DRUGA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 31.10.2001.

4. dan rada

OBRAĆANJA

Dušan Budišin

Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, kad je pre nekoliko meseci od javnosti često bilo upućivano pitanje - koji su zakoni najpreči da se donesu u ovoj zemlji, bilo je različitih odgovora, ali se vrlo često čulo da treba što pre pristupiti razradi i zakonskoj regulativi baš ove materije.
Zašto, to nije potrebno ponovo podvlačiti, to je dosta istaknuto i u samom predlogu ovih pet zakona, a dosta je bilo i razgovora i objašnjenja od strane dosadašnjih govornika.
Samo bih izneo nekoliko gledanja, i deo sopstvenih primedbi, bazirajući se na ono što sam saznao i utvrdio u dogovoru sa praktičarima, pre svega sudijama okružnih sudova. I kod njih vlada nepodeljeno mišljenje da se moralo pristupiti donošenju ovih zakona, kružila je jedna radna verzija dosta dugo i na nju je bilo dosta primedbi, baš od strane samih praktičara.
Čini se da su najdalje i najdetaljnije u tim primedbama otišle sudije Okružnog suda u Zrenjaninu, koje su na jedan vrlo dokumentovan i vrlo ozbiljan način ukazale na manjkavost tog prvog predloga, koji je, čini se, dobrim delom sada prevaziđen.
Pođimo redom - prvo, ukoliko se radi o Predlogu zakona o sedištima i područjima sudova i javnih tužilaštava, tu je bilo dosta primedbi. Onako kako se krenulo mislim da bi bilo vrlo loše, bilo je nekoliko sudova istaknuto kao primer, gde bi građanin, da bi kod prvostepenog suda ostvarivao pravo na sudsku zaštitu, morao u oba pravca da pređe i po 200 i više km. To je, naravno, vrlo loše i to je ovim zakonskim predlogom, našim predlogom DSS, prevaziđeno.
Opštinski sudovi, kao osnovni sudovi, pre svega su tu da neposredno i uglavnom u prvom stepenu, pre svega, pružaju građanima zaštitu, ne upućuju građane da do takve zaštite putuju daleko, znači ne izlažu ih posebno nepotrebnim troškovima i ne otežavaju im tu osnovnu zaštitu, na koju u krajnjoj liniji imaju pravo po Ustavu.
Zato je ovo rešenje mnogo bolje. Ja ću istaći samo jedan primer - bilo je predviđeno da građani Novog Bečeja, kome je pretilo ukidanje opštinskog suda, dakle prvostepenog suda, da putuju u Kanjižu, kod sebi nadležnog suda, što je upravo eklatantan primer da u dva pravca treba da pređu više od 200 km, i to je ono što je vrlo loše.
Sada, srećom, toga nema. Ako se radi o Predlogu zakona o uređenju sudova, mislim da je rešenje koje je dato u ovim našim zakonskim predlozima, konkretno u Predlogu ovoga zakona, daleko bolje. Istina, postoji možda mogućnost da se sistem sudova razradi koristeći strana iskustva, ali mi trenutno takve mogućnosti nemamo, a posebno se čini da nemamo odgovarajući broj sudija da bi odgovorili tim potrebama.
Zato je bilo bolje ići na postojeću organizaciju, jer u krajnjoj liniji, ovako kako je predviđeno ovim zakonskim predlozima, mi praktično dobijamo samo dva nova suda. To su, dakle, upravni sud i apelacioni sud, za koji je vrlo dobro primećeno i data kritika da treba da bude jedinstven, bez obzira što će imati četiri odeljenja po ovom zakonskom predlogu, jer će time da se dobije ujednačena sudska praksa i to je ono što je dobro.
Ono o čemu se još može razgovarati, a postoji u tom pravcu i amandman, za mene je unekoliko sporno - radno zakonodavstvo. Prema ovom predlogu radno zakonodavstvo povereno je suđenju u prvom stepenu okružnim sudovima. Mi smo sa radnim zakonodavstvom imali u praksi tokom proteklih godina dosta, da tako kažem, ekvilibristike, jer su jedno vreme tu materiju sudili sudovi udruženog rada. Ta praksa je bila vrlo loša. Ta praksa je bila loša i ti sudovi udruženog rada nisu postigli svoju svrhu i zato su bili ukinuti.
Međutim, ovde se išlo valjda na važnost materije, usled čega je kao prvostepeni sud za suđenje ovih pravnih stvari određen okružni sud. To bi bilo sa jedne strane dobro jer se radi konkretno o pravima, pre svega pravima iz radnog odnosa, ali tu postoji jedna druga mana i to je ona koju sam maločas istakao, govoreći o teritorijalnoj organizaciji sudova. To je, pre svega, udaljenost, jer će građani radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa morati da prevaljuju takođe velike udaljenosti. Ukoliko bude usvojen Zakon o radu i kako bude usvojen može se desiti da ova primedba i neće stajati, jer će, u svakom slučaju, biti ovakvih sporova manje. Međutim, možda bi tada i stajala ova konstatacija da se sudi, odnosno da sude okružni sudovi u prvom stepenu, ukoliko bi ti okružni sudovi bili ovako kako su koncipirani ovim predlogom.
Naime, tada bi pred okružni sud, odnosno pred postupajući sud u okviru ovih radnih sporova, dolazili samo predmeti dosta značajni, jer će tada radni sporovi upravo, a ukoliko zakon, kažem, bude usvojen, biti svedeni na veoma ozbiljne sporove koji će, doduše, biti ređi. To za mene ostaje jedno sporno pitanje. Mislim da ćemo to na odborima, a kroz pristupanje i razmatranje amandmana, rešiti.
Što se tiče zakona o visokom savetu pravosuđa, tu je dosta već rečeno i to je, čini mi se, nešto što je nedostajalo našem sistemu pravosuđa. Lepo to zvuči kada se kaže da sudije treba da bira Narodna skupština kao najviši organ vlasti, ali rečeno je takođe, i u obrazloženju ovog našeg predloga i to niko ne može da ospori, da to ima jednu veliku manu. Ima manu utoliko što Skupština ipak, i pored sve svoje ozbiljnosti visokog doma, nije dovoljno kvalifikovana da odlučuje sama o takvim značajnim funkcijama.
Zato je, čini se, ovo rešenje pravo i doneto u pravo vreme, a plus ostaje i ono što je tim zakonom potcrtano da visoki savet ima pet stalnih i pozivne članove sudije i javnih tužilaca koji se, naravno, menjaju, s obzirom na materiju o kojoj se raspravlja. Ovo će svakako u praksi doneti rezultate i skoro bez rezerve je ovakvo rešenje prihvaćeno i od sudija praktičara, uglavnom sudija okružnih sudova koje smo konsultovali.
Najzad, što se tiče Predloga zakona o javnom tužilaštvu, tu bih samo podsetio na nešto što je po meni najznačajnije, a to je da javna tužilaštva jesu samostalni državni organi, oni će to i biti, ali ni u kom slučaju neće biti posebna državna vlast. Oni će ipak, kao i sudovi u krajnjoj liniji, ostati pod kontrolom, a podređeni su u krajnjoj liniji i Republičkom javnom tužilaštvu, ali i Narodnoj skupštini i ministru pravde. To je mnogo bolje rešenje od dosadašnjeg i sasvim se uklapa u koncepciju ostala četiri zakona. Hvala.

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Dragan Todorović, a posle njega narodni poslanik Srboljub Živanović.
...
Srpska radikalna stranka

Dragan Todorović

Dozvolite mi da na početku svog izlaganja o ovom setu zakona iz oblasti pravosuđa kažem nekoliko reči, najpre o uslovima u kojima jedan ovakav set zakona razmatramo.
Najpre da se zahvalim predstavnicima Vlade koji su verni i posvetili dužnu pažnju jednom ovakvom vrlo bitnom setu zakona i da na početku istaknem apsurd oko vremena koje je predviđeno za diskusiju i to doseže zaista vrlo visoke vrednosti. Ako je već trebalo da se raspravlja o ovako bitnim zakonima, zašto smo usvojili raspravu i objedinili raspravu u načelu, a naknadno produžili vreme za raspravu za sto posto.
Po mom skromnom mišljenju i po mišljenju mnogih ljudi koji prate rad ovog parlamenta i rad Vlade, DOS-a naravno, nije prioritetno u vremenu u kome živimo da se bavimo pitanjima pravosuđa. Međutim, kako je pravosudna praksa u zadnjih 10 godina ocenjivana vrlo različito, možemo da razgovaramo i o tome, iako se mišljenja mnogih slažu u tome da je prioritetnije i mnogo bitnije da u ovom trenutku razgovaramo o padu društvene proizvodnje, o padu standarda i o činjenici da narod jedva sastavlja kraj s krajem.
No, da ne bih odstupio od teme i rizikovao penale, sličnost ovih zakona, ovog seta zakona sa onim zakonima koje je SPS predložila neke 1996. i 1997. godine je očigledna i o tome ne treba previše trošiti reči.
Ono što je mnogo bitnije je činjenica da su se u praksi, tačnije u javnosti, iz samog DOS-a javila dva predloga zakona, nacrta zakona koji regulišu oblast pravosuđa - jedan DSS-a, zasnovan na onome koji je SPS stvorila i koji je 1997. trebalo da ide u skupštinsku proceduru, ali zbog poznatih okolnosti nije. Drugi, koji je predložilo republičko ministarstvo i koji je otišao na javnu raspravu u sudove i koji po svemu onome što sadrži predstavlja vrlo lošiju varijantu od ovog o kome danas raspravljamo.
Na svu sreću, DSS je uspela da stavi u skupštinsku proceduru njihov predlog zakona, zasnovan na predlogu SPS-a, i mi danas ne moramo da raspravljamo o tome da li da se ukidaju okružni i opštinski sudovi, da li da se vraćamo na neka rešenja koja će biti retrogradna i koja će negirati samostalnost sudije i koja će predstavljati bukvalno kočenje ili poništavanje sudijske samostalnosti, nego možemo da razgovaramo o setu zakona koji je iole prihvatljiv, naravno uz neke izmene koje smo mi pokušali da uvedemo putem amandmana. Moram da istaknem da sam nemalo iznenađen da je prihvaćen jedan od mojih 12 amandmana, na Zakon o javnom tužilaštvu.
Moram da kažem da me u isto vreme malo brinu izjave koje sam mogao da čujem na Odboru za pravosuđe i Zakonodavnom odboru od predstavnika ministarstva, koji se nisu pohvalno izrazili o zakonima, i koji su najavili da će u implementaciji ovih rešenja, dakle zakonskih rešenja, biti mnogo problema. Naravno, nisu hteli da daju neku svoju ocenu do zauzimanja zvaničnog stava, ali ono što sam mogao da naslutim jeste da gospodin Protić nije imao najpozitivniji stav o svemu ovome. Međutim, to je druga stvar.
Da krenem, uvažavajući činjenicu da neću imati mnogo vremena da pričam, a da ne uskratim tu mogućnost mojim kolegama. Predlog zakona o uređenju sudova jeste u načelu dobar. Naročito podržavam odredbe člana 4. koji govori da se sudeći sudija određuje sasvim slučajno. Dakle, onaj koji će suditi ne određuje se na bilo koji drugi način. Mogu da se složim i sa uvođenjem apelacionih sudova kao vida rasterećenja Vrhovnog suda Srbije, ali mi zaista nije jasna potreba da li da se zbog negiranja ili zbog poništavanja dobrog rada sudova u prethodnom vremenu, u onoj meri koliko je on to bio, preimenovanja privrednih u trgovinske sudove.
Dakle, ako idem dalje kroz zakon mogu da kažem da sam saglasan sa odredbama koje regulišu prijem sudijskih pripravnika i to će omogućiti prijem kvalitetnih ljudi. Normalno, uz jednu notornu činjenicu, da ukoliko nam privreda ne bude radila i ne bude obezbeđivala novac neće moći da se privuku ni dobri kadrovi u pravosuđe, ni u školstvo, ni u zdravstvo, a to je mnogo prioritetnije.
Takođe, moram da kažem da se jedna vrlo čudna greška i potkrala oko člana 80, u kome se navodi kao referentni datum 31. septembar 2002. godine. Zakon o sudijama kao jedan od najbitnijih zakona iz ovog seta, može da se smatra dobrom osnovom za dalji rad i, kao što sam već rekao, bolja je varijanta od onog zakona koji je predložen od Ministarstva, jer zadržava stalnost sudija, ne predviđa višak sudija po nekim političkim kriterijumima ili prema tome, kakav je odnos tih sudija bio u ranijem periodu prema nekim zakonskim odredbama.
Ovim zakonom se delimično reguliše pitanje Vrhovnog suda, uvode apelacioni sudovi, ali se ne predviđa preispitivanje rada dosadašnjih sudija. Naravno, ne sviđa mi se činjenica da ovaj zakon smanjuje mogućnost uticaja parlamenta na izbor sudija. Međutim, recimo da je i taj predlog i ta varijanta delimično prihvatljiva. Na kraju, moram da kažem oko ovog zakona da amandmani koje smo podneli dovoljno govore o tome i da ćemo u raspravama o amandmanima dati konkretnije zamerke.
Predlog zakona o visokom savetu pravosuđa mislim da jeste moguće da u perspektivi doprinese jednom boljem radu pravosuđa, međutim to je jedan novi oblik rada i oblik koji se u praksi mora potvriditi kao dobar. SPS smatra da član 4. u stavu 2. po kome od dva pozivna člana javnog tužioca jednog bira ministar nadležan za pravosuđe, a drugog Republički javni tužilac, nije prihvatljiv, i zašto bi se ministru kao pripadniku izvršne vlasti davale takve nadležnosti, ako se radi o jednom organu koji treba da obezbedi ili da osigura nezavisnost sudstva. Takođe, amandmanima smo pokušali da doprinesemo da ovaj predlog zakona bude bolji.
Zakon o javnom tužilaštvu je takođe vrlo interesantan. U onoj meri u kojoj smo to mogli da uradimo sa 20 amandmana, a stručni tim SPS-a iz oblasti pravosuđa i oblasti prava je pokušao da obnovi i popravi ovaj zakon. Jedini amandman SPS koji je usvojen je na član 25, u kome se kaže - da vršioca dužnosti republičkog javnog tužioca ne postavlja ministar nadležan za pravosuđe, već visoki savet pravosuđa.
Moram na kraju svog izlaganja da navedem jednu notornu činjenicu, a to je da se, kao i u mnogim oblastima društvenog života od dolaska DOS-a na vlast, javila jedna opšta konfuzija i opšta nesigurnost, a u svetlu predstojećih izbora koje je i gospodin predsednik Skupštine najavio za prvu polovinu sledeće godine - moram da istaknem da je to izuzetno potrebno kako ne bismo imali situaciju da se javljaju paralelni predlozi ministarstva, DSS i ne znam koga još. Dakle, u cilju sprečavanja neizvesnosti, u cilju sprečavanja daljeg pada i propadanja naše države, neophodno je, i na ovom primeru se to vidi, raspisati što pre opšte izbore.

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Srboljub Živanović, a posle njega Zlatan Jovanović.

Srboljub Živanović

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo i uvaženi građani Srbije, danas je na dnevnom redu set zakona iz pravosuđa, i čist promašaj predlagača.
Pravosudna funkcija je jedna od najvažnijih socijalnih funkcija države i ima centralno mesto u svakom političkom sistemu.
U prvim fazama državnog razvoja pravosudna funkcija je bila u nadležnosti izvršno-upravnih organa vlasti, ali se sve više osamostaljivala i kao delatnost specifičnih institucija, koje danas predstavljaju celoviti podsistem globalnog političkog sistema i svoju funkciju zasniva na principu organizovanja i funkcionisanja.
Da bi funkcionisanje pravnog poretka učinila što efikasnijim i suzbila tendenciju birokratizacije, suzbijanjem te aktivnosti i stvaralačke inicijative, država uvodi značajne podele i u pravosudnoj grani vlasti, tako što je deli na pet sastavnih delova, čije se nadležnosti striktno razlikuju. To su sudovi koje delimo na redovne i specijalne, javno tužilaštvo kao organ gonjenja, državno pravobranilaštvo kao prevashodno organ zastupanja državnih interesa pred sudovima, advokatura i pravosudna uprava.
S obzirom da u svakom društvu postoje sporovi, sukobi i konflikti interesa, čiji su subjekti svi pojedinci, društvene grupe i institucije, država ne sme da se odrekne funkcije glavnog arbitra. Bez pravnog poretka nema države. Pošto je funkcija sudskog arbitriranja istorijski starija od države, država mora neprekidno da dokazuje da je preuzimajući tu funkciju zadržala njen društveni smisao, unapređujući je efikasno. Država preko skupštine kao zakonodavnog tela određuje njihovu strukturu, nadležnosti, hijerarhijske veze, propisuje uslove za izbor sudija i porotnika do tančina, reguliše sudski postupak.
I javno tužilaštvo ima izvestan stepen samostalnosti, iako se preko njega realizuje politika krivičnog gonjenja.
Srpska radikalna stranka je za to da treba doneti jedinstven zakon koji predstavlja temelj pravosudnih organa.
Sadašnjim predlogom ministar pravde je preuzeo sve ingerencije u pravosudnim funkcijama, zajedno sa pravnim savetom koji želite da postavite, što je nedopustivo jer time država gubi svaku ingerenciju na pravosudne organe, a mešanje ministra pravde je u stvari politika, odnosno politika vas DOS-a.
Srpska radikalna stranka neće podržati promene i predloge u ovom zakonu.

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Zlatan Jovanović.

Zlatan Jovanović

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo, predloženi set zakona od strane DSS, koji danas razmatramo, otvara više pitanja. Prvo pitanje je pitanje odgovornosti Vlade, odnosno Ministarstva pravde i lokalne samouprave ili, konkretno, samog ministra pravde. Naime, prošlo je 10 meseci od konstituisanja Vlade Republike Srbije, a još uvek nismo iz Ministarstva pravde dobili nijedan predlog zakona koji se odnosi na oblast pravosuđa. Posle onog jedinog zakona koji je stigao iz Ministarstva, to je Zakon o amnestiji šiptarskih zatvorenika u srpskim zatvorima, iz tog ministarstva nismo dobili ništa više. Upravo danas ovde raspravljamo o Predlogu koji je podnela jedna poslanička grupa. Ako postoji odgovornost, onda je logično da ministar pravde u najmanju ruku podnese ostavku, a mogla bi i sama Vlada.
Drugo pitanje je zašto ovde nema ministra pravde, kada se raspravlja o setu zakona kojima se želi kompletno urediti oblast pravosuđa. Ministar pravde nije udostojio ovu skupštinu da bar prisustvuje ovoj sednici i da nekim svojim sugestijama možda doprinese poboljšanju predloženih zakona. Ministar pravde je zauzet, ovih dana on obilazi Srbiju uzduž i popreko, obilazi sudove po Srbiji, tražeći od predsednika sudova spiskove sudija koji su sudili po prethodnim zakonima, koji su sudili po Zakonu o javnom informisanju i koji su na bilo koji način učestvovali u prethodnom periodu.
Drugo pitanje, koje se nameće ovim setom zakona, je pitanje političke trgovine. Naime, radi naše javnosti treba znati da smo mi prošle nedelje počeli raspravu o ovim zakonima, pa je ta rasprava prekinuta. Sedam dana se trgovalo između koalicionih partnera u DOS-u, da bismo danas, kada je ta trgovina očigledno uspešno završena, nastavili sa raspravom. Naime, pre sedam dana smo imali situaciju da je matični odbor odbio ove predloge, Vlada takođe, a danas imamo situaciju da matični odbor prihvata ove predloge. Interesuje me samo ko će platiti ceh za ovu političku trgovinu koja se desila prethodnih sedam dana?
Treća stvar je suština samih zakona. Naime, predlagač je ovde rekao u svom uvodnom izlaganju da su ovo reformski zakoni, da se ovim zakonima udaraju temelji nezavisnog i pravičnog sudstva, sudstva koje će biti nezavisno i materijalno, i nezavisno od politike. Ako se ovi zakoni detaljno pročitaju, proizlazi da od tog reformskog nema ništa, a od nezavisnog još manje.
Naime, ukazaću samo na dve stvari, pošto mi vreme ne dozvoljava više, koje su ovde bitne, dve stvari koje ukazuju da od te političke nezavisnosti nema ništa, da se ništa kvalitetno nije promenilo.
Prvo, sudije, predsednike sudova i javne tužioce i dalje bira i razrešava Narodna skupština, što je bilo i u prethodnom zakonu. Znači, to nije ništa novo. To znači da onaj ko bude imao većinu u ovoj skupštini, on će bitno uticati, kao i do sada, na personalna rešenja u našim sudovima.
Druga stvar su odredbe o sudiji porotniku, koje ukazuju da i u tom slučaju nemamo ništa novo, da i u tom slučaju imamo opet veliki uticaj politike na izbor sudija porotnika. Rešenje koje se ovde nudi govori da ministar pravde predlaže visokom savetu pravosuđa sudije porotnike, što znači da opet imamo direktni i to veliki uticaj ministra pravde, odnosno politike, na ovu oblast.

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Zoran Nikolić.

Zoran D. Nikolić

Poštovano predsedništvo, uvažene kolege narodni poslanici, pred nama je zaista jedan neobično važan paket zakona iz oblasti pravosuđa sistemskog karaktera. Nezavisno od činjenice kako se do ovog predloga došlo, mislim da je za sve nas narodne poslanike najvažnije da pričamo o kvalitetu predloga koji je pred nama. Svakako da bi za državu bilo bolje da iza tako važnih zakona stoji Vlada Republike Srbije, jer joj je to prevashodna uloga i zadatak, nego bilo koja poslanička grupa u parlamentu. Ali, dajem primat, pre svega, onom što jeste sadržaj predloženih rešenja.
Što se toga tiče, mislim da su predložena rešenja u najvećoj meri usklađena sa ustavnom pozicijom koju pravosuđe ima u ustavnom konceptu izgrađenom 1990. godine. Mislim da ovi zakoni u dobroj meri afirmišu osnovne principe iz Ustava, pre svega principe nezavisnosti pravosuđa i stalnosti sudijske funkcije. Zbog toga, za mene lično su naročito važne završne odredbe ovih zakona - zakona o uređenju sudova, zakona o sudijama i zakona o javnim tužilaštvima - kojima se obezbeđuje kontinuitet i stalnost izabranih sudija, odnosno javnih tužilaca, sa zakonima koji su do sada bili na snazi.
Takođe je važno da i sudovi, obrazovani po Zakonu o sudovima iz 1991. godine, nastavljaju sa radom kako su obrazovani. Ovo je jako bitno da se usvoji, jer se na taj način stavlja tačka na jednu polemiku koja je, čini mi se, veštački počela da se stvara, od neodgovornih izjava odgovornih ljudi, kojom se želelo da se manipuliše strahom nosilaca pravosudnih funkcija, pričama o reizboru svih nosilaca pravosudnih funkcija do kraja godine itd. Budite sigurni da su te priče i te izjave imale i te kako posledice po stanje u pravosuđu. Dobro je što se prelaznim rešenjima ovih zakona otklanja ta dilema, koja je, čini mi se, veštački nametnuta od pojedinaca.
Što se tiče afirmacije ovog principa nezavisnosti, on je protkan kroz više članova ovih zakona. Samo bih citirao neke. Lepo je napisano u članu 5. zakona o uređenju sudova "da je korišćenje javnog položaja, sredstava javnog obaveštavanja i bilo koje javno istupanje kojim se utiče na tok i ishod postupka - zabranjeno je, kao i da je zabranjen svaki drugi uticaj na sud." Ovo jeste napisano kao zabrana, ali smo svedoci da je upravo vreme u kojem živimo do te mere bremenito nastupima javnih ličnosti, koje vrše jedan uticaj na sud i na pravosuđe koji nije dopušten, taman da ove norme i nema u zakonu. Nedozvoljivo je da potpredsednik Republičke vlade izražava čuđenje zašto n.n. osoba još nije kažnjena ili zašto protiv nje nije pokrenut kirivični ili neki drugi postupak. To su stvari koje u civilizovanoj pravnoj državi ne mogu da prođu bez osude. Nadam se da će i ova norma uticati na ponašanja ljudi koji misle da to mogu da čine.
Isto tako, malo nezapaženo, ali jako dobro, pri kraju je zakona o uređenju sudova, norma iz člana 74, koja daje pravo starešini pravosudnog organa da od MUP-a zahteva da se sudiji, sudiji porotniku, javnom tužiocu, zameniku javnog tužioca, sudiji za prekršaje i njihovim porodicama ili imovini pruži posebna zaštita.
Možda je bolje da je ova norma intonirana kao obaveza Ministarstva unutrašnjih poslova da pruži zaštitu na zahtev starešine pravosudnog organa, nego kao pravo starešine da zahteva, ali smatram da će MUP u praksi u sprovođenju ove norme, ukoliko bude usvojena, tako postupati, jer nema sumnje da je jedan veliki broj uslovnih osuda koje su u krivičnim postupcima izricane, a statistika kaže da jeste tako, svakako uslovljen strahom nosilaca pravosudnih funkcija od osvete počinilaca krivičnih dela. Da treba pružiti, zaista, fizičku zaštitu ljudima koji poturaju svoju čast, obraz, znanje da sprovedu zakon i Ustav ove zemlje - treba, i zato mislim da je ovo rešenje dobro i da zahteva posebnu organizaciju, pre svega Vlade, u realizaciji ovih principa.
Isto tako je dobra, ne manje važna i ne na kraju, materijalna nezavisnost. Članom 4. Zakona o sudijama predlaže se da sudija ima pravo na platu potrebnu da održi njegovu nezavisnost i sigurnost njegove porodice. Jasno je da bez materijalne nezavisnosti nosilaca pravosudnih funkcija nema ni one suštinske nezavisnosti.
Međutim, nekim drugim odredbama istog zakona ovo načelo je dovedeno u pitanje, jer je nekim drugim odredbama najviše vrednovana funkcija u pravosuđu, funkcija predsednika Vrhovnog suda, vezana za funkciju predsednika Vlade. Plate u Vladi i sve u Vladi jeste politika. A, visina plata u Vladi je politika u užem smislu reči i mogu slobodno da kažem da je to kategorija koja se može nazvati i demagogijom, jer je neozbiljno da u javnim glasilima ovih dana izađe kako je plata predsednika Vlade 10 hiljada dinara, i ako je to tako kako će ta činjenica uticati na sve nosioce pravosudnih funkcija, ako pandan treba da im bude demagogija koju u sferi plata u državnoj upravi sprovodi ova ili bilo koja druga vlada.
Zbog toga mislim da je sistem nagrađivanja i sistem plata u pravosuđu neophodno urediti na drugi način da sudije, tužioci i osoblje (zaposleni, znači) budu nezavisni od politike Vlade u oblasti nagrađivanja.
Što se tiče organizacije pravosuđa koja je ovde postavljena, nemamo ništa protiv ovih rešenja. Zadržava se najviša funkcija Vrhovnog suda, što je ustavna obaveza, što je predlagač ispoštovao. Smatramo da je uvođenje apelacionog suda i upravnog suda doprinos rasterećenju Vrhovnog suda, da će ga vratiti na ono što prioritetno treba da radi, a to je da u drugom stepenu donosi prave odluke, jer je praksa pokazala da je i u toj oblasti bilo odluka kojima su se povredila prava i ravnopravnost građana. Sa druge strane, i da se omogući Vrhovnom sudu više vremena za bavljenje ujednačavanjem sudske prakse, iako kod nas sudska praksa nije izvor prava; neujednačenom sudskom praksom i te kako se može vređati ravnopravnost građana.
Prisećam se jednog dopisa od pre par godina, ne znam, reč je o organizaciji iz oblasti osiguranja koja se žalila da naknada štete u saobraćajnim nezgodama prema praksi koju sudovi primenjuju za tešku telesnu povredu, npr. prelom ruke, u Beogradu u odnosu na provinciju je kao 10 prema jedan. Tu se zaista dovodi u pitanje ravnopravnost građana i njihovo pravo na sudsku zaštitu.
Što se tiče naših primedaba, za koje smatramo da ukoliko se usvoje utoliko će ovi zakoni biti bolji, podelio bih ih u nekoliko grupa. Prva je vezana za strukturu visokog saveta za pravosuđe. Naša primedba je bila vezana za činjenicu da nema potrebe da ministar pravde, koji jeste po funkciji član visokog saveta za pravosuđe, ima i to pravo da bira i jednog javnog tužioca, pored republičkog javnog tužioca i mislim da je u razgovorima koji su do sada bili vođeni na Odboru za pravosuđe takva primedba prihvaćena.
Isto tako, smatramo da je nekoherentna sa duhom zakona uloga koju Ministarstvo pravde ima u ovim zakonima, odnosno da je prenaglašena. Moram vam reći da smo mi jednom serijom amandmana pokušali da svuda gde se pojavljivalo Ministarstvo pravde ili ministar pravde, znači kao predstavnik izvršne vlasti, to zamenimo nekim drugim organom, bez obzira da li je to veliko personalno veće ili visoki savet pravosuđa ili neki drugi organ, ali da na taj način izrazimo svoj odnos da je protivan duhu predloženog rešenja veliki broj odredaba kojima se ugrađuje pravo Ministarstva pravde.
Takođe smatramo da još jedna norma nije u skladu sa Ustavom Republike Srbije (a odnosi se na član 66. stav 2. Predloga zakona o sudijama), koja u prvom stavu kaže da razrešenjem sudiji prestaje radni odnos, a u drugom stavu, koji je za nas sporan, da on ne može podneti prijavu za izbor sudije ili javnog tužioca ili prijavu za imenovanje za zamenika javnog tužioca ili sudiju za prekršaje.
Tu se direktno utiče na pravo i slobodu svakog čoveka na posao, na rad, na zaposlenje. Ne možete vi imperativnom zakonskom normom nikome ograničiti da bar konkuriše ili se javi na oglas, a činjenica da je razrešen svakako će se uzeti u obzir od strane predlagača kao ozbiljna činjenica, i verovatno će se odlučiti da ne bude predložen Narodnoj skupštini za izbor.
Da napravim jednu paralelu: licu koje je učinilo krivično delo, pa i teško krivično delo, pravosnažno je osuđeno i izdržalo kaznu zakon pruža mogućnost da protekom vremena ta kazna bude brisana iz sudske evidencije i da niko, nijedan organ, nijedan pojedinac ne može da se poziva na njegovu kriminalnu prošlost.
Znači, čini mi se da je ovo malo rigidan stav prema sudijama koji su razrešeni bez potrebe.
Treća grupa primedaba odnosi se na položaj koji sudije porotnici imaju prema Predlogu zakona. O njemu su govorile i kolege iz Srpske radikalne stranke i sa tim primedbama se slažem. Pre svega, pozicija sudija porotnika utvrđena je procesnim zakonima, Zakonom o krivičnom postupku, Zakonom o parničnom postupku i njihov glas u sudskom veću je ravnopravan glas sudećem sudiji.
Znači, nema nijednog razloga da se postupak njihovog izbora na neki način shvati kao njihova degradacija, da sudije bira Narodna skupština, a da sudije porotnike, sa ovakvom pozicijom, kakva je sada, po procesnim zakonima, ovim važećim, bira veliki savet pravosuđa i to na predlog ministra pravde. Pogotovo ovo - na predlog ministra pravde - smatramo apsolutno neprihvatljivim i tu smo dali par amandmana, vezano za izjednačavanje ovog položaja.
Zadnja primedba, a možda i najkrupnija, time bih i završio, vezana je za zamenike javnih tužilaca. Predlagač je u članu 7. Zakona o javnim tužilaštvima rekao da javno tužilaštvo čine - javni tužilac, zamenici javnog tužioca i osoblje. Kakav je status sve tri kategorije?
Javni tužilac je stalna funkcija do penzije. Osoblje - Zakon kaže - primenjuje se Zakon o radnim odnosima u državnim organima, znači zasniva radni odnos na određeno vreme do penzije. Samo zamenici javnog tužioca, koji de fakto nose posao (javni tužilac nosi odgovornost, ali zamenici javnog tužioca nose posao u javnim tužilaštvima), idu na proveru svakih osam godina. To nije ni principijelno, a čini nam se ni ustavno, jer Ustav kaže da je i funkcija javnog tužilaštva stalna.
Ukoliko predlagač pokaže dobru volju da prihvati ove primedbe, pre svega vezane za status zamenika javnih tužilaca, siguran sam da će poslanička grupa SPS-a dati podršku ovom paketu zakona.

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Nataša Jovanović, posle nje narodni poslanik Đura Lazić.