Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Marina Raguš

Marina Raguš

Srpska napredna stranka

Govori

Zaista vam hvala što ste mi vratili vreme. Ja to i pokušavam, samo ako mi dozvolite. Verujte da uvek dovodim sve u vezu, pa, tako dovodim i ovo u vezu sa kredibilitetom koji je pomenut s početka. Uostalom, gospodin Šutanovac je tu, može sebe sam da plasira na način koji je prepoznatljiv, ne morate meni da skrećete pažnju da odgovorim temi i svom poslu.
Kako nisam? To nije istina.
Hvala puno, ali moram da vas podsetim. Prvo, ja vam obećavam, naravno, ne mogu da upozorim, ali obećavam vam da ću ovo dovesti u vezu sa temom. Verujte da kriminal, nepoštovanje zakona, takođe, jeste jedan bezbednosni problem. Ako mi govorimo o kredibilitetu vojske, poslanička grupa ima određene nedoumice, nije to uradila na nekorektan politički način tako što je izašla na neki medijum i o tome pričala, ne, sačekala je jedinu kvalifikovanu osobu da odgovori, možda, na potpuno netačne informacije i da nas razuveri u ovome, ali, svakako, je u obavezi da govori o kredibilitetu Ministarstva koje šalje neke pripadnike u mirovne misije. A priča o mirovnim misijama je bila i početak moje tematske priče.
Sada ste pokušali da obesmislite ovo što sam rekla do sada i to je bio vaš očigledan umišljaj, zato što mi niste dopustili da konačno dovedem u vezu sve ovo o čemu pričam sa temom, a to su tačke 7. i 8. dnevnog reda, ovog vanrednog zasedanja. Nadam se da vam je to jasno i da to javnost u Srbiji vidi.
Zaista, nije bilo potrebe da me opominjete, jer nisam sklona takvom iskakanju iz teme, ali, dobro, imate pravo na to.
Tamo gde sam stala, samo da nastavim. Ono što je jako važno da učesnici ovog sastanka, a kao što vidimo šta je bila tema sastanka, 27. marta 2009. godine, zamislite, nisu sačinili nikakvu službenu zabelešku, niti zapisnik. Sve je to sačinjeno mnogo, mnogo kasnije.
Ono što jeste bojazan našeg insajdera, čiji identitet neću otkriti, to je moje pravo, zato što čovek i dalje mora da ostvaruje svoja radna prava u vašem ministarstvu, jeste da će ''Master'' iz Kanade pokrenuti međunarodnu arbitražu i da će država Srbija, opet, biti u situaciji da plaća izvesne penale pred međunarodnom arbitražom. Šta je ovde poenta? Šta je poenta moje diskusije, s obzirom na to da sada treba da privedem kraju?
Mi ne znamo, mi smo možda za vas pripadnici retrogradnih snaga, koji pokušavaju da razmišljaju o uspostavljanju i održavanju mira, u situacijama permanentno prisutnih kriza. Da vas podsetim, gospodine ministre, posle okončanja ''hladnog rata'' NATO je sproveo i mirovne misije su bile mnogobrojnije nego do tada, toliko o uspostavljanju i nametanju mira, jeste jedna prosta činjenica, kako mislite da kredibilitet Ministarstva odbrane i pripadnika naše vojske bude potpuno transparentan i jasan, kada u zemlji imamo ovakvu vrstu problema? Ili, zar ne mislite da bi prioritet bio, pre nego što ćemo misliti ili pre nego što ste pomislili da predložite određene pripadnike kao članove određenih misija negde u svetu, da prvo razrešite ogromne probleme ovde u zemlji, a na prvom mestu njihov materijalno, pa i tehnički položaj.
I, konačno, ono što javnost u Srbiji izuzetno zanima jeste – zašto avioni, vojni avioni u Srbiji, svako malo, padaju. Hvala. (Aplauz)
Gospođo Đukić-Dejanović, gospodine ministre, dame i gospodo, ovde se postavlja suštinsko pitanje – čemu reforme visokog obrazovanja i školstva u Srbiji, ukoliko mi ne možemo da stavimo studenta na centralnu poziciju, kada je reč o edukativnom procesu?
Nekoliko puta sam nailazila, gospodine ministre, na vaše izjave povodom svega ovoga što Ministarstvo pokušava da uradi, što je vredno pažnje i vredno svake pohvale, ali se, zaista, pridružujem ostalim kolegama kada govore o formalnim promenama, a ne suštinskim. Da li znate kako izgleda iznutra život jednog studenta? Dakle, on nema internu mobilnost i ne može da razmišlja o eksternoj mobilnosti. On ne može da unapredi znanja. On ima svakodnevne egzistencijalne probleme. Ono što je još problematičnije, studenti koji nemaju izvorna sredstva, a jesu stipendisti, njihove stipendije su oporezovane.
Dakle, zaista se postavlja suštinsko pitanje – šta će nama reforme, ukoliko reforme kreću od onog poslednjeg stadijuma, a ne početnog? Dakle, mi definitivno samo obraćamo pažnju na formu, a ne na suštinu. Ako je suština da studentima treba da bude sve podređeno i da mi danas-sutra očekujemo da generacije koje izlaze sa univerziteta u Srbiji jesu u perspektivi intelektualna elita, onda je ova reforma zaista čist promašaj.
Vi nemate dogovore među fakultetima kada je reč o ''bolonjskom procesu'' o internoj mobilnosti. Dakle, ukoliko jedan student hoće da postane stručnjak, recimo, na doktorskim studijama u određenoj oblasti, na primer, ljudskih prava, matični fakultet mu je možda filozofski, trebalo bi, naravno, da polaže neke ispite na pravnom fakultetu. On to ne može zato što ne postoji memorandum o sporazumevanju između dva fakulteta. On to ne može zato što se sapliće, nažalost, gospodine ministre, o birokratske probleme, o samostalne interpretacije fakulteta kako sprovoditi ''bolonjski proces''.
Dakle, ukoliko student jeste centar pažnje Ministarstva prosvete, što jeste za svaku pohvalu, kažem vam da u stvarnom, realnom životu student uglavnom jeste žrtva pogrešnih interpretacija, loših studijskih programa, preopterećenih programa i vi na kraju imate nisku prolaznost, imate studente koji se najpre opredeljuju, ukoliko to mogu, za privatne univerzitete, zato što su tamo kriterijumi mnogo blaži, mnogo niži, ali u perspektivi, na kraju, imate mastere, doktore, dakle, pripadnike prave intelektualne elite u perspektivi srpskog društva koji, nažalost, na kraju ne mogu ni da ostvare svoj radno-pravni status u okviru institucija ovog sistema.
Recite mi – ko je, sa kog profila, da li Ministarstvo uopšte ima podatak koliko se studenata zapošljava u svojoj oblasti? Koliko studenata sa našeg univerziteta može da odgovori kriterijumima, recimo, razvijenih evropskih i svetskih univerziteta? Recite mi – da li Nacionalna služba zapošljavanja prepoznaje status master? Da li se raspisuje konkurs, recimo, za mastera u određenoj oblasti? Recite mi – na koji način se ostvaruje interna ili eksterna mobilnost, kada mi imamo slučaj da se uvaženi profesori Beogradskog univerziteta, kada se zauzmu da neki naši studenti odu napolje i neki strani studenti dođu kod nas, takođe, sapliću o užasne birokratske probleme?
Pet godina kasnije od uspostavljanja ''bolonjske atmosfere'' u srpskom akademskom prostoru vi imate nekoliko uništenih akademskih generacija. Vi imate diplomirane studente koji su preopterećeni, vi imate mastere koji ne znaju šta će sa svojim master titulama i imate doktore nauka koji, očigledno, ne mogu da pronađu svoje zaposlenje u okviru ovog prostora. Kako dolaze do tih zvanja? Kako završavaju fakultete i na koji način studiraju, trebalo bi možda više da konsultujete studente i ''studentski parlament'' i da, recimo, pratite ankete koje se redovno ostvaruju u okviru Beogradskog i ostalih univerziteta u okviru intelektualnog prostora države Srbije. A, onda ćete naći ovo o čemu vam ja govorim.
Sticajem okolnosti, vrlo često kontaktiram sa pripadnicima akademske populacije i ono što moram da vam kažem, ako sve treba da bude u sklopu toga da jedan akademski građanin ostvari što bolje znanje koje treba da bude sprovodivo u praksi, on na master studijama i doktorskim studijama najčešće uči i polaže sve ono što u suštini vrlo malo ima veze sa njegovom tezom. A to govori o studentskim programima. To, takođe, govori o tome da oni koji su i prihvatili standard koji vi prihvatate, a jeste Bolonjska deklaracija, ne mogu da ga sprovedu u okviru našeg akademskog prostora.
Mi govorimo o eksternoj mobilnosti, mi nemamo internu mobilnost, opet ponavljam, zbog toga što se najčešće saplićemo o birokratske probleme koji se tiču posebnih interpretacija sprovođenja ''bolonjskog procesa'' unutar samih fakulteta.
Volela bih da čujem da li vi imate i evaluaciju ''bolonjskog procesa'', evo, posle pet godina implementacije, u smislu kako to funkcioniše u praksi. Baš me interesuje, recimo, interna mobilnost. Da li je interdisciplinarno to uspelo da se sprovede jer sistem Bolonjske deklaracije, odnosno proces, ukoliko ga ja dobro razumem, jeste da vi u odnosu na ono što želite da postignete kao vrhunsko znanje možete interdisciplinarno da, pošto su usklađeni studijski programi, prikupljate ta znanja i da sve ide u korist onoga što jeste vaša teza ili što jeste odbrana vašeg master rada? Kažem vam da to ne funkcioniše u oblasti srpskog akademskog prostora, to, posebno u oblasti društvenih nauka apsolutno ne funkcioniše.
Imamo i drugi problem. Ono što jeste predmet mnogih rasprava jesu državni ''versus'' privatni univerziteti. Ako je dozvoljeno da se osnivaju privatni univerziteti, ako je opet student i znanje centar svega, gajimo intelektualnu elitu u perspektivi, onda bi zaista trebalo da odgovorite i na pitanje, mi smo skoro dobili informaciju – kako je moguće, recimo, da zahtev za akreditaciju Visoke medicinske škole traje dve godine? Je li to uobičajeno? Nije. E, sada ću da vam kažem kako izgleda istorijat zahteva. Dakle, oni se nalaze u Beogradu na adresi Ustanička br. 66. Pretpostavljam da vi ne možete da znate za sve ove detalje, pa vas sada obaveštavam, zato što su neki mladi ljudi upisali tu Visoku medicinsku školu i očekuju, naravno, da iskoriste znanje stečeno tokom procesa učenja.
Dakle, 6. juna 2008. godine podneli su zahtev za akreditaciju. Taksa za akreditaciju uplaćena je Ministarstvu prosvete 8. septembra 2008. godine, u iznosu, tada, blizu 11.000 evra. Urgirano je više puta u Ministarstvu obrazovanja, u smislu raspitivanja kod sektora za visoku školu. Pravni zastupnik, advokat Visoke škole, više puta se raspitivao kod Akreditacione komisije bez uspeha. Onda su se pisanim putem, vidite i vama, obratili 8. oktobra 2008. godine, odnosno ministru prosvete. Obratili su se Nacionalnom savetu u pisanoj formi, aprila 2010. godine, Inspekciji Ministarstva prosvete, Glavnog inspektora i, konačno, nikakvog odgovora nije bilo više od dve godine, niti ima izgleda da Komisija ikada dođe, mada se troškovi zakupa nagomilavaju. Više od 30 nastavnika koji su dostavili radne knjižice čeka na posao.
Dakle, nema obrazloženja, ne poštuje se ni Zakon o visokom obrazovanju, ni Zakon o opštem upravnom postupku, ni rokovi predviđeni zakonima. Hoćete da govorimo o šteti koja je nastala ovom prilikom?
Vidite, ja najčešće, pošto smo imali prilike ovde da čujemo uvažene kolege koji su ovaj predlog, koji ste vi doneli, pred nama, zaista vrlo detaljno obrazložili, moj stil je malo drukčiji, volim da pričam o konkretnim problemima i konkretnim primerima smislenosti donošenja zakona koji se ili ne sprovode, ili se loše interpretiraju, a onda se postavlja i smisao tako značajnog procesa kao što je reforma obrazovanja.
Da se razumemo da ne bude loše interpretacije – mi jesmo kao stranka za reformu koja će unaprediti svaku oblast društvenog angažmana, posebno unaprediti svakodnevni život svih građana Srbije. Ali, stiče se utisak, gospodine ministre, pretpostavljam da ćete se složiti sa tim, da se nekako sve naopako radi. Za ovako nešto su potrebne određene pretpostavke, prvo materijalne, tehničke, postojanje institucija nadzora i kontrole, i reforme, zaista, vrlo pažljivo treba sprovoditi s obzirom na to da se one odnose na neke ljude, na neko ime, prezime i na nečije sudbine. I tu moramo da budemo vrlo obazrivi, a svaki put Vlada, nažalost, pada na jednom osnovnom ispitu.
Mi samo tek nekoliko dana, i to nije evropska praksa, s obzirom na to da ste odabrali evropski put, pred ovako značajnu raspravu mi dobijemo paket zakonskih predloga. Da li vi možete da zamislite koliko muke mi sad treba da uložimo, rada i napora, da propratimo sve vaše izjave, radnu grupu, javnu raspravu i da sve to složimo, da se konsultujemo sa studentskim organizacijama, jer vrlo ozbiljno ulazimo u ovakvu vrstu rasprave i da ta rasprava bude kvalitetna i na korist studenata, što nam je pretpostavljam obostrani cilj?
Naravno, ova priča može da ima i široki i mnogi širi kontekst i da, recimo, zaključim sa tim, sve ovo, nažalost, ne iznenađuje i mislimo da to, zaista, jeste predvorje, ako se u ovom trendu nastavi uvođenje, kako je to predsednik Srbije juče rekao, prosvećenog apsolutizma.
Ali, evo, u kontekstu baš intelektualne zajednice ono što, takođe, frapira i mislim da će javnost Srbije tek sada da čuje, a mislim da ste i vi jedan od prozvanih da reagujete u tom smislu, pretpostavljam da znate ko je akademik Vasilije Krestić, intervju akademika Krestića je zabranjen na Radio televiziji Vojvodine. Dakle, ono što je nečuveno u današnjem okruženju, a mi smo to dobili kroz otvoreno pismo novinara Milijane Baletić, koja je radila intervju sa njim i planirala, pretpostavljam da znate o kojoj se gospođi radi, da radi portrete istaknutih, dakle, intelektualnih radnika ove zemlje, veličina, kakav je, recimo, i profesor Smilja Avramov, to neće moći da uradi zato što je početni intervju sa akademikom Vasilijem Krestićem, zbog toga što je izneo svoje stavove, zabranjen na jednoj medijskoj kući, a urednik tog programa dobio je momentalno otkaz.
Dakle, ono što smo juče čuli kao najavu zahteva, koji se postavljaju pred, očigledno, sve manje obaveštenim predsednikom Srbije, koji tek sada saznaje za of-šor kompanije i ''nepristojno bogate ljude'', jeste da mi, izgleda, polako ali sigurno, ulazimo u predvorje, kako on kaže, ''prosvećenog apsolutizma''. Rekla bih da ste čovek od profesionalne časti i da ovako nešto što se desilo na Radio televiziji Vojvodine zaslužuje vaš komentar i određenu reakciju, ukoliko živimo u demokratskom društvu i ukoliko svako, zaista, ima pravo na slobodnu reč. A, naravno, očekujem i komentar za onaj deo koji se odnosi na direktno nepoštovanje zakona i na direktno nepostojanje reakcije od strane vašeg ministarstva. Hvala vam na pažnji. (Aplauz)
Dakle, zaista je izvanredna prilika da o ovako osetljivim temama pričamo tokom plenarnog zasedanja. Verujte da sam sa pažnjom slušala vaše izlaganje. Ono što je prepoznatljivo za vlast jeste da uvek želi, ali retko kada ostvaruje, nažalost.
Ono što smo imali prilike da čujemo, kada smo raspravljali i pokušavali da izveštaj o državnoj reviziji nekoliko budžetskih korisnika stavimo na dnevni red plenarnog zasedanja tada kada je bilo vreme za to nismo uspeli. Ono što mene redovno fascinira jeste da od 2000. godine naovamo, evo, deseta je godina da su stranke koje su gravitirale nekadašnjem DOS-u u vlasti, mi tek ove godine pričamo o reviziji izvršne vlasti, odnosno o kontroli utroška sredstava građana, koji nas ovom prilikom prate.
Dakle, vaše izlaganje, dragi kolega, poštovani kolega, zaista bi bilo jedno od vrlo vrednih izlaganja da to što o čemu ste govorili prati rezultat izvršne vlasti i da DRI nije ustanovila svojim izveštajem znatne nepravilnosti, odnosno direktno kršenje zakona koje je takođe ova vlast kroz ovaj parlament svojom većinom sprovela.
Zašto mi stilski po neki put izlazimo iz teme? Tu se slažem sa vama. Neki put zaista treba fokus da bude na onom što je zaista značajno, pogotovo u periodu krize, za građane koji imaju prilike da prate ova plenarna zasedanja.
Kada govorite o državnom revizoru vi treba da govorite o tome da je 1999. godine menadžer kampanje tadašnjeg DOS-a obećao jake institucije, demokratsku proceduru i poštovanje pravila. Vi ste deset godina nakon toga pokrenuli inicijativu da u tom demokratskom društvu, u kome se poštuju pravila i procedure, mi govorimo o spoljnoj kontroli utroška sredstava svih građana.
Poštovani kolega, mi govorimo i o tome da je Ministarstvo kulture platilo u periodu krize jednu sliku, zove se „Rikalo u jesen“, određenog autora, nekoliko desetina hiljada evra! To je podatak koji je frapantan za građane Srbije.
Da vas podsetim, a to će možda stilski takođe malo izlaziti iz teme, ali svakako slika ovu priču kada je spoljna revizija u pitanju, u državi Srbiji 720.000 ljudi živi ispod donje granice siromaštva, preko 9% dece u državi Srbiji nema osnovna sredstva za svakodnevni život. Mi imamo puno pravo da proširimo ovu raspravu, a tiče se spoljne kontrole utroška sredstava građana koji se bore sa egzistencijom svakodnevno.
Da, jeste za pohvalu to što je ova vlast i ovaj saziv potpisao postojanje DRI, ali, dozvolićete, nije baš potpuno iskrena namera da želite i da očekujete zapravo konkretne rezultate. Kada ste dobili rezultate napali ste DRI i državnog revizora. Dakle, mi smo ovde doživljavali zaista žestoke napade od strane poslanika iz koalicije koja je na vlasti zato što smo tražili da se ustanovi ko je od konkretnih ministara zloupotrebio sredstva građana države Srbije. Pri tom, revizija je obuhvatila tek nekoliko ministarstava. Dakle, ono o čemu najčešće imamo prilike da slušamo tokom plenarnih zasedanja jesu samo želje, ali vrlo malo mogućnosti vlasti.
Niko ovde ne dovodi u pitanje da državni revizori moraju da imaju određena sredstva. Šta vas je sprečavalo da prvo omogućite uslove, materijalno-tehničke pretpostavke, a onda da govorimo o državnoj reviziji? Zar mi nismo bili ti koji su vam skrenuli pažnju da državni revizor nema prostorije u okviru kojih može da radi, da nema određena materijalna sredstva iz kojih može da obezbedi visoke plate onima koji će raditi u DRI? Zar nismo mi ti koji su govorili da je to prava slika i prilika odnosa vlasti prema nečemu što bi trebalo da bude osnov demokratske procedure, a jeste spoljna kontrola utroška sredstava?
Dakle, mi sada, 2010. godine definitivno na osnovu izveštaja državnog revizora možemo da saznamo sledeće: da je dobar deo ministarstava, izvršne vlasti zloupotrebljavao sredstva koja su se slivala u budžet.
Pravi predmet DRI bi takođe trebalo da bude gde zaista odlaze sredstva, koji projekti prolaze, ko radi te projekte i kako sva ta sredstva koja se ulažu, a zaista su u izvanrednim ciframa, utiču na svakodnevni život građana Srbije.
Pretpostavljam da nećete zameriti ukoliko ovde iznesem zvanični državni podatak Republičkog zavoda za statistiku da 720.000 ljudi u Srbiji raspolaže samo sa osam hiljada dinara mesečno. Da li možete da zamislite kako izgleda život sa osam hiljada dinara mesečno? To neko potroši za običan obrok, koliko je nama poznato. Takođe, broj najsiromašnijih je tokom 2009. godine povećan za 60.000 ljudi u odnosu na prethodnu godinu. Na skupu pod nazivom „Da li je Srbija gladna“ savetnik ministra za rad i socijalnu politiku rekao je da su najviše ugroženi oni bez osnovne škole, nezaposleni, naročito iznad 50 godina starosti, invalidi, porodice sa decom i podstanari.
Ono što je takođe alarmantno jeste da se povećao broj građana koji primaju socijalnu pomoć. Za godinu dana ta cifra je porasla čak za 17.000 korisnika, odnosno devet hiljada porodica više nego u istom periodu prošle godine.
Trideset šest hiljada građana zavisi od obroka koji dobija u narodnim kuhinjama. Takođe, vrlo je zabrinjavajuća i alarmantna činjenica što svako deseto dete do 14 godina u Srbiji živi ispod linije apsolutnog siromaštva. Ovo nisu podaci SRS, nego zvanični državni podaci.
Zaposleno je manje od dva miliona ljudi. Nezaposleno je 768.000 ljudi. Prosečna plata u Srbiji u martu je 33.508 dinara, a prosečna potrošačka korpa u februaru je iznosila 37.000 dinara. Trideset šest hiljada građana zavisi od obroka u narodnim kuhinjama, a procenat dece koja nemaju ni za osnovne potrebe je 9,3%. Najveći rast siromaštva beleži se među porodicama sa pet ili više članova. Pola miliona ljudi na posao čeka duže od godinu dana. Žene čine 55% trajno nezaposlenih. Najviše je nezaposlenih među mladima starosti od 25 do 29 godina, zatim onih između 30 i 34 godine.
Dakle, ovo su, dragi kolega, podaci države Srbije, gde zaista samo trećina ljudi u Srbiji preživljava. U Srbiji, na osnovu mnogih analiza, veći je strah od gubitka posla, nego strah od smrti.
Zašto o ovome govorim na ovaj način? To je slika i prilika Srbije u kojoj Ministarstvo kulture u periodu krize, kada se očekuje od svih nas da štedimo kako bi najugroženiji, oni koji redovno ostaju bez posla, bez stanova, automobila i svega onoga što su kreditima obezbedili, mogli da prežive, kupuje sliku „Rikalo u jesen“, koja košta 15.000 evra.
U državi Srbiji vlast ne želi da kontroliše utrošak sredstava koja dolaze na osnovu poreza i doprinosa građana. Građani su sve gladniji, a vlast je, očigledno, sve korumpiranija.
Dokaz za to jeste da mi govorimo o spoljnoj reviziji 2010. godine, da je izveštaj obuhvatio tek nekoliko ministarstava; kad je počelo da se priča o tome to je skinuto sa plana i programa plenarnih zasedanja, kada je trebalo da se govori o tome, i dobili smo prljavu kampanju po medijima zato što smo pokrenuli pitanje gde su novci. Zašto? Zato što je Srbija faktički gladna i zato što vi deset godina posle demokratskih promena ne želite da date konkretan odgovor na pitanje gde idu novci.
Jer, da hoćete, državna revizija bi krenula da radi već 2001. godine i tom revizijom bila bi obuhvaćena sva javna preduzeća, sva ministarstva u vlasti, sve javne nabavke i mi bismo imali konačno državu jednakih mogućnosti za građane. Da vas podsetim, to vam je menadžer kampanje DOS-a 2000. godine rekao i obećao ovim građanima, a vi slagali. Mi bismo ovde imali definitivno mnogo manji broj tajkuna, odnosno pravih vlasnika ove države, jer bi se znalo gde svaki dinar ide, jer bi se znalo ko potpisuje i na koji način želi da unapredi svakodnevni život građana Srbije. Vi imate danas potpunu derogaciju osnovnih ljudskih prava, i to je vlast koju vi potpisujete, odnosno koju je potpisala država Srbija.
Opet ću vas podsetiti, 9,3% dece u Srbiji živi ispod donje linije siromaštva i to je činjenica koja će vas da prati. Godine 2010. mi govorimo o spoljnoj reviziji gde revizor faktički nema osnovna sredstva za rad. Kažem vam, 2011. i 2012. godine taj revizor i ta institucija, svi koji rade tamo moraće da imaju beneficirani radni staž i posebnu policijsku zaštitu, jer ako se budu drznuli da utvrde kako se zaista troše sredstva, recimo, u Ministarstvu zdravlja, Ministarstvu kulture, Ministarstvu ekonomije, ko dobija avansno pare danas kada svako svakome duguje, ti ljudi će definitivno biti vrlo ugroženi, bezbednosno. To je ono što je činjenica za ovo potpuno korumpirano i kriminalizovano društvo.
Kada pročeprkate i pitate gde su novci, ko ovde radi poslove, koje kuće ovde dobijaju, kako tajkuni ostvaruju poslove i gde odlaze pare MMF-a (uglavnom Miškoviću i njemu sličnim), vi ste žrtva prljavih medijskih kampanja ili ste žrtva potpunog nestajanja sa političke scene ili, nažalost, žrtva koja strada na ulicama grada Beograda ili bilo kog grada u državi Srbiji. To je suština.
Vreme će pokazati, a mi ćemo, budite sigurni, da li kroz plenarna zasedanja ili kroz određene medije koji i dan-danas imaju određeni prostor za ovu vrstu istine, pronaći način da obavestimo građane države Srbije ko im je uzeo pravo na život dostojan čoveka. S obzirom na to da ste preuzeli odgovornost da vršite vlast i uredite ovu kuću, vi ste potpisali kriminalizovano društvo, u kome je diferencijalna dijagnoza potpunog osiromašenja.
Dakle, ono što bi trebalo da bude zaključak ove rasprave jeste da vi, osim Državnoj revizorskoj instituciji, povećate plate i MUP-u i onima koji će raditi određene poslove za Ministarstvo pravde. Jedno bez drugog neće moći da ide. Odgovor na pitanje ko je zloupotrebio budžetska sredstva nama će biti dovoljan odgovor, odnosno pokretač svih ostalih pitanja u ovom društvu, a to jeste – ko je definitivno opljačkao Srbiju, u čije ime i čiji interes ova izvršna vlast sprovodi? Garantujem vam, sasvim sigurno, to nije interes srpskog naroda.
Gospođo Đukić-Dejanović, ukoliko mi u ovom demokratskom parlamentu dozvolite, pozivam se na član 104. stav 2.
Zaista se trudimo da se s uvažavanjem obraćamo jedni drugima. Ukoliko vi, gospođo Kolundžija, imate utisak da vas mi svojim izlaganjem vraćamo u devedesete i da sejemo strah, mislim da time vređate dostojanstvo cele poslaničke grupe.
S druge strane, to bi bilo podjednako kao kad bismo vas podsetili na sve afere koje niste razrešili od 2000. godine, a bili ste deo vlasti. Bilo bi podjednako kao kada bismo vas podsetili na prave gazde u Srbiji, recimo, Miškovića, Beka, a biće podjednako kada vas budemo podsećali na zločine koje su činili u okviru organizovanog kriminala Šarići, da vidimo dokle ćete u tom slučaju ići. I to su zločini u odnosu na ovaj opljačkani narod.
A kada već govorimo o zaštiti dostojanstva ove poslaničke grupe, prva ću vas demantovati – mi ovde ne prebrojavamo žrtve, pokušavamo da govorimo jezikom činjenica. Hajde da govorimo logički. Zašto dve rezolucije? Zašto ne jedna rezolucija, koja će osuditi sve zločine?
Mi osuđujemo svaki pojedinačni zločin. Da se ne bi teretio ovaj narod, predsednik ove stranke je u Hag dobrovoljno otišao. Još jedna činjenica, na osnovu naših operativnih saznanja, kroz predmet dr Vojislava Šešelja, dokumentovano je, profesore Mićunoviću, mi smo tužilaštvu ovde podneli zahtev da se ispita zločin nad 20 nevinih muslimanskih žrtava u Zvorniku. Evo prilike za to. Mi sada vama oduzimamo argument za ono što ste rekli malopre. Mi samo pokušavamo ...
Gospođo Đukić-Dejanović, hvala na prilici. Profesore Mićunoviću, ne znam šta je sporno. Ko normalan, a okrenut humanističkim principima, nije u situaciji da se zgražava nad svakim zločinom? Zaista moram da podsetim sve, nije vama ova država dedovina, pa da je potkusuravate svaki put kada neko ko je dovoljno glasan da prekraja političku scenu od vas to traži. Nije ova nacija vaša dedovina; niti vaša, niti moja. Mi imamo odgovornost da sada gradimo budućnost naše istorije i sadašnjost deci koja dolaze. Kako? Tako što ćete navući pokolenjima, dati im u nasleđe da je ovo genocidna nacija i da Srbi jesu počinili genocid.
Mi imamo faks iz Srebrenice, gospodine Mićunoviću, a to ću iskoristiti u mom vremenu i priči za Srebrenicu i onda ćete videti potpuni besmisao da srpski parlament priča o onome što se desilo u Srebrenici. Da, mi hoćemo da pričamo. U Srebrenici se, da, desio zločin, ali da vidimo ko ga je počinio i u ime koga. To jeste sada prilika. Onda ćemo doći do vrlo neprijatnih detalja, koji se direktno odnose na strane obaveštajne službe.
Za nas, ne samo za nas, vi dobro znate, za intelektualnu zapadnu javnost Srebrenica je isto što i Markale, isto što i Račak. Kriju se ovde zločinci protiv mira, koji su nas sve doveli u ovu situaciju, a ne Srpska radikalna stranka. To je jedina istina.
Gospođo Đukić-Dejanović, dame i gospodo, a iznad svega i iznad svih, građani Srbije, dok vi ne odlučite kako jedinstveno i autentično tumačite Poslovnik, ono što je meni, gospodine Čanak, više nego interesantno je sledeće: vi ste ostvarili 23 godine radnog staža u nacionalsocijalističkom periodu, preživeli ste nacionalsocijaliste, radili i niste bili dana u zatvoru?! To ćete jednog dana morati da objasnite. Kako ste onda uspeli da okarakterišete taj režim kao nacionalsocijalistički­?
Gospođo Kolundžija, mi smo malo odstupili od teme zato što je gospodin Čanak govorio o lustraciji, govorio da nas treba zabraniti. Stoga mi živimo za dan, gospodine Čanak, kada ćete da pokrenete postupak za zabranu Srpske radikalne stranke, kako bismo građanima Srbije konačno dali materijalni dokaz nacionalsocijalističkog perioda DOS-ovske vladavine. Zašto? Mi smo u ovom parlamentu i poslanička grupa SRS sedi dok govori, čak i o ovako osetljivim temama, jer ste vi odlukom većine prekrojili ono što treba da liči na demokratiju, pa uveli stranku koja nije učestvovala na izborima. Dakle, to je najveća sramota za demokratiju u Srbiji s kraja 20. i početka 21. veka.
Da, nije ovo tema o kriminalu i korupciji, ali nije prepreka Ratko Mladić za ulazak u Evropu, prepreka je američki zahtev i američko pokretanje akcije „Balkanski ratnik“. Mi vas čekamo na okončanju akcije „Balkanski ratnik“, jer ako je sprovedete do kraja, padate sa vlasti, zato što nema nikoga koga te prljave pare nisu kupile i nisu finansirale. O tom potom. Zato smo mi malo, ali samo malo, skrenuli sa teme.
Logično je pitanje, još nismo dobili odgovor, zašto mi ovde u parlamentu Srbije govorimo o nečemu što je parlament u Srebrenici pre nas osudio? To je tema za Republiku Srpsku, a ne za Srbiju.
Drugo je pitanje – zašto dve deklaracije? Ko to deli žrtve? Srpska radikalna stranka ili vi? Zašto ne jedna? Evo odgovora, odgovor je vrlo jednostavan: pre nekoliko meseci takođe sam vam rekla, mi smo bili na mestu gde ste vi, i mi znamo kako izgleda uoči „Milosrdnog anđela“, mi znamo šta su bili zahtevi za Rambuje. Vi ste dobili zamenu. Ta zamena se zove Napredna stranka. Da niste prihvatili ovaj uslov, vi biste pali sa vlasti. Da to nije tako, dajte dokaz.
Mi nismo prihvatili Rambuje, pali smo sa vlasti, dobili lustraciju 2000. godine. Možda vi to, gospodine Čanak, ne priznajete, ali tada i od tog momenta ceo tadašnji srpski politički vrh je završio na čudne načine, najveći broj njih pred Haškim tribunalom.
Oni koji nisu prihvatili (a tu su prisutni, pa da čujem hoće li to reći) da Kosovo bude nezavisno, u maju su krenuli na izbore, pali su sa vlasti.
Vi prihvatate da se govori o ovoj deklaraciji, da se javno izvini i prizna da je Srbija, odnosno da je počinjen genocid u Srebrenici. To je cela istina.
Građani Srbije treba ovo da pamte. Ovo je poslednja preduskršnja nedelja. S namerom se oni koji su se udružili u zločinu protiv mira dogovaraju da za srpski narod biraju najosetljivije periode i najosetljivije datume.
Da ste pokrenuli ovu priču na drugačiji način, osudili sve zločine počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije, dame i gospodo, imali biste konsenzus. Zašto je bilo vrlo važno da se istakne Srebrenica? Zato što je Srebrenica isto što i Markale, isto što i Račak, i nekima opravdanje za najgnusnije zločine počinjene u 20. i 21. veku.
Vi možete da polemišete sa mojim političkim stavom. Vi ste svoj politički stav izneli. Dakle, ono što treba da se pamti jeste ono što ovog dana mi ostavljamo kao svoju zaostavštinu. Vrlo brzo će, dakle, vreme pokazati ko stoji iza događaja u Srebrenici, šta su bili zahtevi da se o ovome govori u srpskom parlamentu, i to će biti zaostavština za budućnost ovog saziva.
Mene ne čudi gospodin Čanak. On je svojevremeno političke neistomišljenike hteo da veša na Terazijama. On hoće, takođe, da zabranjuje rad političkim strankama. To je deo vladajuće koalicije. Dakle, takođe me ne čudi da mi o ovome danas govorimo.
Dame i gospodo, ipak, ono što je nama, Srpskoj radikalnoj stranci vrlo značajno, makar vi nas doveli na nivo pokreta, i tada ćemo govoriti isto, jeste da kao preci svojih potomaka ostavimo nekih trag suprotstavljanja ovoj zapadnoj okupaciji. Ako je to cena ostanka na vlasti, onda smo, čini mi se, platili previsoku cenu. (Aplauz poslanika SRS.)
Naravno, povređen je član 104, stav 2, s obzirom na to da sam se pozvala na povredu Poslovnika. Istini za volju, mislim da sam imala pravo na repliku jer sam direktno pomenuta, u pogrešnom kontekstu, ali nema veze.
Ovo što je kolega Omerović rekao, zaista, ne stoji. Prvo, ne možete da pripisujete, pogotovo meni, a ni Poslaničkoj grupi SRS, "da sa nakaznom mirnoćom može da priča o stravičnim zločinima", dakle, na prvom mestu, to nije u redu. Ono što je bila moja namera jeste – da se priča o svim zločinima počinjenim na teritoriji bivše Jugoslavije.
Dopustite, molim vas, moj politički stav je – da, u Srebrenici se jeste desio zločin, ali hajde da govorimo šta je dovelo i ko stoji iza tog zločina? Niste me, onda, slušali dobro danas. Sasvim je sigurno, to je moj, takođe, politički stav, i ne vidim potrebu da polemišete sa mojim političkim stavom na takav način – da, to jeste Markale i Račak. Nekome je Srebrenica bila potrebna, verujte –srpskom narodu, sasvim sigurno, ne, jer bismo mi do sada znali tačno ime i prezime, videli satelitske snimke, imali tačan broj i znali bismo koja je obaveštajna služba napravila sva tri incidenta.
Meni je zaista žao svih civilnih žrtava, ali sam vam ja taj argument izvukla ispod nogu, jer je SRS, tim odbrane dr Šešelja ovom tužilaštvu podneo zahtev, tražio – da se ispita zločin nad 20 muslimanskih civila u Zvorniku.
Dakle, vi nemate osnova da govorite na taj način, uvaženi kolega. Svaka žrtva zaslužuje svoj pomen, ali i svaki zločin ima svoj potpis! Ovaj potpis koji mi danas ostavljamo…(Predsednik: Vreme.)
(Aplauz poslanika SRS.)
Gospodine Novakoviću, gospodine ministre, dame i gospodo, građani Srbije, danas bi trebalo da ovo bude jedna od najznačajnijih tema za državu Srbiju, koju dugi niz godina, nažalost, napuštaju najbolji. Ono što Srbija sebi ne sme da dozvoli jeste da u perspektivi, s obzirom na to da mi sada već jesmo preci naših potomaka, stvaramo uslove da Srbiju napuštaju oni koji bi Srbiju trebalo da dignu tamo gde je Srbiji, Srbima, kao evropskom narodu, zaista mesto. Jedan od bitnih preduslova za to, gospodine ministre, jeste da se nauka, srpska nauka oslobodi političkog uticaja.
Iskreno da vam kažem, ne znam šta je bitnije u tom kontekstu lestvice prioriteta, šta je to što je neophodno prvo uraditi da bi srpska nauka zauzela mesto koje joj pripada. Samo da podsetim da nekolicina vodećih stručnjaka u CERNU, cenim da ste bili tamo nekoliko puta, jesu srpski stručnjaci. Pojedinačno, imamo zaista primere kojim možemo samo da se ponosimo.
Bitno je i obezbeđivanje dovoljno materijalno-tehničkih pretpostavki da bi srpska nauka mogla da funkcioniše. Na koji način? Zaduživanjem? Nisam sigurna. Ko će to da vrati? Menadžerskim dobrim pristupom, ubeđivanju partnera da treba ulagati u srpsku nauku – da.
Gospodine ministre, tu je onda vaš deo posla. Ono što vi godinama radite u Srbiji meni liči na izvanredno lobiranje onoga što se zove promovisanje ideologije EU i promovisanje onoga što su interesi Brisela. Kada govorimo o srpskoj nauci danas, sada i ovde, pogledajte salu Parlamenta. Ova sala je trebalo da bude puna i u ovoj raspravi je trebalo da učestvuju svi, zato što svi moramo da uložimo one argumente koji srpsku nauku treba da uvrste u jednu od najuticajnijih u Evropi.
Dakle, ovo je danas sramota za temu o SANU, o naučnoistraživačkom radu u Srbiji, o celokupnoj akademskoj populaciji. S obzirom na to da ste odličan lobista ideologije i sprovođenja ideologije EU, onda bih, takođe, volela da vas pitam, da li znate kako u realnosti izgleda život jednog akademskog građanina, doktoranta na Beogradskom univerzitetu? Da li znate šta doktorant na BU može da dobije za ogromne novce koje izdvaja, da bi se bavio naučnim radom? Da li BU posećuju strani predavači? Da li doktoranti imaju mogućnosti da slušaju, recimo, prenos iskustava, znanja, da učestvuju u radu nekih drugih univerziteta? Koji doktoranti imaju tu mogućnost?
Kada je reč o predavačima na BU, o članovima SANU, o učesnicima projekata, recite koji projekti dobiju potrebne finansije? Ko dobija zvanje redovnog profesora? Ko su članovi SANU? Molim vas, navedite mi najbolja naučna imena u Srbiji danas koji su članovi SANU, a da prethodno nisu bačeni na kolena vladajućoj političkoj eliti.
Možda bi ova rasprava trebalo da se završi tako da mi date precizan odgovor kada će politika izaći iz srpske nauke? Ako mi ne date precizan odgovor na to pitanje, onda nemamo o čemu da pričamo, onda mi u Srbiji ne možemo da se izdignemo iznad nekih političkih frustracija i da odredimo ko su to najbolji ljudi koji bi trebalo da znače prestižna naučna imena.
Pošto ste vi ministar nauke u Vladi Srbije, drznuću se da vam predstavim istorijski dokument, a verujem da ćete ga prepoznati, jer, ipak, predstavljate nauku u Srbiji, predstavljate onaj deo koji određuje kojim tokom će se kretati nauka u Srbiji. Videćete da je srpska nauka žrtva temeljitog, dugotrajnog, dobro osmišljenog urušavanja srpske naučne misli. Svaki put kada je naučnik podigao glavu i rekao istinu, bio je kažnjen do progona, da li u prethodnom, komunističkom totalitarnom sistemu, ili u nekom drugom koji ga je zamenio. Totalitaran po sistemu da nema pravo na slobodno izraženu naučnu misao.
Možda je to moja interpretacija. Samo sam poslanik i to, zamislite, SRS-a, koji, po pravilu, može da bude interpretiran krajnje subjektivno, možda čak i maliciozno, da samo ima na pameti da kritikuje i oponira vlasti. Trudiću se, to je, na kraju, moj stil, da rizikujem da mi predsedavajući oduzme pravo na reč, jer će ovo izlaganje biti malo specifično. Pretpostavljam da će biti vrlo koloritno, da bismo shvatili kako je pravo stanje srpske nauke, prestižnih naučnih instituta i koji odnos država Srbija ima prema srpskoj nauci.
Gospodine ministre, vi koji često putujete po evropskim centrima i obilazite mnoge naučne institute, ne kažem da ne dajete sve od sebe da zaista pripomognete nauci u poslednje vreme, pretpostavljam da znate i kako se sagledava odnos države prema nauci. Koliko država Srbija od bruto domaćeg proizvoda izdvaja za nauku? To bi trebao da bude početak i kraj svake diskusije.
Ako je to 0,2%, mi ovde onda nemamo o čemu da pričamo. To je odnos države prema nečemu što bi trebalo da bude lokomotiva Srbiji, kojoj trebaju najbolji. Kako ćete najbolje da vratite? Tako što ćete im pružiti najbolje uslove rada. Gde to? U kom to delu Srbije? Tako što ćete im pružiti najbolje plate. Recite, gde to? Tako što ćete im omogućiti da budu plasirani u najboljim naučnim časopisima. Recite samo u kojim i koga? Koliko je naših naučnika citirano?
To su sve podaci koje mi treba ovde da imamo i o tome treba da pričamo. Ne o zakonskom okviru, koji nije loš, ali je loše što je nesprovodiv. Ne o normativi, koja nije loša, ali je loše što unutar svake organizacije ipak odlučuje politika – ko će da bude u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, ko će da bude na univerzitetima, u naučnim institutima, gde će pare da odlaze za naučnoistraživački rad. To su sve začarani krugovi koji oslikavaju nastavak urušavanja srpske naučne misli u državi Srbiji.
Kao što sam rekla spočetka, ono što je meni ostalo kao istorijsko pamćenje, a i, čini mi se, dokument koji je odredio budućnost i položaj srpske nauke, jeste nešto što ću vam citirati, a na kraju ću vam reći izvor, mada pretpostavljam da će mnogi ovde njega i prepoznati, posebno vi, jer ste ipak ministar nauke.
Dakle, u delu ''Položaj Srbije i srpskog naroda'', taj dokument govori da je, kada je reč o zaostajanju Srbije, Srbija zaostala samo zbog toga što se planski, u nekim prethodnim političkim sistemima u Srbiji, ipak najmanje ulagalo. Dakle, prvenstveno zbog toga što je došlo zbog manjih investicija po stanovniku, a ne zbog slabije efikasnosti investicija. Prema zvaničnim statističkim podacima, efikasnost investicija u Srbiji je za čitav period posle Drugog svetskog rata niža samo od one u Sloveniji i Vojvodini. Tokom poslednje decenije, period 1976-1983. godine, "veća efikasnost mogla je samo delimično nadoknaditi gubitak društvenog proizvoda zbog manjih investicija, ali nije bila u stanju da spreči formiranje vrednosti osnovnih sredstava po stanovniku na nivou od svega 80,5% jugoslovenskog proseka".
Naravno, ne mogu čitav dokument da citiram, ali delovi će biti sasvim dovoljni da shvatimo kontinuitet urušavanja srpske naučne misli i zašto je to tako.
''Ekonomska podređenost Srbije ne da se u potpunosti shvatiti bez njenog politički inferiornog položaja, koji je odredio i sve odnose u tom prethodnom političkom sistemu. Kapitulacija političkih predstavnika Srbije navodi na mnoga razmišljanja, pre svega, o njihovom pravu da takav korak učine. Postavlja se pitanje – ko je ovlašćen da prihvati odluku kojom se privredi Srbije izriče presuda o dugoročnom zaostajanju u budućnosti, s neizbežnim političkim posledicama? Reč je o ogromnim sredstvima neophodnim za pokretanje privrednog razvoja Srbije i rešavanje egzistencijalnog pitanja velikog broja mladih ljudi bez posla, većeg nego u bilo kojoj drugoj republici. Bez referenduma srpskog naroda, jedino ovlašćenog da kroji sebi sudbinu, niko ne bi smeo uzurpirati pravo da se iza zatvorenih vrata dogovara, odlučuje i pristaje da ekonomskom razvoju tog naroda postavlja ozbiljna ograničenja.''
Pazite, kao da govorimo o današnjem momentu. Ali, idemo dalje.
''Istinske žrtve za razvoj tri nerazvijene republike i Pokrajine Kosovo podnela je samo Srbija, plaćajući pomoć drugima sopstvenim zaostajanjem. Sa tri razvijena područja to nije bio slučaj. Primena stope doprinosa proporcionalno društvenom proizvodu nije se držala osnovnog pravila da se obaveze odmeravaju prema ekonomskoj snazi obveznika. Proporcionalna stopa poštedela je Sloveniju, Hrvatsku i Vojvodinu progresivnog doprinosa.
I pored toga što je svojim doprinosom Srbija pomagala razvoj nerazvijenih područja, olakšala teret razvijenima, ona za svoje zaostajanje ne nailazi na razumevanje ni jednih, ni drugih. Obostrani interes upućuje dva tipa područja na koaliciju, radi održanja postojećeg stanja u kome zadovoljava svoje interese, opet na račun Srbije.
Ustavom iz 1974. godine, Srbija je faktički podeljena na tri dela. Autonomne pokrajine su u svemu izjednačene s republikama, sem što nisu definisane kao države i što nemaju isti broj predstavnika u pojedinim organima federacije. Porastao je, primera radi, uticaj onih, van pokrajina i u Vojvodini, koji širenjem dezinformacija nastoje da srpski narod podele na Srbijance i prečanske Srbe. Pokrajine su, uz svesrdnu pomoć drugih, postale konstitutivni element federacije.
Dakle, splet nerešenih odnosa u Republici Srbiji logično proizilazi iz njenog ustavnog položaja i izbora separatističkih i autonomaških kadrova, koji su, upravo zbog takve orijentacije, uživali blagonaklonost onih koji su držali kadrovski monopol u Jugoslaviji. Bez odgovarajuće protivteže u koordinaciji i regionalizacija, to se, po pravilu, pretvara u provincijalnu uskogrudost i slepilo za šire nacionalne interese.
Jovan Cvijić je u svoje vreme procenjivao da je u svim seobama, od one velike, pod Arsenijem Čarnojevićem, od 1690. godine, do prvih godina našeg veka, izgnano preko 500 hiljada Srba. Od tog broja, između 1876. i 1912. godine, oko 150 hiljada Srba moralo je napustiti svoja ognjišta pod surovim terorom lokalnog i povlašćenog albanskog bašibozluka. U toku poslednjeg rata, proterano je preko 60 hiljada srpskih kolonista i starinaca, ali je posle rata ovaj talas iseljavanja doživeo pravu plimu. Za poslednjih 20-ak godina Kosovo i Metohiju napustilo je oko 200 hiljada Srba.
Kosovo, nažalost, nije jedino područje u kome je srpski narod pod pritiskom diskriminacije. Apsolutno, a ne samo relativno opadanje broja Srba u Hrvatskoj, dovoljan je dokaz za ovu tvrdnju. Prema popisu iz 1948. godine, u Hrvatskoj je bilo 14,48% Srba. Prema popisu iz 1981. godine, njihov broj se smanjio, tako da je iznosio 11,5% Srba.
Pod dejstvom vladajuće ideologije, kulturne tekovine srpskog naroda otuđuju se, prisvajaju ili obezvređuju, zanemaruju ili propadaju, jezik se potiskuje, ćirilično pismo postepeno gubi. Oblast književnosti, u tom smislu, služi kao glavno poprište samovolje i bezakonja. Nijednom drugom jugoslovenskom narodu nije tako grubo osporen kulturni i duhovni integritet kao srpskom narodu. Nijedno književno ni umetničko nasleđe nije toliko razrovano, ispreturano i poharano kao srpsko nasleđe.
Politička merila vladajuće ideologije nameću se srpskoj kulturi kao vrednija i jača od naučnih i istorijskih. Dok se slovenačka, hrvatska, makedonska i crnogorska kultura i književnost danas integrišu, srpska se jedino sistematski dezintegriše. Ugledni srpski književnici jedini su na crnim listama svih jugoslovenskih masovnih medija. U obaveznoj školskoj lektiri srpska književnost je teško oštećena, jer je mehanički podređena administrativnom merilu republičko-pokrajinskog reciprociteta, a ne merilu količine ili vrednosti. U školskim programima nekih republika i pokrajina istorijska prošlost srpskog naroda je ne samo grubo ideološki redukovana, nego i izložena šovinističkim tumačenjima.
Upravo u vreme kada su se nemilice rasipala sredstva dodatne akumulacije, vođena je restriktivna politika prema univerzitetu, koji je dobijao sve manje sredstava. Deceniju i po fakulteti nisu imali mogućnost za biranje novih asistenata, tako da najstariji jugoslovenski univerziteti, posebno Beogradski, nikada nisu imali viši starosni prosek nastavno-naučnog kadra.
Ono što je u svim zemljama osnovna poluga razvoja u vremenu tehnološko-kompjuterske revolucije, univerzitet i nauka, u nas se potpuno zapostavlja. Reforme univerziteta, najčešće nametane političkom silom, a ne naučnim razlogom, bile su promašene. Naročito je veliku štetu nanelo odvajanje nauke od univerziteta, stvaranje pregrada, sistematskih i administrativnih, između institutske i univerzitetske nauke. Univerzitet je izgubio laboratorijsku bazu, stvarali su se paralelni programi, nauka se kadrovski razjedinila, onemogućen je normalan protok naučnih kadrova s univerziteta u institute i obrnuto.
U ovom teškom kriznom trenutku, moramo već danas početi razmišljati o sutrašnjici i 21. veku, iako nam društveno-ekonomske okolnosti nisu naklonjene. Srpska akademija nauka i umetnosti ovom prilikom izražava svoju spremnost da se svesrdno i celokupnim svojim snagama založi na ovim sudbonosnim zadacima, istorijskim nalozima naše generacije.
Ovo je, gospodine ministre, čuveni Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti. Ovo su bili citirani delovi. Potpuno sam odbacila mogućnost da parafraziram ovaj dokument, zbog kojeg su srpski narod, srpska nauka, Srbi u celini, optuženi pred Haškim tribunalom za velikosrpske pretenzije.
Sada bih volela svakog pojedinačno od vas, nažalost, vaši saradnici ne mogu da odgovore, ali vi, svakako, možete, da pitam – da li je ovo što je napisano neistina i može li to što je napisano da se primeni danas na srpsku nauku?
Pošto sada znate da je reč o Memorandumu SANU, on nikada nije postao zvanični dokument, profesor Mićunović to može da potvrdi, već je ukraden sa kuhinjskog stola jednog akademika i pušten u "Večernje Novosti", ali je bio dovoljan razlog da se lobisti ovog poretka stvari u kakvom mi sada živimo i u ovoj današnjici, u kakvoj Srbija preživljava, obruše na srpski narod i da otpočne kampanja koja se sada završava pred Haškim tribunalom.
Kao što vidite, srpska nauka je imala ono što je pretpostavka naučno-intelektualnog rada, a to je hrabrost, ustati otvoreno u kriznim momentima i krajnje istinito i objektivno reći istinu.
Gospodine ministre, očekujem da i vi kažete ko je, recimo, sistematski uništavao Naučni institut "Vinča". Pred sobom imam tekst Jasne Olujić, koja je, inače, i predsednik Udruženja dekana Instituta koji se bavi nuklearnim istraživanjem, koja je oktobra prošle godine iznela konkretne podatke kako dolazimo sada u situaciju da se zbog lošeg menadžmenta i loše procene zadužujemo dodatnih 25 miliona dolara kako bismo rešili problem, koji je sada ogroman problem za državu Srbiju. O tome ću tokom rasprave u pojedinostima, jer vreme mi polako ali sigurno ističe, a imaću prilike i da vam predstavim otvorena pisma određenih naučnika koji su diskriminisani političkom samovoljom distribucije sredstava od strane Ministarstva, a tiču se preko potrebnih resursa za njihov naučnoistraživački rad.
Da se vratim na početak izlaganja, nadam se da ovo nećete shvatiti lično. Vi i ja se lično ne poznajemo, ali ste predstavnik predlagača i zaista me interesuje kako će u stvarnosti da se primeni ono što ste na spektakularan način ovde predstavili.
Ponovila bih pitanje. Koliko novaca treba da se srpska nauka stavi na prihvatljiv standard, ukoliko politika EU jeste standard pre statusa? Kada će srpska nauka biti oslobođenog ogromnog političkog uticaja? Odgovori na ova dva pitanja nam nude ozbiljnu i najpraktičniju raspravu o tome da uradimo nešto za generacije koje dolaze, a odnosi se na to da ih zadržimo, da ostanu u jedinoj zemlji.
Još jedno pitanje, nećete mi zameriti, ali i kolegu Martinovića i mene interesuje koliko vas u Vladi ima dvojno državljanstvo? To bi, takođe, bio jedan od zanimljivih odgovora.
Gospodine Novakoviću, gospodine ministre, dame i gospodo i, iznad svih i pre svih, građani Srbije, trudiću se da budem koncizna, ne bih volela da se ponavljam. Danas smo imali prilike da čujemo kolege iz različitih stranaka i svako je vrlo temeljno prišao ovoj temi koja je izuzetno značajna za Srbiju ovakva kakva jeste, a trebalo bi da bude.
Volela bih, gospodine ministre, da vas pitam – zašto donosimo ovaj zakon danas, posle sedam godina priprema, ili možda više?
Ono što bi trebalo da bude prava dilema svih nas koji učestvujemo u ovom procesu, jeste da li ćemo sve ove zakone, zajedno sa svima vama u izvršnoj vlasti, dovesti do one mere da budu primenjivi i da unaprede život onih na koje se zakonska rešenja odnose. Jeste prosta, ali vrlo bolna dilema, da li će taj zakon biti sprovodiv? Šta to znači? Da li postoje resursi da se ovakva zakonska rešenja sprovode? Ukoliko resursi ne postoje, šta mi onda ovde radimo?
Da li mi želimo samo da se približimo nečemu što sada deluje više kao iluzorna ekonomska oligarhija, očigledno, samo nekoliko centara moći, zvana EU, tako što ćemo se samo normativno približavati, ili želimo da ispunimo određene standarde koji će značiti unapređenje života i rada u Srbiji? Ako je ovo drugo, onda nemate problem sa SRS-om. Mi se za to zalažemo, mi to želimo, ne samo deklarativno, nego pokušavamo da s ove pozicije koja nam je data damo svoj doprinos, da učestvujemo argumentovano u raspravama, ne bi li se zaista popravio svakodnevni život građana Srbije.
Recite mi, gospodine ministre, koliko je dece siromašno u Srbiji? Recite mi koliko je predškolske dece, kada govorimo o ranijim kategorijama društva, uključeno u institucionalne okvire? Recite mi kakve su perspektive za njih?
Mi smo imali jednu vrlo zanimljivu analizu pre nekoliko meseci, možda godinu i po dana, da budem preciznija. Jedna nevladina organizacija je pokušala da da odgovor šta je život dostojan čoveka u Srbiji, računajući šta bi to trebalo da spada u okvir potrošačke korpe. Kada su to preveli numerički, to je trebalo da košta hiljadu evra. Otprilike je cifra ostala, tu i tamo s određenim poskupljenjima, i to opet cena koje kontroliše Vlada. Pazite cinizma – znači, za nekih 300 do 500 evra je poskupela potrošačka korpa za život dostojan čoveka, a nominalno su zarade pale. U tom kontekstu, ja vas pitam šta mi radimo ovde s ovim zakonima i da li je ovaj zakonski predlog sprovodiv?
Da li je Ministarstvo, mi nemamo tu informaciju, možda grešim, vi ćete me svakako ispraviti, razmišljalo o društvenom, ekonomskom kontekstu usvajanja ovakvog zakonskog rešenja? Ako pođemo od toga, neću se puno baviti intelektualnim floskulama, da je dete otac čoveka i da su ovo najranjiviji periodi u odrastanju i sazrevanju jedne ličnosti, recite mi šta Srbija može da očekuje za 10 godina, u odnosu na predškolski kadar sada?
Šta je to što država može da ponudi u smislu materijalno-tehničkih pretpostavki za decu predškolskog uzrasta? Ili, u kontekstu drugog predloga zakona, na koji način mislite da unapredite standarde učeničke i studentske populacije?
Neki od nas svakodnevno borave među tom studentskom populacijom. Tvrdim vam da ti mladi akademski građani u velikoj meri, u procentu iznad 70%, žive na granici opstanka, tako što ne mogu da očekuju podršku svojih roditelja, uglavnom rade ne bi li sebe izdržavali u velikim gradskim centrima, a onda od učenja i kvaliteta studiranja skoro da nema ništa.
O kvalitetu obrazovnog procesa, koji je izgubio svoju pedagošku dimenziju, ovaj put namerno neću. Ovaj put, s vama, pred očima javnosti, jer ovo je jedina prilika da se vlast i opozicija susreću, ne maliciozno, pozdravljam ovaj poduhvat Ministarstva. Ovo je sjajan potez, samo želim da vas pitam da li je sprovodiv?
Da li ste vi, kada ste pripremali ovako dobar predlog, uz manje ili veće izmene i dopune koje ćemo, nadam se, pokušati amandmanima da damo, razmišljali o tim pretpostavkama koje su nužne da učinimo ovo društvo društvom jednakih mogućnosti za početak, društvom u kom će se znati da svako dete, kada se rodi, ima jednaku mogućnost da bude normalna osoba, koja živi životom dostojnim čoveka u Srbiji? S druge strane, da oni koji se staraju o toj deci, u predškolskim ili bilo kojim drugim obrazovnim ili pedagoškim ustanovama, budu motivisani da, takođe, žive životom dostojnim čoveka?
Vi imate užasne, začarane ''olimpijske krugove'' siromaštva u Srbiji. Vi imate porodice koje su nestabilne, frustrirane jer ne mogu da zadrže svoja radna mesta, samim tim ne mogu ni svojoj deci da pruže život dostojan čoveka, i ta frustracija se samo uvećava i množi.
Kada razmišljamo o predlozima zakonskih rešenja, uvek razmišljamo o onome šta to znači direktno u realnosti.
Vrlo često, kada se rasprave odigravaju pred očima javnosti koja nas je dovela u ovaj dom, dešava se da argumentacija ode u nešto što se zove politikantstvo. Recimo, određene stranke ili partije pokušavaju da uzmu jeftine političke poene, pa koriste rečnik koji je više ravan neargumentovanoj raspravi, da budem pristojna, ali vrlo utemeljena konkretnim činjenicama.
Od SRS-a nećete to čuti ovaj put, zato što je reč o vrlo osetljivom zakonu, zato što je reč o vrlo osetljivoj oblasti, gde nemamo prava da se igramo, niti da koristimo ili očekujemo jeftine političke poene.
Da li vam je lako? Nije. Mi mislimo da vam je užasno teško. Ali, s druge strane, dozvolićete, gospodine ministre, vi ste preuzeli odgovornost da unapredite ili, makar, pružite nadu onima na koje se odnose zakonska rešenja, da postoji neki okvir, da je to ostvarivo, da neće čekati reforme, neka druga, bolja vremena i ko zna da li će ta druga bolja vremena doći.
Ono što očekujemo tokom ove rasprave da čujemo, bez namere da zalazim u pojedinosti, jeste šta ste konkretno osmislili da predškolske ustanove geografski budu raspodeljene kako treba, da nema čekanja, da postoje normalni uslovi, dakle, resursi koji će pružiti detetu u tom osetljivom periodu normalno odrastanje, i kakve su perspektive?
Mi se vrlo često u ovakvim raspravama, pogotovo o ovako osetljivim temama, oslanjamo, nećete zameriti, nadam se, ali smo očekivali neku vrstu pretpostavki s vaše strane, makar u vidu informacije, ali i određene radove naučnih radnika, koji, čak, i ne gravitiraju desnici. Naprotiv, za neke od njih može da se kaže da gravitiraju levici ili centru. S namerom to radimo, kako bismo sebi dali perspektivu objektivnosti prilaska temi.
Meni bi, takođe, bio zanimljiv podatak o tome koliko nosilaca vlasti svoju decu upisuje u privatne škole i deca kojih nosilaca vlasti su u okviru državnog sistema obrazovanja? Zašto? Zato što je to pravi primer prakse.
Ukoliko verujete da je naše školstvo dobro i ukoliko verujete da je ovaj zakon sprovodljiv, onda vaša deca idu u državne škole. Ukoliko ne verujete, onda vaša deca idu u privatne škole. Tu prestaje svaka dalja priča, ili počinje neka sasvim druga rasprava. To je ona rasprava koja treba da se odvija u ovom parlamentu.
Mi ovde ne smemo da slušamo da živimo sjajno i da su perspektive sjajne. Znamo kako izgleda naš bruto društveni proizvod, znamo šta ne funkcioniše, znamo da je stopa inflacije visoka i znamo da idemo ka periodu koji će biti težak za tranziciju u Srbiji.
Ono što nam je dalo jedan poseban, novi okvir, jeste rad dr Emine Kopas-Vukašinović, koja radi u Institutu za pedagoška istraživanja. Pretpostavljam da ste imali u rukama ovaj naučni rad. Nama je dao samo delimično sliku. Pretpostavljam da skoro nije izvršeno empirijsko istraživanje u smislu predškolskih ustanova ranjivih kategorija društva, o procentu obuhvaćene dece, makar je nisam uspela da dođem do toga. Očekivala sam da uoči ove rasprave dobijemo neku vrstu informacije, makar statističke ili u smislu nekog empirijskog istraživanja koje je radila Grupa 484, da imamo makar sliku, da možemo da vidimo i da osetimo kako to izgleda u realnosti i šta bi to trebalo ovaj predlog zakona da popravi.
Ovaj rad je objavljen prošle godine. Nećete zameriti zato što to nisu ažurirani podaci. Nemamo sveže podatke. Ono što je ona primetila to je da je vrlo teška situacija kada je reč o implementiranju određenih strategija koje su određene međunarodne institucije usvojile, a u sklopu Strategije smanjenja siromaštva, pa se samim tim odnose na ovaj predškolski deo.
Ono što je za mene bio vrlo frapantan podatak iz ankete o životnom standardu stanovništva iz 2002. godine, jeste da je 10,6% stanovnika na teritoriji Srbije, tada se već računalo bez Kosova i Metohije, evidentirano kao siromašno. Pojedinci su svrstani u siromašne jer je njihova dnevna potrošnja iznosila manje od 2,4 američka dolara. Pitam vas, koliko dnevna potrošnja iznosi danas, sedam godina kasnije i posle svetske ekonomske krize?
To je vrlo značajan podatak. Možda sam vas zbunila, ali u kontekstu tog podatka možemo da razmišljamo o sprovodivosti ovog zakona. Taj podatak govori o slici društva, bez namere da sipamo državi optimizam, jer to nije pozicija opozicije. Trudićemo se da uputimo vrlo korektnu i argumentovanu kritiku, s namerom da toj deci bude bolje i da poradimo na tome da sva ta deca imaju jednaku mogućnost kao i sva ostala deca da žive životom dostojnim čoveku.
Ono što je vrlo značajna činjenica, koja je nas frapirala, jeste da izvestan procenat dece u Srbiji odrasta u porodicama koje nisu egzistencijalno obezbeđene, nemaju mogućnosti, s obzirom na nizak nivo obrazovanja, da steknu dovoljno materijalnih sredstava za život, i ta deca najčešće nisu u sistemu institucionalnog predškolskog vaspitanja i obrazovanja, već se nalaze u grupi, verujem da i to znate, sociolozi to u poslednjih nekoliko godina koriste umesto termina ''osiromašene kategorije'', društva socijalno isključenih; nekako se vezuje jedno s drugim, a deluje i pristojnije.
Prema podacima iz 2002. godine, u Srbiji je evidentirano 250.000 siromašnih domaćinstava. Koliko smo imali prilike da saznamo, ove godine oko 700.000 ljudi živi ispod donje granice siromaštva.
Hajde da vidimo kakav je podatak za decu, kako deca tih ljudi žive, kako izgleda jedan njihov prosečan dan u godini.
Sada pokušavam, u vremenu koje mi je dato u okviru grupe, samo da nabacim neke teme o kojima bi valjalo popričati, da bismo shvatili da li će ovaj zakon biti sprovodiv u narednih pet ili narednih 15 godina i da li će naša deca bolje živeti u narednih pet ili možda u narednih 15 godina.
U saradnji sa Republičkim zavodom za statistiku, UNICEF je sačinio izveštaj o siromaštvu dece, njihovoj socijalnoj isključenosti, na osnovu pokazatelja za 2006. godinu. Žao mi je, gospodine ministre, što ne mogu hronološki da idem, ali vreme mi ne dozvoljava, znam da ćete steći sliku, a imate tu, koliko vidim, zaista adekvatan kadar da vam pripomogne u ovome što pokušavam da odmotam kao film pred očima javnosti u Srbiji. Dakle, na osnovu pokazatelja za 2006. godinu, istaknuta je potreba da se stvore uslovi kako bi se ostvario sve veći obuhvat dece u sistem predškolskog vaspitanja i obrazovanja u Srbiji. Među strateškim ciljevima u oblasti obrazovanja, Nacionalnim planom akcije za decu određeno je povećanje njihovog obuhvata kvalitetnijim predškolskim vaspitanjem i obrazovanjem, s posebnim merama za decu socijalno isključenih grupa.
Imajući u vidu činjenicu da se propušteno u predškolskom periodu teško može u starijim uzrastima nadoknaditi, ova tema je vrlo ozbiljna, vrlo osetljiva i niko nema prava da se politikantski odnosi prema njoj. Zato se nadam da će rasprava biti potkrepljena samo činjenicama.
Preliminarni rezultati anketnog istraživanja višestrukih pokazatelja, nastavlja ovaj stručnjak, položaja žene i dece u Srbiji, pokazuju da preko 90% najsiromašnije i 96% romske dece nije obuhvaćeno predškolskim vaspitanjem i obrazovanjem. Kada znamo da je među siromašnima najviše onih koji su na najnižim nivoima obrazovanja, sigurno je da ovu oblast društvenog života možemo da odredimo kao jednu od ključnih za implementaciju Strategiju za smanjenje siromaštva u Srbiji.
Ovde ću da napravim pauzu, viđaćemo se ovih dana. Vreme nam je uskraćeno, a moje kolege hoće da iz neke svoje perspektive daju doprinos ovome. Ako ga nemate, mogu vam dostaviti rad gospođe Emine, vrlo je kvalitetan; koristila se podacima do kojih je mogla da dođe, posebno na osnovu empirijskog istraživanja Grupe 484.
Gospodine ministre, nadam se da smo se vi i ja, kao i vaše kolege, savršeno dobro razumeli. Pretpostavljam da će se s tim složiti sve ostale kolege, zato što nam je svima cilj da ovoj deci koja dolaze omogućimo kontekst u kome će, za razliku od nas, imati jednaku šansu za život dostojan čoveka. Hvala vam.
Gospođo Đukić-Dejanović, gospođo Kalanović, pretpostavljam da vi, kao reprezenti političke elite koja vlada Srbijom, ipak imate osećaj da se ovde vodi argumentovana rasprava sa jednom jedinom željom - da svima nama u ovoj državi Srbiji bude dobro. Zašto ovakva uvertira? Naravno, ovo ne najavljuje rafalnu paljbu iz ovih redova, nego je samo pokušaj da vidimo kakva nas to 2010. godina očekuje.
Možda smo mi iz redova SRS pristalice one misli, jedine prave koja je utemeljila parlamentarizam, da se prava kontrola u parlamentarnoj demokratiji zaista odigrava tokom javnih rasprava u okviru parlamenta, zato što je to jedino mesto gde opozicija može da kontroliše vlast, gde opozicija birokratiji, koja je sve veća, može da oduzme pravo da zamagljuje istinu.
S tim u vezi, potpuno se slažem, gospođo Đukić-Dejanović, s vama da procedura jeste pretpostavka demokratije, ali moram priznati da smo u ovakvoj situaciji očekivali od svih vas koji ste vlasni da odlučujete o agendi rasprave parlamenta, da sa vaše strane dođe inicijativa da se raspravlja o izveštaju revizora.
Zašto je to tako? To je naš politički stav. Da li smo pogrešili? Jesmo. Evo, odmah vam kažemo, imamo snage da to priznamo. Nismo uputili zahtev, izostalo je to ''hitno'', ali da li je to bio razlog ili opravdanje da se o tome ne govori sada, to je već drugo pitanje. Šta je, tu je, mi o tome ne govorimo, o tome ne raspravljamo, a očekivali smo da krajnje transparentno vidimo kako se troše naši novci.
Zato mi je posebno drago što je gospođa Kalanović tu, zato što ćemo možda imati priliku da čujemo da li je revizor bio pristrastan kada je, kako kaže ministar Dinkić, koji je iz vaše partije, analizirao rad pojedinih ministarstava. Verujem da ćemo takođe čuti, zbog građana Srbije koji sve teže žive i sve više odvajaju da bi se budžet punio, sa sve većom neizvesnosti kako će ih dočekati 2010. godina, da li je normalno u svetlu finansijske krize, koja je do te mere potresla Srbiju da sada preko 700.000 ljudi živi na ivici siromaštva, dakle žive od 8.360 dinara mesečno...
Da li možete da zamislite kako izgleda taj život u Srbiji? Verujem da svi ovde prisutni ne mogu da sklope računicu kako jedna porodica može da se prehrani od tih sredstava. Da li je opravdano da u takvom društveno-ekonomskom kontekstu u Srbiji Ministarstvo kulture, dakle gospodin Bradić, koji je takođe iz vaše partije, plati jednu sliku „Rikalo u jesen“ 15.000 evra?
To su određene činjenice, koje nama daju za pravo da o izveštaju revizora politička elita u Srbiji s namerom nije htela da govori. A, evo, mi smo ovde hteli da otvorimo raspravu koja bi pružila šansu da, recimo vi, gospođo Kalanović, mene sada demantujete i da kažete – ne, niste u pravu.
Ili da me demantujete takođe kada bih sad ovde razvila dilemu na sledeći način – kako bi prosečan građanin u Srbiji, bilo ko u Srbiji, bez imuniteta izvršne vlasti, prošao da pokušava da ostvari bilo koji posao, a da pri tom krši Zakon o javnim nabavkama, Zakon o radnim odnosima, da vraća završni račun i da li bi ikako mogao da vrati završni račun?
Izveštaj DRI je upravo pokazao to - da su određena ministarstva, dakle vlast u Srbiji, koja treba da bude primer, koja treba da pokaže da u svetlu krize jeste odgovorna, kršila je zakone koje je donela pred ovaj parlament, a ovaj parlament ih usvojio, i time nenamenski trošila u konačnom zbiru sredstva građana.
Šta to znači? To znači da smo ove godine raspravljali o tome koliko će, recimo, porodica ostati bez dečjeg dodatka ili za koliko će dečji dodatak u Srbiji biti umanjen. Takođe smo raspravljali o tome da li se dovodi u pitanje redovna isplata penzija, a posebno smo raspravljali o zaista pogubnoj činjenici za sve nas, da u Srbiji 300.000 siromašne dece nemaju priliku da jedanput mesečno imaju meso na svom stolu.
To su one činjenice o kojima je trebalo da govorimo tokom ove, čini mi se, za parlament ipak najznačajnije rasprave, a jeste rasprava na temu javnih finansija i trošenja budžetskih sredstava.
Političke korektnosti radi, pozdravljam činjenicu da imamo izveštaj državnog revizora i to zaista reflektuje snagu političke elite u Srbiji, ali onda mi je, verujte, potpuno nejasno zašto se o tom izveštaju revizora ne raspravlja na pravi način ovde u parlamentu.
Nismo ovde da bismo populistički, neargumentovano kritikovali vlast u smislu - ništa ne radite, ništa ne valja. Ovde smo da popravimo, zapravo, društveno-ekonomski i politički okvir u kome svi živimo, jer nemamo rezervnu državu, jer smo u takvoj situaciji da moramo da pravimo izvestan vrednosni konsenzus i da se konačno ovde u parlamentu dogovorimo na koji način možemo da izađemo iz krize koja preti da padnemo u dužničko ropstvo.
Zašto je to tako? SRS smatra da su svi ovi budžeti koji su iza nas budžeti koji su faktički uslovljeni kriterijumima MMF-a i Svetske banke. Nisu razvojni, jesu socijalni. Političke korektnosti radi, vas je uhvatilo ono što niko nije mogao da predvidi – svetska finansijska kriza. Zaista je teško u tom kontekstu naći prava rešenja.
Međutim, to ne sme da bude izgovor zašto se sa reformama čekalo do sada. To nikako ne može da bude opravdanje. Ako ste već uzeli mandat pre devet godina, zašto državna administracija ima, i to je šef vaše stranke rekao, skoro 20.000 više ljudi?
Dakle, ova kriza, koja je zadesila Srbiju, samo je na površinu iznela ono što se s namerom nije radilo. Naravno, ne prebacujem odgovornost samo na određene delove vlasti, ali kao opozicionar imam potpuno pravo i potpunu odgovornost da vas pitam – kako mislite da prosečna porodica u Srbiji preživi jedan mesec sledeće godine?
Ono što nas takođe ovde posebno interesuje i očekujemo da čujemo od vas, a opet jesu državni podaci, ne podaci SRS-a, na ivici siromaštva je 700.000 odraslih i 300.000 dece. Deo odgovora se odnosi na izveštaje koje daje Ministarstvo rada i socijalne politike, koji govore da je recimo u oktobru dečji dodatak dobilo 384.000 dece.
Posle rasprave o Zakonu o finansijskoj podršci porodicama sa decom videli smo da će taj broj biti ipak znatno smanjen. Dobili smo, takođe, obrazloženje od gospođe Dragutinović da je to rezultat određenih analiza i da se vlast trudi da ta pomoć ide na prave adrese. Ne bismo bili politički korektni ako ne bismo rekli – ako to bude zaista tako, onda to pozdravljamo. Bojimo se da neće. Zašto? Imamo izveštaj državnog revizora, o kojem vi ne želite da pričate.
Takođe, dodatak za materijalno obezbeđenje i pomoć u oktobru je primalo 59.175 porodica, odnosno 152.000 osoba. Srbija na kraju 2009. godine čeka 2010. godinu vrlo neizvesno, zato što, čini se, neće imati snage da preduzme one reforme koje su neophodne da bismo mi postigli makroekonomsku stabilnost i da biste vi, kao vlasna elita, dali tu vrstu garancije svima nama, odnosno svim građanima Srbije, da će moći od svog rada uspešno da žive. A zašto? Zato što niste dali dobar primer.
Dakle, ono što je državni revizor takođe ustanovio i što je nas potpuno zaprepastilo jeste, pored toga što je Ministarstvo kulture dalo 15.000 evra ili 1,4 miliona dinara kao poklon Evropskoj komisiji za sliku „Rikalo u jesen“, što ovo ministarstvo radi, a što je za nas zaprepašćujuće u Srbiji, da za film Rajka Grlića „Neka ostane među nama“ producenti nisu dostavili izveštaj kako je i na šta potrošena druga rata od četiri i po miliona evra. Dakle, mi ne znamo ni šta se dešavalo tokom snimanja ni da li je snimljen film do kraja i pod kojim uslovima? Ne postoji prateća dokumentacija.
Ministarstvo rada i socijalne politike, na čijem je čelu Rasim Ljajić, između ostalog je sklapalo višemilionske ugovore za kompjuterske usluge van javnih nabavki. Navedite mi primer jednog preduzeća u Srbiji koje ovo uradi, da li je abolirano od odgovornosti? Takav način sklapanja ugovora neizbežno asocira na ono čime bi trebalo definitivno da se pozabavi Ministarstvo unutrašnjih poslova, a to ćemo imati prilike da vidimo šta će biti konkretna posledica nalaza državnog revizora.
Takođe, Ministarstvo ekonomije gospodina Dinkića je (evo, demantovaćete me, sva je prilika), mimo propisa, potpisivalo sporne ugovore o honorarnoj saradnji vredne 18,5 miliona dinara. Mi ćemo se, naravno, potruditi da ustanovimo ko su ti honorarci koji su potrošili 18,5 miliona dinara, i to obećavamo građanima Srbije.
Mi smo već jednu „belu knjigu“ o nenamenskom trošenju budžetskih sredstava predstavili ovde u parlamentu, zove se „Revizija demokratije“, našeg mladog kolege Ivana Ninića, i o nalazima te knjige i našeg antikorupcijskog saveta biće tek reči. Ali, idemo dalje. Ministarstvo zdravlja dr Tomice Milosavljevića je, takođe na ugovore o delu, nedozvoljeno potrošilo 90 miliona dinara. Iz Ministarstva finansija isparilo je, ne zna se kud, 379 miliona donacija u bilansu prihoda i rashoda.
Taj izveštaj državnog revizora broji nekih 169 stranica. Nečuveno, i za nas potpuno frapantno, jesu zapravo reakcije ministara i čelnih ljudi ministarstava na ovaj izveštaj. Čuli smo od gospodina Cvetkovića, srpskog premijera, da je sva greška u računovodstvu i knjigovodstvu, a da tim koji pobeđuje ne treba menjati. Pitam vas samo - da je bilo ko ko je nadležan utvrdio da bilo koja firma u Srbiji koja pokušava da preživi, a sve ih je manje, učinila makar nešto što su učinili, recimo ova navedena ministarstva, kako bi prošla?
Ono što je takođe frapantno, i time ćemo se pozabaviti tokom rasprave u pojedinostima, jer do tada ćemo doći do konkretnih podataka kako znamo i umemo, jeste da su ove isplate sredstava, pogotovo na honorarne saradnike, u Srbiji, gde svako svakom duguje, bile uvek avansne.
Dakle, mi ovde imamo konkretan materijalni dokaz nepoštovanja zakona i potpuno kriminalnog nenamenskog trošenja sredstava osiromašenih građana Srbije. Ovo što sam predstavila sada, verujem da znate i da ste videli izveštaj državnog revizora, nisu podaci SRS-a, već podaci državnog revizora, a njemu bi trebalo da se veruje.
Takođe, ono što predstavlja poseban problem, a čini mi se da nećemo pre marta, kada je planirana i rasprava o izveštaju državnog revizora, jeste i sledeće – kako mislite da vam poverujemo da će ovaj rebalans budžeta, budžet za 2010. godinu, da će bilo koji zakonski projekat koji prolazi kroz ovaj parlament imati bilo kakvog smisla, kada nama vlast u Srbiji daje primer kako u Srbiji jedino može da se preživi? Tako što ćete se kriminalno ponašati.
Znači, argument da treba da uđemo u državni sistem, da znamo kako funkcioniše država i da država nije mogla na drugi način da funkcioniše nego baš na ove načine, jer zbog žurbe nije mogla da raspiše tendere, pa je po principu ''ko vam je bliži'' koristila određene usluge određenih ljudi i time kršila niz zakona, jeste kriminalno ponašanje. U državi Srbiji imate jedan model koji svima nama govori da poštovanje zakona vas vodi ispod donje granice bede, a nepoštovanje zakona i približavanje vlasti i određenim gazdama koji vladaju Srbijom vam obezbeđuje opstanak u državi Srbiji.
Onda vas pitam – hoćete li imati dovoljno sredstava da pripadnicima MUP-a obezbedite nadoknadu, onu dnevnicu za strah, kada dođe do promene vlasti? Jer, neko će morati definitivno da se pozabavi ovim organizovanim kriminalom? Zašto ovo sve govorim? Zato što broj nezaposlenih, broj osiromašenih i sve ono što ovde pokušavamo da radimo, pokušavajući da se dodvorimo EU, koja nas neće, vrlo verovatno, primiti ni 2015. godine, apsolutno nema nikakvog smisla za građane Srbije. Ukoliko pođemo samo od toga kakav je nivo ljudskih prava u državi Srbiji, ovde imate situaciju da građani Srbije postaju robovi.
Dakle, ta situacija nalaže samo jedno - ili ćete povući prave poteze i ovde staviti na agendu raspravljanja parlamenta Srbije o tome ko je odgovoran za ovu situaciju, dati konkretna imena, da ti ljudi konkretno odgovaraju i da krenemo dalje svi, da se složimo šta je najbolje činiti, ili odlazimo skroz u propast.
Znamo da će sve ovo što ste osmislili da prođe, jer imate većinu i matematički godinama pokušavate da vladate Srbijom. Međutim, postoji jedan veliki problem, a to je ta virtuelna realnost. Imate građane koji idu nekim paralelnim kolosekom i koji apsolutno više nemaju nikakvog poverenja u vlast. To je potencijalno vrlo opasna i vrlo velika socijalna bomba. A onda se postavlja pitanje svrsishodnosti svega.
Ono o čemu je trebalo da se priča, kao pretpostavka ove priče o rebalansu budžeta, jeste - ko je vas ovlastio da se u ime budućih generacija zadužujete na način da kupujete samo sebi poziciju moći i ko je vama dao mandat da rasprodate u Srbiji sve što je ostalo da se rasproda? Ili, još gore, ko je vama dao dozvolu da nekolicini porodica u Srbiji obezbedite monopol da vladaju Srbijom?
Ko je vas ovlastio da svima onima koji pokušavaju da prežive dan ili mesec u Srbiji oduzmete to pravo na način da se bogate Mišković, Beko, Đunić, svi oni vladari koji utiču i te kako na donošenje političkih odluka u državi Srbiji i koje ste vi zakrilili.
Onog dana kada budete pokrenuli zaista pravu akciju, u smislu da na prvom mestu date svoj primer, pa da oni koji su nenamenski trošili sredstva iz budžeta, a državni revizor to pronašao i konkretno vam dao materijalni dokaz, odgovaraju za to, tog dana će prvo poslanici SRS da kažu – svaka čast. Tog dana ćemo svi da poverujemo da postoji šansa u državi Srbiji, jer na to sada imamo obavezu, jer idemo ka dnu, da možemo da nađemo konsenzus oko toga da prvo izbacimo mangupe iz redova, koji očigledno ispunjavaju ipak samo interese određenih oligarhija moći koji su van granica ove zemlje, i da konačno uvedemo red u ovu zemlju.
Šta to znači? Obećali ste 2000. godine – jednaka šansa za sve, ravnopravno učešće za sve, vrednosni sistem za sve. Toga dana ovaj parlament će dobiti na smislu. (Predsednik: Vreme.) Ukoliko do toga ne dođe (hvala na upozorenju, ovim završavam), onda bi bilo bolje da raspustimo parlament i državu Srbiju prepustimo Miškoviću.
Zaista mi je žao ukoliko ste se vi ovde našli lično prozvanom, iz jednog prostog razloga - situacija je malo obrnuta. Mi imamo tu ustavnu nadležnost da vršimo nadzor izvršne vlasti i trudimo se da to radimo kako najbolje znamo i umemo.
Međutim, ono što bi trebalo terminološki da ustanovimo i vi i ja ovde, pa će onda valjda sve nedoumice da nestanu, jeste kako da nazovemo one koji u svom radu, a predstavljaju izvršnu vlast, krše zakone koji su predložili, a donela ih je ova skupština. Kakvo ime i koji termin možemo da koristimo za te ljude koji su svesno kršili zakone?
Sud kaže - to je kriminalno ponašanje. Ja sam, upravo da bih bila politički korektna, vama na početku rekla - evo prilike da se raspravlja o tome, evo prilike da vi to demantujete. Ali vi ne možete odbraniti činjenicu da je u periodu svetske finansijske krize neko platio sliku 15.000 evra. To je nebranjivo.
Ako vam je to opravdano, u redu, to je vaš argument. Sud javnosti će da presudi, vama i meni. Evo, priznajem, možda ja grešim. Ako neko potroši 19 miliona dinara naših para, i vaših i mojih, tako što bez tendera plaća kompjuterske usluge i time krši zakone, molim vas, recite mi kako se to zove.
Da li biste vi to oprostili prosečnom građaninu Srbije? Samo mi na to odgovorite. Ako bi oprostili oni koji su vlasni da utvrde to, onda smo mi u potpunom kriminalizovanom društvu. Onda vam se izvinjavam. Onda je to način na koji treba da se ponašamo. Evo, mi ovde očekujemo odgovor. Da znamo, pa da onda raspustimo MUP. Nemojte onda da ganjate policajce da jure kriminalce, jer kriminalci vladaju. Očigledno, kriminalno ponašanje treba da bude vladajuće ponašanje.
Dakle, vi i ja se razlikujemo ili suštinski ili terminološki. Ali, nadam se da ćete mi razrešiti dilemu, jer ja neću odustati dok se ne prozove svako za koga je državni revizor, a ne ja kao poslanik SRS, našao da krši Zakon o javnim nabavkama, o budžetskom sistemu, Zakon o radu i nenamenski troši sredstva.
Tu raspravu sam počela upravo da bih čula odgovor i eventualno razrešila dileme, a umesto toga sam čula nešto što nisam rekla. Nadam se da ćemo u ovim danima koji predstoje politički korektno da dođemo konačno do odgovora... (Predsednik: Vreme, zahvaljujem.) Hvala.
Gospođo Đukić-Dejanović, gospođo Dragutinović, zaista mi je drago što se posle izvesnog vremena vidimo i nadam se da ćemo imati prilike da razmenimo različite koncepte i po ovim predloženim zakonskim predlozima.
Iskreno da vam kažem, zaista smo pokušavali da vas dozovemo neki dan u salu ovog parlamenta, kada je na dnevnom redu bio Predlog zakona o finansijskoj podršci porodicama sa decom. Saznali smo da ste imali tada kada smo mi raspravljali na tu temu, a niste bili tu, preča posla u smislu amandmana, pa niste mogli da budete u isto vreme na dva mesta.
Nećete zameriti ukoliko se mi ovog puta dotaknemo i tog dela rasprave zato što, čini nam se i prosto sam potpuno uverena, da ćete vi iz svoje profesorske perspektive, a mislim da ste na prvom mestu profesor pa onda sve ostalo, zaista nama pokušati da neke dileme razrešite.
Naravno, potpuno se slažem sa koncepcijom da svaki budžet odražava prioritete političke elite i u tome nema ničega nelegalnog ili nelegitimnog.
Vi ste na izborima osvojili određeni procenat glasova, SRS može samo da poštuje ljude koji su izrazili tu volju. Međutim, šta je sporno i ono oko čega mi ovde zaista vodimo raspravu već izvesno vreme jeste kako se budžetska sredstva troše. To je zapravo put kojim se ređe ide, rasprava u koju se tako lako ne ulazi zato što ta rasprava dovodi do onog suštinskog pitanja.
Svaki put pred kraj fiskalne godine, kada mi treba da narodu pokažemo da ćemo sa uspehom obezbediti život dostojan čoveka i da će taj narod zaista znati gde odlaze njihovi novci, koje imaju zaista u sve manjoj meri, mi ne možemo da damo makar dobar odgovor na sva ta pitanja, da razrešimo sve te dileme, iz jednog prostog razloga – mi sami ne znamo kako se troše budžetska sredstva.
Pazite, gospođo Dragutinović, paradoksa još većeg, kada saznamo kako se troše budžetska sredstva, o tome nema rasprave u parlamentu. To je ono za šta mislim da će sve kolege složiti da je potpuno neprihvatljivo. Dakle, uvertira, bez obzira da li je neka poslanička grupa predložila da se raspravlja o izveštaju revizora na način gde je izostavila hitno, pa se ta rasprava odlaže za mart, a možda će biti i 1. aprila, a možda neće uopšte biti.
Dakle, politička elita, vi ste, na vama je bila ta odgovornost da ovu raspravu o budžetu i budžetskim sredstvima upriličite na način da mi vidimo prvo kako se troše ta sredstva.
Šta je sa odgovornošću onih ljudi koji su u vlasti, a koji su definitivno, po nalazu revizora, na jako loš način trošili budžetska sredstva? Mi na osnovu izveštaja revizora takođe vidimo da su faktički privatizacioni fondovi nestali, a pokušavali smo da saznamo gde su privatizacioni fondovi i na koji način i gde su otišli. Pre ove rasprave o budžetu, i zaista mi je drago što ste vi sada tu, jer ću se zaista osvrnuti u okviru ove tačke na izveštaj revizora, jer mislim da je potpuno logična priča ukoliko na taj način govorim.
Vi bi trebalo nas da ubedite da će ceo ovaj paket sa predloženim budžetskim zakonom i pratećim budžetskim zakonima da se sprovodi. Mi sada vama kažemo da sumnjamo u verodostojnost toga. Zašto? Zato što smo ove godine konačno dobili materijalni dokaz da vlast nenamenski troši budžetska sredstva. Dakle, da vlast nenamenski troši novce koji dolaze iz dela osiromašene populacije, koja je u sve većem procentu. Zašto je to tako? Prvo i osnovno, vi gospođo Dragutinović, unutar svih ministarstava, dakle, ono što se zakonom predviđa jeste postojanje interne kontrole, imate 25 ministarstava, od toga samo pet ministarstava ima internu kontrolu. To građani Srbije treba da znaju.
Zašto je to tako? Ukoliko neko ima želju i ukoliko zaista neko želi da na pravi način upravlja našim finansijama, ono što bi trebalo da bude pretpostavka, makar svaka firma, svaka kuća to radi na sličan način, jeste interna kontrola utrošaka sredstava, poštovanje zakonskih procedura.
Ono što bi takođe građani trebalo da znaju, da od svih tih 25 ministarstava, samo Ministarstvo odbrane, dakle, finansija, rada i socijalne politike, omladine i sporta i Bezbednosna informativna agencija imaju internu kontrolu.
Koliko njih ima internu reviziju? Ja vam takođe kažem da je to zaista mali procenat u odnosu na ono što se očekuje od izvršnog operativnog organa koji bi trebalo da garantuje prvo svima nama, da mi imamo poverenje, da sredstva odnosno uloženi novci u svakodnevni život u Srbiji idu tamo gde treba. Dakle, to je prvo i osnovno.
Drugo, ono što takođe izveštaj revizora govori, a što je za nas takođe bio frapantan podatak, jesu dugovanja, odnosno da su javna preduzeća iz budžetskih sredstava zapravo povlačila izvesnu sumu novca, prema nalazu izveštaja revizora. Ja ne bih ovde da parafraziram, nego ću vam reći ovako - utvrđeno je da je iznos potraživanja državnih organa skoro 14 milijardi dinara, nepravilno klasifikovani i tu je verovatno kategoriju premijer Cvetković koristio, pošto se ta nepravilna klasifikacija i knjigovodstvene greške vrlo često ponavljaju, što je nama takođe potpuna nedoumica, da je suština Izveštaja revizora dakle knjigovodstvena greška, a nije.
Druga stavka koju je našao revizor jeste da nijedna pozajmica isplaćena iz budžeta i budžetske rezerve nije vraćena u roku predviđenom u zaključku Vlade, po osnovu kojih je odobrena, niti je vraćena do kraja 2008. godine.
Jedna od stavki, zbog zastarelosti nedostatka dokumentacije kojom se dokazuje osnovanost potraživanja, neusaglašenih iznosa sa dužnicima zbog objektivne nemogućnosti naplate istih, kao i zbog sudskog spora koji se vodio u vezi sa iskazanim potraživanjima, ukupan iznos od skoro 2.000.000.200 dinara, recimo sindikatu EPS-a 1.000.000.800 zastarela, neusaglašena, nedokumentovana i objektivno nenaplativa potraživanja po raznim osnovama.
Takođe, tu su ostala kratkoročna potraživanja koja čak i ne spadaju u tu kategoriju kratkoročnih potraživanja, to je negde oko 14 odnosno 15 milijardi dinara. Ono što je utvrđeno, nijedna pozajmica nije vraćena u skladu sa zaključcima Vlade odnosno ugovorenom roku do kraja budžetske godine u kojoj je pozajmica isplaćena. Pozajmljena sredstva nisu vraćena ni do kraja 2008. godine.
Osim toga, utvrđeno je da su vršene isplate novih pozajmica istim subjektima, iako ranije date pozajmice nisu vraćene. To je NIS, ŽTP, kao i isplata preostalog dela neisplaćene pozajmice nakon isteka roka za vraćanje određenog u zaključku Vlade.
Događaji nakon bilansnog stanja, takođe vrlo zanimljiva kategorija, utvrđeno da nijedna pozajmica iz sredstava za privatizaciju, sada dolazimo do onog početka mog izlaganja, u 2005. i 2006. godini u ukupnom iznosu od oko 15 milijardi dinara nije vraćena u skladu sa zaključcima Vlade, odnosno u ugovorenom roku do kraja budžetske godine u kojoj je pozajmica isplaćena, takođe nije vraćena ni do 31. decembra 2008. godine.
Posebno je značajna stvar koja se takođe vidi na osnovu Izveštaja revizora, tek samo za negde oko 9.000 budžetskih korisnika, s obzirom da nisu postojali resursi da se obuhvati budžet u celini, ali je takođe vrlo značajno da mi ovde na osnovu tog izveštaja revizora ne možemo da utvrdimo, odnosno potpuno je nejasno kako je Ministarstvo ekonomije sklapalo ugovore sa honorarcima vredne 18,5 miliona dinara?
Kako to da su, recimo, u Republičkoj direkciji za imovini svi zaposleni radili prekovremeno i po raznim osnovama primili izvanrednu cifru, to je negde preračunato u evrima 600.000 evra, radili toliko prekovremeno da to nijedan čovek ne može da izdrži?
Takođe, ne možemo da utvrdimo šta je to čime raspolaže država Srbija, a tiče se njene imovine, zbog toga što dokumentacija apsolutno ne odgovara kriterijumu, odnosno ne može da se uđe u trag šta je to što odgovara imovini. Onda, takođe, bez postupka javne nabavke i te javne nabavke su vrlo frapantna pozicija u ovom izveštaju revizora, ali primera radi Republička uprava za javne prihode je bez postupka javne nabavke nabavila bonove za gorivo vredne 110 miliona dinara.
To su tek samo neki od pokazatelja, prvo da je gospodin državni revizor jedan od najhrabrijih ljudi u Srbiji, zato što je smogao profesionalnu hrabrost i nismo sumnjali, kada smo čak i pričali o njegovom mandatu ovde, da će to taj gospodin da uradi i da zaista napravi i da revolucionarnu izjavu i kaže da budžetska sredstva niti su namenski trošena, da ne postoji pouzdana dokumentacija o utrošku budžetskih sredstava i kada pročitate sve te stotine stranica Izveštaja državnog revizora shvatate da ova vlast zaista i pojedini ljudi iz ove vlasti moraju da odgovaraju za nešto što se tiče i što se odnosi na kršenje zakona.
Volela bih da čujem odgovor da li je politička elita, da li je vlast u Srbiji izuzeta od odgovornosti, jer od tog odgovora zavise sva moja dalja pitanja.
Ono što jeste činjenično stanje, jeste da su naši fondovi ispražnjeni, da u Srbiji živi 700.000 siromašnih ljudi, 300.000 siromašne dece, gospođo Dragutinović, da u Srbiji skoro svaka treća porodica ima užasnih egzistencijalnih problema, da smo svi u riziku od socijalne i ekonomske sigurnosti.
Ono što nas zaista plaši, s obzirom na ovaj ekonomski, društveni i politički kontekst, jeste da se zadužujemo, da nećemo moći to da vratimo, da polako ali sigurno ulazimo u dužničko ropstvo.
Da sam počela sa ovom konstatacijom na početku, to je moje političko uverenje, vrlo verovatno da se ne bi složili sa tim, ali ovaj uvod koji sam dala, a tiče se Izveštaja državnog revizora, meni zaista daje za pravo da mislim na sledeći način – da u državi Srbiji ne postoji domaćinsko poslovanje.
Možda vi kao osoba i vaše ministarstvo i još određena ministarstva, nisu sva ministarstva se ponašala na način kako državi revizor govori o tome, uostalom ne možemo ni da znamo zato što je obuhvaćena tek samo jedna godina, ali ta činjenica što je obuhvaćena samo jedna godina dovoljno govori da elita, demokratska elita, koja je na vlasti, ne želi da građanima pokaže kako se troše njihova sredstva. Zašto? Zato što se redovno kupuje socijalni mir i aritmetički napravljena politička koalicija moći. To je jedini odgovor na pitanje.
Takođe smo, ja sam eto bilo dovoljno drska da kao poslanik, zamislite, radim svoju poslaničku obavezu, samo prateći, za mene najvažniji akt, kao što je Ustav Srbije i želeći da imam tu vrstu nadzora nad radom izvršnih organa u Srbiji, uputila vama pismo – gde su donacije?
Znamo da od 2000. godine u ovu zemlju je ušla pozamašna suma donacija i određenih bespovratnih pomoći. Vi ste, naravno, kao profesionalac od reputacije, meni pravovremeno odgovorili i uputili me, zamislite, na guvernera Narodne banke.
Više puta sam mu ponovila to pitanje i tražila da mi po pozicijama, pošto sva strana sredstva moraju da idu preko računa Narodne banke, da mi tačno i precizno navede – koje institucije, u kom vremenskom roku, u kom iznosu su dobile određene donacije, iz kojih zemalja i po kojim projektima, ako je moguće? Odgovor nikada nismo dobili.
To je još jedan od razloga koji nama daje puno pravo da sumnjamo da zapravo budžetima presipate iz šupljeg u prazno. Zaista se zadužujete svake godine u sve većem iznosu, reforme ne sprovodite već kupujete socijalni mir i sebi održavate samo poziciju vlasti ili poziciju moći.
Čini mi da vlast u Srbiji živi u potpunom paralelnom prostoru u kojem zaista ne postoji nikakav kontakt sa prosečnim građanima, sa čovekom koji treba da preživi jedan jedini mesec u državi Srbiji.
Dakle, njega apsolutno ne interesuje na koji način će vlast, koju je on na izborima odredio da mu donese život dostojan čoveka, to i uradi, ali on tu vrstu sigurnosti nema, žrtva je tranzicije, ne može da školuje svoju decu, ne može normalno da se leči. Zašto?
Zato što mi ovde u parlamentu, to je jedino mesto gde mi to možemo, neki mnogo umni ljudi pre nas su rekli da parlament, u odnosu na birokratiju i vlast, jedini može da pravi ovu vrstu kontrole. Neko mnogo pre nas je to ustanovio upravo zbog ovakvih vrsta zloupotreba, niti smo prva, niti smo poslednja zemlja koja ovo radi, ali je problem što redovno govorimo o tome, iznosimo konkretne dokaze. Možete da sumnjate ukoliko dolaze iz redova SRS, ali ako kaže to državni revizor, šta je sa odgovornošću.
Ukoliko postoji činjenica da se izveštaj revizije na ovakav način napravi 2009. godine, onda je to dovoljan razlog da kažemo da vi želite zapravo da sakrijete način poslovanja Vlade, jer da nije tako imali bismo izveštaj revizora za svaku godinu i tačno bismo znali zašto je to važno.
Opozicija nije tu da bi politikantski kritikovala sve bez argumenata, opozicija je tu kontrolni mehanizam, da bi svima nama, na prvom mestu, u jednoj državi bilo bolje.
Godinama govorimo da je revizija neophodna zbog transparentnog poslovanja, jer 2000. godine sve ste nas ubedili da transparentnost ulazi u Srbiju. Mi je ne vidimo. Kada je 2009. godine to došlo kao transparentni deo trošenja budžetskih sredstava, izvinite, ali ako od mene kao običnog građanina tražite svakim danom sve više i iz novčanika svakim danom na sve veći broj šaltera plaćam i svakim danom su meni mnoga sredstva u raznim prodavnicama nedostupna i imam problem da prehranim porodicu, jer članovi porodice ostaju bez posla svakog dana, onda i te kako imam pravo da vas pitam šta je sa mojim novcem i ko će da odgovora za nenamensko trošenje sredstava, za aljkavu evidenciju, za zaduživanje kome meni čini se, kao običnom građaninu, izgleda u perspektivi kao dužničko ropstvo.
Vi ste jednom prilikom kada smo govorili na temu rebalansa budžeta rekli naravno da se država zadužuje u periodu krize, jeste i to će vam svako reći da je to normalna logika, nema ničeg spornog u tome. Recite mi gde je privredna aktivnost ove države, koliko je ljudi zaposleno, hoćemo li moći penzionerima da obezbedimo penzije.
Mi sada ovde raspravljamo o konceptima sa penzionim sistemom, šta je sa penzionim fondovima? Ko je te novce uzeo? Gde su ti novci nestali?
Znači, država preuzima i određene obaveze, ne možete odjednom menjati sistem kako određena država već decenijama funkcioniše. Šta je sa privatizacionim fondovima? Šta je sa lošom privatizacijom, šta je sa otimačinom. Srbijom upravlja desetak ljudi. Srbija ima svoje gazde. To je film koji se nama odvija pred očima svaki put kada pokušavamo da pričamo na slične teme.
Ono što je takođe još jedna činjenica, ova druga tačka dnevnog reda govori o tom drugom programskom zajmu koji je, ispravićete me ukoliko grešim, 70,8 miliona evra u jednoj tranši vučenja. Potpuno mi je jasno iz obrazloženja gde bi trebalo da idu ta sredstva.
Verujem da su ovo vrlo nezgodna pitanja i da kao osoba ne možete dati odgovore na sva ta pitanja i da bi tu trebalo da sedi celokupna Vlada, samo govorim iz perspektive prosečnog života u Srbiji. Jedino me to interesuje.
Dakle, uopšte me ne interesuju ekonomske kategorije iz određenih naučnih publikacija, samo me interesuje na koji način, na kraju, to ni građane ne interesuje, ne možemo da vodimo ovde intelektualnu raspravu, prvo bih to volela, ali naprosto mi ovde svojim angažmanom moramo da dovedemo normalan život, dostojan čoveka u Srbiji. Mi to nemamo, u Srbiji se sve teže živi.
Opet vam kažem, 300 hiljade je siromašne dece. Ta deca sanjaju o mesu, o voću, o slatkišima, o odeći, o obući. Ta deca nemaju pravo na život dostojan čoveka i nema sredine u Srbiji koja nema tu vrstu problema. Gde su stara lica, gde su invalidna lica, gde su ostale ranjive kategorije stanovništva? Sve ovo govorim zato što znam da je vama izvanredno teško da se nosite sa svim tim.
Takođe, potpuno sam svesna činjenice da niste odgovorni za stanje koje ste zatekli, ali ste preuzeli vrlo odgovoran posao i treba da ponudite najbolji mogući odgovor u ovakvom vremenu. Zaista mi se čini da treba da ličite na čarobnjaka sa početka vašeg mandata da biste napravili tu vrstu magije ali, gospođo Dragutinović, jedna od vrlo značajnih profesionalnih stvari jeste povući pitanje odgovornosti. Ovaj narod mora da zna ko ga je doveo u ovu situaciju.
Ti roditelji moraju da znaju ko je njihovoj deci oduzeo život kakav imaju ostali mališani, ko je njihovoj deci oduzeo mogućnost da jedu voće, da se leče, da normalno žive. Dakle, pitanje odgovornosti je jako značajno.
S druge strane, koliko govorimo već o nečemu što bi trebalo da bude motivisanje razvoja i privatnog sektora i otvaranje sve većeg broja radnih mesta, zapošljavanje sve većeg broja i procenata žrtava tranzicije, jer vrlo je teško, a mislim da ćemo uskoro dobiti i tu sliku, naprosto da imamo i precizan podatak, kada sa tržišta rada dođe precizan podatak, kada dođe konkretna činjenica da ljudi posle 35 odnosno 45 godine najčešće ostaju bez posla, ko će njih da primi?
Naravno, poslodavci takvi kakvi su najčešće ucenjuju na najrazličitije moguće načine. Jedan od načina je da nema bolovanja, nema odmora, radite prekovremene sate, postajete mali rob sa tendencijom da ne postajete nikad veliki, jer to ne možete ni da doživite.
Ono što je takođe činjenica jeste vrlo značajno opet za nas na koji način ova država misli da pospeši sve te domaće firme koje bi trebalo da po određenim investicijama rade u državi Srbiji, pa tako, na kraju, sistemom olimpijskih krugova, dođe do porodice koja će moći da prehrani svoju decu.
Imamo od 8. decembra 2009. godine jedan vrlo zanimljiv presek ko u Srbiji gradi kada se dobiju ti novci za određene infrastrukturne radove.
Gospođo Dragutinović, ono što je frapantna činjenica, da ne grade domaće firme nego to uglavnom rade strane firme. Domaće retke, opet one koje su po volji određenih elita, uđu u mogućnost da mogu nešto da zarade.
Da opet ne bih parafrazirala, primera radi: rekonstruisanje Požeške ulice u Beogradu dobila je austrijska firma "Sviterski". Da idemo sledećom logikom, na koji način je ova austrijska firma je dobila posao i ko je za koji menadžerski procenat obećao ovoj firmi posao, dakle, to je taj princip odgovornosti.
Dalje, ono što je takođe vrlo značajno a tiče se, recimo, izgradnje mosta na Adi, koji je poveren austrijskoj firmi "Por", rekonstrukciju mosta Gazela, koja će koštati oko 50 miliona evra radi austrijski "Štrabak", dok je izgradnja mosta kod Beške, investicija vredna preko tri milijarde dinara, poverena austrijskoj kompaniji "Alpina".
Pazite, ovo je zaista tragikomična situacija. S jedne strane, kažete nam da pozajmljujemo sredstva kako bismo ulagali u privredno okruženje, kako bismo na neki način doprineli BDP, da udeo privatnog sektora bude, ukoliko sam dobro razumela u obrazloženju, do 2010. godine preko 60%. Objasnite kako?
Možda imate najbolju nameru, ali u određenim institucijama, to je sistem odgovornosti, postoje ljudi koji menadžerski razmišljaju, koji kažu da za posao vredan 50 miliona evra nameštanje oglasa košta toliko za njihove buđelare i to građani Srbije treba da znaju, da njih neko redovno potkrada i da zato domaće firme ne mogu da dobiju poslove, a ne obrazloženje, kakvo imamo prilike da čujemo, da naše firme po određenim standardima ne odgovaraju. Kako su mogle tolike godine da odgovaraju, a sada odjednom ne?
Srbiju su, gospođo Dragutinović, i pored vaše ogromne volje da dovedete stvari u normalu, upropastili menadžeri koji rade za strane kompanije, lobisti koji rade za briselsku administraciju, jer im je značajniji bio procenat, odnosno iznos na njihovim bankarski računima, nego život građana Srbije i to jedina istina.
Ono što smo imali prilike takođe u ovoj analizi da pročitamo, u Privrednoj komori Srbije, po rečima Gorana Rodića, izračunali su da država samo na ovim poslovima koje sam pomenula gubi oko 25 miliona evra. Hajde da preračunamo koliko finansijske podrške roditeljima sa decom može iz ovih sredstava da se da. Ko će da snosi odgovornost za ovo? Ili ćemo redovno da govorimo o jednoj te istoj stvari i da nas narod na ulicama pita – ko je odgovarao za tako nešto?
Ko odgovara, recimo, ako jednoj lobističkoj grupi okupljenoj oko tamo nekog senatora, koji je inače optužen za korupciju, da užasnu svotu novca i sklopi jako loš ugovor za državu Srbiju?
Kada smo zatražili tu vrstu ugovora za lobiranje, što naravno jeste legitiman čin i treba da se lobira za ovu državu, dobili smo odgovor da je to strogo poverljivo.
Zašto je to strogo poverljivo, šta se to krije od nas? Ne traže to poslanici sebe radi. Poslanici to traže zbog naroda.
Ako smo ovde svakodnevno pod lupom naroda, budite uvereni da ćemo vlast svakodnevno pod žešću lupu da stavljamo, dok ne bude prvi odgovarao.
Takođe, ono što bi građani Srbije trebalo da znaju jeste upravo taj ugovor o kojem smo govorili, a odnosi se na lobiranje za državu Srbiju, zaveden u Ministarstvu pravde pod brojem 5933. To je ugovor sa vlasnikom konsultantske kuće Milanom Petrovićem, glavnim sakupljačem novca Roda Blagojevića. Da vas podsetim, to je bivši guverner države Ilinois, koji je inače bio optužen za pokušaj prodaje senatorskog mesta koje pripada toj državi.
Ono što je ovde više nego evidentno jeste da nismo uspeli da dobijemo, nego se vrlo brzo stvar zataškala, a mi je opet vadimo na površinu, jeste o kakvom se zapravo ugovoru radi, zato što je država iz budžeta, od novca svih nas, dala izvanredna sredstva ovoj kući, a da mi pri tom ne znamo na koji način su ta sredstva utrošena i to ću vam sada reći. Dve glavne filijale za ovaj posao su, pored pomenute firme ilinojskog lobiste Milana Petrovića, još jedna firma „Ponit stratedžis“, koje zajedno Srbiju koštaju 145.000 dolara svakog meseca ili milion 740.000 dolara godišnje.
(Predsednik: Vreme.) Završavam rečenicu, hvala na upozorenju.
Preko ovih agencija, a tu su i druge firme, koje je nemoguće kao po običaju naći na internetu, ono što je takođe vrlo značajno jeste da je taj ugovor sa pomenutom firmom potpisala Tamara Stojčević, generalna sekretarka Vlade RS, 30. aprila ove godine.
Ono što je takođe vrlo značajno jeste da mi nikada nećemo saznati na šta se troše ovako značajna sredstva, jer nismo dobili ugovor na uvid. Ugovor je klasifikovan kao strogo poverljiv.
Priznaćete da u svetlu svetske ekonomske krize, odnosno meni na prvom mestu svetske finansijske krize, kada gledate da uštedite od svih ovih kategorija, pa tako i od porodica sa decom, ovo je vrlo značajna stavka o kojoj bi trebalo, kao i o izveštaju revizora, završavam misao, da se raspravlja baš ovde, a od vas kao odgovorne osobe i profesionalca zaista očekujem da inicirate pitanje odgovornosti za sve ovo o čemu sam govorila.