Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milisav Petronijević

Milisav Petronijević

Socijaldemokratska partija Srbije

Govori

Uvažena predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, Predlog zakona o rehabilitaciji koji se danas nalazi na dnevnom redu je važan iz više razloga. Mislim da doneti zakon o rehabilitaciji je i nužda i potreba. Nužda, jer malopre smo slušali, nemoguće je primeniti Zakon o restituciji bez toga. Nužda je jer je ova vlada učinila veoma mnogo da ispuni sve standarde u pristupanju EU i ona ih je ispunila i verujem da će da nastavi dalje da ispunjava standarde zbog Srbije, a ne zbog EU. Predlog zakona ja i potreba, iz prostog razloga što nepravde koje su bile, koje su nesporne, treba da se isprave.

Srbija je poznata i u svetu po deobama, večitim deobama i mislimo da je vreme da se nepravde isprave, deobe ostave prošlosti, istoričarima. Istorija, ako nije onakva kakva jeste, opet je na dnevnom redu istoričara, istorijski instituta itd, a ne političara.

Suština, po nama, Predloga zakona o rehabilitaciji ogleda se u stavu 1. član 1, dakle, prva rečenica. Citiraću je, zato što ću celokupnu svoju diskusiju stalno vezivati za tu rečenicu – "Ovim zakonom uređuje se rehabilitacija i pravne posledice rehabilitacije lica koja su iz političkih, verskih, nacionalnih ili ideoloških razloga lišena života, slobode ili drugih prava do dana stupanja na snagu ovog zakona". Kada se ta rečenica pročita, kada je to suština ovog zakona, mi smo apsolutno saglasni sa tim i verujem da su svi. I Ustav kaže da pravo na rehabilitaciju ima onaj ko je bez osnova i nezakonito pritvoren, osuđen itd.

Dakle, iz ovog stava proizilazi naš ključni politički stav. Rehabilitacija da. Ko ima pravo na rehabilitaciju? Svako lice koje je iz ideoloških političkih, verskih i nacionalnih razloga, ne samo pritvoren, uhapšen, osuđen, lišen života, već doživeo bilo kakvu nepravdu, ima pravo na rehabilitaciju. Ali, samo ta lica i samo iz tih razloga, sve van toga nije rehabilitacija.

Naravno, takođe prvi stav, za koji mi smatramo da je suština ovog predloga zakona,i jeste za apsolutnu podršku zbog još jednog razloga, što kaže – do stupanja na snagu ovog zakona, dakle, bez vremenske i istorijske odrednice. Mislimo da je i to važno, da se ne pogađamo oko datuma od kad važi. Jednostavno, važi sve do današnjeg dana. Mislimo da to važi iz još jednog razloga, da rehabilitacija lica koja su doživela nepravdu iz ideoloških političkih razloga, nema u osnovi ponovo ideologiju, ali neku drugu, već univerzalno pravo za svakog čoveka. To je drugi razlog zbog čega mi smatramo da treba podržati to.

Ono što takođe želim da kažem, a napomenuću da ću se vratiti na to, to je da se odnosi na sva lica koja su doživela bilo kakvu nepravdu, bez sudske ili odluka administrativnih organa, ili sudskom i administrativnom odlukom.

Ono što takođe želimo jasno da podržimo i želimo jasno da iznesemo svoj stav, kao što smo rekli ko može da se rehabilituje, ko treba ili mora da se rehabilituje, isto tako smatramo da je veoma važno reći ko ne može da se rehabilituje. Ovakav predlog zakona govori da na to nemaju pravo lica koja su lišena života u oružanim sukobima kao pripadnici okupacionih oružanih snaga i kvinslinških formacija, kao i oni koji su kao pripadnici okupacionih snaga i pripadnici kvinslinških formacija izvršili, odnosno učestvovali u izvršenju ratnih zločina. Za njih nema rehabilitacije. Takođe, mi tu dodajemo da je veoma važno da rehabilitacija zavisi od težine krivičnog dela.

Ponavljam, svako ko je iz ideoloških političkih, verskih i nacionalnih razloga, mora da ima rehabilitaciju. Oni koji su činili krivična dela, nemojte da ispadne da su svi sada iz ideoloških, političkih razloga krali, ubijali, silovali itd. i iz svih ideoloških, političkih, verskih, nacionalnih razloga.

Tu je velika odgovornost suda kada bude rešavao o tome.

Imajući sve to u vidu, vrlo jasno smo odredili ko može da bude rehabilitovan i jasno smo odredili ko ne može da bude. Ne mogu da budu oni koji su vršili ratne zločine, učestvovali u vršenju ratnih zločina, koji su vršili teška krivična dela itd, za njih postoji neki drugi način da se postupak ponovi, ili već, da ne ulazimo u te detalje.

U trećem delu ću se kratko osvrnuti na nekoliko pitanja za koje smatram da je važno da ih razjasnimo do kraja rasprave i u načelu i u pojedinostima, do kraja rasprave o Predlogu zakona o rehabilitaciji, s jednim jedinim ciljem i u najboljoj nameri, da dobijemo zakon koji će biti primenjiv, koji će omogućiti na najlakši mogući način da se otklone nepravde, ali koji neće dati mogućnost da se bilo ko prošvercuje kroz tu formulaciju, da je iz ideoloških, političkih, verskih i nacionalnih razloga pretrpeo nepravdu.

Krenuću od člana 1. Prvo pitanje za koje mislim da treba da se razjasni detaljno, iz ovih razloga o kojima sam govorio je, da pravo na rehabilitaciju, ako je sudska ili administrativna odluka doneta protivno načelima pravne države i uopšte prihvaćenim standardima ljudskih prava i sloboda. Na prvi pogled je nesporno, ali nama je sporno. Koja načela i standardi? Tadašnji ili sadašnji? Nisu sadašnja i tadašnja načela i standardi isti. Mora tu da se izvrši jasnija definicija.

Drugo na šta želim da ukažem, u istom članu, to je stav 3, gde kaže – pravo na rehabilitaciju imaju i lica iz stava 1. ovog člana, koja se u skladu sa zakonom i drugim propisima, smatraju borcima narodno - oslobodilačkog rata. Ne znam ko je smislio ovu rečenicu, ali mi liči na sledeće – svi imaju pravo, osim onih koji su vršili ratne zločine, a pored svih, imaju i ovi. Mislim da je stvarno potpuno suvišno.

Dakle, ako već u osnovi svi imaju pravo na rehabilitaciju, nemaju pravo oni koji su vršili zločine, juče su vršili zločine. Šta to sada znači? Da pored svih imaju i oni. Mislim da je to potpuno suvišno.

Drugo na šta želim da ukažem, to je već treće, gospodin Mićunović to već broji, u članu 2. govori se o licima koja nemaju pravo na rehabilitaciju. Između ostalog, govori se o licima koji su bili pripadnici okupacionih snaga, kvislinških informacija, ne znam zašto kvislinških, norveških, zašto ne pomagača, saradnika okupacionih snaga, koji su učestvovali u izvršenju ratnih zločina, što nije sporno, ali u jednom sledećem stavu kažu – pod licima iz stava 1. ovog člana ne smatraju se lica koja budu rehabilitovana po sili zakona. Može li se po sili zakona rehabilitovati lice koje je vršilo ili učestvovalo u vršenju ratnih zločina? To je negde 3. stav.

Drugo pitanje kaže – kao i lica za koja su u postupku rehabilitacije utvrdili da nisu izvršila - što nije sporno. Dobro, utvrdilo se da u postupku rehabilitacije nisu izvršila, za njih sigurno da ne važi ovaj stav. Zbog čega ovo napominjem? Nije logično da lica koja budu rehabilitovana, po sili zakona, a podvedeni su pod one koji su učestvovali u vršenju ratnih zločina, nije logično da zakonski budu rehabilitovani. Zašto? Malopre smo čuli, postoji zakonska i sudska rehabilitacija. Zakonska rehabilitacija je konstatacija suda da je po zakonu rehabilitovan, dok sudska već treba da ima neki proces.

Kada je u pitanju zakonska rehabilitacija, vrlo ispravno kaže ovde da se odnosi na sve one koji su bez administrativne ili sudske odluke pretrpeli nepravdu, što je u redu, ali mi je veoma problematično – mogu li tačke 2, 3, 4, 5. u tom članu, da ih ne ređam, govori se o odlukama sudskim za krivično delo, mogu li se zakonski rehabilitovati? Mislim da ne može. Mora da bude sudska. Neka ima pravo da podnese zahtev za rehabilitaciju, ali neka se u sudskom postupku utvrdi. Radi se o odluci suda za krivično delo. Možda je bilo grešaka, možda to nije urađeno kako treba, ali neka se sudski utvrdi, a pogotovo ako postoji mogućnost što kasnije se govori, da sudska odluka može da bude i takva da se delimično usvaja zahtev o rehabilitaciji, a delimično ne. Kod zakonske nema delimično. Kompletna se odluka poništava. Mislim da tu treba da ide taj deo za sva ona krivična dela za koje postoji odluka, treba da ide na sudsku rehabilitaciju.

Želim da ukažem na jedno pitanje. Nemam ništa protiv, ali mislim da nije dobro. Predviđeno je da o zahtevu za rehabilitaciju odlučuje sudija pojedinac. Mislim da to nije dobro, jer su veoma teška pitanja. Mislim da je bolje bilo, koliko god bio onaj prethodni zakon loš, bolje je bilo kada je postojalo veće od tri sudije. Velika je odgovornost na sudijama. Velika je odgovornost jer, znajući da ako se rehabilituje lice, rehabilituje se i delo koje ono čini. Velika je odgovornost utvrđivanja svega toga, pogotovo što nema nekih jasnih merila. Koja su to merila, pa da se kaže – ovaj je iz ideoloških, političkih, verskih, nacionalnih razloga osuđen, optužen itd. Stoga mislim da je bolje ono rešenje kada to radi veće sudija.

Kao posledica pravne rehabilitacije je i pravo rehabilitovanih lica. Mislim da tu imamo rezerve kada su u pitanju dve stvari, pravo na mesečnu novčanu naknadu, kao poseban dodatak, jer se odnosi na ljude koji već imaju pravo na dupli penzijski staž i drugo je pravo na rehabilitaciono obeštećenje, pogotovo čitav niz ljudi koji imaju pravo na to, a ne samo na onaj o kome se radi, odnosno koji je podneo zahtev za rehabilitaciju. Mislimo da to nije dobro. Mislimo da je to za Srbiju veoma naporno, pogotovo u uslovima u kojima je Srbija danas. Mislimo da nepravde koje treba evidentno da se isprave ne treba da naprave novu nepravdu građanima Srbije danas i u budućnosti.

Završiću sa samo još jednim pitanjem, član 30. – šta je suština, kada je ovde stavljen stav 3. koji kaže – zahtev za rehabilitaciju u skladu sa ovim zakonom može se podneti iako je doneta pravosnažna sudska odluka kojom je odbijen zahtev za rehabilitaciju podnet na osnovu Zakona o rehabilitaciji. Sudska odluka doneta, pravosnažna, šta je sada cilj? Da li će to biti strpano u ono što se zove zakonska rehabilitacija, pa na sudu nije moglo da se utvrdi, a sada ćemo kroz onu formulaciju – zakonska – da se utvrdi.

Želeo sam da iznesem ova zapažanja u najboljoj nameri, da se mora do kraja raspraviti svako od ovih pitanja sa osnovnim ciljem da se dobije zakon koji će stvarno dati odgovor koji je postavljen u 1. stavu, da svako ko iz ideoloških, političkih, verskih, nacionalnih razloga je doživeo bilo kakvu nepravdu bude rehabilitovan i da niko ne može da se prošvercuje u okviru toga kroz razna dela koja je činio. Nemojmo da zaboravimo da se mora posmatrati i delo koje je učinjeno, pa da ne ispadne da je krao, ubijao, silovao, špekulisao iz ideoloških i političkih razloga. Zahvaljujem.
Poštovana predsedavajuća, uvaženi ministre sa saradnicima, dame i gospodo narodni poslanici, moram na početku da kažem da mi je žao što o izuzetno važnim zakonima razgovaramo u ovom sastavu. Veoma su važni za život građana. Razgovaramo o njima u skupštini uglavnom mi koji ćemo da podržimo ovaj zakon. Imajući to u vidu, svoje izlaganje ću skratiti jer ne želim da polemišem sa vama, a podržaćemo ove zakone, već sa onima koji imaju drugačije mišljenje, koji misle da ovi zakoni nisu dobri, a sve sa ciljem da se donese u interesu Srbije najbolji mogući zakon.
Želim da kažem kada je ovo pitanje i odgovornost pred građanima Srbije nose i pozicija i opozicija, naravno, svako u skladu sa svojom ulogom. I ja sam zabrinut na stanju na Kosovu i nema ovde poslanika koji nije zabrinut, ali pomoći nećemo tako što ćemo zloupotrebljavati skupštinu, to jest stanje u skupštini, pomoći nećemo tako što ćemo jednu zapaljivu situaciju gasiti benzinom, pomoći ćemo tako što ćemo omogućiti da državni organi rade svoj posao, tako što ćemo tražiti od državnih organa informaciju o tome, tako što ćemo pozivati ljude na mir, na neupotrebu sile. Nećemo ništa postići tako što ćemo se međusobno svađati, a nema ovde poslaničke grupe koja ni makar ovolicko odgovornosti nema kada je u pitanju ta tema. Iz tih razloga ipak ću da kažem da skupština ne gubi vreme, skupština troši vreme bez obzira na situaciju, a spremna je u svakom momentu da se odazove i tim potrebama da razgovara o tom pitanju.
Obećao sam da ću skratiti. Prema tome, sva tri zakona poslanička grupa SPS-JS podržaće u danu za glasanje. Sva tri zakona poslanička grupa smatra da su izuzetno značajni zakoni i poziva ministra, Ministarstvo da sa velikom pažnjom proprati, pogleda sve amandmane, ne gledajući ko ih je podneo, sve sa ciljem da se donesu dobri zakoni za ovako važnu oblast.
Kada je u pitanju Zakon o rudarstvu i geološkom istraživanju, radi se i o oblasti i o zakonima koji imaju viševekovnu tradiciju u Srbiji, dakle, ne samo oblast, ne samo delatnost, već i zakonodavno regulisanje te delatnosti. Ovde je cilj i pokušaj da se na jednom mestu uredi ta oblast i da se omogući razvoj u toj oblasti, naravno, poštujući i okolinu i sve ono što se događa van te oblasti.
Imamo nekoliko vrlo konkretnih amandmana sa ciljem da se poboljša tekst, da se pojasni, bez ulaženja, bez zadiranja i dovođenja u pitanje suštine.
Želim da posebno skrenem pažnju da se iskoristi ovo vreme rasprave i da se obrati pažnja na deo zakona koji govori o utvrđivanju opšteg interesa. Imamo jednu aktuelnu situaciju kada je u pitanju rudarski basen Kolubara. Imamo situaciju da rudarski basen Kolubara mora da proširi svoje polje delovanja jer će da dovede u pitanje vrlo brzo nešto što je strateški interes svih građana Srbije, neće biti uglja, neće biti energije.
Dakle, nikakve dileme ne sme d bude da taj strateški interes mora da se povede i država mora da omogući, ali isto tako to mora da bude u skladu sa zakonom, mora da bude pravo i pravedno i samo na taj način može se rešiti to pitanje.
Takođe upozoravam da se obrati pažnja na onaj deo koji govori, obično se posao završi pa se zaboravi, govori o sanaciji i dekultivaciji zemljišta. Svuda na tim prostorima su zemljišta, voda, vazduh. Sve je to izraubovano, sve je to dovedeno u pitanje. Mora da se predvidi od istraživanja preko eksploatacije i takva delatnost da se to dovede u stanje koje je bilo pre.
Kada je u pitanju izmena Zakona o održavanju stambenih zgrada, kratko samo, jedan stav, stav da ćemo podržati promenu, mislimo da je potpuno ispravna odluka suda jer ne može da bude neko ko ima veću površinu da ima više prava u upravljanju od nekog ko ima manju površinu i sa tim se potpuno slažemo, ali imam jedno pitanje za razmišljanje. Ovakvom izmenom mi ćemo imati tri vrste glasanja. Jedno je većinom članova, ostaje i većinom prema površini stana i ostaje većinom prisutna. Da li je to problem?
Da li je trebalo i član 17. promeniti, jer govori o investicionom održavanju? Zadržano je da više od polovine vlasnika stanova i poslovnih delova zgrada koji imaju više od polovine površine, kao i ove odredbe koje se odnose na ravne krovove, koje se odnose na zajedničke prostorije su takođe nešto što može da ide u investicije, ravni krovovi pogotovo, investiciono, da tako kažem. Da li ima razmišljanja da se i to promeni?
Kada je u pitanju komunalna delatnost, opet, najkraće, kada se pogleda definicija, pojam komunalne delatnosti, kao delatnosti koja proizvodi i isporučuje komunalne proizvode ili daje komunalnu uslugu, koji su veoma bitni za život građana a gde je opština, grad ili Grad Beograd obavezna da obezbedi uslove u toj oblasti i po obimu i po dostupnosti i po kvalitetu i po obuhvatu itd, tih usluga, sada pitam – ima li nešto važnije i za opštinu u vršenju svoje funkcije, gradu ili Gradu Beogradu i za građane da ima urednu pijaću vodu, da ima grejanje, prevoz, skupljanje otpadnih voda itd, ona životna pitanja građana, svakodnevna?
Zato je veoma važan ovaj zakon. Zato je veoma važno još jednom istaći ove principe na kojima se zasniva, u stvari ciljeve koji se žele postići zakonom, ne samo princip da se zasniva na efikasnosti, kvalitetu, racionalnosti, konkurenciji i poboljšanju itd, i cilj kome se teži u toj oblasti, posebno želim da istaknem zaštitu prava korisnika komunalnih usluga. Želim da istaknem potrebu stabilnog finansiranja, da istaknem da će u ovoj oblasti kad-tad morati doći do izražaja ekonomska cena, ali i ozbiljnost i socijalna odgovornost države i lokalne samouprave jeste u tome da se kroz jednu postepenost dođe do toga. Posebno želim da istaknem da i građani koji nemaju mogućnosti da proprate finansiranje tih delatnosti imaju pravo na komunalne usluge i da je to mesto države, tj. lokalne samouprave da obezbedi i takvim građanima.
Dakle, kada se sve to pogleda, govori se o jednom veoma važnom, značajnom zakonu.
Daću samo par kratkih pitanja. Kada je u pitanju vršenje komunalnih usluga, gde je definisano tačno ko to čini, javno preduzeće, da ne nabrajam, privredna društva, preduzetnici itd, velika je šansa u poveravanju poslova, ali i opasnosti. Želim da ukažem na tu stvar, jer kroz poveravanje poslova obavljanja komunalne delatnosti je prilika da se primeni i jedan zakon koji je takođe u proceduri, a to je Zakon o javnom i privatnom partnerstvu. Mislim da će on imati najviše mesta u ovoj oblasti i kada je u pitanju obavljanje komunalne delatnosti i posebno kada je u pitanju razvoj i izgradnja komunalne infrastrukture, ali isto tako i odgovornost jedinica lokalne samouprave kako će to da uradi i naravno, i pitanje da li sve delatnosti mogu da se povere, osim javnom preduzeću? Može li proizvodnja vode da se poveri nekom drugom? Mislimo da ne može, ni grejanje, ni šinski prevoz itd.
Sa jedne strane, velika šansa, a sa druge strane velika odgovornost jedinica lokalne samouprave kako će to da izvedu do kraja.
Takođe, želim da ukažem na još jedno pitanje, kada je u pitanju obavljanje ove delatnosti, glavni igrač, da tako kažem, je opština, grad i grad Beograd, jer oni treba da stvore uslove i da obezbede i obuhvatnost i obim i kvalitet i dostupnost itd. komunalne delatnosti. Oni su ti koji određuju i prava i obaveze i vršioca usluga, sa jedne strane, i korisnika, sa druge strane. Oni su ti koji treba da predvide ne samo ovde, kako je rečeno na jednom mestu. Data je jedna mogućnost, kada je u pitanju, recimo, obaveza korisnika usluga, uvodi se institut obustava komunalne usluge. To je vrlo ozbiljno pitanje, koje mora ozbiljno da se razmotri.
Naravno, ima jedna stvar, kaže – može se uskratiti ako ne plati komunalnu uslugu utvrđenu u roku. Okej, normalno je da mora da se plaća komunalna usluga, ali da li baš svaka komunalna usluga može da se uskrati? Može li voda da se uskrati?
Dato je ovde da je jedinica lokalne samouprave ta koja određuje u kom slučaju i pod kojim uslovima, ali isto tako jedinica lokalne samouprave mora da preuzme odgovornost ako reguliše u kojim uslovima i u kojim slučajevima može da obustavi, mora isto tako da utvrdi i odgovornost i obavezu za onoga ko vrši usluga šta ako ne izvrši ili nekvalitetno izvrši uslugu, šta ako isporuči ili ne isporuči komunalni proizvod ili nekvalitetno isporuči? Mora da se postavi taj balans.
Na kraju, kada je u pitanju finansiranje, večiti problem kod tih delatnosti je u stvari finansiranje. Svi mi znamo da nema pravog razvoja te oblasti bez ekonomske cene, ali isto tako želim da podržim ova načela, kada je u pitanju određivanje cena, a posebno dva, sa jedne strane dovoljnost, znači, mora da bude dovoljno da može da funkcioniše, ali isto tako i drugi koji govori o pristupačnosti, u vezi sa tim da onaj ko koristi može to da plati. Tu dolazi do izražaja onaj zahtev, stav, želja zakonodavca da opština, grad, Grad Beograd mogu da subvencionišu određene kategorije stanovništva. To je prava mera, ne na teret komunalnih preduzeća, vršioca komunalnih usluga. Tu obavezu mora država, odnosno lokalna samouprava da preuzme na sebe. To je socijalna funkcija.
Navešću vam primer Beograda, sa velikim zadovoljstvom, gde gradska vlast evo već pun mandat upravo veliku pažnju posvećuje tome. Preko 50 hiljada domaćinstava u Beogradu ima subvencije za komunalne usluge. To je preko milijardu i plus za ukupna socijalna davanja, to je preko šest milijardi. To je obaveza i države i lokalne samouprave, jer i oni koji ne mogu da plate imaju pravo na komunalne usluge, a to treba da nadoknadi država, odnosno opština.
Imajući u vidu da će biti rasprave u pojedinostima i kada će moći detaljnije o tome da se priča, imajući u vidu da ćemo podržati ove zakone koji se nalaze u proceduri, imajući u vidu ovakvo stanje u Skupštini, ja ću toliko, a u danu za glasanje ćemo podržati sva tri zakona. Hvala.
Poštovani predsedavajući, gospodine potpredsedniče Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, kada je u pitanju Predlog Zakona o javnoj svojini, ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe SRS – JS gospodin Zoran Kasalović je izneo stav poslaničke grupe i u daljem, želim samo da potvrdim taj stav i da iznesem još nekoliko rečenica u načelnoj raspravi o Predlogu ovog zakona.
Kada bude bila rasprava u pojedinostima tada ćemo se zadržati konkretnije na nekim rešenjima koja su predložena u ovom zakonu.
Dakle, ponavljam ono što je predstavnik naše grupe već rekao, poslanička grupa SRS – JS će podržati Predlog zakona o javnoj svojini.
Mi smatramo da je ovo značajan zakon, značajan sistemski zakon, koji omogućava dalju decentralizaciju u Srbiji, koji stvara okvire za to, dakle, kao deo posla koji nam predstoji u decentralizaciji, jer nije samo to, decentralizacija u Srbiji.
Dakle, zakon koji precizno definiše šta je i čija je od imovine, koja je do sada bila imovina Republike Srbije, zakon koji omogućava AP, lokalnim samoupravama, brži razvoj ulaganja itd, s jedne strane.
Sa druge strane prosto želim da upozorim da imamo u vidu da prenosom svojine na AP Vojvodinu i na jedinice lokalne samouprave ne znači samo da će postati bogatije, da će imati neizmerno bogatstvo, znači, isto tako i mnogo obaveza u očuvanju te imovine, održavanju, stvaranju nove itd.
Treći razlog je taj što uz stvaranje okvira za decentralizaciju ne dovodi u pitanje funkcionisanje države Srbije, naravno zasnovane na Ustavu Srbije iz 2006. godine ima osnovu u tome, i naravno u skladu sa evropskim zakonodavstvom što je nama bitno, imajući u vidu da težimo EU, iz svih tih razloga mi smatramo da je to značajan zakon i da ga treba podržati.
Ono što želim da istaknem, je sledeće, ja želim da podržim pristup Vlade Republike Srbije kada je ovaj zakon u pitanju u sledećem. Ovaj zakon treba da zameni prethodni koji je išao u jednu krajnost. Postojala je opasnost da ovaj zakon ode u drugu krajnost, a ja želim da podržim, da dam podršku Vladi što nije iz jednog zakona koji je imao hiper centralnu ulogu, hipercentralizovan, otišao u drugu krajnost, već sam našao jedan uravnotežen pristup, jednu meru.
Naravno, Zakon o sredstvima u svojini Republike Srbije je donet 1995. godine, koga ovaj zakon treba da zameni, je zakon koji je donet pre 16 godina, a nije mogao da da odgovore na današnja pitanja, na nužnost decentralizacije, kada je u pitanju imovina, ali isto tako treba reći da je to zakon koji je u to vreme donet, zakon koji je prvi put upotrebio izraz društvene, umesto društvene svojine bez titulara, uveo izraz državne svojine i on je značajan sa tog stanovišta.
Takođe, mislim da treba imati u vidu i vreme, okolnosti, okruženje, period rastakanja države, kada je donošen.
Očigledno, dužnost decentralizacije kada je u pitanju imovina, nameće donošenje zakona i iz razloga što je Ustav 2006. godine utvrdio precizno nove oblike svojine, pa pored privatne, utvrdio je i oblik javne svojine, a u okviru nje, državna, koja pripada državi Srbiji, pokrajinska koja pripada pokrajini i opštinska, odnosno gradska imovina koja pripada jedinicama lokalne samouprave.
Dakle, kada se sve to ima u vidu, ponuđeno je jedno rešenje za koje mislimo da je prava mera u ovom trenutku, koja ne dovodi u pitanje funkcionisanje ni onih kojima se prenosi ta svojina, ni sa druge strane, države Srbije.
Ja ću tu kratko da se zadržim na još dva pitanja, predmet svojine. Zakon precizira šta je to predmet javne svojine i precizno kaže – prirodna bogatstva, dobra od opšteg interesa koja su zakonom proglašena za javnu svojinu, i naravno stvari, pokretne i nepokretne, druge itd.
Ovo sam ponovio iz prostog razloga, da bi dalje sledili događaji u sledećem, da zavisno od toga šta je predmet javne svojine, dalje je zakon razrađivao kome ona pripada, ko su nosioci koje svojine.
Imajući u vidu da se pošlo od značaja, od svega toga, mi podržavamo ovaj pristup koji je ovde naveden, a to znači da prirodna bogatstva, da ih ne nabrajam, ostaju vlasništvo države Srbije, da već od dobara od opšteg interesa, počinje prenos određenih, da ne govorim dalje i o stvarima, imajući u vidu da nisu baš sva dobra od opšteg interesa od jednakog značaja.
Upravo tu se vidi mera kojom se Vlada rukovodila kada je delila imovinu, odnosno prava svojine.
Želim, takođe, snažno da podržim još jedan stav koji je u zakonu iznet, kada su u pitanju prirodna bogatstva, dobra, neka od opšteg interesa, da ne nabrajam, tamo je precizno navedeno, su vlasništvo države i ne mogu se otuđiti.
Smatramo to ozbiljnim, odgovornim ponašanjem ove vlade i ove države i prema generacijama koje dolaze.
Dakle, u celini, prilikom, uslovno da kažem, razdvajanja javne svojine vodilo se računa šta je predmet svojine i šta je značaj svake od tih svojina.
Drugo pitanje na koje želim kratko da se zadržim je pitanje koje zakon reguliše, a to su nosioci prava javne svojine. Nosioci prava javne svojine su, prema ovom zakonu, kako to i Ustav kaže, Republika, pokrajina i jedinice lokalne samouprave odnosno opštine i gradovi.
Ovo sam namerno opet ponovio zbog sledećeg pitanja za koje mislim da otvorimo i mislim da, gospodine potpredsedniče, treba iskoristiti priliku do kraja ove rasprave da se detaljno razjasne pitanja nosioca prava svojine.
Nesporno je kada je u pitanju i država i pokrajina, opštine i gradovi šta izaziva velike rasprave i polemike? To su gradske opštine, mesne zajednice, dakle ono što nije u kategoriji jedinice lokalne samouprave. To je pitanje koje će se tražiti da se detaljnije razradi do kraja ova rasprava.
Uzeću na primeru Beograda, koji ima 17 gradskih opština, među njima opštine sa po skoro pola miliona stanovnika, ogromnim privrednim, poslovnim, kulturnim centrima, ne samo stanovništva itd. Gradske opštine nemaju status jedinice lokalne samouprave, ali imaju i te kako potrebe da imaju veće nadležnosti nego što ih imaju i imaju i te kako potrebe da imaju odgovarajuću imovinu koja im je potrebna za rad tih organa i organizacija.
Molim vas da, prosto, još jednom pogledamo sledeće. Da li to pravo gradskim opštinama se može dati zakonom ili, kako je to već rečeno u zakonu, ostavlja se mogućnost gradovima da u okviru svog statuta to pravo prenesu?
Kada imamo u vidu da Ustav i Zakon o lokalnoj samoupravi posmatra grad i Grad Beograd kao jedinicu lokalne samouprave, ne vidi mogućnost da zakonom to može da se uradi, ali istovremeno ako je grad nadležan da osnuje gradsku opštinu, da da odgovarajuće nadležnosti, čak i način izbora organa i koje organe da ima, da li će da ima jednu ili 21 opštinu itd, onda treba da imaju nadležnosti i to pravo raspolaganja imovine, ali umesto postoji li mogućnost korišćenja jednog izraza, a kroz grad već ima gradska opština, dakle, ako ih je statutom osnovao, da imaju obavezu da im prenese pravo svojine na imovinu koju koriste za rad organa i organizacija koje pripadaju njima.
Kada su u pitanju mesne zajednice, mislim da je tu dato i treba zadržati to rešenje pravo korišćenja, ali čini mi se da treba, gospodine potpredsedniče, još jednom pogledati postoji li mogućnost da to pravo korišćenja bude trajno, da se ne može otuđiti. Zašto to kažem? Zato što pravo svojine podrazumeva da se može i otuđiti, a pravo korišćenja, kada su u pitanju mesne zajednice, mora se voditi računa, mnogo objekata ima koji su građani samodoprinosom gradili, svojim sredstvima i koji treba da budu u funkciji tih građana. Dakle, oni mora da imaju pravo korišćenja te imovine jer zašto ne pravo svojine? Pa pravo svojine ne podrazumeva samo da imaš dobio si nešto, nego podrazumeva čitav niz drugih poslova, da sačuvaš tu imovinu, da je održavaš, da je uvećaš itd, što nema uslova kada su mesne zajednice u pitanju.
Dakle, koristim jedan termin "trajno korišćenje" bez mogućnosti kada su takvi slučajevi u pitanju da se može oduzeti.
Želim nešto da razjasnim. Podržavam ovaj amandman Vlade koji je dat, a koji se odnosi na sledeće – objekti na teritoriji bivših jugoslovenskih republika koji su bili u društvenoj svojini na kojima je kao nosilac prava raspolaganja bila ili upisana AP Vojvodina odnosno jedinica lokalne samouprave ili ustanova čiji je osnivač AP Vojvodina odnosno jedinica lokalne samouprave. Pitam, odnosi se na sve jedinice lokalne samouprave i odnosi se na teritoriju AP Vojvodine i ustanove čiji su oni osnivači? To nisu mala sredstva. To nije mala imovina. Navešću samo jednu malu ustanovu, centar dečijeg letovališta koji ljudi prepoznaju već godinama, 45 godina se bavi decom, koji ima šest ogromnih izvanrednih objekata u Hrvatskoj. To nije mala imovina, to je velika imovina. Mislim da je dobro da pripadne onome ko je ulagao sredstva u to.
Potpredsedniče, nadam se, a vi ćete demantovati ako nije tako, da pitanje nepokretnosti javnih preduzeća i ustanova, bez obzira ko je osnivač, između bivših jugoslovenskih republika i dalje ostaje u obavezi nadležnosti Republike Srbije i da će to biti rezultat međudržavnih dogovora i sporazuma. Dakle, neće pregovarati, ali narodski da kažem – svaka vaška obaška.
Imajući u vidu nekoliko otvorenih pitanja kada se radi o gradskim opštinama, mesnim zajednicama i ustanovama za koje mislim da treba do kraja ove rasprave da se potpuno do kraja razjasne, još jednom ponavljam, mi ćemo podržati Predlog zakona o javnoj svojini. Hvala.
Poštovana predsedavajuća, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o lokalnim izborima, koji je danas na dnevnom redu, je u stvari drugi deo priče o izmenama Zakona o izboru narodnih poslanika od pre nekih skoro dva meseca, nastavak te priče, tema ista, dileme iste. Prema tome, gospodine ministre, da ste tada bili, kada je bila rasprava o izmenama Zakona o izboru narodnih poslanika, mogao bih da vam kažem, a ponoviću sve ono što sam rekao prošli put, samo sada adekvatnije u odnosu na zakon, odnosno da tretira odbornike u jedinicama lokalne samouprave. Pošto niste bili, ipak ću da u nekoliko reči iznesem stav poslaničke grupe SPS-JS i oko nekih pitanja stav SPS.

Počeo bih sa onim sa čim ste vi završili. Potreba i nastojanje Srbije da svoj pravni i politički sistem uskladi sa evropskim kriterijumima, sa principima i vrednostima je nesporna. Uostalom, opredelili smo se za ulazak u EU, a zbog toga i zbog potrebe Srbije treba nastaviti na tom putu. Potpuno se slažem sa jednom rečenicom – ovo je samo jedan korak ka tome. Ne treba da mislimo da smo ovim zakonom izvršili neku reformu izbornog sistema, to nije reforma, ni predlagač ne kaže da je reforma. Ovo je odgovor na zahtev stručne javnosti, evropskog tela i Ustavnog suda, pre svega kada su dva pitanja u pitanju, a to su blanko ostavke i previše proizvoljno određivanje mandata od strane stranaka.

Gospodine ministre, ako se ne varam, Ustavni sud je prvo poništio član 43. i član 37. Zakona o lokalnim izborima. Tu nemamo šta mnogo da pričamo nego moramo da to ispravimo. Ispravlja se na ovaj način koji ste kao Vlada predložili.

Ovaj zakon ima faktički tri dela. Ne bih se zadržavao na onom koji govori o usklađivanju sa Ustavom i sa zakonom jer je nestvarno. Drugi deo je važan korak napred, ali sa velikim mogućim problemima koji će da proisteknu, a to je način raspodele mandata. Kada kažem način raspodele mandata mislim i po završenim izborima, a i posle prestanka mandata odborniku u skupštini jedinice lokalne samouprave. Treći deo se odnosi na ostavke.

Želim kratko da se zadržim na svakom od tih pitanja. Ponegde ću da imam i neko pitanje, a negde samo da obrazložim zašto ćemo ovaj predlog podržati, ali samo kao nužno privremeno prelazno rešenje.

Pre toga, ovde u Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona usklađivanjem sa Zakonom o političkim strankama se definiše ko može da bude predlagač liste kandidata. To su tri subjekta: političke stranke, koalicije političkih stranaka i grupe građana. To je čisto usklađivanje sa Zakonom o političkim strankama. Ostalo je rešenje da lista mora da ima najmanje jednu trećinu kandidata u odnosu na ukupan broj i ostalo je rešenje da lista mora da ima 30 potpisa za svakog kandidata koji se nalazi na listi. Znači, broj kandidata na listi puta trideset potpisa.

Ovde treba imati u vidu još jedan član, član 23. koji se ne menja, koji govori da ti potpisi moraju biti overeni. U ovoj zemlji ništa više ne možemo da radimo a da se ne overi. Čak i kada je u pitanju ostavka, ona mora da se overi. Naravno, naknada i za to se plaća.

Moje pitanje je koji su razlozi da je Vlada odustala od nečega o čemu je bilo govora kada je bio Zakon o političkim strankama. Da podsetim, da bi s epolitičke stranke registrovale morale su da imaju 10.000 overenih potpisa. Tada je bilo govora da takve političke stranke koje se registruju, koje već imaju 10.000 overenih potpisa, neće morati da prikupljaju overene potpise za izbore itd.

Iz ove formulacije u zakonu proizilazi da i te političke stranke i koalicije političkih stranaka, kao i grupe građana, za koje to jeste logično, prikupljaju te potpise. Nije to mala stvar. Mislim da treba da se da korektan odgovor na ovo pitanje. Znate, ako imate 8.000 mandata po 30 potpisa, to je 240.000 potpisa puta koliko ima listi, to je oko milion potpisa. Da ne dužim, mislim da tu treba dati neko objašnjenje u vezi sa tim.

Kada je u pitanju da svaki treći na listi bude manje zastupljeni pol, nema spora, podržavamo to.

Zadržao bih se na onom pitanju raspodele mandata. Suština je da je to usklađivanje sa evropskim vrednostima, da to omogućava da birač slobodno izrazi svoju volju, neposredno utiče odnosno neposredno bira i da se smanji posrednost u biranju itd, jeste jedan korak napred, ali korak koji će izazvati dosta problema i istovremeno otvoriti prostor da imamo mnogo mogućnosti kako možemo da idemo dalje u izgradnji izbornog sistema.

Naime, ovde više neće političke stranke, odnosno podnosioci izbornih lista dodeljivati mandate, nego će to činiti izborna komisija, i to po redosledu kandidata sa liste. Naravno, ovog puta političke stranke, odnosno podnosioci izbornih lista će biti ti koji će te i odrediti, ali pre izbora.

Jeste to, mogu da kažem, korak napred u smislu da birač zna kakav je redosled i ko je taj koji ima najviše šansi da bude. Ali, šta je problem, čak mnogo veći od dobiti? Što će znati i ko ne može da bude. Znate, onaj koji je pred kraj liste, ne može da bude. Problem je u tome što će birač i to znati.

Problem kod ovakvog sistema je u tome što će demotivisati i kandidate i birače itd. U tom smislu, napraviće problem. S jedne strane, napredan je i daje odgovore na zahtev Ustavnog suda itd, a sa druge strane, otvara jedan veliki problem sa kojim ćemo se suočiti prilikom izbora.

Zato mislim i zato sam rekao da ovo može biti samo prolazno i privremeno rešenje, a da prelazno rešenje, a da se mora ući u, ko god da bude na vlasti, i potpuno se sa vama slažem, treba zagristi i ući u kompletnu izmenu reforme izbornog sistema. To je bila priča i kada je bila izmena Zakona o narodnim poslanicima i tražiti i tragati za najboljim rešenjem za Srbiju, imajući u vidu i njenu strukturu stanovništva, i teritoriju Srbiju, i mogućnost da političke stranke na najbolji mogući način dođu do izražaja kao ustavna kategorija koja oblikuje političku volju građana, i građani da mogu da utiču na izbor itd.

Ima sijaset mogućnosti, od toga, da li je otvoren proporcionalni ili da li je zatvoreni, da li je zatvoren blokiran, da li je zatvoren neblokiran, da li je personalizovan proporcionalni, da li je mešoviti itd.

Slažem se sa vašom opakom, za tako nešto treba postići najveći mogući konsenzus i da se jednom ustali, neka ta Vlada koja bude, da ima neke druge predloge i druge sisteme. Samo u tom slučaju mislimo da ovo može da bude prihvaćeno. Jer, još veći će problem da bude nego kod izbora narodnih poslanika. Cela republika je jedna izborna jedinica. Na nivou opštine je opština jedna izborna jedinica.

Znate kako je u selima? U selima se tačno zna ko je kandidat. Tačno se zna koji je na listi i tačno se zna da li će moći da uđe na listu. To je jedan od razloga da se mora nastaviti sa traganjem za najboljim mogućim izbornim sistemom. Ovakav, u ovom trenutku, daje odgovore, ali nije dobar.

Potpuno je ista priča i kada je u pitanju raspodela mandata posle ostavke, odnosno prestanka mandata odborniku. Potpuno je prenesena ista priča kada je bio Zakon o izboru narodnih poslanika. Tu je uvažen onaj, i jedan i drugi amandman, oni su sada preneti ovde i o tome ne treba puno pričati.

Ono što treba svakako još reći, to je deo koji se odnosi na podnošenje ostavke od strane odbornika. To je bila prva odredba koju je Ustavni sud osporio. Ovde je data formulacija nešto slična, malo preciznija, nego što je bila. Moram da kažem da je šteta što ovako nije bilo predloženo i kada je bilo u pitanju izmena i dopuna Zakona o izboru narodnih poslanika.

Tamo je isključivo dato da mora da bude pismeno, da mora da bude overeno i ništa više. To znači da ja kao narodni poslanik, izlazim za govornicom i kažem – ja podnosim ostavku. Vi kažete – lepo, ali idi overi tu ostavku da bi ti verovali da si je podneo itd.

Ovde je bar data mogućnost da odbornik i u Skupštini usmeno, jer taj član, ako se ne varam, ministre, ne menja. To je član 46. Ostavka se na Skupštini može dati u usmenom obliku. Ona se odmah na toj istoj skupštini utvrđuje. Utvrđuje se prestanak mandata.

Da ne bude da previše detaljišem, ta formulacija u koju se utvrđuje i odlučuje, može isto da izazove puno dileme. Ako ja dam ostavku, šta ima da odlučujemo o tome? Da li je možda bolji izraz konstatovati ostavku, jer sam je ja dao. Nema šta da neko odlučuje o tome itd.

Suštinsko pitanje je, da se na ovaj način svodi ostavka na to da bude lični čin, da samo on može da je da i da niko umesto njega ne može da da odgovor na ovo pitanje. Mislim da to treba podržati.

I dalje ću imati rezervu kada neko da ostavku da treba da je overi, kao što sam imao rezervu i kada su u pitanju izbori za narodne poslanike, jer smatram da je to potpuno nepotrebno. Bitno je da se utvrdi da li je čovek stvarno dao ostavku ili nije dao ostavku. Red je da overi ostavku.

Sasvim na kraju, vraćam se na početak. Podržaćemo prolazno rešenje. Nužno u ovom trenutku, ali uz potrebu da se uđe u kompletnu reformu izbornog sistema, da bi smo došli do najboljih odgovora o kojima pričamo.

Kroz izmene tih zakona koji su pred nama, SPS će insistirati, kao što je i sada insistirala, da se lokalni izbori odvoje od parlamentarnih izbora. Da ne bi bilo dileme, nema to veze sa narednim izborima. To ima veze sa principom i sa stavom. Zašto to smatramo? Zato što su lokalni izbori takvi da imaju lokalne teme. Tamo je bitno ko će da unapredi komunalnu infrastrukturu, škole uredi itd, da se prema tome ljudi i takmiče. Ovamo su bitna državna pitanja, i da se to stavi na jednu gomilu, lokalni dolaze u jednu senku onih velikih, i na neki način, ne može da dođe do pravog izražaja ta želja birača.

Ovo je naš stav i mi ćemo se zalagati stalno. To nema veze sa ovim izborima. Ovi izbori su naredne godine. Bilo je dilema da li lokalni izbori? Lokalni izbori se raspisuju kada kome padne na pamet. Zakon tačno kaže kada se lokalni izbori mogu raspisati. Niko nije predložio izmenu zakona, a niko drugi ne može van toga. Prema tome, nema više dileme dali je to za ove lokalne izbore, za ove izbore ili nije. Radi se o principu.

U ostalim razvijenim demokratskim zemljama, na polovini parlamentarnih mandata se sprovode lokalni i to ništa nije čudno. To je suština našeg stava i našeg zalaganja. Smatramo da će na taj način još više doći do izražaja suština organizovanja lokalne samouprave i učešće građana u poslovima od značaja za lokalnu samoupravu. Oni su sledeće godine. Mislim da je ovo prva Vlada od 2000. godine koja je izdržala ceo mandat, ali gospodine ministre, i prva Vlada u kojoj su socijalisti, vi sada vidite imali to ikakve veze, i održaće se na način kao što treba da se držimo zakona.

Prosto, da nema dileme, naš stav jeste to i borićemo se za taj stav, da se odvoje. Nema veze da li su to ovi izbori ili nisu. Prava je stvar da se izbori zakonodavstvom tako regulišu. Prosto, najavljujemo i tu temu. Glasaćemo za ovo, ali smatramo ovo samo, kako ste sami rekli, jedan korak ka mnogo ozbiljnijem i boljem sistemu izbora koji odgovara Republici Srbiji. hvala lepo.

 
Poštovana predsedavajuća, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje, koji se danas nalazi na dnevnom redu, je predlog koji će  poslanička grupa SPS-JS podržati u danu za glasanje.
Želim ukratko da se osvrnem na Predlog zakona na odredbe koje se menjaju i da obrazložim zašto ćemo podržati ovaj zakon.
Izmene koje su učinjene ovim predlogom zakona uglavnom se mogu podeliti na četiri dela. Prvo, u pitanju su izmene koje su čisto pravno-tehničko usaglašavanje sa zakonima o volontiranju, o radu, o kulturi, o zdravstvenom osiguranju. U pitanju je definicija volontera, ko je nadležan kada je u pitanju stručno usavršavanje i osposobljavanje, ko je nadležan za davanje statusa samostalnih umetnika itd. Dakle, u pitanju su čisto pravno-tehnička usaglašavanja i provlače se kroz još nekoliko članova zakona i tu se ne bih zadržavao.
Drugo što je karakteristično za izmene ovog zakona to je da se usklađivanje dinarskih iznosa koji se spominju u zakonu, koji su dati u nominalnom iznosu, usklađuju umesto sa rastom cena na malo, sa godišnjim indeksom potrošačkih cena onako kako to već statistika objavljuje od 1. januara 2011. godine. Ovaj deo može da bude značajan utoliko što kada govorimo o Zakonu o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje, kada govore u delu o premijama za dodatno dobrovoljno penzijsko osiguranje i o doprinosima za dobrovoljni penzijski fond, gde je utvrđen nominalni iznos premije, a zatim se kasnije usklađuje, zbog toga je bitno da se ova promena izvrši i to ćemo podržati.
Takođe, odnosi se na jedan deo Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje koji govori o poslodavcima koji imaju pravo na oslobađanje od doprinosa, a to su poslodavci koji zapošljavaju nezaposlene radnike, prva kategorija – stariji od 50 godina, zatim stariji od 55 godina, zatim pripravnika, zatim mlađih od 30 godina i invalide. Tu je zakon omogućio tim poslodavcima da budu oslobođeni od doprinosa. U situaciji kada se to ne sprovede poslodavac je obavezan da vrati sredstva, ali valorizovana upravo ne više rastom cena na malo nego rastom indeksa potrošačkih cena.
Tu je takođe karakteristično da se ograničava mogućnost korišćenja tih povlastica oslobađanja po više osnova. To je deo na koji nemamo nikakvih primedbi i podržaćemo ga.
Treći deo se odnosi na utvrđivanje osnovice za sveštenike i verske službenike. To je inače ideja, inicijativa crkve i verskih zajednica. Radi se o usklađivanju tih osnovica, na način kako to odgovara zakonodavstvu crkvenom. Tako da i u tom delu nemamo nekih primedbi i podržaćemo.
Četvrti deo je pitanje koje reguliše o izmenama Zakona o doprinosa za obavezno socijalno osiguranje, a to je pitanje preciziranja osnovice doprinosa i način obračunavanja i utvrđivanja i plaćanja doprinosa za preduzetnike koji koriste odsustvo zbog porodiljskog odsustva, odsustva radi nege deteta i odsustva radi posebne nege deteta. Radi se o preduzetnicima koji koriste ovo pravo. Ovo pravo je inače dato u Zakonu o finansijskoj podršci porodicama. Koriste naknadu za vreme porodiljskog odsustva. Ovde se to sada precizir au ovim izmenama zakona, ovo o čemu sam govorio, ukoliko nastavlja da obavlja delatnost preko ovlašćenog poslovođe.
Ovo je pitanje koje zaslužuje detaljnije objašnjenje. Ovo je pitanje koje zaslužuje da se javnosti da konačan odgovor. O čemu se radi? Imali smo situaciju u prethodnim godinama, da se preduzetnicima, odnosno preduzetnicama koje koriste porodiljsko odsustvo, u jednoj godini obračunavaju doprinosi za obavezno socijalno osiguranje, a u jednoj godini se ne obračunavaju. Jednostavno, bilo je neregulisano.
Očigledno je da je sada ideja da se to precizira. Naravno, to je izazvalo velike probleme. Čak su i poreske uprave različito reagovale. Neke su obračunavale, a neke nisu obračunavale. Time su preduzetnice stavljane u neravnopravan položaj u Srbiji. Koliko znam, po tom pitanju je reagovao i zaštitnik građana Srbije. Zato, kada je u pitanju ovaj deo zakona koji govori o tome, potrebno je dati jasan odgovor javnosti – da li ovako predložena izmena zakona daje odgovore na to pitanje, da li je ovo rešenje koje je dato, da li rešava problem preduzetnika i obaveza plaćanja doprinosa, da li je to pravedno i da li je to kako je rešeno, isto kao i za sve?
Naš stav je da je svaka majka, pa bila ona preduzetnik, bila zaposlena, bila vlasnik firme i da ne nabrajam dalje, mora da ima ista prava. To očekujem od Vlade, da posle ove sednice da jasan odgovor na ovo pitanje.
Završiću sa jednim komentarom o obrazloženju zakona, a to je šesti deo koji govori o analizi efekata. Potpuno se slažem sa ovim što je ovde rečeno, da imajući u vidu karakter ovih izmena i dopuna Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje, da se tu ne očekuju neki finansijski efekti. Prošavši krok zakon sam naveo šta nje to menja. Iz toga se može videti da se tu ne očekuju neki finansijski efekti.
Želim oko toga, a i povodom toga da upozorim, kada se posmatra Zakon o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje, u celini, zakon je takvog karaktera da ima smisla samo ako ima finansijske efekte. To je važan zakon. To je zakon koji određuje doprinose za obavezno socijalno osiguranje. To je zakon koji, kroz naplatu doprinosa obaveznog socijalnog osiguranja, omogućava, obezbeđuje funkcionisanje sistema penzijskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja i osiguranja za slučaj nezaposlenosti. Bez sprovođenja ovog zakona nije moguće omogućiti funkcionisanje ova tri sistema.
Zato je moje pitanje i mislim da Vlada mora, moja Vlada mora da se pozabavi više ovim pitanjem, pitanjem naplate poreza i doprinosa. Verovatno raspolažete sa preciznijim podacima, ali ovlaš rečeno neplaćeni doprinosi premašuju budžetski deficit. Nije moguće više rešavati budžetski deficit smanjivanjem prava. Mora se pozabaviti i izvršavanje Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje, njihovoj kontroli, preduzimanju mera po pitanju naplata doprinosa.
Imali smo jedan sistem kontrole naplate poreza i doprinosa koji je, da tako kažem, stavljen po strani, a novim nismo uveli i moramo da se pozabavimo sa tim. Tačno je da prošle godine donet Zakon o državnom registru koji ima za zadatak da obezbedi jedinstvo svih informacija u ovoj oblasti, brzo reagovanje itd. On stupa na snagu u punoj svojoj meri 1. januara 2013. godine. Dotle, imajući u vidu ovaj zakona, Vlada mora da se pozabavi tim pitanjima i mora da preduzme mnogo da se omogući veća naplata potraživanja doprinosa. Samo ako je tako nešto urađeno, ako su oni naplaćeni, da ne govorim sada o suštini, da se zakon mora sprovoditi, i da ne govorim o finansijskim efektima, u tom slučaju može se smanjiti budžetski deficit, a može se i mora ne dirati u prava iz penzijskog, zdravstvenog i osiguranja za slučaj nezaposlenosti.
Želeo sam da ukažem na ovu upozorenje, i kada su u pitanju preduzetnici, i kada je u pitanju naplata doprinosa, kao poruku mojoj Vladi da jasno izađe sa stavom prema građanima Srbije. Vratiću se na početak. Podržaćemo ove promene Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje. Hvala.
Poštovani predsedavajući, ministre sa saradnicima, narodni poslanici, kada su u pitanju Predlog zakona o optičkim diskovima i Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja koji su danas na dnevnom redu, stav poslaničke grupe SPS-JS izneo je moj kolega Miletić Mihajlović na početku i ja bih samo još jednom podržao taj stav. Prosto bih se samo sa još nekoliko reči pridružio podršci koju je on najavio prilikom usvajanja ova dva zakona.
Neću se zadržavati na zakonu o optičkim diskovima iz prostog razloga što mi se čini da tu postoji jedna velika saglasnost i mislim da nema potrebe da se na tom zakonu zadržavam, ali ću u još nekoliko rečenica objasniti zašto ćemo mi da podržimo Zakon o izmenama i dopunama Zakona o sistemu obrazovanja i vaspitanja.
Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja koji je pre dve godine, 2009, donet, pripada grupi, ako tako mogu da nazovem, živih zakona, zakona koji se primenjuju odmah u praksi. To znači i nužna potreba da se prati njegova primena. Čak možda nešto što nedostaje našem političkom sistemu da kada donesemo puno zakona, mnogo manje vremena posvetimo njihovoj primeni. Ovo je zakon čija primena mora da se prati, jer jednostavno je životni. Život i praksa određuje da li ima negde problema u sprovođenju, gde ima i šta treba učiniti da se promeni da bi on bio još efikasniji. Upravo ovaj zakon o izmenama i dopunama je i nastao kao rezultat sprovođenja, rezultat prakse. Dakle, praksa je predložila izmene i dopune ovog zakona.
Zadržaću se samo na nekoliko stvari. Mislim da je najbitnije istaći da zakon o izmenama i dopunama zakona na neki način podstiče i obrazovanje odraslih, dajući mu jednu kvalifikaciju specifičnosti u ovom zakonu. Ono što je u ovom zakonu temelj za posebne zakone, s jedne strane, koliko vidim, priprema se ili je već pripremljen zakon o obrazovanju odraslih što smatramo važnim zakonom i to je u stvari ono trajno, obrazovanje za ceo život.
Sa druge strane, u tom delu takođe se stvaraju uslovi za rad saveta za obrazovanje odraslih. Dakle, nešto slično ili isto kao što je i Nacionalni prosvetni savet, kada je u pitanju predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje. To je za podršku.
Drugi deo na koji se odnosi izmena ovog zakona jeste deo koji se odnosi na evidencije i isprave javne. Ono što je cilj i što sam želeo izmenama ovog zakona, to je da se uvede jedinstven informacioni sistem u toj oblasti u Srbiji. Naravno, pretpostavka je osnivanje baze podataka po ustanovama i jedinstveni informacioni sistem koji je bio na nivou države, odnosno ministarstva. Veoma važno pitanje, iz prostog razloga što bez dobrih, preciznih i tačnih podataka i evidencija nema mogućnosti sagledavanja pravog stanja u toj oblasti i utvrđivanja planova obrazovne politike itd. Zato to treba podržati, jer stvara osnov upravo za tako nešto.
Ono na šta želim u ovom delu da skrenem pažnju, što su već moje kolege ranije činile, imajući u vidu da se tu radi o ličnim podacima, imajući u vidu da se tu radi o identitetu ličnosti, prosto još jednom da upozorim da je nužno obezbediti apsolutnu zaštitu podataka, u skladu sa Zakonom o zaštiti podataka.
Treće pitanje koje je karakteristično za ovaj zakon, a što mi podržavamo, odnosi se na vaspitno-disciplinske mere. Ali, želeo bih prosto iz jednog ugla da kažem, radi se o nekoliko stvari kada se govori o pravima i obavezama učenika. Prva stvar je da se uspostavlja jedan kvalitetniji odnos učenika, roditelja i škole, počev od pravdanja izostanaka, gde mora roditelj da se uključi, preko disciplinskog postupka, gde se takođe uključuje roditelj. Kada kažem roditelj, mislim na roditelja ili staratelja, potpuno isto. Zatim, posebno kada su u pitanju vaspitne disciplinske mere iz člana 44. i 45. Zakona, a to je jedno od najosetljivijih pitanja u ovoj oblasti. I, naravno, da ne dužim, zaključne ocene iz vladanja. Ovo je posebno pitanje koje je došlo do izražaja, praksa je pokazala da nije dobro rešeno, a to je sankcionisanje neopravdanih izostanaka. Mislim da je ovo rešenje koje je ovde dato, da se smanjuje, ne samo da se smanjuje sa 35 na 25, već se uspostavlja joj jedan novalitet. Ne traži se više da uz to mora da ima i neka druga povreda da bi se sankcionisalo, nego se već sankcioniše.
Još nešto, imamo dve vrste postupnosti za koje smatram da su veoma bitne. Prva je da je škola obavezna već posle desetog da obavesti roditelja o neopravdanim izostancima. Bar tako formulacija kaže, ili preko 25, ili 15 preko obaveštenja roditelja. To znači, čim ima deset, roditelj mora da se obavesti. To je prva postupna mera. Isto tako i u sankcionisanju te povrede takođe se insistira na postupnosti. Mislim da je to za apsolutnu podršku.
Četvrto što želim da kažem, kratko samo, da su tu još u pitanju izmene koje govore o efikasnijem delovanju i organizovanju i kada su u pitanju racionalni i kada je u pitanju preuzimanje zaposlenih, prijem na određeno vreme, angažovanje preko propisa norme, što je nekad bilo kao rešenje. Zatim, kada su u pitanju školski odbori, kada je u pitanju učešće sindikata u organima upravljanja, odnosno konkretno u predškolskoj ustanovi i školi su i do sada učestvovali itd. Dakle, sve te izmene nam govore o ozbiljnom jednom pristupu, jer menjaju se i nude se nova rešenja, a ne bira se sistem. Zato je on ozbiljan, jer obrazovni sistem ne može da se menja kako koja vlada dođe, on je stariji od svake vlade, od svake stranke.
Ono na čemu želim takođe kratko da se zadržim, danas je bilo reči i o udžbenicima. Počev od pitanja i primedbe, za koje molim da se sagleda još jednom, da li učenički parlament treba da daje mišljenje na kvalitet udžbenika, za šta mislim da treba dobro to pogledati, preko nekih drugih pitanja koja su aktuelna ili se bar kroz dnevno politička događanja nameću kao aktuelna. Ovo je važan deo obrazovno vaspitnog sistema, udžbenici, ali i ne samo obrazovno vaspitnog sistema, nego i ekonomskog, jer imajte u vidu da se u tom delu milijarde vrte.
Pre dve godine, 2009. godine sam ovde rekao, i sad sam zadovoljan što sam tad rekao, jer se to ispostavilo kao tačno, da ova vlada zaslužuje priznanje u ovoj oblasti iz najmanje dva razloga. Prvi je što je konačno posle mnogo godina uvela red kada su u pitanju udžbenici. Tada ga je zavodila kroz donošenje Zakona o udžbenicima. Drugi je što je pokrenula, na čelu sa vama, jednu akciju veoma značajnu za građane Srbije, koja je imala osnova i u Ustavu Srbije, a to su besplatni udžbenici. Tada sam to pohvalio i tražio da istrajete na tome.
Veoma zadovoljno mogu da kažem da mi je drago da posle te dve godine, prve godine su dobili prvi razredi, druge godine i prvi i drugi, i to je već negde oko 147-148 hiljada učenika u Srbiji koji su dobili besplatne udžbenike. Ta akcija se proširila i ja takođe želim da iznesem primer Beograda, jer su gradske vlasti u okviru mera socijalne politike pomoći građanima Beograda kroz sve druge mere i ovu meru stavili u prioritet, a to znači da su obezbeđivali za prvi, za drugi i za peti, a do septembra meseca za svih osam razreda, a to je oko 120 hiljada učenika u Beogradu. Molim vas, ta sredstva su sredstva Beograda, to nisu sredstva budžeta Srbije i nisu ni na čiji račun. Jednostavno, ta sredstva su utrošena, pre svega, zahvaljujući političkoj volji gradskih vlasti u Beogradu. Dakle, molim vas da i dalje nastavite tu akciju, da istrajete na tome, jer je to značajno pitanje. Znate, u septembru mesecu pomoći nekoj porodici koja ima jednog, dva ili tri učenika je velika stvar i veliko pitanje. Ulaganje u to je u stvari ulaganje u budućnost, to je možda najbolja investicija.
Na kraju želim da iznesem još jedno pitanje – šta je karakteristika ovih izmena zakona, pored onog što sam rekao da je živ zakon koji se mora pratiti i sve ono na šta se naiđe mora se reagovati? Na jednom mestu ovde stoji, i to je poznato svima, da je ovo rezultat zajedničkog rada sa predstavnicima reprezentativnih sindikata. Svi smo bili svedoci koliko ste uložili truda i napora da kroz dijalog sa tim partnerima, oni su partneri, dođete do rešenja koja su danas. Želim ovde da kažem da mi podržavamo dijalog koji imate sa socijalnim partnerima. Čak šaljemo i poruku šire - Srbiji ništa neće moći da se uradi ako se ne uspostavi socijalni dijalog sa socijalnim partnerima. Prosto, kao jedna poruka. Verujem da će Vlada sve ono što je preuzela ispuniti do kraja. To je jedan od razloga da mogu da kažem da je u najtežim uslovima velike ekonomske krize, kada nema para, a prosveta inače nikada nije imala para, da je i u takvim uslovima sačuvan obrazovno vaspitni sistem.
Sasvim na kraju, gospodine ministre, sistem obrazovanja i vaspitanja obuhvata predškolsko vaspitanje i obrazovanje, osnovno i srednje obrazovanje i vaspitanje, podrazumeva čitav niz tih oblasti. Iz ovog temelja treba da proisteknu i konkretni pojedinačni zakoni.
Pitam da li je ministarstvo spremno da izađe sa zakonima, kao što priprema zakon o osnovnoj školi i zakon o srednjoj školi? Smatram ovo važnim pitanjem. Očekujem da će to biti tako i time, uz strategiju obrazovanja Srbije, za koju takođe verujem da se radi, zaokružiće se obrazovni sistem u Srbiji. dajem vam priliku da javnosti saopštite i to.
Imajući u vidu da je takav zaokružen sistem sigurno nešto čemu ćete težiti, za šta ćete se boriti, želim samo na kraju još jednom da istaknem da prilikom izrade, kao i do sada, po čemu ste bili prepoznatljivi, kroz poštovanje ove Narodne skupštine i kroz to da za svaki zakon obezbedite širi konsenzus, stalno imajući u vidu da je obrazovni sistem stariji od svake vlade, sistem koji se oslanja i na pedagošku nauku i na pedagošku praksu, koji je i po meri dece, ali koji je i po meri ekonomije Srbije itd.
Dakle, imaćemo jedan sistem, verujem, koji je prilagođen vremenu u kojem živimo, uslovima u kojima živimo, koji će biti i savremen, prilagođen evropskim uslovima, ali istovremeno poštovati tradicije našeg sistema.
Dakle, dajem vam priliku da odgovorite javnosti da li će se u narednom periodu zaokružiti taj obrazovni sistem? Uz to, ponavljam ono što sam rekao na početku, mi ćemo dati podršku i jednom i drugom zakonu u Danu za glasanje. Hvala.
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, u ime Poslaničke grupe SPS-JS izneću stav naše poslaničke grupe o Predlogu zakona o finansiranju političkih aktivnosti.
Želim odmah na početku da kažem da će Poslanička grupa SPS-JS podržati Predlog zakona o finansiranju političkih aktivnosti, a da će za vreme dok traje ova rasprava i za vreme rasprave o pojedinostima, imati predloga, sugestija i zahteva, kako da se još više poboljša ovaj zakon, da bi bio još primenljiviji i jasniji, jer smatramo ga veoma značajnim zakonom.
Zato sada koristim priliku da pozovem i predlagače da dobro obrate pažnju na predloge svih poslanika, bez obzira iz koje grupe to dolazi, sve sa jednim osnovnim i zajedničkim ciljem – da dođemo do najkvalitetnijeg zakona koji je veoma važan u ovoj oblasti. On je važan, pre svega, za građane Srbije, jer će biti u prilici da saznaju kako se troše sredstva koja država izdvaja za političke stranke, kako politička stranka učestvuje u pribavljanju i raspodeli sredstava. On će biti značajan i za nezavisna tela, jer im ovaj zakon omogućuje ovlašćenja da mogu da vrše efikasnu kontrolu sprovođenja ovog zakona.
Ovaj zakon će imati značaja i za političke stranke, jer, jednostavno rečeno, u poslednje vreme kod građana Srbije je prisutno mišljenje da su političke stranke te koje su, maltene, izvorište korupcije. Veoma važno jeste da se upravo uspostavljanjem jasnih pravila, uspostavljanjem jednakih uslova i, pre svega i najvažnije, javnosti u radu to demantuje. Dakle, političke stranke ovim zakonom imaju priliku da demantuju jedno takvo razmišljanje građana Srbije. On je važan i za Srbiju, jer njegovim donošenjem Skupština izvršava svoju obavezu prema pre svega Srbiji, a onda, tek, prema EU, stvaranjem uslova i činjenjem još jednog velikog koraka ka sticanju statusa kandidata kome ova zemlja teži.
Smatramo veoma važnim zakonom i zato mislimo da treba dobro iskoristiti priliku. Ima i vremena, ima i potrebe da se još oko mnogih detalja dogovorimo detaljnije, da on bude u celini prihvatljiv, da bude jasan, da bude sprovodljiv.
U jednoj bih rečenici rekao za ovaj zakon šta je njegov cilj, šta je njegova želja – da se napravi jedan pravni okvir koji omogućava političkim subjektima, upotrebljavam izraz "politički subjekti" jer je i to jedna promena u ovom zakonu, do sada je to bio Zakon o finansiranju političkih stranaka, sada je to Zakon o finansiranju političkih aktivnosti političkih subjekata, u koje ubrajamo, pored stranaka, i koalicije i grupe građana, dakle, svih onih koji učestvuju na izborima ili imaju aktivnosti između izbora, prema tome, on stvara mogućnost, da stranke, odnosno politički subjekti pribavljaju sredstva, ali po jasnim pravilima, po jednakim uslovima. Jednostavno rečeno, stvara im se mogućnost da to čine. Ograničava ih jedino nedozvoljen politički utucaj svih onih koji to mogu.
Ono što treba posebno istaći, a to je, ističem u prvi plan, transparentnost, odnosno javnost uvida u sva sredstva koja troše političke stranke i efikasna kontrola. To bi bila, neka, suština ovog zakona. Pri tome mislim, smatrajući sva pitanja važnim, da je najvažnija u stvari transparentnost ili javnost u radu. Jednostavno, to je najbolji način da građani, javnost može da vidi, može da sudi i presuđuje kako se to čini, a nema boljeg sudije od javnosti.
Ukratko ću se zadržati na nekoliko pitanja za koja smatram da su važna, ali isto tako da ih treba još detaljnije pogledati.
Prvo, kada su u pitanju izbori i način finansiranja, taj deo je dosta sličan prethodnom zakonu, ali ipak ima i dosta preciziranja u vezi s tim. Ponavljam, politički subjekti mogu se finansirati iz javnih i privatnih izvora. O javnim izvorima ću nešto kasnije, a kod privatnih zadržao bih se samo na dva pitanja. Jedno je članarina, a drugo je prilozi.
Članarina nije ograničena, ovim zakonom. Ostavljena je mogućnost da stranke, politički subjekti, svojim statutima, odnosno svojim aktima regulišu njenu visinu. Prema tome, nema ograničenja, ali ima ograničenja u načinu prikupljanja. Dakle, mora se uplata vršiti sa tekućeg računa na račun političke stranke, osim ako je ona na godišnjem nivou manja od hiljadu dinara. U tom slučaju data je mogućnost da se može prikupljati i u gotovini ili putem uplatnice. Mislimo da je to dobro regulisano.
Čini mi se da u ovom delu u ovom članu moramo dati i obavezu političkog subjekta da tako prikupljena sredstva uplati na žiro račun u skladu sa Zakonom o platnom prometu ili, već, u nekom roku od sedam dana itd.
Kada je u pitanju prilog, definisan je i od strane za prilog koji daje pravno lice i način na koji to čini, kao i za fizičko lice i način na koji to čini, dakle, nema ograničenja u prilozima za političke subjekte, ali ima ograničenja za onoga ko daje, tako da fizičko lice može u toku godine dati do 20 prosečnih zarada, a pravno lice do 200.
Šta je tu još, takođe, karakteristično? Za razliku od prethodnih zakona gde su postojala ograničenja u tom delu, nema ograničenja za politički subjekat koliko će primiti sredstava, već ima ograničenje za onoga ko daje i ne samo u maksimalnom iznosu, nego ispunjavanje i drugih kriterijuma, što je navedeno ovde; ko to, kako i na koji način može da uradi. Ovde je obaveza da se to čini sa tekućeg računa i obaveza je da se to evidentira. A ono što je najbitnije to je obaveza da ako je preko jedne prosečne zarade da se javno objavi. Mislim da treba istaći ta pitanja, jer su značajna i razlikuju se od prethodnog zakona.
Naravno, bilo je reči o zabrani finansiranja, kao što je ovde precizirano, nedozvoljeno prikupljanje sredstava, to je nešto što je bilo u prethodnom zakonu. Želim posebno da ukažem na ovaj deo koji govori o nedozvoljenom prikupljanju sredstava. Za razliku od prethodnog zakona, koji, takođe, nije dozvoljavao vršenje pritiska, davanje privilegije itd, ovde upozoravam na poslednji stav: ''Zabranjeno je prikrivanje identiteta davaoca priloga ili iznosa priloga.'' Zašto upozoravam da se na taj stav obrati pažnja? Zato što se taj stav sankcioniše kao krivično delo. To je nešto što je novo, veoma važno u ovom zakonu, da se uvodi kao krivično delo, da se kažnjava zatvorom za delo koje se ''nakačinje'', da tako kažem, na ovo, a to znači, da onaj ko ima nameru da prikrije identitet i iznos sredstava podleže krivičnoj odgovornosti.
Želim kratko da se osvrnem na sredstva iz javnih izvora, to sam malopre napomenuo, za redovne delatnosti i za izbore. Tu imamo nekoliko sugestija i predloga da se do kraja razjasni da ne bi bilo dileme. Čuli smo već da se izdvaja 0,15% od budžeta Republike, autonomne pokrajine, odnosno lokalne samouprave za redovan rad političkih subjekata, dakle, ne više političkih stranaka nego političkih subjekata. Politički subjekata je taj koji učestvuje u raspodeli. Ako postoji više političkih subjekata, oni se međusobno prethodno dogovaraju kakav je način raspodele.
Na šta želim da ukažem? Način raspodele sredstava je drugačiji nego što je bio u prethodnom zakonu. Prethodni zakon je poznavao sistem da 30% dobijaju sve stranke u jednakom iznosu, a 70% prema broju mandata. Ovde se ide na varijantu da se sredstva raspodeljuju srazmerno broju glasova. Doduše, uveden je jedan, po našem mišljenju, dobar korektiv tako da se političkom subjektu koji osvoji do 5% važećih glasova množi sa koeficijentom 1,5, svima, a preko toga množi sa 1. To je, na neki način, pravljena neke ravnoteža i podsticaj manjim strankama.
Ono što ovde može da izazove zabunu, molim da dobro pogledate, a to je, pitanje 5% važećih glasova. Čijih važećih glasova? To može biti svih birača koji su glasali, to može biti političkih subjekata, to može biti svih birača koji su glasali samo za one koji se nalaze u parlamentu itd. Smatrajući da je to važno pitanje dali smo jedan amandman u vezi s tim, imajući u vidu da je predlagač mislio na 5% važećih glasova birača koji su glasali na izborima. Zato smo tražili u vezi sa tim pojašnjenje.
Kada je u pitanju finansiranje troškova izborne kampanje, već je ovde rečeno, 20% sredstava se deli pre izbora, svima ravnomerno koji učestvuju, a 80% posle izbora, prema broju osvojenih mandata. Molim još jednom da se dobro obrati pažnja baš na taj deo pre izbora. Ovo rešenje koje podrazumeva 20% sredstava svim učesnicima ravnomerno, nije sporno, ali šta može da bude sporno? Može da bude sporno izborno jemstvo koje kao želja predlagača da se eliminiše bilo kakva zloupotreba da onaj ko učestvuje na izborima mora da ima makar 1% podrške da bi mogao da koristi sredstva, da se ne pretvori u problem, jer ovde se kaže – prilikom predaje kandidature podnosi jemstvo. Kada predaje kandidaturu on ne zna koliko njih učestvuje. Dakle, to može da se zna posle proglašene liste. Tada može da se dostavlja i jemstvo ili, možda, neki drugi način, ali suština jeste da izborno jemstvo treba da bude i nije sporno, rešenje mora da bude jasno i da zadovolji cilj koji smo želeli ovim zakonom, a istovremeno da ne omete učesnike u postupka da ne mogu na odgovarajući način da ga ostvare, prema tome, rešenje koje će mnogo jednostavnije i jasnije rešiti ovo pitanje. Mislim da u vezi toga isto ima amandmana, treba ih dobro pogledati i prihvatiti ono koje je jasnije.
Još nešto, može da se pojavi kao pitanje, kaže – ukoliko namerava da koristi sredstva za izbornu kampanju. Šta ako politički subjekt neće da koristi samo onih 20% sredstava? Ako osvoji mandate, zašto ne bi koristio onih 80%? Dakle, ima tu još dosta pitanja.
Molim vas, pozivam, da ih dobro razmotrite, sve s ciljem da izborno jemstvo bude, ali da bude precizno definisano, jer ono u stvari treba da bude garancija da će onaj ko ne osvoji 1% glasova vratiti sredstva koja je dobio, ovde je i rečeno u roku, mada na vidim zašto ovde nema rok i kad ste vi obavezni da vratite jemstvo ako je on prošao to? Mislim da i to treba da bude, takođe, definisano u ovom delu.
Dakle, da ne dužim, imajući u vidu da su dalje u ovom postupku preciznije navedena ovlašćenja onih koji treba da vrše kontrolu, a što je bio problem u prethodnom zakonu, jasno su propisani postupci kako se to radi i jasno se na vreme stavlja do znanja da slede sankcije koje nisu do sada bile. Ponovo podsećam na sankciju koja predviđa za onoga ko daje, kao i onoga ko pribavlja suprotno odredbama zakona, a želi da sakrije identitet i iznos, kazna zatvora.
Još jednom vas molim da obratimo pažnju na sve te odredbe, naravno, u želji da donesemo zakon koji će jasno propisati pravila, jasno utvrditi ovlašćenja, kontrolu, nadzor itd, i dati priliku, završiću sa onim sa čime sam počeo, političkim strankama da promene jednu sliku u Srbiji o njima. U Srbiji u poslednje vreme političke stranke su na veoma velikom udaru, maltene, kao da su najveće štetočine. Političke stranke su subjekt političkog sistema u Srbiji, ustavna kategorija koja je ovlašćena da utiče na javno mnjenje i svoju politiku. Treba i sama da čini dovoljno, da ne dolazi u situaciju da bude predmet javnosti samo kao nešto ružno, nešto što je zlo, već naprotiv, nešto što na najbolji način, uz jasna pravila, oblikuje javno mnjenje u Srbiji.
Ponavljam, Poslanička grupa SPS-JS podržaće ovaj zakon, ali i dalje traži da se sva ova pitanja razjasne, sve sa ciljem da dođemo da najkvalitetnijeg zakona. Hvala lepo. (Aplauz)
Hvala lepo. Poštovana predsednice, predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, pred nama se nalazi zakon o izmenama i dopunama Zakona o izboru narodnih poslanika, zakon koji izaziva veliku pažnju javnosti u tom smislu što se, pre svega, prenaglašava, čini mi se, uticaj političkih stranaka, proizvoljnost u određenju mandata od strane političkih stranaka i, naravno, pitanje ostavke. Bez namere da ulazim u teoretske rasprave, želim da iznesem stav o ovom zakonu, kroz nekoliko rečenica.
Prvo što želim da kažem, mislim da zakon o izmenama i dopunama Zakona o izboru narodnih poslanika možemo posmatrati iz tri dela. Prvi je deo koji se odnosi na usklađivanje sa Ustavom Srbije. On je, po nama, nesporan i neću se na tome zadržavati. Drugi deo reguliše način dodeljivanja mandata, kako posle sprovedenih izbora, tako i naknadno po prestanku mandata narodnog poslanika. Treći deo se odnosi na pitanje podnošenja ostavke, insistira se na tome da to bude lični čin, lična volja i da niko ne može da je podnese u nečije ime.
Želim da kažem da ovaj predlog zakona daje odgovor na tri zahteva, na tri pitanja, a to su: zahtev EU, nadležnih organa i tela (naravno, mi težimo ka EU i želimo da uskladimo sve naše propise sa standardima EU), drugo je stav Ustavnog suda kada je u pitanju raspodela mandata i treće je stav stručne javnosti. Ako samo iz tog ugla posmatramo, ovaj zakon daje odgovor na sva tri pitanja, na sva tri zahteva, ali ne rešava problem. Dakle, ako posmatramo da li dajemo odgovor na te zahteve – dajemo. Međutim, ne rešavamo problem. Moramo da se pozabavimo time i moramo da imamo u vidu da ga ne možemo odgurati u stranu.
Evo o čemu se radi, po našem mišljenju. Prvo, kada je u pitanju raspodela mandata, predlog je da se raspodela mandata vrši tako što se na osnovu predloga izborne liste utvrđuje redosled kandidata, a onda na osnovu dobijenog procenta glasova dodeljuju mandati po redosledu na listi. Dakle, rešenje je moguće, daje odgovor na ovo pitanje, ali nije najbolje i takođe povlači probleme. U situaciji kada u proporcionalnom izbornom sistemu imamo više mogućnosti, mislim da ima boljih mogućnosti od ove. To je nešto čime bi trebalo da se pozabavimo smatrajući ovo samo jednim prinudnim, prolaznim rešenjem.
U proporcionalnom izbornom sistemu imamo zatvorene liste, otvorene liste, imamo zatvorene blokirane i zatvorene neblokirane liste. Ovde je opredeljenje i stav Ustavnog suda da to bude zatvorena blokirana lista, dakle, kada se lista preda, mandati se dodeljuju po redosledu. To i jeste jedno od rešenja i ja sam potpuno saglasan sa tim da ovakvo rešenje omogućuje biračima da znaju koji kandidati imaju najviše šanse, najviše izgleda da dobiju mandate kao rezultat njihovog glasanja za određenu izbornu listu. U redu, ali vas molim, problem je drugi: takođe znaju i ko ne može da uđe u Skupštinu, i to je već problem, ko nema šansi da uđe u Skupštinu. Onda je to već problem. Problem je motivacije kandidata i motivacije birača. Znate, ako neko u svojoj sredini vodi dobro kampanju, a nalazi se na 198. mestu, vi ćete da kažete – da li da glasam za tebe kad nećeš ući nikad u parlament?
Problem je čak i ravnomerne zastupljenosti cele Srbije u Skupštini. Problem je što ovo ne motiviše ni partije, ni kandidate da se bore u izbornoj kampanji, jer očekuju, ako imaju veliki procenat, ako zarade veliki procenat, da će to biti korektivni faktor i da će moći da dobiju taj mandat. Dakle, to problem jeste i treba da se suočimo sa njim.
Potpuno sam saglasan da treba onemogućiti političke stranke da dodeljuju proizvoljno mandate. Ali, ako unapred izgradimo pravila, pre izbora poznata, onda to više nije proizvoljno. Ako kažemo – oni koji imaju najveći procenat dobiće mandat jer su u svojim krajevima zaradili tako nešto, to više nije proizvoljno.
Drugo na čemu želim da se zadržim kratko jeste pitanje raspodele mandata po prestanku mandata poslanika. Ovde se tragom prethodnog rešenja zatvorene i blokirane liste ide na to da to sledi prvom narednom kandidatu. Izuzetak je napravljen kada je u pitanju manje zastupljen pol, i to podržavam. Smatram da treba da se obezbedi veće prisustvo i učešće manje zastupljenog pola u tome, ali šta nam se tu može javiti kao problem? Ne treba da smetnemo s uma da zakon predviđa mogućnost da na izborima učestvuju političke stranke, grupe građana i stranačke koalicije. Dakle, zakon daje mogućnost da učestvuju na izborima i stranačke koalicije, ali ih kasnije posmatra kao stranku. U tom smislu treba razmotriti mogućnost da u ovim uslovima kada treba poštovati redosled na listi i koalicioni sporazum takođe utiče na to kako će se po redosledu dodeljivati mandat, imajući u vidu ko sve učestvuje u koaliciji. Ni to nije proizvoljno, jer koalicioni sporazum se daje pre izbora i građani tačno znaju ko učestvuje u tome i koje su to stranke. Dakle, mora se imati to u vidu.
Treće, imam jedno pitanje, u vezi s tim smo čak dali amandman – ako neko ko je na vrhu liste, u ovakvim uslovima, donosi glasove, bude izabran za ministra, zašto ne bi mogao posle toga, ako prestane Vlada da funkcioniše, promeni se većina, ponovo da ima taj mandat? Jer, imao ga je, zaradio je, čak je možda bio nosilac, možda je bio prvi i najveći broj glasova birača te liste je upravo on zaradio, zašto ne bismo dali mogućnost da ima ponovo? Naravno, ako je upražnjeno mesto narodnog poslanika.
Na kraju, pošto vreme očigledno brzo ide, zadržaću se kratko samo još na ostavkama. Zakon insistira na tome da to bude lični čin, lična volja, a da to ne može da uradi niko drugi osim njega. U redu, mi se sa tim slažemo. Šta je problem koji ne smemo da preskočimo? Mi ćemo morati u narednom periodu da tragamo za nekim rešenjima kako da taj slobodan mandat koji ima poslanik ne može da proda nikome, ne može da pokloni nikome itd.
Imali smo situacije da nam stranke postaju parlamentarne iako nisu učestvovale na izborima. To je nešto što ne možemo da preskočimo. Ne možemo da kažemo – slušajte, to nije problem. To jeste problem i time moramo da se pozabavimo. Otuda moja rečenica – odgovorili smo na sve te zahteve, u redu, ali mora se ući u detaljno razmatranje, u pravljenje takvog izbornog sistema koji će omogućiti da se reše svi ovi problemi. Jer, da smo ponudili izborni sistem koji jeste u skladu sa demokratskim standardima, jeste u skladu sa Ustavom, opet bismo dobili saglasnost za tako nešto. Ima mnogo varijanti: personalizovanog, proporcionalnog, zatvorenih lista, glasanja za kandidate na listama, otvorenih lista, i da ne nabrajam dalje u vezi s tim.
Sasvim na kraju, mislim da (čak ću biti možda malo preoštar) ovo rešenje kada je u pitanju ostavka prosto vređa Skupštinu. Saglasan sam, ostavka je lični čin, lična volja i niko u ime njega ne može da je da, ali, ljudi, ako poslanik podnese ostavku lično, zašto mora da je overava? Zašto poslanik ne može za govornicom da kaže – podnosim ostavku na funkciju narodnog poslanika? Mi kažemo – lepo je to što si uradio, ali idi overi to što si rekao malopre. Mislim da to nije dobro, pogotovo što ima mogućnosti u Poslovniku da Administrativni odbor, pre nego što dođe na Skupštinu, pozove poslanika da potvrdi da li je podneo tu ostavku. Zar stvarno onda treba da ide? Kako se sve druge ostavke podnose? Znači, ministar podnese ostavku, a mi kažemo – idite i overite ostavku? Mislim da to rešenje mora da se promeni. Suština ostaje ista, lični čin, lična volja, ali dajte malo poštovanja prema tom činu.
Dakle, da zaključim, dati su odgovori, ali nije rešen problem. Jedino rešenje je da se dublje uđe u suštinu izbornog sistema i nađe ono koje će dati odgovore na sva ova pitanja. Hvala.
Kao ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe želim da govorim  upravo o ovom amandmanu, ako nešto ne ometam.
Kada bih se politički opredeljivao ja bih prihvatio da svaka lokalna samouprava mora da predvidi i druge vrste materijalne pomoći u odnosu na one koje su predviđene zakonom, ali želim da jasno ovde podržim i opredeljenje Vlade, koja kaže da svaka jedinica lokalne samouprave može to da učini imajući u vidu budžetske mogućnosti. Dakle, ako jedinica lokalne samouprave ima budžetskih mogućnosti, ona to treba da radi.
Tvrdim, takođe, da svaka jedinica lokalne samouprave može da iznađe mogućnosti da to radi i upravo sam se javio da bih još jednom izneo primer Beograda. Ja sam u načelnoj raspravi naveo primer Beograda, kako jedna lokalna samouprava može van onih već predviđenih usluga koje treba da pruža da daje dodatne vrste pomoći: penzionerima sa malim primanjima, trudnicama, porodiljama, subvencije za komunalne usluge. U pitanju je preko stotinu hiljada porodica, odnosno stanovnika. Četiri milijarde se za to izdvaja. Ja želim da kažem da je to pozitivan primer.
Danas se čulo ovde da je to predizborna kampanja. To nema veze sa predizbornom kampanjom jer se to u Beogradu čini od momenta kada je ova vlast formirana; da se to čini danas, pa hajde. A da je za to potrebna politička volja govori i podatak da je do 2008. godine u Beogradu bila druga vlast i nije izdvajala ništa od onoga o čemu sam govorio.
Dakle, želim da ne budemo nepravedni prema Beogradu, koji čini sve da pomogne građanima, pre svega najugroženijim građanima u Beogradu i za šta ima političku volju i odgovornost prema njima, i da pozovem sve lokalne samouprave koje mogu da to rade, a nemaju političku volju. Zahvaljujem se.
Poštovana predsedavajuća, gospodo iz Ministarstva, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, u ime Poslaničke grupe SPS-JS želim da iskažem stav povodom Predloga zakona o socijalnoj zaštiti.
Odmah na početku, Poslanička grupa SPS-JS će podržati Predlog zakona o socijalnoj zaštiti i, naravno, u danu za glasanje glasati za taj zakon iz sledećih razloga. Želim da se zahvalim ministru zato što je veoma detaljno predstavio zakon, tako da ne bih prepričavao, ali bih želeo da obrazložim zašto podržavam takav zakon.
Prvo, želim da kažem da smatram da je Zakon o socijalnoj zaštiti veoma značajan zakon, sistemski zakon najvišeg ranga, zakon koji legitimiše Vladu da je posvećena rešavanju ovih pitanja. Da ne upotrebljavam velike reči o Predlogu zakona, pretvoriću to u podršku kroz jednu rečenicu – on unapređuje socijalnu zaštitu onih koji su najviše ugroženi, svih onih koji su nemoćni, stari, bolesni, sa posebnim potrebama ili nesposobni za rad, da ne nabrajam dalje.
Želim takođe da napomenem da upravo u uslovima ekonomske krize ne treba bežati od ovog problema, nego se treba suočiti sa njim. Zbog toga podržavam ovaj zakon, jer se na ovaj način Vlada legitimiše da želi da rešava pitanja, a ne da priča, jer baš u uslovima ekonomske krize povećani su socijalni rizici kojima su prvenstveno izloženi, slabi, stari, bolesni, svi koji nemaju sredstava ni snage da rešavaju svoje probleme ili nisu u stanju da se odbrane od nasilja itd.
Podržavam ovaj zakon iz još jednog razloga, što on legitimiše ovu Vladu da se Vlada suočava sa problemom u Srbiji koji se zove siromaštvo, ne beži od njega, zna da je veliko siromaštvo u Srbiji i želi da svojim merama i na ovaj način pomogne siromašnim ljudima, polazeći od toga da nije sramota biti siromašan, sramota je biti neosetljiv za to i ne rešavati ta pitanja.
Znam da se siromaštvo ne rešava samo zakonom o socijalnoj zaštiti, znamo da se siromaštvo rešava ili predupređuje pre svega brzim privrednim rastom, razvojem, većim zapošljavanjem, većim platama itd., ali, budimo realni, to je barjakče koje je pobodeno tamo negde, ka kome idemo. Siromaštvo traži urgentno rešavanje. Tu dolazi do izražaja zakon o socijalnoj zaštiti, koji pruža pomoć, stvara osnov, okvir, mehanizme, nove programe da se pruži pomoć ljudima. Iz tih razloga mi podržavamo ovaj predlog zakona.
Ne bih da ponavljam, da se vraćam na sam tekst zakona, biće prilike i u raspravi u pojedinostima se govori konkretno o tome, želim samo još nekoliko napomena da dam. Mislim da je zakon u jednoj rečenici, počev od definicije šta je socijalna zaštita, pošao logično od toga šta su ciljevi koje treba da ostvarimo, a zatim trasirao put kako doći do tih ciljeva – ostvariti ih pružanjem usluga, pa je onda njih razradio, povećan je njihov broj i obim, kroz materijalnu podršku kao drugi vid, u ovom trenutku i najvažniji za građane Srbije, uvođenjem uvećane novčane pomoći i dodatka za pomoć drugim licima, i uvećan je dodatak za pomoć drugim licima itd. Definisao je ko su korisnici toga, grupe korisnika, ko pruža usluge socijalne zaštite, ustanove i drugi pružaoci usluga, da ne nabrajam dalje. Sve to vodi u jedan sistem socijalne zaštite i iz tog razloga mi podržavamo ovaj zakon.
Želim da kažem da je ovo jedan od zakona koji su imali najširu moguću raspravu, želim da kažem da je i moja poslanička grupa učestvovala u njoj prošle godine, da je moja partija učestvovala u toj raspravi, da smo dali sugestije i predloge, da je najveći broj njih uvažen. To prosto želim da iznesem, da se ima u vidu da se donosi jedan zakon koji ne treba da bude samo lepo napisan, nego da se čuju sva mišljenja, struke i svih, i da onda bude zakon koji će stvarno ostvariti onu ulogu koju želimo.
Iz tih razloga želim da pozovem Ministarstvo, ministra da i ovo danas, kroz načelnu, a narednih dana kroz raspravu u pojedinostima, takođe bude završna javna rasprava.
Kada to kažem imam u vidu da želim da predložim da se posveti pažnja svakom predlogu koji je dat kroz amandmane, da se ne gleda ko ih je dao, već da li doprinose poboljšanju tog zakona i da se sve ono što vredi uvaži. I mi imamo nekih predloga, mi ćemo ih obrazložiti i želja nam je da unapredimo, da pomognemo da se dođe do boljeg. Recimo, pitanje bioloških porodica koje imaju decu sa posebnim potrebama, ometenu u razvoju – treba razmisliti da li ih izjednačiti sa hraniteljskim porodicama itd. Dakle, to su već neki detalji o kojima ćemo govoriti kada bude bila rasprava u pojedinostima.
Želeo sam da kažem da i ovo treba da shvatimo kao završnu raspravu i da svaku ideju, svaki predlog, bez obzira na to od koga dolazio, uvažimo i sa najvećim uvažavanjem razmotrimo, a prihvatimo ono što mislimo da poboljšava zakon.
Dve karakteristične stvari izdvajam: to su usluge pomoću kojih se ostvaruju ciljevi zaštite, koje su proširene i veoma kvalitetno uređene, definisane, od pružanja dnevne pomoći, do smeštaja. Primećuje se da se porodica stavlja u prvi plan. Primećuje se da se porodični smeštaj favorizuje, što opravdava ovo što je ovde navedeno. Naravno, pri tom bih želeo da, u skladu sa onom narodnom „Ne zatrpavaj bunar dok drugi ne iskopaš“, obratimo pažnju i na one domske ustanove koje su se i te kako dokazale; dok ne stvorimo neke bolje uslove, treba da imaju punu pažnju.
Kada je u pitanju materijalna podrška, ono što je u ovom trenutku najvažnije za građane da bi preživeli u ovim uslovima, kroz sistem stalne novčane pomoći, uvećane novčane pomoći, pomoći drugim licima, uvećane pomoći drugim licima, jednokratne pomoći itd., primećuje se da je Vlada ovde učinila veliki napor; čak se najveće proširenje, kako bih rekao, odnosi upravo na ovu oblast; koliko se meni čini, dodatno će to da košta oko četiri milijarde dinara za te stvari. Tu se Vlada legitimiše, kada je ova oblast u pitanju.
Želim još da se zadržim na jednom pitanju, kratko, a to je pitanje decentralizacije. Decentralizacija nije sporna, pa i u ovoj oblasti, jedino na šta treba obratiti pažnju jeste da decentralizaciju prate sredstva. Tu se može primetiti da je predlagač predvideo tipske transfere, ako tako mogu da nazovem, tri vrste, gde izdajemo onaj prvi, koji se odnosi na opštine koje su najmanje razvijene, da ne bude samo da se decentralizuje. Koliko mi se čini, to je oko pola milijarde dodatnih sredstava za tu vrstu transfera.
Želeo bih da podržim pristup koji je karakterističan za ovaj zakon. Obaveza države je da brine o ugroženim građanima u bilo kom smislu, ali ne samo države, već i društva i društvene zajednice u celini, naravno i građana. Ali, obaveza države ne sme da se zapostavi. Pri tom, zakon kaže da dosta toga rade i jedinice lokalne samouprave, čak mogu da povećaju obim prava itd. Želim to da podržim, ali i da skrenem pažnju da to mogu da urade jedinice lokalne samouprave koje imaju sredstva, i na način o kome sam govorio malopre, kroz ovaj tipski transfer, ali ima i lokalnih samouprava koje imaju sredstva, ali nemaju političku volju. To je nešto što mora da se istakne.
Želim ovde javno da pohvalim gradske vlasti Beograda, kada je u pitanju ova oblast, evo, kroz podatke: za ova pitanja u 2009. godini tri i po milijarde, u 2010. godini četiri milijarde, u 2011. godini četiri i sedamsto – besplatni obroci, jednokratna pomoć, materijalno obezbeđenje, subvencije za komunalne troškove, da ne nabrajam šta sve, dodatni oblici zaštite trudnica i porodilja, pomoć penzionerima čija primanja ne prelaze 15.000 (četiri puta godišnje) itd. To je nešto što govori o političkoj volji i spremnosti da se pomogne tim kategorijama stanovništva. To nisu mala sredstva, to su velika sredstva i veliki broj ljudi je obuhvaćen time.
Želim to da podržim i pohvalim. Znam da ima opština, gradova koji nemaju sredstava, kojima treba pomoći preko ovog tipskog transfera, ali želim da prozovem one koji imaju, a nemaju dovoljno političke volje da to reše.
Kvalitet svih nas, cele države jeste u tome koliko brinemo o onima koji su nemoćni, bez obzira na to da li su stari, da li su bolesni, da li su nesposobni za rad, da li su u stanju posebne potrebe itd. Mislim da se kroz ovaj zakon o socijalnoj zaštiti Vlada na pravi način legitimisala da želi da rešava ove probleme, probleme u ovoj oblasti, svesna da ih ima mnogo u Srbiji i ne želi da nad tim problemima plače, već da ih rešava.
Iz tih razloga mi ćemo podržati ovaj Predlog zakona o socijalnoj zaštiti. Zahvaljujem.
Uvažena predsedavajuća, gospodo iz Ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, naš stav o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o planiranju i izgradnji, stav Poslaničke grupe SPS-JS, izneo je Dejan Radenković, naš ovlašćeni predstavnik, i neću se na tome mnogo zadržavati. Želim samo da kao potvrdu tog stava iznesem još nekoliko reči.
Prvo, radi se o jednom veoma važnom zakonu, Zakonu o planiranju i izgradnji. Dva razloga koja smo ovde čuli nas navode da podržimo te izmene. Prvi razlog je to što se ne odustaje od osnovnih ciljeva koji su postavljeni donošenjem osnovnog zakona 2009. godine, a drugi razlog to što se, u stvari, želi ubrzati njegova realizacija pojednostavljivanjem procedura i postupaka, preciziranjem, otklanjanjem nejasnoća itd.
Ovo želim posebno da napomenem, jer smatram da je Zakon o planiranju i izgradnji mnogo značajan zakon. To su, faktički, tri zakona: zakon o planiranju, zakon o građevinskom zemljištu i zakon o izgradnji. Od sva tri, ne zna se koji je značajniji od kog. Dajemo punu podršku Vladi zbog toga što je ostala pri osnovnom cilju i stavu da kada je u pitanju planiranje učini napor da što pre dođe do cilja, a to je da Srbija bude planski uređena i pokrivena na svakom parčetu svoje teritorije.
Drugi deo, kada je u pitanju građevinsko zemljište, želim samo kratko da napomenem, veoma je važan deo Zakona o planiranju i izgradnji. Želim, takođe, da pružim podršku osnovnom nastojanju da se ne odustaje od osnovnih ciljeva vezanih za tu oblast, već da se samo pojašnjavaju i pojednostavljuju, preciziraju neki poslovi u vezi s tim.
Zašto to želim da napomenem? Kada se posmatra građevinsko zemljište, nije ovde u pitanju samo da li je ono uređeno ili nije uređeno, promet, zakup itd., ovde se radi o konverziji, radi se o najvećoj privatizaciji u Srbiji posle privatizacije stambenog fonda. Radi se o jednom velikom bogatstvu; čak se bogatstvo opština i gradova meri po građevinskom zemljištu. Mislim da moraju da ostanu pri tri cilja, a to su: da takva privatizacija mora da bude pravična, socijalno pravedna i Vlada mora da spreči „tajkunizaciju“ građevinskog zemljišta.
Treći deo zakona se odnosi na izgradnju i mi želimo da podržimo nastojanja da izgradnja mora da bude uređena, da se pojednostavi procedura i da budu što manji troškovi. To je suština, koliko sam razumeo, promena u ovom zakonu.
Ono na šta želim posebno da ukažem, to je ovaj deo koji se odnosi na legalizaciju. Legalizacija bespravno izgrađenih objekata je veliki državni problem. Mnoge vlade pokušavale su da reše to pitanje, i ova vlada se suočila s tim i utvrdila je takođe, uslovno da kažem, tri cilja od 2009. godine: da se popišu svi objekti, da se omogući legalizacija svih objekata osim onih gde ne postoje uslovi (malopre je ministar govorio koji su to slučajevi) i, treće, da se spreči dalja bespravna gradnja. Bez obzira na to koliko su rezultati mali ili manji u odnosu na ono što smo očekivali, od toga ne sme da se odustane.
Ne sme da se odustane ni od sledećeg: takva legalizacija, što je karakteristika ovih izmena i dopuna, mora da bude masovna. Znači, svi koji ispunjavaju uslove da to legalizuju, ali mora da bude, što je opet predmet izmena i dopuna ovog zakona, socijalno pravedna. Nije svejedno da li je neko pravio kuću da bi u njoj živeo ili je pravio kuću da bi sticao kapital na osnovu toga. Mislim da se pravi razlika.
Ceneći upravo značaj ovog zakona, molim predlagača da do kraja rasprave ili do kraja rasprave o amandmanima obrati pažnju na svaki detalj, na svako pitanje, iz prostog razloga što je svima nama stalo, ne dovodeći u pitanje strateške ciljeve ovog zakona, da on bude primenljiv, efikasan, da omogući sve to.
U vezi s tim, ja ću vas upozoriti na par pitanja, sa ciljem da dam šansu ministru da detaljnije objasni, da ne bi bilo zabuna. Svi smo svedoci onih iskustava koja smo imali, da su u pojedinim jedinicama lokalne samouprave tražili dozvolu za promenu WC šolje u stanu itd., o tome je danas bilo reči, krečenje i slično tome. Upravo da ne bismo dolazili više u takve situacije, potrebno je precizirati te stvari. Napomenuću samo tri.
U članu 51. se govori o utvrđivanju tržišne vrednosti, to čini Vlada, a u stavu 2 – izuzetno, jedinica lokalne samouprave. Pitam, da li je to dobro osmišljeno i šta znači to „izuzetno“, koji su to uslovi da bi nešto bilo izuzetno? Da ne dođemo u situaciju da i jedni i drugi utvrđuju elemente tržišne vrednosti objekta.
Drugo pitanje. U članu 78. je jedno rešenje, dosta pohvalno, da su ljudi koji stanuju u stambenim zgradama 90% oslobođeni plaćanja za 25 m2 po članu domaćinstva za objekte do sto kvadrata, a preko sto kvadrata do 60%. U istom tom članu u stavu 10. stoji da svi imaju pravo na prvih sto kvadrata za 60%. Da li je dobro matematički sve to sračunato? Uzmimo primer jednog čoveka koji živi u kući i jednog čoveka koji ima isto tako kuću do sto kvadrata, a ne živi u njoj, imaće na 25 kvadrata 99%. Šta se događa sa onim ostalim? A ovaj će imati 60%. Kad se sve to sabere, hoće li biti dovoljno pravedno, ceneći glavnu priču da želimo da omogućimo na najlakši mogući način onim ljudima koji su pravili da bi živeli u tim zgradama?
U stavu 12. se govori da vlasnik objekta može da poveri jedinici lokalne samouprave posao prikupljanja dokumentacije, kasnije i kod izdavanja građevinske dozvole. Veoma poštujem i veoma cenim napore Vlade da to učini što lakšim, da što više omogući građanima, ali želim da upozorim – da li je to dovoljno razrađeno, imajući u vidu iskustva koja smo imali u prethodnom zakonu? To je usluga, kako bih rekao, to nije posao jedinice po statutu lokalne samouprave, da li postoji mogućnost da će jedinica opet da poveri te poslove nekom privatniku, advokatu itd? Mislim da ta pitanja zaslužuju da se da odgovor na njih, da bi bilo što jasnije i preciznije kada je u pitanju ovaj zakon, i primenljivije.
Sasvim na kraju želim da kažem da ova vlada ne sme da odustane, a ni sve druge vlade, da traga za rešenjima koja će omogućiti da legalna gradnja bude podsticajna, lakša, jeftinija, nego bespravna gradnja. Ako omogućimo, pospešimo taj postupak da čovek na legalan način dođe prvo do dozvole, pa onda da pravi, mislim da je to bolje (ovo je nužda, ovo mora da se radi), nego ako čovek kaže – čekaj, meni je najjeftinije da bespravno sagradim, posle ću za male pare legalizovati itd. Molim da se obrati pažnja i na te stvari.
Na kraju, da ponovim ono što sam rekao na početku, dali smo neke amandmane, ne dovodeći u suštinu ciljeve, sa ciljem da neke stvari pojasnimo, a u celini, podržaćemo predložene izmene i dopune Zakona. Hvala.
Poštovana predsednice, narodni poslanici, Poslanička grupa SPS-JS podržaće predložene izmene Poslovnika i u danu za glasanje ona će glasati za tu odluku. Poslanička grupa SPS-JS je i potpisnik Predloga za promenu Poslovnika.
Zbog javnosti i ja ću se zadržati, u nekoliko minuta, na pitanju, zbog čega se vrši ova izmena Poslovnika? To je samo jedan razlog, ali je važan razlog.
Naime, ovom izmenom želi se precizirati odnos Narodne skupštine prema nezavisnim državnim organima. Želi se otkloniti bilo kakva sumnja u mogućnost narušavanja Ustavom i zakonom utvrđenog položaja nezavisnog organa. Na taj način, između ostalog, želi se dati podrška nezavisnim organima, želi se pružiti sva pomoć u jačanju njihovih kapaciteta.
Predloženo je da se u članu 237. Poslovnika, stav 5, briše alineja 5 – da Skupština može na predlog odbora da ne prihvati izveštaj i pokrene postupak za utvrđivanje odgovornosti funkcionera u državnom organu, organizaciji, odnosno telu, jer je bilo mišljenja u javnosti da to može da se zloupotrebi. Mislim da je čak i ovakva formulacija mogla da ostane, iz prostog razloga, zato što je u stavu 5. pisalo, da ovo može da se preduzme, ''ako zakonom nije drukčije uređeno.'' Ako je zakonom drugačije određeno, ne može.
Uzmimo primer Zaštitnika građana, jedne institucije koja je veoma značajna, koja je veoma važna i kojoj Skupština daje punu podršku, dakle, jedan nezavisan samostalan organ, tamo vrlo jasno i precizno kaže da se može razrešiti, da to čini Skupština, ali, ako su ispunjeni tačno precizirani uslovi i po jasnoj proceduri. Prema tome, samo se tako može razrešiti.
Međutim, da bismo izbegli bilo kakvu sumnju, treba izvršiti ovu ispravku i ja ću to obrazložiti iz još jednog ugla, u odnosu na onaj koji smo čuli ili čitali u obrazloženju Predloga odluke. Ova skupština veoma poklanja pažnju nezavisnim državnim organima, odnosu sa njima i smatra veoma važnim uspostavljanje dobre komunikacije između Narodne skupštine i nezavisnih držanih organa.
Nezavisni državni organi podnose godišnji izveštaj Skupštini. Podnose izveštaj o aktivnostima, o rezultatima, o stanju u tim oblastima, podnose, kako bih rekao, predloge, uočene nedostatke, itd. Mislim da ta komunikacija treba još više da se unapredi, pa da se po potrebi dostavljaju i periodični izveštaji ili posebni izveštaji, zavisno od potreba.
Smatram veoma značajnim izveštaje nezavisnih organa. Prvo, razmatranjem izveštaja nezavisnih organa Skupština, u stvari, vrši svoju funkciju, jednu od osnovnih funkcija, a to je nadzorna funkcija. Dakle, izveštaji nezavisnih državnih organa pomažu Skupštini da vrši nadzornu funkciju. S jedne strane, i to je pomoć i podrška Narodnoj skupštini da ostvari svoju funkciju. S druge strane, i Skupština ima pravo da čini, da razmatra da li institucija ispunjava svoju svrhu, da li je odgovorna. Dakle, značajno je pitanje izveštaja o radu koje podnose nezavisni državni organi, s jedne strane, kao podrška Narodnoj skupštini, kroz posao koji obavljaju, da ona izvrši svoju nadzornu funkciju, a, s druge strane, da se i oni ne zaborave.
Još jednom bih da napomenem, značajna je ova izmena i treba je prihvatiti da bi se otklonila bilo kakva sumnja da može da se zloupotrebi, ali i napominjem, za razrešenje nezavisnog državnog organa nije dovoljan samo izveštaj i tu se mogla primeniti ona odredba – ako zakonom nije drugačije određeno. Dakle, otklanjanje bilo kakve sumnje, puna podrška nezavisnim organima i, između ostalog, što su oni podrška i pomoć Narodnoj skupštini da vrši svoju nadzornu funkciju.
Ali, i još jedna poruka, nezavisni državni organi jesu i treba da budu nezavisni i samostalni, ali to njih ne oslobađa odgovornosti. Oni jesu nezavisni i samostalni, oni rade po posebno donetim zakonima, međutim, to ne znači ako su nezavisni i samostalni, da su i odvojeni od Narodne skupštine. Oni su nezavisni i samostalni u radu i delovanju, autonomni u tom delovanju. Kada bi bili nezavisni od Narodne skupštine, onda bi doveli u pitanje Narodnu skupštinu i njenu centralnu ulogu u demokratskom društvu u Srbiji.
Prema tome, treba imati u vidu da ovaj oblik nezavisnosti i samostalnosti državnih organa ne oslobađa odgovornosti nezavisne državne organe i odnosa prema Narodnoj skupštini. Na kraju, Narodna skupština ih postavlja, Narodna skupština ih razrešava, Narodna skupština kontroliše njihov rad i, opet ponavljam, u skladu sa uslovima, procedurama koje su predviđene posebnim zakonima od osnivanja tih organa. Ali, kontrola, nadzor nad radom tih organa ne narušava nezavisnost i samostalnost nezavisnih državnih organa.
Uz ove dve poruke, želeo sam da naglasim da su državni nezavisni organi i Skupština na istom poslu, imaju isti zajednički cilj, a to je: zaštita prava građana i, naravno, zakonit rad organa uprave. Upravo iz tih razloga i iz razloga da želimo da damo punu podršku nezavisnim organima, od čega vajde ima i Narodna skupština, mi ćemo u danu za glasanje glasati za ovaj predlog odluke. Hvala vam. (Aplauz)
Uvažena predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, u ime SPS-JS izneo sam jasan stav kada je u pitanju Predlog odluke o izmenama i dopunama Poslovnika. Želim taj stav da ponovim samo iz jednog razloga, što se danas, pored rasprave o izmenama i dopunama Poslovnika, mnogo toga čulo u raspravi. Da ne bi to ostalo nezapaženo, želim jasno da potvrdim da SPS-JS podržava izmene i dopune Poslovnika samo iz jednog razloga – ne želi ili želi da se otkloni svaka sumnja da Narodna skupština Republike Srbije vrši politički uticaj na nezavisne državne organe. Naprotiv, želimo da ih podržimo, želimo da ih afirmišemo i smatramo da su oni podrška za pomoć Narodnoj skupštini da bi ostvarila jednu od osnovnih funkcija, a to je nadzorna funkcija Narodne skupštine. Dakle, samo iz tog razloga, da se otkloni sumnja da to neko može da zloupotrebi mi smo podržali izmene i dopune Poslovnika.
Primetili ste da nismo učestvovali u raspravi u kojoj se Srbiji nameće prošlost. SPS u tome ne želi da učestvuje, iz prostog razloga što je prošlost nešto što je prošlo, Srbiji danas treba ko će da rešava pitanja danas, ko će da rešava pitanja sutra. Mi želimo da damo naš pun doprinos da Srbiji pomognemo da se danas njeni problemi reše, da otvorimo mogućnost da se u Srbiji sutra bolje žive.
Zato i iz tih razloga mi nismo učestvovali i nećemo učestvovati nikada u tome kada se Srbiji nameće kao glavno pitanje kako je bilo u prošlosti. Uostalom, ne želimo kao partija da nam samo prošlost bude budućnost. Hvala vam. (Aplauz)
Uvaženo predsedništvo, gospođo ministarka, dame i gospodo narodni poslanici, naš kolega Zoran Kasalović je izneo stav poslaničke grupe SPS-JS kada je u pitanju predlog budžeta i pratećih poreskih zakona o budžetu i ne bih tu da ponavljam.
Želim da iskoristim priliku da još jednom pozovem Vladu, pošto to imam običaj da kažem moju vladu, da preispita još jednom potrebu povećanja PDV-a kada je u pitanju hotelski smeštaj, smeštaj po odmaralištima, imajući u vidu da efekti nisu veliki, a šteta može da bude veća, imajući u vidu koja je to grana u Srbiji koja može da doprinese razvoju Srbije.
Drugo, takođe što želim da kažem da očekujemo od Vlade da još jednom pogleda porez o imovini imajući u vidu da on nije dovoljno pravedan. Samim tim kada se ukida progresivna stopa, to znači daje olakšice bogatima, a uvodi se onima kojima redovno plaćaju porez. Imajući u vidu da se na isti način oporezuje stan u kome živi jedno lice i stan u kome živi šestoro nemajući gde na drugom mestu da žive. Dakle, velika je odgovornost na lokalnim samoupravama da u ovim parametrima koji su dati nađu najpre jedno rešenje.
Dalje na čemu želim da se zadržim to je Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. O njemu je danas malo bilo reči, imajući u vidu da je budžet ipak najvažniji zakon Srbije, gde se posvećuje velika pažnja tome. Kada je u pitanju Predlog zakona, želim da iznesem nekoliko stavova.
Prvo, mi smatramo da predlog zakona treba posmatrati, dakle, treba imati u vidu u kojim okolnostima se donosi. Nabrojaću samo tri. Prva okolnost je međunarodna obaveza Srbije kroz aranžman sa MMF za smanjenje fiskalnog deficita u odnosu na bruto društveni proizvod. Drugo, promena strukture javne potrošnje u pravcu smanjenja tekućih rashoda i povećanje javnih investicija. Treće, napori Vlade, bez obzira na kritike, da što pre, ali na održiv način izvede zemlju iz krize koja je svetska.
Dakle, samo te tri okolnosti kada se posmatraju može se reći da je nađeno rešenje koje zadovoljava jedan cilj, a to je finansijska održivost penzijskog sistema. Molim vas, najvažniji cilj finansijska održivost penzijskog sistema i to nije sporno.
Ono što mislimo da treba imati u vidu i to je stav i moje partije i poslaničke grupe, da penzije pored zadovoljenja cilja da budu održive, ponavljam, kao glavni cilj, jer ne vredi nam da imamo velike penzije a da ne mogu da se isplate, dakle, pored finansijske održivosti penzijskog sistema, mi smatramo da mora istovremeno da zadovoljava još jedan cilj, a to je socijalna održivost tog sistema.
I u tom delu, da penzije budu adekvatne, da mogu ljudima da omoguće da prežive, da mogu da povrate deo sredstava koja su ulagali godinama, naravno vodeći računa uvek a i sada da onaj ko duže radi da ima veću penziju, onaj koji ima manje da radi, da ima smanjenje penzije.
Naš osnovni pristup je da mora paralelno sa ovim da ide i socijalna održivost penzijskog sistema. Mislimo da je to u ovim uslovima, kada se vrši restrikcija svuda u Evropi, urađeno, čak mislimo korektno, da je izvučen maksimum i da su tu najblaže moguće promene.
U tom smislu, želim da dam podršku tom delu i takođe želim da pohvalim Vladu za konačno otvaranje socijalnog dijaloga sa sindikatima, jer su to socijalni partneri, jer svi moramo biti svesni, i Vlada i sindikati, Srbiji su nužne privredne i ekonomske reforme, njih moraju da prate i socijalne reforme, ali ni jedna ni druga ne mogu da uspeju ako nema socijalnih prava, ako nisu socijalno pravedni.
Podržavamo taj dijalog i rezultat ovog predloga zakona je i rezultat tih pregovora, mi tražimo od Vlade da nastavi dijalog sa sindikatima i u svim pitanjima kada se radi o socijalnoj održivosti. Naravno, svi znamo da adekvatne, socijalno održive penzije znači povećanje rashoda. Znači, veći rashodi, to znači poskupljuje sistem.
S druge strane, znamo da svaka ušteda koja se donosi umanjuje prava. Mi smatramo, što je i učinjeno ovim zakonom, da je napravljen jedan balans upravo ta dva suprotstavljena cilja, dakle, da budu i finansijski održive, ali da budu i socijalno održive.
Imajući to u vidu, želim da skrenem pažnju, stvara se utisak u javnosti i pozivam Vladu da tu detaljno da objašnjenje, ja ga tražim, mnogi smatraju da reforma penzijskog sistema podrazumeva samo rashodnu stranu i onda ćemo praviti uštedu, naravno, pod velikim pritiskom javnosti, jer velika su sredstva u pitanju.
Malo ljudi zna koliko se čini i šta se čini da se posmatra i prihodna strna. Svi smo mi svesni toga, bez povećanja BDP, bez razvoja, bez privrede, bez zaposlenosti nema većih sredstava. Tu nema, nadam se, ni kod koga dileme. Obaveza države je, takođe, tome da da prioritet. Dakle, mladima šansa i za školovanje i za obrazovanje i za posao, ali je isto tako i obaveza države da brine o starim ljudima. Dakle, tu nemamo dilemu.
Molim vas, i naplata doprinosa povećava i drugu stranu. Zamislite da je od 200 milijardi naplaćeno samo 50 milijardi, koliko bi moglo para da se izdvoji za druge stvari i da se obezbede adekvatne penzije.
Dakle, naplate doprinosa. Drugo, siva ekonomija, posao sa kojim mora da se suoči Vlada. Treće, hoćemo li jednom da rešimo pitanje imovine Republičkog fonda za PIO? Četvrto, sredstva iz privatizacije objekata koji su građeni sredstvima iz PIO fonda itd. Dakle, Vlada je u obavezi da, paralelno sa pravljenjem ušteda, što nije sporno, istovremeno radi na tome da se povećaju prihodi. U tom slučaju, možemo da imamo izbalansiran sistem, da budu i adekvatne penzije i da bude finansijski održivo.
Kada su ove promene u pitanju, mi ćemo još detaljnije pričati o njima kada bude rasprava u pojedinostima. Samo želim da ukažem da, kada su u pitanju uslovi za sticanje penzije, da se starosna granica ne pomera, ostaje 60, odnosno 65 godina, da se pomera granica punog staža, kada su u pitanju žene – tri godine i granica minimalnih godina starosti za pun staž i muškaraca i žena, što je dobro, postupno. To je ono što je za podršku.
Molim vas još jednom, neka Vlada pogleda da li je do kraja ispoštovan dogovor sa sindikatima u vezi tog dela. Mislim da ga mora ispoštovati. Svaki dogovor koji napravi Vlada sa sindikatom mora da bude do kraja ispoštovan.
Kratko kada je u pitanju povećanje penzija, indeksacija. Ovaj sistem nije najbolji, on kombinuje rast troškova i rast BDP. BDP ne može da bude parametar, može da bude parametar za fiskalnu održivost, ali ne za povećanje penzije. Iovako ponuđen je bolji nego postojeći zakon i daje više.
Očekujem da će Vlada nastaviti da prati ovo i da ponudi rešenje gde će penzije pratiti rast zarada, pogotovo opšti bod, ta zamena zadnje plate i prve penzije, koja je veoma važna i da će nastaviti u ovom delu da traga za najboljim rešenjima. Hvala.
Uvažena predsedavajuća, gospodine ministre, narodni poslanici, Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o platama državnih službenika i nameštenika poslanička grupa SPS-JS će podržati, ali uz podršku želi da ukaže na nekoliko stvari u vezi s tim.
Suština, kao što je ministar i rekao, jeste da se povećaju plate onima koji su imali plate ispod minimuma. Ovde se govori o platnim razredima od 13. do 10. platne grupe. Da to narodu pojednostavimo, radi se o onim čistim administrativnim radnicima sa srednjom i višom školskom spremom. Drugo, radi se o nameštenicima od šeste do treće grupe. Opet da to jednostavnije kažemo, da narod razume, radi se o spremačicama, fizičkim radnicima, majstorima, štamparijama itd.
Mi dajemo punu podršku iz sledećih razloga. Smatramo da država treba, i uvek ćemo podržati kad tako uradi, da pomogne onima koji imaju najmanje. Upravo na ovaj način država pomaže onim radnicima koji imaju najmanje. Već sam rekao, radi se o čistim radnicima, o onima koji rade ko crvi ceo dan, nemaju odgovornost što je zemlja u teškoj situaciji, do mnogih nerešenih stvari itd, već žestoko rade za platu koja je mala.
Mislim da smo obavezni i tražim da u kasnijem javljanju ministar još jednom javnosti pojasni suštinu ove promene zakona i na koga se odnosi. Mi smo u zadnje vreme svedoci da, jednostavno rečeno, začas se stvori odijum u javnosti – eto, povećavaju plate! Treba jasno reći, povećava se onima koji imaju plate ispod minimuma.
Drugo što želim da kažem jeste ovaj deo koji se odnosi na preračunavanje prekovremenog rada u slobodne dane. Suština je i novo je što se skraćuje na tri meseca na mesec. Dakle, kada ti ljudi rade u ovom mesecu već u sledećem treba da iskoriste te slobodne dane. Odmah mogu da pozdravim ideju, ali i da izrazim sumnju da li će moći zbog posla to da urade u sledećem mesecu. To je novo.
Novo je i da se uz prethodnu saglasnost uvede i prekovremeni rad u trajanju dužem od onog koji je utvrđen Zakonom o radu. Nađena je neka ravnoteža. Ostalo je staro, da ako ne mogu da se iskoriste slobodni dani da im se plati uz uvećanje od 26%.
Kada je ovaj deo zakona u pitanju, želim da izrazim rezervu, želim da izrazim, ako hoćete, čak i protivljenje predlogu da se briše odredba člana 29. zakona. Šta je suština brisanja odredbe člana 29? Po sada važećem zakonu oni državni službenici koji su na položaju, a to su postavljena lica od pomoćnika ministara pa redom, da ne nabrajam, nisu imali pravo na naknadu za prekovremeni rad, između ostalog i za druge naknade, osim naknadu za vreme provedeno na radu, odnosno minuli rad, kako mi to kažemo.
Moram da vam kažem da sam protiv toga da se ta odredba ukida, iz prostog razloga što bismo doveli u pitanje suštinu ovog zakona, a to je da se pomogne onima koji imaju najmanje plate. Radi se, dakle, o ljudima koji preuzimaju odgovornost onog momenta kad postanu to što jesu, radi se o ljudima koji imaju, recimo, platnu grupu devet, koeficijent, da ima veću platu, primera radi, šef kabineta, da ima veću platu od predsednika čiji je šef kabineta itd. Oni moraju, kao i svi drugi, da se strpe, da sačekaju bolja vremena. Vrlo jasno.
Treće što želim da kažem, izmene ovog zakona će zahtevati negde oko milijardu i šesto miliona dinara. Ne mala sredstva, ali želim još jednom da ponovim, radi se o ljudima koji vredno rade, a imaju izuzetno male plate. Radi se o ljudima koji su imali, recimo, platu od 12.000 dinara ili nešto malo više, gospodine ministre, vi bolje znate kolika je osnovica, čini mi se 16.049, ako se ne varam, a recimo, minimalna cena rada je 16, za novembar mesec je 16.720, a za decembar 17.480. I sa ovom ispravkom, koja je skoro neka vrsta pomoći tim ljudima, opet se neće dostići minimalna cena.
Želim da ovo iskoristim kao povod, gospodine ministre, da se uđe, mislim da ova vlada treba to da uradi, u ozbiljnije, detaljnije sagledavanje celokupnog stanja sistema plata u državi, jer ovo je samo pomoć najugroženijim ljudima. Mi smatramo da treba da se uđe u kompletan sistem plata u državi. Kada to kažem mislim na sledeće, naravno, vodeći računa o ekonomskoj snazi Srbije, vodeći računa o potrebama Srbije, o mogućnostima Srbije, dakle, o potrebi da bude racionalno organizovano, o potrebi da bude efikasno itd.
Ali, gospodine ministre, to mora da se radi da bi se do toga došlo, a ne smemo ozbiljna pitanja rešavati tako što ćemo Skupštinu da delimo na dva dela, ili na 40%, administraciju na 13% itd.
Kada kažem da treba ozbiljno da uđemo u sistem plate u državi, onda mislim i na državne funkcionere, ne mislim na poslanike, oni su zaduženi da stalno trpe kritiku kako imaju velike plate, a plata poslanika je 76 hiljada i jeste velika, s obzirom da drugi imaju mnogo manje, ali mislim, pre svega, od toga da neko odredi ko su državni funkcioneri. Kakva im je mera u svemu tome, državna uprava - kako, da li je i ovo zadovoljavajući raspored?
Mnogi smatraju da treba još sagledati i način napredovanja, sindikati misle da još treba sigurnije, na način da bude predviđeno zakonom, da ne bi to zavisilo samo od toga da li je neko poslušan, odan, itd. Da li mu to može biti uslov da napreduje?
Kad kažem sistem, pored državne uprave, mislim i na veliki broj nezavisnih regulatornih tela. Tu se ne zna, nema jasnih pravila kakve su plate i koliko ko zarađuje. I naravno, opšta povika naroda s pravom je, jednostavno, imate velike plate.
Mi imamo situaciju da, kada nezavisni se pojavi sa zahtevom za platu, obrazloženje je zato što je nezavisan. Neko drugi zato što radi odgovoran posao, a dođemo u smešnu situaciju - da skoro da izgleda da je predsednik Republike, koji ima najmanju platu od svih njih, zavisan, ne radi odgovoran posao, predsednik Vlade ne radi odgovoran posao itd.
Mislim da mora sa mnogo više sistematičnosti, pravednosti da se uredi celokupan sistem plata. Kada su nezavisni u pitanju, njihova nezavisnost se ogleda u tome što su samostalni u obavljanju poslova, nezavisni u donošenju odluka, ali nisu nezavisni od ekonomskog stanja zemlje, bilo kog drugog.
Suština ovog mog obraćanja jeste u tome da je ovo za podršku, jer je pomoć naugroženijim. I uvek ćemo podržati svaku meru Vlade koja pomaže onima kojima je najteže, koji su najugroženiji. Ali, još jednom ponavljam, mora se ući u suštinu, mora se sagledati celokupan sistem državni, dakle, svih onih koji troše državne pare, tako da kažem.
Od toga ko su, kakvo im je mesto u svemu tome, koliko to vredi, jer nije logično da pomoćnik ministra ima veću platu od ministra, da šef kabineta predsednika ima veću platu od predsednika itd. Prosto, molim da se povede računa o tome jer, gospodine ministre, uz pohvale ovome, i dalje će i državnoj upravi male plate ostati male, velike ostati velike.
Prema tome, tražimo jedan celovit sistem, u celini, ne izuzeti nikoga, od državnih funkcionera, preko državne uprave, do svih nezavisnih, regulatornih itd. Tek onda ćemo uvesti jedan sistem u celinu, detaljno sagledati sve i izaći pred ovaj narod i reći – tako treba da budemo organizovani, to košta toliko, omogućićemo da država funkcioniše na najbolji mogući način.
Svestan sam politike, i ja sam političar, svi bi radije da neku kratkoročnu porukicu pošalju, a mislim da svaka kratkoročna poruka više košta nego da se na jedan suštinski način uđe u tu problematiku. Toliko i hvala.