DRUGA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 27.11.2001.

14. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

DRUGA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA

14. dan rada

27.11.2001

Sednicu je otvorio: Dragan Maršićanin

Sednica je trajala od 10:40 do 18:00

OBRAĆANJA

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Miroljub Veljković, a posle njega narodni poslanik Ljubiša Kesić.

Miroljub Veljković

Poštovani narodni poslanici, juče nas je ministar Milovanović u svom uvodnom izlaganju, a povodom Predloga zakona o radu, informisao da je predloženi zakon još jedan, kako je on rekao, iz seta reformskih zakona. Time nam je gospodin ministar, nama narodnim poslanicima i srpskoj javnosti, poručio da je ovo reformska vlada i da su upravo oni pozvani da reformišu Srbiju. Nažalost, činjenice govore sasvim drugo. Zakon o radu je tek drugi reformski zakon, ako uopšte može da dobije taj epitet, a prvi je Zakon o privatizaciji. Sve ostalo su bile izmene i dopune postojećih zakona.
Znači, tvrdnja da je ovo neka reformska vlada, složićete se sa mnom, ne stoji. Kakva su vam ova dva tzv. reformska zakona, gospodine ministre, opet najbolje govori činjenica. Zakon o privatizaciji je već pet ili šest meseci u primeni, a za to vreme ova vlada nije uspela da privatizuje nijedno preduzeće, znači, nijedno državno ni privatno preduzeće. Vi ste ukinuli Zakon o svojinskoj transformaciji, doneli ste svoj Zakon o privatizaciji i, da budem malo ciničan, za sve ovo vreme, za ovih šest meseci niste uspeli da privatizujete po tom zakonu čak nijednu berbersku, frizeresku, ajde da kažem jednu malu zadrugu. Znači, toliko je dobar taj zakon i toliko je inspirativan da ljudi ulažu u srpsku privredu.
Ovaj drugi tzv. reformski zakon, mislim na zakon o radu, sasvim izvesno je komplementarni pravni akt. On je prosta dopuna, ili bolje reći primena Zakona o privatizaciji u oblasti radnih odnosa. Ne donosite vi novi zakon o radu da biste poboljšali položaj zaposlenih, već u stvari prilagođavate prava i obaveze zaposlenih jednom surovom Zakonu o privatizaciji. Treba, normalno, namamiti investitore, a na uštrb prava zaposlenih. To je jasno čak i onim nekvalifikovanim radnicima u društvenim i državnim firmama koje treba da se privatizuju.
Retki su primeri u parlamentarnoj praksi da je jedan zakonski predlog izazvao ovakvu reakciju u javnosti, kako direktnu reakciju onih ljudi kojih se najviše tiče ovaj zakon, a to su sindikati i zaposleni, tako i u stručnoj javnosti. Zakon je bio prosto zatrpan kritikama. Preko 200 amandmana na ovaj predlog zakona je došlo od narodnih poslanika. Normalno, to je sve na kraju eskaliralo javnim protestima radnika na ulicama Srbije. Pritisnuta tom činjenicom, Vlada Republike Srbije se poslužila jednim trikom - navodno je prihvatila sve sugestije narodnih poslanika i sindikata, povukla zakon, odnosno povukla ga na doradu, da bi zatim taj isti zakonski predlog, samo u vrlo izmenjenom obliku, dostavila ponovo nama.
I, sasvim na kraju, pitamo se kako je Vlada smela to da uradi? (Pošto sam malo prekoračio vreme, izvinjavam se, gospodine predsedniče.) Kako je smela to da uradi? Normalno da je smela, kada je u međuvremenu napravila dogovor sa ovim Koštuničinim poslanicima po onoj - mi ćemo vama glasati za Zakon o sudovima, a vi ćete nama glasati za zakon o radu. To se vidi iz izlaganja poslanika DSS. Ili, što bi naš narod rekao: "Ja ću tebi serdaru, a ti meni vojvodo".

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Ljubiša Kesić, a posle njega narodni poslanik Živodarka Dacin.

Ljubiša Kesić

Poštovani predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je rasprava o jednom od najvažnijih zakona koje smo do sada razmatrali, i u tome se izgleda slažu poslanici i jedne i druge opcije, odnosno oni koji će glasati za i oni koji će glasati protiv ovog zakona u načelu. Zbog toga rasprava o njemu i zaslužuje posebnu pažnju.
Građanski savez Srbije će glasati za ovaj zakon. Pažljivo sam saslušao argumente onih poslanika koji su se protivili ovom zakonu, koji su naglasili da će glasati protiv zakona, i od argumenata koje su iznosili, više sam snimio parola koje su upućene neupućenima, nego nekih preterano ozbiljnih argumenata.
Građanski savez Srbije ne želi da okoliša. Ovaj zakon treba da predstavlja jedan u nizu zakona koji će promeniti režim koji je do sada vladao. Dakle, prestaće samoupravljanje, ovo je kraj samoupravljanja, kraj društvene svojine, kraj kvaziradničkih prava. Ovde je, u periodu iz koga smo izašli, vladala jedna parola da radnik ne može da bude toliko malo plaćen koliko malo može da radi. To je parola koja je dovela do situacije neke lažne sigurnosti, koja je na kraju dovela i do ovog položaja, materijalnog i svakog drugog, u kome se radnici danas nalaze.
Ima nekoliko važnih razloga zbog kojih smatram da ovaj zakon ima razloga da bude prihvaćen. Koliko god neko potcenjivao značaj međunarodne zajednice, ovim zakonom su inkorporirane sve međunarodne konvencije o radu i dobijeno je zeleno svetlo od Međunarodne organizacije rada. To je veoma važna garancija i za ovu državu, a i za radnike na koje se odnosi. Ovaj zakon pre svega ustanovljuje radne propozicije, za razliku od prethodnog zakona koji možda ima lepe reči, ali nema primenu koja bi značila dobar položaj radnika u firmama.
Kritičari ovog zakona se postavljaju najčešće kao dušebrižnici radničke klase. Po tom zakonodavstvu, po toj zaštiti koja je vladala do sada, mi imamo milion i po nezaposlenih ljudi. Tu računam i cifru onih koji su na prinudnim odmorima, što je praktično drugi izraz za nezaposlene, samo malo ulepšano.
Naravno, opozicija će verovatno da se brani time da mi imamo bolji međunarodni položaj danas nego što su oni imali, jer su oni imali ratove, jer su imali sankcije (za koje su dobrim delom ili najvećim delom sami odgovorni). Ali, ono što je tragično u celoj situaciji, upravo u tom periodu došlo je do najvećeg raslojavanja u ovom društvu. Jedna grupa političara, kriminalaca i direktora društvenih preduzeća ekstremno se obogatila. Na njihovom bogatstvu mogu da im pozavide i mnogi evropski bogataši, a, sa druge strane, radnici su praktično ostali obespravljeni, siromašni i njihova sudbina je zavisila od njihove poslušnosti. Pri tome su uspeli da unište srednju građansku klasu, jer su ponizili, a nisu zaštitili svojim zakonodavstvom ni oficire, ni profesore, ni lekare, ni sudije, svi su oni praktično postali jedna socijalna kategorija.
Neko od mojih kolega je istakao da će ovaj zakon biti vrlo interesantan poslodavcima, a da će štetiti radničkoj klasi, odnosno radnicima. Spreman sam da verujem da ovaj zakon, bar u mojoj analizi, nudi pravi redosled stvari. Zaista želimo da živimo u državi u kojoj će firme imati profite, plaćati državi poreze, a radnicima plaćati zarade, a ne da živimo u državi u kojoj će firme poslovati na pozitivnoj nuli, varati radnike nekim butkama, nekim pomoćima koje predstavljaju apsolutnu zabludu za njih same.
Na kraju, ono što ću posebno naglasiti, jedan moj kolega je rekao da je ovaj zakon opasan za zapošljavanje mladih. Ovaj zakon, pre svega, uvodi konkurenciju gde će se izbaciti kategorija podobnih i poslušnih, a ubaciti kategorija sposobnih i pametnih, a najveća takva kategorija nalazi se među mladima.

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Živodarka Dacin.

Živodarka Dacin

Poštovani predsedniče, gospodine ministre, poštovane kolege narodni poslanici, najzad posle dugog vremena očekivanja na dnevni red našeg zasedanja stigao je zakon o radu, u javnosti vrlo dugo prisutan, ali, moram priznati, od samog starta sa jednim negativnim predznakom. Istina je to što je ministar juče još jednom ovde ponovio, da su u sastavljanju Predloga ovog zakona o radu učestvovali svi relevantni činioci, pre svega predstavnici sindikata kao predstavnici radnika sa jedne strane, Vlada i, naravno, resorno  ministarstvo i Asocijacija poslodavaca.
Ja bih rekla da je možda trebalo ostaviti još malo vremena da se zapravo do kraja razrade sve primedbe koje se ovde pokušavaju amandmanima popraviti i tada verovatno ne bi bilo potrebe za ovolikom pričom. Međutim, ono što je izuzetno iritiralo radne ljude to je u samom startu, kada se pojavio prvi strah za ostanak bez radnog mesta, onaj pokušaj da se ovaj zakon o radu opravda argumentom da se ovog zakona zapravo boje neradnici. Znate, nije to baš tako lepo, nije lepo etiketirati sve ljude koji su sigurno sa pravom zabrinuti pre svega za svoju ličnu egzistenciju, ali isto tako i za egzistenciju svoje porodice, pogotovo ako sva ta svoja prava upravo ispunjava iz radnog odnosa.
Ne bih mnogo govorila o tome. Smatram da je i postojeći zakon o radu urađen sasvim i u prilog poslodavcu, a rekla bih i u prilog radniku, a ovaj predlog zakona je značajno pomeren u prilog poslodavcu. Pošto je ovde mnogo rečeno, a verovatno će se još reći o tome kakvo je mesto i koliki je značaj kolektivnih ugovora, ja bih htela da skrenem pažnju samo na par činjenica koje će dokazati da je ipak ovaj zakon trebalo da bude malo humaniji, da smo mi jedno humano društvo i da je upravo ovo zakon na kojem smo mogli da pokažemo, ali istovremeno i da dokažemo, svoju humanost prema ljudima.
Recimo, zasnivanje radnog odnosa. Ovde je više puta rečeno da se po prvi put ukida institucija konkursa. Kaže se da je svako radno mesto dostupno, u skladu sa spremom koja se traži, i to je u redu, ali pitanje je sada kako će jedan mladi čovek znati da negde postoji slobodno radno mesto, jer jedno je pitanje izbora radnika, a drugo je opšte saznanje.
Vi ste, gospodine ministre, juče rekli da je ovo efikasniji način zapošljavanja mladih. Ja bih volela da je to tako, ali ja zamišljam sada jednog uspešnog studenta medicine koji ne završava, naravno, sa 30 godina sve svoje obaveze, koji treba da počne da radi, kako će on (ako je u Beogradu na zavodu, gde ima puno nezaposlenih lekara, stomatologa i farmaceuta) znati da recimo u Kikindi postoji potreba za 20-tak takvih radnika. Istovremeno, ne mislim da će biti efikasnost veća ako taj svršeni čovek sedne na autobus i krene od mesta do mesta da kuca na vrata, da bi se raspitao postoji li radno mesto ili ne.
Ja se slažem da je ovo možda zato što postoji preplitanje privatne i društvene svojine, da je kod privatnika verovatno neki drugi redosled, ali smatram da će se na ovaj način verovatno stvoriti neka kategorija privilegovanih mladih ljudi koji će naći načina da budu obavešteni o tome da u nekoj dobroj radnoj organizaciji, u nekoj dobroj privatnoj firmi upravo postoji potreba za takvim poslom.
Recimo, smanjimo pravo radnika na odsustvo uz naknadu zarade, plaćeno odsustvo. Sa dosadašnjih sedam dana ono se smanjuje na pet dana. Što se mene lično tiče, ja bih ukinula i tih pet dana, jer za sve ono što se lepo čoveku u životu događa ima pravo da uzme par dana od godišnjeg odmora i da obavi sve svoje životne potrebe, ali mislim da je moglo malo više nežnosti i suptilnosti uvesti u ovaj član, gde se kaže da se tih pet radnih dana može koristiti u slučaju teže bolesti ili smrti člana uže porodice.
Molim vas, prva asocijacija na tešku bolest svakom laiku znamo šta je, a gle ironije - za negu takvog bolesnika, člana uže porodice, svega pet radnih dana. Kao čovek nikada i nikome ne bih poželela da koristi jedan dan plaćenog odsustva u te svrhe, ali prosto jasno mi je da je sve to život, pa je moglo ovo ipak na neki drugi način da se uredi.
Ili, recimo, jedno od nabrajanja su i dobrovoljni davaoci krvi. Mislim da ovde nije dovoljno posvećena pažnja dobrovoljnim davaocima krvi, čak nisam nešto primetila ni kroz amandmane da se to prožima. Dobrovoljni davaoci krvi - pazite, to je armija najhumanijih ljudi koji anonimno, besplatno spašavaju ljudske živote. Oni su do sada imali dva dana plaćenog odsustva, naravno u dogovoru sa poslodavcem, jer kada se organizuje neko hitno dobrovoljno davanje krvi tu može iz jedne organizacije po 100 i 200 ljudi odjednom da bude odsutno, i naravno, šta bi bilo - negde bi stala proizvodnja u naredna dva dana da takvi ljudi ne mogu da dođu na posao. Za ta dva dana imali su tretman kao da rade, odnosno imali su topli obrok. U ovom zakonu čak se ne kaže ni da li dobrovoljnim davaocima krvi pripada jedan dan. Oni naravno, ništa ne traže, to su humani ljudi, ali to bi bio znak poštovanja i uvažavanja.
Vrlo bitna komponenta svake države, a ako mi ne verujete raspitajte se - od Kliničkog centra do najmanje bolnice u našoj Srbiji - kolika je dnevna potreba za krvlju i na koji način se teško organizuju ta dobrovoljna davalaštva krvi. Molim vas, zdrav čovek, čija je eritropoeza fiziološki značajna za obnavljanje crvene krvne loze 120 dana, u toku jedne godine četiri puta može dobrovoljno da da krv. Znači, samo po tom osnovu, u još uvek važećem zakonu on je mogao da koristi osam dana, plaćenih. U redu, ako vi kažete da treba da bude i jedan dan, neka ta četiri dana i onoliko koliko puta da krv godišnje budu mimo svih onih uslova koji su u ovom članu 63. uzeti u obzir.
Samo jedna crtica, a ja neću mnogo govoriti o porodiljskom odsustvu i o nezi deteta, jer očigledno kolege poslanici se u te stvari mnogo bolje razumeju - htela bih da kažem da nisu žene radnici privilegovane u tom smislu. Zaboravili ste jednu stvar: da su žene sa detetom do tri godine do sada bile zaštićene od noćnog rada. Naravno, u dogovoru sa poslodavcem one su mogle da potpišu taj ugovor i da rade i treću smenu, ako im je to iz finansijskih, materijalnih ili raznoraznih porodičnih razloga moguće.
Zatim, naknada zarade u slučaju bolovanja, znači zbog bolesti koja je izazvala privremenu nesposobnost za rad, biće isplaćena u visini od 65%. Zarade za taj mesec koji bi bila da je radnik radio pun mesec. To je za sada najmanje, ali lično to doživljavam kao dvostruko kažnjavanje čoveka, koji je pre svega zbog bolesti u nemogućnosti da zaradi normalno i ovako nisku zaradu. Svi smo svesni toga koliko je teška ekonomska situacija u vremenu u kome se nalazimo.
Zatim, prestanak radnog odnosa - gornji limit pod redovnim uslovima, a to znači da čovek doživi penziju, jeste 65 godina starosti. Znam da će to tek onaj kasniji zakon o penzijama regulisati i on će morati da bude usklađen sa ovim zakonom o radu. Očigledno je da to može da bude podjednako i gornja granica, do 65 godina. Ja se slažem i sigurna sam da postoje radna mesta u kojima i te kako sasvim dobro mogu da funkcionišu ljudi do 65 godina starosti. Moram vam reći da se ipak tu mora malo obratiti pažnja, jer je mnogo teških radnih mesta, neadekvatno plaćenih.
Ja dolazim iz Kikinde, a tamo imamo veliku fabriku-Livnicu željeza i tempera. Žene koje su nekvalifikovan kadar počinjale su sa 16, 17 ili najviše 18 godina da rade, rade u uslovima gde niko ne doživi penziju. Uglavnom, u toku svog radnog veka, posle 10, 15 godina profesionalno oboljevaju. Tu je temperatura leti u halama u kojima rade, pored svih toksikacija, do 60 stepeni Celzijusovih, a zimi pošto se naravno ne greje, temperatura je 10 do 15 stepeni niža nego što je spoljna temperatura.
Ili, da uzmemo primer klanične industrije, ljudi koji u posebnim odelima rade na viljuškarima, na iznošenju tereta, ulaze u hladnjače gde je minus 30, minus 35 stepeni Celzijusovih i izlaze leti, recimo, na spoljnu temperaturu koja je u plusu 30 ili 35 stepeni Celzijusovih. Smatram da je to jedan vrlo visok termički šok za ljudski organizam i pitanje je u takvim uslovima, na takvom radnom mestu, koliko može da se radi. Ovo prosto kao neka preporuka da se malo i o tome razmisli.
Pošto u članu 103. tačka 4. nije zaista do kraja izrečeno koji su uslovi za davanje otkaza, to se zaista može slobodno tumačiti. Mislim da je to ono što ljude ponajviše plaši, jer u ovom predstavljanju sve liči kao da je uvod u priču da će veliki broj ljudi ostati bez radnih mesta. O tome se čak dosta i javno govori, da je blistava perspektiva naših radnika da se polako privikavaju da ostaju bez radnih mesta, a da će imati materijalnu nadoknadu najviše do šest meseci, u odnosu na broj godina radnog staža.
Zbog svega toga predlažem, a ne zato što smatram da ovakav jedan zakon ne treba, da se Predlog povuče iz procedure i da se do kraja decidirano odredi, opredeli, da se sve dileme eliminišu i smatram da može jedan sasvim dobar zakon da bude u skupštinskoj proceduri, a da pri tom svako ko bude predlagao pomisli da li bi tako olako prihvatio i izglasao ovaj zakon da se možda nalazi na mestu radnika koji će sutra ostati bez radnog mesta. Morate priznati, danas doći do radnog mesta, a isto tako ostati bez njega, nije problem samo pojedinca, već je jedan opštedruštveni složeni problem. Hvala najlepše.

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Nastavljamo rad u 15,00 časova.
(Posle pauze - 15,45 časova.)

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Dame i gospodo narodni poslanici, molim vas da utvrdimo kvorum.
Konstatujem da imamo kvorum.
Nastavljamo sa razmatranjem Predloga zakona o radu u načelu. Reč ima narodni poslanik Branislav Trajković.

Branimir Trajković

Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani ministre, ovo svoje obraćanje Skupštini u vezi Predloga zakona o radu počeću nekim programskim opredeljenjima Demokratske stranke Srbije - da se radnim zakonodavstvom obezbeđuje pravo na rad i pravičnu zaradu od rada; da se obezbede zdravi radni uslovi; pravo na individualnu i kolektivnu pogodbu; pravo na slobodno organizovanje u sindikate; pravo na štrajk; pravo na penziono osiguranje; plaćeni odmor; pravo za zaposlene žene i naročito pravo majki na posebnu zaštitu.
Ovo sam istakao zbog toga što je Demokratska stranka Srbije predložila 42 amandmana, koji bi trebalo da dorade ovaj zakon. Demokratska stranka Srbije se, takođe, zalaže da se novi privredni sistem naše države zasniva prvenstveno na privatnoj svojini, a potom na državnoj, na slobodnom tržištu rada, slobodnom protoku kapitala, robe i usluga.
Ubeđen sam da nema bogate države bez bogatih građana. Mi smo zemlja koja je već zakoračila u tranziciju, u jedan proces koji će ovu zemlju prisilno prevedenu u komunizam vratiti tamo gde smo bili pre šest decenija. Komunizam je dokazao da ne zna da vodi privredu. Pedesetih godina prošlog veka u našoj zemlji je vršena prinudna industrijalizacija: ondašnje vlasti su silom vodile seljake u fabrike i priučavali ih da rade na mašinama. Vremenom su sela ostala prazna, a fabrički giganti puni radnika.
Prividno je bilo posla i proizvodnje, a u suštini mi smo bili i ostali nerazvijena industrijska zemlja. Zato je selo ostalo prazno. Naša nekad najjača grana - poljoprivreda, ostala je nerazvijena. Odatle i naziv u narodu, polutani - radnici, koji u fabrikama rade pre podne, a popodne su na njivama. Toga u evropskim zemljama nema. U unutrašnjosti 80% radnika koji rade u privredi su u stvari polutani.
Zakonom o radu mora se jasno razgraničiti odnos radnika prema radnom mestu i poslovima koje tu radi. Dame i gospodo narodni poslanici, proveo sam blizu 20 godina u SR Nemačkoj, prošao mnoge fabrike i gradilišta. Ono osnovno o čemu bih ovde govorio je odgovornost prema radnom mestu i poslu koji se obavlja. Ovo govorim iz iskustva koje sam tamo stekao, to je osnovna karakteristika, i to poručujem svim radnicima, znači - odgovornost prema radu i radnom mestu.
Mi ovaj zakon, kao sistemski i veoma bitan u procesu privlačenja stranih investicija, moramo učiniti prihvatljivim i kompatibilnim sa zakonima Evropske unije. Članom 12. ovog predloga zakona veoma kratko i nejasno se kaže: "Zaposleni je dužan da odgovorno i savesno obavlja poslove koje mu odredi poslodavac".
Zato ću se malo zadržati na amandmanu 10. koji je na član 12. podnela poslanička grupa Demokratske stranke Srbije, a koji glasi, samo ću delimično da ga citiram: "Zaposleni je dužan da odgovorno i savesno obavlja poslove radnog mesta i druge poslove koje mu poslodavac, saglasno zakonu i drugim opštim aktima i ugovorom o radu, odredi.
Kad procesi i organizacija rada nalažu, zaposleni može biti raspoređen na radno mesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima ili pod uslovima propisanim opštim kolektivnim ugovorom i mestom rada, a ako odbije raspoređivanje, poslodavac može otkazati ugovor o radu".
Vlada je odbila ovaj amandman jer se ugovorom o radu ugovaraju određeni poslovi, a ne obaveze na radnom mestu. Insistirao bih na ovom amandmanu jer se, pored detaljnijeg opisa odgovornosti na radnom mestu, uvodi termin - radno mesto, kao zbir poslova i zadataka. Inače se termin - radno mesto, čini mi se, još samo jednom u zakonu pominje. Bojim se da se odbijanjem ovog amandmana stvara jedan pravni vakuum, da se prilikom otkaza po ovom članu sud nađe u dilemi - na osnovu čega treba presuditi.
Pošto je ovaj zakon dosta obiman i može o njemu dosta da se govori, osvrnuću se samo na još jedan problem: to je sindikat, ovakav kakav jeste, a do sada je bio prudužena ruka Socijalističke partije Srbije kao vlasti u Srbiji. To nije sporna činjenica, da u vreme vladavine Socijalističke partije Srbije radnici nisu smeli da štrajkuju, i ako jesu, to je bilo radi političke magle i skrivanja nekih važnih odluka Slobodana Miloševića. I to nije sporno.
Ali je sporno da i danas u sindikatu sede isti oni ljudi iz Brozovih škola, koji osim sindikalnih funkcija ništa drugo ne znaju da rade, da bi se i danas u ovim novim reformskim snagama dokazali kao partner za razgovore u ime radničke klase.
Na samom kraju postavio bih jedno pitanje Vladi Republike Srbije i vama ministre - da li je Vlada iskreno zainteresovana za strane investicije od većeg značaja i da li je zainteresovana za kvalitetniju privatizaciju društvenih preduzeća?
Evo zašto to pitam: izazivanjem visokih tenzija sa sindikatima, proizvodnjom čestih štrajkova u našoj državi, stvara se jedna sumorna slika o našem društvu. Ako tome dodamo veoma nestabilnu situaciju na jugu Srbije, sva ova pitanja su opravdana. U jednoj tako nestabilnoj sredini niko od stranih investitora neće ulagati svoj kapital.
Demokratska stranka Srbije je za jednu izbalansiranu socijalnu politiku prema radničkoj klasi i prma sindikatima. Tekst zakona, uz određene izmene koje je predložila Demokratska stranka Srbije, za mene je prihvatljiv. Teško je, međutim, ovaj zakon danas primeniti, u situaciji kada još uvek imamo društvenu svojinu i direktore u njoj, koji bi preko noći došli u ulogu poslodavca. Tada je teško ovaj zakon primeniti.
Kao i u slučaju neustavnih uredbi o agencijama, Vlada je nekim svojim protivzakonitim postupcima, kao ovim najsvežijim o smenjivanju pojedinih direktora bolnica i kliničkih centara, stavila znak pitanja i na jedan ovakav reformski zakon. Hvala.

Dragan Maršićanin

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Jovan Deretić.