ŠESTO VANREDNO ZASEDANjE, 30.05.2001.

1. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

ŠESTO VANREDNO ZASEDANjE

1. dan rada

30.05.2001

Sednicu je otvorio: Dragan Maršićanin

Sednica je trajala od 10:10 do 19:30

OBRAĆANJA

Marko Jakšić

Bez jasne platforme, bez jasnog cilja, čini mi se da ćemo ovako da nestanemo dole sa onih prostora. Zato stabilizacija Srba dole koji su ostali, uz jednu snažnu i žestoku pomoć srpske države, garantuje nam dole opstanak, a naročito zbog toga što mi Srbi, koji smo dole, imamo želju, imamo nameru da se politički borimo, da ovaj deo ne ode u tuđe ruke. Hvala. (Aplauz.)

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Stanko Kovačević, a posle njega narodni poslanik Dragan Marković.

Stanko Kovačević

Poštovano predsedništvo, poštovane koleginice poslanici i kolege poslanici, problem o kome mi danas po drugi put raspravljamo u zadnjih mesec dana ne datira ni u zadnjih 10 godina, a ne datira ni čak u zadnjih 50 godina, nego zadire u mnogo duži period istorije srpskog naroda na području Kosova i Metohije, a možda čak više od dva veka. Ako se setimo seobe Srba pod Čarnojevićem, pa se setimo Balkanskih ratova, pa se setimo Prvog svetskog rata, Drugog, svega onoga što se dešavalo u vreme komunističke vlasti do zadnje decenije 20 veka, šta se sve dešavalo i za vreme prethodne vlasti. Nemojte se ljutiti, ali bih želeo da vas podsetim na nešto što sam u ovoj zgradi kao poslanik DS 1993. godine izrekao povodom ovog problema u jednom neformalnom razgovoru, kao član Odbora za Srbe van Srbije. Tada sam aprila meseca 1993. godine, a ne poznajući dovoljno ni etničkih raspored, ni kulturološku problematiku na Kosovu, izrekao ovo mišljenje. Što Srbi i Srbija pre shvate da Šiptare treba otkačiti kao rak ranu od Srba i Srbije, a to će biti bolje i za Srbe i za Srbiju, a ne budemo li to uradili na vreme za 10 do 15 godina od 1993. godine naovamo, doći ćemo u situaciju da nam traže sve do Niša i Kraljeva.
Na žalost, neka kretanja su upravo u tom pravcu i išla. Ako govorimo o privremenom ustavnom okviru koji je proglasio administrator UNMIK-a, gospodin Hekerup, onda zaista sve ono što je izrečeno u ocenama i zaključcima Savezne i Republičke Vlade nema razloga da ne bude podržano i od ove naše skupštine. Nešto od toga smo govorili i na prethodnoj raspravi i dali u onim zaključcima, kao mogućnost privremenoj administraciji UN da gledanja i stavove Skupštine Srbije eventualno ugradi u predviđeni privremeni ustavni okvir.
Međutim, očigledna je stvar da su na Hekerupa imali mnogo veći uticaj šiptarski lobiji i onaj iz inostranstva, koji podržavaju i oni koji su zaduženi da privremeno vode poslove i Srba i Albanaca, i države Srbije i države Jugoslavije na Kosovu, a da su oni imali mnogo veći uticaj na definitivan tekst privremenog ustavnog okvira. Zbog toga zaista traba prihvatiti i podržati stavove i jedne i druge Vlade, a naročito ono što nam je jutros izneo premijer Đinđić, kada je rekao, gospodo, kada o ovoj temi razgovaramo i kada predlažemo mere i zaključke, treba da vodimo računa da govorimo o onome što je objektivno moguće, da ne zahtevamo nemoguće, jer ćemo time samo otežati dalje dogovaranje i otežaćemo stvaranje prave pozicije Srba na Kosovu i Metohiji, a u okviru Srbije i u okviru Jugoslavije.
Zato bih želeo da predložim da se date ocene i zaključci koje mi danas ovde imamo na razmatranju i usvajanju, dopune sa dva zaključka. Jedan od njih bi po mom mišljenju, a nešto je o tome i rečeno u Predlogu zaključka, da Skupština Srbije zahteva od gospodina Hekerupa da izmeni privremeni ustavni okvir, s tim što će obavezno iz naslova izbaciti ustavni i vratiti na radni materijal, koji je imao naslov privremeni pravni okvir za to i to. Drugo, da se zahteva od administracije UNMIK-a da obavezno iz akta izbaci sve elemente koji daju elemente državnosti privremenih organa Kosova i Metohije. I što je po meni veoma značajno, sada predlažem gospodine predsedniče, da Skupština Srbije usvoji zahtev prema Vladi Srbije da ubuduće ni jedan Šiptar iz srpskih zatvora ne može biti pušten, a da prethodno nije obezbeđen odgovarajući reciprocitet prema srpskim zatvorenicima u šiptarskim i UNMIK-ovim zatvorima i prema otetim i zarobljenim Srbima.
Ako smo pokazali dovoljan stepen volje prema međunarodnoj zajednici i pustili veliki broj šiptarskih zatvorenika koji su, možda, osuđeni za teža krivična dela nego što su osuđeni Srbi koji čame po šiptarskim i UNMIK-ovim zatvorima, onda imamo pravo da zahtevamo isti odnos i UNMIK-a, i KFOR-a, i međunarodne zajednice i Šiptara prema Srbima koji se nalaze u njihovim zatvorima, kao što oni zahtevaju prema Albancima koji se nalaze u srpskim zatvorima.
Jasno je da u našim stavovima mora, a to je već i predloženo u zaključcima, da se insistira isključivo da se u privremenom pravnom okviru mora naglasiti da su Kosovo i Metohija sastavni deo Srbije i Jugoslavije i da su sastavni deo pravnog i privrednog sistema Srbije i Jugoslavije. Ovako kako stoji u privremenom aktu, jasno je da mnoge snage žele da Kosovo i Metohiju izmeste iz Srbije, a da se eventualno razgovara samo o varijanti njihovog privremenog bitisanja u okviru Jugoslavije, dok se ne stvore okolnosti za eventualno ostvarivanje njihovog krajnjeg cilja.
Na kraju, dosta pažnje je u našoj, a i u međunarodnoj javnosti, takođe i u albanskoj javnosti, u KFOR-u i UNMIK-u, izazvala je ideja gospodina Čovića o potrebi da se razgovara o privremenim rešenjima za povećanu bezbednosti srpskog življa na Kosovu i Metohiji, na taj način što će se obezbediti postojanje dva entiteta, srpski i albanski, vodeći računa o dva elementa o kojima je on govorio: istorijskom i etničkom. Etnički princip, koji imaju Albanci, istorijski i etnički, koji imaju Srbi. Mnogo je nedoumica oko toga rečeno, mnogo je i ovde bilo suprotstavljanja, mislim da o tome treba razmisliti ozbiljno i da bi to mogao biti prvi stepen povećane bezbednosti i povećane aktivnosti srpskog življa na Kosovu i Metohiji i da bi možda nešto o tome mogli da kažemo i u našim zaključcima. Jer, dovoljno je da se Šiptari zdušno tom predlogu opiru, pa da se konstatuje da smo u pravu kada to zahtevamo. Hvala vam.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

| Ministarka za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Dragan Marković, posle njega Đura Lazić.
...
Jedinstvena Srbija

Dragan D. Marković

Gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, u sazivu za ovu sednicu piše da je na inicijativu 106 narodnih poslanika DOS-a predsednik Skupštine zakazao ovu sednicu. Jeste to da se ispoštuje forma, a znamo da je inicijativu za ovu sednicu potegla Stranka srpskog jedinstva i da smo mi napustili sednicu, nismo hteli da prisustvujemo prošloj sednici i da diskutujemo o nekim tačkama dnevnog reda koje su nebitne za građane Srbije.

Mi smo danas čuli veliki broj narodnih poslanika, ali bih, pored onoga što su rekli predstavnici Stranke srpskog jedinstva, podržao govor gospodina Jakšića koji živi u Mitrovici i koji jedini zna kako Srbi žive u Mitrovici i koji problem oni dole imaju. On je rekao da kada bi Hans Hekerup prihvatio sve amandmane koje je predložila Vlada, da taj ustavni okvir opet ne bi bio dobar za Srbe i srpski narod. Bojim se da to nije pogodba i dogovor, da kasnije Hans Hekerup prihvati ove amandmane koje je predložila Vlada Srbije i da se proglasi, kao što su radili i pre, da je to veliki uspeh današnje Vlade i da je to pobeda, kao što je to činila stara vlast kada je proglasila pobedu nad NATO paktom, da smo sačuvali suverenitet na Kosovu i Metohiji, a mi iz Stranke srpskog jedinstva smo govorili i tada, pa i danas govorimo, da smo mi izdržali, a da nismo pobedili NATO pakt. Ako nas ceo svet podržava, dame i gospodo, kako to da niko od njih na zahtev Vlade Republike Srbije ne da ni jedan ultimatum Albancima na Kosovu i Metohiji. To su davali Srbima unazad pet-šest godina, naročito 1998. i 1999. godine.

Smatramo da naša diplomatija slabo obavlja svoj posao i da nisu uradili ono što srpski narod očekuje od njih na Kosovu i Metohiji. Neki Srbi su sami sebe ubacili u neka tela i navodno predstavljaju srpski narod i srpsku vladu. Svi mi znamo (izuzimam gospodina Trajkovića, ne mislim na njega kada to kažem) da su ušli u neka tela. Međutim, oni su dali legitimnost odlukama koje su donošene u poslednje vreme, a sve su one bile štetne po srpski narod na Kosovu i Metohiji.

Nova vlast ništa nije bolja od stare vlasti. Oni samo konstatuju, i stara vlast je to činila, da imamo u zemlji preko 350.000 Srba i da danas veoma teško žive. Mi svi to znamo. Ali, ne samo da to znamo, već njima oduzimaju i ono pravo koje su imale u Srbiji, da ona lica preko 18 do 65 godina starosti primaju primanja od Vlade Republike Srbije. Nova vlast im je to oduzela. Niko ne pominje, odnosno pominju, ali samo na zahtev porodica 1.300 nestalih Srba i ostalih nealbanaca na Kosovu i Metohiji. Niko sa njima nije hteo da razgovara i oni su tražili i vide spas u predsedniku Stranke srpskog jedinstva, profesoru Borislavu Peleviću i predstavniku Demokratske stranke Srbije. Puštamo teroriste iz srpskih zatvora, 12 terorista je ova vlast iz nekoliko srpskih zatvora pustila pre 10-tak dana. Već više puta puta pravi grešku, pritom ni jedan od Srba ne izađe iz albanskih zatvora i da 1.300 porodica ne mogu da spavaju i uvek kada lupi kapija, da razmišlja da su njihovi najrođeniji. Oni hoće da raščiste i da znaju da li su članovi njihovih porodica živi i da li ima šansi da im se vrate.

Nova vlast je napravila veliku grešku, šest puta manja sredstva su odvojena za Kosovo i Metohiju, za razliku od juga Srbije. Znamo da na Kosovu i Metohiji ima veliki broj srušenih kuća, tražimo da se Srbi vrate. Mi im prvi nismo stvorili određene uslove. Srušene su im kuće, 120.000 Srba živi na Kosovu i Metohiji, pola od njih ne živi u svojim kućama. Oni su podstanari, ili u Kosovskoj Mitrovici ili u nekom drugom mestu gde je etnički čisto srpsko naselje.

Stranka srpskog jedinstva nije mogla da zapazi da su nam međunarodna zajednica i Amerika, išta pomogli. Reći ću vam jednu srpsku sramotu, koja se desila pre sedam - osam dana u Ćupriji. Došao je američki ambasador, odveli su ga u opštinu, ali ga nisu odveli da vidi srušene kuće građana u Ćupriji, srušen most na teritoriji opštine Ćuprija, da vidi srušenu kasarnu, da vidi srušene tri škole u Ćupriji. Odveli su ga u opštinu i znate šta su radili, okačili su na zid američku zastavu zato što je on dao samo 30 hiljada dolara Ćupriji, a šteta košta 20 miliona dolara. Odveli su ga u manastir, na ručak. Igumanija tog manastira, kada je čula šta je on dao i ko je on, da je njegova zemlja stisla dugme da se bombarduje Jugoslavija, nije htela da bude njegov domaćin.

(Poslanik je, u nastavku, pročitao deklaraciju u osam tačaka, koju je u ime SSJ prvi Narodnoj skupštini predložio narodni poslanik Ljubomir Mirković - vidi registar.)

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Đura Lazić, a posle njega narodni poslanik Jovan Todorović.

Đura Lazić

Poštovani predsedniče, uvaženi predsedniče Vlade, poštovane kolege i koleginice narodni poslanici, najpre bih hteo da se zahvalim premijeru na informaciji i na onome što Vlada čini na planu održavanja trenda prethodne vlade oko obezbeđivanja ličnih dohodaka ljudima koji su radili u državnim organima, u privredi i u oblasti prosvete i zdravstva, jer zaista su ti ljudi svojevremeno nosili ili zastupali državu na prostorima Kosova i Metohije i radili ono što su mogli u interesu sprovođenja zakona naše države. Nije njihova krivica što se dogodila ova muka nama sa Kosova i Metohije i zato mislim da je dobro da se nastavi sa tim pružanjem pomoći i eventualnim angažovanjem svuda gde mogu ljudi da se angažuju u interesu naše države.
Što se tiče ovog ustavnog okvira, ovog dokumenta koji je doneo Hans Hekerup, moje je mišljenje, pročitao sam ga više puta, da predstavlja stub, osnovu države Kosova, jer zaista sadrži sve atribute države i nigde se u tom dokumentu ne pominju ni Srbija ni Jugoslavija, ni "S" od Srbije, ni "J" od Jugoslavije. Zaista, po svim sadržajima ovog dokumenta se krši apsolutno Rezolucija 1244 Saveta bezbednosti, iako se na mnogim mestima podvlači i Rezolucija Saveta bezbednosti. O čemu se zapravo ovde radi? Prvo je Rezolucija Saveta bezbednosti prekršena od strane mirovnih snaga, od početka kršena i gažena. Jer, mirovne snage, koje su trebale da očuvaju i obezbede mir i sigurnost za sve ljude, za sve građane koji žive na Kosovu i Metohiji, samim tim za Srbe, Crnogorce i druge nealbanske zajednice, oni to nisu učinili. Naprotiv, bili su nemi posmatrači brojnih stravičnih zločina, pre svega nad Srbima i Crnogorcima, nad Romima, Muslimanima, ali i nad jednim brojem pripadnika šiptarske nacionalne zajednice koji su ranije radili u organima naše države i koji su državu Srbiju smatrali svojom državom.
Cilj je bio da se takvim načinom ophođenja, divljanjem šiptarskih terorističkih hordi, bandi, ubica, da se što više Srba protera sa Kosova i Metohije, da se taj broj svede na minimalnu meru. Tamo gde su se Srbi koncentrisali, gde su imali mogućnosti i snage, oni su i opstali. Amerikancima i Englezima je posebno zasmetao severni deo Kosovske Mitrovice. Zato su prošle godine pokušali, pod plaštom pružanja pomoći francuskim pripadnicima KFOR-a, da uđu i da razbiju jedinstvo Srba u severnom delu Kosovske Mitrovice. Pokazalo se, tamo gde je srpski narod jedinstven, gde je odlučan da se suprotstavi nepravednim potezima, da je imalo efekta. Zaista, najvrednija stvar, najvrednija činjenica vezana za opstanak naših ljudi na Kosovu i Metohiji je apsolutno jedinstvo Srba na Kosovu i Metohiji, jer svi koji tamo žive mogu da opstanu ako su jedinstveni i ako se međusobno štite i pomažu.
Dalje, Rezolucija je prekršena time što se ništa od strane međunarodnih snaga, tu mislim i na KFOR i na UNMIK, nije učinilo na obezbeđenju uslova za povratak prognanih Srba i Crnogoraca na Kosovo i Metohiju. Takođe je prethodnik Hansa Hekerupa, Kušner, svojim uredbama učinio sve da protera državu Srbiju, odnosno njene institucije sa prostora Kosova i Metohije, a Hans Hekerup donosi stub državnosti Kosova. Ta činjenica se provlači i u komentaru, analizi Saveznog ministarstva, koji je dat u ovom materijalu. Bilo je ovde primedbi na jedan raniji period, kasnije ću se malo osvrnuti na to. Ali, šta predstavlja ovaj akt, ovaj tzv. ustavni okvir i koliko pruža garanciju Srbima, odnosno koliko ih štiti od majorizacije koja je i u ranijem periodu bila rak-rana, a posebno sada.
Ni malo ne štiti ni Srbe, ni druge nacionalne zajednice od majorizacije Šiptara, a to je bio i ostao glavni problem. Ako ranije, kada su Šiptari po Ustavu 1974. godine imali sve atribute državnosti, skupštinu, predsedništvo na čelu sa predsednikom, ustavni sud, imali vrhovni sud, policiju, okružne i opštinske sudove, imali politiku, imali dosta rukovodećih mesta u privredi, čak imali i predsednika SFRJ, imali mnoge ministre i u Vladi Srbije i u tadašnjem Republičkom izvršnom veću i u Saveznom izvršnom veću, sve im je to bilo malo, pa su 1981. godine organizovali masovne separatističke demonstracije. Zbog atributa državnosti, koje su tada pokrajine imale, većih od Republike Srbije, jer iako su se vodile navodno da su pokrajine u Srbiji, snage Republike Srbije nisu mogle da dođu na Kosovo i Metohiju da intervenišu na suzbijanju tih separatističkih demonstracija bez saglasnosti Skupštine Kosova ili Izvršnog veća Kosova.
Dakle, u tom periodu pokrajine su imale veći stepen državnosti nego što je imala Republika, čije su bile članice. Skupština Srbije nije mogla da donese jedan zakon bez saglasnosti skupštine pokrajine, a skupštine pokrajina su mogle da donose svake zakone bez saglasnosti Republike Srbije. Sve to govori o tome koliko su tih prava imale autonomije i atributa državnosti, a opet Šiptari nisu bili zadovoljni i krenuli su u separatističke demonstracije. Zbog toga je bilo neophodno demontirati državnost pokrajina i stvoriti jedinstvenu Srbiju i to je i urađeno. Šta se kasnije događalo, radi istine moram da se vratim na taj period, jer mi koji smo živeli dole na Kosovu i Metohiji preživljavali smo tu diskriminaciju, jer je bilo teško tada kada su Šiptari imali vlast i sve u rukama, teško je bilo pomenuti da si Srbin, teško je bilo nositi šajkaču. Iz tog vremena neophodno je bilo povući neke pouke i izmeniti Ustav, stvoriti jedinstvenu Srbiju.
Šiptari su po nalogu sa strane počeli masovno da bojkotuju sve što je srpsko, državu Srbiju, njene zakone, da masovno napuštaju radna mesta i iz državnih organa i iz privrednih kolektiva, iz svega. Jedan broj je ostao, ali je veliki broj napuštao radna mesta i zbog toga je Srbija optuživana da navodno proganja Šiptare, što nije bila istina. Takođe, Šiptari su pod rukovodstvom Ibrahima Rugove napravili jedan potez nacionalnog pomirenja, pa su oprostili sve krvne osvete i homogenizovali se oko jednog cilja - organizovanja protiv Srbije. Išli su po svetskim metropolama, optuživali Srbiju da im je navodno ugroženo osnovno pravo na život, da su im ugrožena manjinska prava, što nije bilo tačno, jer su sami, sa određenim ciljem, sa određenim postupcima, diktirano sa strane, postupali i nailazili na razumevanja u Njujorku, Parizu, Londonu i ostalim svetskim metropolama.
Ono što želim posebno da naglasim je da su tada, u to vreme, počeli da formiraju oružane formacije, posebno 1998. godine, i da kidnapuju, da presecaju puteve, ubijaju vojnike i policajce i naša država je morala da se obračunava sa terorističkim grupama, kao što se svuda u svetu radi. Da smo bili u pravu, jer smo branili državu od terorista kao svi u svetu, pokazuje situacija i danas u Makedoniji. Samo naša nesreća je bila što tu podršku u obračunu sa šiptarskim teroristima nismo imali od međunarodne zajednice. Ako ovaj ustavni okvir, ostane na snazi ovakav kakav je dat, bojim se da nećemo imati nikakvu zaštitu Srba dole na Kosovu i Metohiji i da će Srbi masovno početi da napuštaju, i oni koji su ostali, a ovi koji sanjaju da se vrate neće imati motiva da to učine.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

| Ministarka za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Jovan Todorović, a sledeća prijavljena za diskusiju je narodna poslanica Nada Kolundžija.

Jovan Todorović

Poštovano predsedništvo, poštovani predsedniče Vlade, uvaženi ministri, dame i gospodo narodni poslanici, Kosovo i Metohija je ljuta rana srpskog naroda, srpske države, Savezne Republike Jugoslavije u dužem vremenskom periodu iza nas. Neki govore o vekovima, neki govore o decenijama, ali imamo permanentno, nekada intenzivno, nekada manje intenzivno prisutan problem Srba, pre svega na Kosovu i Metohiji. Mi danas, dame i gospodo, razmatramo tri dokumenta, koji će po svemu sudeći ući u istoriju ovog parlamenta i time pojačavaju obavezu i odgovornost svih narodnih poslanika u Skupštini da o tome govore sa dužnom pažnjom, sa visokim osećanjem odgovornosti, pa ako treba i emotivno, pravično, pošteno i ne na štetu niti srpskog naroda, niti bilo koje nacionalne zajednice na Kosovu.
Tri dokumenta koja bih ovim redom poređao - dokument Savezne vlade, odnosno Ministarstva za inostrane poslove, dakle Informacija o ustavno-pravnom okviru koji je predložio, odnosno usvojio ili proglasio gospodin Hans Hekerup 15. maja, tekst tog ustavno-pravnog okvira i konačno Predlog zaključka koji je Vlada dostavila ovom parlamentu.
Idući tim redom želeo bih da kažem nekoliko rečenica o svakom od tih dokumenata. Najpre, kada je informacija u pitanju, mi smo tamo videli da je čitav svet, ono što mi zapravo zovemo međunarodnom zajednicom, dakle SAD, NATO pakt, Evropska unija, pa i Rusija, prihvatio dokument. Sa druge strane imamo jedno vrlo ozbiljno, argumenotvano protivljenje srpskog naroda i srpske zajednice na Kosovu, pa čak i protivljenje Albanaca. Ipak, oni koji ga prihvataju imaju veću težinu i imaju veliko pravo, pravo jačega da nametnu i Srbima i ovoj zemlji i Saveznoj Repblici Jugoslaviji upravo takav dokument, za koji se unapred kaže da ga niko neće da prihvati od onih koji treba da žive pod uslovima iz tog dokumenta.
Mnogi ovih dana govore o tome da se taj ustavni dokument naslanja zapravo na prethodnu ustavnu regulativu SFRJ i Kosova i da se zapravo ljudima, koji će živeti pod tim dokumentom na Kosovu, daju ona prava koja su bila garantovana Ustavom iz 1974. godine. To je, dame i gospodo, za mene vrhunac cinizma međunarodne zajednice i onih koji upravo tim razlozima obrazlažu potrebu da se takav dokument usvoji. Da li je moguće da je samo taj dokument onaj koji odgovara, da je samo to ustavno rešenje iz 1974. godine ono koje odgovara, a da je upravo ta međunarodna zajednica svojim postupcima, činjenjem ili ne činjenjem učinila da se raspadne država koja je počivala na ustavnim osnovama iz 1974. godine.
S druge strane, iz informacije takođe saznajemo da bi svako ozbiljno suprotstavljanje predloženom tekstu gospodina Hansa Hekerupa izazvalo ozbiljne teškoće za SRJ i za srpski narod na Kosovu. Šta to znači? Da li to znači da bismo morali da prihvatimo baš svaki dokument koji nam dođe od nekog gospodina Hansa, a da pri tome moramo da budemo preterano uzdržljivi, preterano ravnodušni, ako hoćete i nezainteresovani da bi smo odobrovljili međunarodnu zajednicu i da bismo eventualno iz toga izvukli nekakve koristi. Za mene je to veliko pitanje i pravno i ekonomsko, a i moralno, ako hoćete. Ima li, konačno, pravo ova skupština da razmišlja na taj način? Mogu da razumem potrebe Vlade, ekonomija je u ćorsokaku, teško se živi, oni nas ucenjuju, prete nam itd, ali da li to upravo znači da mi moramo da se odreknemo nekih interesa koje bi možda, uz neku pojačanu aktivnost, mogli da ostvarimo za srpsku zajednicu za Kosovo i Metohiju.
Kada je u pitanju odredba, odnosno infromacija koju saznajemo iz teksta Saveznog ministarstva inostranih poslova da bi eventualni zahtev za održavanje i hitne sednice Saveta bezbednosti UN takođe naišao na otpor, tu moram da stavim veliki znak pitanja. Zašto mi kao Republička skupština, kao parlament, kao Savezna i Republička vlada, dakle svi oni koji su odgovorni za stanje u ovoj zemlji, ne bismo zatražili od Saveta bezbednosti da, upravo u skladu sa Rezolucijom 1244, pod hitno razmotri ustavno - pravni okvir koji je gospodin Hekerup dao kao rešenje za budući život - doduše on kaže privremeno tri godine - svih nacionalnih zajednica na Kosovu i Metohiji.
Ne vidim ozbiljan razlog da ne bi to pitanje stavili na Savet bezbednosti, da tražimo, a ukoliko ne daju, to će biti sramota međunarodne zajednice, ali ova vlada i ovaj parlament će time da spasu čast i srpskog naroda i svih građana koji žive u ovoj zemlji. Kada je u pitanju ustavno-pravni okvir kao predmet, odnosno kao dokument koji se ne može menjati, bar tako ispada, mi u predlogu naših zaključaka, odnosno u Predlogu koji je Vlada dostavila, kažemo između ostalog u tački 2. i sledeće: "Predložićemo gospodinu Hekerupu da razmotri mogućnost da izmeni dokument". Zašto ćemo to predložiti? Zašto mi ne bi kao Republički parlament, kao narodni poslanici, kao savezna, kao Republička vlada, zahtevali od gospodina Hakerupa da izmeni dokument. Zašto to ne bi zahtevali? Mislim da ovaj parlament ne može donositi zaključke ili delove zaključaka koji će biti fakultativni, neobavezujući niti za jednu, niti za drugu vladu. Uzmimo, recimo, primer tačke 6, tamo je rečeno da Srbi sa Kosova pre izlaska na izbore, koji su kao što je poznato, zakazani za 17. novembar, treba da traže ili da zahtevaju da se prognani Srbi sa Kosova vrate na Kosovo. Tu bih rekao, Republička skupština, dakle ovaj parlament, Republička i Savezna vlada treba da zahtevaju od međunarodne zajednice, od gospodina Hekerupa da napravi i realizuje program povratka Srba, pre svega Srba na Kosovo, do 17. novembra. Dakle, nije to samo pitanje želje, već mi se čini kao pravno pitanje, ali i kao suštinsko pitanje.
Molim vas, dame i gospodo poslanici, ako će se 17. novembra održati izbori na Kosovu, bez obzira šta mi o tome ovde danas govorili, ako to možemo prihvatiti kao realnost, onda zaista nije svejedno koliko će Srba izaći na te izbore na Kosovu. Ustavna rešenja, Hekerupova dakle, o izboru poslanika, Skupština broji 120 poslanika, a 10 poslanika Srba ide po ključu, ali 100 poslanika se bira na proporcionalnim izborima, srazmerno broju glasova koje političke stranke ili predstavnici stranaka dobiju na tim izborima. Pitanje izborne matematike je sasvim otvoreno i uopšte nije svejedno da li će se na izborima na Kosovu pojaviti 100.000 Srba, 200.000 ili 300.000 Srba. Time se bitno menja procenat učešća poslanika u tom budućem pokrajinskom kosovsko-metohijskom parlamentu, a bitno je i radi budućih mogućih preglasavanja u tom parlamentu, iako se jasno zna da će albanska zajednica kao većina imati daleko najviše poslanika. Dakle, nije svejedno da li imamo 15 ili 20% u ukupnoj strukturi, jer se ponekada može desiti da upravo taj poslanički broj može sprečiti nekakve odluke koje se zasnivaju na majorizaciji. Pošto vidim da mi polako ističe vreme, želeo bih da vašu pažnju zadržim samo na dva primera.
Nedavno sam, u jednom poslovnom razgovoru, doživeo da je jedan gospodin, dakle pravi gospodin, jedan Nemac, vlasnik jedne firme iz Bremena koja je bila veliki kupac Viskozinih proizvoda, nakon završenog poslovnog razgovora ustao i izvinio se svima nama Srbima i Jugoslovenima, za ono što sz Nemačka i njegov narod, učinili u proteklih 10 godina na štetu Srba.
Drugi primer koji želim da vam navedem, radi ilustracije ... takođe vezan je za jednog Nemca, mog velikog prijatelja Horsta Folka, koji živi u Loznici, opredelio se da živi u Loznici zato što voli srpski narod i ovu zemlju i koji me je svih 10 prethodnih godina uveravao da međunarodna zajednica nema poštene namere prema ovoj zemlji. Sudeći prema predlogu, odnosno ustavno-pravnom okviru koji je proglasio gospodin Hans Hekerup, moj prijatelj Folk je u pravu.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

| Ministarka za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog | Predsedava
Reč ima narodna poslanica, gospođa Nada Kolundžija, a sledeći prijavljeni za diskusiju je gospodin Dragiša Đoković.