PETA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 12.12.2002.

3. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

PETA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA

3. dan rada

12.12.2002

Sednicu je otvorila: Gordana Čomić

Sednica je trajala od 10:35 do 23:20

OBRAĆANJA

...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Dame i gospodo narodni poslanici, molim da radi utvrđivanja kvoruma ubacite identifikacione kartice u poslaničke jedinice.
Konstatujem da je primenom elektronskog sistema utvrđeno da imamo kvorum za rad kao i kvorum za odlučivanje. U sali je prisutno 175 narodnih poslanika.
Prema tome, nastavljamo petu sednicu Drugog redovnog zasedanja Narodne skupštine u 2002. godini. Konstatujem da sednici prisustvuju predsednik, potprerdsednici i ministri u Vladi Republike Srbije.
Prelazimo na 4. tačku dnevnog reda: - PREDLOG ZAKONA O BUDžETU REPUBLIKE SRBIJE ZA 2003. GODINU
Pre nego što nastavimo raspravu o budžetu za 2003. godinu, staviću jedan predlog na glasanje. Naime, zbog zakonske obaveze da usvojimo budžet do 15. decembra predlažem da danas produžimo radno vreme do zaključenja rasprave o budžetu, a da potom ujutru nastavimo raspravu u pojedinostima i da obavimo glasanje o budžetu, što nam omogućuje Poslovnik na osnovu člana 148.
Stavljam predlog na glasanje, da danas radimo do okončanja načelne rasprave o budžetu.
Za 100, protiv 49, uzdržana dva, nisu glasala 22, od ukupno 173 narodna poslanika.
Konstatujem da je Narodna skupština usvojila predlog da danas radimo do završetka načelne rasprave o Predlogu zakona o budžetu Republike Srbije za 2003. godinu.
Primili ste Predlog zakona o budžetu Republike Srbije za 2003. godinu, sa Memorandumom o budžetu i ekonomskoj i fiskalnoj politici
za budžetsku 2003. godinu i naredne dve godine i finansijskim planovima organizacija obaveznog socijalnog osiguranja za 2003. godinu, kao i Dopunu obrazloženja predloga potrebnih sredstava po pojedinim korisnicima budžeta uz Predlog zakona o budžetu Republike Srbije za 2003. godinu, koji je podnela Vlada Republike Srbije.
Primili ste amandmane koje su na Predlog zakona podneli narodni poslanici: Nenad Bogdanović, zajedno Predrag Mijailović i Dragoljub Vojinović, Veroljub Arsić, Milorad Mirčić, Nataša Jovanović, Tomislav Nikolić, Aleksandar Vučić, Gordana Pop-Lazić, Miroljub Veljković; zajedno Žarko Obradović, Zoran R. Anđelković, Ljubomir Mucić, Radojko Petrić, Nebojša Jović i Hranislav Perić; zajedno Toma Bušetić, Jovan Todorović, Dušan Cvetković, Joca Arsić, Radojko Petrić i Ljubomir Mucić; zajedno Živanko Radovančev, Golub Rajić, Miomir Ilić, Ljubomir Mucić i Rade Bajić; zajedno Dragan Marković, Petar Petrović, Miloš Lukić, Adam Urošević i Živko Selaković, Zoran M. Anđelković; zajedno Branislav Ivković, Dragan Tomić, Stevan Gudurić, Zoran D. Nikolić, Vladimir Garčević; Meho Omerović; zajedno Srđan Petrović, Dušan Ilić i Dragan Lazić, Velimir Simonović; zajedno Joca Arsić, Milan Janković, Dragan Todorović, Hranislav Perić i Dušan Cvetković; zajedno Živanko Radovančev, Golub Rajić, Miomir Ilić, Rade Bajić i Bora Stanimirović; zajedno Ljubomir Mucić, Nebojša Jović, Dragan Jovanović, Rajko Baralić i Marko Ćulibrk; zajedno Toma Bušetić, Joca Arsić, Jovan Todorović, Ljubomir Mucić i Dušan Cvetković, Bratoljub Janačković, Ljubodrag Grbić i narodni poslanik Dragan Rafailović.
Narodni poslanik Zoran R. Anđelković, pisanim putem, povukao je amandmane na čl. 2. i 7. Predloga zakona.
Na sednici Odbora za finansije narodni poslanik Nenad Bogdanović povukao je amandmane na čl. 6. i 7. Predloga zakona.
Narodni poslanici Mirko Rosić i Predrag Stojanović podneli su 10. decembra amandman na član 7. Predloga zakona koji je neblagovremen, jer je podnet posle isteka roka za podnošenje amandmana.
Primili ste izveštaje Odbora za finansije i Zakonodavnog odbora, kao i mišljenje Vlade o podnetim amandmanima.
Na sednici Zakonodavnog odbora mišljenje je izdvojio narodni poslanik Dragan Rafailović.
Pre otvaranja načelnog pretresa, podsećam vas da je prema članu 90, ukupno vreme rasprave u načelu pet časova i da se ono raspoređuje srazmerno broju narodnih poslanika koje ta poslanička grupa ima.
Molim predstavnike poslaničkih grupa da podnesu prijave za reč sa redosledom narodnih poslanika.
Saglasno članu 136. stav 1. Poslovnika Narodne skupštine otvaram načelni pretres.
Za reč se javio predsednik Vlade gospodin Zoran Đinđić. Izvolite.
...
Demokratska stranka

Zoran Đinđić

Dobar dan dame i gospodo, uvaženi narodni poslanici; kroz javne finansije i budžet, kao najvažniji deo javnih finansija, prelamaju se gotovo sve najvažnije teme u jednom društvu, od onih najširih, ideoloških, do onih konkretnih, u smislu koliko će koja grupa korisnika iz budžeta dobiti u budžetskoj godini predviđenih sredstava.
Naravno, na filozofiji javnih finansija se definiše karakter društvenog i političkog uređenja u jednoj zemlji. Čitav 19. i 20. vek je bio obeležen vrlo oštrim ideološkim sukobima oko uloge države tj. javnog sektora i tržišta, odnosa tržišta i države i milioni ljudi su ginuli u tim ideološkim borbama verujući: jedni, u to da država treba da ima veće učešće, da država treba da raspolaže sa više novca i da ga distribuira u društvo; drugi u to da država treba što manje da se meša i da treba da se prepusti tržištu da ono uređuje odnose u društvu.
I još uvek su u ozbiljnim zemljama i ozbiljnim vladama rasprave o tome koji deo društvenog proizvoda, koji deo novca koji se u jednom društvu stvori, treba prepustiti onima koji su ga stvorili, znači smanjiti poreze, a koji deo treba i na koji način rasporediti na one koji nemaju iste šanse da učestvuju neposredno u društvenom bogatstvu, nego određenom socijalnom solidarnošću i redistribucijom treba da budu učesnici u onome što jedno društvo proizvede tokom jedne godine.
Naravno, rasprava o budžetu je rasprava o stanju ekonomije i to se videlo i danas i juče u vašim diskusijama. Budžet je posledica stanja ekonomije; da je ekonomija u jednoj zemlji, pa i u našoj, u mnogo boljem stanju onda bi naravno i više novca bilo i onda bi iz samog tog budžeta mogla da se vrši fleksibilnija i komotnija raspodela.
Na primer, u budžetu Japana 40% sredstava se izdvaja za finansiranje javnih radova, pre svega u građevinarstvu i putnoj infrastrukturi, 40% zbog toga što se iz budžeta Japana ne daju tako veliki delovi za socijalne potrebe, za penzije i druge zakonske obaveze, koje su svojstvene za naš budžet.
Znači, stanje ekonomije će biti tema i naravno bilo bi neumesno da mi sada kažemo da se rasprava svede samo na tehniku raspodele budžeta. Mislim da je ovo prilika da, i zbog naše javnosti i zbog stranaka u ovom parlamentu, nešto kažemo i o ekonomskoj politici koja se u ovoj zemlji vodi i o prioritetima te ekonomske politike, jer je mnogo toga političko pitanje.
Političko pitanje je da li ćemo mi da definišemo prava kako smo ih definisali u našoj zemlji; ako ih definišemo tako kako smo ih definisali, onda jedan veliki deo rasprave o budžetu se praktično razume sam po sebi, jer vi ne možete na jednoj strani da definišete prava penzionera na određen iznos penzija, a da onda na drugoj strani kažete - ali, mi u budžetu nećemo obezbediti ta sredstva, jer očigledno da doprinosi za penziono osiguranje nisu dovoljni da to obezbede.
Znači, to je jedan lanac odluka gde na početku stoji pitanje o karakteru našeg društva. Da li mi želimo društvo koje će pre svega da se uređuje po tržišnim principima, po konkurenciji, po tome - ko koliko može da zaradi, on toliko treba i da dobije, sa blagim mehanizmom intervencije, ili želimo društvo koje će ipak u celini da mnogo više vodi računa o socijalnoj solidarnosti na uštrb mehanizama tržišta u jednoj fazi. To su sve osetljiva pitanja i budžet je jedan od odgovora na ta pitanja. Mi kao Vlada smo dali neke svoje ideje i kroz budžet za prošlu, ovu i sledeću iz budžeta Japana. To jeste politička tema o kojoj možemo otvoreno politički da diskutujemo, da je osporimo ili da je afirmišemo. Mi imamo argumenata da je ta koncepcija budžeta i ta koncepcija društva, pravedna i dobra.
Ono što nije moguće je da se na jednoj strani prihvati ta koncepcija i da se ospore njene posledice; da se kaže - da, mi hoćemo da dajemo milijardu dolara iz budžeta dodatak za penzione fondove, jer oni ne mogu da se pune samo iz doprinosa; mi hoćemo da damo milijardu ili 500 miliona evra ili dolara za socijalne prinadležnosti; mi hoćemo da damo milijardu evra, dve milijarde maraka, 62, 63 milijarde dinara za plate lekara, nastavnika i onih ljudi koji primaju plate iz budžeta; mi sve to hoćemo; a na drugoj strani mi smo protiv budžeta, mi nećemo te poreze, mi nećemo te doprinose. To nije moguće. Moguće je izvršiti korekcije unutar jedne koncepcije budžeta, javnih prihoda, javnih finansija ili je moguće ponuditi sasvim drugu koncepciju.
Koncepcija koju mi zastupamo je karakteristična za našu zemlju zbog njenih zatečenih problema i ona jeste jedna socijalna koncepcija. Znači, naš budžet je budžet jedne zemlje sa socijalnim problemima, budžet zemlje u kojoj stanovnici, koji svoja prava u uspešnim zemljama tržišne ekonomije ostvaruju van budžeta, mogu da ostvare samo uz pomoć budžeta. To su pre svega penzioneri, to su socijalno ugrožene porodice.
Ako bismo taj deo izuzeli iz budžeta Republike Srbije, a to je jedna četvrtina ili jedna trećina, onda bi na osnovu prihoda koje imamo mogli da govorimo o mnogim drugim prioritetima. Da li bi trbalo uložiti malo više u puteve ili bolnice, u škole, u zgrade ili kao podsticaj privredi, poljoprivredi ili nekim drugim važnim delatnotima, ali moramo da znamo da u tom slučaju taj iznos koji smo opredelili za ove potrebe koje sam pomenuo nemamo na raspolaganju. Znači, kolač je takav kakav jeste: možemo da ga delimo unutar njega, a ne možemo da ga naduvamo i da ga na silu povećavamo. To je aksiom i molim vas da o tome vodimo računa.
Naravno, budžet je politička tema i vrlo je podložan političkoj demagogiji. Sigurno, i sa strane vlasti i sa strane opozicije, tu ima mnogo toga što se malo demagoški formuliše, ali ne treba preterivati. Onda se time stvara jedan osećaj političke neodgovornosti u zemlji. Onaj ko tvrdi da treba smanjiti poreze i povećati budžetske izdatke, on je jedan neodgovorni demagog. Ne bih voleo da u našoj zemlji preovladava takva demagogija, jer će se onda izgubiti osećaj za realnost i za to da novac mora da bude zarađen da bi bio potrošen. Jedini način da novac bude potrošen, a da ne bude zarađen, jeste neodgovorno zaduživanje na osnovu budućnosti, štampanje novca, trošenje ekonomske supstance društva i neminovna propast tog društva i te ekonomije.
To je jedan put kojim mi ne želimo da idemo. Znači, imamo na jednoj strani moguće prihode, a na drugoj prioritete. Dajte da o tome načelno razgovaramo i da vidimo da li je ova vlada donela ispravnu odluku, kada je odlučila da ne dira u zatečena prava, a pre svega socijalno ugroženih grupa stanovništva, naših najstarijih stanovnika, ili je ona možda pogrešila. Možda je trebalo da ide, kao što su u nekim drugim zemljama postupali, sa jednom liberalnijom političkom filozofijom i da kaže, smanjimo poreze i pustimo ljude neka svoj novac koriste kreativno, za ekonomiju, pa će posle izvesnog broja godina ta ekonomija biti dovoljno snažna da onda iz svojih rgularnih doprinosa finansira neke socijalne sisteme, kao što je penziono osiguranje. Postavlja se pitanje, šta bi bilo za to vreme sa milionima ljudi koji ne mogu od onih prihoda koji se skupljaju iz regularnih izvora, kao što su doprinosi, da finansiraju svoje osnovne potrebe.
To je jedno vrlo teško pitanje i sasvim sigurno za ministra finansija najteže pitanje, kako jedan vrlo ograničeni izvor sredstava dobro rasporediti kad su oni koji to dobijaju nezadovoljni, jer je to premalo za njih, ali je to ipak previše za sam budžet, jer ostaje jako malo manevarskog prostora za neke druge prioritete.
Osnovni problem našeg društva jeste što ono ima i socijalnu i imovinsku strukturu koja je tipična za nerazvijena društva ili za društva u razvoju, a ima starosnu i strukturu radne snage tipične za razvijene zemlje u zenitu svog civilizacijskog puta.
Znači, mi imamo imovinsko stanje stanovništva, bruto proizvod po glavi stanovništva i ukupno društveni proizvod koji je karakterističan recimo za neke afričke zemlje. Tako da 1.400, 1.500 dolara po glavi stanovnika, to je manje nego Irak, koji ima 2.400 dolara i to je manje nego većina naših zemalja u okruženju. Imamo stanovništvo, nasuprot tome, prosečno staro 39 godina, a što podrazumeva određene troškove socijalnog i zdravstvenog osiguranja, smanjenu mobilnost i izdržljivost tog stanovništva i određene socijalne sisteme da podrže stanovništvo u takvoj životnoj dobi.
Na drugoj strani, zemlje u razvoju imaju stanovništvo staro između 15 i 25 godina, a što znači mnogo manji troškovi za penziono i zdravstveno osiguranje, mnogo veća izdržljivost tog stanovništva i mnogo manja potreba države da se bavi statusom i standardom tog stanovništva.
Onda je moguće tu primeniti jedan normalan model razvoja, a to znači, što manje uzimati od stanovništva putem poreza, nemate potrebu da dajete stanovništvu, jer ono se samo bori za sebe. Onda imate jedan ubrzani razvoj. Mi moramo da rešimo jednu dilemu i želim da vas upoznam ozbiljno sa tom dilemom, da su naše rezerve za socijalno staranje potpuno istrošene, da je naše stanovništvo već jednim znatnim delom upućeno na te socijalne servise, ali na drugoj strani, ne postoje finansijske rezerve kojima bi se to finansiralo.
Budžet je izraz te dileme. Ona može da bude, rekoh, osporena načelno i da se kaže, hajde i mi da probamo da uzmemo model razvoja Singapura ili model razvoja, ne znam, Albanije, ili Portugala ili neke druge zemlje, koja je u svojih prvih nekoliko godina išla sa mnogo nižim porezima, sa mnogo nižim davanjima, ali naravno onda su i penzije bile finansirane samo iz doprinosa. Ja sam protiv toga, ali dopuštam da je to teorijski moguće.
Mi smo u jednom trenutku u razgovoru sa predstavnicima penzionera u našoj zemlji, koji su se žalili da dobijaju mnogo manje penzije nego što zaslužuju, predložili: hajde da formiramo fond za PIO koji će biti potpuno nezavisna institucija, gde ćete vi postaviti upravni odbor, gde će se taj fond puniti doprinosima iz penzionog osiguranja i koliko god se taj fond napuni toliko delite penzija. Budite svesni da će to biti 40% manje nego što su sada penzije, jer preko 40% u iznosu penzija dolazi iz budžeta. Naravno, to nije bio dobar predlog sa naše strane. Taj predlog je samo trebalo da osvetli tu situaciju, da penzije u našoj zemlji doduše jesu niske, ali u njima 40% su porezi građana i socijalna solidarnost.
Mene strašno iritira kada vidim u novinama tvrdnje da smo mi zemlja socijalnih razlika i socijalne hladnoće. Mi smo socijalno najsolidarnija zemlja od zemalja koje poznajem. Po iznosu koji građani putem poreza skupljaju i daju najstarijim sugrađanima, mi smo prva među zemljama čije finansije pratim. To treba da bude jasno, ovaj parlament, izglasavajući ovakav budžet, izglasava budžet izrazite socijalne solidarnosti, primeren situaciji u kojoj su penzije iz doprinosa tako niske da bi bilo nehumano reći ljudima, takve su kakve su, šta mi možemo što je u proteklih 10-15 godina vaš novac potrošen. Naša vlada nije bila tada. Mi nismo upravljali vašim fondovima. Svi moramo da snosimo cenu istorijskih grešaka. Mislim da bi to bilo nepravedno.
Ako smo to prelomili i ako većina nas misli da smo u pravu sa ovim pristupom, onda ćemo se lako dogovoriti i oko svega drugog. Da li ćemo uložiti 18 milijardi u infrastrukturu, puteve, pet ili 10 milijardi u popravku bolnica ili škola, to su tehnička pitanja. To su relativno mali iznosi u odnosu na principijelno opredeljenje: da li mi u ovoj fazi iz poreza zapravo ispravljamo neke socijalne nepravde koje su se dešavale u proteklih 10-tak godina.
Zbog toga nije sasvim opravdana primedba, koju sam čuo i prošli put kada smo pričali o budžetu i danas i juče, prateći vašu raspravu - zašto nema više velikih investicija, Vlada ne podržava privredu, zašto se ne podstiče proizvodnja. To lepo zvuči, ali prvo pitanje je: iz kojih sredstava, iz kojih izvora. Ne možete i jedno i drugo. Mi nismo Japan, koji može 40% svog budžeta, što su desetine milijardi dolara, da ulaže u izgradnju puteva, mostova, da zaposli. Čak 11% svih zaposlenih u Japanu radi na osnovu projekata koje finansira vlada u privredi. To bi bilo sjajno, a naravno to vodi i određenim drugim problemima, jer su to subvencije i pitanje je koliko su ti projekti ekonomski opravdani, ali sa stanovišta podsticanja razvoja to bi bilo sjajno. Međutim, tog novca nema i ne možete da na jednoj strani kažete - mi hoćemo da vodimo socijalnu politiku kroz budžet, ali istovremeno hoćemo da vodimo ekonomsku politiku kroz budžet.
Budžet je, rekao sam, vrlo limitiran. On ima toliko para koliko ima. Ne možete ga povećati ako ne povećate poreze, ali porezi su, po mom mišljenju, na ivici da budu neizdrživi za privredu. Znači, poreze ne možemo povećati. Novac ne možemo štampati. Imamo taj iznos novca koji imamo u budžetu i moramo da ga rasporedimo prema prioritetima, onako kako smatramo da je to ispravno.
Zbog toga mislim da mi ni 2003. godine ne možemo budžet da koristimo kao motor privrednog razvoja. On nije baš jedini generator ekonomije i to što nešto nije u budžetu ne znači da Vlada ne učestvuje aktivno u podsticanju i mikroekonomije u smislu preduzeća. Ali, ne može više budžet da bude u funkciji ekonomije nego što je sada, jer bi to značilo da se od nekoga uzme novac i da se taj novac onda daje privredi.
Bilo je primedbi da je Fond za razvoj imao jako malo učešća u budžetu i sećam se jednog amandmana prošle godine, gde je iz Socijalističke partije Srbije traženo da se poveća iznos u Fondu za razvoj. Nije taj deo iz budžeta jedini faktor finansijskog poslovanja Fonda za razvoj, tako da je Fond za razvoj za 2002. godinu iz svojih sredstava dao kredite u visini od 6,5 milijardi dinara. Znači, Fond za razvoj jeste jedan mali generator ekonomije. On je manjim delom naslonjen na budžet, ali to su neke relacije o kojima mi danas govorimo u Srbiji. Mi ne možemo da govorimo milijardu ili 2 milijarde dolara ili 3 milijarde dolara, koje bi sada Vlada mogla dati građevinskoj industriji, ubaciti u infrastrukturu da se pokrenu veliki sistemi, jer taj novac nije sadržan u budžetu i mi moramo da budemo vrlo svesni realnosti o kojoj danas govorimo.
Mislim da i kada bismo imali taj novac, i to je još jedno načelno pitanje, to ne bi bio pravi način da Vlada finansira privredu, da se novac građana skuplja iz društva putem poreza i da se onda usmerava u neka preduzeća, ma koliko nas srce da boli kada vidimo neku našu nekada uspešnu firmu, kojoj nedostaje novac da bi ponovo pokrenula proizvodnju. Tog novca nema, ali pitanje je da li je to pravi način da ozdravi privreda u jednoj zemlji, da se ponovo od građana putem poreza uzima novac i da se daje preduzećima. Mislim i načelno da to nije pravi način. Privreda mora da ozdravi na drugi način. Doduše sporije, ali sigurnije i bezbednije. Novac koji bi se ubrizgao danas u privredu preko budžeta bi vrlo kratko vreme proveo u toj privredi i on bi se istopio kroz plate, kroz razne troškove i već za sledeći budžet bi ponovo trebalo ubrizgati istu, ako ne veću količinu novca.
To je jedan mehanizam koji je u ovoj zemlji postojao ne samo 10 proteklih godina, nego recimo i duže, 20 ili 30 godina, finansiranje privrede preko državnih mehanizama, intervencijom Vlade, pri čemu su ti krediti, koji su onda uzimani, dugovi koje naša zemlja sada ima ili su bili na osnovu generalnog oporezivanja putem hiperinflacije posle izvesnog vremena obezvređivani i onda oni koji su ih uzeli nisu morali da ih vraćaju. To je bila neka vrsta političkog poklona koji nije vodio ozdravljenju ekonomije, nego stvaranju jedne prilično neodgovorne ekonomije.
Bez korenitog i radikalnog restrukturisanja naše privrede, naših preduzeća, neće biti povećanja njene efikasnosti, konkurentnosti, njene produktivnosti i to je drugi aksiom koji želim da vam pomenem. Ako neko kaže da Vlada treba to da radi - Vlada treba iz budžeta to da radi, zašto to ne radi - mislim da zastupa jednu sasvim drugu koncepciju koja se pokazala kao neuspešna u svim zemljama u kojima je isprobana.
Neki poslanici koji su diskutovali o ovome su delimično imali razumevanje za ovu koncepciju, samo su rekli zašto Vlada ne doprinese da bude više investicija i zašto se privreda brže ne oporavlja. Uglavnom su to bili oni čija je stranka odgovorna za ovo stanje koje imamo danas.
Znači, ako govorimo o tome da u našoj zemlji kod građana postoji oko 4 milijarde evra, promenjenih početkom ove godine, što bi bilo za čitavu našu ekonomiju, za investicije dovoljno za dve pune godine, postavlja se pitanje zašto naši građani nemaju poverenje u našu ekonomiju i zašto taj novac drže radije u sivoj ekonomiji ili privatno, a ne ulažu ga tamo gde im mi objašnjavamo da je najisplativije, to znači kroz poslove, kroz privatizaciju preduzeća, kroz formiranje novih preduzeća. Zato što nemaju poverenja.
Naši građani još uvek nemaju poverenje da se pošten posao u ovoj zemlji isplati. Neki imaju manje, neki imaju više, ali oni još uvek, kao i drugi investitori, čekaju da vide da li će ovaj sistem koji smo mi uspostavili, da bude trajan. Ako neko sada kaže zašto se to poverenje ne uspostavlja brže, mogu da kažem da su krivi oni koji su upropastili to poverenje tokom desetak godina. Ne može poverenje da se vrati za mesec ili dva dana, ako je ono nekoliko puta iznevereno.
Gospodo, ako je bunar trovan 10 godina sistematski i onda se sada čisti godinu ili dve dana, ne možete baš da kažete - hoću izvorsku vodu posle dve godine. A bila je stara devizna štednja, bila je jedna hiperinflacija devedesetih, bila je druga hiper inflacija 1993. godine i sve to prošlo preko ovog naroda; ovaj narod je vrlo oprezan i ne želi da svoj novac tek tako uloži u ekonomiju, mada smo mi uvereni u to da taj novac ne bi bio izgubljen, da bi taj novac bio višestruko oplođen i vraćen.
To znači da je to proces koji nije tako jednostavan. Taj proces iziskuje svoje vreme i najvažnije je da građani Srbije shvate da imaju politički sistem koji je stabilan, odgovoran, gde sede ljudi koji znaju šta rade i da građani mogu da veruju da je naša budućnost predvidiva i da se neće ponovo desiti hiperinflacija, da neće neko doći sutra i reći - dižemo plate levo, dižemo plate desno, nemamo odakle, štampaćemo novac i da se ceo finansijski sistem ruši. Molim vas da podržite naše napore da izdatke iz budžeta držimo u okvirima finansijske discipline i nikakav štrajk, nikakav protest ne može da bude razlog da se plate povećaju mimo onoga što je zarađeno budžetom i što se može realno prikupiti iz poreza.
Znam da je to teško i znam da je najteže ljudima reći da ne mogu da dobiju povećanje plata, a loše žive, ali ako danas popustimo onda smo upropastili sve ono što smo ove dve godine uradili. Ako građani shvate da imamo težak put pred sobom, ali put stabilizovanja i javnih finansija, ekonomije i standarda građana, onda će se i oni odvažiti da postepeno svoje potencijale, svoje finansijske ušteđevine i svoj novac ulože u našu ekonomiju.
Četiri milijarde evra, koliko su naši građani promenili iz marke u evro, bilo bi dovoljno da ovoj zemlji ne treba ni Svetska banka, ni Međunarodni monetarni fond, ni strane investicije. Ne treba, ali tih 4 milijarde evra iz opreza se još uvek nalazi kod građana i od nas kao Vlade i od vas kao Parlamenta zavisi koliko će nas oni još dugo držati na probi, koliko dugo će još gledati sa nepoverenjem i pitati da li je ovo trajno ili će ovo jednog trenutka da se slomi, kao što su se mnoge reforme u našoj prošlosti lomile.
Drugi element ove iste teme, ovog istog problema je realno stanje naše ekonomije i meni je jako žao što sam na sebe preuzeo dužnost da govorim vrlo neprijatne istine. U Srbiji postoji jedan običaj i u drugim zemljama postoji izreka za to - ubijte glasnika koji donosi loše vesti. Nije glasnik kriv što donosi loše vesti. Bolje je da čujemo te vesti, pa da se suočimo sa njima, nego da se zavaravamo nekim iluzijama i da kažemo - ne znam šta mi je danas, malo se loše osećam, mora da je vazdušni pritisak.
Dajte da mi pogledamo krvnu sliku naše privrede, da vidimo o čemu mi to govorimo kada kažemo da naša privreda ne napreduje dovoljno brzo, da u našoj privredi nema dovoljno zdravih radnih mesta, Vlada bi trebalo tu nešto da uradi, da vidimo o kom to mi, kao neki "lekari", "pacijentu" govorimo. Kako izgleda ta srpska privreda trenutno, u kakvom je ona stanju dugoročno i šta je realno moguće uraditi, kao vlast i kao Vlada, u datom periodu, da bismo videli da li se radi dovoljno. Ako ocenimo da se ne radi dovoljno, da je ta privreda u mnogo boljem stanju i da njoj samo malo treba da bi krenula ubrzanim razvojem, priznajem, mi polažemo račune, povlačimo se i kažemo - nismo uspeli velike potencijale ove konkretne privrede da aktiviramo.
Ako govorimo kao realistični ljudi o činjenicama, onda je činjenica da je naša privreda, dugoročno gledano, u poslednjih nekoliko decenija u vrlo lošem i teškom stanju: svojinski, po strukturi tehnologiji, po granskim strukturama, po obrtnom kapitalu, po inovacijama i proizvodima, po konkurentnosti na evropskom i svetskom tržištu, po ceni, po kvalitetu, po trošenju energije po proizvedenom dolaru, po radnom satu po stanovniku na nivou meseca i godine. To su sve pokazatelji koje mi ne možemo nikakvim ideologijama da uklonimo sa zemaljske kugle. To su činjenice.
Činjenica je da je Srbija, uz Bosnu i Hercegovinu i Belorusiju, jedina zemlja u Evropi gde neprivatni sektor obuhvata više od 50% ekonomije. Kod nas su državna i društvena preduzeća. Mi smo u evropskim standardima zemlja koja ima najmanje preduzeća, procentualno, koja zapošljavaju manje od 50 radnika i smatraju se malim i srednjim preduzećima, koja su dinamična, koja su generator razvoja. Mi smo zemlja, pročitaću vam poslednje podatke, u kojoj 48% zaposlenih radi u preduzećima koja su poslovala sa gubitkom u prvih šest meseci ove godine. Ti gubici iznose 43 milijarde dinara. To znači skoro milijardu evra, odnosno 800 miliona evra iznose gubici u 27.000 preduzeća, što je 42% od ukupnog broja preduzeća u Srbiji.
Paradoks je da među tim preduzećima čak 12% čine preduzeća u proizvodnji prehrambenih proizvoda, što je sektor koji se inače razvija, koji je važan faktor ekonomije u ovoj zemlji. Ako se postavi pitanje zašto je to tako, imate u jednom drugom podatku vrlo jednostavan odgovor. To je tako što je stepen otpisanosti opreme u srpskoj privredi 83%. Stepen otpisanosti u industriji i rudarstvu je 87%. Putna mreža od 14.500 km puteva, stepen potrošenosti i otpisanosti, da tako kažem, magistralnih puteva je 82%, a regionalnih puteva 85%. Od 2.400 mostova, 71% bi morali hitno da se remontuju i to korenito. To je stanje onoga sa čime naša privreda trenutno raspolaže.
Dakle, imamo tehnologiju koja je 85% otpisana i imamo polovinu preduzeća u našoj zemlji koja prikazuju gubitak i polovinu ili nešto malo manje od polovine zaposlenih koji rade u takvih preduzećima. To je realno stanje stvari na koje mi treba određenim mehanizmima da utičemo, između ostalog i finansijskom politikom. Mi to ne možemo tek tako promenimo. Mi ne možemo da izmenimo 85% izraubovane tehnologije koja nije 15 godina obnavljana.
To je posledica trenda koji traje ne samo poslednjih 10 godina. Poslednje velike investicije u Srbiji su bile sredinom 80-tih godina i osim u nekim sitnijim slučajevima, nije kupovana oprema za fabrike u Srbiji. U međuvremenu su se desile dve tehnološke revolucije u svetu. Svet je sa postindustrijskog društva prešao na informatičko društvo. Mi smo promašili i jedno i drugo, jer prva revolucija je bila krajem 80-tih godina, a druga revolucija je bila sredinom 90-tih godina. Dok se sada u svetu isti proizvod pravi kompjuterski, robotehnički, sa daljinskim upravljačima, kod nas ga ljudi rade rukama, sa svojim iskustvima, sa svojim kvalifikacijama i treba da budu konkurentni.
To je realno stanje stvari. Ono nije tragično. Da je tragično, ne bih ga ovako optimistički saopštavao, ali ono je realno. Mi moramo da vidimo kako ćemo to da rešavamo, a ne da kukamo, ne da postavljamo preterana očekivanja i da se onda razočaramo što ona ne mogu da se ostvare, nego da realno pogledamo kojim mehanizmima mi možemo tu privredu i tu zemlju da postepeno modernizujemo, da zamenimo tu tehnologiju, da upumpamo investicioni kapital, obrtni kapital, da se vratimo na tržišta na kojima smo nekad bili prisutni i da ozdravimo našu ekonomiju i naše društvo.
To stanje uopšte nije tako loše. Npr. jedna od grana gde se ponekad čuju protesti je građevinarstvo. Prirodno, u svim zemljama, a to znaju svi koji su se bavili razvojem, bez razvoja građevinarstva nema ekonomskog razvoja u situacijama ekonomskih kriza, ni u Americi, ni u Evropi, ni na Dalekom istoku. Znači, koja god zemlja je krenula u ekonomski razvoj, prva grana koja je išla u razvoj bili su stanovi, poslovni prostori, znači građevinarstvo.
Često čujemo i vidim u novinama da se ljudi iz građevinarstva žale da se to ne događa baš u našoj zemlji. Međutim, ako pogledate brojke onda vidite da to nije sasvim tačno. Malo sam se raspitao kako stoje stvari, recimo, u Beogradu. Trenutno je ugovorom dogovorena izgradnja milion kvadratnihi metara. Nešto je sada u gradnji, nešto će biti završeno u sledećoj godini. Milion kvadratnih metara realno iznosi investiciju od 500 miliona do milijardu evra. U jednom gradu u jednoj godini, od sredine ove do sredine sledeće godine, između 500 miliona i milijardu evra biće uloženo, potrošeno na elementarne građevinske radove u Beogradu.
S druge strane, kada pričate sa investitorima, vi vidite da stanje u našoj građevinskoj operativi nije sjajno i da sve te radove nije tako lako izvesti. Mi imamo problem sa menadžmentom, mi imamo problem sa zatečenim stanjem u građevinskoj industriji i nije samo stvar nedostatka investicija, nego je stvar i nedostatka instrumenata da se te investicije na jedan kvalitetan način sprovedu.
Po evidenciji Svetske banke, u 2001. godini je u našoj zemlji bilo direktnih stranih investicija oko 138 miliona dolara, a 2002. godine će biti oko 500 miliona dolara. Znači, to je samo ono što je evidentirano preko Svetske banke. To je procentualno, po glavi stanovnika, više nego i u jednoj zemlji u tranziciji u prve dve godine. Znači, to nepoverenje, koje i kod naših građana i kod nekih naših prijatelja postoji u odnosu na budućnost naše ekonomije, ne dele investitori. Da li bi neko gradio milion kvadratnih metara u Beogradu ako bi mislio da u ovu zemlju ne vredi investirati? Ne.
Zato vas molim, kada govorite o ekonomiji ove zemlje, nemojte da govorite stvari koje su ružnije nego što je realnost. Realnost je dovoljno teška. Ne treba ovu zemlju još izjavama spuštati i govoriti da je ona Kolumbija, da se u njoj ne dešava ništa, da je ona u krizi, da je ona u agoniji. Ne, postoje svetske kuće koje analiziraju rizike investiranja i po tim procenama smo mi jedna vrlo perspektivna zemlja.
Takođe, to je našlo izraz i u stanju javnih finansija. Mislim da je to dobar trend koji svi treba da pozdravimo. Naime, ako govorimo o razlici između 2001. i 2002. godine, koja će se sigurno projektovati na razliku 2002/2003. godine, možemo da primetimo da je ukupni porez sa istom poreskom stopom bio u 2002. godini 41% veći nego u 2001. godini. To znači da su porezi bili isti, a mi smo 41% više novca prikupili ove nego prošle godine zato što je toliko bilo više aktivnosti, toliko je bilo više prometa.
Ukupni promet je u prvih deset meseci ove godine 20% veći nego ukupni promet u prodavnicama u 10 meseci prošle godine. To znači da su ljudi dobili neki realan novac. On nije ogroman, on nije dovoljan za štednju, on nije dovoljan da kupite kuću ili stan, da kupite automobil, ali je 20% više prometa bilo i ljudi su kupovali stvari za dnevne potrebe. To je jedna pozitivna vest, pozitivna i za budžet, ali pre svega za građane u našoj zemlji.
Naravno, nije samo stvar u nepoverenju, nije stvar u stanju naše ekonomije, zatečenom, koje nije sjajno, stvar je i u nekim političkim i administrativnim preprekama. Svestan sam toga da postoji čitav blok prepreka za normalan život i za normalno poslovanje u našoj zemlji. Još uvek vam traže dozvole za sve i svašta, još uvek za svaku dozvolu čekate šest meseci, godinu dana.
Još uvek imate birokratksa uska grla, još uvek imate korupciju na mestima gde bi trebalo da dobijete svoje pravo bez ikakvih problema, još uvek nemate izvršne organe, privredne sudove, koji će da donesu brzu i pravednu presudu u nekom privrednom sporu. To takođe usporava naše procese i našu modernizaciju.
Ali, ono što mogu da vam kažem to je da, uz činjenicu da postoje te prepreke, mogu da vam garantujem da u ove dve godine Vlada Republike Srbije nije postavila ni jednu novu prepreku normalnom životu i normalnom poslovanju u ovoj zemlji. Mi smo uklonili neke prepreke, rešili smo nešto što smo zatekli, ali mogu da kažem da smo verovatno jedna od retkih vlada u istoriji Srbije koja za dve godine nije postavila ni jednu prepreku.
Mi smo se trudili da omogućimo normalan promet u društvu, i ideja, i stranaka, i novca, i kapitala, i poslovanja i svega onogo što čini život jednoga društva. Puno toga još uvek se zakoči negde, ali nije to zato što Vlada tako hoće, nego zato što smo nasledili dugodecinijski, možda i vekovni sistem, u kome normalan život i normalno poslovanje nisu bili pravilo, nego izuzetak.
Ali, ako bi ova skupština kroz svoj efikasniji rad, kroz svoje inicijative, identifikovala sva ta uska grla i te prepreke, koje mi kao sistem imamo, naravno da bi to doprinelo čitavom ovom projektu i naravno da bismo mogli sledeće godine, ili 2004, 2005. godine da kažemo da u našoj zemlji ne postoji ni jedan uslov više za uspešno poslovanje i uspešan život, osim nečija želja ili nečija odluka da to hoće da uradi, ili da neće da uradi.
Svestan sam toga da u našoj zemlji još uvek postoji puno prepreka za nekoga ko hoće normalno da radi i živi, ali mnogo manje nego 2000. godine, mnogo manje nego 1980. godine, 1970, 1975, znači mnogo manje nego što smo mi kao sistem to tokom nekoliko decenija gradili.
I konačno, poslednja stvar je, i time završavam, jedan krug, počevši od javnih finansija, prihoda, rashoda, socijalnih davanja, ekonomije, do standarda građana. Jer na kraju uvek se sve to, kako god krenemo, od makroekonomskih i makrosocijalnih pitanja, završava na pitanju - a kako je pojedinačnim ljudima u ovoj zemlji? Da li je istina da većina ljudi u našoj zemlji živi lošije nego što je živela prošle godine?
Ako bi to bila istina, onda bi to bio poraz za ovu vladu i kažem vam da to nije istina. Istina je da jedan deo naših građana svoja primanja dobija iz preduzeća koja loše stoje. Istina je da smo mi, uvodeći tržišne principe u ekonomiju i u poslovanje, doveli do toga da su neke cene postale ekonomske cene, a da neki ljudi rade u preduzećima koja ne rade po tržišnim principima nego su još uvek društvena preduzeća, koja prave gubitke.
To je dovelo do disproporcije kod standarda jednog dela stanovništva, koje na jednoj strani plaća usluge i proizvode koje kupuje po tržišnim cenama, a na drugoj strani zapravo nema tržište plata, nego dobija plate na način na koji se to dobijalo ranije, minimalce, ili ono što jedno preduzeće koje nema ni svoj proizvod, ni svoje tržište, ni svoj obrtni kapital, te plate nekako daje kao neku vrstu socijalne pomoći.
To dovodi do toga da jedan deo našeg stanovništva ne vidi svoje mesto u tranziciji i smatra da su gubitnici tranzicije. To nije istina. Istina je samo da oni još uvek nisu došli na taj prirodni red, da iz jednog propalog sistema pređu na sigurno, u jedan sistem koji uspešno funkcioniše. Srećom, broj tih ljudi nije tako veliki, kao što se ponekad u javnosti stvara utisak i tu postoje prilično egzaktni podaci i o platama, i o troškovima života, i o platama po kategorijama.
Znači, realno govoreći, u proseku, u proteklih godinu dana kupovna moće je ralno udvostručena. Rast plata i rast cena su takvi da onaj ko je dobijao prosečnu platu pre godinu dana i plaćao prosečne cene pre godinu dana, danas za tu svoju platu može da kupi duplo više nego što je mogao pre godinu dana. Naravno, nisu svi prosek. Kod nekih je to više, kod nekih je to manje, ali ni to nije neka tajna i za to postoje vrlo egzaktni podaci, koji mogu da se provere u institucijama koje se bave evidentiranjem zarada.
Prema tim podacima, 24,9% zaposlenih u Srbiji prima prosečnu zaradu do 7.800 dinara, a njihov prosek je 5.400 dinara, a to je 283.000 zaposlenih u našoj zemlji i možda 283.000 porodica, ako su to jedini zaposleni. Daljih 25%, što je 283.000 zaposlenih, prima prosečnu zaradu od 7.800 do 10.700 dinara, sa prosečnom platom od 9.300 dinara. Daljih 24,9%, što je 283.000 zaposlenih u Srbiji, prima prosečnu neto zaradu između 10.700 dinara i 13.600 dinara, a prosek je oko 12.000 dinara.
I konačno, poslednjih 25%, što je 282.000, prima prosečnu zaradu iznad 13.000 dinara, a prosečna zarada tu je 18.000. Znači, mi imamo 25% naših građana, koji primaju prosečnu zaradu 18.000 dinara mesečno, neto, što nije mnogo, ali s obzirom na situaciju opšte ekonomije, kakvu smo zatekli, s obzirom na iscrpljenost svih finansijskih rezervi u ovom društvu, mislim da to nije ni tako loše.
Dakle, u Srbiji postoji podela na četiri socijalne grupe, od toga 25% stanovništva očigledno da je u crvenoj zoni, da im je jako teško i da socijalnom politikom ove države njima treba da se pomogne, ali ne smemo da širimo utisak da je Srbija jedna zemlja u kojoj svi žive loše i da nema 25% stanovnika koji zapravo žive pristojno.
Osnovno je pitanje - da li ćemo mi graditi jednu državu socijalne solidarnosti, da li ćemo pokušati da kroz javne finansije pomognemo onima koji još uvek nisu u prilici da svojim radom obezbede pristojan život ili ćemo da pustimo zakone tržišta da oni pokušaju da uvedu red u ovu zemlju.
Ja sam za to da mi putem budžeta, putem javnih finansija i putem naše politike uvedemo princip, ili zadržimo princip socijalne solidarnosti, da kažemo - mi želimo da budemo zemlja socijalne kohezije, koja neće preraspoređivati siromaštvo i stvarati lažni egalitarizam, nego zemlja koja će pametnom ekonomskom politikom stvarati sve više šansi da ljudi svojim radom ostvare svoje prihode, a za one slojeve stanovništva koji nisu u poziciji da žive pristojno od svoga rada da se nađu socijalni mehanizmi koji će biti finansirani između ostalog i preko javnih finansija.
Mislim da je to put koje daje rezultate, koji se može braniti jakim argumentima, koji nema veze sa partijama, sa ideologijama, to je pitanje modernizacije naše zemlje, povećanje njene snage. Da bi ona bila nezavisna, da bi ona bila slobodna, ona mora da finansira svoje potrebe, ona ne sme da zavisi. Ona mora da im jake institucije. To sve košta.
Da bi to moglo da se ostvari, moramo da imamo svoje mesto na svetskom tržištu. Da bi to moglo da se ostvari, moramo da budemo deo nekih međunarodnih mreža, institucija, kao što su druge zemlje koje učestvuju na svetskom tržištu. To je jedan paket u celini.
Ne možete da uzmete jedno, a da ostavite drugo. Ne možete da kažete - ja ću samo tamo gde imam koristi da sarađujem, a tamo gde nemam koristi neću da sarađujem. Ne možete da kažete - baš me briga za ekonomiju, hoću da imam jaku policiju, jaku vojsku, jaku bezbednost. Sve je to međusobno povezano i to je povezano u jednom konceptu modernizacije naše zemlje u pravcu tržišne ekonomiije, socijalne solidarnosti i odgovornosti svih učesnika u političkom i ekonomskom životu.
To je program koji je mnogo širi nego što je budžet. Ovaj budžet je možda jedna mala etapa na tom putu, ali važna etapa, jer kroz budžet i kroz javne finansije se pokazuje koliko smo mi zreli kao ljudi da ne trošimo više nego što imamo i da pristanemo da preuzmemo odgovornost, da onima koji misle da treba da dobiju više, a ne mogu da dobiju više, da im svi zajedno kažemo - braćo, gospodo, građani, žao nam je, toliko ove godine možemo i nećemo vam davati lažna obećanja, za koja i sami znamo da ne možemo da ih ispunimo.
Dakle, mislim da ovaj budžet nije loš, on je i dalje vrlo tesno skrojen za njegove korisnike. Imam razumevanja i za lekare, i za nastavnike, i za policajce, i za sve one kojima nije predviđeno dovoljno povećanje plata, ali to je maksimum. Znači, više od toga ne možemo, ako smo odgovorni ljudi.
Mislim da on nije loš, mislim da on našu zemlju vodi jedan korak dalje u njenom razvoju. Sve u svemu, mislim da ovoj zemlji predstoji sjajna budućnost i mislim da se i vi sa tim slažete.
Hvala vam na pažnji sa kojom ste me saslušali.
...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Zahvaljujem gospodinu premijeru.
Pitam da li želi reč predstavnik predlagača, ministar finansija i ekonomije, gospodin Božidar Đelić? (Da.)

Božidar Đelić

Gospođo predsednice, poštovani narodni poslanici, dame i gospodo, treći put za redom imam čast da u ime Vlade Republike Srbije obrazložim velike crte ovog budžeta.
Želim samo da kažem da je ovo još jedan budžet odgovornosti i realnosti i onoga što možemo da kažemo da je odlika jednog kontinentalnog evropskog društva, a koje izražava veliki stepen solidarnosti između generacija, između regija, između delova ekonomije kojima ide nešto bolje, spram onih kojima u ovom momentu ne ide baš sjajno.
Zbog toga, čini mi se da jedan ovakav budžet može biti podržan sa strane veoma širokog broja poslaničkih grupa i poslanika, jer jednostavno on u datim okolnostima, imajući u vidu gde su naše javne finansije, ne odražava, jer i ne može odražavati, neku veliku ideologiju. On jednostavno pokušava u okviru raspoloživih sredstava, u postojećem okviru prava, da na najpravičniji mogući način, sa nekim prioritetima koje ću razložiti, raspodeli ova sredstva uz jednu razumnu fiskalnu politiku o kojoj smo puno pričali koliko već pre dve nedelje.
Hteo bih samo da kratko razložim tri stvari: prvo, ekonomski okvir u kome se ovaj budžet razvija; drugo, ključne cifre ovog budžeta i najzad nekoliko ilustracija ključnih cifara i ključnih programa. Siguran sam da će neke moje kolege, naročito kolege iz agrara, iz poljoprivrede, hteti kao i možda neki drugi da obrazlože i njihov razdeo. No, pre nego što pređem na te tri tačke, hteo bih da kažem da i ovaj budžet, shodno Zakonu o budžetskom sistemu koji ste izglasali u februaru mescu ove godine, predstavlja dalji napredak u metodologiji pripremanja, izglasavanja, a samim tim posle toga i kontrole javnih finansija Republike Srbije. Zbog čega?
Prvo, mogu da kažem da je bilo dosta komentara u momentu kada se izglasavao taj Zakon o budžetskom sistem, u njemu je predviđena jedna dosta pedantno uređena procedura ili pak postupak za pripremu izglasavanja ovog budžeta. Gledao sam kalendar, ovo je jedan od veoma ranih budžeta, danas je 12. decembar i već se u ovom domu razgovara i priprema se usvajanje budžeta za sledeću godinu.
To je dobro, jer na taj način, usvajanjem ovog ključnog zakona, vi ćete omogućiti lokalnim samoupravama da blagovremeno izglasaju njihove budžete da ne idu u privremeno finansiranje koje nikada nije dobro, a isto tako omogućićete našoj privredi i našim građanima da dobiju jasne signale za dalji privredni razvoj naše zemlje.
Isto tako, ovaj budžet je precizan u smislu da, kao što možete i videti, on vam se predlaže na nivou treće decimale međunarodno usvojene klasifikacije budžetskih izdataka. Zahvaljujući tome, svaki budžetski korisnik i njegov razdeo je razvijen u bar pet, u nekim slučajevima i 15 stavki, tako da je moguće doći do nivoa jednog budžeta, jedne zemlje, do nivoa razuđivanja, do nekoliko miliona i nekoliko desetina miliona dinara, tako da je diskusija i kontrola moguća na tom stepenu.
Shodno Zakonu o budžetskom sistemu, u onom momentu kada ovaj dom usvoji ovakav budžet, budžet više nije džak, izvršna vlast ne može više prebacivati, ne samo velike stavke na drugu stavku, već i unutar samog razdela budžetskog korisnika nije moguće premeštati velike svote novca sa jedne pozicije na drugu.
Samim tim, ovakav budžet obavezuje kao što nijedan drugi budžet posle Drugog svetskog rata nije obavezivao izvršnu vlast da ga izvrši na način na koji ga je odredila i izglasala Narodna skupština. U slučaju da dođe do odstupanja, kao što je bio slučaj u prethodnoj tački ovog dnevnog reda, mi kao izvršna vlast u skladu sa Zakonom o budžetskom sistemu bićemo u obavezi da se vratimo pred ovaj dom da bi izglasali rebalans i tih pozicija. To je, kao što se vidi, jedan stepen kontrole nad izvršnom vlasti koja nije postojala u našoj zemlji i to je jedan stepen i kvalitet parlamentarizma i demokratije, a to želimo na ovaj način dodatno da ojačamo.
Isto tako, ovaj budžet je sveobuhvatan i to na dva ključna načina. Prvo, ako pogledate ceo dokument, videćete da ponovo, shodno Zakonu o budžetskom sistemu, on ne dolazi sam. On dolazi sa finansijskim planovima organizacije obaveznog socijalnog osiguranja, jer jednostavno sve do ovog momenta budžeti tih socijalnih organizacija, koji su u stvari i veći od samog budžeta, ako u njih uvrstimo i one dotacije koje budžet Republike Srbije sada njima daje na te rashode je samo Vlada, a posle nekih glasanja na upravnim odborima tih organizacija, davala saglasnost, a da ovaj dom nije razmatrao, niti je imao podobnu informaciju o tim ogromnim sredstvima, o tim ogromnim svotama novca.
Naravno, kada vidite tih 261,5 milijardi dinara, koji je budžet Republike Srbije, ovog puta možete sagledati, jer shodno Zakonu o budžetskom sistemu tražiće se i vaša saglasnost kroz ovo glasanje na te finansijske planove koji se daju unapred, a ne u toku godine,za te ključne elemente, za te organizacije koje su od prvoklasne važnosti za naše građane.
Prvi put Narodna skupština Srbije kada glasa budžet može da sagleda celu sliku javnih finansija, da pogleda koji su to prihodi koji se predviđaju i koji su to rashodi koji se predlažu i za organizacije obaveznog socijalnog osiguranja. Na taj način, umesto samo jednog dela javnih finansija, ovaj dom može da sagleda celokupnu sliku naših javnih finansija. Ako dodate budžet, odnosno budžete, finansijske planove organizacija obaveznog socijalnog osiguranja, dolazite do četiri petine svih javnih rashoda Republike Srbije i onda nam ostaje samo današnja federacija koja će se uklopiti, ukoliko se usvoji ustavna povelja prema onom kalupu koji je sada predviđen i tako dolazimo do tih 538 milijardi dinara javnih rashoda koji su predloženi za sledeću godinu.
Na taj način ovaj budžet je sveobuhvatan i omogućava još potpuniji i celovitiji uvid u javne finansije sa strane Narodne skupštine.
Najzad, ako pogledamo ovaj budžet on isto omogućava, ako smem, jednu tranziciju za taj prvi deo mog izlaganja, da stavimo ovaj budžet i ove javne finansije u kontekst i u perspektivu ekonomske situacije naše zemlje i njenog okruženja.
Zbog toga, ovo je prvi budžet koji je vama predložen sa memorandmom o budžetu i ekonomskoj i fisklanoj politici za budžetsku 2003. i naredne dve godine. Možemo svi zajednički debatovati i pričati o tome, ne samo koji su to rashodi koji su predviđeni za budžet sledeće godine, već postaviti možda i neka nova pitanja. Šta je sa sistemom javnih finansija, gde idu naši javni rashodi, koliko trošimo u celokupnom iznosu i na koji način mislimo da se to izvrši, a imajući u vidu kakva je celokupna ekonomska situacija naše zemlje i koja je strukturna politika koja se ovde predlaže. Samim tim, očekujem u ime Vlade da kvalitet diskusije bude utoliko bolji i ove godine.
Naravno, to je ono što bih hteo sada da kažem, ekonomska situacija u našoj zemlji je takva da niko ne može biti u potpunosti zadovoljan sa njom. Dve ključne stvari, ne bih opet da parafraziram ono što je rekao malopre predsednik Vlade, ali dve ključne stavke određuju u mnogo čemu ono što je moguće uraditi u javnim finansijama. Prvi element, ne može se od njega odstupiti i nemojte videti u tome ponovo neku aluziju na ono što su radili oni u bivšem režimu, ali činjenica da kada se nasadi jedna zemlja koja je imala 3.000 dolara bruto nacionalnog dohotka po stanovniku 1989. godine, tj. 28,9 milijardi dolara bruto nacionalnog dohotka, i kada nađete i preuzmete rukovođenje te zemlje u momentu kada ona u 2000. godini ima 1.000 dolara po glavi stanovnika, tri puta je siromašnija nego što je bila.
A industrijska proizvodnja je samo pola onoga što je bila pre 10 godina i jasno je da se iz te rupčage koja je 10 godina kopana, iz tog beznađa, imajući u vidu kolika je bila ta propast, ne može a da to nema duboke efekte i na ono što je infrastruktura jedne zemlje, ne samo fizička, u smislu puteva, energetike, nego i onoga što su institucije jednog sistema - zdravstveni sistem, sistem obaveznog osiguranja, prosvete, svega onoga što treba da bude, da ne pominjem kulturu, život u jednoj normalnoj srednje razvijenoj evropskoj zemlji.
Nažalost, na tom nivou novca, na tom nivou sredstava to ne može tek tako da se obezbedi.
Drugi element je element demografije. On je danas pred vama i pred nama, jer ukoliko bi naša zemlja imala više mladih u proporciji njene populacije, ukoliko bi bilo više aktivnih i ukoliko ne bi bilo one migracije i tih talasa, a naročito mladih koji bi danas stvarali i rukovodili, plaćali poreze i socijalne doprinose, tih 200, 300, 350 hiljada, niko ne zna tačan broj, mi bismo imali mnogo bolju demografsku sliku i ne bismo morali danas da predlažemo cenjenom domu predlog budžeta gde je skoro milijardu evra predviđeno da bi se nadomestio manjak sredstava u penzionom sistemu.
Ali, to je naša realnost i samim tim ovo je budžet koji treba da omogući da, dok uspostavljamo ponovo zdrave baze za razvoj, makroekonomsku stabilnost, očuvamo i ono što je nužna solidarnost između nas, tako da nijedan sloj našeg stanovništva ne može da pomisli da je baš on gubitnik u ovom mukotrpnom procesu tranzicije.
Takva ekonomska situacija je izražena u nekoliko cifara. Naravno, kada kažemo da je 2001. godine realan rast naše ekonomije bio 5,5 odsto i da će dostići predviđenih 4% ove godine, a da za sledeću godinu predviđamo još 5 odsto, koliko će biti u sledeće dve godine, možemo reći da će to biti najbrži privredni rast koji je predviđen u Evropi.
Razne zemlje u okruženju predviđaju između 2-4 odsto, najviše Hrvatska sa 4,8 odsto i možemo reći - evo nas, Srbija koja ima najbrži rast u Evropi, ali naravno podsetimo se onih prvih rečenica i onoga što je premijer rekao, mi krećemo sa dosta niskih grana i nama je nužno 10, 15, 20 godina veoma brzog privrednog rasta da bismo ponovo bili jedna srednje razvijena i srećna zemlja.
Ipak, zahvaljujući privrednom rastu koji se desio, stabilizaciji prilika i revalvaciji dinara, mi smo imali značajan napredak u bruto nacionalnom dohotku po glavi stanovnika. Sa tih hiljadu dolara 2000. godine popeli smo se na 1.300 dolara po glavi stanovnika 2001. da bi dostigli nekih 1.800 dolara po glavi stanovnika ove godine i predviđamo 2.150 dolara po glavi stanovnika sledeće, 2003. godine.
Mi ćemo u dosta ubrzanom tempu uspeti ako nastavimo ovim odgovornim putem, da se odlepimo od samog evropskog dna, gde smo bili 2000. godine, kada je Srbija bila sa Moldavijom ubedljivo najsiromašnija zemlja na našem kontinentu, siromašnija od Albanije, od Bosne, od Makedonije, a da ne govorim o Bugarskoj i Rumuniji. Mi sada već sa ovim ciframa dolazimo do nivoa naših suseda; naravno, put će još biti dug dok ne dostignemo i neke druge zemlje, kao što su Mađarska, Poljska i one koje će ući u Evropsku uniju 2004. u maju mesecu.
Ali, ovo je jedan veoma brz napredak, koji je bio omogućen samo zbog toga što se vodila, prvo, odgovorna politika, bez laži i demagogije, ali i naravno zbog toga što je naša privreda, naši građani su na pozitivan način odgovorili na to i više privređivali, ispoljili veći stepen finansijske discipline, radili više, napravili bolje proizvode i usluge i zahvaljujući tome naš izvoz je ove godine, uprkos mnogim nevernim Tomama koji su govorili da te projekcije nemaju blage veze sa onim što će biti realan život, povećan.
Znači, Srbija će ove godine imati porast izvoza od 17 do 18 odsto, a Vojvodina čak 26 do 27 odsto. To je dobro. Istovremeno, inflacija, koja je hronična boljka naše zemlje, i koja uvek bude nekako izabrana kao mehanizam za prevazilaženje nekih socijalnih tenzija, nadam se da toga više neće biti u našoj zemlji, pala je sa 113 odsto u 2000. godini na 40,6 odsto 2001, da bi dostigla 16 odsto ove godine umesto kako je planirano 20 odsto.
Zbog toga ciljna inflacija za sledeću godinu prvi put devedesetih godina je ta inflacija bila u jednocifrenoim iznosu i to 1997. godine, u mnogo čemu specifična godina zbog prodaje Telekoma u okolnostima koje znamo - mi predviđamo 9%. To je dobro. To je godinu ranije od onoga što je bilo predviđeno, tako da u jednoj perspektivi tri do četiri godine možemo očekivati da će naša zemlja imati jednu normalnu inflaciju, ne dva ili tri odsto, jer bi to već bila deflacija, nego između pet i deset posto u godinama koje dolaze.
Da li to znači da je ekonomska situacija sjajna? Ne.
I dalje imamo velike probleme nelikvidnosti u našoj privredi i isto tako želim ovde da potenciram ono što je bilo i te kako važno kada se pripremao ovaj budžet, a to je činjenica da deficit platnog bilansa naše zemlje, ne u tehničkim terminima, onoliko je viši koliko plaćamo inostranstvu i ukoliko mi dobijamo, kada se uvrsti ne samo trgovinski saldo nego i svi oni drugi finansijski saldovi.
Mi ćemo ove godine dostići 13,6 odsto deficita u platnom bilansu u proporciji našeg bruto nacionalnog proizvoda. To nije dobro i mi moramo u perspektivi da padnemo negde između sedam i osam odsto, ali iza svega toga stoji jedna stvar, a to je da potrošnja, naročito rast potrošnje u našoj zemlji bude na jednom razumnom nivou. Potrošnja je puno porasla ove godine, a drugo, moramo jačati konkurentnost naše privrede, naročito u onom izvoznom delu.
Zbog te potrošnje veoma je važno da rast plata, od onih koji žive od budžeta, u javnim preduzećima i šire, rast bude umeren i prilagođen privrednom rastu naše zemlje. Što znači da u realnom iznosu on ne može ići brže od predviđenih 5% realnog rasta. Toliko o ekonomskoj situaciji.
Ključne cifre ovog momenta znate jer ste pogledali budžet, samo da napomenem da je ova godina prva godina početka smanjenja učešća javne potrošnje u našem bruto nacionalnom dohotku. U agregatu i na konsolidovanom nivou mi očekujemo smanjenje sa 48,4 odsto učešća javne potrošnje u konsolidovanom smislu u našoj zemlji, na 47,6 i ovaj budžet Republike Srbije, njegovo učešće u bruto nacionalnom dohotku pada sa 21,6 na 21,3 odsto bruto nacionalnog dohotka. To je dobro.
Mi moramo istrajati na tom putu da bi bili u stanju da i dalje rasterećujemo na prihodnoj strani naše građane i privredu, a da budemo u stanju da i dalje izvršavamo ono što nalaže zakon na rashodnoj strani.
Oko prihoda ne bih dugo. Naš poreski sistem, imajući u vidu onu poresku reformu koju ste izglasali prošle nedelje, pokazuje da se taj poreski sistem i dalje oslanja na dve poreske forme. Porez na promet i akcize s jedne strane i porez na dohodak građana sa druge strane. To nije poreski sistem neke visoko razvijene zemlje. On je poreski sistem jedne zemlje u tranziciji, gde, kao što ste izglasali, mi pokušavamo da neke druge fiskalne forme, naročito kao porez na dobit preduzeća, svedemo na minimalnu meru, tako da bi pospešili investicije.
Tako, predviđenih 214,6 milijardi dinara odražavaju i onih 10 milijardi dinara smanjenja prihoda o kojima ste odlučivali prošle nedelje. Istovremeno mnogu da najavim da razmatramo eventualno dodatno smanjenje poreza na finansijske transakcije, ali istovremeno i da podignemo u razumnoj meri akcize na naftne derivate bez dizanja cene za potrošače, ni dizela, ni derivata.
Na rashodnoj strani, o tome je pričao predsednik Vlade, samo bih hteo da dam nekoliko ključnih cifara. Od ukupnih 261,5 milijardi dinara predviđeno je da čak 67,6 milijardi dinara treba da ide kao dotacija prema organizacijama socijalnog osiguranja.
Videćete jednu interesantnu činjenicu, a to je da samo sprovođenje tog sistema košta dve milijarde dinara u PIO fondu, dve milijarde dinara u zdravstvenom i milijardu dinara za tržište rada. Sve u svemu, sam trošak sprovođenja tog sistema, plate, doprinosi, investicije, informatička mreža, samo da bi se sprovela neka prava, košta našu državu pet milijardi. Mislim da je to previše ako pogledamo našu mrežu koja treba da obezbedi, a tu ne govorim o bolnicama, ovde govorim o zgradama, činovnicama, svima koji rade za Republički zavod za zdravstveno osiguranje.
Tu vidim mogućnost racionalizacije, vidim tu mogućnost i za dalje uštede, jer oko tih rashoda jedna stvar mora biti jasna. Kako bi obezbedili smanjenje učešća javnih rashoda u bruto nacionalnom dohotku, mi kao zemlja moramo i te kako paziti na šta se troši svaki dinar. Zbog toga, ukoliko će sledeća godina biti na prihodnoj strani borba protiv sive ekonomije i zahvaljujući glasanju koje ste imali pre dve nedelje u ovom cenjenom domu imamo bazu za fiskalne kase, imamo bazu i za mnogo efikasniju poresku upravu, na rashodnoj strani ostaje drugi, možda i važniji deo te priče, a to je racionalizacija javnih rashoda.
Tu imamo, pod jedan, racionalizaciju savezne i republičke administracije; i sami vidite koliki su tu otpori. Mi moramo istrajati na tome kako da uštedimo nekoliko milijardi dinara. Naravno, kontribucije iz Crne Gore sa 50 miliona evra za finansiranje zajedničkih organa u tom vidu. Isto tako, mreže naših kontrolnih funkcija, mreže svih organizacija koje sprovode zakone, koja su armatura naše države, za sve to moramo imati jedan veoma ozbiljan pristup koji će obeležiti, a u tome sam siguran, sledeću godinu. Toliko o ključnim ciframa.
Želeo bih samo da informišem Narodnu skupštinu i o nekoliko ključnih stavki. Koje su to ključne stavke u ovom budžetu? O jednoj smo dosta pričali, a to je, da bi se isplatile penzije na vreme u zakonski usklađenim iznosima, dotacije iz budžeta će biti 55,8 milijardi dinara. Od tri dinara penzije jedan dolazi iz solidarnosti drugih građana. To je dobro. Uzmite upoređenje ne nekog Singapura, upoređenje jedne Bugarske, gde su plate otprilike na istom nivou kao kod nas ili bolje rečeno, plate su kod nas, a bile su dva puta manje, pre dve godine su bile na nivou Bugarske, a čak su za nešto malo i veće. Njihove penzije su pola naših, umesto 115 evra, koliko su sada u proseku, kod njih su 55 evra.
Mogu da kažem da sam ponosan što sam član Vlade Republike Srbije i jedne zemlje koja ispoljava toliki stepen solidarnosti, a to je skoro milijardu evra iz budžeta. Moramo biti svesni koliki je taj napor, jer solidarnost od onih koji su aktivni prema neaktivnim starijim građanima mora biti praćenja i solidarnošću tih starijih prema onim mladima, tako da vide da je i njima nužno ostaviti dovoljno prostora i u budžetu da bi mogli i oni da dođu do nužnih sredstava.
Ovaj budžet ima veoma jaku socijalnu funkciju, podrška porodicama sa decom, isplata dečijih dodataka, boračka i invalidska zaštita, sredstva za izbeglice, sve je to predviđeno u mnogo većem iznosu. Što se tiče plata, to je druga najveća stavka u ovom budžetu sa 62,2 milijarde dinara. U tim platama mi već dve godine ukazujemo da zdravstvo, prosveta i pravosuđe imaju prioritet.
Ako pogledate na primer, platu jednog nastavnika sa srednjim stepenom stručne obuke, njegova plata je bila u januaru 2001. godine 5.780 dinara i to je homogeno, tu smo uključili i topli obrok i onaj deo regresa koji tu pripada. U novembru ove godine ta plata je 14.165 dinara, ta plata je dva i po puta veća za dve godine, a znamo da su troškovi života porasli za 50%.
Znači, naši nastavnici, naši lekari, medicinske sestre, sudije i oni koji rade u sudovima su jasno imali prioritet i plate drugih budžetskih korisnika nisu išle tom brzinom. Napravljena je diferencijacija, jer jednostavno polazna osnova nije bila ista. Našli smo javne službe na prosjačkom štapu. Bili su socijalni slučajevi. Danas oni to više nisu i to je dobro za sve naše građane.
Isto tako, hteo bih da napomenem da u agrarnom budžetu, o kome će sigurno biti više reči, redovno se isplaćuje ono što je obećano, pšenica se otkupljuje u roku, ne sa štampanim novcem, nego iz realnog iznosa i bez devalvacije. Isto tako, imamo novitete. Premije za suncokret, za soju i samim tim možemo očekivati da cena jestivog ulja nastavi svoj pad i to će biti dobro za standard života naših građana, zahvaljujući ovom angažmanu našeg budžeta i mnogim drugim zemljama sa strane.
Isto tako, u oskudici sredstava, ipak se našlo za sledeće elemente: za saobraćajnu infrastrukturu je predviđeno 18 milijardi dinara i to, osam milijardi dinara za puteve i 10 milijardi za ŽTP. To je veoma tesno skrojeno, to je istina i to će bukvalno naterati i to veliko preduzeće ŽTP u jedno dubinsko restrukturiranje. Želim da kažem da, za razliku od onoga što smo imali do sada, a to je da su zaposleni u ŽTP čekali da iz budžeta svakog 15-og dođe novac za platu, sada ta stvar mora da se promeni i da bude sasvim drugačija, da taj novac koji je predviđen bude za dobavljače, za remonte, a da ŽTP bude ponovo ono što nikada nije trebalo da prestane da bude, preduzeće koje bar iz svojih sopstvenih prihoda mora da obezbedi fond plata. To je ono što mi očekujemo sledeće godine.
Primetićete, ove godine, a to je treći budžet, skoro i da nema subvencija za EPS. Znači, da onaj bolni deo, veoma bolni deo priče koji je bio povećanje cene električne energije, sada vidimo taj efekat, to što je bilo nužno dofinansirati iz budžeta, više nije prisutan. Na taj način vidimo i da EPS postepeno staje na noge.
Jedna mnogo veća stavka u ovom budžetu su otplate dugova, čak 24,2 milijarde dinara. Šta imamo tu? Najveća stavka, a to je otplata stare devizne štednje, jer puno je pitanja oko toga, početak otplate zajma za preporod Srbije. Odogovarajući zakon je prosleđen Narodnoj skupštini i čim i ako bude izglasan u ovom domu, mi ćemo početi da vraćamo i taj dug.
Najzad, imaćemo više elemenata i tu do kraja godine da pripremamo vraćanje velikog duga penzionerima i to u roku od tri godine, od 2003. do 2005, a do kraja godine mi ćemo dati i tehničke preciznosti u tom domenu. Tu je i stara devizna štednja, a to je jedan veliki izdatak. To uključuje i dugove "Jugoskandika" i "Dafiment banke", ali isto i otplata 9,2 milijarde dinara po inostranim kreditima. To je cena dobijanja novih kredita i moramo biti odgovorni prema tržištu kapitala, da bi nastavili da budemo podržani.
Najzad, ako pogledamo neke druge elemente, to je 7,5 milijardi za zbrinjavanje radnika u procesu restrukturiranja i ono što je mnogo veća cifra nego prethodnih godina, čak 5 milijardi dinara za tržište rada iz budžeta. To je da nam se ne bi desilo, kao i ovih godina, da i tu ne napravimo pomak, a to je jedno od retkih mesta gde nismo napravili veliki napredak, nastavljamo da redovno isplaćujemo prinadležnosti na tržištu rada. Isto tako, da bude više novca za aktivne mere za zapošljavanje naših sugrađana.
Što se tiče zdravstva, ključno pitanje, a pričao sam o platama, želim da kažem da nikada nije bila bolja snabdevenost lekovima i tako će se nastaviti. Postoje dve nove stavke, čak 1,5 milijarda dinara za kupovinu opreme, tri puta više nego ove godine, a to znači aparati za borbu protiv raka, to znači opremanje mnogih veoma važnih objekata u našoj zemlji.
Mislim da je to poslednja kategorija u našem društvu koja skoro da nije bila na taj način priznata u našim javnim finansijama, 1,6 milijardi dinara za zdravstveno osiguranje izbeglica. Oni nisu bili prisutni u našem budžetu, tako kada bi došli na lečenje zdravstvene ustanove bi ih primile, napisale posle toga fakturu Fondu za zdravstvo, koja bi se dostavila ministarstvu, a ministarstvo bi reklo, žao nam je, nemamo odgovoarajuću poziciju u budžetu. Mogu da kažem da je bilo dosta ne samo dugova, nego i teskoba za naše građane koji su nažalost do dan-danas izbeglice. Na taj način mi jasno kažemo da niko nije građanin drugog reda u našoj zemlji i jedva čekamo da oni postanu kontributori, da uplaćuju u taj fond. U međuvremenu, ima dovoljno mesta u ovom budžetu i ima dovoljno solidarnosti u našoj zemlji da se podmire i njihove zdravstvene potrebe.
Pravosuđe je dobilo budžet koji je u ovoj mukotrpnoj budžetskoj proceduri najmanje smanjen. Ako naš celokupni budžet raste za 20%, a vidite da neke stavke tu puno rastu, budžet za pravosuđe raste čak 34% i to znači da reforma pravosuđa nije prazna reč za ovu vladu. Predviđena su sredstva ne samo za dalje poboljšanje materijalnog položaja zaposlenih, nego i za neke veoma važne popravke. Primera radi u ovom budžetu su predviđena sredstva za popravku Palate pravde i klimatizacije, koja je po svemu sudeći opasna po zdravlje onih koji tamo rade. Imamo sredstva: za popravku zgrade u Nemanjinoj 9, koja je od 1998. godine namenjena Tužilaštvu i pravosuđu; isto tako, čim na saveznom nivou ili pak na republičkom kroz koju nedelju to bude izglasano, za opremanje i Tužilaštva i sudstva, za obezbeđivanje sredstava za borbu protiv organizovanog kriminala. Sve u svemu, imamo pravi novac i finansiranje za veoma važnu reformu pravosuđa.
Zadnja stvar koju želim da kažem to je da imamo nekoliko inovacija. Primetićete da su dve institucije predviđene u ovom budžetu. Jedna je garantni fond za kreditiranje malih i srednjih preduzeća i tu je predviđeno 500 miliona dinara za njegovu kapitalizaciju i isto toliko novca za kapitalizaciju i za garantni fond za stambene kredite. Međutim, za aktiviranje tih sredstava iz budžeta očekujemo da ovaj dom izglasa odgovarajuće zakone.
Sve u svemu, pred vama je treći budžet Republike Srbije koji smo predložili ovom domu. On je u direktnoj liniji i ne odstupa od prioriteta koji su zacrtani u samom početku mandata ove vlade. Prioriteti za one koji žive od budžeta su jasni i dalje: zdravstvo, prosveta, pravosuđe. Imamo u onoj meri koliko je to moguće sva sredstva za podsticanje popravke naše infrastrukture, osposobljavanja naših institucija i isto tako ovaj budžet više od bilo kojeg drugog budžeta u jugoistočnoj Evropi, ispoljava izuzetno visok stepen solidarnosti između slojeva, između regiona i između onih delova privrede kojima ne ide dobro, zahvaljujući onima kojima je nešto bolje.
Sve u svemu, ovaj zakon smo dopunili i nekim dodatnim objašnjenjima i dopunićemo još ako treba nekim poslaničkim grupama i poslanicima, kao što smo pripremili i treću dopunu za završni račun za 2001. godinu, koju ćete dobiti danas.
Dame i gospodo, poštovani narodni poslanici, iz svih ovih razloga apelujem na vas da glasate za ovaj budžet, jer on će omogućiti da Srbija i dalje nastavi postepeni napredak i da se kroz dve ili tri godine setimo ovih teških i mukotrpnih godina kao godina preobražaja, preokreta i početka jednog veoma dugog perioda blagostanja u našoj zemlji.
...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Da li žele reč izvestioci nadležnih odbora, Odbora za finansije, Zakonodavnog odbora? (Ne.)
Da li narodni poslanik Dragan Rafailović, koji je izdvojio mišljenje na sednici Zakonodavnog odbora, želi reč? Izvolite, pet minuta.

Dragan Rafailović

Poštovano predsedništvo, gospodine premijeru, poštovani ministri, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani gosti, izdvojio sam mišljenje iz prvog i osnovnog razloga što mislim da je predviđeni budžet za 2003. godinu mali. On treba da bude veći i može da bude veći. Istovremeno drugi razlog zbog čega sam izdvojio mišljenje, to su primedbe poslanika na odborima  da je svaki deo razdela budžeta mali za određenu oblast. Jeste mali, ali u ovom trenutku i Vlada i Ministarstvo nisu mogli da naprave veći.
Zadržaću se na Ministarstvu poljoprivrede i jedan od najvećih razloga zbog čega sam ponukan da pričam o tome su diskusije poslanika iz opozicije, koje su bile neinstinite, netačne i moraju se demantovati ovde. Razmišljao sam kako da to demantujem. Pričom o tome da je ministar dobar, da misli dobro, da želi dobro poljoprivredi, ne bih ništa postigao. Mislim da je najbolje brojkama i ciframa, to mi seljaci najbolje znamo i one su neumoljive.
Ovde je neko od poslanika rekao da seljaci ne znaju pošto će prodati svoje proizvode. Podsetio bih da su sve cene poljoprivrednih proizvoda u stočarstvu najmanje duplo veće nego 2000. godine. Recimo cena junadi (da, možda je vama smešno, ali cifre govore), 1999. godine otkupna cena junadi je bila marka i 80, a sada se ustalila na 3 do 3,5 marke.
Da krenem na subvencije. Nikada ni jedna vlada u Srbiji, i to premijer odlično zna, nije ovoliko subvencija odvajala. Ne treba pominjati sve, dovoljno je reći šljive, zasadi šljiva, zasadi vinograda, mleko, priplodni materijal itd; i naravno, ono što je najvažnije i što je najpohvalnije - to su planirane subvencije za kupovinu zemljišta.
Međutim, moram da skrenem pažnju Vladi da bez zakona o nasleđivanju, koji se mora doneti, mi ćemo ponovo stvarati domaćinstva koja će postati nepoljoprivredna, pa ćemo imati situaciju 850 hiljada domaćinstava koja imaju zemlju, a samo 50 hiljada domaćinstava je čisto poljoprivredno.
Dakle, šta je sa premijama? Svako u Srbiji ko proizvede priplodnu junicu u ovom trenutku dobija 8.000 dinara. Ako ta junica da 6.000 litara mleka, ponovo od Vlade, od Ministarstva poljoprivrede dobija 24.000 dinara za to mleko premije i kada to saberete dobijete cifru od 32.000 dinara. To su najkvalitetnija grla, to su najveće premije i to je preko 1.000 maraka.
Gospodo, to se lako može proveriti. One malo lošije od 3.000 litara su premirane sa 700 maraka i tu se nalazi odgovor jednoj koleginici koja je rekla da je Vlada digla ruke od poljoprivrede. Ja vas pitam, ako je sa takvim premijama, koje su na evropskom nivou, digla ruke, onda ne znam šta bi više mogla da učini. Naravno, ovo je dobro, ali imamo i drugi problem, problem kako kod ovih 850 hiljada domaćinstava koja imaju zemlju vratiti mlade na selo. U jednom od prethodnih izlaganja premijeru sam skrenuo pažnju da ova vlada mora doneti program vraćanja mladih na selo tj. jedan sveobuhvatan program za poljoprivredu.
Drugi uspeh ministra poljoprivrede je što iz svog budžeta, koji je do sada bio mali, ali nije bio mali zato što nije radio kao njegov prethodnik, nije delio pare za revitalizaciju sela po opštinama i okruzima za prijatelje opštinskih moćnika ili za njih same i članove partije na vlasti. Mi recimo u Obrenovcu ne znamo nikada kome je prethodni ministar podelio kredite za poljoprivredu. Pokušaću sve da saznam, ko je taj ko je dobio kredite, a znam da su deljeni.
Zašto smatram da budžet treba da bude veći i kako bi mogao biti veći. Budžet Republike Srbije, i tu se pre svega obraćam ministru finansija, treba da bude veći za 60 milijardi. Neko će se nasmejati na tu cifru, ali ona je realna i veoma lako je t ostvariti. Samo da napomenem da je ukupna poljoprivredna proizvodnja u ovom trenutku u Srbiji manja od 50 milijardi dinara, a to je manje od milijardu evra. A Srbija, postoji stara priča, mogla bi da hrani celu Evropu, a posebno Vojvodina i to treba pokrenuti.
Šta bi 10 milijardi dinara u budžetu za poljoprivredu uradilo i kakvu bi lančanu reakciju izazvalo, to zna samo ministar poljoprivrede i mi koji živimo od poljoprivrede. Postavićete pitanje kako, kako obezbediti tih 60 milijardi. Prosto. Poreski obveznici u Srbiji odvajaju te pare u ovom trenutku gradeći Skadar na Bojani, finansirajući jednu državu od koje nemaju koristi. Tih 60 milijardi ili milijardu evra, ako bi Vlada, ministri i vi kolege poslanici podržali predlog građana Srbije da se na referendumu izjasne o Srbiji kao samostalnoj državi, donelo bi te pare u kasu i mislim da bi naša država procvetala.
...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Raspravu nastavljamo prijavama za reč predsednika poslaničkih grupa. Prvi se za reč prijavio narodni poslanik Vojislav Šešelj, zatim narodni poslanik Dragan Marković, zatim narodni poslanik Žarko Obradović.
...
Srpska radikalna stranka

Vojislav Šešelj

Dame i gospodo narodni poslanici, od predsednika Vlade čuli smo jedno predavanje sastavljeno iz dva dela. Predsednik Vlade Srbije Zoran Đinđić je pokušao da nam objasni kako je važno od naroda uzimati novac, pa tim novcem plaćati državne potrebe. To Đinđić nije morao da nam objašnjava. To je sasvim jasno. Mora se voditi računa koliko će se novca uzeti od građana, koliko građani mogu podneti i državne potrebe tome prilagoditi. Kad sam slušao premijera Đinđića i ministra Đelića, kako oni jadikuju i kakve žalopojke ovde iznose, koliko im je teško da obavljaju njihov posao, došlo mi je u tom momentu da kažem - toliko mi je žao, ajde da vas razrešimo da se više ne mučite, jer tim mukama zaista teško je ne podleći.
Dame i gospodo, Vlada Zorana Đinđića nudi opet budžet sa pozamašnim deficitom. To nije ozbiljan budžet, to nije budžet kakav je primeren na osnovu stavova, mišljenja, teorijskih postulata, najznačajnijih ekonomskih teoretičara dvadesetog veka. Deficitarno budžetsko finansiranje je rak rana za ekonomiju jedne zemlje.
Vi ste ovde, prvo, izneli nerealan iznos budžetskih prihoda od 214 milijardi dinara. Toliko se ne može naplatiti. Moglo je možda ove ili prošle godine, sledeće neće moći, jer će biti mnogo manje ljudi u radnom odnosu. Porez na dohodak građana će biti mnogo niži nego što ste ovde zamislili. Porez na dobit preduzeća će takođe biti niži, jer sve je manje preduzeća koja ostvaruju dobit, profit.
Od poreza na promet takođe će biti sve manja naplata, jer vi vidite kako su dosetljivi pojedini privredni subjekti i kako se izbegava taj porez na promet različitim fakturama. Kod nas se forsira uvozna, a ne domaća roba. Kod domaće robe je mnogo lakše obračunati porez na promet, a kod uvozne robe sa lažnom fakturom već se ona osnovna dobit u startu umanjuje, tako da se porez na promet u vrlo malom iznosu može naplatiti. Uzmimo da je to sve sada i moguće naplatiti.
Ovo deficitarno finansiranje vam je još nerealnije. Vi ovde planirate 46,9 milijardi, to je skoro 47 milijardi. Vi to nikako ne možete naplatiti. Zašto? Zato što planirate od privatizacije više od 15 milijardi. Kako ćete naplatiti 15 milijardi kad šećerane prodajete za po tri evra. To je nenaplativo. Videli smo da vam je i ovo oko Sartida propalo. Velikih para tu neće biti, jer ono što je najvrednije, već je uglavnom prodato za bagatelu. Govorite o donacijama, 9,5 milijardi donacija. Nećete dobiti nikakve donacije, javili su mi sa londonske konferencije. Osnovni uslov da naša zemlja dobije donacije je to da se uništi organizovani kriminal. Pošto jedini ja u ovoj zemlji radim odlučno na planu uništenja organizovanog kriminala, dok ne formiram novu vladu, nema donacija.
Što mi pobeže Čović? Đinđiću, zašto pobeže Čović malopre? Čuo je da se javljam za reč i čim završim, on će se vratiti. Đinđić mu je dozvolio da ode, pa će se vratiti čim završim.
Govori se o kreditima međunarodnih finansijskih institucija u iznosu od skoro 13 milijardi. I ovo je sasvim neizvesno. Prvo, neće biti Labusa. On već ima tamo neke mehanizme - ovome provizija, ovome ovo, ovome ono. Bez Labusa teško da je ovo moguće. Kada je reč o domaćim zaduženjima u iznosu od 9 milijardi, to je apsolutno nemoguće. Vi planirate od Narodne banke Jugoslavije da uzmete kredit. Pa, ukida se Narodna banka Jugoslavije.
One pare što je Dinkić sklonio, ako se nagodite sa Dinkićem, pa vam on bude guverner republičke narodne banke, možda vam nešto da. Ali, s obzirom da je Dinkiću istekao rok trajanja, Narodna banka Srbije će morati sve ispočetka. Vi ne znate koliki su bili njegovi troškovi tamo. Uhvatićete se za glavu kad vidite koliki su mu režijski troškovi u Narodnoj banci Jugoslavije.
Pokušao sam da vas ubedim da vam je ovo potpuno iracionalno, a vi sada vidite šta ćete. Lako je vama i doneti neki neracionalan budžet kad znate da vam Vlada neće dugo trajati. U okviru ovih suma koje ste ovde izneli, pokušaću sada strpljivo da vam nađem mogućnosti ušteda, najmanje 10-20 milijardi. Neko malopre reče da treba 10 milijardi subvencija za poljoprivredu. Treba za zdravstvo, treba i za školstvo, ali i da vidimo gde su uštede moguće, pa da promenimo ministre koji su nesposobni, pa nove ministre, pa da se sa tim uštedama popravi stanje u prosveti, u zdravstvu itd.
Ovde ste predvideli 800 miliona dinara za nevladine organizacije. Uopšte nikoga niste obavestili koje su to nevladine organizacije i u kom iznosu dobijaju pare. Ubedite nas da je racionalno dati Nataši Kandić, Sonji Biserko, Biljani Kovačević-Vučo, ko zna koliko ih još ima.
(Zoran Đinđić: Ni jedna od njih.)
Premijer se popravio, ali ima nekih koje dobijaju. Koje su? Doći ćemo do stavke Ministarstva vera. Tamo nisu partije u Ministarstvu vera. Crveni krst nije u Ministarstvu vera. Za finansiranje političkih partija, u redu. Za finansiranje Crvenog krsta, u redu. Da vidimo koje su ovde u okviru Ministarstva vera. Ima ih ovde. Evo, premijer ne zna, Zoran Đinđić ne zna. Sada ću mu ja to pokazati.
Dalje, predvideli ste u ovom odeljku - predsednik Republike, za mašine i opremu 90 miliona dinara. Koje su to mašine potrebne predsedniku Republike, kombajn? Pazite, za 90 miliona dinara mogu se tri nova tenka kupiti. Da li je to ta mašina koja treba predsedniku Republike? Kad ja budem predsednik Republike, meni ne treba nikakva mašina. Ja ću celu Vladu odmah u mašinu strpati i gotovo. Nema ko da bude nego ja i to ti, Đinđiću, znaš najbolje.
Trebalo bi da objasnite koje su to mašine i druga oprema potrebni predsedniku Repulike u iznosu od 90 miliona dinara. I do sada smo imali predsednika Republike i ni jedan nije vozio nikakvu mašinu, ni kombajn, ni traktor, ništa nije imao. Možda pivara u predsedništvu Republike da se otvori. Ne znam šta ste tu zamislili, ali objasnite nam. Đinđiću, dužan si to da objasniš.
Vidim u skoro svakoj stavci - usluge po ugovoru. To nikada ranije nije bila stavka u budžetu. Šta ste vi zamislili tim uslugama po ugovoru?
(Čedomir Jovanović: Neće Hag da plaća.)
Mene ni do sad nije plaćao. Tek se sad nadam da će i Hag početi malo da me plaća. Čujem da dobro plaćaju.
Narodna skupština Republike Srbije, usluge po ugovoru - 8 miliona dinara. Kakve usluge to neko pruža Narodnoj skupštini za 8 miliona dinara? Objasnite koje su to usluge. Da li vi nečiju pamet plaćate, šta je tu? Do sada je Narodna skupština imala svoje eksperte, svoje ljude, činovnike, funkcionere itd. i nije plaćala nikakve usluge ove vrste. Zatim, Ustavni sud, usluge po ugovoru - pola miliona. Nije mnogo, ali koje usluge plaća?
Pravosudni organi, usluge po ugovoru, 28,5 miliona dinara. Znači, sudije ne znaju da vam pišu presude kakve tražite, pa moraju da angažuju nekoga sa strane i da plate. Šta je drugo usluga po ugovoru sudu? Vrhovni sud Srbije, usluge po ugovoru, 4.600.000. Hajde, možda ovaj niži sud može nekada sudskog veštaka da angažuje, ali to stranke palaćaju, gospodine Jovanoviću. Troškove veštačenja stranke plaćaju, to nisu te usluge po ugovoru. Sudski troškovi moraju da se plaćaju i sada su veoma velike sudske takse i sudski troškovi.
...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Da li želite da koriste i narednih 10 minuta?
...
Srpska radikalna stranka

Vojislav Šešelj

Hoću i narednih 10 minuta.
Viši trgovinski sud, usluge po ugovoru, 2.400.000. Republičko javno tužilaštvo, usluge po ugovoru, milion dinara (5,5 miliona dinara). Nije velika suma, ali koje oni to plaćaju usluge po ugovoru, da to malo razmotrimo. Prvo, šta je to, možda zaista treba neka usluga. Republičko javno pravobranilaštvo, usluge po ugovoru, 2.863.000. Okružni sudovi, usluge po ugovoru, 206.912.000 dinara. Jesu li to autorski honorari, neki projekti, šta je to?
Opštinski sudovi, usluge po ugovoru, 278 miliona dinara. Kako je to moguće, šta je to? Trgovinski sudovi, usluge po ugovoru, 24,5 miliona dinara. Okružna javna tužilaštva , usluge po ugovoru, 1.976.000. E, njima nešto manje, znači, nema ko da im pruža usluge.
Opštinska javna tužilaštva, usluge po ugovoru, 4.300.000, Upravni sud, usluge po ugovoru, 2.400.000. Dajte, malo nam razjasnite te usluge po ugovoru. Apelacioni sudovi, usluge po ugovoru, 9 miliona. Koje usluge Apelacionom sudu, ko to pruža?
Vlada Republike Srbije, usluge po ugovoru, 28 miliona, Biro za komunikacije, usluge po ugovoru, 4.680.000. Kakve on sada to plaća usluge po ugovoru, Beba je otišao, šta radi taj biro, postojili to, Đinđiću?
Ministarstvo pravde, usluge po ugovoru, 11.300.000. Veća za prekršaje, usluge po ugovoru, 5.635.000. Opštinski organi za prekršaje, usluge po ugovoru, 14.200.000. Opštinski organ za prekršaje, kome plaća usluge, kakve usluge, koje su to usluge? Nije ovo materijalno održavanje, nisu ovo materijalni troškovi, ovo su usluge.
Ko sudiji za prekršaje pruža neku uslugu, jedino ako mu privedu prostitutku, ali se to valjda ne plaća iz budžeta. Kako se drugačije to može? (Glas iz sale: Ti si glup.) Pa možda sam najgluplji na svetu, slažem se, moguće je i takvu definiciju ovde postaviti, i zahvaljujem se vladajućoj parlamentarnoj većini što me časti takvim epitetom, on mi i prija, ali objasnite ovo, šta je ovo?
Uprava za izvršenje zavodskih sankcija, usluge po ugovoru, 12.083.000. Hajde 12 miliona, svidela se nekome suma, a gde nađoše ove 83.000, šta to znači?
Dalje, Ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu, usluge po ugovoru, 20,5 miliona. Koje sada ono usluge plaća? Agencija za unapređenje državne uprave, usluge po ugovoru, 2.430.000. Pretpostavljam da je tu i racionalno, moraće da plate neki projekat, unapređenje državne uprave, reorganizaciju itd; nije ni mnogo, 2,5 miliona, ali objasnite, ovo je veliki iznos.
Ministarstvo finansija i ekonomije, to ne smem ni da gledam, to je Đelićevo ministarstvo, usluge po ugovoru, 94,5 miliona. Videli smo već, kada smo raspravljali završni račun, kakve on eksperte angažuje - penzionisane oficire intendatske struke da mu obavljaju poslove, umesto njegovih inspektora. Inspektori primaju platu, a ovi po ugovoru duple pare.
Dotacije nevladinim organizacijama, o tome sam već govorio. Koordinacionom telu Savezne vlade 1.378.000.000 namenjeno. Sada ne smem o Čoviću, pošto je otišao; je li tako, ne sme se o Čoviću više. Sutra mi izlazi knjiga o Nebojši Čoviću, pa ne moram više da govorim.
Uprava za javne nabavke, usluge po ugovoru, osam miliona. MUP , usluge po ugovoru, 575 miliona. Jesu li počeli doušnike da plaćaju, koje su to sada usluge, koje usluge plaća MUP (glas iz sale - vojna tajna); ne, možda je policijska tajna, to nije vojna tajna.
Bezbednosno informativna agencija, usluge po ugovoru, 16,5 miliona. Možda će i meni sada da plate, pošto im čuvam arhivu na sigurnom mestu, pa lepo, ali trebali ste malo da im povećate. Dušanu Mihajloviću 575 miliona, a Bija samo 16,5 miliona. (Ovo je bivša Udba, BIA se sada zove).
Ministarstvo poljoprivrede i vodoprivrede, usluge po ugovoru, 10,5 miliona. To opet Veselinov, kada bude ptice lovio, pa treba neko da mu pušku pridrži, pa da mu napuni, pa očisti cev itd. Ne znam šta su tu drugo usluge.
Republička direkcija za vode, usluge po ugovoru, 1.800.000. Nije strašno. Ministarstvo za privredu i privatizaciju, usluge po ugovoru, 120 miliona dinara. Ko to, Vlahoviću, tolike usluge čini da 120 miliona dinara plaćate? (Ministar Vlahović, sa mesta: To je 119,800 miliona). To je 120, imam pravo i da zaokružim, Vlahoviću.
Ministarstvo rudarstva i energetike, usluge po ugovoru, 2.902.000. Agencija za energetsku efikasnost, usluge po ugovoru, 22.300.000, to nije mnogo. Agencija za energetsku efikasnost, možete misliti, to nikada Srbija nije imala.
Ministarstvo saobraćaja i telekomunikacija, usluge po ugovoru, 4.695.000. Zatim, Ministarstvo urbanizma i građevina, usluge po ugovoru, 29.723.000. Koje su to usluge, Šumarac? Da li ti znaš da ti opet sada grade objekat od 1.500 kvadrata na zemunskom keju. Sve ste porušili, a sada je Gašo Knežević poslužio kao veza jednoj firmi, ima Gordana Pop - Lazić sve podatke, novi se objekat diže. A kome to plaćaš usluge, Šumarac?
Zavod za prostorno planiranje i urbanizam, usluge po ugovoru, 26 miliona. Ministarstvo trgovine, turizma i usluga, pošto je ministarstvo usluga, da vidim koliko oni usluge plaćaju po ugovoru: 13,5 miliona. Republička direkcija za robne rezerve, usluge po ugovoru, 2.100.000. Nije strašno, a njima može i da se desi da plate neku uslugu.
Ministarstvo za ekonomske veze sa inostranstvom, usluge po ugovoru, 50 miliona, Ministarstvo za ekonomske veze sa inostranstvom plaća usluge nekome, kome? (Glas iz sale: A putni troškovi?) Nisam još stigao do putnih troškova, nemojte me zadržavati, pošto neću imati vremena tek o putnim troškovima da govorim.
Kada sam bio potpredsednik Vlade Srbije, dve i po godine, nikada od Vlade nisam naplatio putne troškove, nikada. Možda jednom da mi se desilo, kada sam išao na Kosovo. Nikada nisam naplatio. Nisam spavao van Beograda, odem na put, vratim se (Pal Šandor, iz sale: Nisi smeo da spavaš). Ja sam budan i danju i noću, Šandore, zato mi ništa ovo ne prolazi.
Agencija za strana ulaganja i promociju izvoza, usluge po ugovoru, 2.700.000, nije strašno. Ministarstvo za rad i zapošljavanje, da vidimo ovog radničkog lidera, radnička zakletva, Dragan Milovanović, 23.300.000, usluge po ugovoru. Počeli radnici sada da štrajkuju, opet izlaze na ulicu, gotovo.
Dalje, Ministarstvo za socijalna pitanja, usluge po ugovoru, 34 miliona dinara. A ovamo, kasni socijalna pomoć, kasni ovo, kasni ono, za invalide, za borce, za ovo ili ono, a 34 miliona su usluge po ugovoru. Da vidimo kako će to ministarka objasniti?
Dalje, socijalna pomoć ugroženom stanovništvu, to je taj odeljak, usluge po ugovoru, 39,5 miliona. Usluge po ugovoru, socijalna zaštita nekvalifikovanih, na drugom mestu, skoro četiri miliona dinara. Da to malo razjasnimo.
Ministarstvo za nauku, tehnologiju i razvoj, usluge po ugovoru, 200 miliona dinara. Da li je ovo Italijanima za one recenzije naučnih projekata, šta je to? Daj, požuri ovu knjigu, još mi nije oslobođena poreza na promet, ni ova "Ideologija srpskog nacionalizma", ni "Cane - Žabac", a ovo o Čoviću sutra podnosim na oslobađanje.
Zavod za informatiku i internet, usluge po ugovoru, 19 miliona dinara.
Možda to i nije veliko kod ovog Zavoda, oni se bave, to im je priroda posla, ali Ministarstvo prosvete i sporta, evo Gaše Kneževića ovde, 285 miliona dinara usluge po ugovoru.
A vi znate Gašu, vi dobro znate Gašu i šta on radi sa tim parama, ne treba o Gaši Kneževiću ništa pričati.
(Predsednik: Upozoram vas na prekoračenje dozvoljenog vremena.)
Evo, završavam; osnovno obrazovanje, usluge po ugovoru 296 miliona. Tu vam je dalje srednje obrazovanje, učenički standar, sve usluge po ugovoru, više univerzitetsko obrazovanje, studentski standard, sve usluge po ugovoru.
Neko ovde državne pare rasipa na usluge raznih vrsta. To je Vlada.
Imam još tih podataka ovde, izgleda da ne mogu sve da stignem da kažem, ali ovo vam je dovoljno da vam dokažem da je ovaj budžet sasvim neozbiljno skrojen, da je ovaj budžet rasipnički, da ovde mnogi ministri nemilosrdno rasipaju državne pare, a najviše Gašo Knežević, istraga će utvrditi na šta je sve rasipao, nema nikakve sumnje, ništa se sakriti ne može. Razjasnite vi ovo, ovakve stavke u budžetima Srbije nikada ranije nisu postojale.