Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Marina Raguš

Marina Raguš

Srpska napredna stranka

Govori

Gospođo Čomić, preciznosti radi, Predlog zakona o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti, o kome sada govorimo? Hvala.

Zaprepašćuje činjenica da nije prisutan resorni ministar, koji je ubedio celokupnu srpsku javnost da će tolike oblasti koje je stavio pod svoj resor da uredi i provede ceo sistem reformskih promena u svim tim oblastima, pogotovo kada pričamo o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti.

Neprisustvo ovlašćenog predstavnika predlagača trebalo bi da bude jasna poruka srpskoj javnosti da čak i ovlašćenog predlagača apsolutno nije briga na koji način će moći eventualno da prevaziđe prepreke koje će se postaviti pred njega, a na koje mogu da ukažu ipak predstavnici naroda koji su dobili mandat, na majskim izborima, da ih predstavljaju.

Ili, gospodin Dinkić apsolutno ne shvata važnost funkcije najviše zakonodavne vlasti u jednoj državi, nije ga briga, s obzirom na to da se verovatno i sam uverio da može vrlo vlasno da vlada svim tim što je stavio pod svoju nadležnost.

Međutim, ono što bi trebalo da bude, nadamo se, jasno jeste činjenica – valjda je gospodin Dinkić svestan i toga da će na kraju ceh efekata svetske finansijske krize na državu Srbiju u dobrom delu da plati i on sam, sa jedne strane, a sa druge strane, i gospodin Boris Tadić koji nas je više puta uverio da je on taj koji odmotava Gordijev čvor kada to resorni ministri ne mogu, nabavlja gas kada ne može da se nabavi, utiče na funkcionisanje Parlamenta tako što govori da je 250 poslanika mnogo i nas zaista sve ovo što se dešava u Parlamentu, odnos izvršne vlasti prema Parlamentu, uverava u to da mi polako, ali sigurno, klizimo u jednopartijski sistem, u sistem u kojem će odluke da se donose samo u jednom centru moći, u sistem koga nije briga šta to narod misli i u sistem kome je opozicija potpuno suvišna i sve institucije sistema potpuno nepotrebne.

Da vas podsetim, Broz je imao Goli otok, a čini se da Srbija postaje Gulag jednoga čoveka, polako ali sigurno. Kada za to dođe vreme ova dva pomenuta gospodina će vrlo verovatno, svesno, da plate račun celokupne krize, ne reformskog kursa, potpuno pogrešne ekonomske politike i neodgovorne Vlade.

Međutim, da nastavimo tamo gde sam stala, SRS je pre izvesnog broja meseci ukazivala, zapravo, pozvonila na uzbunu, kada je reč o finansijskoj krizi koja je već tada pretila da se prelije na državu Srbiju i krajem prošle godine, tokom oktobra, novembra i decembra, postavili smo određena, konkretna pitanja pred resorno Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja, pred gospodina Rasima Ljajića, Ministarstva rada i socijalne politike, ali i pred Ministarstvo trgovine.

Kao što vidite, pokušavali smo da kroz jedno poslaničko pitanje, koristeći institut tadašnjeg Poslovnika koji je omogućavao da se vrlo značajne i važne životne teme, kao što je zadržavanje radnog mesta, upošljavanje sve većeg broja ljudi koji su ostajali bez posla, dovedu na dnevni red Parlamenta koji je to očigledno stavljao na margine najznačajnijih društvenih događanja.

Upravo zato što smo svakodnevno u kontaktu sa svojim glasačima i aktivistima na terenu, to su ljudi koji spadaju u onu polako nestajuću radničku klasu, došli do određenih podataka da će solidan broj firmi, nažalost, da otpusti veliki broj radnika. Mediji su krajem prošle godine pisali o tome. Nismo hteli da zvučimo panično, jer su mediji potpuno pod režimskom kontrolom, odnosno kontrolom jednog centra moći, pravog premijera u senci, gospodina Tadića, pokrenuli medijsku kampanju protiv SRS, i hteli smo odgovorno da pristupimo vrlo značajnom problemu, kao što je politika zapošljavanja u svetlu finansijske krize, odnosno krize koja je dobrano zakoračilo u državu Srbiju i hteli da dobijemo konačno zvaničan državni podatak.

Dakle, koliko ljudi, po kom osnovu, u kojim preduzećima ostaju bez posla, na koji način država misli da uposli te ljude i reši njihove egzistencijalne probleme i, sa druge strane, s obzirom na to da se već primetio nominalni pad mesečnih zarada, na koji način država garantuje da će taj nivo odnosa porasta cena na malo pratiti nominalni iznos zarada?

Dobili smo određene konkretne odgovore koji se sada opet radikalno menjaju zato što je situacija potpuno promenjena. Da vas podsetim, ovo je zbog javnosti u Srbiji, resorni ministar nije prisutan, gospođica Matić sasvim sigurno ne može da odgovori na ova pitanja, ali će javnost jednog dana gospodinu Dinkiću postaviti ova, slična i desetostruko više pitanja, recimo, šta bi za privatizacijom, gde su otišla sredstva iz privatizacionih fondova i šta bi sa ekonomskom i socijalnom sigurnošću svih građana države Srbije, sa ekonomskim oporavkom države Srbije, sa reformskim kursom?! Prema tome, to će sve biti pitanja na koja će gospodin Dinkić kad-tad morati da odgovori.

Tada smo dobili kao obaveštenje, dakle, zvanični državni odgovor, da su na osnovu analize raspoloživih podataka u novembru 2008. godine, evidentirani ili najavljeni otkazi ugovora o radu, u većoj meri, posledica ili utvrđivanja viškova zaposlenih u društvenim preduzećima koja su u procesu restruktuiranja i pripreme za privatizaciju, a ta privatizacija, moram da vas podsetim, ojadila je mnoge gradove države Srbije tako što je ugasila mnoga preduzeća koja su izdržavala te gradove, radnici su ostali na milost i nemilost ljudi koji su privatizovali preduzeća, jureći najčešće imovinu i ostali su prepušteni samo jednoj jedinoj mogućnosti – da skrenu pažnju na nemogućnost preživljavanja, a to je ulica. Kao što vidite, radikalizovali su svoje zahteve, nažalost. Zahtevi su vrlo brutalno predstavljeni pred nosioce izvršne vlasti.

Imamo gospodina Ljajića koji shvata sve veći problem i shvata situaciju da vlast neće moći da izađe na kraj sa socijalnim buntom bez odgovarajućeg socijalnog dijaloga, što znači da vlast nema rešenja za ono za šta zna da dolazi, a to je talas protesta do socijalnih nemira.

Mi smo tada dobili informaciju da će po ovom prvom osnovu bez posla ostati radnici "Viskoze", "Zlatare Majdanpek", "Prahovo proizvodnja đubriva'', "Iris" Prijepolje, "Zastava automobili", "Goša", "Šamot" Aranđelovac, JAT, pa onda, opet, po drugom osnovu utvrđivanje viška zaposlenih u privatizacionim preduzećima, u cilju oslobađanja novih viškova zaposlenih. To je kontinuitet otpuštanja radnika.

Prema tome, kako su velike društvene firme bile privatizovane, radnici su ostajali bez posla i bez mogućnosti da se uposle, zato što su, prvo, imali godine starosti koje više niko nije hteo, sistem obrazovanja je bio odgovarajući za nekadašnja društvena preduzeća, a sada su bili prepušteni projektima dokvalifikacije, a suštinski su svi radili sezonske poslove ili većina njih, na crno, što će reći da je država ostala bez obaveznih poreza, doprinosa, jer svi ti ljudi nisu bili prijavljeni.

Takođe, dobili smo podatak da su ljudi dobili otkaze ili je najava otkaza i po osnovu upućivanja zaposlenih na prinudni odmor, uglavnom opet u privatnim preduzećima i onim preduzećima gde nema mogućnosti da se radnici proglase viškom. Isto tako, prestanak rada po osnovu otkaza ugovora o radu na određeno vreme i rada preko omladinske zadruge, pa, onda, utvrđivanje viška zaposlenih u namenskoj industriji, prestanak rada dohodovnih institucija u okviru vojske, tako da smo mi sveukupno došli do cifre od 64.033 ljudi. Dakle, to je bio frapantan podatak samo za kraj 2008. godine.

Zakonom o budžetu za 2009. godinu predviđena su sredstva u iznosu od tri milijarde dinara, a mi smo budžet već rebalansirali zato što se u međuvremenu desio MMF sa svojom računicom, koja je očigledno zatekla sve u vlasti koji su očekivali da kriza jednostavno preleti Srbiju i da nećemo doći u situaciju da rešavamo efekte svetske finansijske krize, tako da sve ono što se Zakonom o budžetu Republike Srbije za 2009. godinu opredelilo za mere aktivne politike zapošljavanja, to sada već možemo da stavimo na stranu.

Takođe, ono što je isto bilo značajno jeste postojanje tog tranzicionog fonda. Isto je podatak zastareo vezan za Zakon o budžetu za 2009. godinu, sve je to sada promenjeno. Tada smo postavili pitanje – šta će sa onima koji ostanu, a nisu prijavljeni, i kako će oni koji budu primali neke prihode moći da prežive jedan mesec, s obzirom na porast cena na malo, ono što bi trebalo da interesuje javnost u Srbiji, a do sada nismo predstavili, jeste i odgovor koji je nama dalo Ministarstvo rada i socijalne politike (koje ovde treba da bude prisutno kada mi pričamo o zapošljavanju, jer su ovo usko povezane teme, teme koje bi trebalo da znače bezbednost i sigurnost svake porodice u Srbiji) dakle, nama je inspektorat za rad rekao, da će u 2009. godini primeniti i pripremiti akcioni plan za borbu protiv rada na crno.

Mi još nemamo taj akcioni plan. Cilj je bio da se zaposleni koji rade na crno uvedu u sistem legalnog rada, čime će se ne samo povećavati broj zaposlenih, već će ovim licima da se obezbedi ostvarivanje prava iz rada i po osnovu rada. Mi odmah shvatamo da to neće moći da se desi, da mere ekonomske politike koje je Vlada donela u susret rebalansu budžeta MMF, naprosto, stimulišu sve poslodavce da isplaćuju samo osnovne zarade radnicima, a da ih ne prijavljuju.

Imamo tu drugi problem koji proističe iz ovog i zato je bilo vrlo važno da tu sedi ministar nadležan za sam rad, kao i predstavnici inspektorata za rad, zato što vi imate sada već situaciju mobinga na radnim mestima, situaciju neljudskog ponašanja od strane poslodavaca, ne bi li se radnici sami pokupili i otišli.

Imate situaciju kašnjenja u isplatama zarada, imate situaciju da ljudi rade više od osam sati dnevno, što je potpuno nehumano i neljudski. Ukoliko odbiju ili se požale bilo kome, samo ne znam kome bi mogli da se žale s obzirom na to da mi nemamo nijednu zdravu sindikalnu organizaciju, jer se država nije potrudila da napravi takvu klimu, nema socijalnog dijaloga, ono bez čega mogu da ostanu jeste bez posla.

Nije jasno u ovom celokupnom miljeu i celokupnoj društvenoj klimi i onome što sam gospodin Ljajić najavljuje kao vrlo veliki problem za državu Srbiju – kako će se ovaj predlog zakona sprovesti?

Zapravo, vi imate predlog zakona koji vrlo verovatno odgovara standardima EU, ali ne odgovara situaciji u državi Srbiji.

Mi svakodnevno ovde saopštavamo podatke do kojih dolazimo, a tiče se, recimo, stanja zaposlenosti u državi Srbiji. Najčešće je to alarmantna situacija, pa imamo utisak da se problemi gomilaju, da mi ovde sami sa sobom retorički raspravljamo. Neko ima utisak da pokušavamo da stičemo jeftine političke poene, a samo iz razloga što nema predstavnika vlasti, nema povratne informacije, nema povratne akcije, tako da smo svi mi zaglavljeni u jednom manevarskom prostoru koji je potpuno minsko polje i preti da odnese sve nas koji učestvujemo u nečemu što se zove politički život, zato što niko neće moći da izađe u susret onome što se Srbiji sprema na jesen.

Dakle, mi ćemo imati armiju ljudi koji neće više imati šta da izgube. Gubitkom posla izgubiće sve. To je problem koji je očigledno prepoznao samo gospodin Ljajić. Ministar ekonomije i regionalnog razvoja se oglušava na taj problem, nema odgovor i na kraju, nije ga briga, jer da ga je briga, on bi već bio tu sa kriznim štabom Vlade, izašao pred celokupnu javnost, pred poslanike i rekao – evo, naš plan aktivnosti izgleda tako. Prema tome, Vlada nema rešenje za nastupajuću krizu u Srbiji, kada je reč o zadržavanju nivoa zaposlenosti.

Evo još jedan podatak, a naprosto, samo linijom manjeg otpora, gospođice Matić, gledam u vašem pravcu i ne očekujem nijedan odgovor na sve ovo, niste vlasni da govorite na ovu temu, ali javnost treba da vidi do kraja vrlo transparentno o čemu je ovde reč. Srpska javnost treba da zna da mi nikada nećemo saznati gde su otišle pare od privatizacionih fondova. Možemo samo da zaključimo da su otišle na kupovinu političkog i socijalnog mira, dakle, u javnu potrošnju. Nikada nećemo dobiti odgovor na određena pitanja koja ovde postavljamo, zato što ti odgovori povlače za sobom nečiju odgovornost.

Budite sigurni, neko će sasvim sigurno morati da odgovara zato što je opljačkao narod, zato što je vodio pogrešnu, ekonomsku, socijalnu i bilo koju drugu politiku! Zato što im nikada nije palo na pamet da tom istom narodu izađe i da kaže, izvinite, nismo uspeli, bilo nam je važnije da akumuliramo bogatstvo u rukama samo određene nekolicine ljudi, koji sada jesu problem države, kao što je ''Delta holding'' kompanije i ništa više! Jer, to je jedini zaključak koji se stavlja pred svakog ko pokušava da racionalno presuđuje situacijom. To će biti varijanta, da kada se ''narod desi'' na ulicama, jer nema drugog načina i institucije se oglušavaju o njegove zahteve, da gospodin Dinkić izađe i kaže, izvinite, ali, jednostavno, prešao sam vas.

Jedan od primera jeste užasna činjenica vezana za Valjevo. U Valjevu je za četvrtinu manje nezaposlenih u odnosu na isti period lane, praksa je pokazala da posla nema za starije od 40 godina koji su postali višak u nekadašnjim društvenim preduzećima, jer ih poslodavci ne primaju u radni odnos. Hajde da vidimo koji je to deo populacije i o kojem broju ljudi je reč. Pokušavali smo da saznamo procenat nezaposlenih po gradovima u Srbiji, a to su Niš, Kragujevac, Čačak, Valjevo i ono što nas je interesovalo u odnosu na postojeće analize, koje su to ranjive kategorije stanovništva kojima treba frontna pomoć u smislu starosne granice ili lica sa invaliditetom ili bilo kakvom posebnom potrebom, polna struktura, šta je sa mladima, Romima, samohranim roditeljima. Nažalost, taj podatak nismo dobili.

Ne želim da predstavljam osobu koja će redovno zvoniti na uzbunu, čini mi se da Nacionalna služba za zapošljavanje nema preciznu strukturu nezaposlenih ljudi.

Kada je reč o Valjevu, do smanjenja nezaposlenosti je došlo zahvaljujući grinfild investicijama, političke korektnosti radi pominjem ovo sa namerom, privatizovanim društvenim firmama, ali je u Valjevu trenutno oko 7.000 nezaposlenih, dok je u istom periodu skoro četvrtina osoba na evidenciji lokalne filijale za ''nezapošljavanje'' koje su starije od 50 godina.

Interesuje me, predlagač nije tu, ne znam ko bi mogao da mi odgovori na ovo pitanje, svakako ću ga postaviti jer to je obaveza prema ljudima koji se nama javljaju – na koji način ćete izaći u susret ljudima koji imaju više od 50 godina života, a po strukturi obrazovanja apsolutno ne mogu da odgovore na zahteve tržišta, recimo, u Valjevu? Da li možete da zamislite kakvo je njihovo mentalno stanje i kakvo je stanje inače njihove porodice, jer nisu u mogućnosti da obezbede jednomesečno preživljavanje.

Dakle, polovina od ukupnog broja nezaposlenih u Valjevu, kojih je oko 7.000, stariji su od 40 godina, poslodavci zapošljavaju samo mlade do 30 godina. Stariji od 40 godina mogu posao da dobiju samo ako su stručnjaci u svojoj oblasti, a o zapošljavanju starijih od 50 godina nema ni govora. Poseban je problem kada je reč o zapošljavanju invalidnih lica i lica sa posebnim potrebama, kao i ostalih ranjivih kategorija stanovništva. O tome ćemo malo kasnije, ali je sve veći problem upravo taj što su poslodavci krenuli logikom i najčešće pod izgovorom svetske finansijske krize i dovode u vrlo nedostojanstven položaj sve one koji pokušavaju da zarade mesečne prihode kod njih, uslovljavajući ih na najgore moguće načine.

Da li možete da zamislite zemlju u kojoj čovek radi duže od osam sati, u kojoj se ne plaćaju porezi i doprinosi, ne može čak da računa na penzijsko i ostalo osiguranje. Da li možete da zamislite zemlju u kojoj se majci traži da ne rađa decu, a da, pri tom, niko ne odgovara za to?! Ili, što je najgore, zemlju u kojoj nema bolovanja ili godišnjeg odmora – to su, dakle, potpuno izmišljene kategorije.

O ostalim uslovljavanjima i užasnoj diskriminaciji, koja je protivustavna kategorija, pričaćemo verovatno kada tu bude sedeo gospodin Ljajić, vrlo brzo, i kada bude izašao pred Parlament sa sledećom konstatacijom – ne znam kako da izađem iz ove krize. Opet će biti vrlo verovatno kasno i vrlo verovatno će se i tada opoziciji spočitavati da smo pozvonili za uzbunu, rasuli paniku po državi Srbiji i počeli da pričamo o onome što verovatno prosečan građanin ne zna, a to je, da ne može da preživi, da ne vidi rešenje iz situacije u koju ga je država Srbija smestila. A ono što se očekuje u ovakvim predlozima zakonima jeste da radnik i svi koji zarađuju ne misle, naprosto, žele da zarade svoj hleb, a država je tu kao garant da to mogu da učine u kategorijama koje su dostojne ljudskog bića a ne roba.

Polako ali sigurno i ono malo što će ostati da radi u Srbiji radiće pognute glave i vrlo verovatno 12 sati dnevno, sa vrlo neizvesnom zaradom. Imate primere gde su poslodavci kasnili u isplatama nekoliko desetina godina. A, izgovori u smislu nasleđene situacije apsolutno ne prolaze. Ili ste u situaciji da, kada već želite vlast, volite vlast i u nju uđete, potpisujete svoju odgovornost. Ne možete prebacivati to na neke prethodne periode koji su neuporedivi. Ako ne možemo da poredimo budžete iz ranijih perioda, onda, takođe, istorijski kontekst nije uporediv.

Gospodo i dame, za sve ovo što otprilike jeste kontekst u koji mi polako ali sigurno ulazimo, jeste direktna odgovornost vaša i ceh, za potpuno nesposobnu i neodgovornu vlast koja je provodila očigledno tuđe a ne srpske interese, platićete samo vi!

Politički ovo ne bi trebalo nas da zabrinjava, s obzirom na to da kriza neće ostaviti jednu porodicu na miru, ne možemo da budemo srećni zbog činjenice da smo sve vreme bili u pravu. Ne možemo da se radujemo ni sledećoj činjenici, da se ova vlast, po ko zna koji put, pokazala otuđenom od onoga što je prosečan ljudski život u Srbiji. Ovih dana Srbija beleži najtužnije moguće slike. Svi ovde ličimo kao osobe koje su potpuno otuđene od realnosti i ne želimo da konstatujemo samo jedno, da vlast radi samo u vlastitom interesu, a ne u interesu onoga što bi trebalo da budu osnovni demokratski principi i osnovna demokratska načela. Pogledajte parlament i sve je jasno. Hvala.
Dame i gospodo, za SRS je polazna osnova i mesto gde se najčešće vraćamo to je najviši zakonodavni akt države Srbije, ili što bi neki koji su profesionalci u ovoj oblasti rekli – leks superior, u ovoj oblasti ono što je bila namera SRS-a i za nas sasvim dovoljno, ali nažalost, nešto što se najčešće ne poštuje, a opet je nama značajno zato što, između ostalog, na listi prioriteta dnevnog reda naše političke akcije jeste zajemčenost ljudskih prava, a tiče se člana 60. Ustava Republike Srbije. Ono što smo amandmanom hteli, jeste da se član 9. tačka 2) u reči „postupku“ zamenjuje rečju „proceduri“.

Ova izmena je predložena kako bi se osnažio član 60. Ustava Republike Srbije, koji glasi, za javnost je vrlo značajno da se samo podsetimo šta je Ustav predvideo, ali šta se najčešće ne poštuje (vrlo verovatno ću da koristim vreme predviđeno za Poslaničku grupu) kaže:

„Jemči se pravo na rad u skladu sa zakonom.

Svako ima pravo na slobodan izbor rada.

Svima su, pod jednakim uslovima, dostupna sva radna mesta.

Svako ima pravo na poštovanje svoje ličnosti na radu, bezbedne i zdrave uslove rada, potrebnu zaštitu na radu, ograničeno radno vreme, dnevni i nedeljni odmor, plaćeni godišnji odmor, pravičnu naknadu za rad i na pravu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa. Niko se tih prava ne može odreći.

Ženama, omladini i invalidima omogućuju se posebna zaštita na radu i posebni uslovi rada, u skladu sa zakonom“.

Dakle, eksperimenta radi, SRS poziva ovog momenta sve one koji prate ovaj direktan prenos da se jave na adresu Poslaničkog kluba SRS i da kažu samo na osnovu ovog člana 60. Ustava Republike Srbije u kojoj meri se poštuju njihova prava.

S tim u vezi, bilo bi značajno da tokom ove rasprave ovde sedi gospodin Rasim Ljajić. Imalo bi tu štošta da se čuje, ali politika zapošljavanja, mere aktivne politike zapošljavanja i obezbeđivanje svega onoga što propisuje član 60. Ustava Republike Srbije je u direktnoj vezi sa svim onim što će SRS da pokrene za koji mesec, a jeste neka vrsta popisa svega onoga što se krši, a jemči se Ustavom.

Značajno je da ćemo tada da predstavimo kako pojedinačne primere, tako i presek stanja kako izgleda jedan radni dan u Srbiji, na koji način ljudi apliciraju za posao i na koji način pokušavaju da zadrže svoje radno mesto.

Zašto o tome govorim? Zato što najnovija istraživanja pokazuju da, između ostalog, oko 46% ljudi u Srbiji strahuje za svoj posao. Po istraživanju studija agencija za istraživanje javnog mnjenja, medija i tržišta ''Medium Galup'', Srbija je peta na listi po broju ispitanika koji misle da mogu da izgube posao u 2009. godini. Ispred nje se nalazi Češka sa 58%, Peru sa 55%, Kamerun sa 49%. Vrlo zanimljiva kategorija zemalja.

Prema anketi koju je uradio Republički zavod za statistiku stopa nezaposlenosti u Srbiji u oktobru prošle godine iznosila je 14%. Manja je nego u istom mesecu 2007. godine, kada je iznosila 18,1%, a stopa zaposlenosti iznosila je 44,2% i veća je nego pre godinu dana, kada je bila 41,8%. Među nezaposlenima više je bilo žena nego muškaraca, 12,1% nezaposlenih muškaraca i 16,5% žena. Ovo je podatak koji bi trebalo sam po sebi da govori. Muškaraca je bilo zaposleno 53,2%, a žena samo 35,9%.

Međutim, vest koja nas je početkom maja zatekla jesu činjenice koje bitno utiču na nivo zaposlenosti, odnosno nezaposlenosti, a tiču se opet određenih gradova, opet regionalnog razvoja, da je u Pančevu otpušteno više od tri i po hiljade radnika. Od početka godine je zbog privatizacije, stečaja i likvidacije firmi otpušteno, precizno, 3.546 ljudi. U Pančevu je trenutno na tržištu rada prijavljeno 12.329 osoba.

A iz izveštaja Veća saveza samostalnih sindikata u Pančevu, jeste da je u poslednjih nekoliko dana otkaze dobilo više od 200 radnika. Pomnožite to sa tri ili četiri, toliko iznosi broj članova domaćinstva u proseku. Poljoprivredni gigant u Vojvodini "Stari Tamiš" otpustio je 70 ljudi, "Vojvodina put" 87, poljoprivredno preduzeće u Kačarevu 42.

Jedna od bitnih činjenica koja će definitivno da odluči koliko će ljudi nadalje da ostane bez posla u periodu maj - septembar ove godine, jeste ono što smo imali prilike da čujemo od predsednika Saveta stranih investitora, gospodina Aleksandra Radosavljevića, da se vrednost odloženih stranih investicija, planiranih za 2009. godinu kreće od 700 - 800 miliona dolara i da je tih 800 miliona dolara stranih investicija odloženo na neodređeno.

Videćemo kako će proteći sve ono što jesu obećanja, u smislu investicija od strane svih onih koji misle da će Srbiju da podrže na svom proevropskom putu. Ovo su podaci koji za sada govore da je taj put vrlo klimav i da se na tom putu očigledno nalazi samo vlast u Srbiji, a da je narod već polako ali sigurno, vrlo je evidentno, krenuo sasvim drugim putem.

Sada, videćemo na to toj raskrsnici, kada se bude susreo narod sa vlašću, kakve ćemo odgovore dobiti. Za sada imamo samo poražavajuće rezultate raznih privatizacija, Čačak, Valjevo, Niš, Kragujevac, Beograd, a da nikome nije falila dlaka sa glave zbog toga, da niko nije odgovara zato što je tolike ljude ostavio bez posla, zato što je tolikim ljudima rad jednostavno ostavio potpuno po strani, ne isplaćujući ono što su krvavo zaradili, zato što su fondovi prazni i zato što mi apsolutno ne znamo na koji način se budžetska sredstva troše i zato što nam je potpuno neprihvatljivo da se, recimo, PIO fond izdržava od budžeta i da su gubici PIO fonda toliko veliki i zaprepašćujući! Takođe nam je potpuno neprihvatljivo da su se sve ovo vreme finansirale ogromne javne potrošnje i da, zapravo, reformskog kursa nije bilo jednog momenta.

Dame i gospodo, vrlo ste svesni, naravno, da će jednog momenta neko morati da snosi ogromnu odgovornost za potpunu promašenu ekonomsku i socijalnu politiku. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, svedoci smo da svakodnevno predstavnici izvršne vlasti polako ali sigurno dolaze na pozicije SRS, evo u kom delu. Dakle, od početka kritikujemo, s obzirom na preobilnu javnu potrošnju, činjenicu da svi predloženi zakonski paketi predviđaju formiranje mnogobrojnih agencija. Ono što smatramo potpuno nesrazmernim u sadašnjem trenutku u kojem se država nalazi, država koja je u zatečenom stanju da može samo sigurno da se radi u okviru državnog i paradržavnog sistema, kad kažemo paradržavnog sistema tu na prvom mestu mislimo na 102 agencije.

S jedne strane, prema preporukama i zahtevima MMF da se budžetski deficit smanji na 3% bruto domaćeg proizvoda, za Srbiju poseban uslov u odnosu, recimo, na druge zemlje kod kojih je deficit mnogo viši i dobili su veći vremenski interval za privođenje meri od samo 3% bruto domaćeg proizvoda, mi ovde usvajamo i radimo u kontrainteresu srpskog naroda. Usvajamo pakete zakona koji predviđaju, umesto da smanjuju javnu potrošnju, formiranje agencija.

Mi smo pre neki dan čuli zvaničnu izjavu gospodina Markovića koji je na pitanje novinara rekao – mnogo su mi veći problem agencije, postojanje agencija koje su se pokazale vrlo neefikasnim, od broja ministarstava i zaposlenih u okviru državne strukture. Šta je to ako nije dolazak na pozicije SRS? Šta je to ako nije pridruživanje kritici SRS od samog početka predviđanja uvođenja toliko agencija?

Vi imate paralelne procese. S jedne strane, vlast smanjuje javnu potrošnju tako što će na osnovu sebi poznatih kriterijuma, a znamo kako se prave vrlo pogodni kriterijumi, otpuštati ogroman broj zaposlenih u okviru državne administracije, a sa druge strane, opet zapošljavati, na sebi sopstvenim kriterijumima, određeni broj ljudi i tako polako ali sigurno praviti ovo društvo društvom gde će verovatno postojati oni koji su podobni i oni koji nisu podobni. Mi ćemo pratiti te procese sasvim sigurno i sasvim je potpuno jasno da će SRS da javno iznosi primere diskriminacije pri zapošljavanju po bilo kom osnovu, kao i to da će vrlo jasno i transparentno iznositi primere trošenja budžetskih sredstava, pogotovo u svetlu finansijske krize koja je zadesila državu Srbiju.

Ono što javnost u Srbiji ne zna, a nama je ona najdragocenija, nadam se da nam nećete zameriti, jeste da su razlozi za donošenje ovog zakona, i to bi valjalo znati, problem značajne nezaposlenosti i nedovoljne zaposlenosti građana, ovo je predlagač napisao, nije izmislila SRS, jeste jedan od najvažnijih problema sa kojima se Republika Srbija danas suočava.

Stopa nezaposlenosti u 2007. godini bila je 18,8%, stopa zaposlenosti 51,5%. Oba ova ključna pokazatelja stanja na tržištu rada značajno su nepovoljnija nego u bilo kojoj od 27 članica EU. Tu se ovom procentu pridodaje procenat onih koji su zbog readmisije vraćeni u državu Srbiju, onih za koje vlast neće da prizna da nema sredstava da reši njihov problem. To su uglavnom Romi i ljudi koji imaju problem sa obrazovanjem, koji ne mogu da odgovore tržištu rada. To je desetina hiljada ljudi koji će biti problem za izvršnu vlast u Srbiji.

Kako kaže predlagač, premda je nepovoljno stanje na tržištu rada posledica nasleđenih problema i tranzicije ka tržišnoj privredi, neophodno je kroz adekvatan zakonski okvir u domenu politike zapošljavanja i tržišta rada uticati na unapređenje stanja na tržištu rada. Mi pitamo kako? Ovako kako se uticalo do sada je samo refleksija potpuno neodgovorno vođene politike. Dakle, ono što je u Srbiji bilo jedino prosperitetno jeste javna potrošnja. Jedini sigurni izvor prihoda je rad u državnim i paradržavnim organima, a iz tog razloga, kada već govorimo o dostojanstvu ljudi koji treba da se zaposle a jesu mladi stručnjaci, uslovljeni su da budu članovi stranaka vladajuće koalicije, kao nekada davno, da bi stali u red za one koji su podobni da makar uđu u vizir onih koji odlučuju da li će neko da radi ili ne.

Predlagač kaže – problem nezaposlenosti zapošljavanja se mora sagledavati u znatno širem kontekstu od ovde predloženog zakona, kao što je već istaknuto u Nacionalnoj strategiji zapošljavanja Srbije za period 2005/2010 godina.

Imajući u vidu da je Republika Srbija u procesu evropskih integracija potrebno je naglasiti da su u izradi predloženog zakona korišćena osnovna rešenja iz Direktiva, rezolucija i preporuka EU i Saveta Evrope.

Mi podsećamo da svi ovi predlozi zakona o kojima smo mi raspravljali i koji su stavljeni kao prioritetna zakonska rešenja i koji bi trebalo da znače, mi iz SRS razumemo, da će se Srbija ozbiljno približiti, ako se usvoje svi ovi standardi visokorazvijenim zemljama Evrope. Mi kažemo – neće, zato što će ovi standardi biti samo normativni standardi, koje će retko ko moći da isprati. I, zato što ispunjenje ovih standarda košta. Mi nemamo novca za to.

Pitanje je kako će Evropa da odvoji značajna finansijska sredstva da mi ispoštujemo pre statusa ove standarde. Ali, još nešto što je predlagač predvideo ovim zakonom, pa ćete dragi građani Srbije moći da videti da je ovo samo mrtvo slovo na papiru, jesu načela na kojima se predloženi zakon zasniva, to su: zabrana diskriminacije, nepristrasnosti pri obavljanju poslova zapošljavanja, rodne ravnopravnosti, afirmativne akcije usmerene prema teže zapošljivim nezaposlenim licima, slobode u izboru zanimanja i radnog mesta, besplatnosti obavljanja poslova zapošljavanja prema nezaposlenim licima. Navedite mi jednu oblast, jednu instituciju, gde je bilo koji od ovih standarda ispunjen. Lično, ne znam nijednu.

Srpske institucije su prepune, zapravo, potpunih suprotnosti svega ovoga čemu se i čime se rukovodio predlagač zakona. A onda se postavlja pitanje, zašto se troše tolika sredstva i zašto uopšte mi raspravljamo na temu u kontekstu kada ovlašćeni predlagač nije u stanju, ne želi, nije zainteresovan da razgovara sa opozicijom, da izađe pred građane i kaže zaista surovu realnost, da li ćemo uspeti da ugasimo požar koji će se desiti u državi Srbiji, a jeste socijalni i ekonomski, mi kažemo – neće, i da je to jedan od glavnih razloga zašto gospodin Dinkić nije tu.

Drugi glavni razlog jeste to, da bi to bilo i priznanje, jer bi morao da odgovori na neka pitanja, da je potpisnik potpuno pogrešne ekonomske i monetarne politike od 2000. naovamo. Takođe, nešto što bi trebalo da bude značajno za sve nas, jeste odgovor koji je trebalo da ovlašćeni predlagač da, da li provođenje ovog zakona znači da će se samo u jednoj meri zadržati nivo zaposlenosti, recimo, u 2008. godini? Naravno da neće. Da li provođenje ovog zakona, takođe, znači da će se poštovati na prvom mestu član 60. Ustava države Srbije, koji smo citirali tokom današnjeg dana i ne pada nam na pamet da opet citiramo, ali zaista pravi društvo koje je utopija za srpsko društvo, tek ideja, kojoj mi nećemo moći da priđemo, naravno da neće!

Kakva je naša realnost? Imate ljude koji štrajkuju glađu, imate ljude koji svesno utiču na svoj život, imate ljude za koje, sve je veći broj tih ljudi, država Srbija nema jedan jedini odgovor. Ono što bi vas, verovatno, pitali svi oni koji sada prate ovo redovno zasedanje, da li vi uopšte razumete kako izgleda živeti sa 12.000 mesečno? Da li bilo ko može da razume da neko može da živi sa 7.000 mesečno? I da li bilo ko može da razume bezizlaznu situaciju, kad neko ostane bez posla, a nije ni u delokrugu viđenje novog rešenja?!

To su sve pitanja na koje odgovore treba da ovlašćeni predlagač da. On to naravno neće dati, jer ih nema. Bojim se da će izlaz iz onoga što će se desiti krajem godine, biti kao što su to neki prethodni uradili – ovo sve do sada ništa, puj pike ne važi, idemo na nove izbore! A građani treba da prežive ceo ovaj period.

Ono što je potpuno čudovišno u državi Srbiji, za nas potpuno neprihvatljivo, jeste da ste došli na talasu reformi i obećanja koje predviđaju odgovornost, jer je neko nekome uzeo život dostojan čoveka. U Srbiji se devet godina preživljava, vegetira i da za to niko ne snosi odgovornost! U Srbiji se kaže, nema revizije, nema završnog računa, zato što neko krije lopovluk i da za to niko ne odgovara!

U državi Srbiji, devet godina posle demokratskih promena imate izjavu da je Parlament skup, da nam treba manje poslanika i imate savršenu zamenu nivoa vlasti. Sudska utiče na izvršnu, izvršna diktira sudskoj i sve je potpuno poremećeno. Imate konačnu situaciju da dobar deo zakona, zbog kojeg se opozicija redovno kažnjava, jer se kasni, ne može da se sprovede na 15% teritorije, a obećali ste da hoće. U to su svi poverovali, s pravom.

U državi Srbiji devet godina neko se školuje, rastu i sazrevaju nove generacije, koje devet godina posle demokratskih promena odlaze u potpunu neizvesnost u zemlje EU, koje su sada, dame i gospodo, stavile rampe na svoje tržište rada.

Da li želite plastično da vam opisujemo kako izgleda proterivanje radnika iz visokorazvijenih zemalja? Kako izgleda diskriminacija na terenu, recimo, u Velikoj Britaniji ili Francuskoj? Ko tamo ima pravo i mogućnost da zadrži radno mesto? Srbi – ne!

Visokoškolski kadar iz Srbije, on je tamo jeftina radna snaga, jer sve zemlje napolju znaju da zaštite svoje visokoškolske kadrove, a mi ih teramo, devet godina posle demokratskih promena. To su ona deca, znate, koja su lupala u bubnjeve, tražeći samo normalan život posle decenija ratova, s pravom, tražeći samo normalnu mogućnost da normalno žive i rade u Srbiji. To su ona deca koju ste lošom i neodgovornom politikom slagali i proterali iz države Srbije. To su ona deca od kojih vi zahtevate da budu članovi stranaka vladajuće koalicije, ne bi li došli samo u red da pokažu da nešto znaju.

Šta se onda promenilo?! Ostala je ista partijska podobnost, ostala je elita manje-više slična ili ista. Dakle, od promena nema ništa! Nažalost, i od ovog zakona, i nismo srećni zbog toga, nema ništa, jer država Srbija nema kapacitete, nema privrednu aktivnost koju može da izdrži nivo nezaposlenosti koji se očekuje.

Kakve aktivne mere zapošljavanja?! Mi nećemo moći da servisiramo sve one ljude koji će ostati bez posla, koji će biti neraspoređeni šest meseci. Približavamo se ozbiljnoj krizi. Da je to tačno, da ne zvonimo samo na paničnu uzbunu, govori izjava gospodina Ljajića, koji kaže da je minut do 12 da se napravi krizni štab, da se otvori socijalni dijalog, gde je on? Sa kim to vlast razgovara?

Ovlašćeni predlagači ovde nisu prisutni. Mi najčešće ulazimo jedni sa drugima u sukobe, kako, želeći da skandalizujemo javnost i da skrenemo pažnju na glavne probleme. Sa kime se mi to svađamo? Jedni sa drugima, članovi Parlamenta, umesto da tu budu prisutni ovlašćeni predlagači, pa da nam daju konačne odgovore, na koji način će oni misliti da servisiraju ono što će nas zadesiti. E, to je lice i naličje države Srbije i tu je vlast pala! Ovo je samo vegetacija, ovo je održavanje vlasti od strane onih koji su nam napravili ovakvu političku scenu – na mrtvom telu Srbije!

Jer, vrlo brzo će se pokazati da će sve ono što je sposobno pobeći iz ove države glavom bez obzira, zato što u Srbiji neće moći da zaradi svoj hleb. To je najtužnija činjenica. I pred tom činjenicom, svi mi treba da pognemo glave. Hvala.
Dakle, mogu samo da nastavim tamo gde je prethodni govornik stao, a to je upravo kontekst koji mi iznosimo već mesec dana u raspravi o 49 tačaka ovog dnevnog reda plenarnog zasedanja, a to je, zapravo, meta i odstojanje svih naših kritika, ali je neverovatno da to dolazi iz redova pripadnika vladajuće koalicije, ali bogu hvala, ono što je dobra i radosna vest, da zaista ima odgovornih ljudi koji ne mogu da oćute ili otrpe takvu očiglednu nepravdu.

Ono što mislim da će biti problem za vlast, na prvom mestu, ali i za sve nas u perspektivi, jeste da li ćemo biti spremni da ovaj ispit položimo ili ćemo pasti na tom ispitu.

Ono što opozicija jedino može da uradi jeste da kaže, ukaže, predloži, eventualno samo u periodima ovakve krize, ali ono što mi konstantno radimo, trudimo se da ova kritika, zaista, negde neodgovornog potpisa ispod ekonomske politike Vlade Srbije bude argumentovana. Ovo jeste, priznajemo, sukob dva potpuno različita koncepta.

Naš koncept je davno predstavljen srpskoj javnosti i nije naišao na većinu. Možemo samo da poštujemo izbornu volju 11. maja 2008. godine. Kažemo, Srbija je na pogrešnom putu! Taj pogrešan put doveo je u istu onu istorijsku stranputicu u koju je doveo mnoge generacije pre nas kada su Srbijom upravljali mnogoumni ljudi, kakvi mi teško da ćemo biti za ova života. Međutim, ono što SRS s namerom i sa potpuno očiglednim umišljajem radi – ostavlja upravo istorijsku građu za mnogo bolje generacije političara koji će umeti potpuno objektivno da analiziraju i da shvate na koji način država Srbija može da bude ekonomski oporavljena, nacionalno jaka i dostojanstvena, a pri tom da bude otvorena za celokupan svet.

Ono što imamo prilike da gledamo do sada, to je, potpuno pogrešan pristup nečemu što je bila početna ideja ili tek jedno lažno obećanje za promenu sistema. Ako je promena sistema značila samo preuzimanje poluga moći prethodnog sistema, onda je to trebalo reći, pa da vidimo koliki biste konsenzus dobili samo za presvlačenje tih odela. Međutim, ovde je neminovno da se pomene, a meni zaista omiljena i stilska figura, to je povlačenje tih istorijskih paralela. Nije ovo prvi put da je Srbija u ovakvoj situaciji. Nije prvi put da je Srbija pod okupacijom, da je Srbija morala da ispuni ultimatume moćnijih carstava ili imperija. Dešavalo se ranije, dešavaće se opet. Srbija je mala, često ume da izabere pogrešne saveznike i da veruje onima koji ne bi trebalo, a kada dođe pred potpuni ambis onda se hvata za glavu i kaže gde je rešenje.

Zbog javnosti u Srbiji ne mogu da se ne prisetim primera koji je tako dobro odslikao naš akademik Čedomir Popov i koji skoro do pojedinosti podseća na ovaj istorijski momenat. Zašto je to važno? Važno je da znamo da je iz takvog momenta i takve bezizlaznosti Srbija ipak izašla i da je postojao neko ko je bio mnogo odgovorniji i shvatio da Srbija znači mnogo više. Nije to bilo toliko dugo unazad, recimo, za istorijsku nauku koja se bavi i ovim momentom stradanja srpskog naroda i pogrešno vođenje politike.

U svojoj knjizi "Istočno pitanje i srpska revolucija 1804. i 1918. godine", neću vas zamarati detaljima, vrlo je značajno, jer javnost u Srbiji je opterećena najrazličitijim problemima i ume da zaboravi neke istorijske i tako slične epizode, samo da vas podsetim, radi se o Srbiji pod knezom Milanom u periodu suprematije i dominacije Austrougarske, negde, posle 1878. godine.

Taj period može da se smatra najsterilnijim periodom sa tačke nacionalne osvešćenosti Srba, ali jedna paralela je toliko slična, da ne kažemo da prolazimo istu epizodu – ovih dana kritikujemo Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju i jednostranu primenu Trgovinskog sporazuma, jer je sračunato i zvanični izvori kažu da Srbija time gubi 267 miliona evra.

Evo šta se tada dešavalo i koliko je sve slično. Tada je moglo da se naslućuje, da bi se, recimo, stotinu godina kasnije otvoreno pričalo o ultimatumu koje je jedna monarhija stavila pred Srbiju. Srbija se tada pod knezom Milanom, koji se često i ovde pominje u poslednje vreme, oslanjala u potpunosti na Austrougarsku. Austrougarska je nakon 1878. godine ultimativno zahtevala od Srbije da zaključi potpuno diskriminatorski trgovinski ugovor, pazite sličnosti, prema kojem bi monarhija dobila najpovlašćeniji status u Srbiji. Kako navodi akademik Čedomir Popov: "Time se Srbija koja se i do tada nalazila u privrednoj zavisnosti od Habzburške monarhije do kraja potčinjavala njenoj kontroli i ostala je na milost i nemilost, a što je značilo padanje pod političku dominaciju. Kako bi sprečila potčinjavanje Srbija moćnoj i zapadnoj državi, Vlada Jovana Ristića odbila je da potpiše takav trgovinski ugovor".

Kako ističe akademik Popov u knjizi "Istočno pitanje i srpska revolucija", knez Milan koji se već bez rezerve prepustio volji Beča, oborio je u oktobru 1880. ovu vladu i na njeno mesto oformio kabinet ''naprednjaka''. Doveo je na vlast stranku koja je imala malu podršku naroda ali veliku naklonost vladara koji će je održati na vlasti sedam godina i od koga je u potpunosti zavisila. Vrlo brzo knez Milan je prihvatio habzburški protektorat. On je juna 1881. sa svojim ''naprednjacima'' potpisao, kako navodi akademik Popov, najfamozniji ugovor u srpskoj istoriji 19. veka poznat kao ''tajna konvencija'' sa Austrougarskom. Sporazum je potpisan tajno sa ministrom inostranih dela i njime se Srbija obavezala – da neće zaključiti nijedan međunarodni ugovor bez saglasnosti Beča, niti će na svojoj teritoriji dozvoliti bilo kakvu antiaustrougarsku propagandu.

– Istorijski kontekst toliko sličan, da se samo imena neke nove monarhije mogu zameniti.

Ali, šta je suština ove istorijske paralele? Ovo je upravo primer koji beleži kako treba izaći iz ove situacije, ukoliko želite da se suočite i da pogledate u oči svom narodu koji svakodnevno trpi zbog pogrešno vođene politike. Zato, što se standardi, direktive, bez razmišljanja, promišljanja ispunjavaju, a dolaze iz Brisela.

Pitanje koje se postavlja i vezano je za ovaj predlog zakona, kao i sve ove zakone koje smo donosili do sada, da li će i jedan predlog zakona, značiti jedan bolji dan života za građane Srbije? Ako neće, vreme je da smognete snage i da se obračunate sa protektoratom u koji ste upali.

Ti centri moći koji se nalaze u Briselu i Vašingtonu, koji su skrojili ovu političku scenu, doveli nas do ruba propasti, na kraju će biti centri moći koji će gledati svoje probleme, a vas, dame i gospodo, ostaviti pred sud naroda. Tada nećete imati jedan jedini argument ukoliko narod krene da preživljava ili da seče svoje delove tela ne bi li skrenuo pažnju na to da nema šta da jede. Hvala.
Gospođo Đukić-Dejanović, na prvom mestu bih, a na osnovu člana 88. stav 2, od vas zatražila obaveštenje – koje predstavnike Vlade Srbije očekujemo tokom današnje sednice predviđene za rad po pitanju nadzora Vlade Srbije između 16.00 i 19.00 časova? Za sada nemamo informaciju ko će iz Vlade Srbije da dođe danas, pa bismo želeli u najkraćem mogućem roku da je dobijemo ne bismo li se tako pripremili za dobru i argumentovanu raspravu. To je na prvom mestu.

Drugo, ono što javnost u Srbiji zaista interesuje u poslednje vreme, tiče se njihovog zdravlja. Imali smo prilike da tokom prepodneva čujemo predstavnike Svetske zdravstvene organizacije, vezano za popularno nazvan svinjski grip, da polako ali sigurno svet klizi u pandemiju, da ono o čemu bi sve zemlje trebalo da vode računa je sledeće - ovaj virus gripa ima jednu vrlo prepoznatljivu karakteristiku, da se posle mirovanja zapravo javlja u potpuno izmenjenom obliku i samim tim ga je teško sanirati, odnosno teško je boriti se s njim.

Ono što mi očekujemo od ministra zdravlja jeste, prvo, da se u što skorije vreme pojavi pred parlamentom, ali pre toga da nam odgovori na pitanje na koji način se država Srbija pripremila za borbu sa ovako opasnim virusom, da li smo mi zapravo spremni da saniramo sve zdravstvene posledice ovog virusa, s obzirom da vidimo da uzima vrlo veliki danak u zemljama gde se pojavi, i kakva je trenutna situacija sa državom Srbijom.

Sledeće pitanje tiče se Kosova i Metohije. Ono što Srpsku radikalnu stranku posebno interesuje jeste šta je Vlada Srbije sve preuzela da zaštiti srpsku pravoslavnu i kulturnu baštinu na teritoriji Kosova i Metohije, gde se, kao što bi svi trebalo da znaju, nalazi 1.500 manastira, crkava, isposnica i drugih simbola srpskog verskog i kulturnoistorijskog nasleđa od srednjeg veka do danas.

Bili smo svedoci martovskog pogroma 2004. godine, kada su šiptarski teroristi pokušali da izbrišu viševekovno postojanje srpske države na teritoriji KiM tako što su svoj bes izrazili na srpskim svetinjama. Do dana današnjeg nismo saznali informaciju ko je potpisnik takvog brutalnog nasilja tokom martovskog pogroma 2004. godine.

Međutim, ono što je takođe vrlo značajno, dešava se poslednjih mesec dana, što zapravo retko ko zna, jeste da je nedavno svečano obeležen početak rada na stvaranju baze podataka kulturnog blaga nezavisnog Kosova, kome su prisustvovali samozvani ministar kulture, omladine i sporta Valjton Bećiri i izvesni ambasador Velike Britanije na Kosovu i Metohiji gospodin Endru Sparks.

Mislimo da je ovo nedopustivo i da ovo treba preispitati. U kom smislu? Ova baza podataka obuhvata srpsko kulturno blago, kojim se sada ponose narko-dileri i teroristi na Kosovu i Metohiji, i to, kao što vidimo, uz podršku diplomatske misije Ujedinjenog Kraljevstva.

Pitanje konkretno treba da bude – šta je Vlada Srbije preduzela da spreči svojatanja srpskih verskih i kulturnih simbola i spomenika na teritoriji Kosova i Metohije? Takođe, šta je Vlada Srbije preduzela da se formira baza podataka o srpskom verskom i kulturnom nasleđu na Kosovu i Metohiji koja će biti autentična i tačna, a koja će moći da se koristi u Srbiji i u inostranstvu?

Takođe, pitanje za ministra spoljnih poslova, pored ministra za Kosovo i Metohiju i prvog ministra srpske vlade – kakve je diplomatske mere preduzela Vlada Srbije da ukaže, recimo, vladi Velike Britanije na to da oni nemaju pravo da konkretno kradu religijsko i kulturno blago Srbije, kako su to inače ranije činili u Egiptu, Kini, Indiji i sada na teritoriji Kosova i Metohije?

Konačno, da li je Vlada Srbije preduzela neke mere i koje, kako bi dobila potvrdu u naučnim krugovima Velike Britanije i drugih zemalja Evropske unije da je versko i kulturno blago Kosova i Metohije samo srpsko kulturno blago? Hvala.
Dakle, sve je skoro isto, samo, otprilike, predsednik Milošević je ubijen u Hagu, i to je ono što je dramatična činjenica. Ali, kada ste već krenuli da govorite o Koridoru 10, ono što bi javnost vrlo verovatno želela da čuje jeste - da li će gospodin Buha Čume i gospodin Lazarević biti zadovoljni zamenom zemljišta i natura, dalje, da li to znači da će krenuti Koridor 10 posle sedam godina i, konačno, šta je ovoj zemlji još ostalo da se rasproda ne bi li se zapravo ugasio požar koji predstoji državi Srbiji.
Dakle, gospodine Mrkonjiću, kao i uvek, fantastičnom stilskom figurom ste mi dali odličnu uvertiru. Nas ovde i zanima ko je damu Vladu Srbije pozvao na ples, na čiju muziku Vlada pleše i šta se dešava kada stane ta muzika. To je suštinsko pitanje.
Pokušaću da postavim nekoliko pitanja u ovom kratkom vremenu, u tri minuta, vrlo konkretno i precizno. Recimo, tiče se Ministarstva pravde, želela bih da čujem tumačenje sledeće pravne situacije. Šta se dešava kada država ne može da sprovodi zakone na suverenom delu teritorije (direktno se odnosi na teritoriju KiM)? Mi se ovde ubismo zasedajući, usvajajući određene predloge zakona za koje definitivno znamo da se neće primeniti na teritoriji KiM. Pitam vas da mi konkretno kažete kakav je pravni tretman te situacije.
Drugo, gospodine ministre unutrašnjih poslova, SRS ima sledeću informaciju. Dana 12. oktobra 2008. godine, u 11.00 časova, u Bujanovcu je održan okrugli sto koji su organizovale organizacije Help i UNDP, na kojem su, pored ostalih, učestvovali Vilijam Montgomeri, Nebojša Čović, Riza Halimi i drugi. Tema okruglog stola bila je: Uspostavljanje čvršćih veza između Kosova i regiona Preševo i Bujanovac. Tražimo preciznu informaciju i pojašnjenje ovoga.
Ono što smo takođe saznali na osnovu pisanja nedeljnika "Southwest Europen Times", Iv de Kermabon posetio je Beograd, govorio sa gospodinom Ivicom Dačićem, ministarkom finansija Dianom Dragutinović, gospođom Malović, ministrom za Kosovo Goranom Bogdanovićem i tom prilikom rekao da su otvorena nova vrata povećanoj saradnji između Srbije i Euleksa. Želeli bismo pojašnjenje šta ovo konkretno znači, da li to defakto znači priznavanje nelegitimne misije Euleks na teritoriji KiM.
Konačno, pošto imam još manje od minut – kome će ići u korist SSP i jednostrana primena Trgovinskog sporazuma ove i naredne tri godine? Hvala.
Za gospođu Malović - volela bih samo da mi pokažete mesto u Rezoluciji 1244 koje predviđa Euleks, volela bih da mi pokažete u kom delu predsedničkog saopštenja se pominje Euleks, ali isto tako ću vam obratiti pažnju na sednice Saveta bezbednosti, istupanja šefa diplomatske misije gospodina Čurkina, koji govori da se na teritoriji veštačke, dakle, terorističke tvorevine Kosova i Metohije sprovodi plan Martija Ahtisarija i da Euleks nema legitimitet da bude na teritoriji Kosova i Metohije.
Da li je onda moguće da je Vlada Srbije napravila potpuno nelegalan čin i priznala svojim zaključkom postojanje Euleksa na teritoriji Kosova i Metohije? A nismo čuli ni o čemu ste razgovarali sa gospodinom De Kermabonom. Dakle, samo mi pokažite gde ova dva međunarodna pravna dokumenta predviđaju, a posebno predsedničko saopštenje, da se na teritoriji Kosova i Metohije uspostavi Euleks, u kom takođe učestvuje, recimo, Hrvatska. Ukoliko to ne pokažete, onda je Vlada zapravo uradila potpuno nelegalan i nelegitimni čin svojim zaključkom.
A ja se takođe opet nadovezujem na zaključke ruske diplomatske misije u okviru Saveta bezbednosti, a onda to dalje znači da smo mi pod okupacijom i da vi ne sprovodite ono što su vaše ingerencije. Zapravo, tu treba da sedi vlada u senci, ona prava vlada koja donosi odluke, koja ne uništava srpske nacionalne interese.
Takođe, još jedno pitanje – recite mi, gospođo Malović, kako Ministarstvo pravde reaguje, recimo, u situaciji kada izvršna vlast na ovom delu teritorije Srbije koja nije sporna, recimo u gradu Beogradu, preuzme na sebe sudske ingerencije.
Treće pitanje – kako Ministarstvo pravde reaguje u situaciji kada izvršna vlast potpuno ignoriše presude Vrhovnog suda Srbije?
Što se tiče Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, gospodine Đeliću, vi ste nama rekli sve ono što mi znamo, ali nam niste odgovorili na pitanje kome će ići u korist u naredne dve-tri godine Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju i jednostrana primena Trgovinskog sporazuma.
Zašto vam ovo govorim? Ja najčešće kažem izvor i pozivam se uglavnom na državne izvore. Dakle, guverner Narodne banke gospodin Jelašić izjavio je 1. januara 2009. godine po pitanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju: Zna se koliko će biti manji prihod zbog sprovođenja SSP-a, međutim treba da se proveri efekat toga što smo mi do sada imali na papiru, efekat uticaja nestabilnosti na međunarodnom finansijskom tržištu, efekat toga što je jedan deo fabrika odlučio da stane sa proizvodnjom, a to znači manju zaradu i manje prihode u budžetu. Sve to kad se sabere, mnogo je bolje da se pravovremeno sučelimo sa realnošću, nego da se to konstantno odlaže, pa kad se, eventualno, setimo, bude prekasno. Ako se vidi za par meseci sa stanovišta prihoda i rashoda da taj budžet neće moći sa tom putanjom da izdrži kraj godine, da se što pre sučelimo sa realnošću i vidimo koje su to dodatne mere koje se, eventualno, moraju doneti što pre, to bolje.
On, takođe, javnosti upućuje vrlo jasnu poruku. Kada je reč o političarima, on javnost moli da ne slušaju političare, jer oni su pre mesec i po-dva objašnjavali da će nas kriza preleteti i kad kod nas stigne izgubiti jačinu, težinu i tako dalje. Međutim, oni sada pričaju nešto sasvim suprotno. Imali smo, takođe, zvanične izjave da bi gubitak od jednostrane primene Trgovinskog sporazuma trebalo, po tadašnjem kursu, da iznosi negde oko 267 miliona evra.
Sledeći set pitanja odnosiće se konkretno na obične ljude, građane Srbije koji neće moći da podnesu ovaj teret krize. Ali, s obzirom da mi vreme (Predsednik: Gospođo Raguš, to bi bilo za drugi krug pitanja, ako stignemo, ali očigledno nećemo stići.) ističe, privešću kraju ovaj set pitanja. Hvala.
Gospođo Đukić-Dejanović, ne govorim o povredi Poslovnika, ali na osnovu člana 88. stav 2. od vas tražim potrebno objašnjenje u vezi sa radom na sednici koje se odnosi na direktne televizijske prenose. Ono što sve poslanike ovde interesuje, a na prvom mestu poslanike SRS, ko je doneo odluku da direktni prenosi idu u odloženom delu ukoliko sednica traje posle 18.00 časova? Ne shvatamo šta je važnije od rasprave o rebalansu budžeta.
Sinoć su oko 18.00 časova prioritet Nacionalni servis ili onaj koji je vlastan da odlučuje o tome dali nekakvom kvizu, prilogu o ribolovu, a odloženi prenos je počeo vrlo verovatno posle ponoći. Mislimo da je ovo potpuno neprimereno i nedopustivo, a samim tim dovodi u pitanje rad i smisao bilo kakve rasprave u parlamentu Srbije.
Dakle, ili ćemo raditi po Poslovniku utorkom, sredom i četvrtkom do 18.00 časova ili, ukoliko nam date opravdane razloge, do sada ih nismo čuli, da produžavamo rad, onda zahtevamo da taj rad bude produžen odnosno direktni prenosi budu dok traje rasprava u Skupštini.
Do sada se još u poslednjih deset dana nije desilo da postoji toliko važan materijal koji će uticati na odloženi prenos ovako važnih rasprava, a da su važne, vi ste nas ubedili time što ste usvojili ovako restriktivan Poslovnik, što ste opredelili da kasnimo sa prilagođavanjem naših zakona sa zakonima EU, a onda demantujete sebe tako što direktnog prenosa na Nacionalnom servisu nema.
Ovo sinoć je bilo potpuno neprihvatljivo i nedopustivo, da jedan kviz, prilozi o ribolovu, zamenjuju raspravu o rebalansu budžeta i molim vas da uradite nešto po tom pitanju. Hvala.
Nije mi bila ni namera, nego sam zaista i želela da se vi konsultujete, s obzirom da je pet minuta predviđeno, imala sam još neka pitanja. Vaše tumačenje je bilo za član 88, odnosno stav 2. ne govori o povredi Poslovnika, a nije mi bila namera da govorim o povredi, već da dobijem konkretno obaveštenje od vas.
Dakle, u vremenu koje je predviđeno i hvala vam na ovoj prilici, u narednih tri minuta, mislim da je ono što je najznačajnije, tiče se zapravo radnika koji se nalaze u privatizovanim preduzećima. Takođe, činjenica da određeni tajkuni, koji su kupili preduzeća po vrlo čudnom modelu privatizacionom, najčešće ne izvršavaju socijalne programe koji su sastavni deo ugovora o kupoprodaji i nama se sve veći broj radnika javlja.
Ono što je još jedna sramna činjenica jeste insistiranje od strane gospode Homena i Ilića, državnih sekretara u ministarstvima pravde i finansija, koji su zahtevali zamrzavanje pravnih sporova na neodređeno vreme. Time su nam pokazali i potvrdili da je sve češće kršenje radnih prava radnika i da država želi da odloži rešavanje svih ovih sporova na neodređeno vreme, što je nečuveno.
Ono što želimo da znamo, u najskorije moguće vreme nadamo se da ćemo dobiti odgovor, jeste konkretno pitanje – šta preduzimaju državni organi da zaustavi bezočno kršenje zakona od nesavesnih vlasnika privatizacionih preduzeća? To je prvo pitanje.
Drugo, s obzirom na podatak da je privatizovano negde oko 1.900 preduzeća, želimo preciznu informaciju - koji novci, odnosno u kom iznosu su ova preduzeća privatizovana i na koji način su usmereni, odnosno potrošeni privatizacioni fondovi?
I treće pitanje – s obzirom da je juče zaista izbio incident u Skupštini opštine Ćuprija, zato što je trebalo da se odluči o skladištenju određenog otpada na teritoriji opštine Ćuprija, žitelji tog mesta su vrlo uplašeni. Mi od Ministarstva za zaštitu životne sredine očekujemo precizno informaciju o kakvom je otpadu reč?
Ono što je trebalo da bude rezon kod ovog amandmana jeste da u članu 6, razdeo 59, koji se odnosi na dotacije nevladinim organizacijama, i gledaću da budem što preciznija i jasnija zbog građana kojima, naravno, klasifikacija ne znači ništa, hteli smo da iznos od sedam miliona i 400 hiljada zamenimo drastično manjim iznosom, a to je dva miliona i 400 hiljada.
Ono što smatramo da je neophodno jeste da rashodi budžetskih korisnika budu svedeni u realne okvire upravo zbog globalne finansijske krize i štednje u državnim organima. Sada najavljujem da ću vrlo verovatno koristiti vreme predviđeno za poslaničku grupu.
Ono što treba da se građanima Srbije kaže, ono što smo dobili kao obrazloženje za neprihvatanje ovog amandmana, jeste da se amandman ne prihvata iz razloga što su sredstva u okviru ovog programa uređenje i nadzor u oblasti obrazovanja, dotacije nevladinim organizacijama smanjena Predlogom zakona za 26%, tako da bi dalje smanjenje ugrozilo funkcionisanje nadzora u oblasti obrazovanja.
Istine radi, Skupština ima problem u nadzoru izvršne vlasti. Mi smo koliko juče imali situaciju da predstavnik predlagača koga smo imali nameru da pitamo nekoliko vrlo značajnih pitanja za funkcionisanje i države i sistema, nismo uspeli to da uradimo. Kao vrlo jasnu lekciju sam preuzela inicijativu i određene protokole sa sajta Ministarstva inostranih poslova, pročitala sama, dakle, umesto predlagača zakona.
Vrlo često kada smo u prilici da postavljamo konkretna pitanja resornim ministarstvima, odgovore ili ne dobijemo ili dobijamo sa užasnim zakašnjenjem. Takođe, kada smo često u prilici da vršimo nadzor, a jeste izvedena funkcija na osnovu člana 99, i da postavimo konkretna pitanja predstavnicima vlasti, to ne možemo jer ih nema.
Takođe, ono što jeste određena vrsta nadzora trebalo bi da se dešava tokom rasprave u pojedinostima, recimo kada je reč o jednoj od najznačajnijih tema, a to jeste rebalans budžeta. Tako da onaj ko odlučuje, roza ulogu parlamenta i obesmisli je do toga da građani više neće želeti da izađu na izbore, jer prvo niti se poštuje njihova izborna volja, a i sam parlament se svodi na potpuno besmislenu funkciju. Nama direktan prenos zamenjuje kviz ili prilozi o ribolovu.
Danas smo čuli da će ta javnost rada možda u perspektivi izgledati kroz određena saopštenja ili određene novinske izveštaje. Mi potpuno, li sasvim sigurno, lizimo u besmisao rada parlamenta. Nadzor rada izvršne vlasti definitivno nije dozvoljen. Mi nemamo završne račune, nemamo reviziju završnih računa. Mi smo slepi na koji način se pare svih nas troše.
S druge strane, i te kako imamo primere nezakonitog i nenamenskog trošenja sredstava, tamo gde se mi dosetimo, pa oformimo antikorupcijske savete, prečešljamo sve te izveštaje i onda saopštimo građanima.
Takođe, jedna od činjenica koja se dešava u poslednje vreme, a nekako očigledno da je najviše platila SRS vrlo verovatno zbog toga što je najčešće postavljala vrlo nezgodna pitanja onima koji zapravo vladaju Srbijom i koji su u svojim rukama koncentrisali užasno veliki kapital i polako jedu sve ono što jeste radnička klasa Srbije, zapravo je bilo podnošenje ogromnog broja amandmana koji je direktno značio ukidanje besmislenih agencija. Oni do sada nisu ispunile niti ijednu funkciju predviđenu zakonom.
Šta nam je posebno drago? To što nas potvrđuju sada predstavnici vladajuće koalicije, pa je danas gospodin Milan Marković rekao ono što amandmanima pokušava da uradi SRS toliko dugo. Između ostalog, gospodin Marković kaže sledeće: "Nema dileme da imamo previše ministarstava, nema ni dileme da je moguće da bude manje resora. Meni više bodu oči Vladine agencije čije stvaranje nije opravdalo cilj. Ukidanjem pojedinih agencija čije bi se nadležnosti vratile pod ingerencije državne uprave, ostvarili bismo značajne, mnogo veće uštede, nego ukoliko smanjimo broj ministarstava".
Kada o ovome govori SRS dobije u medijima brutalnu i prljavu kampanju. Kada o tome govori predstavnik vlasti, mi dalje ne znamo šta na ovo treba da se kaže.
Ono što jeste sistem koji funkcioniše očigledno po meri onih koji su prekrojili političku scenu i koji vladaju Srbijom iz senke, zapravo je sistem koji ne funkcioniše u interesu građana. Samim tim što je funkcija narodnih poslanika obesmišljena, tako što se polako ali sigurno državnom kampanjom, kampanjom izvršne vlasti, polako ali sigurno stavljamo na marginu svih zbivanja. Zašto? Upravo zbog ovog što potvrđuje predstavnik vlasti.
Sve vreme smo govorili da su agencije, koje su osmišljene na način na koji su osmišljene, a ubeđivali ste nas da je to standard koji zahteva EU, sada su u tolikoj meri opteretile budžet da smo mi sada svi u problemu.
Takođe, sam sistem i potpuno besmislena ekonomska politika je obesmislila bilo kakvu proizvodnu i ekonomsku aktivnost. Zašto? Zato što je u državi Srbiji jedino isplativo bilo i sigurno da se radi u okviru državnih i paradržavnih struktura.
Sada zato imamo preko 30 hiljada radnika državne administracije, a 2000. godine ih je bilo oko osam hiljada. U perspektivi posle šest meseci raspoređivanja vi imate socijalne i ekonomske probleme svih tih ljudi koji, ničim zasluženo s njihove strane, ostaju bez posla.
Ono što vrlo često postavim prvo sebi kao pitanje, ima li uopšte smisla ovo o čemu mi pričamo tokom bilo koje rasprave, s obzirom da na bilo koji konkretan problem i na bilo koju konkretnu prozivku predstavnika vlasti da dođu i odgovaraju na određena pitanja, jer parlament je vlastan da to uradi, mi dobijemo tišinu.
Evo šta se dešava. Ispod sve te tišine, a to je prepoznatljivo za državu Srbiju, kulja ogromno nezadovoljstvo obespravljenih za koje su, kako saznajemo takođe iz medija, državni sekretari tražili da se radno-pravni sporovi odlože na neodređeno. Zašto? Zato što će kršenje radnih prava u perspektivi biti svakodnevica.
To je, dame i gospodo, tek jedna od situacija koja je zahuktala ogromne socijalne probleme koji su u perspektivi između maja i oktobra. A onda? Onda neće postojati sila koja neće moći da spreči nezadovoljne ljude u procentu preko 70%, ono na šta bi trebalo da se skrene pažnja, koji nemaju šta više da izgube. Kada je reč o ljudima koji nemaju šta više da izgube, onda bi trebalo vlast u senci koja stoji iza ove izvršne vlasti da se zapita na koji način će stati pred tu silu. Hvala.
Gospođo Đukić-Dejanović, najavljujem da ću koristiti vreme predviđenog za ovlašćenog predstavnika po ovom članu 8.
Ono što smo mi u objedinjenoj raspravi u načelu govorili, a zaista je potpuno neprimereno, gospođo Dragutinović, što vas je Vlada ostavila na cedilu, pa sami sedite tu, i potpuno smo svesni činjenice da ne možete da date odgovore na mnoga pitanja, ali ovaj član 8. je vrlo interesantan, zato što konstatuje, i mi smo skrenuli pažnju na ovo u objedinjenoj raspravi u načelu o Predlogu zakona o rebalansu budžeta, da se u članu 9. Zakona o budžetu posle stava 2. dodaje novi stav 3.
On glasi: "Izuzetno u 2009. godini, u slučaju da se primanja budžeta Republike Srbije ostvaruju u manjem iznosu od planiranih i posle preduzimanja mera iz člana 42. Zakona o budžetskom sistemu, Vlada može doneti odluku da se iznos aproprijacije, koji nije moguće iskoristiti, unese u tekuću budžetsku rezervu".
Taj član 42. Zakona o budžetskom sistemu, sve ovo, naravno, detaljno govorim zbog građana Srbije, konstatuje da ako se u toku fiskalne godine izdaci povećaju ili smanje, na predlog ministra može se obustaviti izvršenje pojedinih izdataka ne duže od 45 dana. Stav 5. ovog člana konstatuje da bi u tom slučaju Vlada morala da obavesti Narodnu skupštinu. Mi se bojimo da to neće biti tako.
Takođe, Vlada ima mogućnost da nakon isteka 45 dana iznose određenih aproprijacija prosto isključi iz izvršenja budžeta i prebaci ih u tekuću budžetsku rezervu. To dalje znači – iznosi aproprijacija se i dalje nalaze na rashodnoj strani budžeta, ali više nisu u funkciji izvršenja budžeta.
Dakle, tu bi možda trebalo da se vratimo na ekonomsku klasifikaciju 551, koja, čini mi se, nije postojala u Zakonu o budžetu za 2009. godinu. Radi se o nefinansijskoj imovini koja se finansira iz sredstava za realizaciju Nacionalnog investicionog plana, a raspored i korišćenje sredstava ove aproprijacije vrši se takođe po posebnom aktu Vlade. Složićete se, potpuno ne definisana pozicija.
Međutim, ako se saberu ove ekonomske klasifikacije u različitim razdelima, dolazi se do sume od oko 10 milijardi dinara. To znači dalje da Vlada elegantno može da smanji realizaciju rashoda, ne i same rashode, jer će se povećati tekuća budžetska rezerva za dodatnih 10 milijardi dinara.
Dakle, ovaj član obezbeđuje Vladi diskreciono pravo i u pogledu drugih pozicija u budžetu, s tim da mora da obavesti Narodnu skupštinu. Ono što jeste naš problem na koji mi ovde upućujemo već nekoliko dana, opet se nadovezujem na gospodina Popovića, mislimo da to neće biti slučaj, jer mi nismo ni obavešteni na koji način su se sredstva trošila do sada.
Mi nemamo reviziju završnih računa. Kakva je tendencija sa radom Narodne skupštine? Ukoliko dođe do problema, mi saznamo i otkrijemo da su sredstva nenamenski trošena i ukoliko ovde budemo inicirali raspravu o tome, građani će biti uskraćeni za takvu vrstu rasprave, makar u realnom vremenu.
Vrlo je verovatno da će takva vrsta rasprave za ovako široko diskreciono pravo Vlade biti negde između tri i četiri ujutru, kada retko ko može to da prati, što će reći da ulazimo u jedan period, a ovo je zasnovano na praksi koja je do sada, za koji mi dajemo ovlašćenja ogromna Vladi kroz diskreciono pravo raspolaganja sredstava, a pri tom već nas je Vlada uverila da ne možemo da imamo poverenja u nju.
Jer to što predstavnici Vlade i sada ne prisustvuju ovako važnoj temi u periodu finansijske krize, govori o dve stvari. Prvo, da kriju određene činjenice od narodnih poslanika, od opozicije na prvom mestu, i od građana Srbije. Drugo, da se plaše svih onih nezgodnih pitanja koja govore o tome da su potpuno promašili i ne samo ova vlada, nego kurs od 2000. godine je bio potpuni promašaj. Mi se zbog loše vođene ekonomske politike nalazimo u ogromnom problemu, bojimo se da iz tog problema nećemo moći da se izvučemo, bojimo se da će taj problem da znači na dalje da će preko 70% građana Srbije da živi na ivici egzistencije.
Tokom ove rasprave, a nadam se opet do 18,00 časova, jer pretpostavljam da direktnog prenosa posla 18,00 časova neće biti zbog priloga o ribolovu ili nekakvih kvizova, da ćemo dobiti odgovor na ovo pitanje, jer mislim da građani Srbije na prvom mestu ovo zaslužuju.
Samo da najavim da ću koristiti vreme predviđeno za poslaničku grupu. Samo se nadovezujem na priču od sinoć, koju su nažalost građani mogli da prate jutros, ali evo sada u realnom vremenu.
Dobili smo pismo od predstavnika vlasnika i radnika lokalnih radio i televizijskih stanica, i slušajte šta oni u tom pismu kažu. Rekli su da su uputili i vama ovo pismo. Pretpostavljam da to niste dobili, ali građani Srbije takođe treba da znaju na koji način se troše pare iz budžeta.
Dakle, u pismu se između ostalog kaže - predsednik i zamenik predsednika Saveta RRA, to je dakle Republička radiodifuzna agencija, bez ikakve logike troše novac koji mi uplaćujemo na ime ionako već visokih naknada za emitovanje, a ništa ne čine da srede nelegalnu konkurenciju piratskih stanica.
Možda oni nešto i misle da rade, ali rezultati na terenu su katastrofalni. Posle čišćenja Beograda od pirata, odjednom se stalo sa tim poslom. U zadnjih šest meseci umesto smanjenja i gašenja pirata imamo situaciju da oni svakim danom sve više niču. Prema našim saznanjima trenutno ih je 30% više nego što ih je bilo pre raspisivanja konkursa.
Oni postavljaju pitanja, s obzirom da smo dobili pismo od njih, imamo obavezu da ovo saopštimo javnosti. Dakle, vlasnici i radnici radijskih i televizijskih stanica pitaju – da li mi plaćamo da bi rukovodstvo Republičke radiodifuzne agencije, u jeku ekonomske krize, zakupilo čitav sprat u zgradi ulice Vase Čarapića broj 2, po ceni od 180 hiljada evra za samo 2009. godinu?
Da li mi plaćamo da se taj sprat opremi skupocenim nameštajem i opremom po ceni od 50 hiljada evra?
Kako nam rekoše, zabrinuti radnici agencije, jer i oni znaju da ovako rasipanje novca ne može još dugo potrajati, zakupnina se plaća od 1. januara iako RRA te prostorije još uvek ne koristi, ili možda plaćamo da bi se u RRA od početka 2009. godine zaposlilo više od 20 novih ljudi, među kojima i više osoba iz Novog Sada, što podrazumeva da se pored visokih plata dodatno isplaćuju dnevnice i putni troškovi.
Ne treba da vas podsećamo da su predsednik i zamenik predsednika RRA upravo iz Novog Sada. Dok mi pokušavamo da sačuvamo bar minimum radnika na našim medijima, samo plate novozaposlenih iznosiće između 350 i 400 hiljada evra ove godine.
Nevolja je što radni odnos zasnivaju ljudi bez jasnog zaduženja i bilo kakvih kvalifikacija u oblasti radio-difuzije, a neki su istaknuti novinari iz nekih prethodnih perioda.
Takođe, pitaju da li mi plaćamo da bi zamenik predsednika saveta RRA, gospodin Goran Karadžić u 2008. godini potrošio preko 10 hiljada evra na račune u kafanama i na dnevnice i troškove službena putovanja u zemlji, da bi koristio automobil agencije kao privatni i da bi zasnovao radni odnos u RRA, iako Zakon o radiodifuziji zabranjuje da član Saveta bude zaposlen u RRA.
Ovo su tek samo neki od navoda zaista uplašenih i vlasnika i radnika radio-televizijskih stanica, koji pokušavaju i koji će pokušavati da izdrže jedan mesec. Ljudi koji imaju novinarskog iskustva znaju kako izgleda novinarski hleb – tu se više preživljava nego što se živi. Radi se u reklamnoj produkciji ne bi li se porodica izdržavala, a evo pogledajte na koji način se troše pare koje su takođe na teret i vlasnika i radnika radijskih i televizijskih stanica.
Nadamo se samo da ćemo tokom ove celokupne rasprave u pojedinostima dotaći svaku oblast koja govori o nezakonitom i nenamenskom trošenju para, budžetskih obveznika, budžetskih korisnika, svih nas, svih građana Srbije, a da pri tome građani Srbije nijednog momenta nisu imali priliku, što zakon nalaže, da vide svojim očima reviziju završnih računa.
Mi mislimo da se tako neće, s obzirom, da evo kako čitamo izjave gospodina državnog revizora da se ta praksa neće promeniti u ovoj godini.
Međutim, s druge strane, opet imate situaciju da ekonomski i socijalno svi ćemo mi biti u mnogo goroj situaciji, potpuno spremni da zaštitimo sva svoja prava – jer onaj ko je zaslužen za to očigledno to ne želi. Na koji način – mislim da će se to vrlo brzo videti i mislim da je to nešto sa čime ova izvršna vlast mora da računa. Hvala.
Samo se nadam da će vreme predviđeno za obrazloženje amandmana ovakvog tipa biti dovoljno, a to je dva minuta.
Dakle, ono što je SRS želela ovim amandmanom da definiše jeste, a s obzirom da je reč o putničkim automobilima i kombi vozilima, da se ne bi pogrešno razumelo, meni su ovde moje kolege pomogle da osmislim ovaj amandman, ne trudim se da budem ekspert za sva pitanja ili da o svemu pomalo znam, ali oni koji mnogo bolje ovu oblast poznaju od mene mislili su da ovakvo amandmansko rešenje je svrsishodnije u sadašnjoj situaciji.
Dakle, odnosi se na putničke automobile i kombi vozila do 1.150 centimetara kubnih 750 dinara, preko 1.150 do 1.300 - 1.510 dinara, preko 1.300 do 1.600 - 3.320 dinara, između 1.600 do 2.000 - 7.500, između 2.000 i 2.500 - 37.000, preko 2.500 do 3.000 - 75.000 i preko 3.000 centimetara kubnih - 155.000. Mislimo da ovo amandmansko rešenje je potpuno smislenije u odnosu na sadašnju situaciju.
Meni je ovo posebno drag član 5. i ono gde smo mi intervenisali zapravo je bila samo, uslovno rečeno, jezička redakcija u smislu preciznosti člana 5.
Ali, da bi građani znali o čemu je ovde reč, član 5. se menja i glasi: porez na upotrebu motornih vozila ne plaćaju vojni invalidi, odnosno civilni invalidi rata, odnosno invalidi rada sa 80 ili više procenata telesnog oštećenja, vojni invalidi odnosno civilni invalidi rata, odnosno invalidi rada kod kojih postoji telesno oštećenje koje ima za posledicu nesposobnost donjih ekstremiteta nogu od 60 ili više procenata i treća kategorija su zdravstvene ustanove za sanitetska vozila, za vozila za prevoz za bolesnika na dijalizi i za vozila koja služe za transfuziju krvi.
Propisani iznos poreza na upotrebu motornih vozila, pored umanjenja, u skladu sa članom 4. stava 3. ovog zakona, dodatno se umanjuje za 50% za putničke automobile kojima se obavlja autotaksi prevoz i za specijalne putničke automobile za obuku vozača sa ugrađenim duplim komandama.
Naša intervencija je bila, kada je reč o vojnim invalidima, da je mnogo bolje da stoji ratni vojni invalidi.
Gospođo Čomić, dame i gospodo, gospođo Dragutinović, SRS, a prosto da građanima bude jasno, ovde se vrši izmena člana 9. stav 1, pa nekoliko tačaka, pa između ostalog, tačka 20) glasi – novčane naknade koje se isplaćuju licu kome prestaje radni odnos u procesu racionalizacije, restrukturiranja, pripreme za privatizaciju u skladu sa aktom Vlade kojim se utvrđuje program za rešavanje viška zaposlenih u procesu racionalizacije i pripreme za privatizaciju do iznosa utvrđenog tim programom, a  za lica starija od 50 godina bez ograničenja iznosa.
U tački 2) se predviđa ovim predloga zakona izmena posle reči – nadležni državni organ isplaćuje, zamenjuje se rečima – se isplaćuju. Tačka 20) menja se i glasi – u odnosu na prethodno zakonsko rešenje, dakle, premije, subvencije, regresi i druga sredstva koja se u svrhu podsticanja razvoja poljoprivrede iz budžeta Republike, AP ili lokalne samouprave plaćaju, odnosno isplaćuju na poseban namenski račun, obveznicima poreza na prihod od poljoprivrede i šumarstva, odnosno poljoprivrednicima upisanih u Registar poljoprivrednih gazdinstava, u skladu sa posebnim propisima.
Tačka 25) menja se i glasi – PDV nadoknada u skladu sa zakonom kojim se uređuje PDV, koja se isplaćuje licima koja su obveznici poreza na prihode od poljoprivrede, šumarstva na katastarski prihod nosioci ili članovi poljoprivrednog gazdinstva.
SRS smatra da je postojeće zakonsko rešenje bolje, te da ga ne treba menjati. Ovaj amandman nije prihvaćen. Mislim da treba pomenuti da ovaj predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak građana, a mi raspravljamo u pojedinostima u momentu kada Nacionalna služba za zapošljavanje registruje 720-skoro 800.0000 nezaposlenih…
(Predsedavajuća: Dva minuta.)
… izvinjavam se, nisam najavila, koristila bih vreme poslaničke grupe, moj propust.
Takođe, ono što je činjenica i uostalom mediji su pisali u poslednje vreme da Fondu za PIO nedostaje 133 milijarde. Kada je reč o dosadašnjoj privatizaciji, koja mora u jednom momentu da se preispita i privatizacionim prihodima, ono što guverner NBS govori jeste da su privatizacioni prihodi iz prethodnog perioda potrošeni. I to gde su potrošeni, upravo na način održavanja makroekonomske stabilnosti, odnosno na tekuću potrošnju i prevelika tekuća potrošnja na prvom mestu se finansirala iz prihoda od privatizacije i zaduživanja.
Nije jasno kako će Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak građana, s obzirom na dosadašnja iskustva, da se provodi u praksi, ali pretpostavljam da ćemo do kraja današnje rasprave u pojedinostima i dobiti obrazloženja u smislu realnih okvira, dakle efekata provodivosti ovog zakonskog predloga. Hvala.