SEDMO VANREDNO ZASEDANjE, 25.09.2006.

1. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

SEDMO VANREDNO ZASEDANjE

1. dan rada

25.09.2006

Sednicu je otvorio: Predrag Marković

Sednica je trajala od 12:15 do 00:00

OBRAĆANJA

Momir Marković

Srpska radikalna stranka
Zahvaljujem.
Smatram da je to zakonom predviđeno. Ja sam samo pitao jasno gospodina ministra, ako je uopšte on gospodin. Ovim nije izazvana gospođa koja je izašla i ispričala kako se deo odvaja za humanitarne organizacije. To je zakonom predviđeno. Ja to nisam pitao.
Pitao sam - da li se odvaja i da li je Lutrija Srbije državna ustanova ili je vlasništvo Bojana Krištofa i grupe iz G17 plus? Hoću na to pitanje da mi se odgovori.
Ako je to tako, onda hoću da mi se kaže koliko je do sada sedmica isplaćeno, odnosno nagrada, koje su milionske vrednosti. Ta suma je preko 60 miliona evra, dame i gospodo narodni poslanici, i to je suma koja je na ovaj način opljačkana.
Molim da nepozvani ne izlaze da mi odgovaraju na pitanja. Očekujem da će Dinkić imati toliko hrabrosti da mi odgovori, barem kada ja odem na pauzu da izađe i kaže nešto o ovim stvarima. Primetio sam da čim mene najave gospodin Dinkić izlazi iz sale.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Zahvaljujem gospodine Markoviću, ali kao što sam štitio vas i vaša prava, štitim i prava drugih poslanika.
Ima zahtev da govori po Poslovniku narodni poslanik Nataša Jovanović.
Izvolite, gospođice Jovanović.
...
Srpska napredna stranka

Nataša Jovanović

Srpska radikalna stranka
Ostajemo pri svom stavu, gospodine Markoviću, i reći ću da ćemo na kraju samo mi biti zastupljeni većinski u ovoj sali. Ipak ću ja ostati do kraja zasedanja ovde.
Što se tiče Poslovnika, mogu da kažem da se ovde od jutros ne zna ni ko pije ni ko plaća. Vi uđete i izađete i ne zna se ko vas zamenjuje.
Niste nas obavestili o tome ko je taj ko će vas zamenjivati u toku vašeg odsustva, a to je, takođe, bila vaša poslovnička obaveza.
Sada će verovatno uslediti pauza, a popodne Narodna skupština raspravlja o izmenama i dopunama najvažnijeg zakona za jednu državu - zakona o budžetu. Morali biste, gospodine Markoviću, koristeći vaše pravo iz Poslovnika, da prizovete ministra i da ga naučite Poslovniku.
Ovo govorim iz razloga što je ministar četiri puta za vreme prepodnevnog zasedanja prekršio član 200. Poslovnika.
Predlažem da naučite vaše needukovane poslanike, koji su se edukovali za nešto drugo, na nekom drugom mestu, da je Poslovnik ono čega moraju da se pridržavaju i da ne pričaju svašta. Ako govore da poznaju Poslovnik, neka pročitaju član 200. do kraja.
Najpre, hoću da kažem da se ministru postavlja pitanje, ako poslanik to želi, a to je u prvom stavu člana 200. i kaže se: "... u usmenoj formi» i «ministar je dužan da odmah da odgovor na postavljeno pitanje“.
Ja sam postavila ministru dva poslanička pitanja, gospodin Marković jedno, a gospodin Petronijević jedno. Od jutros je to četiri pitanja, koliko sam mogla da registrujem, a bila sam 95 odsto prisutna i ne znam da li sam nekoga preskočila.
Potrebno je više vremena, možda, ali činjenica je da je prenebregao to što su mu se poslanici obratili.
Možda tada, gospodine Markoviću, niste bili u sali, ali to vas ne amnestira od odgovornosti - što ne prizovete ministra redu, da se drži Poslovnika.
Drugo, kada se odgovor narodnim poslanicima daje u pisanoj formi, ne vrši se prepiska između Mlađana Dinkića i srpskog radikala Momira Markovića, odnosno između Gorana Živkova i Nataše Jovanović, jer je to uradio pre dva meseca.
Zamislite, novoimenovani ministar poljoprivrede piše mi pismo.
Neću da se dopisujem s ministrom, jer me on ne zanima. On je nasledio Dulićku i nema ništa gore od situacije koja je sada, kada je on na tom mestu, na čelu Ministarstva poljoprivrede.
Daje se pisani odgovor svim narodnim poslanicima - onima koji su zainteresovani, a i onima koji to bace ispod klupe jer ih ne interesuje.
Ne znam o čemu pričate, jer jednom za svagda mora da se naučite redu i da znate šta je Narodna skupština, kako se u njoj radi i da poslanik mora da se poštuje.
Ovde nije dozvoljena nikakva bahatost, pa ni bahatost ministra finansija. On je po svojoj funkciji ispod narodnih poslanika i mora da se odnosi s uvažavanjem prema nama.
Zahtevam da u toku popodnevnog zasedanja ministar Dinkić, koji je prekršio član 200, a vi ga na to upozorite, koristeći svoje pravo - saopšti, odnosno kaže da ne može usmeno da odgovori na ova naša postavljena pitanja i da mu je potrebno stručno mišljenje i mišljenje Vlade. To je očigledno, verovatno iz raznoraznih razloga. Tada ćemo moći da nastavimo rad.
Smatram da su poslanička pitanja najvažnije pravo jednog narodnog poslanika i treba da ih postavlja iz bilo koje oblasti.
Smatram da nosioce vlasti izvrgava ruglu svaki ministar, pa i ministar Dinkić.
Vi ste nekoliko puta, gospodine Markoviću, u protekla dva ili tri meseca, na pitanja novinara o tome kada će biti poslanička pitanja i da li poslanici mogu da postavljaju ta pitanja, pošto ste vi nosilac ovog poslovnika, kazali da je to sasvim u redu i da mi na to imamo pravo, a ja sada pitam - na šta ovo sada liči?
Lepo ga upozorite popodne, pa ako ne bude postupao u skladu sa Poslovnikom, javljaćemo se u vezi s povredom Poslovnika i nikakvu bahatost nećemo trpeti.
Ovo je Skupština i ovde svi moraju da uvažavaju mišljenje poslanika, a pre svega onih najbrojnijih - srpskih radikala.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Zahvaljujem, gospođice Jovanović.
U vezi s Poslovnikom ima reč Zoran Krasić, ali da ne bi bilo zabune, dozvolite mi da kažem sledeće.
Predsednika Narodne skupštine, u slučaju privremene sprečenosti, zamenjuje jedan od potpredsednika Narodne skupštine koga on odredi, o čemu obaveštava sve potpredsednike i sekretara Narodne skupštine.
Ja nisam bio privremeno sprečen, jer se ovo odnosi na član 31. stav 1, gde se kaže: "Potpredsednici Narodne skupštine pomažu predsedniku Narodne skupštine u vršenju poslova iz njegovog delokruga".
U okviru toga, uvek zamolim, kao što je uobičajeno, jednog od potpredsednika da me zameni u ovom delu, dok radim poslove iz svog delokruga. Smatram da je to u redu.
Svakako ću učiniti sve da se poštuju sva tri člana koja se tiču ove materije koju ste pomenuli, a to su čl. 198, 199. i 200. To sam upravo malopre uradio i pomenuo sam da treba da se poštuju ti članovi kada se radilo o gospodinu Markoviću. Tada sam rekao sledeće:
Mada član 199. Poslovnika kaže: „Poslanička pitanja se postavljaju, po pravilu, pošto Narodna skupština okonča rad po svim tačkama dnevnog reda“, ja insistiram svaki put da poslanik uvek, kada je spreman, postavi pitanje. To pitanje se zabeleži i prosleđuje se.
Samo bih još nešto rekao.
Obavestio sam novinare da je u ovom sazivu postavljeno više pitanja od strane poslanika, za dve i po godine, nego u prethodnom sazivu za tri godine, a odgovoreno je, procentualno, na više poslaničkih pitanja nego u prethodnom sazivu.
Ne smatram da je to dovoljno, ali je moja obaveza da obavestim javnost o tačnim podacima.
Izvolite, gospodine Krasiću, i hvala vam na razumevanju. Da li hoćete da govorite o povredi Poslovnika ili po Poslovniku.
...
Srpska radikalna stranka

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka
Po Poslovniku.
Vi znate, gospodine Markoviću, da se retko javljam po Poslovniku, jer imam veoma tolerantan stav prema načinu kako vodite sednicu Narodne skupštine. Međutim, skrenuo bih pažnju na član 28. našeg poslovnika. Tu je povreda Poslovnika i ja to uredno najavljujem - jedan od članova grupe G17 plus je izašao, a nije naveo član Poslovnika po kome govori.
Nisam zbog toga izašao, niti da kritikujem zloupotrebu Poslovnika, već zato što se prigovara na stil postavljanja poslaničkih pitanja. Smatram da ne treba da se raspravlja o ukusima. Takođe, ne prigovaram zato što je pitanje postavljeno ministru, a odgovara poslanik, niti zato što je pitanje upućeno muškarcu, a odgovara žena.
Samo bih skrenuo pažnju, gospodine predsedniče, iako ne možete unapred znati ko će šta da priča za ovom govornicom, na sledeće. Dotična gospođa je uvek u prilici da napravi skandal kada izađe za govornicu. To se vidi iz stenograma, ako ih pogledate za protekle dve godine.
Ne znam da li je u pitanju međusobno pozicioniranje u okviru G17 plus ili je u pitanju sujeta, konkurencija ili drugo, i neću to da razmatram, ali krivim interpretacijama gospođa dezavuiše Skupštinu i nameće neku drugu temu - uvek kada je neka važna tema na dnevnom redu naše skupštine. Tada je ona zadužena da usmeri raspravu i interesovanje na nešto periferno, nebitno, kako bi se spasio ministar koji je odsutan i koji, jednostavno, ne želi da bude u Narodnoj skupštini, jer smatra da u sledećoj fazi Narodna skupština treba da bude u sastavu Ministarstva za finansije. To je prva stvar na koju sam hteo da skrenem pažnju.
Drugo, povodom poslaničkih pitanja neću ulaziti u statistiku koju ste vi izneli, verovatno je ona tačna, ali ću vam pokazati na jednom primeru kako se postupa sa poslaničkim pitanjima koja se čuju sa ove govornice.
Pre godinu i po dana u Saveznoj skupštini jedan poslanik je postavio poslaničko pitanje koje se ticalo tadašnjeg predsednika Skupštine Državne zajednice i nekog njegovog rođaka koji je služio vojsku. Namerno izbegavam da pominjem imena. Dobio je odgovor da ne može da dobije odgovor na to pitanje.
Ja sam pre nekoliko meseci ovde postavio isto to pitanje, a dobio sam odgovor - Vlada nije nadležna, jer u svom sastavu nema ministarstvo odbrane, ono je na saveznom nivou. Posle 5. juna, ponovio sam to pitanje i dobio odgovor - ti si bezobrazan, mešaš se u privatne stvari nekog lica. Vidite kako legalisti menjaju pravni osnov, tako da je taj institut poslaničkog pitanja, u suštini, promašen, ne zbog Poslovnika, nego zbog odnosa Vlade prema Narodnoj skupštini i prema narodnim poslanicima.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Završite, molim vas. Hvala vam.
Član 28. se ne odnosi na to. Molim vas, kao što sam malopre, po završetku izlaganja, rekao, vi ste potpuno u pravu, gospodine Krasiću. Ne mogu da znam o čemu će poslanik da govori. Po završetku sam dao tumačenje. Isto tako, sada i vama kažem, nije to član 28, mislim da je to u redu i nema razloga da polemišemo.
Molim vas, naravno da ste vi lično prozvani, dobićete repliku, svakako, ali molim vas, dakle, sve vas zajedno, da poštujemo sve članove Poslovnika, da doprinesemo tolerantnoj atmosferi, jer ovde nisu pominjana imena, svejedno što se prepoznaju ljudi, dakle, da malo opustimo atmosferu. Hvala vam, ovo je zbilja doprinos. Sve ćemo uraditi po Poslovniku.
Obaveštavam vas da, saglasno članu 93. stav 4, na listama poslaničkih grupa više nema prijavljenih za reč, pa, pre zaključivanja načelnog pretresa, pitam da li žele reč predsednici, odnosno predstavnici poslaničkih grupa ili još neko ko nije iskoristio svoje pravo iz člana 93. Poslovnika? (Da.)
Reč ima narodni poslanik Veroljub Arsić, ovlašćeni predstavnik Poslaničke grupe SRS.
...
Srpska napredna stranka

Veroljub Arsić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, iz medija sam, kao i svi poslanici, saznao da postoji nekakav nacionalni investicioni plan. Dakle, pojedine članove Vlade viđao sam u tim istim medijima kako idu, kako se hvale kako je to nešto novo, kako će sve u Srbiji, čim se taj nacionalni investicioni plan usvoji, da bude bolje, i to čim počne da se primenjuje, a samo što nije počeo. To je ono što svako pomisli, pogotovo običan građanin koji ne zna i ne treba da zna, odnosno ne mora da zna kako funkcioniše budžet, kako se troše budžetska sredstva.
Ovde je reč o najobičnijem marketingu stranke G17 plus i pojedinih stranaka iz ove vladajuće većine. Ono što zovu Nacionalni investicioni plan je najobičnije trošenje budžetskih sredstava za redovne delatnosti ministarstava, javnih preduzeća i drugih korisnika javnih prihoda. Nema tu nikakvog nacionalnog investicionog plana, jer se valjda i budžet zove budžet Republike Srbije, pa su to javna sredstva, nisu prikupljena sa Marsa, nego od ovih građana, i ta sredstva vraćate, kroz određene usluge, građanima Republike Srbije.
Znači, ono što je najobičniji plan i program ministarstva, koji Vlada usvaja, sada ste krstili da to bude Nacionalni investicioni plan. Uz sve to, pojavljuje se, osim tog marketinga, još jedna činjenica, a to je da se baš taj nacionalni investicioni fond najviše koristi za promociju predizbornih kampanja. Prvo ste krenuli sa lokalnim izbornim kampanjama i, svesni približavanja vanrednih parlamentarnih izbora, sada to dižete na nivo čitave države, isključivo radi promocije stranke G17 plus i pojedinih stranaka iz Vlade Republike Srbije, pa smo u tim lokalnim izbornim kampanjama, kao prethodnicu svega onoga što se dešava, viđali razne ministre i članove Vlade koji dolaze i kažu - tamo pravimo aerodrom, tamo ćemo bazen, tamo ćemo put. Dođu mašine, odrade nešto od dan ili dva i, bez obzira na to da li njihov kandidat pobedi ili izgubi, mašine odlaze, a tamo gde su novi izbori raspisani, sada su tamo, a ono što je započeto ostavlja se tako i sve tako ide. Dakle, često znaju da ostave i goru situaciju nego što je bila u samoj predizbornoj kampanji.
Dalje, sama priča oko ovih izmena i dopuna Zakona o budžetskom sistemu, da će se, navodno, usvajanjem ovih izmena i dopuna, sprečiti zloupotreba prilikom trošenja javnih sredstava, nije potrebna. Znate šta, postoje zakoni koji su dobri i zakoni koji su loši, zakoni koji se primenjuju, oni koji se ne primenjuju, ili se selektivno primenjuju.
Kada se zakon ne primenjuje, ili se selektivno primenjuje, kriva je Vlada, jer niko drugi ne može da bude kriv, niti može neko da bude okrivljen za tako nešto.
Sada već imate situaciju da ljudi bliski vlasti, pa čak i iz stranaka koje sačinjavaju Vladu, i pored važećih zakona, čine krivična dela, za koja postoje i materijalni dokazi, jer niko ne pokreće krivični postupak protiv njih, pa su same ove izmene i dopune Zakona, na određen način, marketing stranke G17 plus za predstojeće parlamentarne izbore.
Sada ću u nekoliko primera da navedem šta se stvarno dešava na terenu i kako država funkcioniše, kako država štiti kriminalce, a postoje o tome materijalni dokazi.
Prvo, 1. oktobra su raspisani izbori u opštini Žabari. Ja ću samo na neka krivična dela da ukažem, jer nijedan državni organ nije reagovao, iako je bio upoznat s tim. Znači, prvo, tamo je 11. juna Skupština opštine raspuštena. Pre raspuštanja SO, sama skupština je donela rebalans budžeta za Opštinu. Taj rebalans je predsednik opštine odbio da objavi u „Službenom glasniku“, iako je po zakonu i statutu na to obavezan. Šta se dešava dalje? Dešava se da Vlada Republike Srbije formira privremeni organ uprave koji će da upravlja Opštinom do završetka lokalnih izbora i formiranja neke nove skupštinske većine. Dešava se, zatim, da privremeni organ, dva meseca posle održane sednice SO na kojoj je izglasan rebalans budžeta, donosi odluku, pazite sada, o prvom rebalansu budžeta, iako su se Skupština i odbornici izjasnili o prvom rebalansu. Prvi rebalans je, u stvari, bio rebalans koji je odgovarao sadašnjem a i tadašnjem predsedniku opštine, da bi mogao sve one svoje zloupotrebe koje je imao u toku godine da kroz taj rebalans ozakoni i opere.
Pazite, dalje, predsednik tog privremenog organa je iz DSS-a. On donosi odluku, odnosno on potpisuje odluku u ime privremenog organa, znači o prvom rebalansu, a datum na odluci je 11. maj, mesec dana pre nego što je raspuštena Skupština i pre nego što je formiran privremeni organ uprave.
Niko na to nije reagovao, zloupotrebe koje su nastale u trošenju budžetskih sredstava, su pokrivene, zahvaljujući tom čoveku i tom privremenom organu, a tamo je G17 plus. Doduše, oni imaju člana privremenog organa i menadžera, mada tamo nikada odbornika nisu imali, ali Vlada ga postavlja.
Menadžer je, inače, iz opštine Požarevac. Mora da bude na plati u opštini Žabari, koja je inače siromašna, a ima posla u Požarevcu, tako da čovek prima dve plate. Onda se postavlja pitanje, odakle ove sedmice, a možda i nameštate rezultate, možda neko otkupljuje dobitke da bi oprao novac.
Da se vratimo Žabarima. U 2001. godini, iz Republičke direkcije za puteve uplaćeno je 16 miliona dinara za izgradnju lokalnog puta u dužini od 3,5 ili 4 kilometra. Tada su došle mašine, odradile 600 metara i sada ponovo to postaje aktuelno.
Ministar za kapitalne investicije Velimir Ilić, zatim, iza njega ide Branko Jocić i obećavaju kako će sada put da završe i kako su obezbedili sredstva.
Kako ste obezbedili sredstva kada je put plaćen još pre pet godina? Gde je novac? Zašto radovi nisu završeni?
Dovlače mašine, pa rade jedan dan, pa ih prebace na drugo mesto, pa na treće mesto, samo da bi tih par mašina što više meštana te opštine videlo, da ih zavarate da nešto radite.
Više puta je Skupština opštine tražila da se pošalje tržišni inspektor koji će da utvrdi nepravilnosti u radu predsednika opštine Žabalj.
Na tako nešto se Ministarstvo nije odazvalo, niti je ikada bilo pozvano, niti je ikada taj inspektor došao, ali, gle čuda, predsednik opštine angažuje svog privatnog revizora da izvrši reviziju poslovanja opštine i to stavlja na izjašnjavanje i usvajanje privrednog organa, koji ga podrži u tome. Angažuje svog privatnog revizora da utvrdi kako su trošena budžetska sredstva!
Tako to izgleda kada se zakoni selektivno sprovode ili se ne sprovode, a vi možete na ovim papirićima da pišete šta hoćete, jer zakon za vas ne važi, vi ste monarh, on zakon sprovodi i kroji onako kako to njemu odgovara.
Postavlja se sada pitanje, kako to da se ovo u Republici Srpskoj dešava, da se sada, u toku izbora u Republici Srpskoj, odjednom spominje neki ugovor i potpisivanje tog ugovora u vrednosti od sto miliona evra?
Prvo, da se razumemo, nemamo ništa protiv da se i programski Republika Srpska pomaže, ali postavljam pitanje - zašto to radite sada kada su tamo izbori?
Od 5. oktobra 2000. godine, od kako ste došli na vlast, sve moguće veze sa Republikom Srpskom ste pokidali, i privredne, i političke, i vojne, i policijske. Ostavili ste da se sama snalazi, kako zna i ume, da sačuva ono što je u tom sporazumu iz Dejtona napisano.
Sada odjednom, kada su izbori u Republici Srpskoj, veliki patriota Dodik, veliki patriota Dinkić, dogovaraju se kako će i tamo da se menja i kupuje volja građana.
Tako je to kada se vlasti dohvati jedna grupica ljudi koji radi isključivo u svom interesu, a ne u interesu građana, grupa kojoj je jedini cilj da u propadanju države zaradi što više novca.
Hvala vam najviše.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Da li još neko želi reč? (Ne)
Zaključujem načelni pretres.
Prelazimo na 2. tačku dnevnog reda: – PREDLOG ZAKONA O IZMENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O BUDžETU REPUBLIKE SRBIJE ZA 2006. GODINU, SA PREDLOZIMA O DAVANjU SAGLASNOSTI
Primili ste navedeni predlog, sa predlozima odluka koje je podnela Vlada pre otvaranja načelnog pretresa. Podsećam vas da, prema članu 94. Poslovnika Narodne skupštine, ukupno vreme rasprave u načelu za poslaničke grupe iznosi pet časova, kao i da je ovo vreme raspoređeno po poslaničkim grupama srazmerno broju narodnih poslanika, članova poslaničkih grupa.
Pošto ukupno vreme rasprave u načelu za poslaničke grupe iznosi pet časova, konstatujem da je vreme rasprave po poslaničkim grupama uobičajeno.
Zahvaljujem.
Molim poslaničke grupe, ukoliko to već nisu učinile, da podnesu prijave za reč, sa redosledom narodnih poslanika.
Otvaram načelni pretres o Predlogu zakona i jedinstveni pretres o predlozima odluka o davanju saglasnosti, istovremeno.
Sve narodne poslanike koji su prisutni u sali obaveštavam da ćemo, prema članu 85, danas raditi samo do završetka načelne rasprave o drugoj tački dnevnog reda, ovoj koju smo sada otvorili.
Sutra neće biti sednice, biće pauza, da bi se razmotrili još neki amandmani koji, eventualno, stignu tokom rasprave, pa će nastavak u pojedinostima biti u sredu u 10 časova, istovremeno, po članu 85. stav 1.
Dajem pauzu do 16 časova i 10 minuta.
Hvala vam najlepše i prijatno.
Još jednom molim poslaničke grupe koje nisu predale listu govornika da je predaju.
(Posle pauze)

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Poštovane dame i gospodo narodni poslanici, nastavićemo popodnevni rad današnje sednice.
Kao što znate, na kraju prepodnevnog rada završili smo raspravu u načelu o 1. tački dnevnog reda i otvorili smo načelni pretres 2. tačke dnevnog reda, takođe po članu 85. Poslovnika, st. 5. i 6.
Obavestio sam sve narodne poslanike da ćemo danas raditi do završetka načelnog i jedinstvenog pretresa tačke koja je na dnevnom redu, Predloga zakona i predloga odluka o davanju saglasnosti, a da sutra sednice neće biti, da bi se stvorili poslovnički uslovi da se razmatraju amandmani ili, eventualno, predaju amandmani tokom današnjeg dana. Nastavak će biti u sredu u 10 sati.
Sada pitam da li predstavnik predlagača, mr Mlađan Dinkić, ministar finansija, želi reč o Predlogu zakona o izmenama i dopunama zakona o budžetu Republike Srbije za 2006. godinu, sa predlozima odluka o davanju saglasnosti? (Da.)
Izvolite, gospodine Dinkiću.

Mlađan Dinkić

Dame i gospodo, pred nama je Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o budžetu Republike Srbije za 2006. godinu. Najpre ću da saopštim koji su razlozi za rebalans republičkog budžeta.
Imamo nekoliko važnih razloga. Najpre, mi smo u prvih osam meseci ove godine ostvarili višak prihoda nad rashodima od 32 milijarde dinara. Ako se sećate, u Nacrtu budžeta bilo je predviđeno da suficit u 2006. godini iznosi 39 milijardi. Imajući u vidu da smo već u prvih osam meseci dostigli suficit od 32 milijarde, naše predviđanje je da će suficit biti povećan za dodatnih deset milijardi dinara, tako da očekujemo za deset milijardi dinara veći suficit od plana za celu 2006. godinu. Suštinski, budžetski suficit bi, bez Nacionalnog investicionog plana, trebalo da bude oko 49 milijardi.
Osim toga, u procesu privatizacije ostvareni su daleko veći prihodi u odnosu na planirane. Očekujemo da će privatizacioni prihodi u ovoj godini dostići 131 milijardu dinara, što je 100 milijardi dinara više od planiranih. Sve zajedno, ukupan višak budžetskih i privatizacionih prihoda iznosi 2,1 milijardu evra. Dakle, Srbija se prvi put nalazi u situaciji da ima preko dve milijarde evra viška na svom računu.
Vlada je zbog toga donela odluku da se kroz rebalans budžeta omogući investiranje kroz projekte Nacionalnog investicionog plana. Drugo, odlučili smo da ovaj višak upotrebimo za smanjenje našeg spoljnjeg duga. Dakle, imaćemo kombinaciju investicija, a, s druge strane, smanjenje javnog duga.
Šta je novo u rebalansu budžeta u odnosu na sve budžete koji su prethodno donošeni u ovoj skupštini? Po prvi put imamo čak 12 odsto budžeta namenjenog investicijama u infrastrukturu, dakle u kapitalne rashode. Tri puta su veći kapitalni rashodi u rebalansu nego što su bili u originalnom budžetu. Naravno, bez velikih kapitalnih investicija nije moguće ni u jednoj zemlji imati snažan privredni razvoj i mi smo sigurni da će ovi kapitalni rashodi povoljno uticati na povećanje zaposlenosti.
Imajući u vidu da prvi put u budžetskoj praksi uvodimo višegodišnje planiranje kapitalnih izdataka kroz Nacionalni investicioni plan, predviđamo da će sledeće godine kapitalni izdaci činiti čak četvrtinu srpskog budžeta. Primera radi, to je u prošlosti bilo daleko manje.
Naime, 2001. godine, to je bila prva godina tranzicije, kapitalni izdaci su u rashodima budžeta učestvovali sa svega 3 odsto i taj iznos se nije bitno promenio do 2005. godine, kada su oni učestvovali sa oko 4 odsto.
Dakle, sa prošlogodišnjih 4 odsto, mi povećavamo kapitalne izdatke na 12 odsto, što je tri puta više, a sledeće ih penjemo na 25 odsto.
To je, na neki način, bio moj profesionalni san, da dođemo u situaciju da imamo budžet koji nije socijalni, gde ne dominiraju rashodi za transfere Penzionom fondu i za subvencije društvenim preduzećima, već da što veći deo budžeta čine kapitalni rashodi. Mislim da će ovaj trend morati biti nastavljen i u budućim godinama. Na ovaj način, po prvi put dobijamo budžet stabilnih uslova, gde kapitalne investicije čine značajan deo ukupnih budžetskih rashoda.
Što se tiče projekcije prihoda i rashoda budžeta, ukupni prihodi budžeta u ovoj godini iznosiće 521,3 milijarde dinara, izdaci se očekuju u iznosu od 505,8 milijardi dinara. Od 505,8 milijardi dinara rashoda, 446,7 će biti upotrebljeno za redovno finansiranje rashoda budžetskih korisnika, a 33 milijarde dinara za projekte u okviru Nacionalnog investicionog plana. Dakle, Nacionalni investicioni plan čini sastavni deo tekućih, odnosno, u ovom slučaju, kapitalnih rashoda budžeta i prvi put imamo takav slučaj.
Nakon toga, budžetski suficit će iznositi 15,5 milijardi dinara, pod pretpostavkom da se svih 33 milijardi dinara iz Nacionalnog programa potroše do kraja ove budžetske godine. Zakonom o budžetu je predviđeno da se do 50 odsto neutrošenih sredstava iz ove može preneti u narednu budžetsku godinu.
Moja je pretpostavka, imajući u vidu dan kada mi razmatramo rebalans budžeta, a to je kraj septembra ove godine, da neće biti realno u naredna tri meseca potrošiti sav ovaj planirani novac, zbog procedure javnih nabavki i drugih faktora, tako da će verovatno dobar deo novca biti prenet u narednu godinu. I pod pretpostavkom da se sve potroši, svih 33 milijarde, suficit bi opet bio 15,5 milijardi dinara. Ponavljam, u praksi očekujemo da će na kraju godine biti veći suficit od ovoga.
To čini 0,7 odsto bruto domaćeg proizvoda, dakle, Srbija će završiti ovu godinu s minimalnim viškom od 0,7 odsto bruto domaćeg proizvoda, ali opet kažem da mislim da ćemo na kraju imati znatno više od 1 odsto budžetskog suficita u odnosu na bruto domaći proizvod. Poređenja radi, 2002. godine, u ukupnom bilansu budžeta imali smo negativan bilans od minus 4 odsto. Drugim rečima, rashodi su bili znatno veći od budžetskih prihoda. Godine 2003, budžetski deficit se smanjio na minus 1,3 odsto bruto domaćeg proizvoda, a tek počevši od 2005, od prošle godine, Srbija ima po prvi put budžetski suficit.
Ako se uporedimo sa drugim zemljama, čini mi se da je najbolji primer ono što se dešava poslednjih dana u jednoj od zemalja koja je ušla u EU, ali očito nije zadovoljila sve evropske standarde, bez obzira na to što je primljena, a to je Mađarska.
Oni imaju hronični budžetski deficit između 6 i 8 odsto bruto domaćeg proizvoda, što ih je diskvalifikovalo za sadašnju pomoć EU, a vidite da imaju i velikih unutrašnjih problema.
Mislim da će svi oni koji su pre dve godine bili skeptici, kada smo prvi put najavili budžetski suficit, u narednim godinama podržavati ovu politiku, ili uravnoteženog budžeta, ili blagog budžetskog suficita. Mislim da će Srbiji i u narednim godinama biti potreban ili blagi budžetski suficit, ili uravnoteženi budžet.
Što se tiče prihoda od privatizacije, već sam pominjao da će 130,8 milijardi dinara biti ostvareno ove godine, to je preko milijardu i po evra privatizacionih prihoda.
S druge strane, prošle godine je bilo rekordnih 31,4 milijarde. Ove godine je skoro 100 milijardi više nego u rekordnoj 2005. godini. Kada je počela privatizacija 2002. godine, privatizacioni prihodi su iznosili 114 milijardi dinara, tako da se sada zaista nalazimo u situaciji u kojoj nismo do sada bili.
Ovo je nova situacija gde nemamo problem sa manjkom, nego moramo da razmišljamo o tome kako da oprezno i najefikasnije upotrebimo višak novca koji Srbija sada ima.
Dakle, da zaokružimo ovaj ceo bilans. Kada se na budžetski suficit, pod pretpostavkom stoprocentnog trošenja novca iz privatizacionog plana, a to je 15,5 milijardi, doda očekivani višak privatizacionih prihoda, a to je 130,8 milijardi, i kada se dodaju krediti koji su u prethodnom periodu, pre nego što je završena privatizacija „Mobtela“, već povučeni od Svetske banke i od Evropske banke za obnovu i razvoj, u iznosu od 6,6 milijardi dinara, dobija se da je ukupan višak likvidnosti u ovoj godini 152,9 milijardi dinara.
Od tih 152,9 milijardi dinara treba oduzeti novac koji je potreban za otplatu glavnice javnog duga, a otplata glavnice javnog duga se knjiži ispod linije, dakle, ne ulazi u tekuće budžetske rashode, to je 34,7 milijardi dinara, kao i novac koji se koristi za kreditiranje podsticanja privrednog razvoja, to su stambeni krediti, krediti za nedovoljno razvijena područja i neke druge kreditne linije, a to je 7,8 milijardi dinara u ovoj godini.
Ukupan iznos koji ostaje na računu budžeta na kraju 2006. godine je 110,2 milijarde dinara, pod pretpostavkom da se svi ovi planirani rashodi realizuju, uključujući i rashode za Nacionalni investicioni program.
Drugim rečima, Srbija će sigurno, i u slučaju da se, čak, sve ovo što smo rebalansom opredelili potroši, imati na kraju godine višak od milijardu i 300 miliona evra, koji prenosi u sledeću godinu. To je nešto što će sigurno najmanje biti preneto u narednu budžetsku godinu.
Što se tiče stopa rasta prihoda i rashoda, prihodi su za 7 odsto veći u odnosu na originalni budžet, dok su rashodi, bez Nacionalnog investicionog plana, 5,4 odsto veći, a zajedno sa rashodima za investicije Nacionalnog investicionog plana – 13 odsto veći.
Međutim, možemo reći, imajući u vidu realnu dinamiku trošenja novca iz NIP-a, da će veći rast prihoda koji očekujemo od Plana biti kompenziran, na neki način, većim rashodima od Plana.
Što se tiče upotrebe viška novca, već sam rekao, planiramo da do kraja sledeće godine milijardu i 675 miliona evra investiramo u 2000 projekata Nacionalnog investicionog plana.
Ti projekti su dati u ovoj knjizi koju smo štampali u Ministarstvu finansija i oni su predlagani od strane ministarstava, lokalnih samouprava, stručnih udruženja, a neki od strane pojedinaca. Više ću o tome govoriti kada budem govorio o Nacionalnom investicionom planu.
Osim toga, planiramo da smanjimo naš spoljni dug. Narodna banka Srbije je već vratila pola milijarde dolara MMF-u. Sećate se da je od 2002. do 2005. godine Srbija povukla od MMF-a blizu milijardu dolara kredita za podršku deviznim rezervama centralne banke.
Sada je doneta odluka i Narodne banke, a Vlada je to podržala, da se sav taj novac vrati MMF-u prevremeno i celokupna isplata biće završena do maja sledeće godine. Pola je već vraćeno, još dve tranše će biti vraćene do maja, i mi onda nećemo nijedan dolar dugovati MMF-u.
Vlada je, takođe, dala ovlašćenje Ministarstvu finansija da krene u pregovore o vraćanju dugova i drugim poveriocima. Oko 560 miliona dolara planiramo da prevremeno vratimo Svetskoj banci ovih dana, odnosno nedelja.
Dakle, pregovori su u završnoj fazi. Takođe, pisali smo Pariskom klubu poverilaca, odnosno kreditora Srbije u tom klubu, da smo zainteresovani da realizujemo jednu ugovornu mogućnost ugovora iz 2001. godine sa Pariskim klubom, da zamenimo do milijardu dolara našeg spoljnog duga za investicije u tri prioritetna sektora - u završetak Koridora 10 na jugu Srbije, za razvoj infrastrukture siromašnih opština Srbije i za ekološke projekte.
To je tzv. „debt and investment swap“, mogućnost zamene duga za investicije, gde zemlja kreditor ima suštinski interes da otpiše jedan deo duga, ali uz obavezu Srbije da investira u neku oblast koja je dogovorena sa kreditorom iz svog sopstvenog budžeta.
Daću jedan primer. Mi ćemo u sredu potpisati sa Nemačkom vladom dogovor o zameni 25 miliona evra duga koji imamo prema Nemačkoj za 5,5 miliona evra investicija u jedan ekološki projekat u okviru projekta poboljšanja sistema grejanja u Srbiji. Dakle, oni nam otpisuju 25 miliona, a mi se obavezujemo da 5,5 miliona investiramo u ekološki projekat. Na ovaj način možemo otpisati do milijardu spoljnog duga, u zavisnosti od konkretnih dogovora s poveriocima Pariskog kluba, a najveći poverilac nam je Nemačka, na drugom mestu je Francuska, zatim SAD i Velika Britanija. Od ove četiri zemlje, tri zemlje su već iskazale interes i ušle su u pregovore: Nemačka, Francuska i Velika Britanija. Takođe, interes je pokazala i Austrija.
Što se tiče daljih mogućnosti za smanjivanje javnog duga, treba napomenuti da Srbija od 2001. godine plaća i tzv. kosovski dug, to je dug koji otpada na teritoriju Kosova i Metohije, gde od 1999. godine, zapravo, Srbija ne ubira nikakve prihode već to čini UNOSEK, organizacija UN koja ima ingerencije nad poreskim prihodima na najvećem delu teritorije Kosova i Metohije u ovom trenutku. Milijarda i 70 miliona dolara duga otpada na to područje, pri čemu je Srbija do sada već platila na ime kamata, ovih pet godina, 170 miliona dolara da bi taj dug servisirala.
Krenulo se u pregovore o sudbini tog duga i po svemu sudeći, s obzirom na to da se porezi naplaćuju na teritoriji gde Srbija nema ingerencije, oni koji to naplaćuju, a to je UNOSEK, preuzeće i servisiranje ovog duga. Drugim rečima, na ovaj način će Srbija u kratkom roku, u periodu od nekoliko narednih meseci, smanjiti svoj spoljni dug za 2,5 do 3,5 milijardi dolara.
U ovom trenutku naš javni dug, bez ovog duga centralne banke, već samo javni dug države Srbije, dakle Vlade, jeste 39,8 odsto ukupnog bruto domaćeg proizvoda, nakon što smo dobili otpis od Pariskog kluba, završetkom trogodišnjeg aranžmana u februaru ove godine sa MMF-om, da u narednih nekoliko meseci možemo da smanjimo ovaj javni dug na 31,2 odsto.
Srbija na taj način postaje zemlja sa manjim nivoom javnog duga u društvenom proizvodu u odnosu na mnoge naše susede, zemlje Evropske unije. Nemci imaju preko 60 odsto, Grci čak preko 100 odsto duga, a Belgijanci, Hrvati oko 70, 80 odsto. Drugim rečima, Srbija onda ima mogućnost da prostor u budžetu koji se do skoro koristio za otplatu duga strancima, iskoristi da investira u infrastrukturu i u projekte koji povećavaju zaposlenost. Znači, s jedne strane ćemo relaksirati budžet, a, s druge strane, umesto toga ćemo imati neke potpuno druge rashode, koji idu u domaće svrhe, a ukupna javna potrošnja ostaje nepromenjena. To je strateški cilj Ministarstva finansija u ovoj oblasti.
Sada bih želeo da nešto kažem o makroekonomskim kretanjima na osnovu kojih su napravljene ove projekcije koje imate pred sobom u Nacrtu rebalansa budžeta. Što se tiče privrednog rasta, u ovoj godini imamo vrlo solidna kretanja. Naime, procenjuje se da će privredni rast u Srbiji biti između 7–8 odsto do kraja godine, imajući u vidu da je planirano, kada je rađen ovaj budžet, da će bruto domaći proizvod Srbije rasti po stopi od 5 odsto do kraja godine. Ovo su kretanja iznad onoga što smo planirali i Srbija, mogu sada otvoreno reći, već treću godinu uzastopno beleži visoke stope rasta - od 2004, 2005, 2006, od kada radi ova vlada. Mi imamo prosek rasta od 7–8 odsto godišnje.
U prve dve godine stopa rasta bruto domaćeg proizvoda iznosila je 7,9 odsto, a sada ćemo opet ostvariti, treću godinu uzastopno, stopu rasta od 7–8 odsto. Na ovaj način, Srbija će do kraja ove godine imati bruto domaći proizvod po stanovniku od 4.030 dolara, nešto preko 4.000 dolara, što, naravno, nije dovoljno i nas ne može zadovoljiti. Međutim, činjenica je da je to znatno više u odnosu na neke prethodne periode i da se polako, ali sigurno, približavamo Hrvatima. Hrvati imaju između 6–6,5 hiljada dolara po stanovniku, dok su Slovenci, nažalost, daleko ispred nas, sa preko 12.000 dolara po stanovniku. Međutim, Srbija na ovaj način beži Bugarskoj i Rumuniji, bez obzira na činjenicu što one ulaze sledeće godine u EU.
Setite se, kada se govorilo o procesu tranzicije, svi ekonomisti su pričali da je Srbiji potreban godišnji rast od najmanje 5 odsto. Mi sada imamo tri godine uzastopno sedam i više procenata. Sigurno je da možemo da sustignemo po privrednom rastu Hrvatsku, koja je znatno ranije krenula u tranziciju i čini mi se da smo u stanju, kao nacija, da vratimo ponos našoj državi i time što ćemo imati bolji standard. Konačno, posle pet godina tranzicije, čini mi se da je ovo prva godina u kojoj se, makar u poslednjih nekoliko meseci, vide prvi pomaci, oseća se da ono što su bile nepopularne mere u prve četiri godine konačno daju rezultate i mi ulazimo sada u jednu daleko lakšu fazu tranzicije, gde će, suštinski, biti više pozitivnih rezultata nego potrebe za teškim merama, koje su po prirodi stvari bile nužne na početku samih reformi.
Što se tiče strukture privrednog rasta, u prvih sedam meseci industrijska proizvodnja je rasla 6,5 odsto, od toga prerađivačka industrija čak 7,8 odsto. Što se tiče poljoprivredne proizvodnje, pšenice je rodilo oko dva miliona tona, što je nešto manje od prošle godine, ali ipak sasvim dovoljno za domaće potrebe. Imajući u vidu zalihe iz prošle godine, preostaće nešto malo i za izvoz. Imamo veće prinose voća, kukuruza, suncokreta, šećerne repe i soje, tako da će u poljoprivrednoj proizvodnji do kraja godine biti ostvaren sasvim solidan rezultat.
U prvih sedam meseci imali smo rast u prometu robe u trgovini, sektor trgovine je rastao 9,6 odsto realno. U turizmu je rast ukupnih deviznih prihoda čak 21,6 odsto. Rast aktivnosti u sektoru saobraćaja je 16 odsto, a u građevinarstvu je vrednost rada u prvih sedam meseci ove godine, u odnosu na isti period prošle godine, zabeležila rast od čak 37 odsto. Drugim rečima, nalazimo se u pozitivnom trendu i bitno je to održati u jednom srednjem i dužem roku.
Što se tiče spoljne trgovine, u prvih sedam meseci izvoz je porastao 26,2 odsto a uvoz 26,4 odsto. To znači da i dalje imamo visoku stopu rasta izvoza, što jeste važno za dugoročni održivi privredni razvoj Srbije. Već drugu godinu uzastopno imamo skoro 25–30 odsto stopu rasta izvoza i u julu je, prvi put posle mnogo godina, srpski izvoz na mesečnom nivou dostigao cifru od 500 miliona dolara. Dakle, u narednom periodu možemo očekivati mesečno preko pola milijardi dolara izvezene robe.
Najveći izvoznici u ovom trenutku su multinacionalne kompanije, međutim, ono što je jako važno, najveći doprinos rastu zaposlenosti daju mala i srednja preduzeća. Drugim rečima, u narednom periodu ekonomska politika mora da balansira između potreba multinacionalnih kompanija i stimulisanja rada malih i srednjih preduzeća, jer iskustva iz Slovenije, Irske, koju ste pominjali i koju pominjem, govore da mala i srednja preduzeća daju veću zaposlenost i da su u svim zemljama upravo u tom sektoru ostvareni ti rezultati.
Što se tiče nešto negativnijih podataka, Srbija u prvih sedam meseci ove godine ima deficit tekućeg računa platnog bilansa od milijardu i 700 miliona dolara. Međutim, imajući u vidu visoki priliv direktnih stranih investicija, ukupni saldo platnog bilansa je pozitivan 2,3 milijarde dolara. Dakle, ovim prilivima koje Srbija ima pokriva se celokupan deficit u trgovini i još ostaje 2,3 milijarde dolara viška u platnom bilansu. To je rezultiralo rastom deviznih rezervi NBS na preko 10 milijardi dolara. Trenutne devizne rezerve su oko 10,3 milijardi dolara. To je više nego što je imala bivša cela SFRJ 1990. godine. Doduše, imamo i veću teritoriju, više stanovnika, daleko više od svih naših suseda i bivših jugoslovenskih republika.
Što se tiče stranih direktnih investicija, o kojima sam govorio, u prvih sedam meseci imali smo priliv od blizu milijardu dolara stranih direktnih investicija, tačno 961 milion dolara i to je bilo pre ovih velikih privatizacija, pre jedne od najtransparentnijih privatizacija od početka tranzicije, a to je privatizacija kompanije „Mobi 63", gde je ostvarena izuzetna cena pred TV kamerama, u aukciji koja nije do sada viđena kod nas u Srbiji. Ukupno milijardu 450 dolara je prihod koji je država ostvarila od te transakcije.
Osim toga, imali smo i nemačku investiciju od 610 miliona dolara u preuzimanju „Hemofarma“, a za privatizaciju Vojvođanske i Panonske banke sklopljeni su ugovori - za Vojvođansku banku 485 miliona dolara, za Panonsku banku - 150 miliona dolara.
Dakle, ukupne ove investicije, zajedno sa malim, koje sam već pominjao, već dostižu u ovom trenutku iznos od 3,6 milijardi dolara, što znači da do kraja godine možemo očekivati još povoljniji rezultat. Ovo su skoro dva i po puta veće strane investicije nego u prošloj godini, koja je inače bila rekordna. Srbija je po prvi put ostvarila značajan priliv stranih investicija.
Kada ljudi pitaju da li je to moguće nastaviti u budućnosti, rekao bih da mislim da jeste, imajući u vidu da kroz Nacionalni investicioni plan imamo nameru da razvijemo infrastrukturu u onim područjima gde ona nije razvijena, kao i da će u narednom periodu najveće investicije biti u tri sektora.
Prvi je saobraćaj, to je, svakako, područje velikih investicija, zatim energetika. Mislim da će biti izuzetnih investicija ne samo u sektoru naftne industrije, već, pre svega, u sektoru proizvodnje električne energije. Ako gledamo na srednji i dugi rok, Srbija sigurno mora značajnije da investira u kapacitete za proizvodnju električne energije jer to može da stvori takvu komparativnu prednost koju nema nijedna druga zemlja u regionu. Sve zemlje oko nas uvoze struju.
Mi smo jedina zemlja koja ima šanse da nakon pet godina, ukoliko imamo odgovarajuće visoke investicije, bude neto izvoznik struje i da na neki način diktira i politički situaciju u čitavom regionu, da učini zavisnim od nas druge zemlje u pogledu snabdevanja električnom energijom.
Moje je mišljenje, a siguran sam da će to podržati i Ministarstvo energetike, da u narednom periodu država treba da razmišlja o subvencionisanju onih kultura koje omogućavaju proizvodnju biogasa. To je uljana repica i čini mi se da će u narednom periodu sve više poljoprivrednih proizvođača ići na gajenje ove industrijske kulture, s obzirom na to da su obnovljivi izvori energije nešto što je naša budućnost.
Što se tiče cena, inflacije, konačno od juna naovamo imamo pozitivne trendove i na tom polju. U junu je inflacija bila 0 odsto, u julu - 0,1 odsto. Znate da smo projektovali inflaciju od 9,3 odsto u Predlogu budžeta i ostajemo pri tome da će biti održana projektovana inflacija, posebno nakon povoljnih trendova na svetskom tržištu nafte. Tu sam potpuno objektivan, jer to nam sada doprinosi da, uz odgovarajuće mere monetarne politike i čvrst dinar koji imamo, kao i rigoroznu fiskalnu politiku, ostvarimo ovaj cilj.
Naime, imali smo u poslednjih mesec dana dva pojeftinjenja cene naftnih derivata. Evo, mogu sada vama i građanima da najavim da nas već u petak čeka još jedno veliko pojeftinjenje naftnih derivata, što znači da oni koji se pripremaju za jesenje radove, govorim o poljoprivrednicima, ne treba da kupuju ovih dana gorivo. Od vikenda će biti daleko jeftinije, s obzirom na to da će pojeftiniti za preko 3 dinara po litru dizel gorivo. Videćemo koliko će biti na kraju pojeftinjenje, ali u četvrtak se stiču uslovi za korekciju cena naniže. To znači da je vrlo moguće da ove godine da inflacija ne samo bude jednocifrena, već da bude ispod 9 odsto. To je nešto što već daje ozbiljnu osnovu za stabilnost i u narednom periodu.
Inače, devizne rezerve koje sam pominjao, u iznosu od preko 10 milijardi dolara, u ovom trenutku su 83 odsto veće u odnosu na kraj prošle godine. To je omogućilo da vratimo celokupan dug MMF-u. Mi smo sigurni da će čvrst dinar biti održan na dugi rok. Dakle, ovo što se događalo i što je neke iznenadilo u poslednjih šest meseci, mislim da će biti daleko dugoročniji trend, jer su devizne rezerve pet puta veće u odnosu na dinarsku novčanu masu. Dakle, imamo pet puta više deviza nego ukupno dinara u opticaju, dok su trenutne devizne rezerve osam puta veće u odnosu na prosečni mesečni uvoz.
Kad smo kretali u tranziciju, mogli smo deviznim rezervama Centralne banke da pokrijemo svega mesec dana uvoza, a sada možemo da finansiramo, pod pretpostavkom da ništa ne izvozimo, osam meseci uvoza. Da niko ništa ne radi osam meseci, osam meseci bi mogao da se finansira uvoz, a neki standard stabilnosti je kada vam devizne rezerve pokrivaju šest meseci uvoza. Dakle, Srbija tu ima zaista vrlo solidnu situaciju.
Uspeli smo da obnovimo poverenje u bankarski sektor. Štednja stanovništva u bankama danas iznosi blizu tri milijarde evra. To je zaista respektabilan iznos, imajući u vidu da je pre par godina, kada su se menjale nemačke marke za evro, zamenjeno oko četiri milijarde nemačkih maraka u evre. Dakle, sada je tri milijarde evra već u bankama. Pretpostavljam da se u međuvremenu i štednja stanovništva u slamaricama povećala zbog doznaka iz inostranstva, jer to nije fiksna kategorija, već se stalno menja. Međutim, sa tri milijarde evra štednje građana u bankama, možemo reći da smo konsolidovali bankarski sistem. To je 800 miliona evra više nego krajem prošle godine.
Što se tiče standarda, sigurno je da ne možemo biti zadovoljni, ali je činjenica da polako ali sigurno napredujemo.
S druge strane, imamo nezaposlenost koja je visoka i to je, po mom mišljenju, najveći problem srpske ekonomije. Niko u Srbiji ne sme biti zadovoljan sve dotle dok se svima onima koji zaista žele posao ne omogući da ga dobiju.
U prvih sedam meseci ove godine plate su realno porasle za 9,6 odsto u odnosu na isti period prošle godine. Imamo interesantnu strukturu tog povećanja, jer u privredi su plate porasle 11,8 odsto, a u vanprivredi 5,4 odsto. Dakle, znatno više u privredi nego vanprivredi, što je potpuno obrnuta situacija od uobičajene u srpskoj ekonomiji.
Kada vidite strukturu rasta u vanprivredi, videćete da su u javnim lokalnim preduzećima, zahvaljujući Zakonu o budžetu koji je usvojila ova skupština, plate rasle samo 0,3 odsto realno u prvih sedam meseci, a u privatnom sektoru, čak 18,3 odsto. Dakle, privatni sektor je imao rast plata od 18,3 odsto, a lokalna javna preduzeća 0,3 odsto, zbog ograničenja. Međutim, to ograničenje je doprinelo obaranju inflacije i mi smo prilično zadovoljni efektima te mere.
Što se tiče penzija, realne penzije su u prvih sedam meseci povećane za 7,9 odsto u odnosu na isti period prošle godine. Isplaćena je i druga rata javnog duga u iznosu od oko 4 milijarde dinara, ili oko 50 miliona evra. To je isplaćeno u julu ove godine i Vlada će nastaviti da uredno ovo servisira sve do kraja 2008. godine, kada će biti sve do kraja izmiren dug koji je u prethodnom periodu napravljen prema penzionerima.
Što se tiče strukture rashoda, najveće povećanje rashoda je zapravo ovih 33 milijarde dinara koje su namenjene realizaciji projekata Nacionalnog investicionog plana. Takođe, veći su rashodi za plate za šest milijardi dinara i mogu da vam kažem kakva je struktura ovih rashoda. Najveće povećanje u ovoj godini u javnom sektoru (ne govorim o privatnom sektoru) imaće mladi koji rade u državnoj upravi. To su oni zaposleni do pet godina staža. Njihovo ukupno povećanje plata, koje su inače bile jako niske, biće 62 odsto u ovoj godini. Zatim slede zaposleni u zdravstvu i ustanovama socijalne zaštite, oni će na kraju godine imati 48 odsto veće plate u odnosu na kraj prošle godine. Zatim, za zaposlene u višem univerzitetskom obrazovanju i kulturi - 32 odsto iznosi rast plata, u MUP-u i u Vojsci - 26,7 odsto. Zaposleni u osnovnom i srednjem obrazovanju imaće rast plata od 22 odsto, a u državnoj upravi je najmanji rast – 15 odsto.
Cilj je da u narednom periodu dodatno povećamo plate u osnovnom i srednjem obrazovanju, jer su oni ove godine imali manji rast plata, ali Ministarstvo finansija je stalo na stanovište da prvo moramo tačno da odredimo ko radi u našim školama, pa da onda možemo tim ljudima koji su stvarno zaposleni da damo veće plate. Mi smo to konačno utvrdili sredinom ove godine. Danas prvi put, to je paradoks, to je činjenica, Ministarstvo finansija zna tačno koliko ima zaposlenih, u kom statusu, u osnovnim i srednjim školama. I po nekoliko stotina miliona dinara mesečno se štedi na osnovu toga, jer su u prethodnom periodu same škole tražile i određivale koliko da im plati Ministarstvo obrazovanja.
Ministarstvo obrazovanja je automatski prosleđivalo to našem trezoru i Trezor je plaćao jednu, đuture, sumu, a očito je da je to išlo i za neke stvari koje nisu bile samo plate, već su se verovatno i neki drugi rashodi pokrivali.
Mislim da moramo da imamo čiste račune. Ako je potrebno, a jeste, da se škole i materijalno potpomognu, treba da znamo šta investiramo u materijalno održavanje a šta su plate. Kada znamo tačno koliki su rashodi za plate, e, onda imamo osnovu za njihovo povećanje, tako da ćemo u pregovorima sa sindikatima, koji će uslediti sada, u oktobru, dati prioritet obrazovanju u narednom periodu, pošto je zdravstvo imalo odgovarajuće povećanje plata u ovoj godini, zbog izvršene racionalizacije u prethodnom periodu. Pri tome, najveće povećanje plata u pregovorima sa sindikatom planirano je za septembarsku i novembarsku platu, dakle, za platu koja se isplaćuje u oktobru, odnosno u decembru. Tada slede i najveća povećanja plata koja će ići iz ovog budžeta.
Naravno, kada govorimo o platama, mi ćemo na ovaj način sada izjednačiti plate i organa bivše državne zajednice sa svim organima Republike Srbije, tako da plate tu budu uravnotežene.
Imamo i 5,5 milijardi dinara rashoda više za penzioni fond u odnosu na plan, imajući u vidu da, iako je naplata doprinosa porasla, nedostaje ovih 5,5 milijarde dinara, i to je obezbeđeno ovim rebalansom budžeta. Sledeće je redovna isplata penzija, a sada je redovno usklađivanje, odnosno povećanje penzija u oktobru mesecu.
Povećane su naknade za socijalnu zaštitu za 5,6 milijardi dinara, i to najviše za tranzicioni fond, s obzirom na to da je u toku ubrzana privatizacija i da postoji interes radnika koji rade u preduzećima koja nemaju perspektivu da dobrovoljno napuste posao. Milijardu i po dinara će biti više obezbeđeno za tranzicioni fond do kraja godine. Zatim, za boračku i invalidsku zaštitu - milijardu i 100 miliona više, za zaštitu porodice i dece - 900 miliona dinara više.
Povećali smo i davanja za Koordinacioni centar za Kosovo i Metohiju, kao naknadu za socijalnu zaštitu - za 750 miliona dinara, kako bismo ubrzanom dinamikom nadoknađivali dug koji je napravljen u prethodnom periodu i do kraja godine zaposlenima na Kosovu i Metohiji omogućili veće isplate od uobičajenih mesečnih isplata, jer želimo da do sredine sledeće godine u potpunosti vratimo i anuliramo svu razliku koja je bila pre dve godine napravljena.
Takođe, povećana je stavka stalnih troškova za milijardu i 700 miliona dinara. To su, pre svega, troškovi kod Ministarstva odbrane, zatim u pravosuđu - za sudske veštake i drugi materijalni troškovi. Kod odbrane, znate i sami da je postojao dug koji je nasleđen iz prethodnog perioda od 5 milijardi dinara. On je u međuvremenu, zaista dobrim radom gospodina Stankovića, sveden na oko 3 milijarde dinara.
Želimo da ga još smanjimo, a da ga u potpunosti anuliramo do kraja sledeće godine. Naravno, planirali smo i dodatne troškove za kopnenu zonu bezbednosti, u iznosu od 400 miliona dinara.
Imamo smanjenje rashodne strane budžeta. Naime, Srbija će uštedeti zbog čvrstog kursa dinara 6,6 milijardi dinara na ime otplata kamata i glavnica po osnovu javnog duga, jer je na početku kurs bio veći nego što je danas. Danas imamo jači dinar nego što je bio na početku godine. To je uštedelo ukupno 6,6 milijardi dinara republičkom budžetu i na taj način smo omogućili da se to raspodeli na neke druge namene.
Kada već govorimo o javnom dugu, javni dug je krajem jula ove godine iznosio 9,5 milijardi evra, od čega je unutrašnji dug bio 4 milijarde evra, a ostatak - spoljni dug, dakle 5,5 milijardi evra je bio spoljni dug.
Kada govorimo o budžetskim prihodima, u prvih osam meseci ove godine ostvareni su prihodi od 324 milijarde dinara. To je 66,5 odsto u odnosu na ukupno planirane prihode u ukupnom budžetu i to je realni rast od 12 odsto u odnosu na isti period prošle godine. Najveći prihodi u okviru budžetskih prihoda su prihodi koji se dobijaju od poreza na dodatu vrednost i 44 odsto svih budžetskih prihoda su prihodi od PDV-a. Zatim slede prihodi od akciza. Neporeski prihodi čine 14,5 odsto ukupnih prihoda, a porez na dohodak građana - 12,3 odsto ukupnih prihoda.
Neuobičajeno je da su u ovom periodu rasli neporeski prihodi, u koje spada i 320 miliona evra prihoda od prodaje druge licence. To je neporeski prihod i on zbog toga čini ovako veliko učešće, a, inače, nije uobičajeno da neporeski prihodi u jednom regularnom budžetu imaju ovakvo učešće. Na sreću, ovo verovatno neće biti slučaj samo ove godine, jer je u međuvremenu objavljen međunarodni tender za prodaju treće licence za mobilnu telefoniju, po početnoj ceni od 320 miliona evra.
Da biste videli o kojoj se ceni radi, želim samo da napomenem, poređenja radi, da su Hrvati treću licencu prodali za 20 miliona evra, a da Slovenci nisu mogli ni 10 miliona evra da dobiju za treću licencu. Ovde se radi o izuzetno visokoj ceni, zbog toga što je druga licenca prodata po ogromnoj ceni, 12 puta većoj od referentne vrednosti, i to je zaista bila vest koju su objavili svi međunarodni časopisi, od Financial Times do Economist Magazine, mislim na londonski. U svakom slučaju, imaće Srbija do sredine novembra najmanje još 320 miliona evra prihoda koji će ući u sledeću godinu. Dakle, taj prihod će ući kao prihod budžeta u sledećoj godini, jer je Srbija po prvi put u malo lagodnijoj poziciji da može sebi da dozvoli da ne traži odmah novac, nego da se to uplati u januaru, kako bi ušlo u prihod sledeće godine, jer će tada verovatno biti nekih drugih potreba.
Sada imamo sledeći problem. Mi ne smemo trošiti ovaj novac na tekuću potrošnju, na ličnu potrošnju, moramo voditi računa koji je balans, kako ne bismo pogurali inflaciju koju smo, moram priznati, dosta teško uspeli da ukočimo. Stoga je sada naša projekcija da će i naša i buduća vlada morati ovaj novac da investiraju uglavnom u kapitalne projekte, a da se i dalje vodi dosta oprezna politika što se tiče politike ličnih rashoda i ličnih primanja u javnom sektoru.
Imamo mogućnost da sada snizimo i porez na plate. Zahvaljujući vama, narodnim poslanicima, u junu je izglasan zakon kojim će od 1. januara biti manji porezi na plate, uz uvođenje neoporezivog cenzusa od 15.000 dinara, a veliki broj firmi se već u septembru javio za oslobođenja koja smo omogućili tim istim zakonom, gde za pripravnike i mlađe od 30 godina imamo poresko oslobođenje i oslobođenje od plaćanja doprinosa. Veći je nego što je očekivano broj onih firmi koje su se javile, što znači da su poslodavci počeli da koriste te povlastice i očekujemo da će toga biti još više u narednom periodu.
Konačno, želeo bih nekoliko reči da kažem i o Nacionalnom investicionom planu. Nacionalni investicioni plan je ideja koju je naša vlada dobila u martu ove godine, kada smo naslućivali da bismo u procesu privatizacije Mobtela mogli imati prihod na koji uopšte nismo računali, jer, kao što znate, kada smo usvajali budžet za 2006. godinu, ništa nije ukazivalo na to da bi ikada država mogla dobiti ijedan dinar od MOBTEL-a.
To je bio novembar, a kasnije je usledilo oduzimanje licence, krajem decembra, od strane Republičke vlade, a zatim, pošto je preuzela potraživanja dve austrijske banke nad MOBTEL-om, u iznosu od 90 miliona evra i preko noći preokrenula situaciju, postala je većinski poverilac MOBTEL-a. To je bio presudan trenutak, to je januar ove godine, kada Pošta postaje većinski poverilac MOBTEL-a i diktira uslove austrijskim investitorima koji su imali nameru da po niskoj ceni otkupe državni paket.
Ono što je ministrima koji su pregovarali, godinu dana ranije, nudio Šlaf kao neku ponudu bila je cena od 200 do 250 miliona evra za kompletan državni paket, što smo mi, naravno, odbili, iz dva razloga – prvo, što smo uvek insistirali na tenderu, javnom tenderu, a drugo što je cena bila izuzetno niska.
Naravno, pokazalo se da je taj potez bio opravdan i danas zaista niko ne može da kaže ništa loše o onome što se desilo u tom procesu privatizacije. Po prvi put TV kamere su pratile ceo proces, Norvežani su bili ubedljivo bolji, više su platili, odneli su pobedu, a Srbija je zaradila čisto milijardu i 155 miliona evra. To je, zapravo, osnova na bazi koje je kreiran Nacionalni investicioni plan.
Svi prihodi od privatizacije, koje sam pominjao, plus budžetski višak, i mi smo usvajanjem Nacionalnog investicionog plana odredili nekoliko ciljeva investiranja. Prvi cilj jeste rešavanje najvećeg problema Srbije, a to je povećanje zaposlenosti. Srbija mora da poveća zaposlenost jer smo u svim drugim pokazateljima uspeli da, koliko-toliko, poboljšamo situaciju, ili smo na pravom putu. Međutim, i dalje imamo dosta nezaposlenih i to je prioritet broj jedan.
Drugo, moramo da održimo ovaj rast od 7 odsto godišnje i u narednih najmanje pet godina. Treće, vrlo je važno, i to je jedan od velikih problema naše ekonomije, moramo da imamo daleko ravnomerniji regionalni razvoj. Danas se najveće privatne investicije lociraju u velikim gradovima ili u Vojvodini, što je dobro za velike gradove i za Vojvodinu, ali ne ni u celoj Vojvodini jer ima delova Vojvodine koji su daleko od onoga što bi trebalo da bude. Moramo da nađemo način da dodatnim javnim investicijama nadoknadimo taj zaostatak koji stvara privatni sektor i da taj isti privatni sektor ili neki drugi privatni sektor motivišemo da uloži i u manje razvijena područja.
Jedan način je da investiramo u razvoj infrastrukture, da investiramo u uslove za otvaranje novih fabrika tamo i, naravno, da poboljšamo obrazovanje i opštu poslovnu klimu u tim područjima.
Zbog toga, u narednom periodu, država mora da preuzme inicijativu u uravnotežavanju privrednog rasta. To se pokazalo i na ovom, sada privrednom planu, koji je pred vama. Naime, moram da kažem, kao koordinator ovog nacionalnog privrednog plana od strane Vlade Republike Srbije, da su najbolji projekti stizali iz najviše razvijenih opština. Manje razvijene opštine su ili imale slabe projekte, ili ih uopšte nisu slale.
To smo pričali i danas u Odboru za finansije, odnosno da će Ministarstvo za finansije ovih nedelja formirati projektni centar, u kojem će biti zaposleni odgovarajući inžinjeri, pravnici, ekonomisti, dakle, ljudi, pre svega, tehničke inteligencije, ali ekonomisti. Oni će, po nalogu Vlade, ići u manje razvijene opštine i oni će im praviti projekte. Jer, ako čekamo da same lokalne samouprave naprave odgovarajuće projekte, nećemo moći da utrošimo ova sredstva na odgovarajući način.
Kada govorim o pravljenju projekata, ne govorim o idejama, jer svakako ljudi u lokalnoj samoupravi imaju ideje, ali, pored toga, treba napraviti dokumentaciju, i to u formi koja može da se realizuje.
Najapsurdniji je primer Leskovca. Leskovac spada sigurno u manje razvijene opštine u Srbiji. Oni nisu poslali nijedan projekat za kanalizaciju, za vodovod i za lokalne puteve. Poslali su neki projekat koji nije u potpunosti primeren sadašnjem trenutku.
Ima još takvih opština, koje ne želim da imenujem, ali Leskovac stvarno jeste opština kojoj treba daleko više para nego sada, ali je potrebno da se naprave odgovarajući projekti.
Same mesne zajednice su konkurisale i na bazi tih projekata se obezbeđuju sredstva. Na primer, najsvežiji je slučaj kada smo za projekte vode i kanalizacije u mesnoj zajednici Ančiki, ili Bobištu, obezbedili sredstva i smatramo da će ti projekti biti realizovani.
Što se tiče finansiranja Nacionalnog investicionog plana, najvažniji izvor su - privatni prihodi, budžetski suficit, donacije i krediti međunarodnih finansijskih organizacija, a u budućnosti će to biti i predpristupni fondovi Evropske unije.
Primer su Irci, koji nisu imali velike prihode od privatizacije, a počeli su svoj nacionalni investicioni plan sa fondovima Evropske unije. Skoro 80 posto sredstava su dobijali od Evropske unije, iako su oni bili članovi Evropske unije i kod njih je bila druga situacija, dok su danas postali neto finansijeri Evropske unije.
Primer Iraca pokazuje da je moguće, ukoliko se zaista složno radi, da se napravi ekonomsko čudo, jer su imali stopu nezaposlenosti preko 20 posto. Tu stopu su prepolovili za pet godina, a sada su je sveli na ispod četiri posto. Zaista, danas u Irskoj ne radi samo onaj ko neće da radi, a ne ljudi koji zaista traže posao. Ima dosta i naših elektromontera koji odlaze da bi radili tamo, jer ih nemaju dovoljno, odnosno nemaju građevinara i tehničara.
S druge strane, pitanje je šta je važno da bi se ovaj plan ostvario.
Potreban je nacionalni konsenzus i potrebno je da ono što počinje ova vlada nastavi buduća, odnosno buduće vlade, jer zaista ne vidim ko može u Srbiji, ako voli Srbiju, da ima bilo šta protiv toga da se u Srbiji izgrade putevi, vodovod i kanalizacija, tamo gde ih nema, telefoni i bazična infrastruktura. Istovremeno, tamo gde postoje odgovarajući uslovi, potrebno je da se otvore industrijske zone, da se daju potencijalna sredstva za otvaranje novih fabrika. To su projekti koje mi sada imamo.
Dakle, dužnost je i budućih vlada da vode čvrstu budžetsku politiku i da dalje ostvaruju ovaj višak i, naravno, da investiraju u one oblasti koje će dati najveće efekte.
Ovo je prvi put da imamo projektni pristup.
Trezor Ministarstva finansija ima evidenciju o svih 2.000 projekata. Svaki projekat je priča za sebe, ne mogu ovde da ih sve pominjem.
Mogu da kažem da u ovom sistemu neće biti mogućnosti da se prenosi novac sa jednog na drugi projekat u lokalnim samoupravama, već se direktno, na osnovu tendera, sklapa ugovor sa izvođačem i direktno se finansiraju izvođači, po izvedenim situacijama.
U vezi s promenama koje smo imali u Nacionalnom investicionom planu, mogu da kažem da tendere za opremu održavamo na sledeći način.
Koristićemo model koji je bio veoma uspešan u slučaju Mobtela. Na primer, kada se bude raspisao tender za kupovinu kompjutera za škole, jer imamo nameru da kupimo 30.000 kompjutera za osnovne i srednje škole i fakultete u Srbiji, ili tender za vozila, odnosno tenderi za neku drugu opremu, za krevete za bolnice, dakle, generalno za opremu, uradiće se sledeće.
Biće suštinski utvrđeni kriterijumi i u tu konkurenciju ulaze sve firme koje su prijavljene. Onda se organizuje javna licitacija pred TV kamerama, gde se polazi od najniže ponuđene cene za isti kvalitet i obara se cena stepen po stepen - onaj ko da najnižu cenu, dobija. To će biti, takođe, pred TV kamerama. Sve veće nabavke će biti tako rađene, kako bi građani imali poverenja u ovaj proces.
Na ovaj način, pošto je ovde neko pitao kako izgleda struktura kontrole trošenja novca, odnosno bilo je pitanje šta su to projektni saveti, biće to uređeno. Objasniću vam kako izgleda ova struktura.
Dakle, Vlada je formirala Koordinaciono telo za planiranje, plaćanje i realizaciju Nacionalnog investicionog plana, sastavljeno od pet ministara - ja sam na čelu tog tima, ministar Ilić, ministar Aleksandar Popović, ministar Bubalo i ministar Bojan Dimitrijević. To je petočlano koordinaciono telo koje drži sastanak jednom nedeljno i razmatra odgovarajuće predloge projekata. Međutim, suštinske odluke donose projektni saveti.
Formirano je šest projektnih saveta - jedan za oblast niskogradnje (putevi, gasovodi i dr.); zatim, za oblast visokogradnje, za nabavku opreme (celokupna oprema, nezavisno od toga kojem ministarstvu pripada neki projekat); projekti za edukaciju i projekti za podsticanje privrednog razvoja. Mislim da sam nabrojao svih šest projektnih saveta.
Članovi projektnih saveta su imenovani od strane nadležnog ministarstva, od strane predsednika Republike, a u projektne savete ulaze i ljudi koji su iz struke i ljudi koji nisu uopšte iz Vlade, a koji učestvuju u radu ovih projektnih saveta.
Sem toga, sredstva koja se troše iz Nacionalnog investicionog plana su predmet i eksterne revizije, što će biti tema za razmatranje i na narednoj Skupštini. Znači, krajnju reč u kontroli trošenja novca daju eksterna nezavisna revizija i Narodna skupština.
Mi ćemo, na predlog poslanika Baralića, odnosno prihvatićemo njegov amandman, dostavljati jedanput kvartalno izveštaje Narodnoj skupštini o trošenju novca iz Nacionalnog investicionog plana.
Na taj način ćete imati mogućnost da postavljate i pitanja, dajete kritike i inicijative, kao i predloge ovoj vladi i budućim vladama.
Najveći je izazov u svemu tome je kako da se dođe do ravnomernog regionalnog razvoja.
Mi smo već uspeli u ovom planu, koji je za 2006. i 2007. godinu, da imamo investicije u nerazvijenim područjima u proseku od 130 evra po stanovniku i po 117 evra po stanovniku u razvijenim područjima.
Pri tome, na teritoriji Vojvodine i Beograda biće investirano 130 evra po stanovniku, u istočnoj Srbiji - najviše 265 evra po stanovniku, u južnoj Srbiji - 224 evra po stanovniku, a u zapadnoj Srbiji - 162 evra po stanovniku.
Što se tiče okruga gde se ovog puta, odnosno gde su igrom slučaja najveće investicije u odnosu na ono što su normalno imali, to su dva okruga, dakle, Toplički i Raški, oni imaju najveće investicije po stanovniku u odnosu na one investicije koje su bile bez Nacionalnog investicionog plana.
Inače, iz privatizacionih prihoda, za lokalne projekte u Beogradu će biti utrošena samo jedna šestina ukupnih sredstava. Imajući u vidu da je Beograd daleko veći po broju stanovnika, to znači da smo se rukovodili time da pet šestina ide van Beograda, i to je jako važno da se zna, jer je bilo nekih kritika da će dosta novca povući Beograd.
U nekim sektorima, kao što je kultura, neko je pominjao, biće više novca za Beograd, ali to su nacionalne institucije, kao što je Narodna biblioteka, Narodni muzej, Narodno pozorište, dakle, institucije od nacionalnog značaja koje se nalaze ili u Beogradu, ili Novom Sadu, a neke od njih i u Nišu, ili Kragujevcu. Uglavnom su u Beogradu i to su nacionalni projekti, nisu projekti lokalnog karaktera.
Naravno, kada se bude radio plan za 2008. godinu, počeće se od onoga što je planirano za 2006. i 2007. godinu i onim opštinama koje su manje razvijene biće dat veći cenzus za investicije u 2008. godini.
Želimo da u periodu od tri godine, dakle, od 2006. do 2008. godine, imamo zaista distribuciju u korist manje razvijenih, odnosno još više nego što to imamo sada po ovom planu, iako, maltene, svaka opština ovde dobija investicije koje su makar u vrednosti njenog redovnog budžeta, a mnoge dobijaju znatno više.
Međutim, jedno je odrediti novac, a drugo što mi moramo da napravimo, zajedno sa tim lokalnim samoupravama, i projekte koji će omogućiti da se taj novac troši u Trgovištu, Bujanovcu, Bosilegradu, u svim opštinama gde nema tog znanja za pravljenje projekata.
Dame i gospodo, ubeđen sam da ovaj rebalans budžeta predstavlja makar korak napred u planiranju budžetskih sredstava.
Nacionalni investicioni plan je sasvim sigurno nešto što je potpuno novo i ubeđen sam, bez obzira ne to ko će biti u narednim vladama, da će ovaj nacionalni investicioni plan nadživeti mnoge od nas koji smo taj plan napravili.
Hvala vam i nadam se da ćete svi podržati rebalans budžeta, uključujući i ove projekte Nacionalnog investicionog plana.