Dame i gospodo narodni poslanici, ovom strategijom Vlada je pokušala da reši jedan krupan društveni problem kao što je korupcija.
U uvodnom delu navode se elementi koje obuhvata ova strategija. Jedan od tih elemenata je efikasna primena antikorupcijskih propisa. Drugi element je prevencija, koja podrazumeva otklanjanje mogućnosti za korupciju i treći element je podizanje svesti i obrazovanje javnosti u borbi protiv korupcije.
Što se tiče efikasne primene i antikorupcijskih propisa, apsolutno niko ne zabranjuje ni izvršnoj ni sudskoj vlasti da primenjuju već postojeće propise koji obuhvataju i tu vrstu društveno negativnih pojava kao što je korupcija, i Vlada je to mogla i ranije, bez ove strategije, da primenjuje zakone, a i pravosudni organi takođe su mogli da primenjuju propise i da se bore protiv korupcije.
Strategijom je predviđeno da će se donosi akcioni plan, da će ga doneti Vlada koji će konkretizovati ovu strategiju i doneti određene mere kojim će se poboljšati borba protiv korupcije. Ovim predlogom strategije Vlada priznaje dve stvari.
Prva stvar je da je problem korupcije prevazišao mogućnosti države, da je korupcija postala toliko opasna društvena pojava da postoji opasnost da mafija preuzme državu. Drugu stvar o kojoj govori ova strategija, a to je da Vlada ne može uspešno da se bori protiv korupcije i traži alibi i podršku od Skupštine. Usvajanjem ove strategije treba deo odgovornosti da prenese na zakonodavnu vlast i da ima opravdanje za neuspešnu borbu protiv ove korupcije koja traje poprilično dugo.
U prvoj glavi tačka 4. dati su ciljevi strategije za smanjenje korupcije i tu je navedeno 16 potciljeva koji treba da ostvare taj glavni cilj, a to je smanjenje korupcije, kao što je rekao i ministar, korupcija se ne može eliminisati 100%, ali se može smanjiti na jednu razumnu meru. Tu je dato 16 potciljeva i on je sugerisao da poslanici u svojim diskusijama daju neke konkretne predloge za poboljšanje ove strategije, koje bi oni uneli u svoj akcioni plan koji će usvojiti Vlada.
Gledao sam ove podciljeve koji treba da ostvare ovaj osnovni cilj, suzbijanje korupcije. Dao bih predlog i da je trebalo između ostalog uneti i efikasno rešavanje već postojećih slučajeva korupcije.
Podsetio bih vas na nedavnu prošlost i na afere koje su vezane za duvan, izvoz šećera, prodaju i kupovinu električne energije, asfaltiranje puteva, osnivanje Nacionalne štedionice.
Tu se pojavljuju ljudi uglavnom iz prošle vlade, počev od pokojnog premijera Đinđića, Živkovića, Čede Jovanovića, Aleksandra Vlahovića, Pitića, ljudi koji su bili bliski DS, a setimo se afere oko pranja novca Nemanje Kolesara, Janjuševića, Difens rouda, Čumeta, koji je asfaltirao pola Srbije preko DS, Miodraga Kostića koji je kupio tri šećerane za devet evra. Zajednički imenitelj svim tim korupcionaškim aferama je sve da su to ljudi iz DS ili ljudi koji su vrlo bliski DS. Apsolutno najveće afere koje su najveću štetu ovoj zemlji nanele su vezane za DS.
Privatizacija "Sartida" nanela je najmanje 400 miliona dolara štete ovoj državi. To još uvek nije ni načeto, to pitanje privatizacije i na koji način je izvršena privatizacija "Sartida" i prodaja US steel-u, a nije ni odškrinuta, a sigurno je napravljena šteta ovoj državi od preko 400 miliona dolara.
Ovde je dosta govoreno oko kupovine i prodaje mandata poslanika, trgovine političke i tu se ne bih osvrtao, jer je poprilično stvari tu rečeno. Podsetio bih i Vladu i ovaj skupštinski dom na ne tako davnu aferu koja je nanela ogromnu štetu ovoj državi i građanima ove zemlje, to je šećerna afera i prodaja šećerana, i sankcije koje smo pretrpeli od EU zbog reeksporta šećera.
Suština je u tome da je krajem 2000. godine EU dodelila preferencijale tadašnjoj SRJ, gde smo mi mogli po povlašćenim uslovima da izvozimo domaći šećer, domaćeg porekla, i to po ceni od 600 evra po toni, a tada je tržišna vrednost šećera bila 300 evra po toni. EU nam je omogućila da zarađujemo 300 evra po izvezenoj toni, računajući pri tom da će nam omogućiti da nam oživi proizvodnja šećera, s obzirom da imamo 15 šećerana u Srbiji i da je u okruženju Srbije manjak šećera za nekih milion i 400 hiljada tona.
Proračun je bio da 15 šećerana mogu da proizvedu godišnje oko 700 hiljada tona, domaće potrebe se zadovoljavaju sa 250 hiljada tona šećera, a 450 hiljada tona ostaje za izvoz. To je bio ustupak EU tadašnjoj SRJ da oživi proizvodnju šećerne repe, preradu šećerne repe, proizvodnju šećera i prehrambenu industriju koja je vezana za proizvodnju šećera.
Čak je 2002. godine francuski ambasador ovde u Beogradu organizovao seminar o tome i pozvao najveće šećerane iz Francuske da nam predstave program razvoja privrede i privrednih grana koje su vezane za preradu šećerne repe i šećera. Uputio je poziv svim ministrima i predsedniku tadašnje vlade i apsolutno niko se nije odazvao na taj poziv niti je došao.
Američka firma Šaper iz Luizijane je bila zainteresovana za kupovinu šećerane u Kovinu, koja nije radila tri godine, i tu je početna cena za kupovinu te šećerane dva i po miliona dolara, i obaveza je bila kupca da preuzme sve dugove i da investira 30 miliona dolara u pokretanje proizvodnje u Kovinu. Oni su odustali od toga kada su videli da su Miodrag Kostić i MK Komerc kupili tri šećerane koje su radile, bile u funkciji, za devet evra.
Oni kada su to videli, oni su shvatili da našu državu apsolutno ne interesuje proizvodnja šećera, nego da tadašnju vlast i vladu samo interesuju špekulacije. Tadašnji savezni ministar za ekonomske odnose sa inostranstvom Labus, današnji potpredsednik republičke vlade, potpuno je liberalizovao uvoz šećera i uništio našu industriju i to je svesno uradio.
Iz EU, pre svega Kristofer Paten, poslao mu je pismo 2002. godine, čudeći se čudom da smo mogli takvu glupost da uradimo i da potpuno liberalizujemo uvoz šećera.
Pri tome čak navodeći da se liberalizacija uvoza nekog proizvoda vrši jedino u tri slučaja.
Prvi je slučaj, ako uopšte nemate tu robu i ako je uopšte ne proizvodite, pa nema razloga da štitite tržište. Druga situacija je ako enormno proizvodite i ako imate hiperprodukciju te robe, onda nemate čega da se plašite, jer strana roba, po prirodi stvari, mora da bude skuplja jer imate hiperprodukciju. Treći razlog za liberalizaciju uvoza je špekulativne prirode.
Taj razlog je Labus iskoristio za liberalizaciju šećera, da bi omogućio MK Komercu i nekim drugim da prepakuju uvozni šećer, koji su uvozili po 300 evra po toni, a prodavali EU po 600 evra i zarađivali 300 evra po toni.
EU je formirala svoju komisiju i oni su utvrdili da je u toku 2001. i 2002. godine izvezeno na taj način, reeksportom, preko 300 hiljada tona i ostvarena je čista dobit od 100 miliona evra, za jedan uzak krug ljudi koji je preko vlasti omogućio propisima da se taj posao ostvari, a ovaj drugi komercijalni deo preko firmi koje su bile bliske DS.
Oni su zarad svojih ličnih i uskih grupnih interesa uništili celu jednu granu privrede, ne trepnuvši. Pri tome, Evropska unija je napravila analizu da 500 hiljada ljudi živi od proizvodnje šećerne repe, prerade šećerne repe, proizvodnje šećera i industrija koje su vezane za šećer, industrija sokova, čokolada, konditorskih proizvoda.
To je tipičan primer korupcije, gde lični i grupni interesi, na račun javnih i opštih interesa, pobeđuju i nanose ogromnu štetu državi i društvu, ostavljaju ljude bez posla, uništavaju privredu oko sebe, samo zarad ličnih interesa.
Međutim, Vlada po tom pitanju ništa nije preduzela, ova nova od 2004. godine, kao ni kod prodaje "Sartida", gde je očigledno država oštećena od strane ministra Vlahovića za preko 400 miliona dolara. Mislim da ova strategija mora da ispita sve slučajeve i u bliskoj prošlosti, a ne da se okreće ovim dnevnim problemima, koji jesu atraktivni za javnost i sigurno nanose štetu institucijama i državi, ali ovo su mnogo krupniji problemi, koji su bukvalno ekonomski uništili ovu zemlju. Hvala lepo.