DVANAESTO VANREDNO ZASEDANjE, 19.09.2005.

3. dan rada

OBRAĆANJA

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Šaroviću, nema ničeg uvredljivog, naravno, kao što nema ni povrede Poslovnika po članu 104. i 101, ni na jedan način.
Reč ima narodni poslanik Nikola Milošević, a zatim narodni poslanik Vjerica Radeta. Izvolite, profesore Miloševiću.

Nikola Milošević

Demokratska stranka Srbije
Poštovani gospodine predsedniče, gospodo narodni poslanici, u jednoj svojoj raspravi Karl Poper je zapisao da nam nisu toliko potrebni dobri ljudi koliko su nam potrebne dobre institucije. Te njegove reči mogle bi se ovako parafrazirati – nisu nam toliko potrebni dobri ljudi, koliko su nam potrebni dobri zakoni.
Iza te njegove reči krila se i određena antropologija, dakle, pretpostavka iskazana u onoj krilatici lorda Aktona da svaka vlast kvari, a apsolutna vlast kvari skoro apsolutno.
Dakle, i najbolji čovek, ako nema nikakvih ograničenja u zakonima, biće sklon da svoja ovlašćenja zloupotrebi.
Jedan primer iz rimske istorije: najproduhovljeniji i najbolji rimski car bio je Marko Aurelije, ali upravo taj car je ukinuo tzv. Zakon o adopciji i za naslednika imenovao svog sina Komoda, koji nije bio ništa bolji od najgorih rimskih krvoloka careva, kao što su bili Neron i Kaligula.
Zakon o adopciji doneo je Rimski senat u nameri da ograniči samovolju rimskih careva. Ali, kako car nije bio ograničen nikakvim zakonima, mogao je, razume se, da ukine i Zakon o adopciji, što je Marko Aurelije i učinio.
Međutim, u vreme republikanskog Rima, da se i toga prisetimo, mudri rimski pravnici znali su da ako se u izuzetnim okolnostima, na primer ratnim, nekome daju velika ovlašćenja, i ona moraju biti zakonski ograničena. Pa je tako onaj ko se zvao diktator u rimsko vreme, po isteku šest meseci, jer mu je vlast bila vremenski oročena, morao je da vrati Rimskom senatu, nije smeo da objavljuje ratove, da rukuje državnom blagajnom, a postojeće zakone mogao je samo da suspenduje, a ne da donosi nove.
Kada je kasnije Karl Marks formulisao onu svoju ideju tzv. diktature proleterijata, na kojoj je ustanovljen pravni sistem tzv. socijalističkih država, on je zapravo pod pojmom diktature podrazumevao ono što se zove despotija, jer Marks niti je vremenski oročio trajanje tzv. diktature niti je bilo kojim zakonima ograničio, tako da je to zaista bila despotija, a ne diktatura.
Želim da skrenem vašu pažnju na jednu ključnu razliku između totalitarnog i liberalnog krivičnog zakonodavstva. Ja bih to ovako formulisao: totalitarno zakonodavstvo podešeno je tako da ne dođe putem dokaza do neke istine u krivičnom postupku, nego pomoću niza prisilnih mera do iznuđenog priznanja. Liberalno zakonodavstvo ima cilj da se pomoću niza pravnih mera dospe, na osnovu dokaza, do istine u istražnom postupku, a priznanje može a i ne mora biti uslov da se do istine dođe.
Evo kako je to u praksi izgledalo. Ovu totalitarnu formu krivičnog zakonodavstva ustoličila je inkvizicija. Za inkvizitore je bilo važno da jeretik prizna da je jeretik, a dokaz za to nije bio potreban.
Da bi se priznanje iznudilo, jeretika bacaju u zatvor, lišavaju ga bilo kakvog kontakta sa svetom, on nema prava na nekog ko bi ga branio. Ako to ne dovede do iznuđenog priznanja, onda su ga ili pekli na žeravici, ili su ga napajali vodom dok ne prizna ono što se od njega traži, ili su mu istezali udove, ili stavljali tzv. "špansku čizmu".
Međutim, još u to vreme jedan dominikanac, autor "Priručnika za inkvizitore", zapisao je da se ne treba mnogo uzdati u priznanje koje je silom iznuđeno, jer on kaže da će neko istrajati u svojoj tvrdokornosti i neće priznati ništa, neko će oguglati, a neko ko je slab, a naravno takvih ima najviše, priznaće sve što od njega tražite.
Mnogo vekova potom, ta totalitarna krivična praksa i teorija vaskrsla je u Sovjetskom Savezu. Priznanje je i tamo bilo osnovni i jedini način da se do istine navodno dođe. Evo kakve su posledice u praksi bile, da vas zabavim jednim primerom iz tog vremena: Mojsej Mojsejevič, koji je bio rođeni brat Lazara Kaganoviča, inače člana Staljinovog Politbiroa, bio je optužen da je sa Nemcima pregovarao i da su ga Nemci predvideli za predsednika kvislinške vlade nacista, kada oni zavladaju Sovjetskim Savezom. Osim toga, bio je optužen da je namerno gradio aerodrome blizu granice Sovjetskog Saveza da bi nacisti mogli lakše da uništavaju sovjetske avione.
Do koje mere je ta optužnica bila ne samo apsurdna nego i glupa sudite po imenu tog čoveka – Mojsej Mojsejevič. On je bio Jevrejin. Apsurdno i glupo je sumnjičiti jednog Jevrejina da je on sa nacistima postigao dogovor da će biti na čelu kvislinške vlade i da će čak graditi aerodrome tako da nacisti mogu što više sovjetske avione da unište. Ali, taj isti Mojsej Mojsejevič, izolovan od sveta, izložen torturi na kraju je priznao tu potpuno apsurdnu i, ponavljam, glupu optužnicu.
Sada mi dozvolite da pomenem jedan primer iz naše novije istorije: operacija zvana "Sablja". Tu operaciju pravno je osmislio Vladan Batić, tadašnji ministar pravde i doktor prava. Taj doktor prava, recimo, nije, pored ostalog, umeo da načini razliku između vanrednog i ratnog stanja.
Za operaciju zvanu "Sablja" on je tvrdio da je to uvođenje vanrednog stanja. Međutim, vanredno stanje, to je udžbenička istina, može se uvesti samo na jednom delu državne teritorije, ne na čitavoj teritoriji; to je pod broj jedan. Pod broj dva, za vreme vanrednog stanja ne mogu se ukinuti sve pravne garancije i pravne norme.
Kako je onda čitava ta operacija bila podešena? Ona je bila podešena u najboljim tradicijama inkvizicije iz sovjetskog krivičnopravnog postupka. Dakle, samo priznanje optuženog, sve mere usmerene na to da on prizna i da mu se priznanje iznudi, za dokaze nisu uopšte marili.
Evo, koje su sve mere bile preuzete u vreme te operacije. Prvo, uhapšenik je punih 60 dana, a to se moglo još 30 dana produžiti, bio lišen mogućnosti da dobije branioca, da sa njim razgovara, da prima bilo kakve posete, čak i najbližih rođaka, da telefonira, da se dopisuje i čita štampu. To je bila svojevrsna mentalna tortura.
Svako ko je spadao, prema onoj definiciji onog dominikanca, pisca priručnika za inkvizitore, među ljude slabijeg nervnog sastava, takvih mnogo ima, da bi se oslobodio te mentalne torture bio je spreman da prizna što god se od njega traži. Kada se ovako mentalno i fizički izoluje zatočenik, onda je otvoren prostor i za torture druge vrste.
Tako, recimo, slikar Tapi bio je podvrgnut onoj torturi sa najlon kapom. Pošto je čovek imao slabo srce, on je izdahnuo na licu mesta. Izvesni Ilić zvani Limar, njemu je pokojni Spasojević, u prisustvu tadašnjeg potpredsednika vlade Čede Jovanovića, uvrtao nos drvenim kleštima. Dakle, i to je bilo.
Naravno, za vreme iste te operacije "Sablja" korišćena su i druga sredstva iznuđivanja priznanja, pa je recimo Nikola Kavaja, inače nesuđeni atentator na Josipa Broza, punih 12 dana bio vezan za jednu klupu.
Dakle, sve su to bile one mere i uslovi, koji su praktikovani i u vreme inkvizicije i u vreme Staljinovog Sovjetskog Saveza. Samo jedna mera nije bila uvedena – smrtna kazna. Međutim, doktor prava, koga sam već pomenuo, Vladan Batić je, kao svaki dobar demohrišćanin, nastojao da i tu prazninu popuni, pa je zahtevao uvođenje smrtne kazne. To nije prošlo zahvaljujući, kažu, uplivu nekih stranih ambasadora koji su procenili da bi tu vlast, koju su oni podržavali, i suviše kompromitovalo.
Zato mislim da je jedna od velikih prednosti ovog predloga krivičnog zakona upravo to da se predviđaju mere koje bi onemogućile mentalnu torturu nad ljudima koji su zatočeni. Već prvoga dana onaj ko je uhapšen ima pravo da pozove svoju rodbinu, da se javi svojoj rodbini. On ima pravo na branioca, ima pravo da se dopisuje, ima pravo da telefonira i, mislim da nije za potcenjivanje, ima pravo da čita štampu. Dakle, na taj način mogućnost mentalne torture otpada.
Jednako tako su predviđene i sankcije prema onima koji zloupotrebe, pa iznudom, prinudnim merama iznuđuju priznanja, mada bi te sankcije mogle da budu i strože.
U celini, mogu samo da pozdravim ovaj projekt krivičnog zakonika i da ga podržim. Ali, imam jednu primedbu, koju bih bio slobodan da vam predočim. Ta primedba tiče se onog dela u kome se pominje genocid. To je član 370.
Najpre, dozvolite mi da skrenem vašu pažnju na to da postoji jedno staro logičko pravilo za definicije, koje kaže: "Definicija ne može biti ni previše uska, ali ne može biti ni previše široka". Kada neko kaže da je neka definicija proširena, ona nije proširena, ona je iskrivljena, izneverena.
Sama reč genocid potiče od dve latinske reči: gens, što znači rod, caedere, što znači ubijati.
Dakle, reč genocid znači ubijanje, odnosno fizičko uništavanje čitavog jednog roda, plemena ili vrste, kako hoćete, bez obzira na sve polne razlike i razlike u uzrastu. Ako malo osavremenimo tu definiciju, mogli bismo reći da bi za današnje prilike genocid bio smišljeno i u praksi realizovano fizičko uništavanje svih pripadnika jedne nacije, odnosno etničke grupe.
Dakle, bilo kakav pokušaj da se ova definicija proširi znači njeno izneveravanje. Ona je proširena, odnosno izneverena u praktično-političke svrhe Haškog suda. Kao što je zadatak Haškog suda da za srpsku stranu dokaže da je vršila genocid i da je ono što je bilo u Srebrenici, dakle, krunski dokaz genocida, sama ta definicija je izneverena. Jer, ako je u Srebrenici deportovan ženski deo muslimanskog stanovništva i, razume se, deca, kao i starci, to nije nikako mogao biti genocid, dakle, smišljeno ubijanje svih pripadnika jedne nacije.
Bio sam slobodan da na to skrenem pažnju. Evo, da obrazložim moj prigovor na član 370, pod naslovom - Genocid, u kome se kaže: "...ili da se grupa stavi u takve životne uslove koji dovode do potpunog ili delimičnog istrebljenja grupe...". Potpunog - to je genocid, delimičnog - to nije genocid. Dakle, ne može se u istoj odredbi, u istom članu, pod firmom genocida zapravo podrazumevati i ono što nije genocid.
U članu 371, pod naslovom - Zločin protiv čovečnosti, kaže se: "...stavljanje stanovništva ili jednog njegovog dela u takve životne uslove koji vode njihovom potpunom ili delimičnom istrebljenju". Ako je potpunom, to treba prebaciti u član 370. Ako je delimičnom, to može da spada u član 371 - zločin protiv čovečnosti.
Mislim da bi, upravo da bismo se kritički odredili prema lažnoj definiciji genocida, koja nam se potura od strane Haškog suda i njihovih zatočnika ovde, trebalo nešto preduzeti da se ova dva člana saobraze istinskoj definiciji genocida.
Ne zadržavajući dalje vašu pažnju ograničio bih se na još jednu kratku paralelu. Razume se da je jako važno da se upriliče neki ovako dobri zakoni, ali jednako tako je važno da se oni sprovode u delo. Nažalost, ova država je izložena pritisku velikih sila, koji ima svoje reperkusije i kada je reč o primeni zakonskih sankcija ovde kod nas u našoj zemlji.
Svi se mi sećamo da je Nataša Kandić na javnom mestu opalila šamar jednom Srbinu sa Kosova. Ne znam da li svi znamo, bojim se da mnogi to ne znaju, da je to prigodom ta gospođa izjavila da jako žali što nije uspela još i nekom drugom da udari šamar. Ne znam da li je kome poznato, da kada je policija, gradski SUP zatražila od te gospođe da se legitimiše, ona je to odbila (prekršaj, razume se), a kada su je zamolili da se udalji ona je odbila da to učini i nastavila da vređa prisutne.
Zašto to pominjem? Zato što je ta ista Nataša Kandić gonjena samo po privatnoj tužbi tog čoveka koga je ošamarila, prekršajnu prijavu SUP izgleda protiv nje nije podneo, a ako je podneo nije bilo ništa, a nadležni sud je presudio da ona uopšte nije kriva nizašta. Za taj svoj prekršaj nije kažnjena ni jednim jedinim dinarom.
Ne mogu da se otrgnem utisku da je to zato što gospođa Kandić ima podršku jedne moćne strane sile, a zna se koja je to strana sila, pa se onda valjda smatra da ona sa tako visokom zaštitom ne treba da odgovara ni za ono za šta bi recimo građani te iste sile i te kako po njihovim zakonima morali da odgovaraju.
Sada mi dozvolite, paralele radi, slučaj jednog kritičara ideologije gospođe Kandić i onih koji tu ideologiju prihvataju i ovde promovišu. Oprostite, nadam se nećete mi zameriti, taj kritičar sam ja. U svoje vreme, a toga će se ovde verovatno ovde prisutni poslanici setiti, u Sava centru je sprečena promocija jedne knjige i tom prigodom su momci iz Demokratske stranke, Građanskog saveza, Centra Dragoljuba Mićunovića i Čede Jovanovića opkolili sto za kojim sedim i dovikivali da sam ustaša, najveće zlo u Srbiji, da ću živeti samo još dve godine. Posle toga su mi na vratima ispisali velikim slovima, auto-lakom, reč - idiot.
Gradski SUP, ne ja, nisam podneo privatnu tužbu, pokrenuo je istragu. Kako je istraga izgledala? Ovako: islednik me pozove i ostavi me da čekam ceo sat. Naravno, disciplinovan sam građanin, poštujem zakone, ali znate šta, više od jednog sata nisam mogao da čekam. Epilog: gradski SUP zatvara tu istragu, kao da ništa nije ni bilo, premda je imao TV snimak tih momaka, vrlo živahnih boraca za ljudska prava i onoga što su oni tamo u Medija centru činili.
Nije to kraj moje priče. Nekako posle toga, jedan predvodnik nevladinih organizacija u jednom intervjuu za "Politiku" mi je poručio sledeće: da će mi se kritika tih organizacija obiti o glavu.
Da li slučajno ili ne, sami sudite, morao sam da kupim nova vrata. Međutim, gornja brava na tim vratima ne funkcioniše. Pozovem bravara iz preduzeća gde sem kupio bravu, otvara bravu, pogleda i kaže – ovo još nisam video, sipali vam super lepak. Ideja ovih boraca za ljudska prava, oni tako vide, bila je otprilike ova: da sam ja iznutra pokušao da zatvorim bravu, stvrdne se super lepak i ja ne mogu da izađem.
Poštovani gospodine predsedniče, gospodo narodni poslanici, iskreno se nadam, i verujem da se ne varam, da će ova grupa zakona ili set, kako se to kaže, nešto doprineti da se i kritika, čak i nevladinih organizacija, ne obije o glavu onog koji kritikuje.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Hvala vam, profesore Miloševiću.
Reč ima narodni poslanik Vjerica Radeta, a potom narodni poslanik Živodarka Dacin. Izvolite, gospođo Radeta.
...
Srpska radikalna stranka

Vjerica Radeta

Srpska radikalna stranka
Danas, po ko zna koji put, na delu imamo svojevrsnu aroganciju vladajuće većine koja se iskazuje u tome što ste, gospodo, olako prihvatili predlog da o pet ovako važnih zakona raspravljamo u objedinjenoj raspravi. Zaista, ne znam kako vi ostali, ali ja kao pravnik i čovek od struke nisam u stanju da u ograničenom roku govorim o ovim zakonima, odnosno predlozima zakona pojedinačno, odnosno jednostavno je nemoguće voditi neku ozbiljnu raspravu o ovim zakonima.         Složićete se, nadam se, da je značaj ovih zakona takav da je bilo potrebno najverovatnije da bar po nedelju dana raspravljamo o svakom od ovih zakona pojedinačno da bismo zaista mogli da čujemo argumente i za i protiv, s obzirom da su ovo zakoni koji se ne donose često, neki su prvi put u našoj pravnoj praksi.
Mislim da poslanici Srpske radikalne stranke svakako dele moje mišljenje, ali mislim da to čine i ostali, bez obzira što su glasali da se ova rasprava objedini. Uglavnom, oni koji su glasali za objedinjenu raspravu danas nisu ovde. Oni su bili tu da pritisnu zeleni taster za taj predlog i njih baš briga šta se dalje dešava sa ovim predlozima. Poštovane kolege, to nije dobro. Nije dobro, zato što su ovo zakoni koji će zaista svakog, na ovaj ili onaj način, da dodirnu i zato je bio neophodan jedan ozbiljniji pristup ovim predlozima.
Mi ove zakone imamo negde od 18. oktobra prošle godine u skupštinskom materijalu. Posle toliko vremena treba ovako kratko da raspravljamo o tome, pa se onda ovde uglavnom slušaju neki hvalospevi. Naravno, nije to baš tako sjajno kako se pokušava predstaviti i narodnim poslanicima i građanima Srbije. Zato ću ja možda malo drugačije od ostalih kolega govoriti o ovim predlozima.
Predlog krivičnog zakona – ovde je govoreno kako je ovo kodifikovana materija; to zaista jeste tako, ali postoji jedan drugi problem. Setite se, godinu dana i dve godine unazad, kada smo doneli ovde razne zakone u kojima su predviđena razna krivična dela, da smo mi srpski radikali upozoravali ministra pravde da ne predlaže takve zakone, da treba da postoji jedan kodifikovan krivični zakonik.
Sada se pitam, kada bismo bili u prilici da detaljno pogledamo sve te zakone sa predviđenim raznim krivičnim delima koji su usvojeni u ovom parlamentu, da li su sva ta krivična dela i danas u ovom tzv. kodifikovanom krivičnom zakoniku. Pravo da vam kažem, ne verujem.
Predlog krivičnog zakonika koji imamo ispred sebe i koji ima 432 člana u suštini predstavlja predlog zakona Srpske radikalne stranke iz 1999. i 2000. godine, iz vremena kada su kolega Petar Jojić, tada savezni ministar pravde, i Toma Nikolić i Maja Gojković, tada potpredsednici Savezne vlade, nakon nekih godinu i po dana, sa grupom stručnjaka, dali u proceduru skoro identičan zakon ovom koji sa usvojenim amandmanima danas imamo.
Taj predlog je tada prošao Saveznu vladu. U međuvremenu su se desili izbori, pa dalje znate već kako je sve teklo do buldožer revolucije.
Ovaj zakon ima 432 člana, a 384 člana su bukvalno prepisana iz tog zakona o kom govorim i o kome je govorio i kolega Jojić. Zašto se pojavio veliki broj amandmana Srpske radikalne stranke? Mislim da smo imali, Pero, oko 200 amandmana, da li je tako? Zašto?
Zato što su ministar, Vlada i saradnici ministrovi, da ne bi bilo baš da daju apsolutno identičan tekst tog zakona koji je iz 2000. godine, dakle, delo SRS i naših stručnjaka, da ne bi bilo apsolutno identično, taj predlog pokvarili nekim drugačijim rešenjima.
Onda je ministar, kao predstavnik Vlade, kada smo obrazlagali amandmane shvatio da mora da prihvati i te amandmane da bi dobio neki celovit tekst. To je prava istina o ovom predlogu zakona. Kada je danas kolega Jojić napomenuo činjenicu da je ovaj zakon skoro identičan onom koji je pisao on lično sa gospodinom Nikolićem, Majom Gojković i još sa grupom saradnika, tada sam videla, iskrenula sam se i videla vrlo drsko i cinično smejanje nekih kolega kojima sam ispred sale malopre rekla ako ne veruju Srpskoj radikalnoj stranci, neka ne glasaju za ovaj zakon.
Naravno, te kolege, koje su i po godinama i u politici mladi, ne mogu da shvate, ali shvatiće, pokazaćemo; uostalom, pogledajte arhivu tadašnje savezne vlade, sigurno da postoji u toj arhivi predlog ovog zakona.
Zato mi iz SRS nemamo neke preterane primedbe na ovaj zakon, a kako bismo mogli da ih imamo, bar u onom delu gde je naš zakon u stvari, ali postoji jedan broj amandmana koji nisu prihvaćeni i koji značajno kvare tekst krivičnog zakonika.
O tome ćemo govoriti kada se bude govorilo o zakonu u pojedinostima. I da hoću, ne bih mogla o tome sada da govorim, zato što u stvari ne znam ni koliko je amandmana prihvaćeno i niko to ovde ne zna, ni koji su prihvaćeni, ni koji nisu. Očekivala sam da ćemo do početka ove rasprave imati jedan pregled da znamo tačno šta je prihvaćeno od strane predstavnika predlagača, a šta nije prihvaćeno.
Znate, ja sam član Odbora za pravosuđe i upravu; jedan dan sam sa kolegama iz Srpske radikalne stranke učestvovala u radu tog odbora i tada smo, naravno, znali šta je prihvaćeno, a šta nije, ali posle toga nismo učestvovali u radu Odbora, zato što smo se mi iz SRS protivili Poslovniku koji traži da narodni poslanik mora da bude pola ovde, a pola u nekoj drugoj sali na nekom odboru.
Mi mislimo da je mesto narodnog poslanika ovde u ovoj sali, a na odborima u vreme kada ne radimo u ovoj sali.
Zato mi nije bilo jasno zašto smo danas sat vremena sedeli ispred sale, pošto skupštinska većina nije obezbedila većinu za početak današnjeg dana, zašto nismo imali Odbor za pravosuđe i upravu, nego je taj odbor počeo kada smo mi počeli rad u ovoj sali.
To su razlozi zbog kojih mi nemamo tačne podatke o tome koji su amandmani Srpske radikalne stranke na ovaj predlog krivičnog zakonika usvojeni. Ministar je danas ovde nekoliko puta zahvaljivao narodnim poslanicima na saradnji, na podnetim amandmanima, na razumevanju. Mislim da nije bilo potrebe; što se tiče poslanika SRS, mi radimo svoj posao onako kako mislimo da je najbolje, podnosimo amandmane tamo gde mislimo da treba da se podnesu. A to što je ministar na svoj predlog dobio 200 amandmana, pa prihvatio dve trećine tih amandmana, nije mu baš za hvalu.
Ostalo je još amandmana na ovaj zakon koji nisu prihvaćeni, a i na ostale predloge zakona, tako da kada budemo govorili o zakonima u pojedinostima, onda ćemo svakako govoriti više o svim ovim predlozima. Ja ću sada reći po jednu rečenicu o svakom od ovih zakona, više zbog toga da bih naglas pročitala o kakvim mi to značajnim zakonima raspravljamo u tako kratkom i ograničenom vremenu, i još sa pretnjom na početku rada da ćemo da nastavimo da radimo dok se ne završi ova rasprava.
Onda ćemo opet nekog drugog dana da odemo kući u 22,00 ili 23,00 časa, a danas ćemo da radimo ko zna do kada, verovatno da bi narodni poslanici izgubili strpljenje i napustili ovu salu i odustali od diskusije. Ali, čini mi se da se to dešava u nekim drugim poslaničkim grupama, po redosledu kako ja to imam, ali mi iz SRS smo poznati kao uporni; što se nas tiče možete da radite 72 časa neprekidno, mi ne odstupamo i ne odustajemo od onoga što hoćemo da kažemo.
Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakonika o krivičnom postupku, govorili smo to na Odboru, potpuno je nepotreban zakon. Ovo nije trebalo ni da se nađe u postupku i ovo ne treba da se usvaja. Ne treba da se donosi zakon zbog jednog nakaradnog stava Vrhovnog suda Srbije. Pokušali smo ministru to da objasnimo, ali izgleda da nije bilo uspeha. Videćemo da li ćete vi u danu za glasanje da glasate za ovaj predlog.
Dalje, imamo Predlog zakona o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti maloletnih lica. Zaista, ja sebi ne smem da dopustim luksuz da minut ili dva govorim o ovako značajnom zakonu, ali kada pogledamo samo ovaj prvi član, videćete, ako pogledate i ako ste gledali, da je već na početku napravljena jedna drastična greška kada je rečeno da ovaj zakon sadrži odredbe koje se primenjuju prema maloletnim učiniocima krivičnih dela. Ovde je moralo da stoji da se odnosi na maloletna lica koja se krivično gone. Mora valjda i za maloletnike da se primenjuje prezumpcija nevinosti.
Ne mogu da verujem da ste u Predlogu ovog zakona prihvatili stavove nevladinih organizacija kada su u pitanju haški optuženici, jer Nataša Kandić, Biserko i ostale vajne čuvarke ljudskih prava svakog ko je optužen u Hagu nazivaju počiniocem ratnih zločina. Jednostavno, nameće mi se zaključak da je ovaj član 1. Predloga zakona o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti maloletnih lica prošao kroz ruke nekih nevladinih organizacija, jer nije primenjen odavno priznat princip prezumpcije nevinosti i nije unet u prvi član ovog zakona.
Program zaštite učesnika u krivičnom postupku, to je posebna priča i znamo svi šta je razlog i zašto se ovaj zakon uopšte donosi. Vi već imate niz zaštićenih svedoka koji su spremni da lažu da bi sebe zaštitili. To i rade, to celokupna javnost u Srbiji zna, a sada se donosi zakon koji na poseban način reguliše ovu materiju.
Ovde ću samo da se osvrnem na član 7. koji govori o komisiji za sprovođenje programa zaštite. Kaže se: "Odluku o uključenju, produženju, obustavi i prestanku programa zaštite donosi komisija za sprovođenje programa zaštite, koja ima tri člana. Jednog člana komisije imenuje iz reda sudija Vrhovnog suda Srbije predsednik Vrhovnog suda Srbije, drugog člana imenuje iz reda svojih zamenika Republički javni tužilac, a rukovodilac jedinice za zaštitu član je komisije po položaju."
Pitam vas, drage kolege, posle vaše vanredne sednice u petak, da li je nama neka garancija to što je neko sudija Vrhovnog suda ili je zamenik tužioca? I danas sam čula i ovih dana sam čitala po novinama kako je Skupština jednoglasno oduzela imunitet ovim nesrećnim ljudima, Vučkoviću i Milovanu Radovanoviću. Tačno je, jednoglasno smo tu odluku doneli i logično je da ta odluka bude jednoglasna, ali nema razloga da budemo srećni zbog činjenice da nam se u vrhu, jer Vrhovni sud je kapa srpskog pravosuđa, pojavio sudija kriminalac, odnosno otkriven je, a koliko ih još ima. Dakle, specijalni tužilac, njegov zamenik, britka oštrica "Sablje", sećate se, Vlada Srbije je tada izabrala njega za zamenika specijalnog tužioca, a on je kriminalac. Sada mi treba da budemo zadovoljni što će ovu komisiju za sprovođenje programa zaštite svedoka da čine ljudi iz vrha, iz Vrhovnog suda, tužilaštva i tako dalje.
Mnogo je problema u oblasti pravosuđa i, nažalost, ne mogu svi da se reše zakonima, čak ni dobrim zakonima. Mnogo više problema je u pravosuđu po pitanju kadrova. To je ono o čemu mi srpski radikali odavno govorimo, ali izgleda vi koji podržavate Vladu i koji ste skupštinska većina ne delite naše mišljenje. Vi još uvek mislite da ima mesta i potrebe da se neki stranački funkcioneri smeštaju u sudove, ali verujte, sve će vam se obiti o glavu, kao što se i ovaj Vučković i Milan Radovanović obijaju o glavu onima koji su ih birali u vreme akcije "Sablja".
Na kraju, imamo Predlog zakona o izvršenju krivičnih sankcija. Ovih dana su pune novine, puni mediji, i ovo što se desilo sa ovim sudijom i tužiocem je opet vezano za izvršenje krivičnih sankcija. Zamislite neverovatnu činjenicu da teški zatvorenici šetaju sa mobilnim telefonom, komuniciraju sa ostatkom sveta mobilnim telefonima. Bežanje iz zatvora je takođe bilo prisutno.
Teško da ćemo mi i ovim zakonom da uradimo neki značajniji pomak. I ovde su potrebne sistemske promene. Nećete promeniti stanje u zatvorima zato što ste predvideli postojanje samice, da ne kažem tamnice. Kome to treba? Nećemo se valjda vraćati u srednji vek? Da li se opet ugledate na ove haške inkvizitore koji predsednika Srpske radikalne stranke drže u nekom posebnom odeljenju koje uopšte ne pripada UN, nego je deo holandskog zatvora za njihove redovne zatvorenike.
Zašto se hvalite uvek nečim tako revolucionarnim, a svaki put je to nešto što je jako nazadno, što uništava osnovna ljudska prava i slobode. Nemojte samo da izađete za ovu govornicu i da pričate kako ste vi borci za ljudska prava, a onda predviđate samice za zatvorenike itd.
Dakle, mi srpski radikali, kao što ste čuli, imamo mnogo primedbi na sve ove predloge zakona. Očekujemo širu raspravu kada budemo govorili o predlozima zakona u pojedinostima. Zaista verujemo da ćemo naići na razumevanje, ako ne ministra, onda skupštinske većine da prihvati naše predloge za doterivanje ovih zakonskih tekstova.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Živodarka Dacin.

Živodarka Dacin

Socijalistička partija Srbije
Poštovani predsedniče, poštovane kolege narodni poslanici, da li bi bilo normalno da građani u svojoj zemlji traže i dobiju zaštitu svojih prava, ili je normalnije da veliki broj građana Srbije bude prisiljen da se obrati Međunarodnom sudu za zaštitu ljudskih prava u Strazburu?

Da li smo mi kao narodni poslanici ti koji smo odgovorni za donošenje pojedinih zakona, na koje i te kako možemo da utičemo da se promene nabolje? Mislim da jesmo. Ako svi znamo da, nažalost, po svim ispitivanjima, građani Srbije nemaju poverenja u institucije, evo, predlažem da prvo mi, kao narodni poslanici, kao predstavnici zakonodavne vlasti, vraćamo poverenje građana u institucije. Rekla bih da svi vi pretpostavljate o čemu želim da pričam.

Krivični zakon ima preko 400 članova. Zašto da ne? Kada god se desi neka pojava i vidimo da je nema u krivičnom zakoniku, zašto mi ne bismo bili ti koji bismo ugradili to nekim svojim amandmanima? Pokušala sam ovu nepravdu da ispravim, u ime poslaničke grupe SPS, 2002. godine. Nisam uspela. Tada sam imala čvrsta obećanja ondašnjeg ministra Batića. Razočarala sam se, jer ne samo što nije prihvatio, nego je čak i skupštinska većina odbila taj amandman.

Danas je tu ministar Stojković. Iskreno rečeno, prvo, žao mi je što nije tu, drugo, bila sam ubeđena da će na Odboru za pravosuđe usvojiti ove amandmane i omogućiti da najmanje 3000 porodica dođe do svoje istine. Ne kažem kakva je istina, ne kažem na kojoj strani će na kraju biti istina, ali sigurna sam u jedno – ljudima mora biti omogućeno da dođu do istine.

Zašto su im uvek sva vrata bila zatvorena? Naravno, zato što krivični zakon ne predviđa mogućnost da dođu do istine šta se desilo sa njihovom novorođenom decom u porodilištima u celoj Srbiji. Vi znate da Anketni odbor ovih dana intenzivno radi. Neću ovom prilikom da vam kažem, ali trebalo bi da čujete te ljude, da čujete sa koliko argumenata oni raspolažu, koji im zaista daju pravo da se obrate našim sudovima i da dođu do svoje istine. Oni ne tvrde ni jedno ni drugo, hoće samo svoju istinu.

Mi, članovi Anketnog odbora, isto tako ne tvrdimo ni jedno ni drugo, želimo da omogućimo ovim ljudima da dođu do istine, ma kakva ona bila. Sigurno je da će veliki broj njih možda biti i razočaran, možda i svi, ko zna ko je tu u pravu.

Još jedno da vam kažem: nemojte da mislite da se na bilo koji način subjektivno, zbog mesta na kome se nalazim u Anketnom odboru, stavljam na stranu ovih porodica. Samo želim tim ljudima da omogućim da dođu do istine, jer ne može materinstvo nikada da zastareva. Ko je taj u ovoj sali ko će reći da materinstvo zastareva, da samo ne zastareva ratni zločin i genocid? Čuli smo malopre od profesora Miloševića tačno tumačenje reči genocid. Da li je to možda i genocid za neku porodicu?

Da li je potrebno da ostavimo ljude da po Krivičnom zakonu, članu 116. i 117, koji se odnose na promenu porodičnog stanja, da zastareva unutar 10 godina, da tužilaštva vraćaju? Molim vas, mi takvim ponašanjem još više omogućavamo ovim ljudima da s pravom sumnjaju u sve nas i u sve institucije.

Zaista vas molim da svi zajednički stanemo na stranu samo istine, a rekla bih i pravde, jer postoje neka mesta gde su do sada važeći zakoni izuzetno kvalitetni i dobri, a da li se baš svi ljudi ponašaju odgovorno po njima, dajte, pustimo da se dokaže. Nemojmo dozvoliti da i ovog puta ovo prođe bez odjeka.

Mislim da se ni ministar Stojković, na moju veliku žalost, ali to govori u prilog svemu, da ne možemo bezrezervno verovati... Bila sam gotovo sigurna i ubeđena da ćemo imati razumevanja ministra i da će njemu biti u interesu da sudovi i tužilaštva odrade svoj posao do kraja, da kaže da ovakvog krivičnog dela nema. Ne kažem da ga ima, ali ako ne ugradimo ovu pojavu, koja evidentno u našem društvu postoji, ne u zadnje dve-tri godine, prvi datumi su i 1959. godine.

Bila sam ubeđena da će biti postavljeno jedno objektivno pitanje problema retroaktivnosti primene ovog zakona. I to bih prihvatila kao objašnjenje. Ugradimo to u ovaj zakonik, pa nek od sada za ubuduće više nikome ne pada na pamet da učini nešto, ako je učinio.

Naravno da postoji način, a mi ćemo kao Anketni odbor podneti vama izveštaj, budite sigurni, i to će biti prvi i jedini možda anketni odbor koji je podneo izveštaj ovoj skupštini, sa datim preporukama, učinićemo sve da na neki način pomirimo i one ljude za koje ne možemo da primenimo eventualno promenu novog krivičnog zakona. Moramo nešto učiniti.

Ovo je velika grupa ljudi, vratimo njima poverenje u Narodnu skupštinu i u sve institucije i polako, ako budemo pravim putem krenuli, neće biti razloga da građani Srbije više ne veruju u svoju državu. Mislim da bi to bilo najnormalnije i gotovo sam sigurna da svih 250 poslanika, bez obzira na političku orijentaciju, želi to isto. Želimo prvo svu pravdu i poštovanje svih zakona za sebe i svoje porodice, a onda učinimo to da i neke druge porodice dođu do zakonite istine.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Boško Ristić. Nije tu.
Reč ima narodni poslanik Petar Cvetković, pa potom narodni poslanik Božidar Koprivica.

Petar Cvetković

Demokratska stranka Srbije
Dame i gospodo narodni poslanici, od 2001. godine učestvovao sam na taj način što sam diskutovao povodom izmene krivičnog zakona više puta, desetak puta, bio sam učesnik u raspravama izmene zakona iz domena pravosuđa, u vreme "Sablje", u vreme i u nevreme, a danas mogu reći da mi je zadovoljstvo da ću veoma kratko, neću oduzimati vaše vreme, učestvovati u raspravi povodom današnjeg predloga dnevnog reda u pogledu zakona iz domena krivičnog zakonodavstva.
Konkretno, radi se o Predlogu krivičnog zakonika, Predlogu zakona o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti maloletnih lica, Predlogu zakona o izvršenju krivičnih sankcija, Predlogu zakona o programu zaštite učesnika u krivičnom postupku i veoma maloj izmeni, odnosno Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakonika o krivičnom postupku.
Zadovoljstvo mi je da kažem da ovaj mali korak u pogledu zakona koji će biti usvojeni, ali veoma značajan korak uz pomoć Vlade, veoma značajan korak u vođenju države Srbije, državne zajednice SCG tamo gde vekovima pripada, u evropsku zajednicu naroda. Ovi predlozi zakona su, kao i prethodni, a očekujem kao i budući o kojima ćemo raspravljati, moderni zakoni koji su zasnovani na pravnoj tradiciji srpskog društva, kao i na modernim evropskim saznanjima u pogledu pravne nauke.
Ovim zakonima, naročito krivičnim zakonikom, koji je u proceduri skoro godinu dana i, kao što je ministar Stojković istakao, u ovom vremenu od godinu dana bilo je prostora i ukoliko je bilo želje svih da na adekvatan način sa stručnog stanovišta unaprede predlog zakona i daju svoje amandmane. Veliki broj amandmana je dat na predloge zakona, naročito govorim o Predlogu krivičnog zakonika, jedan ogroman deo amandmana je usvojen, kao što smo čuli od gospodina Stojkovića.
Ja sam od početka učestvovao i podnosio amandmane, učestvovao u tom procesu izgradnje predloga zakona i usvajanja amandmana i mogu reći da suštinskih primedbi u dosadašnjem procesu usvajanja zakona nije bilo i to današnja rasprava u načelu pokazuje. Postoje određene primedbe u pogledu pojedinačnih rešenja, u pogledu nekih pojedinih krivičnih dela, odnosno predloženih načina i formulacije o pojedinim krivičnim delima, ali bih primetio da je to veoma mali deo krivičnog zakonika.
Kao što ste čuli, Srbija po drugi put dobija krivični zakonik nakon 1860. godine. Osnovna ideja iz pravne teorije je da najveći deo krivičnih dela, odnosno dela kojima država kao nosilac sile kažnjava za protivpravno ponašanje treba utvrditi jednim krivičnim zakonom, odnosno kodifikovati krivična dela i zbog toga taj krivični zakon dobija naziv krivični zakonik.
Sećam se svog pitanja početkom 2001. godine, prilikom prve izmene krivičnog zakona, upućenog tadašnjem ministru pravde – kada će Srbija dobiti krivični zakonik, a odgovor je bio – vrlo brzo, za neki mesec. Međutim, to "vrlo brzo" je moralo da sačeka ovakvu vladajuću većinu, ne bih podvlačio vladajuću većinu jer je očigledno da će gotovo sve poslaničke grupe podržati predlog ovih zakona, morala je Srbija da čeka četiri godine da takav predlog dođe na dnevni red.
To je osnovna zasluga ne samo vladajuće većine, nego i Vlade koja mnogo više radi nego što govori, mnogo više se bavi konkretnim radom i postizanjem rezultata nego sopstvenim propagiranjem. Pored onih uspeha koji su dolazili u proteklim danima i mesecima, bićemo svedoci uspeha koji će tek doći zasluženo, koji će tek biti priznati od strane međunarodne zajednice, a naročito od Evropske unije i koji će ubrzati...
Namerno izbegavam reč reforma, jer su neki koristili reč reforma godinama i nisu ništa učinili za reformu ovog društva i svih zakona, čije usklađivanje sa nekom osnovom evropskog zakonodavstva mora da usledi u svim zemljama, kako u onima koje su odskora članice Evropske unije, tako i u zemljama koje će biti punopravni članovi, kakva je u ovom trenutku Srbija, odnosno državna zajednica SCG.
Kao što rekoh, o Predlogu krivičnog zakona je bilo najviše reči danas, opravdano.
Dobijamo krivični zakonik, dobijamo kodifikovan zakon o krivičnim delima, osim manjeg dela gde će posebnim zakonima biti predviđena određena krivična dela čije uklapanje u krivični zakonik u ovom trenutku, zbog njihovog manjeg značaja, nije opravdano.
Ono što danas nije dovoljno, po meni, označeno, to je da ćemo dobiti novi zakon o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti maloletnih lica. Manji broj zemalja u Evropi ima posebno krivično zakonodavstvo u pogledu maloletnih učinilaca krivičnih dela.
Mi smo ranije imali posebne glave u Krivičnom zakonu o postupku prema maloletnim učiniocima, kao i u procesnom postupanju. Ocena je razvijenih evropskih zemalja, kao i ljudi koji su sačinili ovaj predlog zakona, da naša država treba da donese poseban zakon o maloletnim učiniocima krivičnih dela.
Ovakav zakon se kod nas donosi prvi put. Rešenja kako ovog zakona, tako i svih ostalih su, kao što rekoh, u domenu moderne pravne teorije zasnovane na pravnoj tradiciji u Srbiji, s tim što bih normalno stavio ogradu, i složićete se sa mnom, da ipak pravna tradicija u Srba nije nešto značajno dugog veka i da smo u bližoj i daljoj istoriji zakonska rešenja usvajali zavisno od toga da li se pisac školovao u Francuskoj, Austriji ili Nemačkoj, pa su utoliko i takva rešenja prihvatana u tim zakonima.
Ne želim da umanjim pravnu tradiciju u Srbiji koja je u proteklim decenijama izgrađena, ali moram da se pridružim onome što je danas za ovom govornicom rečeno – da je novim Predlogom krivičnog zakonika Srbija krenula korak dalje od neposredne istorije koja je bila 2002, 2003. ili 1951. godine. To je gospodin Mamula vrlo detaljno obrazlagao, pa ne bih ponovo obrazlagao taj razvoj krivičnog zakonodavstva u Srbiji.
Takođe, na dnevnom redu je i razmatranje Predloga zakona o izvršenju krivičnih sankcija, takođe još jedan zakon koji prati moderna stremljenja, koji je zasnovan na tome da u krivične sankcije treba uvrstiti društveno koristan rad, te da, kao i u svim modernim i razvijenim zemljama, akcenat treba staviti na novčano kažnjavanje. Svesni smo ograničenja koja u ovom trenutku postoje u Srbiji, ali je intencija za svaku pohvalu.
I ovaj zakon će u svojoj primeni, moguće je, ukazati da je potrebno nešto dopuniti. Međutim, kada u osnovi imamo jedan dobar zakon koji je prošao kritike, koji je prošao dorade u svim institucijama i od strane svih dobronamernih, lako ćemo eventualne nedostatke, koji bi se pokazali u njegovoj konkretnoj primeni, otkloniti.
Takođe, na dnevnom redu je i Predlog zakona o Programu zaštite učesnika u krivičnom postupku. Ovo je materija koja je umnogome bila neregulisana ili površno regulisana u našim zakonskim tekstovima, pa je stoga za svaku pohvalu i ovaj predlog zakona.
Na kraju, Predlog zakona o krivičnom postupku je sa vrlo malim izmenama, u pogledu nadležnosti Bezbednosno-informativne agencije, pa je stoga potrebno izvršiti izmenu zakona. Sa ovim se zaokružuje jedan proces donošenja krivičnih zakona sa kojima, ponovo podvlačim, država Srbija može demokratski, odgovorno postupati, stvoriti uslove za odgovoran rad, odgovorno ponašanje građana, stvoriti uslove za državu u kojoj će svi biti jednaki pred zakonom i zakon biti jednako oštar za sve.
U tom smislu i ovaj parlament zaslužuje pohvale, kao i prethodna sednica parlamenta, a znate na šta se odnosila prošlog petka, kao i sva ova postupanja, svi zakoni i sva naša nastojanja idu u pravcu da dobijemo pravnu, demokratsku državu u kojoj će biti zadovoljstvo živeti i u kojoj će biti zadovoljstvo biti građanin.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Hvala, gospodine Cvetkoviću.
Reč ima narodni poslanik Božidar Koprivica, a neka se pripremi narodni poslanik Milan Marković, a zatim narodni poslanik Đorđe Mamula.

Božidar Koprivica

Srpska radikalna stranka
Poštovani narodni poslanici, uglavnom, moji prethodnici su o Predlogu krivičnog zakonika izneli veliki broj hvalospeva, iako on, siguran sam, to ne zaslužuje. Istine radi, usvajanje krivičnog zakonika u svakoj zemlji predstavlja važan događaj i na sebe bi trebalo da skrene pažnju javnosti, posebno stručne javnosti.
Tako bi trebalo da bude i sa našom zemljom, ali nažalost, podeljeno zakonodavstvo između savezne države i republika članica više nije moguće, jer je DOS-ov režim i izdajnički režim Mila Đukanovića Ustavnom poveljom razrušio zajedničku državu. S obzirom da su uništili zajedničku državu, vi žurite da je formalno uništite usvajanjem svih zakona, pa i ovog krivičnog zakonika.
Poštovani narodni poslanici, jedino što može da bude za pohvalu to je što je ovo drugi u istoriji srpski krivični zakonik, posle zakonika iz 1860. godine. Istine i objektivnosti radi, prethodne brojne izmene i dopune u krivičnoj oblasti narušavale su celishodnost krivičnopravnog sistema, ali te izmene i dopune vršio je i DOS-ov režim.
Predlagač nije izvršio kompletnu kodifikaciju krivičnog prava, nema manje i više važnih krivičnih dela, a uglavnom nekvalitetna pravna norma dominira predlogom ovog zakonika.
Postojeći zakonik nije bio smetnja da država štiti građane i da suzbija kriminal, pa usvajanje ovog zakona neće doprineti ni smanjenju ni suzbijanju kriminaliteta, pa će biti uzalud što predviđate ovako represivne kazne za pojedina krivična dela u odnosu na postojeće zakonodavstvo.
Opis pojedinih krivičnih dela je nejasan i neminovno će u praksi praviti velike probleme u primeni tih normi. Mogu da vam navedem veliki broj članova, od člana 316. pa nadalje.
Predlog krivičnog zakonika ne reguliše na celovit način krivičnopravnu materiju, jer određeni broj krivičnih dela ostaje u okviru kaznenih odredbi pojedinih zakona kojima se regulišu neke druge oblasti. Krivično delo je valjda krivično delo i ko vam je dao za pravo, odnosno predlagaču da određuje koje će delo biti manjeg značaja i koje će delo, vezano manje ili više za materiju koju ti zakoni regulišu, ostati u tim posebnim zakonima, a koje ćete kodifikovati ovim krivičnim zakonikom.
Ovim represivnim krivičnim zakonikom dokazujete da ste najmanje demokratsko društvo, što se samo formalno deklarišete, da ste društvo bez organizacije, da ste društvo u haosu, gde građani nemaju sigurnosti, gde je kriminal u porastu, na čelu sa vašim sudijama Vrhovnog suda, što možete jedino sprečiti, vi to mislite, represijom, a što ukazuje da ste daleko od demokratije, već ste veoma blizu diktatorske države, što će najverovatnije ugroziti osnovna prava građana.
Ako je poznato i u svetu prihvaćeno stanovište, a i kod nas, da je krivično pravo poslednje sredstvo, čemu onda ekspanzija novouvedenih inkriminacija? Kakva je garancija da će ono biti primenjeno kada se ne primenjuje ni postojeće? Pojedine odredbe krivičnog zakonika su neodređene, uopštene, neprecizne, pa je Srpska radikalna stranka podnela veliki broj amandmana na ovaj zakonik.
Ukidate sadašnje rešenje koje izdvaja krivičnu odgovornost, tako nalažu vaši nalogodavci. Odustajete od unošenja društvene opasnosti kao posebnog obeležja samostalnog elementa pojma krivičnog dela, jer tako hoće vaše gazde sa Zapada. Ukidate institut neznatne društvene opasnosti i to zamenjujete institutom malog značaja, a ovaj institut se ograničava na ona krivična dela za koja je predviđen zatvor u trajanju do tri godine ili čak novčana kazna.
Odeljak koji sadrži pravila o odgovornosti za krivična dela učinjena putem štampe i drugih sredstava javnog informisanja praktično unosi novinu, tj. pravo lica da ne otkrije autora i izvor informacije, čime izbegavate bilo kakvu krivičnopravnu odgovornost, za razliku od postojećeg rešenja, što će neminovno dovoditi do mnogih zloupotreba od strane urednika i novinara.
Predlagač u sistemu kazne uvodi dve nove kazne. Zamislite, rad u javnom interesu i oduzimanje vozačke dozvole. To je zaista nespojivo za krivično zakonodavstvo. Voleo bih da pitam ministra, da je ovde, šta je to rad u javnom interesu i šta su vam to šapnuli vaši nalogodavci i ko će se kažnjavati ovom kaznom.
Novčana kazna, kako je predviđena, ne može jednako pogoditi bogate i siromašne, sve izvršioce krivičnih dela.
Uvođenje krivičnog dela ubistva iz samilosti nema opravdanja i nailazi na negativan stav i odbojnost cele naše srpske javnosti, jer koja bi bila razlika između ovog ubistva i običnog ubistva?
Po nalogu uvodite inkriminaciju mučenja, u članu 137. Predloga, gde izvršilac može biti bilo koje lice, uvodite krivično delo - zlostavljanje i mučenje, a odredbe ovog člana su uopštene, neodređene i nejasne, tako da niko neće moći odrediti biće krivičnog dela, pa će pod udar ovog zakona, odnosno ovog člana 137, doći milioni ljudi.
Problem komandne odgovornosti, koju ne poznaje niti naše, niti strano zakonodavstvo, pokušavate da improvizujete nalozima sa Zapada uvođenjem novog krivičnog dela iz člana 384 – nesprečavanje vršenja krivičnih dela protiv čovečnosti i drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom, gde se kao izvršilac pojavljuje vojni zapovednik, dakle komandant, koji, pazite ovo, ne preduzme odgovarajuće mere za sprečavanje krivičnih dela svojih potčinjenih.
Gospodo, to krivičari dobro znaju, da bi postojalo ovo delo potrebna je uzročna veza između nečinjenja pretpostavljenog i potčinjenog, kao izvršioca krivičnog dela, što, kako je predloženo, uzročne veze nema. Samim tim, nema ni krivičnog dela. Jer, ako nema uzročne veze, izvršenje krivičnog dela potčinjenog ne bi predstavljalo uslov za inkriminaciju ovog krivičnog dela.
Jedan od bitnih zadataka marionetske vlasti, gospodo, u svakoj zemlji, pa i u ovoj vašoj – a da nije marionetska ne bi izručila naše heroje i naše junake, poput profesora dr Vojislava Šešelja i drugih heroja našeg odbrambenog rata – jeste gubljenje integriteta. Zemlja kojoj se komanduje spolja relativno se brzo rastaje sa svojom istorijom, svojom prošlošću, tradicijom, zakonima, nacionalnim simbolima.
Krivični zakonik Srbije, kakve li ironije, piše se iz prestonice evropskog kriminala.
Dakle, veliki broj rešenja Srpska radikalna stranka je osporila, jer su mogla biti bolja. Mnoga rešenja su čak gora u odnosu na postojeće zakonodavstvo, a to su ona rešenja koja ste preuzeli iz stranog zakonodavstva, tj. rešenja vaših mentora koja podanički izvršavate, praveći nenadoknadivu štetu svojoj zemlji. Hvala.