovog zakona, dakle, u maksimiranju tog broja. Ponavljam, hoću da verujem da ste do tog broja došli, a da niste od njega pošli.
Pitam, da li je komotno određivanje 10% zaposlenih na određeno vreme, još ako se ima u vidu da se ne odnosi na pripravnike i na zamene odsutnih radnika? Pitam da li je to komotno, da li je to trebalo biti restriktivnije?
Zatim, još par konkretnih pitanja. Predlog zakona obavezuje Ministarstvo da do 31. decembra donese sistematizaciju. Njoj prethodi odluka Vlade o broju po organima. Kad Vlada obavezuje sebe da to donese? Pretpostavljam, pre sistematizacije. Bio je red da se kaže – Vlada će, odmah po donošenju zakona, u roku od 15 dana, utvrditi maksimalan broj zaposlenih u organima uprave. Onda bismo bili načisto.
Drugo pitanje. Uplaćivaće se sredstva prema maksimalnom broju zaposlenih. Rok za utvrđivanje je kraj godine. Budžet se donosi ranije. Na koji način će se to u budžetu iskazati? Sve su ovo pitanja koja Vlada mora vrlo jasno da objasni građanima Srbije, da budemo načisto oko toga.
Kada je u pitanju smanjenje, ovde su u pitanju tri kriterijuma. Veoma podržavam prvi kriterijum, a to je opšta neophodnost tog radnog mesta, imajući u vidu kakve su potrebe građana i privrede. To je na tragu onog našeg stava da nam treba funkcionalna, efikasna, racionalna, jeftina uprava, koja će biti u interesu građana i privrede. To nije sporno.
Drugi kriterijum su rezultati rada. On uopšte nije sporan i on mora da bude prioritetan u odnosu na sledeće kriterijume, ako hoćemo da imamo kvalitetnu upravu. Na šta upozoravam, šta može da bude sporno? Taj posao mora s velikom odgovornošću da se uradi. Ne sme ocenjivanje da bude ni na koji način zloupotrebljeno, uslovno da kažem, za ovaj posao koji nam predstoji. Na kraju krajeva, pitanje je da li je to ocenjivanje trebalo uopšte da bude u ovom zakonu, ako se stalno vrše ocenjivanja, pa čim dobije ocenu "ne zadovoljava", ide na popravni i prestaje mu radni odnos. Na ovo upozoravam iz prostog razloga što otkaz po ovom osnovu ne nosi nikakvu zaštitu. Nemojte da to zloupotrebite.
Drugi deo je kada se utvrdi sistematizacija, pa ljudi postanu tehnološki višak. Naravno, tu imaju pravo na otpremninu, na deo sredstava iz tržišta rada itd., da ne dužim više o tome. Uz podršku tome što je o ovom zakonu postignut dogovor sa sindikatom, jer smatram da sva ozbiljna i važna pitanja u državi moraju da budu rezultat socijalnog dijaloga Vlade, poslodavca i sindikata, i da ne može da uspe ništa ako je nešto na račun nečega, još jednom upućujem moju vladu da, do konačne odluke o ovom zakonu, nastavi taj proces socijalnog dijaloga sa sindikatima.
Zašto to kažem? Treći kriterijum, koji je uveden, jeste imovinsko stanje i potpuno je nejasan. Čije imovinsko stanje, pojedinca, porodice? Zato postoje rešenja koja su data u Zakonu o radu, Zakonu o državnim službenicima i u posebnom kolektivnom ugovoru koji je potpisala država sa sindikatima državne uprave, gde se traži zaštita određenih kategorija lica. Samo da nabrojim neke iz posebnog kolektivnog ugovora: trudnice, vreme porodiljskog odsustva, odsustvo radi nege deteta, odsustvo radi posebne nege deteta, zaposleni invalidi itd.
Upozoravam, ovi kriterijumi moraju da budu uzeti u obzir, ali posle kriterijuma – rezultati rada. Za ovakvu oblast, za ovakav sistem, oni moraju biti uzeti u obzir na prvom mestu. Ako su isti rezultati rada, onda moraju da se primene i ovi kriterijumi.
Nije mi jasno zašto je u ovom zakonu, a nije u zakonu o maksimiranju broja zaposlenih u lokalnoj administraciji, državna uprava oslobođena člana 182. Zakona o radu, koji kaže da tamo gde je utvrđen višak nema pravo da zaposli u roku od šest meseci. Recimo, to nije urađeno u zakonu za lokalnu administraciju. Zašto bi imao pravo da zaposli ako je utvrdio da je to radno mesto višak?
Pošto već ističe vreme, vrlo kratko, povodom zakona o lokalnoj administraciji, o kome će moje kolege detaljnije pričati, želim samo nekoliko konkretnih pitanja. Osnov za primenu tog zakona je broj stanovnika. Popis je vršen 2002. godine, pre sedam godina. Dakle, vrlo je velika verovatnoća velikih promena u tom periodu. Da li je Vlada razmišljala o još nekim mogućnostima, kako da to bude najpravednije, najpoštenije, jer se sve određuje na osnovu tog broja?
Drugo pitanje – da li u ovaj maksimirani broj ulaze i zaposleni u komunalnoj inspekciji, komunalnoj policiji, jer smo sve pohvale nametnuli pre nekoliko meseci, ako se ne varam, na pet hiljada ide jedan?
Sve su to pitanja koja moraju do kraja da se razjasne. Kada budu razjašnjene okolnosti, onda će javnost podržati ovakve mere koje Vlada preduzima.
Poštovana predsednice, poštovani gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, naš kolega Miletić Mihajlović podneo je amandman na član 96. zakona. Radi se o članu o kojem već neko vreme govorimo, član koji govori o otuđenju ili davanju u zakup građevinskog zemljišta u javne svojine.
Naravno, da je to značajno pitanje, značajna materija, imajući u vidu da je građevinsko zemljište jedno od najvećih bogatstava kojima se raspolaže. Naš sud o ovom zakonu, naš stav smo rekli u načelnoj raspravi i ne bih da ponavljam. Želim samo kratko da podsetim da prilikom razgovora sa gospodinom ministrom koji je imao u vreme kada je obilazio sve poslaničke grupe, što pozdravljam i pohvaljujem, jer je na taj način pokazao odgovornost i spremnost da se dođe do najboljeg rešenja u zakonu, prihvatajući amandmane, ne gledajući ime i prezime i stranku iz koje dolaze, što je svakako za pohvalu, da smo tada razgovarali o ovom amandmanu koji je podneo kolega Miletić Mihajlović.
O čemu se radi? Radi se o građevinskom zemljištu koje se može otuđiti ili davati u zakup neposrednom pogodbom. Tu, između ostalog, stoji u tački 1) - izgradnja objekta iz nadležnosti državnih organa i organizacija, pod 2) - pribavljanje građevinske dozvole vlasniku bespravno sagrađenog objekta, pod 3) - ispravke granica susednih katastarskih parcela, pod 4) - formiranje građevinske parcele u skladu sa članom 105. i pod 5) - otuđenje ili davanje u zakup iz stava 6. ovog člana, ustvari ono o čemu je bilo govora malopre.
Naš kolega Miletić Mihajlović je podneo amandman kojim je predložio da se dodaje tačka 6), da se tako nešto može dati u slučaju sporazumnog davanja zemljišta ranijem vlasniku nepokretnosti koja je bila predmet eksproprijacije, u skladu sa propisom o eksproprijaciji.
O čemu se radi? Raniji sopstvenici stambenih zgrada, poslovnih prostorija itd., kojima je eksproprisano zbog potrebe društva i države zemljište, ovde se traži da takođe i oni imaju pravo da putem nagodbe učestvuju u dodeli zakupa zemljišta.
Smatramo da je to ispravno, dakle, da ne idu na tender, već da neposrednom pogodbom to čine.
Dakle, ponavljam, radi se o ranijem sopstveniku nepokretnosti koja je eksproprisana. Tada smo razgovarali da bi to bilo prihvatljivo, samo da se precizira baš to koja je eksproprisano.
Ovde je sada malo nejasno, jer amandman na koji je mišljenje Vlade dala, dala je na amandman bez ispravke. Međutim, ispravka je podneta i gospođa Đukić-Dejanović, uvažena predsednica, to je pročitala, tako da mislim da nema nikakvih smetnji da se amandman sa tom ispravkom prihvati, gospodine ministre.
Predlažem da pogledate još jednom i da ovakav amandman, sa ispravkom, prihvatite.
Dakle, nije više ono samo raniji sopstvenik stana, stambene zgrade ili poslovne prostorije, pa se ne zna ko je kakav, već raniji vlasnik nepokretnosti koja je bila predmet eksproprijacije.

Whoops, looks like something went wrong.