Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/9426">Vladimir Orlić</a>

Vladimir Orlić

Srpska napredna stranka

Govori

Hvala, gospođo predsednice.
Vrlo ću kratko. Pozivam da se amandman ne prihvati iz jednostavnog razloga što očigledno ni sam predlagač nije previše zainteresovan za njega. To se moglo primetiti iz diskusije koju smo slušali sada. Dakle, pošto ove amandmane neki izgleda i dalje doživljavaju pre svega kao priliku da sebi obezbede malo prostora da pred kamerama pričaju o SNS, o nekakvom političkom nasilju itd.
U isto vreme bih želeo da kažem da je to neprihvatljivo kao princip, pa u tom smislu da kad god se dešava ovako nešto, mi reagujemo na jedini mogući način, zgražavanjem sa svoje strane i da ne prihvatamo ovako tužne izgovore za nastup poslanika. Hvala.
Hvala lepo.
Pozivam da se ne prihvati, između ostalog, i zato što Vlada apsolutno nije kontradiktorna, nego je poslanik, pošto je u odgovoru Vlade upućenom da se malo konsultuje odgovor na neki drugi amandman, pročitao pogrešno obrazloženje. Da je pročitao pravo obrazloženje, odnosno na amandman istih predlagača na član 15, video bi da tamo lepo piše da su ove grupe i predviđene sa dobrim razlogom, a to je zato što je pred njima jedan važan zadatak, a to je da se bave individualnim planom zaštite.
Dakle, to je odgovor, a ne ono što je on pročitao. Mada i ovaj nedostatak pažnje ne treba shvatiti doslovno. On je svakako, kao još nešto što smo imali prilike da vidimo danas, nadam se samo dva puta i nikada više tokom ove današnje rasprave, jer ona to ne zaslužuje, pokušaj da se malo iskoristi vreme. Opet, treba to razumeti, nekima je neophodno da iskoriste svaku sekundu u TV prenosu, s obzirom da im je izgleda propala kandidatura za zajedničkog…
Da, da, ja sam upravo i završio. Dakle, oni koji imaju potrebu da se malo reklamiraju…
Hvala, gospodine predsedavajući.
Bilo je ovde mnogo ponašanja koje je zaista zahtevalo da se podsetimo sadržaja Poslovnika, ja razumem sve teškoće.
Ja sam hteo ovom prilikom da pozovem na član 112, da čisto obratimo pažnju na njega. Ovog shvatite kao svojevrstan predlog, jer očigledno je atmosfera došla do tačke da neko očigledno želi samo da uzurpira sednicu, da zloupotrebljava pravo na povredu Poslovnika, na reklamiranje na isto i da iznova i iznova priča nešto što samo njega zanima, što nikakve veze ni sa dnevnim redom nema, ni sa onim što se na sednici dešava, niti ima razloga za bilo kakvu reakciju ove vrste. Neki ljudi se očigledno javljaju samo zato što ne mogu da odole da se pridruže raspravi kada se dešava. Eto, jednostavno tako. I kada neko razgovara sa nekim drugim osećaju strašnu potrebu da podignu Poslovnik, da bi oni, eto, kazali nešto. Primetio sam, gospodine predsedavajući, da ste se u jednom trenutku nasmejali, s pravom.
Ovo ovakvo ponašanje je mene podsetilo na jednu scenu iz popularnog programa, mislim da se krajem 80-ih davao na Televiziji Sarajevo, reč je o emisiji „Top lista nadrealista“ i bila je tu jedna čuvena replika koja glasi: „Bojim se da te nisam ništa pitao“. Ne znam zašto mi je to palo na pamet kada sam primetio da se neki javljaju kako se javljaju. Možda ne bi bilo loše da odmorimo par sekundi, pa da radimo, ja ne tražim da glasamo, nego prosto da radimo. Ima nas kojima se radi, nismo svi ovde Obradović, ima ovde i narodnih poslanika. Hvala.
Hvala gospodine predsedavajući, neka bude po amandmanu. Ako ovo znači da smo izašli iz kruga upornog reklamiranja Poslovnika, pozdravljam sa svoje strane.
Dakle, ako se još uvek neko u ovoj sali seća o čemu je bilo reči, amandmanom je predloženo da se izbrišu neka tri stava, međutim, istim amandmanom je ostavljen 4. stava u predloženom članu zakona. To je jedna odlična prilika da uočimo razliku u odnosu prema radu onih koji uporno pričaju da bi pričali i onih koje zanima šta je sadržaj zakona i onih kojima je stalo da taj zakon bude dobar i onima kojima nije teško da čitaju, a nekima je teško da čitaju ne zakon, nego jedan Poslovnik ovde pola godine.
No, ko što kaže mudrost, lenjost je gora od bolesti i treba to imati na umu. Nije to dobro iz više razloga. Ne može neko da predloži brisanje tri stava, a da ostavi 4. stav u kome se pojmovi koje hoće da obriše i dalje zadržavaju. Tako se ne prave zakoni. Tako se ne pravi sistem. To nema veze ni sa državom ni sa bilo čim uređenim, ali ne čudi, dame i gospodo, zato što dolazi od onih koji ne p od politike nemaju. I, koje su podržavali svi oni koji su se s njima zdušno javljali da reklamiraju Poslovnik da bi se malo za direktan prenos slikali.
Ako pitate koji, mislim da je to više nego jasno. Svi oni koji sada sa krupnim očima čekaju priliku na repliku, ali taj film nećete gledati. Hvala vam.
Hvala, gospodine predsedavajući, pominjanje stranke.
Opet mi slušamo raznorazne rasprave u kojima se pominje SNS, u kojima se nešto kritikuje, umesto da se obrazlaže ono što se predložilo. Naravno, jasno, jedan od razloga je tu to što nema šta da se kaže. Kad neko predloži da obriše član 24, a posle ne može da pronađe ništa sporno u sadržaju člana 24, jasno je šta je predstavljalo uopšte podnošenje amandmana, priliku da se dva minuta ovde malo opet priča o SNS.
Stručni osvrt na ovaj amandman dala je ministarka i tu zaista nemam šta da dodam. Želim samo da još jednom skrenem pažnju svih koji sve ovo gledaju preko direktnog prenosa, kakva je razlika između onih koji se ovim poslom bave diletantski i onih kojima je do nečega stalo i koje sadržaj zanima? Razlika se npr. ogleda u tome što mi nikada nećemo kao oni kojima je opsesija da pominju SNS da predložimo da se nešto izbaci, a da onda ovde obrazlažemo kako je to dobro. Ali, problem je šta? Što SNS to nije uradila juče. Znači, dobro je, ali hoće da ga izbaci. Ako ćemo iskreno, ne zna ni taj čovek sam šta hoće.
To što je dobro predlaže SNS. To što je dobro, potpuno je u duhu svega drugog dobrog što je uradila u ovoj sali, ali ne samo u ovoj sali, SNS. To što je dobro SNS će izglasati za neki dan, a oni koji imaju problem sa tim da očigledno neće uspeti da budu zajednički kandidati opozicije na nekim izborima koji ih sada najviše zanimaju, žalim slučaj, ali mislim da bi trebalo da tu frustraciju rešavaju na nekom drugom mestu. Ipak je ovo Narodna skupština. Hvala.
Hvala gospodine predsedavajući.
Pa da, kao i malopre, šteta što pauze ne utiču onako kako bi trebalo da utiču na narodne poslanike. Opet mi slušamo o SNS od strane onoga ko bi trebalo da obrazloži svoj amandman, i opet taj koji obrazlaže svoj amandman predlaže da se nešto obriše, a onda u obrazloženju kaže, mada to je dobro, samo nas zanima zašto nije ranije. Sve u svemu, kada se podvuče crta, opet kao i pre ove pauze, opet kao i, sada već teško izbrojati koliko puta u ovoj sali, jedan nastup u stilu – živ mi Todor, da se čuje govor.
Zašto neko ima potrebu da priča toliko o SNS, ja mislim da je više nego jasno, zato što se nada da će tako biti nešto više važniji, nešto interesantniji, da će privući pažnju javnosti. Ali to su sve pogrešni načini. Ako neko želi da zavredi pažnju sa razlogom, sa osnovom, treba da predloži nešto dobro, nešto korisno, nešto što će konstruktivno doprineti zakonu. Ako ima potrebu samo da kritikuje da bi se za njega čulo, pa da od toga posle pravi neke video klipove i da ih reklamira po društvenim mrežama, možda ste to čak i videli, plaćaju sada reklame dan i noć, da bi se sam sebi divio. To je neka potreba koju treba da rešava interno, sam sa sobom, možda kod kuće kada vežba nastupe pred ogledalom, ali to nije nešto što treba da radi na osnovu minutaže dobijene u Narodnoj skupštini. To nije nešto što treba da radi na osnov bilo kakvog poverenja dobijenog za rad u Narodnoj skupštini.
To je dame i gospodo, jedan jeftini populizam u pokušaju. Kažem, u pokušaju, zato što mu ne uspeva da deluje popularno, uspeva mu da deluje beskonačno jeftino. I, mnogo sreće na onim izborima koje tako željno očekuje, iako se nudi ostalima, praktično ko na tacni, govorio je da se stavlja na raspolaganje, bojim se da od svega toga, mrka kapa. Hvala lepo.
Hvala gospodine predsedavajući.
Naravno, opet pominjanje stranke i to je vrlo jasan razumljiv osnov. On proističe iz Poslovnika, kada ja ne pomenem niti stranku niti ime, iz prostog razloga što ih smatram potpuno politički relevantnim, pa dobiju priliku da govore, nemam ništa protiv. Mi smo davno rekli – što više bude prilike za neke ljude da govore ovde, biće jasnije koliko šta imaju, odnosno koliko šta nemaju da ponude.
Tako da, što se nas tiče, nama apsolutno odgovara svaka sekunda koju dobiju, samo je šteta ne zbog nas ili njih, nego zbog ove zemlje i zbog ovih građana da troše to vreme na besmislene rasprava koje im neće koristiti. Naprotiv, kao što rekoh njima škode.
No, svako nek koristi svoje vreme kako ume. To što kaže da ga ima malo, to je prosto posledica nekog rezultata na nekim izborima. Na to može da se ljudi svako sam na sebe, ako će da se ljuti.
Tragedija je što to vreme, koliko god ga imali, ne umeju da iskoriste. Kada to kažem, mislim na dobar, konstruktivan kvalitetan način, nego ga koriste za bezuspešne pokušaje reklame.
Pominjali smo i one video klipove, sećate se toga, mislim da je jedan od bolje finansiranih u tom reklamiranju klip u kome neko sam sebe naziva virusom. Bio sam u sali kada se to dogodilo i to sam pozdravio. Rekao sam da nemam ništa protiv, slobodno neka kvalifikuju određeni ovde sebe sami na taj način. Samo da ne bude nikakvih nedoumica, iako neki sebe doživljavaju kao neki strašan i opasan virus, možda kao neku ebolu ili nešto slično.
Činjenica da je plafon domašaj nekih ljudi, stomačni virus neprijatnost koja ne traži medikamente, već samo traži da se vodi računa o higijeni, mislim da je i to određeni zaključak. Hvala.
Hvala gospodine predsedavajući.
Da, opet stranka. Ovo već postaje nešto konstruktivnije nego što je bilo, pa ću da prilagodim reakciju u tom smislu. Dakle, lepo je što se neke stvari pohvaljuju, jer zaslužuju da budu pohvaljene. S te strane u redu.
Konstantan problem sa matematikom u brojanju nekih godina, brojanju mandata, ajde to ćemo i da oprostimo. Umeli smo mi ovde da pokažemo širinu i toleranciju i za mnogo veće propuste. Koliko neko dobro računa neka ostane samo na njemu.
Nema sve što je ovde sada kazano baš nikakve veze sa odnosom prema pitanjima porodične zaštite, apsolutno nikakve. To je opet jedna prilika da se malo široko priča, ali šteta je što ne bude bar malo potkrepljena nekim znanjem, nečim što stoji iza toga, nečim što može da ga potkrepi.
Kada je obrazlagao ovaj amandman pismeno predlagač je naveo da mu nije jasno o kom je tu ministarstvu uopšte reč. Naveo je da je to neko ministarstvo koje izgleda uopšte ne postoji pa zato planira da ga izbaci iz teksta zakona.
Danas nam govori da možda ima neku ideju, ali zamera na imenu. Da se mi razumemo, pitanje porodične zaštite jeste regulisano kroz Zakon o ministarstvima, ali baš kao i Poslovnik treba poslanike da ne mrzi da se bave svojim poslom, pa treba da ne mrzi nekoga da uzme malo i da pročita neke zakone, npr. baš Zakon o ministarstvima. Samo mala pomoć sa moje strane.
Mislim da se u članu 16. upravo nalazi termin – porodično pravna zaštita. Koje ministarstvo je tretirano u tom članu ostaviću onima koji imaju hroničnu potrebu da budu glasni da istraže sami. Hvala lepo.
(Boško Obradović, s mesta: Replika.)
Hvala, gospodine predsedavajući.
Da, ponovo replika. Zanimljiva scena. Nisam hteo da intervenišem, dozvolili smo mi da iskoristi, onaj ko je imao tu žarku želju da nešto ovde sada kaže, da iskoristi to vreme koje ima. Kao što smo rekli, nije loše da priča, da ga ljudi čuju, da se ljudi malo i zabave. Ne mora atmosfera iz Skupštine da bude samo sumorna, poput one kakvu smo, na žalost, imali u petak. Može malo i gledalac da da sebi oduška, na primer, kada sluša nešto poput onoga malo pre.
Pominjala se SNS i uz nju još kojekakve druge stranke, stranke bivšeg režima, bar u dve varijante i nek DOS i neki bivši predsednik. Nije baš načisto sam sa sobom, onaj ko ih je pominjao, šta je hteo da kaže. Nešto ih je kao kritikovao, pokušavajući da ih poveže sa SNS, mada ih je hvalio. Onda je pričao – pa, pohvalite dobre i lepe stvari. Zašto? Mislim da je više nego jasno.
Mi ovde imamo jednu tešku krizu identiteta. Neko ko želi da bude kritičar svih režima, od 2000. godine do 2012, a danas da kritikuje SNS, ima problem kako da objasni sam sebi, da kritikuje te DOS-ove i te neke druge stranke i te bivše predsednike, koji su ga samog napravili, čiji je politički relikt. I onaj problem, ona konfuzija sa tih pet godina, koje stalno pominje, sad mi je jasno. Od prilike negde u to vreme stigao je i neki prvi novac da se napravi neka stranka od nečega što je nekada bio pokret časnih ljudi, a što je jedan čovek potpuno personalizovao da bi imao kroz šta i sa kim da se divi sam sebi.
E, taj čovek kog je napravila ta stranka koju je pominjao malopre i taj čovek kog je napravio taj bivši predsednik Republike kojeg je pominjao malopre, tada je, negde otprilike pre pet godina od današnjeg dana, dobio prvi veliki novac, prvi štampani materijal da ga kači po Beogradu i tada, sećamo se toga svi dobro, nije smeo ni rečju da ih pomene. Danas sa njima deli neke bine, ali danas neće dobiti njihovu podršku ni za šta, zbog čega žalim. Hvala.
Hvala, gospodine predsedavajući. Biće kratko.
Dakle, pozivam da se ne usvoji iz razloga što je ovo apsolutno nezadovoljavajućeg kvaliteta, kao predlog, i zbog tehničkih grešaka kojih ima poprilično puno, ali i zbog logičkih problema kojih, nažalost, takođe ima više. Prosto je teško početi. Da li ovaj predlog podrazumeva da ovaj savet ima predsednika ili predstavnika, iz ovog predloga apsolutno nije jasno. Dalje, da imaju neku ulogu državni organi i udruženja čija je delatnost povezana sa nasiljem. Nije povezana delatnost s nasiljem, nego sa sprečavanjem nasilja. Nije to ni najveći problem.
Državni organi i ta udruženja, ukupno devet članova, po predlogu sa zajedničke zbirne liste, devet imena, a onda se kaže da ta udruženja daju predloge lista sa po dva imena i na kraju imamo ukupno devet ispred državnih organa. Možda ne bi bilo loše s više pažnje praviti predloge amandmana, a u principu i raditi sve što se radi u Narodnoj skupštini. Ovo je, na moju veliku žalost, potpuno neupotrebljivo. Hvala.
Hvala, gospodine predsedavajući.
Pošto sam vama obećao da će biti kratko, daću svoj maksimum da tako i bude.
Na temu pominjanja mene lično i neke uvrede, šta li, što sam pominjao logičke probleme. Ja to zaista mislim. Ako nekog vređa, moram samo da napomenem, onda bi trebalo da vodi više računa o tome šta piše i šta nam ovde predlaže.
Sada ću da obrazložim. U predlogu amandmana kaže predlagač – savet ima devet članova i oni se utvrđuju na osnovu liste kandidata koju daju državni organi i udruženja, pa onda nabraja listu od devet organa i udruženja. Znači, jedna zajednička lista, a onda kažu – udruženja daju predlog liste sa dva predloga. Šta je sad to? Već totalna konfuzija i veliki problemi, da bi nakon sveta toga rekao – i onda se bira devet na predlog državnih organa. Devet u totalu, devet predložimo, a i dva predložimo u isto vreme. Dve različite strane predlažu, na kraju samo jedna daje predlog za svih devet. Ako ovo nije logički problem za nekoga, pa mislim da je to tek onda veliki problem. Hvala lepo.
Hvala, gospodine predsedavajući.
Dve stvari. Prvo, pozivam da se ne prihvati zato što pričamo o ozbiljnim stvarima i zaista teškom delu, a predlagač amandmana je predložio svojim amandmanom da se smanje kazne, ali to nije rekao. Pričao je o svemu drugom osim o sopstvenom predlogu.
Znači, prvo neprikladno, drugo degutantno, treće sam predlog, ne znam šta da kažem. Dovoljno da zaključim da se ne prihvati iz razloga što piše to što piše.
Druga stvar, sve što se čuje kao obrazloženje, a i to ću morati da prokomentarišem jer raspravljamo o obrazloženjima i pisanim i usmenim. Apsolutno nikakve veze ni sa čim nema. Vrlo je neumesno, recimo, na ovom pitanju, baš kao što je bilo neumesno i na onom prethodnom zakonu praviti priče, Ko će da zaštiti nekoga Srbiju ili Evropu od migrantske krize, strašni faktor, poput čoveka koji je govorio malopre.
A iza praznih reči obično stoji šta? Verovatno neka dodatna praznina. Čini mi se da svaki put kad ga čujem, našalićemo se malo, već smo se danas i našalili, je li tako, setim se jednog drugog popularnog programa u kom je bila jedna čuvena rečenica, što bi rekli naši stari – bolje znati mnogo i često, nego ne znati ništa, povremeno nikad koje kude. Kad god čujem predlagača amandmana meni ona padne napamet, stvarno ne znam zašto.