Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Neđo Jovanović

Neđo Jovanović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Gospodine predsedavajući, danas je učinjeno više povreda Poslovnika. Zbog toga apelujem na vas, kao predsedavajući, nivo predsedavanja podignete. Imajući u vidu da je danas više puta odstupljeno od teme, a samim tim i od tačke dnevnog reda.
Mislim da taj stepen tolerancije više nije dopustiv. Mislim da ostali poslanici ne treba da trpe takav stepen tolerancije, bez obzira o kome se radi, da li se radi o narodnim poslanicima iz pozicije, dakle nama, ili se radi o narodnim poslanicima iz opozicije. Opozicija svoj kapacitet ili nedostatak svog kapaciteta će dokazivati.
Ovo je danas bilo nebrojeno puta, iskakanje iz dnevnog reda. Apelujem da se vežemo za tačku dnevnog reda. Shvatio sam da je gospodin ministar raspoložen da odgovori na sva pitanja, ali njegov je takođe stav da se vežemo za tačke dnevnog reda o kojima danas raspravljamo i da ovu sednicu nastavimo u pravom toku. Hvala.
Gospodine predsedavajući, mislim da se nismo razumeli. Nije postojao nikakav motiv, namera da se neko ponižava, a naročito ne vi. Ne insistiram da se o ovoj povredi glasa, ali sam kao i svi narodni poslanici uveren da smo više puta danas izašli iz okvira dnevnog reda. Ne tražim da se glasa o povredi Poslovnika.
Hvala.

Poštovane kolege poslanici, poslanička grupa SPS ovaj amandman posmatra kao afirmativan iz više razloga. Prvi je preciznost u formulaciji ove norme, odnosno člana, s druge strane, standardizacija kojoj moramo da pristupimo kako bi ispoštovali one standarde koje nameće i EU, a s treće strane, ono što je po stanovištu poslaničke grupe SPS nesumnjivo najvažnije, to je poštovanje prava lica koja izdržavaju kaznu zatvora u smislu ispunjavanja onih osnovnih elementarnih uslova, pre svega uslova humanosti, što se tiče izdržavanja kazne zatvora u prostorijama koje su za to namenjene.

Međutim, poslanička grupa SPS je i te kako svesno i onih tzv. ograničavajućih razloga, pre svega razloga koji se vezuju za kapacitete naših kazneno-popravnih zavoda, odnosno objekata u kojima se kazne izdržavaju.

S obzirom da je ovde navedena formulacija od najmanje osam kubnih metara i četiri kvadratna metra prostora, a to najmanje ipak je neka vrsta dispozicije, koja je na neki način obavezujuća za one koji određuju smeštaj, kao i uslove izdržavanje kazne. U toj situaciji bi bilo dobro da se da neka vrsta preporuke, a da se ovaj član ne menja, imajući u vidu one druge ograničavajuće razloge, ali da se da preporuka onima koji vode kazneno-popravne zavode, a to su upravnici, da se ova vrsta standardizacije, tamo gde je to moguće, obavezno ispuni, a tamo gde nije, da se ispuni onog trenutka kada se za to steknu uslovi. Zahvaljujem.
Poštovana predsednice, poštovani ministre, kolege narodni poslanici, i pred toga što ću biti potpuno saglasan sa diskusijama koje su moji prethodnici kolege Đukanović i Čikiriz izneli, moramo se ipak vezati za nešto što podrazumeva normiranje u zakonu.
Čini mi se apsolutno suvišnim, poštovani ministre, da u zakon unosimo da je zabranjen svaki uticaj na rad Državnog pravobranilaštva. Naravno da je zabranjen, jer bi to isto moglo da se normira. Zabranjen je svaki politički uticaj na rad sudova, kako bi ta norma mogla da ima smisao ukoliko imamo jedan potpuno autonoman, nezavisan organ ili instituciju, kao što sada činimo kroz ustrojstvo Državnog pravobranilaštva.
Naravno da sam saglasan sa svim onim što je ovde istaknuto, da je neophodno da se vrši nadzor nad radom državnih pravobranilaca, njihovih zamenika, kao i pomoćnika i pripravnika, ali da se norma u zakonu sistematizuje na taj način što će se konstatovati zabranjenost nečega, a po samoj suštini zabranjeno je apsolutno suvišno.
Osim toga, suvišna je i dopunska norma iz narednog stava koja kaže – izdavanje naloga i podnošenje zahteva od strane zastupanih subjekata ne smatra se zabranjenim uticajem. Naravno, da se ne smatra zbog toga što je to opus posla, odnosno korpus nadležnosti državnog pravobranioca, koji je bio sistematizovan i do sada postojećim zakonom, a i sada zakonom koji donosimo. Zahvaljujem se.
Hvala, gospodine predsedavajući.
Poštovani ministre, uvažene kolege poslanici, mislim da je vreme da se ovaj dijalog završi, imajući u vidu činjenicu da je ovo jedna priča koja podrazumeva okretanje u krug.
Ono što je suštinski najbitnije i što podržava poslanička grupa SPS jeste šta je to suština nadležnosti državnog pravobranilaštva. To je zaštita pravnih i drugih interesa, pre svega imovinskih interesa, subjekata na koje se ta zaštita odnosi, počev od države, preko autonomne pokrajine, jedinica lokalne samouprave, kao i subjekata koji tu zaštitu očekuju i koji tu zaštitu moraju imati.
U konkretnoj situaciji pomenuto je više razloga zbog čega se proširuje ovaj krug subjekata. Zaista, mi stojimo na tom stanovištu da taj krug subjekata mora biti mnogo veći i od onoga što je predloženo kako sa razloga koje je izneo kolega Martinović, tako i sa razloga koji se vezuju za stalne probleme koji nam se pojavljuju u funkcionisanju pojedinih institucija. Pomenuta je Agencija za privatizaciju kao generator velikog broja problema, što stoji, što je činjenica, ali isto tako moramo da imamo u vidu i činjenicu da te probleme generiše jedan zakon koji je sada već u domenu nečega što podrazumeva ispravljanje, a to je Zakon o privatizaciji, koji je upravo dozvolio da jedan generator problema, kao što je Agencija za privatizaciju, zaista te probleme i uzrokuje.
Neću se vraćati u onaj period kada je taj Zakon o privatizaciji donet, ko ga je doneo. Socijalistička partija Srbije je u vreme njegovog izglasavanja bila protiv donošenja tog zakona i ne želim da se udaljavam od teme. U svakom slučaju, radi se o nečemu što je bio osnovni uzrok svega onog današnjeg što se podrazumeva zlo za privredu.
Na kraju, mislim da se i ovim postojećim rešenjem, kako je predloženim tekstom zakona definisano, dovoljno definiše, vrlo precizno i jasno, krug subjekata koji uživaju zaštitu od strane državnog pravobranilaštva, kroz pružanje pravne pomoći vezane za zaštitu pravnih i drugih interesa, a istovremeno i ono što je suština samog Predloga zakona, a to je da osim države, AP, jedinica lokalne samouprave i institucije koje smo ovde naveli, budu subjekti koji će ovu zaštitu uživati.
Hvala.
Poštovani ministre, uvaženi poslanici, razlog za predlaganje ili podnošenje ovog amandmana jeste preciziranje člana 4. koji se odnosi na status punomoćnika. Imajući u vidu da se u predloženom tekstu kao punomoćnik fizičkog lica pojavljuje advokat, krvni srodnik u pravoj liniji, brat, sestra, bračni drug, predstavnik službe pravne pomoći, jedinice lokalne samouprave, smatrao sam da je potrebno da se ovaj član upodobi sa drugim zakonskim rešenjima, odnosno sistemskim rešenjima, gde je jasno definisano ko pored navedenih lica može biti punomoćnik u parničnom postupku. Nesumnjivo je da je to, pored navedenih lica, i javni beležnik, kao i javni ili privatni izvršitelj.
Ono što je već sadržano u odredbama Zakona o izvršenju i obezbeđenju bi bilo potrebno primeniti i u odredbe Zakona o parničnom postupku, jer je Zakon o parničnom postupku, kao procesni zakon, istovremeno i fundamentalni zakon, gde se, što se tiče odredaba vezanih za punomoćnika, moraju definisati veoma precizno i jasno upravo one odredbe koje se vezuju, kako za status javnog beležnika, tako i za status izvršitelja.
Izvršitelj je neko ko već pruža pravnu pomoć strankama u postupku sprovođenja izvršenja, a javni beležnik, kako shodno odredbama Zakona o javnom beležništvu, tako i istovremeno i u odredbama Zakona, odnosno pozitivnih propisa koji se vezuju za besplatnu pravnu pomoć, ima status onog koji tu pravnu pomoć i pruža. Prema tome, ono što smatram da bi bilo celishodno, celishodno je da se ova norma upotpuni, da se prihvati moj predlog i da se kao punomoćnici definišu i javni beležnik i izvršitelj. Hvala.
Hvala, predsedavajući.
Imajući u vidu prevashodno stavove sudske prakse, motivacija za podnošenje ovog amandmana je savršeno jasna. Iz sudske prakse je proisteklo nešto što se čini veoma značajnim, a to je da se pod jedan – omogući sudovima da relaksirano rade, odnosno da postupaju efikasno, shodno načelu poštovanja prava na suđenje u razumnom roku, a s druge strane da se postojeći zakoni oslobode takozvanih neobavezujućih normi .
Član 193. u predloženom tekstu zakona očigledno predstavlja jednu vrstu kompromisa. U dosadašnjem predlogu zakona je postojala imperativna norma, obavezujuća, kongentna norma, koja je podrazumevala da se tužilac pre iniciranja parnice mora obratiti nadležnom pravobraniocu kako bi u roku od 60 dana probao spor da reši na miran način.
Sudovi u sudskoj praksi, pre svega advokatura, su iznedrili jedan stav koji je potpuno suprotan onom što podrazumeva postojeće rešenje, ali očigledno je da kolidira i predloženom rešenju iz ovog teksta predloženih izmena i dopuna Zakona o parničnom postupku. Sama činjenica da može upućuje stranku na pravobranioca, ne obavezuje i nije uopšte potrebno da postoji u zakonu.
S druge strane, pravobranilac je i te kako dužan da u toku trajanja postupka, zastupajući bilo koga, da li se radi o državi, AP ili jedinici lokalne samouprave, da shodno načelu poštovanja prava na suđenje u razumnom roku, smanjenja troškova i te kako vodi računa o mogućnosti mirnog rešavanja sporova.
Na kraju zbog čega bi opšte ova norma postojala kada već imamo Zakon o posredovanju u rešavanju sporova? Upravo će onaj ko posreduje u rešavanju sporova upućivati stranke na pravobranilaštvo u slučaju da postoji opravdanost da se spor može rešiti na miran način.
Iz tog razloga, koristim sada vreme poslaničke grupe, smatram da neobavezujuća norma ne treba da opterećuje zakon i da je treba brisati. Zahvaljujem se.
Da budem iskren, smatrao sam da će ovaj amandman biti prihvaćen. Uvaženi ministre, zajedno sa svim poslanicima ovde, apelujem da se, s obzirom na okolnosti koje su postojeće, ipak razmisli o prihvatanju ovog amandmana.

Suština predloženog amandmana je isključivo kako bi se omogućilo dostupnost pravde građanima, kako bi što veći broj građana imao mogućnost da se koristi vanrednim pravnim lekom, konkretno revizijom, što je i suština predloženog amandmana i da taj krug, ni u kom slučaju, ne sužavamo.

Ono što je Ministarstvo pravde prepoznalo kao dobro, što podržava poslanička grupa SPS, jeste činjenica da se imovinski cenzus, koji se vezuje za razlog za dozvolu, odnosno za mogućnost podnošenja revizije, spusti na iznos od 40.000 evra. U postojećem zakonu taj iznos je bio 100.000 evra.

Naravno, kada se opredeli vrednost spora na tako veliki iznos, postoji ograničavajući faktor za stranke u postupku koje sudsku zaštitu ne mogu ostvariti pred sudskom instancom koja podrazumeva vrh piramide pravosuđa u Republici Srbiji, a to je Vrhovni kasacioni sud.

U konkretnom slučaju, stekle su se okolnosti, gospodine ministre, da ćemo u budućem periodu imati i te kako mnogo razloga da se upravo Vrhovni kasacioni sud pojavljuje u ovakvim sporovima i da bi imovinski cenzus trebalo spustiti još niže. Zašto? Predstojeća sanacija svih vidova štete, koja je učinjena kroz katastrofu koju je ova država pretrpela, koju su pretrpeli ovi građani, građani Srbije, podrazumeva će biti potrebno mnogo posla, a samim tim, uz sanaciju, razloga da se stvore uslovi za pravnu zaštitu svih onih koji će, možda, pravnu zaštitu morati ostvarivati pred sudovima.

Nesumnjivo je da su štete koje su pričinjene na objektima znatno veće od ovog iznosa koji se ovde pojavljuje kao imovinski cenzus za reviziju, ali za one koji su imali veoma malu vrednost objekata ili imovine, bez obzira da li se radi o pokretnoj ili nepokretnoj imovini, bojim se, zajedno sa svim poslanicima ovde, da zbog tog cenzusa neće moći da ostvare pravo na potpunu sudsku zaštitu, a potpuna sudska zaštita podrazumeva, ne samo zaštitu po redovnim, već i po vanrednim pravnim lekovima.

To je razlog zbog čega smatram da, pored onog što sam već naveo u obrazloženju predloženog amandmana, treba da vas opredeli da amandman prihvatite.

Osim toga, u predloženom amandmanu sam precizirao nešto što smatram da je potrebno, zbog sudova, kako bi se izbegla neujednačena sudska praksa, a to je da se u članu 13. u stavu 3. navede da se revizija podnosi u slučaju kada je drugostepeni sud usvojio žalbu, ukinuo presudu, otvorio raspravu, jer ima pravo da otvori raspravu, da sasluša stranke, izvede dokaze i odluči o zahtevima stranaka. Ipak je ovaj prvi razlog daleko veći razlog za prihvatanje ovog amandmana, pa još jednom apelujem da se isti prihvati. Hvala vam.
Poštovana predsednice, poštovani ministre, kolege i koleginice narodni poslanici, kao i juče, nastavljamo sa radom i raspravljanjem o setu pravosudnih zakona, koji su pre svega procesno-pravne prirode. Isto tako, stojimo na stanovištu da se svi ovi zakoni, bar kada je u pitanju stav poslaničke grupe SPS, trebaju prihvatiti iz razloga koje sam juče kao ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe SPS izneo, a dodatni predlozi i razlozi zbog čega se ovi tekstovi zakona trebaju prihvatiti su sledeći.
Poslanička grupa SPS je uvek dosledno istrajavala na još doslednijoj primeni univerzalnih pravnih instituta i istovremeno univerzalnih načela. Jedno od tih univerzalnih načela je dostupnost građanima pravde, a to znači dostupnost sudova građanima. Takođe, jedno od univerzalnih načela je poštovanje prava na pravično suđenje, kao i poštovanje prava na suđenje u razumnom roku.
Upravo ovi procesno-pravni zakoni, osim Zakona o javnom pravobranilaštvu, ukazuju da je dobar put kojim je Ministarstvo pravde krenulo kao predlagač u izradi ovih zakona, da se upravo ova univerzalna načela i univerzalni pravni principi u celosti ispoštuju.
Ono što tereti, što predstavlja hipoteku za pravosuđe još iz prethodnog perioda, a naročito nakon neuspele reforme pravosuđa iz 2010. godine jesu činjenice koje se ne mogu dovoditi u sumnju, pre svega, činjenica neujednačenosti sudske prakse, zbog čega se čak pojavljuje situacija da se u istom sudu dva veća istog suda pojavljuju kao donosioci potpuno različitih odluka. Čak ni Vrhovni kasacioni sud, koji je po zakonu nadležan i obavezan da ujednačava sudsku praksu, to nije u mogućnosti da uradi, imajući u vidu da ni apelacioni sudovi, kao hijerarhijski, viši i oni koji odlučuju po žalbama ne doprinose da se ujednači sudska praksa.
Sledeći teret i, slobodno se može reći, hipoteka iz prethodnog perioda je ogroman broj predmeta koji nisu rešeni u sudovima, sa stalnim prilivom koji značajno doprinosi da se stepen ažurnosti u sudovima svodi na najmanji mogući nivo, najmanji mogući stepen, tako da se uglavnom sudije okvalifikuju kao neažurne, pre svega iz razloga što nisu doneti adekvatni programi za rešavanje priliva predmeta.
Zašto je ovakav uvod u odnosu na ove procesne predloge zakona iznet od mene kao ovlašćenog predstavnika SPS? Upravo iz razloga što se ovim predlozima zakona koji se danas pojavljuju pred nama i o kojima raspravljamo ukazuje na mogućnost da se ovi problemi na neki način reše.
Hajde da počnemo od prvog zakona koga ću afirmisati u smislu rešavanja tih problema, a to je Zakon o posredovanju u rešavanju sporova. Upravo ovaj zakon omogućava da se kroz posredovanje sudovi relaksiraju, da se oslobode balasta velikog broja predmeta. Naravno, to ni u kom slučaju ne smanjuje i ne eliminiše obavezu samih sudova, a naročito predsednika sudova da donose program o rešavanju velikog broja predmeta, koji do danas još uvek nisu doneti. Do danas, nažalost, još uvek nije donet pravilnik o ocenjivanju rada sudija. Do danas, nažalost, nisu doneti ni kriterijumi na osnovu kojih se vrednuje rad sudija. Zašto? Zato što je relikt neuspešne reforme pravosuđa, relikt nečega što postoji još od 1953. godine kada je poslednji put, kolege poslanici, a i građani da znaju, donet upravo jedan pravilnik o ocenjivanju rada sudija. Od 1953. godine do danas je proteklo mnogo. Više od dve decenije, a da još uvek ne postoje jasna pravila i kriterijumi po kojima se ocenjuje rad sudija.
Ono što je važno istaći jeste činjenica da sada kroz posredovanje u rešavanju sporova postoji mogućnost da se barem jedan deo predmeta, gde se stranke kroz autonomiju volja, dakle, potpuno saglasno i ravnopravno u jednom postupku koji je definisan predlogom ovog zakona o posredovanju u rešavanju sporova, mnoge sporove, kako pre iniciranja sudskog postupka, tako i u toku sudskog postupka, reše. Upravo zbog toga poslanička grupa SPS smatra da je ovo jedan izuzetno dobar način da se kroz popravljanje onih nedostataka ranije važećeg zakona, koji se zvao drugačije, Zakon o medijaciji, a ne Zakon o posredovanju, sada terminološki daleko približniji građanima i jednom prostom narodnom jeziku, da se shvati da građani sve sporne odnose ne moraju da iznose pred sud, da ih mogu rešavati uz pomoć posrednika koji je za to stručan, obučen, koji ima licencu, koji je obavezan da poštuje autonomiju volja stranaka, koji je obavezan da štiti ravnopravnost stranaka i koji je obavezan da doprinese da do tog sporazuma dođe.
Zašto je ovim zakonom trasiran put da se učini mnogo više kada su u pitanju rešavanje spornih odnosa između građana, kojih ima mnogo? Upravo ono što je istaknuto u uvodnom delu od strane ministra, činjenica da zaključeni sporazum istovremeno predstavlja izvršnu ispravu. Šta je posledica toga? Posledica toga je da ne moramo čekati donošenje presude, kao izvršne isprave, pa tek onda pokrenuti postupak prinudne naplate, shodno odredbama Zakona o izvršenju i obezbeđenju, već automatski zaključeni sporazum, overen od strane suda, sa priznanjem dužnika da će izmiriti dug poveriocu može predstavljati izvršni naslov na osnovu koga se sprovodi postupak prinudne naplate. Građani treba da znaju da je ovo za njih jako korisno. Na taj način građane treba stimulisati kada je u pitanju rešavanje spornih pitanja i spornih odnosa.
Ono što mi se čini važnim u odnosu na druge zakone, pre svega kod Zakona o javnom pravobranilaštvu, treba istaći činjenicu da je konačno Zakon o pravobranilaštvu, i to državnom pravobranilaštvu, neka pitanja uredio koja do sada nisu bila uređena, pre svega počev od nadležnosti, od zastupanja. Novinama ovog zakona državno pravobranilaštvo zastupa širi krug lica čiji su osnivači ili država ili jedinica lokalne samouprave.
Međutim, ovde bih, ministre, izneo jednu dobronamernu sugestiju ili primedbu kada je u pitanju Zakon o pravobranilaštvu. Imajući u vidu da sam i sam učestvovao u kreiranju nekih delova ovog zakona, kada je bio još u formi nacrta od strane radne grupe koja je radila na izradi ovog zakona, desio nam se jedan propust da u odredbama ovog zakona nije dovoljno potpuno definisano pitanje lokalnih pravobranilaštava, pre svega opštinskog i gradskog pravobranilaštva. Zašto? Nesporno je da se i osnivanje i organizacija pravobranilaštava, i opštinskog i gradskog, definišu odlukom lokalne samouprave. Tu apsolutno nema potrebe za bilo kakvom polemikom. Upravo odlukama, kako opština, tako i gradova, dolazimo u situaciju da se neka pravobranilaštva bukvalno na pogrešan način postavljaju. Postavljaju se kao službe gradskih uprave. Na taj način se vrši neka vrsta diskriminacije samog pravobranilaštva.
Konkretno, u Užicu, u gradu iz koga dolazim, pravobranilaštvo nema onaj status koji treba da ima – samostalan i nezavisan organ, već ima status službe gradske uprave zbog čega zaposleni u pravobranilaštvu imaju jedan adekvatan status, status gde su zarade daleko manje od zaposlenih u gradskim upravama, status koji apsolutno nije upodobljen sa onim što sadrže odredbe ovog zakona, odnosno predloženog Zakona o državnom pravobranilaštvu.
Mislim da je u ovom delu zakon trebao da bude potpuniji, barem sa nekim instrukcijama i smernicama koje se odnose isključivo na osnivanje, organizaciju, a manje na nadležnost kada su u pitanju lokalna pravobranilaštva.
Što se tiče odredaba Zakona o parničnom postupku, poslanička grupa SPS je isključivo u cilju poštovanja onih principa, koje sam u uvodnom delu izneo, istakla određene amandmane sa ciljem da se poboljša kvalitet Zakona o parničnom postupku, kada su u pitanju izmene i dopune. Ti amandmani se odnose, ne na neke krucijalne stvari, već više na terminološka pitanja koja se vezuju za sam tekst Predloga zakona o parničnom postupku.
Konkretno, kada je u pitanju odredba postojećeg člana 85. predloženog teksta Zakona o parničnom postupku, definisano je pitanje punomoćnika, tako da se norma bukvalno ovako i čita i tumači da je punomoćnik fizičkog lica advokat, krvni srodnik u pravoj liniji, brat, sestra, bračni drug, predstavnik službe pravne pomoći, jedinice lokalne samouprave koji je diplomirani pravnik sa položenim pravosudnim ispitom. Naš amandman, ovo nije rasprava o amandmanima, ali je bitno da se ukaže, bitno je da se zna, jeste činjenica da je ovo ipak nepotpuna norma iz jednostavnog razloga što punomoćnik mora biti javni beležnik i izvršitelj. U odredbama Zakona o javnom beležništvu tako nešto postoji. U praksi izvršitelj ima pravo zastupanja fizičkog lica, a naročito tamo gde se sprovode izvršenja i kada je u pitanju zaštita interesa poverilaca. Zašto se u toj situaciji krug punomoćnika ne bi definisao na ovaj način i učinio daleko potpunijim?
Ono što smo kao poslanička grupa uvideli i kroz amandman takođe pokušali da ovaj tekst Predloga zakona poboljšamo jeste jedna norma koja se pokazala u praksi kao potpuno neadekvatna i uticala je na neefikasnost rada sudova, a naročito na povredu prava, na suđenje u razumnom roku. Radi se o odredbi člana 193. Radi se o odredbi člana po kome svako ko želi da podnese tužbu je po ranije važećem zakonu moraju da se obrati nadležnom pravobraniocu u gradskom, opštinskom ili državnom, odnosno javnom, i da u roku od 60 dana pokuša pred pravobranilaštvom rešiti sporno pitanje ili sporni odnos.
Logično je da se u praksi takva pravna situacija pokazala kao neadekvatnom, logično je da je došlo do odugovlačenja postupka i sa ovom izmenom da se umesto – mora obratiti pravobranilaštvu, može obratiti pravobranilaštvu, čini mi se nije mnogo doprinelo ubrzavanju postupka. Sama neobaveznost neke norme ne treba da bude normirana. Da li može? Može u svakom slučaju, ali bi to mogao i bez sistematizacije u samom tekstu zakona. Zbog toga smatramo da bi najbolje bilo i najcelishodnije i najadekvatnije da se ova odredba izbriše.
Na kraju, ono što je najvažnije kada je upitanju ovaj procesni zakon, Zakon o parničnom postupku jeste ono što je predlagač uradio na najbolji mogući način, što je omogućio da se obezbedi što veći stepen pravne sigurnosti građanima i da se na najadekvatniji način obezbedi dostupnost pravde, a to je pitanje vanrednog pravnog leka u konkretnom slučaju revizije.
Smanjenje imovinskog cenzusa, odnosno vrednosti koja je ranije bila opredeljena u zakonu na 100 hiljada evra kao uslov za podnošenje revizije, vanrednog pravnog leka na 40 hiljada evra je svakako dobro rešenje. Međutim, ono što Socijalistička partija Srbije i poslanička grupa smatra, rukovodeći se svojim programom, svojim idejnim načelima, pre svega, poštovanja na socijalnu pravdu, jeste činjenica da se i ovaj cenzus možda pojavljuje kao visok.
Trebalo bi građanima omogućiti da koriste sva pravna sredstva bez velikih ograničenja, bez namere da se opterećuju sudovi naročito vrhovni Kasacioni sud u nepotrebnoj meri sa velikim brojem predmeta. Zbog toga smo intervenisali sa amandmanom smatrajući da se i ovaj imovinski cenzus može spustiti, zbog toga što i na ovaj način možemo građanima omogućiti da svako ko ima pravo na tužbu ima pravo i na žalbu i na vanredni pravni lek u konkretnom slučaju što veći broj građana bi trebao da to pravo ostvaruje upravo kroz smanjenje ovog cenzusa.
Ono što je i od strane predlagača posebno istaknuto jesu odredbe Zakona o vanparničnom postupku koje se istovremeno vezuju i za odredbe Zakona o javnom beležništvu. Moram samo da podsetim da smo i te kako mnogo polemika imali u vezi ovih pravnih pitanja nedavno kada je ustrojena nova mreža sudova. Zašto? Zato što su najveće kritike i najveći broj kritika u odnosu na mrežu sudova i na Ministarstvo pravde kao predlagača bile upravo zbog toga da se dostupnost pravdi neće omogućiti sa smanjenjem broja, bilo sudova, bilo sudskih jedinica imajući u vidu da se neće moći sprovoditi onaj deo poslova pred sudovima koji se vezuju za overavanje ugovora, potvrda, izdavanje isprava. Jedan veliki deo posla koji se vezuje upravo za vanparnični postupak.
Čini mi se da se sada stav Ministarstva pravde iz tog vremena pojavljuje kao potpuno opravdan. Zašto? Zbog toga što je sada evidentno da se iz sudova izmešta veliki deo nadležnosti i očigledno je da se taj veliki deo nadležnosti prenosi na javne beležnike u proceduri koja je sada propisana predlogom izmena i dopuna Zakona o vanparničnom postupku. Poslanička grupa SPS to pozdravlja. Pozdravlja zato što ćemo upravo sa započinjanjem rada javnih beležnika imati mogućnost da kako ostavinske postupke, tako i druge pravne poslove koji se prenose na javne beležnike po sistemu koji je ovde definisan rasterećujemo rad sudova, rasterećujemo sudije koji će biti premešteni na druge poslove, koji će dobiti drugu materiju kojom će se baviti, kojom će suditi u drugim sporovima i na taj način relaksirati sudove od velikog broja predmeta.
Jedino što bi jedna dobronamerna sugestija u tom pravcu mogla da bude jeste činjenica da se prilikom izbora javnih beležnika, na koje se prenose ovi poslovi, mora voditi računa, pored ostalog, i u pogledu stručnosti, ali i u pogledu uspešnosti u dotadašnjem obavljanju javnobeležničkog posla. Ukoliko je iskustvo pokazalo da javni beležnik uspešno obavlja posao bez i ove prenete nadležnosti, jer on donošenjem zakona je dobio određeni obim nadležnosti koje može da koristi u praksi, i ukoliko se pokazao kao kvalitetan u svakom slučaju mora imati benefit da može da nastavi da radi i da dobija od suda ono što se sada ovim zakonom definiše kao prenesena nadležnost.
Na kraju, pošto mi vreme ističe, a nadam se da ćemo nastaviti raspravu kada bude rasprava u odnosu na prijavljene poslanike prema ovoj temi, želim samo još jednom da istaknem da poslanička grupa SPS zaista dosledno i istrajno traži najbolje moguća rešenja kako bi građani osetili pravdu, kako bi pravdu ostvarili kroz sudsku zaštitu, a tu sudsku zaštitu ostvarili pred sudovima koji su kompetentni, stručni, kvalifikovani i uspešni u svom radu. Hvala.
Poštovani predsedavajući, poštovani ministre, dame i gospodo narodni poslanici, evidentno je da poslanička grupa SPS ne ćuti, kako nam je to spočitano od predstavnika DS, jer nismo ćutali ni u ovom sazivu, ni u prethodnom sazivu, što je ovom ministarstvu, barem Ministarstvu pravde, i te kako dobro poznato, tim pre što smo se zdušno uključili u ispravljanje svega onog što je bilo pogrešno kroz reformu pravosuđa, počev od 2010. godine, pa i ranije na ovamo.
Podsećanja radi, SPS reformu pravosuđa podrazumeva kao kontinuiran proces, i to proces koji nikada neće da prestane. Jer, ma koliko sudovi bili dobri, uvek mogu da budu bolji i moraju da budu bolji. Na tome će se, barem od poslaničke grupe SPS, istrajavati i mi ćemo sa našim koalicionim partnerom, čiju snagu poštujemo i uvažavamo, bez obzira na cunami koji smo izdržali, uvek dosledno poštovati i boriti se za one principe koji su principi i u našem programu.
Da se vratimo sada na ono što je tema. Pre svega, danas kada sam kao ovlašćeni predstavnik govorio o predlozima zakona i ukazao na nešto što je ministru na jedan način bilo možda nedovoljno razumljivo s moje strane, kada sam govorio o Zakonu o pravobranilaštvu, želim sada da vrlo precizno odredim ono što SPS smatra da je potrebno. To je jedna krajnje dobronamerna sugestija. Ta sugestija se odnosi na verovatno donošenje podzakonskih akata kojima će se bliže urediti način organizovanja i konstituisanja lokalnih pravobranilaštava, pre svega opštinskog i gradskog. Zašto? Jednostavno zbog toga što je u predloženom tekstu zakona u čl. 51, 53. i 61. već definisano da se lokalna pravobranilaštva moraju uskladiti sa ovim predlogom zakona, koji će nesumnjivo biti usvojen.
Međutim, s druge strane, u ovom istom tekstu zakona stoji koji su to posebni uslovi za izbor pravobranioca i zamenika pravobranioca. Ti uslovi su prilično restriktivno postavljeni, sa poprilično visokim zahtevima. Recimo, da je to potrebno za državnog pravobranioca, pre svega sa stanovišta radnog iskustva, 10 godina, a osam godina za zamenika državnog pravobranioca, to nije sporno i to tako treba. Zašto? Zato što je za ovakvu funkciju potrebna izuzetno visoka stručna referenca, jer se radi o jednom izuzetno delikatnom poslu, o izuzetno odgovornom poslu, a to je zaštita interesa države Republike Srbije.
Ako je to već tako, onda se po istom principu mora to odnositi i na lokalna pravobranilaštva koja sa ni malo manje odgovornosti moraju štititi interese lokalnih samouprava, odnosno lokalnih zajednica. Mišljenja smo da bi u tom smislu podzakonskim aktom trebalo definisati barem te kriterijume, kako se ne bi ostavilo lokalnim samoupravama da imaju široku dispoziciju i da se stvara na teritoriji Republike Srbije jedan neujednačen princip kako i pod kojim uslovima birati pravobranioce, zamenike pravobranilaca, pravobranilačke pomoćnike i pripravnike. Naravno da će se u tom pravcu Ministarstvo pravde sigurno pozabaviti i nadam se ovakvu dobronamernu sugestiju prihvatiti.
Što se tiče odredaba Zakona o parničnom postupku, danas smo nekako prešli preko jedne izuzetno dobre izmene, kvalitetne izmene zakona u odnosu na postojeći zakon. Radi se o vanrednom pravnom leku, a to je zahtev za ponavljanje postupka i po prvi put se u pravosuđu pojavljuje ovaj pravni lek i pred Vrhovnim kasacionim sudom. Građani treba da znaju da na ovaj način ostvaruju daleko veći stepen sudske zaštite, daleko veći stepen pravne sigurnosti, samom činjenicom što je i najviša sudska institucija, Vrhovni kasacioni sud, sada podložan da se kroz odluke koje donosi preispita njegov rad. Kako? Upravo preko zahteva za ponavljanje postupka koji se podnosi preko prvostepenog suda, ali Vrhovni kasacioni sud, ukoliko je izazvao svojom odlukom i postupanjem prilikom donošenja odluke mogućnost podnošenja zahteva, sada svaki građanin Republike Srbije to pravo može da ostvari. Jedino što mi se čini da bi trebalo možda razmisliti da li u toj situaciji onaj ko je podneo zahtev za ponavljanje postupka, u slučaju da je isti odbačen ili odbijen, ima pravo i na žalbu, žalbu veću istog suda koji je takvu odluku doneo.
Na kraju, ono što je danas kroz celu ovu raspravu provejavalo jeste kao neka vrsta skepse od strane opozicionih stranaka, skepse prema tome kako će i na koji način zaživeti posredovanje, odnosno, kako se to ranije zvalo, medijacija. Jednostavno tako što će se građani stimulisati da umesto ogromnih troškova, koje će snositi na svoj teret u sudskim postupcima, pribegavaju posredovanju sa daleko, daleko manje novčanih sredstava, sa daleko manje izdataka, sa daleko jeftinijim načinom rešavanja sudskih sporova i sudskih pitanja.
U tom pravcu je SPS, preko naše koleginice Suzane Spasojević, već uložila jedan amandman koji bi mogao da bude predmet i razlog analize i ocene prihvatljivosti, kako bi i one kategorije stanovništva kojima je neophodno potrebno da se oslobode tereta nepotrebnih troškova bili tog tereta zaista i oslobođeni. U tom pravcu posrednici, odnosno oni koji su dužni da stranke dovode u poziciju dogovora, poštujući njihovu autonomiju volje, zaista to čine na jedan način koji podrazumeva i posredničku veštinu ili visoko stručno znanje i sposobnost.
Ne sumnjam u to da će upravo preko ovog zakona posrednici imati i te kako veliki stimulans da se time bave, da sudove relaksiraju, oslobode velikog broja predmeta i na taj način pomognu efikasnosti u radu sudova, a građanima omoguće da na najlakši, najjednostavniji i najbrži način dođu, kako do pravde, tako i do mirnog rešavanja sporova. Zahvaljujem se.
Poštovana gospođo predsednice Skupštine Republike Srbije, poštovani ministre, koleginice i kolege narodni poslanici, poslanička grupa SPS će u danu za glasanje nesumnjivo podržati kompletan set pravosudnih zakona o kojima raspravljamo i to ne samo danas već o kojima ćemo raspravljati i sutra i verovatno prekosutra i narednih nekoliko dana sve dok ne završimo raspravu u celosti.
Odmah i na početku da se krene pažnja barem zbog onih koji prate ovu javnu raspravu da se radi o izmenama pojedinih pravosudnih zakona koji iziskuju tzv. urgentne ili nužne izmene. Pre svega zbog toga što je Republika Srbija preuzela obaveze prema EU, obaveze koje se vezuju za poglavlje 23. i 24. Obaveze koje je preuzela Vlada u ranijem sazivu sa premijerom Ivicom Dačićem nastavlja ova Vlada na čelu sa premijerom Aleksandrom Vučićem i to intenzivno pridržavajući se isključivo odredaba Sporazuma o pridruživanju.
Naravno da ove izmene koje su nužne neće zaustaviti proces konačnog uspostavljanja zakonodavnog sistema na najbolji mogući način, a to je donošenje celovitih zakona, pa bih vas zamolio, gospodine ministre, da u tom pravcu, pored toga što ste istakli činjenicu da Vlada, što zaista i jeste tako, naročito resorno ministarstvo, analizira potrebu donošenja celovitih zakona, da je ta već potreba proistekla iz same sudske prakse.
Konkretno, kada govorimo o Zakoniku o krivičnom postupku, javno-tužilačka istraga je iznedrila veći broj manjkavosti, problema u sudskoj praksi, problema sa kojima se suočavaju sudije i sudovi, problema sa kojima se suočavaju tužioci, kako u materijalnom, finansijskom smislu reči, tako i u smislu postojanja adekvatnih procesno-pravnih rešenja.
Naravno da će se u tom smislu nakon sveobuhvatne analize pristupiti donošenju celovitog, jasnog i preciznog Zakonika o krivičnom postupku.
Ono što je danas predmet naše rasprave jesu tri izmene i dopune zakona - Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, Zakon o izvršenju vanzavodskih mera i izmene i dopune Zakonika o krivičnom postupku.
Ako posmatramo komparativno, ZIKS, dakle Zakon o izvršenju krivičnih sankcija, kao i Zakon o izvršenju vanzavodnih sankcija i mera, doći ćemo do jedinstvenog zaključka, a to je da ova dva zakonska akta imaju istu svrhu. Pre svega, specijalna i generalna prevencija sa ciljem resocijalizacije i reintegracije osuđenih u društvu.
Osuđenim licima se nakon represivnog tretmana koji počinje kroz prinudu, a prinuda počinje od izricanja adekvatne krivične sankcije na zakonu zasnovane, mora omogućiti da prihvatanjem osnovnih i elementarnih moralnih vrednosti mogu da se vrate u društvo, mogu da formiraju svoj lični etički kodeks, mogu da se vrate u svoje porodice, u svoje okruženje, u mesta gde žive i rade. Na koji način? Pre svega, podizanjem kapaciteta kazneno-popravnih zavoda, okružnih zatvora i ostalih organa i tela u sklopu ustrojstva kazneno-popravnih ustanova koje su definisane odredbama ovog zakona.
Ono što je jako važno istaći jeste da kroz dozvoljene mere represije, a ta represija nesumnjivo postoji, jer se resocijalizacija i sprovodi represivnim tretmanima u granicama gde je to i kada je to dozvoljeno, mora ostvariti poštovanje ličnosti osuđenih lica u kazneno-popravnim ustanovama, poštovanje njihovih elementarnih prava koja su pre svega garantovana Ustavom, zatim garantovana međunarodnim konvencijama, Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i svim ostalim međunarodnim pravnim aktima i drugim aktima iz pozitivno-pravnih propisa našeg sistema.
Kada govorimo o novinama u ovim zakonskim aktima, ono što je više puta ovde navedeno jeste da je kvalitativan pomak u ovom zakonskom rešenju primena instituta sudije za izvršenje krivičnih sankcija.
Gospodine ministre, s obzirom da se sudija za izvršenje krivičnih sankcija pojavljuje po funkcionalnoj nadležnosti kao sudija pojedinac, po stvarnoj nadležnosti kao sudija višeg suda, a po mesnoj nadležnosti kao sudija suda gde se nalazi kazneno-popravni zavod u kome osuđeni izdržava izrečenu krivičnu sankciju, čuo sam jedan komentar, da viši sudovi, navodno, nemaju potencijal i nemaju kadrovsko rešenje. To ni u kom slučaju ne može da se prihvati, jer činjenično ne stoji.
Podsećanja radi, do donošenja zakona o uređenju sudova nedavno okružni sudovi, kasnije viši sudovi su imali vrlo male nadležnosti, naročito u građansko-pravnoj materiji gde gotovo da nisu imali posla. Tek sada, od donošenja novog zakona o uređenju sudova, proširen je krug nadležnosti i obim poslova koje obavlja viši sud, pa je nesumnjivo da ni u kom slučaju neće biti dodatan teret sudijama koji i onako imaju malo posla da se posvete ovom zadatku. Zašto? Jednostavno, iz razloga što barem u višim sudovima moraju postojati usko specijalizovane sudije sa dugogodišnjim radnim iskustvom, koje kroz edukacije koje moraju postojati, koje se moraju uvesti, će biti osposobljeni za ovakav posao koji im ovaj zakon nalaže.
Ono što je veoma važno da se istakne jeste činjenica da upravo te sudije imaju ogroman stepen odgovornosti. Opet iz razloga koji su stručnoj javnosti više nego dobro poznati, pred sudijama za izvršenje krivičnih sankcija u postupcima se pojavljuju sva načela procesno-pravne prirode prisutna u procesno-pravnim zakonima i načelo dvostepenosti, imajući u vidu da se na odluku sudije za izvršenje krivičnih sankcija može izjaviti žalba vanraspravnom veću istog suda. Dalje, načelo kontradiktornosti kroz izvođenje dokaza, omogućavanjem osuđenom da kao stranka koja aktivno učestvuje u postupku, može predlagati dokaze. Ti se dokazi izvode i na osnovu tih dokaza se donosi adekvatna odluka ne u obliku kako je greškom rečeno i navedeno u zakonskom tekstu, već u formi rešenja.
Svakako da je taj kapacitet odgovornosti sudije za izvršenje krivičnih sankcija i te kako velik upravo iz ovih razloga koje sam naveo. Ali, treba zarad javnosti istaći i ono što je veoma važno. Sudija za izvršenje krivičnih sankcija nije prva instanca uvek, već se njegovo sudovanje pojavljuje tek nakon iscrpljivanja drugih sredstava, a to je podnošenje pritužbe upravniku kazneno-popravnog zavoda, potom direktoru uprave, ovde prisutnog, a onda naravno da pravo na sudsku zaštitu podrazumeva izdizanje pravno zaštitnih traženja osuđenih lica na nivou sudova, a to su u konkretnom slučaju viši sudovi.
Što se tiče odredaba zakona i jednog i drugog, i ZIKS-a i Zakona o izvršenju vanzavodskih sankcija i mera, potrebno je istaći da pored ušteda kao jednog od ciljeva smanjenja tereta po budžet, a opet zarad pravilnog informisanja javnosti, vanzavodske sankcije se ne izriču osuđenima za najteža krivična dela. Oni ne mogu dobijati benefite, ne mogu dobijati povoljnosti koje se vezuju za izdržavanje kazne tzv. kućnog zatvora. Ne mogu biti uvek pod elektronskim praćenjem. Stepen društvene opasnosti, kao i kvalifikacija krivičnog dela, a naročito težina krivičnih dela ukazuje da to ne mogu da budu lica koja su učinioci onih najtežih krivičnih dela. Međutim, i u jednoj i drugoj situaciji i shodno odredbama i jednog i drugog zakona, cilj je jedinstven – sprečiti recidiv, sprečiti povrat, omogućiti da se smanji broj učinilaca krivičnih dela, a da oni učinioci krivičnih dela koji su osuđeni mogu što pre na što adekvatniji način biti vraćeni u društvo i biti korisni članovi društva.
Ovde je bilo dosta rasprave oko toga kako to postići. Pa upravo na osnovu finansijskih sredstava koja su dobijena kroz ove uštede. Potrebno je izvršiti ulaganja kako u kazneno-popravne zavode i ustanove, njihovu materijalnu, tehničku i svaku drugu opremljenost, a naročito edukacija i podizanje stručnih kapaciteta zaposlenih u ovim ustanovama.
Gospodine ministre, istakli ste jednu činjenicu u jednu novinu, a ta novina predstavlja novi status zaposlenih u kazneno-popravnim ustanovama, koji sada dobijaju kategoriju službenih lica. Samom tom činjenicom njihova odgovornost je povećana, naročito u slučaju protivpravnog delovanja, gde postoji mogućnost da kvalifikacija takvog protivpravnog delovanja može biti i krivično delo zloupotrebe službenog položaja ili zloupotrebe položaja odgovornog lica. Naravno da to i te kako postaje ne samo odgovornost, već i obaveza svih zaposlenih u kazneno-popravnim ustanovama da svoj posao obavljaju na najbolji mogući način.
Da bi ga obavljali na najbolji mogući način, nije dovoljno da se podiže taj kapacitet upravo u kazneno-popravnim ustanovama. Potrebno je da i one ustanove koje sarađuju sa kazneno-popravnim ustanovama imaju isto takav stručni kapacitet, pre svega centar za socijalni rad, kao organ starateljstva, kao i druge institucije, jer da ne zaboravimo, u ovom zakonu, a nadam se da će podzakonskim aktom biti rešeno, je izostavljeno nešto što je obaveza poverenika, a obaveza poverenika pored dostavljanja izveštaja, kao što je sistematizovano, podrazumeva da u tom izveštaju poverenik obavesti onoga kome podnosi izveštaj da li je komunicirao, ostvario kontakte, kakve vrste sa organom starateljstva, drugim ustanovama, naročito specijalizovanim ustanovama koje mogu biti od pomoći prilikom resocijalizacije učinilaca krivičnih dela.
Jedna od novina koja ovde nije pomenuta jeste da kod odlaganja izvršenja kazne zatvora, onaj ko je već osuđen i nalazi se na izdržavanju kazne zatvora ne može tražiti odlaganje za novu izrečenu kaznu. Naravno da je to jedna od pozitivnih promena u ovim tekstovima zakona.
Kada govorimo o Zakoniku o krivičnom postupku, imamo jednu veliku potrebu svi mi zajedno, a naročito stručna javnost, da sve one vrste protivpravnog delovanja sistematizujemo u zakon. Odlična su rešenja koja su u ovom zakoniku predviđena, pre svih da sada isključivo sud može da da nalog za bilo kakvu vrstu prikupljanja elektronskih podataka, kao i podataka o ličnosti, kako bi se izbegla samovolja, arbitrarnost i svaka druga pojava koja je negativna pojava za društvo.
Međutim, ono što je i te kako potrebno, gospodine ministre, nadam se da će vaše ministarstvo u tom pravcu preduzeti važne korake, to je da se zakon dopuni onim što je do sada ostalo kao jedna vrsta praznine. Naime, mi smo izvršili dekriminalizaciju krivičnog dela klevete, to je dobro, što je jedan demokratski progres, ali smo isto tako omogućili da se kroz sve vidove informisanja, sva sredstva informisanja pojavljuje nešto što ne sme da se pojavljuje, da se vođenje postupaka, naročito krivičnih postupaka, vrši preko štampe, preko stubaca u štampi, da se objavljuju podaci koji ne mogu biti objavljivani, da se objavljuju informacije, pa čak i dokazi koji se vezuju za pretkrivični postupak, za istražni postupak.
Jako je važno da se sistematizuje mera kojom će se sprečiti ovakva vrsta zloupotreba, a naročito zloupotreba koja podrazumeva uticaj na pravosuđe, uticaj na svedoke, uticaj na sve aktere krivičnog postupka.
Ne može se ni u kom slučaju prihvatiti činjenica da se pre stavljanja optužnice na snagu ili pre donošenja prvostepene presude, bez obzira na transparentnost rada sudova, omogući da javnost bude upoznata sa informacijama i činjenicama koje mogu biti isključivo predmet ocene sudova u samom dokaznom postupku.
Imamo situaciju da se kroz neovlašćena tonska prislušivanja, kroz neovlašćeno slušanje tuđih razgovora, neovlašćena snimanja pojavljuju mnogi, naročito javne ličnosti, naročito su na udaru funkcioneri, ličnosti koje obavljaju i javne funkcije i sve ono što podrazumeva značaujna mesta u sistemu aparata države, odnosno Republike Srbije.
Takvo zaštićeno dobro, a zaštićeno dobro jeste neovlašćeno snimanje i prisluškivanje, mora da zasluži adekvatan krivično-pravni tretman, a to znači da krivična dela koja se vezuju upravo za ovakva protivpravna delovanja moraju da budu sankcionisana daleko strožijom krivičnom sankcijom, kako bi se sprečile pojave koje su se u sudskoj praksi pojavile kroz donošenje sudskih presuda.
Poslanička grupa SPS raspolaže sa saznanjima da su sudovi već doneli sudske odluke kojima su pre svega inkriminisane radnje koje se vezuju za neovlašćena tonska prisluškivanja, slušanja itd, doživele sudski epilog, da se u dokaznom postupku utvrdila krivična odgovornost i učinioci takvih krivičnih dela ili nedela kažnjeni.
Naravno da iz toga treba iskustva i pouke da izvuku oni koji takva protivpravna delovanja preduzimaju, kako ih nikada više ne bi preduzimali. Ali, smatram da je ova dobronamerna sugestija i te kako značajna, kako bi se i Krivični zakonik i Zakonik o krivičnom postupku upotpunio sa onim što podrazumeva krivično-pravnu zaštitu i ovakvog ponašanja.
Na kraju, želeo bih da istaknem da sve ovo što je navedeno, kako u tekstovima predloženih zakona, tako i ono što je rečeno danas ovde u rasprava je već doživelo realizaciju u praksi.
Sa ponosom mogu da istaknem da je Užice, grad iz koga dolazim, dobilo povereničku kancelariju za izvršenje vanzavodskih sankcija i mera. Nije to jedini grad u Srbiji i ne treba da bude jedini, svi gradovi u kojima postoje viši sudovi sa svojom teritorijalnom nadležnošću treba da imaju takve kancelarije i naravno da povereničke službe u upravi sa povereničkim kancelarijama, prema teritorijalnoj nadležnosti viših sudova, moraju da pokažu pune rezultate u svom radu. Kroz praćenje, kroz nadzor nad izvršenjem vanzavodskih sankcija i mera, uveren sam da je to u praksi već započelo na adekvatan način, ali sam još uvereniji da se upravo u te kancelarije i u tu struku mora uraditi i uložiti još mnogo više, kako bi se stručni kapacitet i sve ono što podrazumeva pravilan pristup ovakvom radu omogućilo na najbolji mogući način.
Još jednom, pošto će biti još dovoljno vremena za diskusiju po ovim pitanjima, podvlačim da će poslanička grupa SPS iz svih ovih razloga koje sam istakao podržati kompletan set pravosudnih zakona. Hvala.
Poštovana predsednice, poštovani ministre, uvažene kolege i koleginice, imajući u vidu da je naš drug i uvaženi kolega Miša Petronijević vrlo iscrpno obrazložio zbog čega poslanička grupa SPS ne može prihvatiti amandman, moramo skrenuti pažnju samo na dve činjenice u vezi ovog amandmana.
Podsećanja radi, poslanička grupa SPS je ukazivala na probleme koji se vezuju za odredbu člana 20ž i u prethodnom sazivu, kada smo raspravljali upravo o odredbama Zakona o privatizaciji ukazujući na dva problema. Ta dva problema su i dan danas prisutna. Jedan problem je nemogućnost sprovođenja izvršenja prinudnim putem, prinudnom naplatom, na koji način se dovodi u pitanje bonitet, mogućnost opstanka, šteta po poverioce, ne samo državne poverioce, već i druge poverioce, koji između ostalog predstavljaju i one gde ide šteta na teret budžeta Republike Srbije. Podsećanja radi, sudovi ne mogu da naplaćuju sudske takse, imajući u vidu da se dolazi do zastoja u postupku sprovođenja izvršenja.
Međutim, s druge strane, pežorativno govoreći, od ovog zla postoji i ono drugo zlo, pa je pitanje koje od ta dva zla izabrati kao manje i prihvatljivije. To je zlo da firme u restrukturiranju od kojih se očekuje da se postupak restrukturiranja, koji je nekoliko puta produžavan, konačno okonča, da te iste firme, opet pežorativno rečeno, ozdrave, stanu na svoje noge i vrate se u privredni život, a da se sačuva egzistencija 54.000 zaposlenih sa svojim porodicama. Onda je od ta dva zla Vlada očigledno izabrala manje zlo i došla do rešenja koje se vezuje za odredbu člana koji se napada ovim amandmanom.
Nažalost, nismo dobili odgovor kao poslanička grupa na pitanje - šta je generisalo da se ovaj problem koji se sada vezuje za ovaj amandman pojavi? Konkretno, da li je to pitanje koje je postavio kolega Miša Petronijević, a to je obaveza duga prema državnim poveriocima? Ili je možda u pitanju nešto drugo na šta bi trebali danas da dobijemo odgovor, a to je – da li je postupak restrukturiranja koji je bio oročen do 2012. godine, pre toga do 2009. godine, da li je zaista moralo ovoliko puta da se produžava i da se u privrednu agoniju uvode mnoga preduzeća, kao što su poverioci FAP-a, kao što su poverioci „Ikarbusa“ i mnogi drugi?
Nesumnjivo, bez obzira što se nećemo vraćati u prošlost, podsećanja radi, poslanička grupa SPS je i nekada, te davne 2001. godine, bila protiv Zakona o privatizaciji, koji je generator svih ovih problema. Bila je protiv Zakona o privatizaciji koji je propustio da sistematizuje mere nadzora, mehanizme zaštite i kontrole nad sprovođenjem privatizacionih postupaka, gde su se subjekti privatizacije pojavljivali kao plen, bukvalno kao plen i žrtve svih onih koji su na raznorazne načine kupovali subjekte privatizacije, opustošili imovinu tih subjekata privatizacije, a potom nestajali. Da li je iko do skorijeg vremena snosio odgovornost za to? Ne, nije niko. To su generatori problema koji su doveli do ovog današnjeg problema koji se vezuje inače za amandman o kome se sada raspravlja.
Kada se sve ovo ima u vidu, nesumnjivo da je odlučno da Vlada stane na put, pre svega ovakvim načinima delovanja, možemo slobodno reći protivpravnog delovanja, a sa druge strane da zaštiti onaj socijalni interes, socijalnu kategoriju, a to je pre svega zaštita više desetina hiljada zaposlenih u subjektima privatizacije koji se nalaze u postupku restrukturiranja, za koji se nadamo da će biti uskoro okončan. Ono što poslanička grupa SPS smatra imperativom je što skorije, odnosno hitno donošenje celovitog zakona o privatizaciji koji će sve ove probleme rešiti i to generalno. Zahvaljujem se.
Hvala, predsedavajući.
Poslanička grupa SPS je saglasna da treba odbiti ovaj amandman, pored uvažavanja motiva zbog čega se amandman podnosi, ali istine radi i zbog pravilnog informisanja građana.
Ministarstvo pravde je prepoznalo problem višestruke naplate gde se kao izvršni dužnik pojavljuje država, odnosno Republika Srbija već ranije. Nije ukazivanje Prvog osnovnog suda od juče, već duže vremena, tako da je taj problem kao problem koji je identifikovan u svakom slučaju predmet razmatranja u nekom budućem zakonu i to Zakonu o izvršenju i obezbeđenju, koji će predstavljati jedan celovit tekst i koji će konačno urediti sve ono što podrazumeva izvršni postupak i sve ono što podrazumeva osnovni cilj i smisao zakona, a to je s jedne strane zaštita interesa izvršnih poverilaca, a s druge strane obaveznost izvršnih dužnika na namirenje obaveze prema izvršnim poveriocima.
Ono što je ovde nesumnjivo tačno, tačno je da Komora nema stranačku legitimaciju, pa zbog toga čim nema stranačku legitimaciju ne može biti opterećena bilo kakvim obavezama koje se amandmanom predlažu, odnosno traže. Mislim da je to nešto što bi trebalo da bude elementarno poznavanje i prava izvršnog postupka i da u tom pravcu nemamo potrebe da bilo kakav komentar drugi iznosimo.
Što se tiče samog obavezivanja Komore, ono zaista može da bude isključivo u nekom budućem zakonu, a ni u kom slučaju u predloženim izmenama, kako je to predlagač amandmana tražio, odnosno zahtevao, što je na kraju krajeva imperativno i u odnosu na izvršni postupak i u odnosu na Komoru kao instituciju koja treba da bude obuhvaćena Zakonom o izvršenju i obezbeđenju. Hvala.
Hvala, predsedavajući.
Poslanička grupa SPS je saglasna da treba odbiti ovaj amandman, pored uvažavanja motiva zbog čega se amandman podnosi, ali istine radi i zbog pravilnog informisanja građana.
Ministarstvo pravde je prepoznalo problem višestruke naplate gde se kao izvršni dužnik pojavljuje država, odnosno Republika Srbija već ranije. Nije ukazivanje Prvog osnovnog suda od juče, već duže vremena, tako da je taj problem kao problem koji je identifikovan u svakom slučaju predmet razmatranja u nekom budućem zakonu i to Zakonu o izvršenju i obezbeđenju, koji će predstavljati jedan celovit tekst i koji će konačno urediti sve ono što podrazumeva izvršni postupak i sve ono što podrazumeva osnovni cilj i smisao zakona, a to je s jedne strane zaštita interesa izvršnih poverilaca, a s druge strane obaveznost izvršnih dužnika na namirenje obaveze prema izvršnim poveriocima.
Ono što je ovde nesumnjivo tačno, tačno je da Komora nema stranačku legitimaciju, pa zbog toga čim nema stranačku legitimaciju ne može biti opterećena bilo kakvim obavezama koje se amandmanom predlažu, odnosno traže. Mislim da je to nešto što bi trebalo da bude elementarno poznavanje i prava izvršnog postupka i da u tom pravcu nemamo potrebe da bilo kakav komentar drugi iznosimo.
Što se tiče samog obavezivanja Komore, ono zaista može da bude isključivo u nekom budućem zakonu, a ni u kom slučaju u predloženim izmenama, kako je to predlagač amandmana tražio, odnosno zahtevao, što je na kraju krajeva imperativno i u odnosu na izvršni postupak i u odnosu na Komoru kao instituciju koja treba da bude obuhvaćena Zakonom o izvršenju i obezbeđenju. Hvala.
Predsedavajući, ukazujem na povredu člana 106. pa vas molim da intervenišete, pozivajući se na ovu odredbu Poslovnika, zbog toga što je diskusija krenula van dnevnog reda.
Prethodna govornica je ukazivala na ime i prezime osobe koja nesumnjivo ima legitimaciju privatnog izvršitelja, ali njegova legitimacija i posao koji obavlja nesumnjivo nije u sklopu dnevnog reda i nesumnjivo nije predmet razmatranja, naročito ne izmena i dopuna Zakona o izvršenju o kojima danas raspravljamo.
Podsećanja radi, mi smo juče bili taoci preko 580 amandmana koje je podnela jedna poslanička grupa, odnosno dva narodna poslanika i mislim da…