PRVO VANREDNO ZASEDANjE, 11.02.2005.

14. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

PRVO VANREDNO ZASEDANjE

14. dan rada

11.02.2005

Sednicu je otvorio: Vojislav Mihailović

Sednica je trajala od 10:40 do 17:00

OBRAĆANJA

Zoran Anđelković

Socijalistička partija Srbije | Predsedava
Zahvaljujem se gospodinu Svilanoviću. Reč ima narodni poslanik Stevica Deđanski, a neka se pripremi narodni poslanik Milica Vojić - Marković.

Stevica Deđanski

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, pošto je rasprava u načelu ovog zakona, iskoristiću priliku da objasnim situaciju koja je trenutno u Srbiji i koju ovaj zakon, po mom mišljenju, može samo da pojača, a koja i ovako nije baš preterano dobra. U raspravi o amandmanima ćemo verovatno ući u detalje vezane za ovaj zakon.
U novinama je dosta pisano i o ovom predlogu zakona; između ostalog, neki ljudi koji se time bave su komentarisali da će nam ovaj zakon, ukoliko se usvoji, doneti neviđenu belu kugu, jer niko neće hteti da se ženi i pravi decu, pa čak ni da se zabavlja u Srbiji, osim sa devojkama koje u brak unose veliki miraz. Muškarci će masovno bežati u inostranstvo, a žene će se udavati za strance za koje naš zakon neće važiti. To je jedna od projekcija koja postoji.
Moram da kažem u startu da je ovaj zakon protivustavan, po članovima 17. i 21. Ustava Republike Srbije gde se govori da je stav nepovrediv itd. To su neke sitnice koje sam hteo u startu da napomenem dok ne krenemo u dalje objašnjenje.
Znači da ako je tačno ovo predviđanje i ako ima tendenciju da bude tačno u narednom periodu, ovo što sam malopre pročitao, moram da kažem da nam je to potrebno, pošto je sada situacija u Srbiji sledeća, ja ću malo pročitati deo koji sam spremio. Srbija je po stopi nataliteta na poslednjem mestu u Evropi. Poslednji popis je otkrio da jedno domaćinstvo u proseku ima samo 2,86 članova, što je ispod proseka jednog bračnog para sa detetom. To znači da po jednom bračnom paru Srbija nema nijedno celo dete.
U međupopisnom periodu utvrđeno je da čak u 150 naselja u Srbiji nije rođeno nijedno dete i da se u proseku u Srbiji tek u svakom sedmom selu rodi godišnje samo jedna beba. Recimo, u selu Dobroselica u opštini Rekovac u poslednjih 50 godina nije rođena nijedna beba. Posebno je zabrinjavajuće saznanje da u centralnoj Srbiji postoje sela koja su većinski pusta i da nije zabeležena uopšte pojava stanovnika u selima: Vukojevac u Kuršumliji, Pljačkovica kod Vranja, Repušnica (Knjaževac), Koritnjak (Niška Banja), dok recimo selo Javorje kod Vlasotinca ima samo jednog žitelja, a neko selo Prača kod Dimitrovgrada dva žitelja.
To prouzrokuje sledeću situaciju: npr. škola u Višesavi ima samo jednog učenika, osmogodišnjeg dečaka, dok su sela Odojeviće, Kašalj, Rajetiće, Građanoviće potpuno bez đaka. Samo u užičkoj opštini nestala je cela škola od 800 đaka. I tako redom, podaci govore da je u preko 90% sela drastično opao broj stanovnika, tj. da je alarmantno. Na primer, u selima Bukurovac, Ljubičevac, Trešnjeva broj stanovnika opao je čak za skoro 60%.
Deca se retko rađaju, a mladi se sve teže opredeljuju za brak. Ako se opredele za bračnu zajednicu, onda se ona sve teže održava, pa je prošle godine postavljen rekord po broju rastavljenih bračnih zajednica.
Daću vam primer: samo u šabačkoj opštini je 2002. godine bilo 480 sklopljenih brakova, a 441 brakorazvodna parnica je pokrenuta. Na razvod se najlakše odlučuju, statistički posmatrano, parovi između 20 i 30 godina starosti.
Stvarnost koju pokušavam ovde da vam predstavim je zastrašujuća – mladi i obrazovani koji rade i zarađuju odlaze iz Srbije, a u njoj ostaju nemoćni i stari. To nam je trenutna situacija. Za samo par decenija Srbija će se pretvoriti u državu starih i nije logično da se ovim zakonom dozvoljava da strani državljani, pored svega ovoga, usvoje i našu decu.
Posledica nebrige države je bela kuga koja postoji, jer srpski narod ne umire samo kao istorijski narod, nego i biološki, a po ovim podacima narod je od pre par decenija prestao da se biološki reprodukuje. Smrtnost je veća nego što je rađanje. U Vojvodini je od 1981. do 1991. godine bilo 22.000 manje rođenih nego umrlih, a u Beogradu i u drugim gradovima je katastrofa, sela su nam sasvim opustela i bez podmlatka. U svakom sedmom naselju, kao što sam rekao, od 1991. nije rođena nijedna beba, a na Kosovu na jednog umrlog dolazi sedam rađanja.
To su podaci i zato ih čitam da vam kažem kakve će efekte izazvati ovaj zakon; pa, za 25 godina biće mnogo više starih nego mladih, možda čak i dva puta. To su neka predviđanja. Daću vam uporedne primere: godine 1961. bilo je 74,6% Srba u Srbiji, 1971 – 71,2, a 1981 – 66,4% itd. Zato će za četvrt veka biti samo 3.800.000 Srba, a recimo Šiptari se udvostručuju svake 24 godine.
Na hiljadu žena u Srbiji dolazi 42, u Beogradu 35, a na Kosmetu 159 beba. Od ukupnog priraštaja stanovništva u Srbiji 50% otpada na nesrpsko. U Srbiji dolazi 0,95 dece po bračnom paru, a napomenuo bih da je kod Šiptara taj prosek 6,9. U odnosu na svoje geografsko okruženje, da uporedimo i sa ostalima, Srbi su u vrlo nepovoljnom položaju. Prema Fišeru, od početka 20. veka do danas balkanski narodi su se uvećali u sledećim procentima: Turci za 400%, Rumuni za 45%, Bugari za 38%, Albanci za 700%, Grci za 35%, samo se broj Srba smanjio za 10%.
Unutar Jugoslavije, od 1981. do 1991, za deset godina, Šiptari su se uvećali za 28,5%, Romi 26%, Muslimani 16%, a Srbi, u globalu, za 4,2%. U 1991. godini već ih je umrlo više hiljada nego što se rodilo, u 1992. godini 6.000, a u narednim godinama se taj broj drastično povećavao i broj dece i omladine se naglo smanjio. Po ovome ispada da ćemo za 25 godina biti nacionalna manjina.
Demografi SAD napravili su jednu demografsku mapu sveta i projekcija je da 2095. godine nema države Srbije, ali ne zato što će nam neko osvojiti i oteti državu, nego zato što ćemo izumreti kao narod.
Citirao bih gospodina dr Hadži Stojana Adaševića, nekoliko stvari koje je rekao, mislim da su interesantne za naše građane, ministarstvo i Skupštinu; kaže sledeće – od Drugog svetskog rata pa naovamo konstatuje se upozoravajuća pojava u našem narodu: broj razvoda raste, broj pobačaja raste, a broj dece se smanjuje. Statistika kaže da se mnogo više ljudi sahrani nego što se dece rodi. Pitamo se zašto; zbog raspada porodice koji je nametnut našem narodu, a to i menja odnos među ljudima. Od jednog seljačkog patrijarhalnog društva postadosmo društvo usamljenih pojedinaca, društvo egoista.
Kako je to moguće? Iz najbolje želje da pomognu svojoj deci babe, dede, očevi, stričevi, majke itd. govore mlađim muškarcima u svojoj porodici da se ne žene, da prožive, da za tu glupost ima vremena itd. Šta znači za jednog normalnog, zdravog i pravog muškarca u 30. godini da proživi? Njemu treba društvo za to, a to znači seksualni odnos van braka, a ako se desi trudnoća - skoro uvek pobačaj. To je posebna tema koju treba razvijati. Ovakvom stavu kumuje mišljenje koje je, nažalost, široko prihvaćeno čak i od žena, koje ne shvataju da je to protiv njihovih interesa – bićemo zajedno samo dok nam je lepo.
Kako prolaze ženski članovi našeg društva, pošto se ovde govorilo o muškim? Njih majke, babe, dede, tetke, pod uticajem mas-medija, savetuju – uči kćeri, da ne moraš da trpiš tamo neku bitangu kao što ja trpim oca, babu itd, imaj svoj posao, budi nezavisna (što i nije tako loše), ali ako ne valja razvedi se.
Pitamo se, kakav može da bude spoj između ta dva primera koja smo do sada dali? Logično, daje kratku vezu i rastur; i ako se neko dete rodi, a u većini slučajeva jedno dete se rodi, prepušteno je samome sebi, u boljem slučaju babi, a u najboljem slučaju majci.
Šta se u stvari događa? Nameće se celom društvu moral koji odgovara samo uskom sloju društva koji želi seksualnu slobodu bez ikakve odgovornosti; odbacuje se stari patrijarhalni moral koji je dobar za sve segmente društva, za nerođeno dete, novorođenče, odojče, dečaka, devojčicu, majku, devojku, mladoženju i mladu itd. Ovaj novi moral izvlači i iz najboljih ljudi neljudska shvatanja.
Šta nam ostaje i šta nam se predlaže i šta se može raditi, kako spasavati ovaj narod? Poslednjih 60 godina je učinilo više zla nego 500 godina robovanja pod Turcima. Ovaj predlog zakona, zbog svega što sam naveo, treba izbaciti iz procedure, jer je u krajnjem ishodu štetan i za muškarce i za žene. Treba sprovesti javnu raspravu o novom nacrtu, na kojem će podjednako raditi i muškarci i žene, koji će pružiti izbalansiranost prava i obaveza bračnih drugova.
Pozivam sve poslanike koji ne žele da se ovaj trend koji sam pročitao, a koji ima vrlo crnu slutnju, nastavi, da ovaj zakon povučemo iz procedure, da ne glasamo za njega i da ga vratimo nekome ko će to znati da uradi.

Zoran Anđelković

Socijalistička partija Srbije | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Milica Vojić-Marković, a potom narodni poslanik Ljiljana Nestorović.

Milica Vojić-Marković

Demokratska stranka Srbije
Gospodine ministre, uvažene kolege poslanici, u svakoj državi koja iole drži do sebe ovakav zakon, porodični zakon, predstavljao bi stub i zauzimao bi jako visoko i važno mesto. No, kako se društva menjaju, kako se razvijaju (nisam sigurna da li uvek i napreduju, ali se razvijaju), menjaju se okolnosti u kojima porodica nastaje i živi, pa se samim tim menjaju i struktura porodice i veze unutar nje.
To kažem zbog toga što je od 1980. godine, kada je Srbija donela Zakon o braku i porodičnim odnosima, prošlo 25 godina i u međuvremenu je usvojeno jako mnogo međunarodnih dokumenata, a oni nisu postali deo našeg zakonodavstva vezanog za porodične odnose i brak.
Imali smo, doduše, i objektivne teškoće vezane za razgraničenje zakonodavne nadležnosti između savezne države i republika; imali smo jedan jako težak period iza sebe, u kome se zapravo nije znalo ko sprovodi zakon na kojem delu teritorije i zbog toga je taj zakon zapravo ostao nešto što je jednim delom bilo samo na teritoriji savezne države, a zatim se jedan njegov deo prenosio u nadležnost pokrajine, da bi se konačno 2002. godine kompletna nadležnost Zakona o porodici prenela na teritoriju savezne države.
Usvajanjem Ustavne povelje 2003. godine konačno se razrešava pitanje nadležnosti između Republike i savezne države u oblasti braka i porodičnih odnosa. Razrešava se na taj način što se propisuje da će se ranije doneti savezni zakoni, izvan poslova državne zajednice, primenjivati kao zakoni država članica sve do donošenja novih zakona u državama članicama. Time se naravno otvara mogućnost da se republičkim zakonom urede pitanja koja su do sada bila isključivo u nadležnosti savezne države, a koja se tiču posebnih sudskih i upravnih postupaka za odlučivanje o pravima iz porodičnih odnosa.
Ustavna povelja obavezuje države članice da svoje zakonske propise usklade sa evropskim i međunarodnim standardima. Kako Zakon o braku i porodičnim odnosima nije do ovog predloga usklađen sa ranije ratifikovanim međunarodnim konvencijama, kao što su, recimo, Konvencija UN o pravima deteta, Haška konvencija o usvojenju, Evropska konvencija o pravnom statusu dece rođene izvan braka, to je naša obaveza, koja proizilazi iz Ustavne povelje, da naše propise i praksu uskladimo sa međunarodnim zakonodavstvom, da propišemo instrumente za efikasnu neposrednu primenu.
Ovaj predlog koji se nalazi pred nama uspostavlja upravo normativni sistem u oblasti porodičnih odnosa, koji je u skladu sa savremenim evropskim zakonodavstvom i praksom, uz potpuno uvažavanje savremenih poimanja porodičnih odnosa, prava čoveka, a posebno prava deteta.
Videla sam da je nekoliko prethodnih govornika o pravima deteta govorilo kao o nečemu što predstavlja problem jer se ne zna o čemu se radi, ali, može da zvuči pretenciozno i nametljivo, s obzirom da je zloupotreba dece u svetu u porastu, a nažalost ova zemlja u tome ne zaostaje za svetom i zaista postoje sve neprimereniji i sve suroviji oblici ovog zlostavljanja i zloupotrebe, to se čini logičnim da se institut zaštite nađe u ovom zakonu.
Predlog porodičnog zakona koji je pred nama nudi bolju i potpuniju pravnu zaštitu porodice, a posebnu pažnju posvećuje pravu deteta na obezbeđivanje najboljih mogućih životnih i zdravstvenih uslova za pravilan i potpun razvoj, kao i mehanizmima za efikasnu realizaciju ovih prava.
Ovaj predlog ima 12 poglavlja: osnovne odredbe, brak, odnosi deteta i roditelja, usvojenje, hraniteljstvo, starateljstvo, izdržavanje, imovinski odnosi, zaštita od nasilja u porodici, postupci u vezi sa porodičnim odnosima, lično ime, prelazne i završne odredbe. Naravno, namerno sam nabrojala poglavlja zbog toga što se u nekima od njih nalaze novi pravni instituti koji zaista jesu veliki napredak u odnosu na prethodni zakon i koji garantuju da će ovaj zakon zaista naći jako mnogo dobrih elemenata u praksi, koji će moći da se izvuku iz ovog zakona.
Naravno, ovde neću da se dotičem demografske politike zato što to nije stvar ovog zakona; neću da se dotičem ni raznih vrsta zloupotreba, jer ovde govorimo o nečemu vrlo preciznom i hoću da govorim o tome.
Dakle, prvi od ovih instituta koje sam nabrojala jesu prava deteta. To je zapravo poseban normativno uređen korpus prava deteta, kao i mehanizmi koji garantuju da se ta prava mogu ostvariti. Meni je ovde jako zanimljivo da je zadržan termin "roditeljsko pravo", koji potvrđuje pravo deteta da se roditelji pre svih drugih brinu i staraju o njemu dok je maloletno.
Mnogo mojih prethodnika istaklo je ovde jako zanimljivu stvar - mogućnost zloupotrebe usvojenja. Ovde se kod prava deteta jako precizno govori da roditelji pre svih drugih treba da se brinu o detetu, ali mi smo svesni toga da nisu roditelji uvek u situaciji da se brinu o svom detetu. Onda zaista treba prepustiti da se o detetu brinu oni koji žele da se brinu o njemu, da mu pruže i pažnju i ljubav, a država propisuje jako preciznu proceduru usvojenja dece. I, naravno da mogućnost zloupotrebe uvek postoji, ali je vrlo mala.
Drugi novi institut je zajedničko vršenje roditeljskog prava i po prvi put je u našem zakonodavstvu, iako je mnogo pre bio u zakonodavstvu Švedske, Norveške, Danske, Belgije, Holandije, Engleske, Francuske, pa i naših suseda Češke i Mađarske. Šta on u stvari znači? Znači zajedničko vršenje roditeljskog prava, čak i kada roditelji prestanu da žive u braku, ali u interesu deteta nađu rešenje da oboje vrše prava i obaveze roditelja.
S obzirom da prekid braka roditeljima uvek donosi preveliki emocionalni naboj da bi mogli da razmišljaju o nečemu drugom sem o sebi, iako se uvek kunu da to rade u interesu deteta, dete najčešće ostaje usamljeno i odbačeno, bespomoćno i uvek nosi jednu određenu dozu krivice, smatra da je ono krivo zbog nekog razloga za taj razvod i potpuno je bespomoćno jer ne shvata šta treba da uradi da pomogne. Upravo zbog ovako visoko emocionalno nabijene situacije nadam se da će ovakav institut u našem zakonodavstvu zaista zaživeti u praksi, zato što on zaista u ovakvim uslovima štiti dete.
Nažalost, i treći institut koji se ovde pojavljuje je potreban; kažem nažalost, zato što naša stvarnost nije nimalo ružičasta i zato što zaista obiluje nasiljem i destrukcijom svuda u društvu, pa i u porodici. Sledeći institut se zove zaštita od nasilja u porodici. Nasilje u porodici postoji, hteli mi to da priznamo ili ne. Možemo da čitamo novinske naslove u toku jednog dana u većini novina, pa ćemo videti koliko postoji i kakve sve oblike preuzima. Posledice su zaista teške, fizičke i duševne patnje dece i žena.
U ovaj predlog zakona unete su odredbe o zaštiti od nasilja u porodici i naravno, opet moram da istaknem, ovde se radi o građanskopravnoj zaštiti, ne o krivičnopravnoj zaštiti. Ona je deo Krivičnog zakona Srbije.
Zaista ne razumem moje prethodnike koji su ovde govorili u kontekstu da je otac taj koji je nasilnik i da će otac biti izbačen iz stana, ovo ili ono. Govori se o nasilniku. On nema pol u ovom zakonu i ne vidim zašto se plašimo da će se tražiti ovakve ili onakve devojke, ili ovakvi ili onakvi očevi. Nisam sigurna da je kritikovanje zakona sa ove pozicije, i stav da je nasilnik taj koji je ugrožen, nešto što će doneti poene pred ljudima.
Četvrti institut je posredovanje. To je alternativni mehanizam za razrešenje sporova u odnosu na sudski ili upravni postupak. Posredovanje je naročito važno u porodičnom pravu, s obzirom da su razvodi dovoljno traumatični i za roditelje i za decu. Ovo govorim sa pozicije moje struke.
Bavila sam se godinama ovim poslom u jednoj školi i znam koliko je ceo ovaj posao traumatičan i za one koji ga sprovode, a mogu da govorim i o tome koliko je traumatičan za decu i za roditelje. Neće niko praviti veliki problem zato što se skraćuje postupak za 15 dana, ako postoji mogućnost da se roditelji čuju i da svoju situaciju u braku poprave.
Peti institut se zove bračni ugovor. Opet da kažem dušebrižnicima koji se brinu da će neko imovinu ovde moći da prenese nekom drugom supružniku – on je moguć, nije obavezan. To je ugovor gde budući supružnici svoje imovinske odnose na postojećoj ili budućoj imovini uređuju na način na koji im to odgovara. Dakle, niko ih ne tera da to moraju da urade na jedan određeni način, gde će neko da dobija a neko da gubi. Prosto, postoje i takve situacije u životu, zakon predviđa i tu mogućnost. Ako nekome treba, može da je koristi.
Šesti institut, oko koga, vidim, ovde ima najvećih dilema, jeste pravo stanovanja. To je po prvi put zakonski regulisana lična službenost stanovanja u korist maloletnog deteta i roditelja koji o njemu brine. Dakle, opet se govori o interesu deteta, ne govori se o interesu nasilnika. Nisam sigurna i niko mi neće nikada dokazati da je nasilnik pogodan roditelj da brine o svom detetu. Opet ne govorim da je nasilnik muškog ili ženskog roda, govorim o tome da je nasilnik.
Sledeći institut je emancipacija. To je osnov za sticanje potpune poslovne sposobnosti pre punoletstva, pod uslovom da je maloletno lice navršilo 16 godina, da je postalo roditelj i da je dostiglo telesnu i duševnu zrelost potrebnu za samostalno staranje o sebi.
Namerno sam govorila u korist ovog zakona sa pozicije novih instituta koji su uneti u njega. Smatram da su oni jako dobri, da će našu praksu obogatiti i da će mnogo unesrećene dece naći način da svoja prava ostvare kroz ovaj zakon. Moram da pomenem da su i oni instituti koji su bili u prethodnom zakonu, kao što je usvojenje, vanbračna zajednica, sporazum o razvodu braka, zaista pretrpeli izvesne izmene i da su one dobre.
Ovaj predlog porodičnog zakona koji se nalazi pred nama jeste dobar predlog zakona, jeste zakon koji prati savremeni trend, zakon koji je u skladu sa međunarodnim zakonodavstvom, zakon koji će u našoj praksi pomoći da se mnogo stvari uradi na bolji način. Zbog toga će DSS ovakav predlog zakona podržati.

Zoran Anđelković

Socijalistička partija Srbije | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Miljko Četrović.

Miljko Četrović

Srpska radikalna stranka
Poštovani narodni poslanici, Predlog zakona, koji je dat ispred Vlade Republike Srbije, a čije je obrazloženje izneo ministar Lalović...
Nažalost, i u obrazloženju koje je Vlada dala i od strane ministra osnovno što nije rečeno, a što je najbitnije, jeste da su u Srbiji i porodica i brak u krizi. Iza tih činjenica koje su na svakom koraku, koje traju duže vreme i samo se produbljuje ta kriza braka i porodice, ne sledi jedan predlog zakona koji u pozitivnom smislu treba da zaštiti braku i porodicu.
Mnoge odredbe zakona su negativna slika stanja. Ne sporim nove institute koji su uvedeni u Predlog ovog zakona. Vlade Srbije poštuje konvencije koje su usvojene u Evropi, da se zaštiti određena grupa nezaštićenih, kako se često ovde u diskusiji navodi, deca od nasilništva, suprotni pol i bračni drug od nasilništva. Ali, faktički, kroz odredbe koje su predložene i kroz obrazloženja, ispada da je u Srbiji to tendencija i da su brak i porodica nasilništvo. Brak i porodica treba da održavaju, kao što su vekovima održavali, ljubav, poštovanje i poverenje između bračnih drugova, kao i ostalih članova uže porodice, znači, roditelja i dece uzajamno.
Ovde izgovorene hvale i hvalospevi Vladi i predsedniku Koštunici i ministru, sa sporenjem ko je predlagač ovog zakona, da li prethodna vlada, prethodno ministarstvo ili ova vlada i ovo ministarstvo, nemaju nikakvog osnova, jer da su hteli gospodin Koštunica i ova koalicija koja je na vlast došla pre godinu dana, oni bi u svojoj Vladi imali ministarstvo za porodicu, jer preko ministarstva za porodicu je jedino moguće spasavati i braniti porodicu i brak, koji su u krizi.
Zaštita porodice i braka sada se vrši u okviru jednog ministarstva, koje predstavlja jedan galimatijas od ministra i 13 pomoćnika. Želeo bih da čujem od ministra koliko tih pomoćnika je zaduženo za porodicu i brak.
Posebna priča i posebna odgovornost države je za one koji neposredno na terenu, u opštinama treba da se brinu o porodici i braku. To su tzv. centri za socijalni rad. Neprimeren je taj naziv koji traje već decenijama, da centar za socijalni rad treba da se brine o braku, o porodici i o pravima pre ovih postupaka po sili zakona, koji se nađu pred nadležnim sudom.
Opremljenost tih centara za socijalni rad kako u materijalnom tako i u kadrovskom smislu nije dorasla situaciji i krizi porodice i braka u Srbiji. Stručna osposobljenost ljudi, kadrovska struktura, način vođenja postupaka u zaštiti i čuvanju braka i porodice doveli su do ovakvog stanja.
Kroz Predlog zakona želi se istaći ono negativno i pokušati da se spase prava institucija braka i porodice, tradicionalna, što je kod Srba ili u državi Srbiji kroz vekove.
Ali, da li se može to prihvatiti ako pogledamo član 41, gde se govori o razvodu braka po tužbi: "Svaki supružnik ima pravo na razvod braka ako su bračni odnosi ozbiljno i trajno poremećeni ili ako se objektivno ne može ostvarivati zajednica života supružnika".
Svedoci smo unazad nekoliko godina, da ne kažem decenija, da se brakovi razvode posle tri ili četiri meseca. Kako se ovakva definicija "trajno poremećeni odnosi" dokazuje na sudu, između bračnih drugova koji su pre tri meseca stupili u brak? Da li ova odredba treba da ima neku drugu dodatnu rečenicu, da ipak brak od tri meseca ne može biti sa trajno poremećenim odnosima, da ne mogu nastaviti dalje da žive.
Povodom mnogih diskusija o ovlašćenjima koja su data ministru da se meša kad je u pitanju usvojenje, kao i mnoge druge stvari, to je neprimereno za jednu oblast koja zadire u osećanja, u život svih građana Srbije, kroz brak, kroz porodicu, instituciju ili institut usvajanja.
Od 33 uložena amandmana SRS Vlada je prihvatila samo šest. Obrazloženja koja su data nisu u suštini prava obrazloženja zašto se amandmani ne prihvataju. Logično je da je ovaj zakon trebalo predložiti i doneti od 1980. godine, sa nekoliko izmena zakona koje su usledile, ali ovaj zakon bez ovih amandmana nije dobar zakon.
Ukoliko su određene stvari prenormirane u zakonu, i suviše teksta dato kroz članove i kroz norme, takvi zakoni mogu da budu suprotnost ako je u pitanju regulisanje određenih pravnih odnosa. Brak i porodica nisu čisto građanskopravni odnosi, niti su ugovorni odnosi, kao što se ovde ubacuje, kao institut, ugovor između bračnih drugova, pre nego što stupe u brak, oko imovine i oko drugih stvari, oko zajedničke imovine stečene u braku; to neće doprineti učvršćivanju ponuđenog braka ili institucije braka u Srbiji.
Slušali smo statistike vezane za nasilje u Srbiji i u Vojvodini i u svetu, po raznim osnovama. Kao čovek smatram da treba da prihvatimo sve što je dobro od zapadne Evrope po tim konvencijama, ali ne moramo sve prihvatiti. Nisam se bavio statistikama, jer to nije oblast vezana za porodično pravo, ali ako težimo Evropi, uzmimo ono dobro, nemojmo ono loše. Sticajem okolnosti pročitao sam podatak da je u Engleskoj svaki treći brak razveden, a u Londonu svaki drugi. Da li ćemo tome težiti? Ne bih želeo da tome težimo, jer onda iza toga nećemo imati natalitet, niti će se Srbija podmladiti, niti će srpski narod opstati da bude većinski na ovom prostoru.
Smatram da treba prihvatiti samo ono što je dobro, bez obzira na pritiske i eventualne ucene od vaših nalogodavaca iz Evrope ili Amerike. Hvala.

Zoran Anđelković

Socijalistička partija Srbije | Predsedava
Naravno, s tim što je ovaj podatak za svaki drugi razvedeni brak povoljniji nego ona informacija malopre – da je gotovo isti broj razvedenih koliko i venčanih u prošloj godini u jednom kraju.
Narodni poslanik Marko Krstin ima reč, pa potom Aleksandar Vučić.

Marko Krstin

G17 Plus
Dame i gospodo narodni poslanici, ne osećam se ucenjenim i ne volim to stanje ucenjenosti. Ne mislim da je ovaj zakon plod ucenjenosti i odmah na početku se ne bih složio sa kolegom koji je izneo takav stav. Mislim da se radi o zakonu koji je apsolutno bio potreban i koji je morao da popuni pravne praznine koje su postojale u porodičnim odnosima zadnjih četvrt veka.
Toliko smo bili zaostali za nekim institutima porodičnog prava koje nismo uredili, da je sudska praksa popunjavala ovo sentencama. Mada kod nas ne važi to precedentno pravo, mi smo ovde stvorili izvor prava, pa se na sudskim odlukama baziralo pravo koje je nedostajalo u pozitivnom pravu. Ovim zakonom se uređuju brojne stvari koje je do sada konstituisala naša sudska praksa.
Šta je dobro u zakonu? U zakonu ima nekih stvari koje bi se mogle popraviti. Po prvi put imamo ustanovljen na pravi način sistem i razradu sistema i zaštitu prava deteta, što je veoma važno, imamo bolju zaštitu društveno prihvatljivih odnosa u porodici, društvenu zaštitu koja se prostire ne samo na sudove, već imamo i organe uprave.
Ako pogledamo korpus propisa koje smo doneli, koji je donet ranije, imamo krivičnopravnu zaštitu, upravnu zaštitu i zaštitu u postupku statusnih prava pred sudovima, u parničnom postupku. To je već jedan sistem zaštite, što je jako dobro.
Nadalje, taj sistem zaštite je unapređen u svom delovanju, da bude efikasniji, što je veoma dobro. I, uvodi se niz instituta za kojima je postojala potreba u pozitivnom pravu i gde su sudovi do sada imali velike probleme da razreše određena pitanja. Samo ću pomenuti imovinske odnose bračnih drugova. Ko god je u sudu nešto radio, zastupao, sudio, bio stranka u tim postupcima, zna da postupci u razrešavanju imovinskih prava bračnih drugova traju nekoliko godina, do sedam, osam, deset godina, i da je to na kraju postalo beznadežno. Mi advokati obično savetujemo tako - odustanite od svega, samo ne od nepokretnosti. Ljudi se tu iscrpe, isparniče i na kraju ne ostane ništa.
Ovaj zakon je učinio nekoliko koraka da to spreči. Međutim, sam zakon to neće moći, on je stvorio institucionalne okvire, i jako mnogo će morati da poradi ministar pravde, odnosno Ministarstvo pravde.
Ono će u okviru pravosudne uprave biti nadležno da kontroliše da li su oni rokovi koji su propisani zakonom zaista ispoštovani u sudu, da se ne bi desilo kao kod Zakona o radu da imamo šest meseci rok od podnošenja tužbe do pravosnažnosti u radnom sporu; ne znam da li ima ijedan predmet koji je rešen u roku od šest meseci.
To nije stvar ovog ministarstva i ovog zakona. To je stvar Ministarstva pravde i tu bi Ministarstvo pravde moralo mnogo toga da unapredi u svom radu kada vrši pravosudnu upravu. Sa ove govornice stavljam Ministarstvu pravde u zadatak da to uradi. Nadam se da će oni to uraditi. Ako ne urade, nema toliko dobrog zakona koji se može sprovesti, ako to pravosuđe ne prihvati da uradi i ako pravosudna uprava ne kontroliše da li sudije zaista presuđuju i da li sudije zaista zakazuju i donose presude u rokovima kako smo mi ovde propisali. Ovde je to dobro urađeno, ali se bojim da može da ostane slovo na papiru.
Dobre strane zakona su što se po prvi put definišu bračni ugovori, veoma značajan deo koji sam već napomenuo oko imovinskih odnosa. To je nova praksa za koju se nadam da će zaživeti.
Veoma su značajne odredbe o sporazumu o razvodu. Do sada smo imali sporazumni predlog za razvod braka, koji je pokazao određene dobre elemente jer je uključivao obavezu bračnih drugova da se dogovore o deci, što je najvažnije, ali ne vidim zašto nije bilo do sada propisano, što ovaj zakon čini, da tu uđe i sporazum o imovini. To je veoma važno jer isključuje dejstvo države, isključuje preduge parnice, isključuje troškove koji su ogromni.
Čuo sam ovde obrazloženje, mislim da je ministar to obrazloženje dao, da ako se roditelji mogu dogovoriti da se razvedu i da to učine na relativno miran način i ako se mogu dogovoriti oko svoje dece, koja su nama najdraža, onda ne vidim zašto se ne bi mogli dogovoriti oko toga ko će biti vlasnik stana, vikendice ili čega već što imaju. Mislim da je ta odredba jako dobra i da je treba podržati.
Od novih odredaba istakao bih, da bi naša javnost znala, što se tiče rušljivosti braka, interesantna je odredba o zabludi o građanskoj ličnosti supružnika, koja je do sada bila deo prevashodno sudske prakse.
Interesantne su i odredbe vezane za utvrđivanje ili status materinstva, očinstva kod začeća uz biomedicinsku pomoć. Toga do sada nije bilo, jer je to sudska praksa morala da uređuje. To imamo i to mora da bude.
Interesantna je odredba o pravu stanovanja ili habitaciji, koja je bila ranije poznata u našem pravu, čak i u nekim propisima, ali i u sudskoj praksi. Tu se zaista može razmotriti to pitanje ustavne zasnovanosti, ali ovde je preovladao drugi interes, da se prevashodno zaštiti dete, jer država uvek favorizuje zaštitu deteta i favorizuje brak.
Veoma su važne odredbe o zaštiti od nasilja u porodici. Ove odredbe na određen način predstavljaju dopunu i čine celinu sa pravnim sistemom koji se uspostavlja kroz Krivični zakon, pa su preko ovog zakona u parničnom i vanparničnom postupku veoma dobro predviđene ove mere. Sud može da interveniše, uključujući i iseljenje i useljenje u stan, zabranu približavanja, zabranu pristupa, zabranu uznemiravanja po raznoraznim osnovama, a to do sada nije bilo.
Ovakve odredbe će omogućiti građanima koji se osećaju pogođenim nasiljem u porodici ili uznemiravanjem da zaštite sebe u jednom veoma kratkom i efikasnom roku, naravno pod uslovom da sud to uradi u tom roku.
Veoma su interesantni postupci zaštite prava. Osnovano se išlo na skraćivanje postupaka, na njihovo oročavanje, što je esencija pravosudnog sistema kod nas. Mi smo se, inače, kod donošenja parničnog zakona zalagali da se obavežu drugostepeni sudovi i Vrhovni sud da po reviziji reše predmet u određenom roku. Jer, nama se dešava da stranke reše svoj problem tek kada odu na onaj svet.
Jako je dobro što je ovde predviđeno, recimo, da u određenoj meri sud može da disponira istražnim načelom, znači da može da koriguje načelo dispozicije stranaka. Znači, da sud može da preduzima mere kada oceni da je to u interesu zaštite ugroženog, a naročito deteta. To je veoma bitno. Veoma je bitno da sud mora da zakaže u roku od osam dana od podnošenja podneska, odnosno tužbe, da drugostepeni sud mora da reši u zakonu propisanom roku od 15 dana.
To su neophodne norme, s tim što opet moram da napomenem, i nije zgoreg više puta pomenuti – pravosudna uprava mora tome da se prilagodi i da reaguje odmah, ako to sudije tako ne rade.
Oko primene propisa i naziva zakona ovde se postavilo pitanje da li je najbolji naziv zakona – porodični zakon. Kao pravnik koji se bavi tom problematikom rekao bih da mi je veoma prihvatljivo da prva reč bude materija na koju se zakon odnosi, a ne da prva reč bude – zakon koji je generički. Znači, "porodični" meni ukazuje da se odmah prelazi na materiju o kojoj se radi i mislim da je naziv zakona sasvim prihvatljiv.
Imao bih nešto primedaba na razradu pojedinih instituta. Tu bih podržao koleginicu Leilu Ruždić, koja je o bračnom ugovoru govorila kao o nečemu što se moglo detaljnije urediti. Naravno, ima vremena u primeni zakona da se to uradi. Nije to nešto što je toliko neophodno, ali je veoma korisno.
Inače, nedostaju neki zakonom propisani okviri u kojima bi se kretao bračni ugovor i, naravno, što najviše nedostaje, to su određene klauzule koje ne bi mogle biti u bračnom ugovoru. Mislim da bi se to sada, ovog momenta, moglo definisati kao dve ili tri klauzule koje bi bile ništave. Znači, to je ono što bi po mom mišljenju trebalo uraditi.
Oko zajedničke imovine vršio sam poređenje sa važećim zakonom, kada se radi o nepokretnostima. Ovde imamo jednu vrstu pretpostavke. Smatra se da ako je upisan jedan bračni drug da su upisana oba. Mislim da bi srećnija formulacija bila – ako je upisan samo jedan, drugi ima pravo da se bez saglasnosti prvog upiše u zemljišnu knjigu na svom posebnom delu.
Još jednom bih napomenuo, kada govorimo o pisanoj formi treba da kažemo – pisana forma, a ne – pismena forma. Zahvaljujem.

Zoran Anđelković

Socijalistička partija Srbije | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Aleksandar Vučić. Izvolite.

Aleksandar Vučić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo, što se tiče SRS, nećemo glasati za ovaj zakon jer imamo više primedbi, ali prvu razliku u odnosu na mišljenje, a mnogi su ga iznosili sa ove govornice, hoću da iznesem sada, a to je da ova vrsta bračnih i porodičnih odnosa nije bila slučajno delimično deregulisana. Takva je priroda tih odnosa, da je to namerno ostavljeno; i u našoj zemlji i u mnogim drugim zemljama u svetu uvek je bio dovoljan broj pravnika, eksperata, stručnih ljudi koji su mogli do u detalje da regulišu porodične odnose, da ih normiraju, ali je to namerno ostavljeno dobrim delom bez pravne regulacije, zato što se ostavlja nečemu što spada u prirodne odnose, nečemu u šta ne treba do kraja da se mešamo i u šta ne treba da se dira.
Zašto sam ovo rekao? Naime, u pojedinim delovima zakona, koji je inače vrlo sličan, nije ovo nikakav revolucionaran zakon, ovo su norme u 95% slučajeva iste kao što smo imali i u dosadašnjem pozitivnom porodično-pravnom zakonodavstvu, dakle, ništa posebno nema, osim nekoliko novina na koje bi trebalo ukazati i koje bi trebalo komentarisati i obrazložiti. Dakle, ništa to nije kao – evo, sada, skočili smo, pa idemo u Evropsku uniju ili ne znam šta, pa sada više brak neće da bude brak i porodica neće da bude porodica.
Ali, postoji nešto sa čim se preteruje, posebno kod prava deteta, osim preuzimanja konvencija, koje su preuzimane i ranije, koje je ratifikovao savezni parlament svojevremeno, i onoga što smo mi ugrađivali bez ičije prisile, bez ičijih zahteva, bez ičijih molbi u naše zakonodavstvo još od 80-tih godina, dakle nema veze sa poslednjim periodom.
Naime, kao da neko insistira da dete mora samo da odlučuje kada će da ide u srednju školu. Niko ne sme da mu se meša. A ko se to pa meša deci, pa sad decu hvata za uši i kaže – ti ćeš da ideš u trgovačku, umesto u pravno-birotehničku. Zna se kako se odnosi uređuju u porodici. Niko se nikome do sada nije u nešto slično mešao, nego mi se čini da isticanje takve vrste prava kao da huška nekoga na urušavanje porodice.
Kao da mu govori – aha, nisi znao da to imaš, e sad to gledaj, pa nemoj ni da slušaš, nemoj ni da razgovaraš sa roditeljem ili roditeljima, nego ti sam teraj šta ti padne na pamet i kako ti padne na pamet.
To je ono što ne razumem. Mislim da nije bilo nikakve potrebe da se u takve detalje ulazi u ovom zakonu. Potpuno je nepotrebno i nevažno, čak bih rekao i da urušava ono što svi mislimo da jesu neke tradicionalne vrednosti.
Odmah da vam kažem – imam dvoje dece i nikada mi nije palo na pamet, kao ni svima vama, siguran sam, i svim normalnim ljudima u ovoj zemlji, da bilo kada ili na bilo šta primoravam dete ili da ga, ne daj bože, tučem, maltretiram ili bilo šta slično. Ali, moram odmah da vam kažem da imam problem što su mi deca razmažena. Svako od nas zna kako će to i na koji način da rešava.
I, sada ćete vi meni da odlučujete da li ću ja da mu kažem – aha sine, bolje ti je da ideš u tu školu, a on će meni da kaže – aha, po Lalovićevom zakonu ti meni ne smeš to da kažeš. Sada ću ja da tražim privremenu meru. Sada ću da idem da se žalim i da tražim da se donese rešenje protiv tebe, ko si ti da se meni mešaš gde da idem u srednju školu.
Neki se sada smeju, ali ovo je istina. Ovo je baš tako, ljudi, po zakonu. Jeste, baš tako. Čak i u ... preći ću i na nasilje ... A prezirem, zaista, ne da prezirem nego mislim da nisu ljudi u pravom smislu oni koji sprovode nasilje u porodici. Ne znam kakvim bih ih imenom nazvao. Ne znam kakav bih zakon protiv njih sprovodio.
Ali, videćete da i u tome ima potpuno nelogičnih stvari u normama koje ste doneli. Za osam dana privremena mera, rešenje, presuda prvostepenog suda, za osam dana izlazi iz kuće. Mogućnost zloupotrebe kakva hoćete, a da se nešto slično nije ni dogodilo. Neću da ulazim u tehničke stvari koje bi čak bile ružne i za građane Srbije, da to slušaju.
I, to ne zadržava izvršenje. U roku od 15 dana mora da dođe drugostepena presuda, zato što žalba ne zadržava izvršenje. Čemu tolika žurba ako je već to oročeno, što jeste u redu. Evo, oročeno je. Dobro. Ne, nego hajde brže-bolje i da ga uklanjamo iz kuće.
Naravno da se slažem sa tim da će to da doprinese delimično smanjenju nasilja, i ako će u bilo kom promilu tome da doprinese odlično je. Veoma sam srećan i zadovoljan zbog toga. Ali, ima jedna stvar zbog koje nisam zadovoljan. To će da doprinese ogromnom rastu broja zloupotreba i u pravosuđu, i u upravi, ali i u samim odnosima između muškaraca i žena, odnosima prema deci itd.
U najrazvijenijim zemljama sveta imali smo dramatične primere kako su se muškarci štitili od toga. Ne bih voleo da se to događa u Srbiji.
Moram da vam kažem da je, svi to znate, da ne govorim gluposti, nemojte da se pravimo blesavi kao da to ne primećujemo, došlo do urušavanja morala u svim sferama društvenog života i svima je stalo samo do para na svaki način, do nepokretnosti, do imovine, da je se dočepaju po bilo koju cenu.
Mogućnost zloupotreba i prevara u ovim okvirima je gotovo neograničena. Mogućnost ovih sudskih postupaka o kojima se govori, i zbog seksualnog prisiljavanja i zbog nasilja u porodici i zbog svega drugog, jeste ogromna.
Ako je to već tako, onda je bar trebalo ostaviti da se dođe do drugostepene presude, da se sve sagleda u postupku, da se okonča ceo postupak, da onda može da se kaže da li je utvrđena puna istina ili ne, pri čemu bi žalba trebalo da zadrži izvršenje, ako su već tako kratki rokovi napravljeni, osim, razume se, u ekstremnim slučajevima, gde je potpuno jasno o čemu je reč.
Mislim da je ovo samo još jedan zakon... Ne sumnjam u namere predlagača, ne sumnjam da su želeli da zaštite pre svega žene u porodici, koje jesu nažalost često predmet napada svojih supružnika, koje ne mogu da se zaštite na drugačiji način. Ovo će možda nekome da bude neka vrsta mere generalne prevencije da tako nešto ne učini. Mada kažem, to ionako rade neljudi, i muškarci koji se time hvale nisu uopšte muškarci, nisu ni ljudi, nisu ništa i sumnjam da će takva vrsta zakonske prevencije na njih uticati da svoju odluku promene, ali će zato motivisati, videćete to...
Ako mogu da vas zamolim za samo malo pažnje, vrlo kratko ću, pa ću završiti. Znači, motivisaće mnoge žene da se bave pokušajem zloupotrebe i dobijanjem onih prava koja im pripadaju po ovom zakonu, u slučaju čak i tobožnjeg nasilja i tobožnjeg seksualnog prisiljavanja i mnogo čega drugog, da ne govorim o vezivanju sa detetom i o preuzimanju kompletne imovine itd.
To što se kaže da nije ograničeno pravo svojine, već je dat rok udaljenja, isterivanja ili ako hoćete narodski – izbacivanja iz nepokretnosti na godinu dana, a da se ne ruši pravo svojine, znate, rušite pravo svojine u njenom elementarnom delu. Nema ni prava raspolaganja, ni prava uživanja, prava korišćenja. Šta je to nego narušavanje prava svojine, suštinsko?
Mislim da ne treba na ovaj način, kao o revolucionarnim merama pre svega da govorimo, već treba da uradimo sve što je u našoj moći da zaštitimo i žene i decu, svako dete u ovoj zemlji, svaku ženu u ovoj zemlji.
Moram da vam ispričam jednu stvar koja se dogodila juče, da vidite koliko naše društvo brine o zaštiti naše dece.
Juče je u Vukovaru jedan dečak koji ide u školu nosio šal fudbalskog kluba Crvena zvezda. Ime mu je Srđan Oršić. Naišla su dvojica tridesetogodišnjaka, Hrvata, izubijali su ga na mrtvo ime i prezime. Dečak je zaustavio automobil, automobil je stao i povezao ga. Stao je čovek i povezao ga. Međutim, vozač automobila je bio Hrvat. Ugledao je šal fudbalskog kluba Crvena zvezda, shvatio je da je dečak Srbin i izbacio ga iz automobila izubijanog i sasvim krvavog.
Ta vest je bila na svim agencijama, samo je jedna mala televizija u Srbiji to objavila u jednoj rečenici. Nijedne novine to nisu danas objavile, ili su jedne novine objavile mislim, da se ne zamerim nekome. Ko je to rekao? U kakvom društvu živimo? Kako nikome ne pada na pamet da zaštiti nekoga ko je kriv samo zato što je srpskog roda? Ne, nego o tome ne sme da se priča, zato što je politika ove zemlje da će uskoro predsednik države da nam nosi Dinamov i Hajdukov šal da bi dokazao da nije Srbin, i svi ostali državni funkcioneri.
Pričamo o brizi o deci. Izubijaju nam čeljade... Osudili su čoveka u Zadru (nije Kojčić tu, ima mu ime), u presudi piše – zato što je navijač Crvene zvezde. Tamo su svi Srbi navijali za Zvezdu zato što nisu ranije smeli da govore da su Srbi, pa da bi se razlikovali od ovih. Znači, osuđen je samo zato što je Srbin. Da li je brinuo neko o tome? Nije.
Naša briga će da se odnosi na to da mi dokažemo: aha, baš lepo da dete kaže - e ja neću tebe da slušam, idem u onu srednju školu, nemoj da si me terao u ovu srednju školu, sad ću da te prijavim. Da ga udalje, da udalje oca od sina ili ćerke, ili na bilo koji drugi način. To nam je mnogo važno. Ne znam kako bismo bez toga. Do sada se izgleda u školu nije išlo, pa nisu znali roditelji kako da o tome razgovaraju sa decom. Sada je stigla revolucija, pa će sada da odrede kako, šta i na koji način. Da rešavaju sve probleme u ovoj zemlji.
Neće to da rešava sve probleme. To jeste jedna vrsta licemerja celog našeg društva. Ne kritikujem ovim Vladu samo, kritikujem sve nas, kritikujem društvo u kojem živimo. Niko nije otišao da pita tog dečaka kako se to desilo i da li treba da se pomogne njemu i njegovoj porodici. Ne daj Bože da se to dogodilo nekom drugom detetu koje nije srpske nacionalnosti, pa mislim da bi UN o tome raspravljale.
Ovako, to što srpsku decu tuku samo zato što imaju Zvezdin šal ili Partizanov, svejedno, i neće niko u celom društvu "a" da kaže, zato što tog Srđana Oršića nema ko da zaštiti. Nema ko da kaže reč. Skupe se ustaše očas posla, isprebijaju koga stignu, milina jedna, nikom ništa. Zato mi treba da težimo uklanjanju policije i vojske prema Hrvatskoj, da ne bi slučajno nekada nekome palo na pamet da zaštiti nekog Srbina negde.
Zato će u Srbiji da nam deca kažu - ti ćeš da mi kažeš u koju ću ja školu da idem; sad ću ja lepo da te prijavim, da te sklone od mene što dalje. A onda i žena neka kaže kako je neko ošamario. Nema mnogo dokaza, ali će to da ponovi jedno pet puta, pošto se ponavlja pet puta, onda ga izbacite iz nepokretnosti i gotovo.
Krivičnim zakonom se takva najteža krivična dela na najgori mogući način kažnjavaju. Ono na čemu bih insistirao jeste da se u krivičnopravnom zakonodavstvu najtežim kaznama kažnjavaju počinioci nasilja u porodici. Dakle, najtežim mogućim krivičnim sankcijama. Ali, nemojte da idete na preteranu pravnu normativizaciju, na pravnu regulaciju onoga što je regulisano tradicionalnim odnosima. To je ono što, čini mi se, niko u Srbiji ne može da prihvati i razume.
Hoću još samo o usvojiteljima da vam kažem nekoliko reči, pošto se i tu kaže kako je došlo do revolucionarnih promena, kako će čudesni rezultati da se postignu. Moram da kažem da imamo jedan veliki problem. Naime, mi imamo tri puta više prijavljenih potencijalnih usvojitelja, nego dece pod starateljstvom u različitim domovima, mestima u kojima sigurno država čini sve da im bude što je moguće bolje, ali to im ne može zameniti topli porodični dom, nema sumnje.
Šta se dešava? Ministarstvo ima ulogu drugostepenog organa. To je organ uprave, drugostepeni organ, a prvostepeni organ su centri za socijalni rad, preko kojih to ide. I, šta se dešava? Dete prijavljeno u Milanovcu ima desetoro potencijalnih usvojitelja, a ovaj kaže – meni se ne sviđa nijedno, i dete ostaje tu godinama, zato što je onaj u centru za socijalni rad rešio – baš me briga, neka tako bude i neka tako ostane; zato što su neažurni, zato što nisu dovoljno marljivi.
Najbolje rešenje bi bilo kada bi to organ uprave u prvostepenom postupku mogao, ali znam da je to teško i gotovo nemoguće. S druge strane, naravno, tu postoji neophodnost brige o tome da ne odu u porodicu u kojoj bi to moglo da se zloupotrebi i u kojoj dete ne bi imalo adekvatnu zaštitu, negu, vaspitanje, odgoj itd.
Sada se uvodi mogućnost za strance da postanu usvojitelji. Mi ranije tu mogućnost u našem zakonu nismo imali. Ovde je dvostruka zaštita: tačka 1. predviđa da ako godinu dana ne može da se pronađe domaći usvojitelj, a druga vrsta zaštite je saglasnost koju daje nadležno ministarstvo državne uprave.
Dakle, imamo stotine slučajeva dece koja nijednog trenutka nisu mogla da odu u neku porodicu, zato što centar za socijalni rad prosto nije reagovao i prođe više od tih godinu dana. Prvi uslov je automatski ispunjen. Drugi uslov, preostaje samo saglasnost republičkog organa državne uprave i ništa više.
Mislimo da to nije dobro rešenje. Postoje sigurno ljudi koji ispunjavaju sve uslove, ljudi koji ne mogu da imaju svoju decu iz različitih razloga, a hoće da imaju decu, zato što nije roditelj onaj ko je napravio dete ili rodio, nego onaj ko ga vaspitava, odgaja i ko u to dete ulaže. Njih ima mnogo više nego što imamo dece koja traže takvu vrstu zaštite. Mislim da nam zato nije bilo potrebno ostavljanje ovakve mogućnosti da stranci postanu usvojitelji, jer videćete, u praksi će to stvoriti nove vrste zloupotreba.
Znamo mi zašto vam to kažemo, jer je bilo nekoliko slučajeva žestokih pritisaka, još pre pet ili šest godina, za neke bogate ljude u ovoj zemlji da postanu usvojitelji, a nisu neke od ključnih uslova ispunjavali, ali i za neke strance koji su hteli po svaku cenu da se dočepaju neke naše dece. Danas se pokazuje da im u svakom slučaju ne bi bili dobri roditelji. Srećom pa je taj zakon u tom trenutku to na takav način sprečavao.
U svakom slučaju, molio bih posebno pravnike da ne hvale preveliku normativizaciju porodičnih odnosa, zato što ono što je neophodno uvek mora da bude regulisano, a bilo je i do sada, a kada god ulazite u najsitnije detalje, tu se pravi velika greška. Pravi se velika greška iz prostog razloga što onda, rekao bih, sve postaje na neki način biznis i ono što ne bi smelo da bude. Imovinsko-pravni odnosi su, nažalost, danas neuporedivo značajniji nego pre 10, 20, 30 i 50 godina, a to vi znate i vi, ministre, znam i ja, a najmanje je značajno kako će i šta sa decom da bude.
Čini mi se da samo to podstičemo, jer, da vam pravo kažem, ne znam kako ćete da me gonite, ali mislim da temeljno sa svojim detetom razgovaram i da se mešam u to u koju će srednju školu da ide. Može da me prijavi i možda zbog toga nagrabusim, ili neke privremene mere ili ne znam kakvo rešenje sud donese, ali mislim da je to već preterivanje i ulaženje u nešto u šta niko ne bi smeo da dira i u šta niko ne bi trebalo da se meša. Hvala najlepše.