Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/9719">Dušan Marić</a>

Dušan Marić

Srpska napredna stranka

Govori

Mi iz SRS podržavamo amandman kolega iz DSS. Želim da ukažem na jednu vrlo bitnu činjenicu koje se dotakao i gospodin Paja Momčilov. Mi sada raspravljamo o izmenama Zakona o zdravstvenoj zaštiti koji je usvojen 2005. godine. Po tom zakonu zdravstveni centri u Srbiji su do 10. decembra 2010. godine potpadali pod nadležnost Ministarstva zdravlja Republike Srbije i Republike Srbije. Po tom zakonu, koji je još uvek na snazi, 11. decembra nadležnost su trebale i morale da preuzmu lokalne samouprave.
Mi ćemo ovu obavezu staviti izvan snage najranije u sredu. U sredu je, kao što znate, 22. decembar. Sada se postavlja jedno, verujte mi, izuzetno značajno pitanje – šta je sa ovih 12 dana? Dvanaest dana pravnog vakuuma. Šta je sa pravnim položajem zdravstvenih centara i domova zdravlja od 10. decembra do 22. decembra? Domovi zdravlja po zakonu danas, juče i sutra rade poluilegalno, izvan bilo kakvog zakonskog okvira.
Ovo pitanje sam dotakao iz razloga što želim da postavim pitanje ministru, a ministar nažalost nije ovde, kako se to moglo dogoditi? Zašto se to dogodilo? Zašto se ovaj predlog zakona nije u skupštinskoj proceduri našao pre mesec ili dva dana, odnosno koji su to poslovi kojima se Ministarstvo zdravlja bavilo u prethodna dva meseca, a koji su važniji od toga da se obezbedi da zdravstveni centri u Srbiji rade po zakonu, u zakonskim okvirima?
Šalje se jedna poruka da Ministarstvu zdravlja i Vladi Srbije nije stalo do poštovanja zakona koje je sama predložila. Postavlja se na kraju jedno suštinsko pitanje – ako Vlada i Ministarstvo zdravlja ne poštuju sopstvene zakone, kako se može očekivati da ih poštuju građani Srbije?
Dame i gospodo narodni poslanici, da ne bi bilo zabune u javnosti, posebno među ljudima u Velikoj Plani pri zapošljavanju ova tri lekara, moram da istaknem ove dve činjenice.
Dom zdravlja u Velikoj Plani, u skladu sa zakonom i u skladu sa predviđenom procedurom, uputio je zahtev za zapošljavanje tri lekara i za zapošljavanje jednog pedijatra u zdravstvenoj stanici u Lozoviku. Svi predstavnici Vlade s kojima smo po tom pitanju i o tom pitanju razgovarali složili su se da je u pitanju jedan ozbiljan zahtev i da ga treba urgentno rešiti. Međutim, problem je što se to ne rešava.
Jednostavno, kada nema dobre volje, onda se uvek može naći neki proceduralni, administrativni izgovor da se rešavanje takvog pitanja odloži. Nadam se da će ministar uvažiti činjenice i da će kadrovskim planom za 2011. godinu odrediti rešavanje ovog problema.
Moram da se osvrnem na još jednu činjenicu. U polemici sa gospodinom Pajom Momčilovim o ovom predlogu zakona, ministar je govorio o mašinama za zračenje. To me je povuklo da se osvrnem na jednu sinoćnu emisiju na televiziji o alarmantnom stanju u oblasti dijagnostike uz pomoć radioloških aparata.
Ako može samo još jedna rečenica. Gospodin ministar je propustio da odgovori na jedno suštinsko pitanje u vezi ovog zakona – zašto o ovom predlogu zakona raspravljamo danas izvan zakonskog roka? Zašto su domovi zdravlja u Srbiji i zdravstveni centri u pravnom vakuumu? Ovaj predlog zakona je u Skupštinu trebalo da dođe pre 10. decembra.
Dame i gospodo, ukoliko Srbija ima nameru da poštuje ovaj sporazum o izručenju sa Hrvatskom, Srbija će narednih godina morati Republici Hrvatskoj da izruči najmanje nekoliko stotina svojih građana, Srba iz Republike…
Dobro. Zaista volim da čujem objašnjenje od mojih prethodnika, koji su govorili više od sat vremena na ovu temu, nije opomenut. Tek sam počeo svoju diskusiju, ali izgleda sam preplaćen na to da budem opominjan.
Hvala. Suština je da će pravosudni sistem Republike Srbije usvajanjem ovog zakona biti upućen na saradnju sa pravosudnim sistemom Republike Hrvatske. Vreme koje mi je na raspolaganju ću iskoristiti da pravosudne organe naše države upozorim, da im skrenem pažnju s kakvim pravosudnim sistemom imaju posla.
To ću učiniti na sledećim primerima. Željko Knežević iz Oćuna kod Knina, osuđen u Hrvatskoj na 20 godina zatvora, u odsustvu…
Gospođo Čomić, koliko poznajem ćirilično pismo i srpski jezik, ovde se govori o izručenju državljana Republike Srbije Republici Hrvatskoj, državljana koji su počinili krivična dela i obrnuto, izručenje državljana Hrvatske pravosudnim državnim organima Republike Srbije, koji su počinili krivična dela.
Mislim da imam pravo, nakon sat i po vremena izlaganja mojih prethodnika, da govorim o pravnom sistemu Republike Hrvatske, da govorim o primerima kako je hrvatsko pravosuđe postupalo prema ljudima koji su državljani Republike Srbije…
Gospođo Čomić, jednostavno želim da upozorim kako će se usvajanje ovog zakona, tj. kako može da se odrazi na pravnu sigurnost državljana Republike Srbije, posebno na pravnu sigurnost državljana Republike Srbije koji su poreklom sa prostora Republike Hrvatske. Ako mi dozvolite.
Znači, govoriću samo o već presuđenim slučajevima, znači, neću spekulisati.
Meni nije jasno, kako jedna država može sa drugom državom da potpiše sporazum o saradnji u oblasti prava, a da se u parlamentu te države ne može raspravljati o tome kako radi pravosudni sistem te države i šta može da očekuje građane Republike Srbije ukoliko se sprovede član 1. ovog ugovora, koji glasi: "Obaveza izručenja – države ugovornice se obavezuju da će u skladu sa odredbama ovog ugovora, na molbu, jedna drugoj izručivati lica, koja se u državi koja traži izručenje (u daljem tekstu: država molilja) gone zbog krivičnog dela ili se traže radi izvršenja kazne zatvora ili druge mere koja uključuje oduzimanje slobode, u skladu sa pravom država ugovornica".
Ne sporimo, kao što je gospođa Nataša Jovanović rekla, potrebu da se u borbi protiv kriminala potpisuju ovakvi sporazumi, da se zločinci bez obzira na veru i naciju procesuiraju, da li u Hrvatskoj ili Srbiji, ali kao poslanik Narodne skupštine Republike Srbije smatram da imam pravo da govorim i da upozorim pravosudni sistem Republike Srbije, javnost Republike Srbije i narodne poslanike koji treba da glasaju o ovom zakonu, šta se može dogoditi i kakve se sve zloupotrebe događaju u pravnom sistemu Republike Hrvatske, a sve s ciljem da obrate pažnju prilikom donošenja odluka o izručenju naših ili hrvatskih državljana hrvatskim pravosudnim organima.
Molim da mi to dozvolite. Znači, neću spekulisati, niti ću navoditi imena, a i da hoću, ne mogu da ih navedem, zato što se na hrvatskim optužnicama nalazi, prema njihovim podacima, 1.300 imena. Ta imena ne znam. Hvala vam.
Sada bih nastavio svoju diskusiju. Podsećam narodne poslanike i građane Srbije na jedan slučaj procesuiranja Svetozara Karana, koji je živeo na Novom Beogradu, izbeglica je iz Republike Hrvatske, radio je u ćevabdžinici "Indeks 10" na Novom Beogradu. On je prilikom povratka u Hrvatsku osuđen na 13 godina zatvora, zbog zločina koji su on i njegovi preci počinili u poslednjih 500 godina u jednom, kako je rečeno, zločinačkom poduhvatu koji su počinili zajedno sa Turcima Osmanlijama. Moram da pročitam obrazloženje presude koju je potpisao sudija Branko Milanović…
Ne moram, ali želim i smatram da imam pravo.
Gospođo Čomić, iz Hrvatske je proterano, prema različitim procenama, između 600 i 800 hiljada Srba. Većini njih, upravo zbog ponašanja pravosudnih organa Republike Hrvatske, o čemu sam hteo da govorim, a vi mi ne dozvoljavate, nije dozvoljen povratak u Republiku Hrvatsku. Na papiru se vratilo njih stotine hiljada, a stvarno se vratilo njih 40 hiljada...
Pošto je prošlo deset minuta i 34 sekunde, sada me zanima koliko mi je vremena ostalo, pošto ste i vi govorili?
Moram da znam zbog kolege Jojića koji govori posle mene. Hvala vam na korektnosti. Konačno i od vas da doživim jedan ovakav gest korektnosti i ja vam se zahvaljujem.
Tražili ste konkretan primer.
Pravosudni organi Republike Hrvatske, Ministarstvo pravde, od Republike Srbije traži izručenje Željka Kneževića, od oca Petra iz Oćuna kod Knina, koji je u odsustvu osuđen na 20 godina zatvora i nalazi se na međunarodnoj poternici, jer je, navodno, tako piše u presudi, kažem navodno, a oni tvrde tačno, kao pripadnik vojne policije srpske vojske Krajine i čuvar u kninskom vojnom zatvoru, u toku 1992. godine tukao hrvatske zatvorenike u kninskom zatvoru, a jednog je toliko pretukao – neću pominjati ime, da je ovaj nesrećnik preminuo.
Znači, konkretno, Republika Srbija se nalazi pred zahtevom Ministarstva Republike Hrvatske da Željko Knežević, koji živi u Velikoj Plani, bude izručen Hrvatskoj.
Ovde ne bi bilo nikakvih spornih stvari da nije sledećih činjenica. Željko Knežević nije počinio ni navedeni, ni neki drugi zločin u kninskom zatvoru. A, evo zbog čega.
Materijalne činjenice koje se lako mogu proveriti, desetine svedoka koji to mogu potvrditi, kažu sledeće – Željko Knežević nikada u životu nije bio pripadnik nikakve jedinice vojne policije. Željko Knežević nikada u životu nije ušao u kninski zatvor i Željko Knežević nikada u životu nije ušao ni u jedan jedini vojni zatvor u Hrvatskoj.
Takođe, na listi onih čije će se izručenje verovatno tražiti, nalazi se i starica Ivanka Savić iz Vukovara. Žena ima 80 godina. Optužena je da je od oktobra 1991. godine do aprila 1992. godine srpskim vojnicima pokazivala Hrvate koji su branili grad, zastrašivala hrvatske civile, a Hrvatici Mariji Blažević, sa kojom je u navedeno vreme živela u istoj kući, navodno ukrala posteljinu, posuđe i još neke manje vredne stvari. Osuđena je u odsustvu na neverovatnih osam godina zatvora. Za svaku navodno ukradenu hrvatsku šerpu dobila je po dve godine hrvatskog zatvora.
Drugostepeni sud je procenio da je kazna od osam godina zatvora za četiri šerpe nepravedna, pa je staricu za svaku prijavljenu šerpu pravedno osudio na po godinu i dva meseca zatvora.
Mene sad zanima kako će postupiti pravosudni organi Republike Srbije. Opet kažem – u pitanju je starica koja u trenutku izvršenja ovog zločina, u jednom gradu gde su Srbi i Hrvati pobili na stotine ljudi, a niko od njih nije osuđen, žena osuđena za ratni zločin zbog toga što je krala šerpe, posteljinu od žene Hrvatice, sa kojom je živela u kući tri i po godine. Znate šta je taj ratni zločinac učinila?
Godine 1994. napustila je Vukovar. Znate li gde je otišla? Nije otišla u Novi Sad. Nije pobegla u Beograd. Otišla je da živi u Osijek. Četnikuša počinila zločine, kako oni kažu, i otišla da živi na hrvatsku teritoriju, pravo u ruke hrvatskim pravosudnim organima.
Pošto mi nije omogućeno da navodim niz primera koji ukazuju na rad pravosudnih organa Republike Hrvatske, iskoristiću ova dva minuta koja su mi ostala, samo da podsetim na sporazum sa Republikom BiH, da podsetim ukratko na rad pravosudnih organa BiH u procesuiranju počinioca krivičnih dela.
Ubistvo 3000 srpskih civila u Sarajevu, broj optuženih -dvoje, broj osuđenih - jedan. Ubistvo 3200 srpskih vojnika i civila u Srebrenici, Bratuncu i Skelanima, broj optuženih - nula, broj osuđenih -nula. Ubistvo 50 srpskih civila u Domu JNA u Derventi, broj optuženih - nula, broj osuđenih - nula. Ubistvo 60 Srba iz Bradine i Konjica u logorima u Tarčinu, dvoje optuženih, jedan osuđen. Masakr nekoliko stotina Srba u logorima u Brodu i Odžacima, nema ni optuženih, ni osuđenih. Ubistvo nekoliko desetina srpskih civila u Molovanu, Kupresu, srpskim selima oko Bugojna i Vilinim kućama, broj optuženih - jedan, broj osuđenih - nula.
Dalje, zvijerska umorstva nekoliko desetina Srba u Livnu, nema optuženih, nema ni osuđenih. Ubistvo 300 srpskih civila i zarobljenih vojnika u Mrkonjić Gradu, među njima i 20 mojih vojnika, gospođo Čomić, nema nijednog optuženog ni osuđenog od strane pravosudnih organa BiH.
Samo da vam kažem, u selu Surijan, na planini Manjači, osam teških invalida iz tog i okolnih sela, zatvorili su u jednu kuću i zapalili sa tom kućom. Nema nijedne presude za ubistva nekoliko desetina vojnika JNA u Dobrovljačkoj ulici u Sarajevu, za ubistvo nekoliko desetina vojnika u ''tuzlanskoj koloni'', za ubistvo nekoliko desetina logoraša u kasarni "Viktor Bubanj" u Sarajevu.
Da završim i da se vratim na ovaj sporazum sa Hrvatskom, Srbi nisu imali prava da se vrate u Hrvatsku, nisu imali pravni okvir. Danas stvaramo jednu vrstu pravnog okvira, omogućavamo tim ljudima da se vrate u Hrvatsku, ali ne na svoja imanja, ne u svoje kuće, nego da se vrate u zatvor, da odsluže zatvorsku kaznu za izmišljene ratne zločine, zato što su branili srpski narod od genocida, a da onda posle toga ponovo budu proterani u Srbiju.