DRUGA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 27.11.2001.

14. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

DRUGA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA

14. dan rada

27.11.2001

Sednicu je otvorio: Dragan Maršićanin

Sednica je trajala od 10:40 do 18:00

OBRAĆANJA

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Da li se još neko od predsednika poslaničkih grupa javlja za reč? Izvolite.

Ratimir Svirčević

Dame i gospodo poslanici, danas imamo na dnevnom redu raspravu o zakonu o radu, i sa svih svojih skoro 200 članova, koliko ovaj zakon ima, čini mi se da on predstavlja jedan od retkih sistemskih, a još ređih reformskih zakona, koje smo imali u ovoj skupštini i u ovom mandatu.
Sama činjenica da izrada ovog zakona, odnosno proces pregovaranja i ostalo, traje od 8. februara, govori o svoj složenosti ove materije. Posebno bih rekao nešto o odnosima sindikata i ovlašćenih predlagača, vezano za ovaj zakon. Znamo kako je to išlo. Znamo o svim kontroverzama koje su se pojavljivale tokom ove rasprave. Jedino što, bar meni, nije dovoljno jasno - šta je do kraja od svega toga usaglašeno i šta ćemo mi kroz ovu raspravu konačno usvojiti, šta će biti konačan tekst, i da li će konačan tekst zakona biti stvarno reformski i sistemski, ili će to biti zakon koji će biti u jednom malom delu različit od postojećeg zakona o radnim odnosima, pa se onda postavlja pitanje da li ga je trebalo i donositi.
Vezano za tu činjenicu i okolnost mi ćemo se prema tom zakonu na kraju, kada se bude u celini glasalo o tom zakonu, kada budemo imali sve sagledano i kada budemo videli praktično kako zakon u celini izgleda, kao poslanički klub reformista i Sandžačko-demokratske partije opredeliti da li ćemo glasati za njega ili ne.
Ako bismo o ovom zakonu svi koliko nas ovde ima, ili u najvećem delu, govorili gotovo o svim detaljima, nama ne bi bilo dovoljno ni ovih 10 sati diskusije koliko je predviđeno i izglasano; čak mislim da ne bi bilo dovoljno ni ono plus beskonačno, a i takav predlog je bio, da se o ovom zakonu diskutuje. On je toliko obiman i složen, toliko je značajan, da je uputno da svako od poslanika govori o jednom njegovom delu, kako bismo ukupno, kao celina, praktično imali obrađen najveći deo, koliko god je to moguće.
Opredelio bih se da nešto kažem o jednom segmentu ovog zakona. On je u ovom nacrtu pod rednim brojem 13 i taj razdeo se zove - kolektivni ugovori. Samo donošenje, odnosno uvrštavanje kolektivnih ugovora u ovaj zakon je bilo praćeno određenim kontroverzama, određenim nesuglasicama, sumnjičenjem i tome slično.
Svestan sam činjenice da kolektivni ugovor sam po svom nazivu nosi neku konotaciju nekakvih vremena koja su iza nas. Međutim, analizom onoga što je predlagač ovde predložio, vidimo da tu postoje i bitne razlike. Te bitne razlike se sastoje u tome što smo u ranijem periodu imali kod najvišeg oblika kolektivnog ugovaranja, znači tzv. opšteg kolektivnog ugovora, značajnu ulogu države. Država je bila ta koja je praktično potpisivala u delu kolektivni ugovor, u dogovoru sa sindikatima, a čuli smo kakvi su nam sindikati bili. Svima nam je to u sećanju i slažem se sa prethodnim diskutantima koji su okarakterisali sindikat u ranijem periodu onako kako su ga okarakterisali. Dakle, u takvim uslovima država je bila u stvari taj autoritet koji je najviše uticao na to da se kolektivni ugovor, na način kako je propisivao određene stvari, i donese.
Sada imamo drugu situaciju. Govori se praktično o stranama u potpisivanju, formiranju kolektivnih ugovora, i to kako opšteg karaktera, znači kolektivnog ugovora koji važi na nivou Republike, tako i do kolektivnih ugovora nižeg nivoa, a oni se i dalje zovu po starim nazivima (mislim da su to odgovarajući termini), a to su - posebni i pojedinačni.
Ono što je novina u ovoj oblasti, ne znam koliko je ko to zapazio, jeste da se uvodi jedna nova kategorija, kolektivni ugovori koji se formiraju na bazi teritorija. Mislim da je to veoma značajan pomak u tom segmentu koji se zove - kolektivni ugovori, iz sledećih razloga: mi smo svesni da živimo u državi koja nema jednaku razvijenost na svim svojim područjima, dakle, i uslovi privređivanja, uslovi zapošljavanja, status radnika, status poslodavaca, nisu jednaki u svim delovima naše zemlje. Postoje opštine sa desetak hiljada stanovnika i imate, recimo, Beograd koji ima dva miliona stanovnika. Dozvolićete da postoji bitna razlika u uslovima rada u takve dve sredine.
Omogućavanje da se na nivou pokrajine, na nivou grada Beograda i lokalne samouprave, potpisuju kolektivni ugovori između zainteresovanih strana, a to su pre svega reprezentativna udruženja poslodavaca, čak je i to regulisano, da bismo otklonili onu nedoumicu šta znači kada na određenom području postoji veliki broj poslodavaca. Znači, udruženje poslodavaca, reprezentativno udruženje koje čini više od 10% poslodavaca na tom prostoru, a sa druge strane je reprezentativni sindikat koji opet na tom području predstavlja najveći broj sindikalno organizovanih radnika.
Za nas kao reformiste je najbitnije što na pokrajinskom nivou postoji mogućnost da se jednom finom regulacijom, putem kolektivnih ugovora, odraze posebne specifičnosti tog područja. Mi znamo da u Vojvodini postoji ogroman demografski problem. Znamo da, sa druge strane, u Vojvodini postoje određene povoljnosti tipa infrastrukture, saobraćaja i mnogih drugih stvari, tako da je moguće napraviti kolektivne ugovore koji, naravno, čak i po odredbama ovog zakona, ne mogu biti restriktivniji od onoga što zakon predviđa, ali mogu da na jedan primeren način regulišu određene stvari koje su bitne za određene teritorije, bile one opštine, pokrajine, grad Beograd, ostali gradovi ili Republika. To bi bilo otprilike to, vezano za kolektivne ugovore.
Dodao bih samo još nešto: mi treba u razgovoru o ovom zakonu svaki put da potcrtavamo da se mi nalazimo u fazi tranzicije i da to u značajnoj meri akceptiramo kao našu okolnost koja se ne može zaobići. Tranzicija znači puno toga, ali ne bih sada o tome. Mnoga rešenja iz ovog zakona o radu su, po meni, ipak oročena na određen period, najmanje četiri godine, kako je Zakon o privatizaciji predvideo da će se privreda Srbije privatizovati, bar u tom delu, i da ćemo sutra u nekom sretnijem periodu razgovarati malo drugačije, upravo zbog toga što će se privredna struktura promeniti.
Rekao bih samo jedan primer, i time ću završiti. Recimo, u Italiji postoji jedan grad koji je grad pobratim Novom Sadu, a zove se Modena, koji deset i više puta ima veći nacionalni dohodak po glavi stanovnika. Oni su u strukturi zaposlenosti otprilike predstavljeni na sledeći način i kod njih je situacija sledeća: preko 60% zaposlenih u Modeni su zaposleni u firmama koje broje do dva zaposlena. Tako piše u izveštaju koji smo dobili. Šta je sad važno u tom slučaju? Dalje, jedno 10-15% zaposlenih radi u malim i srednjim preduzećima i samo desetak i nešto više posto radi u velikim preduzećima. To je privredna struktura kojoj mi treba da težimo, a ona govori pre svega o sledećem - o ljudima koji su zaposleni preko 60% u ličnom radu. Mnogo je važniji zakon o obligacijama, nego o radu.

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Reč ima gospodin Marko Petrović.

Marko Petrović

Poštovane kolege poslanici, pred nama se nalazi ključni reformski predlog zakona, Predlog zakona o radu. On je ključni reformski zakon iz tog razloga što tretira upravo ono što je i najveću buru u javnosti proizvelo, a to je odnos između radnika i poslodavca. Moramo priznati, svi mi koji živimo u ovoj Srbiji pre ili kasnije ćemo se naći ili u ulozi jednog ili u ulozi drugog.
Prema tome, moramo se složiti da je ovaj zakon bio neophodan kao zakon koji raskida sa bivšom praksom samoupravljanja, kao i sa bivšom praksom socijalističkog kapitalizma koji je napravio bivši režim na jedan veštački način i koji je prevaziđen zadnjim događajima od 5. oktobra.
Međutim, šta je prvo trebalo učiniti? Mislim da je prvo trebalo doneti nekoliko zakona, a to je zakon o denacionalizaciji, pa onda zakon o radu, pa tek onda, sledom događaja, doneti Zakon o privatizaciji. To se vrlo često sa ove govornice i govorilo kada je bio Zakon o privatizaciji na dnevnom redu, a to pokazuje i praksa, s obzirom da neki poslanici već napomenuše da će i ovaj zakon imati problema u sprovođenju, baš zbog neke hronologije u događajima.
Pa, i sam Zakon o privatizaciji ima probleme, jer nije pre njega donesen zakon o radu. Znamo kakve probleme ima taj zakon, znamo da očekujemo investitore, da će ih biti, ali tek kada zaokružimo zakonodavni proces, da investitori koji ulažu budu sigurni i u svoj kapital, da budu sigurni i radnici koji rade, a na neki način da bude siguran i profit koji oni ostvaruju.
Koja su dva osnovna cilja zakona koja smo mi, ispred Nove Srbije, videli? Dva osnovna cilja zakona, koja su pozitivna, naravno, su ta što ovaj zakon treba da afirmiše rad i rezultate rada. Svi dosadašnji zakoni apsolutno rad nisu stavljali na prvo mesto. Rad je bio jedna sporedna stvar. Znamo onu čuvenu krilaticu: "Niko ne može toliko malo da me plati, koliko malo mogu da radim."
Prema tome, ovaj zakon ima jednu veoma pozitivnu stvar, a to je što rad i rezultate rada stavlja na prvo mesto. Međutim, takođe (ne suprotno od rada), stavlja i profit na prvo mesto, stavlja i poslodavca čiji je osnovni interes profit na prvo mesto, jer bez profita, znamo odlično, nema ni napretka firme, a nema ni napretka društva. Naravno, i profit je bio jedna omalovažavana, diskreditovana kategorija koja je sa potcenjivanjem pominjana i u teoriji i u praksi. Znači, hoćemo da revitalizujemo i profit.
Šta je drugi cilj, vrlo pozitivan, ovoga zakona? To je što se ukida praksa samoupravljanja i praksa društvene svojine. Ovaj zakon jednim udarcem, da tako kažem, preko te dve tekovine koje su nas vrlo mnogo povlačile unazad i dovukle ovde gde jesmo, kojima se cela naša zajednica veoma mnogo dičila, a to su samoupravljanje i društvena svojina, povlači crtu i one više neće postojati.
Međutim, ovaj zakon ima i neke mane, a te mane su one koje su videli mnogi poslanici ovde, koje su proizvele veliku žestinu na ulicama Srbije i u firmama Srbije, kroz izlive nezadovoljstva sindikata, i koje su bile tema u pregovorima ovde u parlamentu između svih poslaničkih grupa (osim SRS koja je mogla da učestvuje, a nije, ali se verovatno na drugi način konsultovala sa sindikatima, to je bilo njeno pravo). Ali, sindikati su ovde u zgradi parlamenta sa svim poslaničkim grupama imali konsultacije i izneli svoje primedbe na ovaj zakon. Došlo je tu i do nekih kompromisnih rešenja, koja su parlament i poslaničke grupe prihvatile.
Međutim, izgleda da je, od onoga što su naše poslaničke grupe i mi kao parlament, kao vrhovno zakonodavno telo, doneli kao neki zaključak u pregovorima između nas i sindikata, Vlada Srbije malo toga prihvatila. Od velikog broja sugestija prihvaćenih i od strane grupe koju je predvodila DS, i od strane grupe koju je predvodila DSS (a Nova Srbija je prisustovala i u jednoj i u drugoj sali, da tako kažem, i jednog i drugog dana), vrlo malo je prihvaćeno - čini mi se, petnaestak amandmana, plus četiri amandmana koje je sama Vlada podnela. To nije ni četvrtina od onoga što je pregovorima prihvaćeno.
To će se kasnije, tokom glasanja o amandmanima i u glasanju Nove Srbije, videti, jer smatramo da je ovaj zakon bio neophodan, ali amandmansko šminkanje je i te kako potrebno, da bi se postiglo ono što je gospodin Karaičić rekao, s obzirom da se privatna i društvena svojina ovim zakonom tretiraju apsolutno jednako. Privatna i društvena preduzeća se tretiraju jednako, što nije loše, ali u doba tranzicije je i te kako loše. Ono je vrlo dobro u stabilnim društvima, tu nema privatne, ove i one svojine - tu je svojina ili nije svojina. Ali, u vreme tranzicije, naročito posle svega onoga što smo mi deset godina doživljavali, a to, moramo priznati, nije doživljavala ni Češka, ni Poljska, ni sve zemlje istočnog bloka koje su bile u tranziciji, a morali smo da donesemo i te antimonopolske zakone, što smo doneli, i Zakon o ekstraprofitu, a oni su nastali upravo kao posledica sankcija koje su bile. Znači, mi smo bili u dalekoj težoj poziciji i imali smo takvu situaciju da društvena i privatna svojina ne mogu biti tretirane jednako ovim zakonom.
Tu je bilo i predloga da se član 105, koji direktno tretira te probleme, briše. Međutim, čini mi se da će biti i na skupštinskom zasedanju najvećih problema oko tog člana 105. Videćemo šta će tu da se desi - da li će on morati da se doradi i da se u tom članu različito tretiraju društvena i privatna svojina i direktori društvenih i privatnih preduzeća. Moramo priznati da direktori privatnih preduzeća, jer su vlasnici svojih firmi, moraju na jedan način da budu tretirani, a oni ljudi koji su, kao što reče moj prethodnik, gospodin Karaičić, na neki drugi način postali rukovodioci tih firmi i došli u specijalne privilegovane položaje i na neki drugi način upravljaju nego ljudi koji su vlasnici firmi, moraju i ovim zakonima biti obuhvaćeni.
Tu dolazimo i do druge mane ovog zakona, a to je što on naše društvo ne shvata kao tranziciono, nego ga shvata kao definitivno završeno, i ne tretira ovo društvo kao društvo promena, nego ga tretira kao društvo koje posle ovog zakona treba bukvalno da se ponaša ovako i nikako drugačije.
Prema tome, stav Nove Srbije će biti da u principu i u načelu ovaj zakon mora da se prihvati i treba da se prihvati, jer je raskid sa bivšim režimom i bivšim sistemom, ali bogami, kroz amandmane koji ovde dođu, prepustićemo našoj savesti i našem stavu da vidimo kako ćemo i na koji način glasati.

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Ima reč gospodin Zeldžo Hurić.

Zeldžo Hurić

Uvaženi gospodine predsedniče, dame i gospodo potpredsednici, poštovane kolege narodni poslanici, poštovani građani Srbije, mislim da ovde nije bilo nikakve dileme - zaista, kao zamenik šefa poslaničke grupe, imam pravo da koristim ono vreme koje je predviđeno za nastup šefa poslaničke grupe, a to je 20 minuta, koliko se sećam, po Poslovniku.
Neophodnost za donošenje ovog zakona leži prvenstveno u izuzetno lošem statusu radnika, posebno u proizvodno - privrednoj delatnosti, kao i u sprovođenju započetih i projektovanih privrednih reformi. Ako su ovi razlozi, praktično, neki od definisanih ciljeva naše tranzicije, onda je jasno - mora se obezbediti pozitivan ambijent, a to znači, između ostalog, i adekvatno funkcionisanje radnog zakonodavstva. Bez obzira na naš specifikum, a tu mislim pre svega na zahteve tržišne privrede i na naš ekonomski razvitak, nije se moglo a da se i u ovoj sferi ne primeni praksa zemalja u tranziciji, i ne samo zemalja u tranziciji, već i ukupnog evropskog radnog zakonodavstva.
U tom smislu, pri izradi ovog zakona pošlo se prvenstveno od konvencije i preporuka Međunarodne organizacije rada, pri tom vodeći računa prvenstveno o obezbeđivanju uslova za funkcionisanje malih i srednjih preduzeća, kao glavnog faktora, ako ne i temelja, našeg budućeg privrednog razvoja.
Vodilo se računa i o pravima i obavezama zaposlenih, primerenih uslovima rada, o pravima poslodavca, o materijalnoj i socijalnoj sigurnosti, o pojednostavljenju dosadašnjih složenih potreba kod zasnivanja radnog odnosa i svih anomalija koje su pri tom postojale. U tom smislu, nadam se i duboko sam uveren, bar na osnovu članova 13. i 14. koji definišu zabranu diskriminacije prilikom zapošljavanja, neće se više uvažavati argument člana ove ili one partije, kao što smo u prethodnom periodu imali da je argument da li je neko drug član ili ne bio glavni u zasnivanju radnog odnosa. Zatim, vodilo se računa o disciplini, o disciplinskoj odgovornosti i prestanku potrebe za radom zaposlenog.
Posebno bih ovde istakao neke kategorije koje ovaj zakon u znatnoj meri razlikuju od prethodnog zakona, u smislu da ga istinski čine radnim, a ne neradnim, kakav je, po mom dubokom uverenju, u najvećem delu svojih članova bio prethodni zakon.
Naime, mislim da se jedan recidiv, komunistički recidiv provlačen kroz naše obrazovanje, a to je da se školujemo prvenstveno da bismo sa što manje rada bolje zarađivali, neće više moći odraziti na radno mesto. To će onemogućiti jedna posebna kategorija, definisana u ovom zakonu, pod nazivom - zabrana konkurencije. Naime, valjda nije potrebno ovde naglašavati da su mnogi radnici, posebno oni u administrativnom sektoru i upravnim organima pojedinih preduzeća, na svom radnom mestu obavljali poslove u svoje ime i za svoj račun. Veliki broj njih je te svoje kancelarije, ili prostor u kome su radili, više koristio za funkcionisanje sopstvenih firmi, a ne firme u kojoj su bili zaposleni.
Mislim da se smanjivanjem neopravdanih razloga za davanje otkaza zaposlenima znatno uvećavaju prava koji se ne mogu bezrazložno naći na ulici. Kako rekoh, neće više član ove ili one partije moći da, bez obzira na kvalitete njegovog rada, i dalje bude zaposlen.
I na kraju, hteo bih, kao učesnik u razgovorima sa predstavnicima SSS, da registrujem, ako ne i da pokušam da otklonim jednu dilemu koja se ovih dana provlači u našoj javnosti. Naime, reč je o tome šta je to dogovoreno, a šta nije, šta je tačno od toga što tvrde predstavnici SSS. Bio sam u grupi sa gospodinom Čedomirom Jovanovićem, 25. oktobra, na razgovorima sa predstavnicima SSS.
Tvrdim, a to je istina, da smo tom prilikom u prilično dugom razgovoru, negde oko šest časova, skoro usaglasili sve stavove, iako oni kažu sada, prema ovoj informaciji koju sam dobio neposredno pre nego što ću izaći za ovu govornicu, da su njihovim amandmanima napadnuta 102 člana i da je to jedan od razloga što ovaj zakon nije valjan. Rekao bih, ako smo od ta 102 napadnuta člana dogovorili da ispravimo samo 30-tak, to će pre govoriti o tome da nisu bili valjani amandmani, nego što nije bio dobar Predlog zakona.
Ovo je zaista istina, jer smo dugo, satima, razgovarali o pojedinim članovima i nije ostalo ništa nedogovoreno. Posebno sam bio oduševljen načinom vođenja tog razgovora, jer sam imao utisak da, iako su formalno postojale dve strane, ipak, sa stanovišta cilja, kao da je bila jedna strana, pošto smo i jedni i drugi imali za osnovni cilj prava i obaveze radnika.
Na kraju, nakon završenog razgovora, gospodin Smiljanić je zaista rekao da nije dobro da izađemo sa jednom eksplicitnom informacijom u smislu u kome sam govorio, dakle, da je sve dogovoreno. Jer, eto, on nije uspeo da sve što je dogovoreno provede kroz svoje organe i da dobije neku potvrdu, nego je zamolio, prosto, da sačekamo, a da kažemo samo da smo postigli visok stepen saglasnosti.
Na kraju krajeva, i sam kraj tih razgovora i ono što se posle toga dešavalo, posle konferencije za štampu, u smislu jedne manje proslave svega onoga što je dogovoreno, govori u prilog ovoj tvrdnji o kojoj sam ovde govorio.
Dakle, Sandžačka demokratska partija i Reformisti Vojvodine, uz sve one amandmane koji su prihvaćeni - ne samo dogovorom, reč je o ona 24, koliko reče juče predsednik Odbora za industriju, odnosno 30-tak, koliko smo mi tada dogovorili, računajući da će i neki koji su ostali sporni takođe biti prihvaćeni ovde od strane Skupštine - a što će umnogome poboljšati Predlog ovog zakona, daće svoj glas za ovaj zakon. Zahvaljujem.

Stanko Kovačević

Poštovani predsedniče, koleginice i kolege poslanici, evo dragi kolega Mihajlov se smeje i počeću baš tim njegovim smehom moju diskusiju o Predlogu ovog zakona. Kada bi on sada ustvrdio da je ovo jedan od retkih reformskih zakona koji nam je ponudila Vlada Republike Srbije, onda bih se sa njim apsolutno složio, kao što bih se složio i sa drugim predstavnikom DSS, koji je rekao da ovaj zakon zaista stvara uslove za liberalizaciju tržišta rada kao osnovnog preduslova buduće realizacije reformi.
Takođe bih rekao da je ovo jedan od retkih zakona koji je veoma dugo vremena u pripremi, da ne upotrebim drugi izraz, gde je sijaset učesnika učestvovalo u njegovom pravljenju, u diskusijama, raspravama, amandmanima itd.
Svedoci smo da su dva najveća sindikata u Republici Srbiji, kada im je predočeno da baš ne mogu da ostvare sve svoje namere koje su imali u smislu suprotstavljanja Predlogu ovog zakona kada su organizovali proteste radnika, da su morali da razgovaraju sa predstavnicima Vlade Republike Srbije, ali je takođe veoma mudar potez Skupštine Republike Srbije i poslaničkih grupa koje su prihvatile da sa predstavnicima sindikata razgovaraju o tim njihovim primedbama, koje su u zadnje vreme imali, na Predlog ovog zakona.
Zaista moram reći da, kao jedan od retkih, ovaj zakon u dobroj meri uspostavlja ravnotežu između interesa poslodavaca i interesa radnika. Ako se ovaj zakon pravilno pročita i pravilno shvati, videće se iz njega da poslodavac ima više interesa da štiti prava svojih radnika, nego što će to da štite sindikati. Kada se uspostavi ravnoteža interesa poslodavca (a to je rad i ostvarivanje profita) i interesa radnika (pravo na rad i ostvarivanje što je moguće veće zarade), onda se ta dva interesa toliko međusobno prožimaju da zaista poslodavac gaji praktično svog radnika i svakog dobrog radnika čuva.
Iz tih razloga, mi moramo ozbiljno da shvatimo ponašanje predstavnika sindikalnih organizacija u ovom trenutku, koji ovoliko drvlje i kamenje bacaju na konačnu verziju ovog zakona. Čak nam u svom dopisu, upućenom Skupštini Srbije i šefovima poslaničkih grupa, kažu i sledeće: "Ako se pak usvoji samo ono što Vlada na izvestan način naređuje Skupštini da učini, onda će ona, kao i svi, snositi odgovornost za eventualne proteste koje će naši članovi želeti da im organizujemo, a o čemu će odluku doneti Veće saveza sindikata Srbije".
Ja sam imao nameru, gospodine predsedniče i gospodo poslanici, da vam danas predložim, jer je upravo u 11 sati, gospodo poslanici oprostite, da danas jedna delegacija ovog parlamenta ode na sednicu Veća Saveza sindikata Srbije koja je sada u toku, počela je u 11 časova, i da pokuša sa njima da obavi pravilnu raspravu na osnovu ove informacije koju su nam dostavili pre dva sata, a koja govori o aktivnosti u vezi sa donošenjem zakona o radu. Tu su veoma dobro specificirali sve aktivnosti u kojima su Savez sindikata Srbije i Sindikat "Nezavisnost" učestvovali u proceduri donošenja ovog zakona, a isto tako dali su i sve njihove amandmane, dali su pregled amandmana koji su usaglašeni sa pojedinim poslaničkim grupama.
Pročitao sam sve njihove amandmane (71) i mogu reći da sam pronašao jedan jedini koji se u skoro 50% njihovih amandmana prožima: to je različit stav ovog zakona koji govori o ugovoru o radu između poslodavca i radnika od stava sindikata koji govori o kolektivnom ugovoru, opštem ili posebnom kolektivnom ugovoru. Jedina suprotnost između stava sindikata i stava ovog zakona se upravo nalazi u tome. Zaista, to nije toliko vredno ovolike buke, protesta i zamajavanja radnika, jer će samo pravilnim sprovođenjem ovog zakona radnici biti izuzetno zainteresovani i biće zadovoljni što će se konačno stvoriti uslovi da prvo krene proces privatizacije.
Bez sprovođenja Zakona o privatizaciji, ni našoj privredi ni našim radnicima nema perspektive u budućnosti. Sprovođenjem ovog zakona stvoriće se uslovi da se jave strani investitori, koji će biti spremni da ulože svoja sredstva u zajedničku proizvodnju i mimo procesa privatizacije.
I na kraju, stvoriće se uslovi da strani partneri rade na zajedničkom proizvodu kroz poslove, jer će imati stabilan, demokratski i u interesu radnika sistemski zakon koji reguliše ovu oblast.
Želeo bih da vam ponovo još jedanput kažem da će poslanici PDS, koji rade u okviru DOS-a, podržati Predlog ovog zakona. Podržaćemo sve one amandmane koji doprinose njegovom poboljšanju, sa željom da na kraju ove rasprave ovaj zakon i definitivno usvojimo. Hvala vam.

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Petar Petrović, a posle njega Miodrag Stamenković.
...
Jedinstvena Srbija

Petar Petrović

Gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi gospodine ministre, sistem radnih odnosa koji je od 1. januara 1997. godine uređen saveznim Zakonom o osnovama radnih odnosa i republičkim Zakonom o radnim odnosima predstavlja jedan od najznačajnijih pravnih sistema, jer od rešenja sadržanih u navedenim zakonima zavisi pravna i materijalna sigurnost velikog broja građana koji su radno sposobni i koji se nalaze u radnom odnosu.
Poslanička grupa Stranke srpskog jedinstva podržaće novi republički zakon iz ove oblasti samo pod uslovom da je pripremljen na osnovu prethodnog svestranog sagledavanja važećih rešenja od strane naučnih i stručnih institucija, kako bi nova rešenja bila primerena ne samo stranim, već pre svega našim uslovima, kojima se dalje neće pogoršavati prava zaposlenih i koja će biti usaglašena sa rešenjima utvrđenim u navedenom saveznom zakonu.
Međutim, Predlog zakona o radu nije pripremljen na osnovu navedenih polazišta. U njemu je sadržan veliki broj rešenja kojima su prava radnika znatno umanjena, pa pri tom nisu saglasna sa rešenjima utvrđenim u saveznom zakonu. Ovo, verovatno, zbog toga što je jedini cilj predlagača ovog zakona da on bude prihvatljiv za poslodavca, odnosno vlasnika kapitala, što treba da doprinese jeftinijoj i bržoj prodaji društvenih preduzeća. To je, uostalom, potvrdio i ministar za rad i zapošljavanje, gospodin Dragan Milovanović, u izjavi koju je, povodom Predloga ovog zakona, dao listu "Politika", a koja je objavljena 5. juna 2001. godine.
Citiraću samo deo izjave gospodina Milovanovića: "Namera predlagača jeste da ovaj zakon bude podrška drugim zakonima, pre svega onome o privatizaciji. Radno zakonodavstvo se ovde nije godinama menjalo. Zaposleni su na papiru imali mnogo prava, ali je to u praksi bilo neostvarljivo. Stranci koji su zainteresovani za ulaganja kod nas sigurno ne bi dolazili da se propisi ne menjaju, jer žele da u potpunosti upravljaju preduzećima."
Pri tom, ministar zanemaruje činjenicu da je kod nas privatizacija tek započela i da će biti potrebno više godina dok sve društvene firme postanu privatno vlasništvo, kojima će jedini kriterijum i interes biti dobar rad radnika, a ne simpatije ili antipatije prema njima.
Šta će se dotle događati u društvenim preduzećima, kada prema predloženim rešenjima u ovom zakonu poslodavac, tj. direktor može olako da otpusti svakog radnika koji mu je nesimpatičan, posebno u firmama ispod 50 zaposlenih, nije teško pretpostaviti. Zato ne iznenađuju opravdane reakcije, tj. protesti ogromnog broja zaposlenih preko Saveza sindikata Srbije, Ujedinjenih granskih sindikata "Nazavisnost" i Sindikata zdravstva.
Ako je Vlada ocenila potrebu da se važeća rešenja u propisima o radnim odnosima menjaju, a i mi iz Stranke srpskog jedinstva smatramo da su izvesne izmene neophodne, imala je dovoljno vremena da blagovremeno dostavi inicijativu Saveznoj vladi za izmene i dopune saveznog zakona, da paralelno sa tim izmenama pristupi pripremama republičkog zakona i da ga po usvajanju saveznog zakona dostavi na razmatranje Narodnoj skupštini.
Važeći republički zakon pripremljen je tako što je uređena celina sistema radnih odnosa. Naime, ovim zakonom su preuzeta rešenja sadržana u saveznom zakonu, ta rešenja su bliže razrađena, a potpuno su uređena pojedina pitanja i odnosi koji nisu uređeni saveznim zakonom. Na taj način su jednim zakonom uređeni u celini svi radno-pravni instituti.
Međutim, u Predlogu zakona o radu zanemarena su rešenja sadržana u saveznom zakonu, odnosno niz rešenja sadržanih u tom zakonu uopšte se ne uređuje, a mnoga uređuju na način koji je suprotan odgovarajućim rešenjima sadržanim u saveznom zakonu.
Takav pristup je i u suprotnosti sa odredbama člana 115. stav 2. Ustava SRJ, prema kojima zakoni, drugi propisi i opšti akti republika članica moraju biti u saglasnosti sa saveznim zakonom.
Mnogo bih vremena potrošio da taksativno nabrajam koji sve predlozi iz Predloga zakona o radu nisu u saglasnosti sa važećim saveznim Zakonom o radu, ali ću pokušati samo sa par napomena da to dokumentujem.
Saveznim zakonom su uređena neka rešenja koja nisu sadržana u ovo predlogu zakona. Na primer, odredbama člana 9. saveznog zakona predviđena je obaveza poslodavca da potrebu za popunom slobodnog radnog mesta i uslove za obavljanje poslova tog radnog mesta prijavi organizaciji nadležnoj za poslove zapošljavanja, koja je dužna da slobodna radna mesta oglasi.
Ove odredbe preuzete su i bliže razrađene u važećem republičkom zakonu (čl. 9. i 10.), ali u Predlogu zakona koji je pred nama nisu uopšte sadržane. Ovim je povređeno i načelo sadržano u odredbi člana 13. Ustava Republike Srbije, prema kome je svakome pod jednakim uslovima dostupno svako radno mesto.
Odredbom člana 11. stav 3. saveznog zakona utvrđena je obaveza poslodavca da sa licem koje zasniva radni odnos zaključi ugovor o radu pre njegovog početka rada i da ga prijavi organizacijama nadležnim za poslove zapošljavanja i penzijskog i invalidskog osiguranja, u skladu sa zakonom.
Ova odredba preuzeta je važećim republičkim zakonom (član 11. stav 1.), ali u Predlogu zakona uopšte nije sadržana.
Odredbama člana 43. stav 2. saveznog zakona utvrđeno je da zaposlenom invalidu ne može prestati radni odnos kao "tehnološkom višku" dok ne ostvari pravo na penziju ili, uz njegovu saglasnost, jedno od prava utvrđenih ovim zakonom. Ova odredba preuzeta je važećim republičkim zakonom (član 26. stav 4.), ali nije sadržana u Predlogu zakona.
Odredbama članova 56. do 60. saveznog zakona utvrđeni su disciplinski organi i disciplinski postupak. To je uređeno republičkim zakonom, članovima 90. do 99, ali u Predlogu zakona toga nema.
Takođe, u Predlogu zakona o radu predložena su neka rešenja koja nisu u skladu sa saveznim zakonom. Na primer, odredbama člana 1. Predloga zakona, kao i drugim brojnim odredbama o uređivanju prava, obaveza i odgovornosti, ugovor o radu koji zaključuje poslodavac i zaposleni izjednačen je sa kolektivnim ugovorom. Brojne odredbe upućuju na direktno ugovaranje između poslodavca i zaposlenog, a ne na dalju razradu kolektivnim ugovorom, što nije prihvatljivo, jer može dovesti radnike iste struke i sposobnosti u nejednak položaj.
Prema saveznom zakonu (čl. 1. i 3.) ugovor o radu je pojedinačan akt kojim se, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom, zasniva radni odnos i uređuju prava i obaveze po osnovu rada.
Odredbom člana 26. predložena su rešenja kojima se uređuje radni odnos na određeno vreme, iz kojih proizilazi da se može zasnovati na svakom radnom mestu koje odredi poslodavac i da takav radni odnos može da traje najduže tri godine. U obrazloženju datom uz ovaj član ukazano je da je radni odnos na određeno vreme postavljen na novim osnovama, polazeći od potreba i zahteva tržišta, a da zakonom nisu utvrđeni slučajevi kada može da se zaključi ugovor na određeno vreme.
Upravo ovakvo opredeljenje je u suprotnosti sa odredbama člana 10. stav 2. saveznog zakona, prema kome se radni odnos na određeno vreme može zasnovati samo u slučajevima utvrđenim zakonom. U skladu sa ovom odredbom ti slučajevi su uređeni odredbama člana 40. važećeg republičkog zakona.
Odredbama člana 65. stav 1. tačka 4. Predloga zakona predloženo je da zaposlenom miruju prava i obaveze koje se stiču na radu i po osnovu rada, ako odsustvuje sa rada zbog izdržavanja kazne zatvora, odnosno izrečene mere bezbednosti, vaspitne i zaštitne mere, u trajanju do tri meseca.
Međutim, odredbom člana 32. stav 3. saveznog zakona utvrđen je rok od šest meseci za mirovanje radnog odnosa u navedenim slučajevima, što je sadržano i u odredbi člana 62. stav 1. tačka 4. važećeg republičkog zakona. I tako dalje, otišlo bi mnogo vremena da još nabrajam neusklađenosti saveznog zakona sa predloženim Predlogom zakona o radu, ali bih naveo još jednu.
Odredbom člana 103. stav 1. tač. 1. i 2. Predloga zakona predloženo je da poslodavac može bezuslovno da zaposlenom otkaže ugovor o radu ako je utvrđeno da zaposleni ne ostvaruje rezulate rada, ili ako je utvrđeno da zaposleni nema potrebnog znanja i sposobnosti za obavljanje poslova na kojima radi. Međutim, prema odredbama člana 17. i 64. stav 1. tačka 2. saveznog zakona, u navedenim slučajevima poslodavac može dati otkaz samo ako zaposleni ne prihvati raspored na drugo radno mesto koje odgovara njegovim znanjima i sposobnostima ili ako takvog radnog mesta nema.
Odredbama člana 116. Predloga zakona predloženo je rešenje prema kome poslodavac koji ima u radnom odnosu na neodređeno vreme više od 50 zaposlenih, a nemerava da otkaže ugovor o radu za više od 10% zaposlenih od ukupnog broja u toku kalendarske godine zbog tehnoloških, ekonomskih i organizacinih promena, dužan je da donese program rešavanja viška zaposlenih, kao i da se program donosi u saradnji sa organizacijom nadležnom za poslove zapošljavanja.
Ova odredba je suprotna odredbama člana 44. saveznog zakona prema kojoj je svaki poslodavac dužan da sačini program ostvarivanja prava zaposlenih za čijim je radom prestala potreba, kao i da u roku od mesec dana od dana donošenja programa obavesti sindikat i nadležnu organizaciju za poslove zapošljavanja o razlozima za prestanak radnog odnosa, broju i kategorijama zaposlenih i o roku u kom namerava da raskine radni odnos.
Dame i gospodo, sa iznetog, imajući u vidu da se sve parlamentarne stranke u Narodnoj skupštini, bar verbalno, zalažu za opstanak redefinisane savezne države, što svakako podrazumeva da se zalažu i za poštovanje saveznih zakona, nadam se da Predlog ovog zakona neće dobiti načelnu podršku.
U svakom slučaju, poslanička grupa Stranke srpskog jedinstva neće podržati ovaj zakon.

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Reč ima ministar Milovanović.

Whoops, looks like something went wrong.