SEDMO VANREDNO ZASEDANjE, 24.07.2007.

OBRAĆANJA

Oliver Dulić

| Predsedava
Zahvaljujem. Reč ima narodni poslanik Miloš Aligrudić, šef poslaničkog kluba DSS-Nova Srbija-dr Vojislav Koštunica.
...
Nova Demokratska stranka Srbije

Miloš Aligrudić

Poštovani predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, predsedniče države, predsedniče Vlade, kao što znamo Narodna skupština utvrđuje smernice državne politike kada je reč o ovako važnim stvarima, kada je reč o Kosovu i Metohiji, a prema Ustavu države Srbije Vlada Srbije je odgovorna za vođenje politike države.
U te smernice može da bude uključeno nešto drugo - određene konkretne instrukcije kada je reč o tome na koji način, putem kojih sredstava se ta državna politika može sprovoditi. Jedno od tih sredstava je bila smernica za vođenje ove politike kada je reč o Kosovu i Metohiji, formiranje pregovaračkog tima koji bi u procesu pregovaranja, na koje je ova država još ranije pristala, jednostavno tu politiku i sprovodio, pokušao da nešto učini na terenu.
To, naravno, znači da je Vlada Republike Srbije odgovorna i za ostale segmente vođenja državne politike, i kada je reč o onome što se možda radi i van samog pregovaračkog tima. Što se tiče nas danas, mi ovde imamo dva dokumenta. Jedan je Izveštaj samog pregovaračkog tima, a drugi je Predlog rezolucije.
To znači da treba, prvo, da razmotrimo da li je Vlada Republike Srbije, odnosno Pregovarački tim radio ono što je bilo potrebno, u skladu sa smernicama Narodne skupštine.
Takvih smernica je u poslednje vreme bilo dve. Jedna od 21. novembra 2005. godine, a druga od 14. februara 2007. godine. Da vidimo da li je tu bilo nekih pomaka, da li se nešto dogodilo u međuvremenu što bi išlo u prilog poštovanju međunarodnog prava, principa na kome međunarodno pravo počiva, što bi automatski štitilo interese države Srbije.
Jer, kao što znate, ovde nije sukob, toliko, između pregovaračkih timova kosmetskih Albanaca i Beograda, nego je ovde očigledno u pitanju mnogo širi sukob, u pogledu toga da li treba prekrojiti međunarodni pravni poredak koji je nastao posle Drugog svetskog rata formiranjem UN i zasnovati jedan novi poredak, koji bi se verovatno zasnivao na lancu precendentnih slučajeva i stvorio novi haos na području Evrope i šire međunarodne zajednice. Ili se treba držati pravila igre na osnovu kojih bi ovakve situacije na predviđeni ili predvidljiv način bile rešavane.
Pregovori koje možemo videti na osnovu ovog izveštaja ovde zapravo nisu ni postojali. Nemoguće je govoriti o pregovorima dve pregovaračke strane, ako jedna od te dve pregovaračke strane sve vreme unapred zna, na osnovu toga što pojedine članice Kontakt grupe, tj. onih država koje su uključene u proces rešavanja statusa Kosova na taj način, unapred obećavaju jednoj pregovaračkoj strani ishod tih pregovora.
Ako je taj ishod pregovora unapred poznat ili unapred očekivan od strane jedne pregovaračke strane, u ovom slučaju su to kosmetski Albanci, nemoguće je govoriti o pregovorima. Šta god da je naš pregovarački tim nastojao da učini, kakve god predloge da je davao, kako god i na koji god način objašnjavao našu poziciju suštinske autonomije, kakve god amandmane davao na sveobuhvatni plan Martija Ahtisarija, ni Marti Ahtisari ni druga pregovaračka strana, podržana od strane tog istog pristrasnog Ahtisarija, nije morala, kao što smo videli nije ni reagovala, na bilo koji od tih predloga. Ćutke ih je podnela, prešla je preko njih, kao da nisu ni izgovoreni. Sa njihove strane je bilo dovoljno samo da sednu i mirno sačekaju obećani za njih pozitivni ishod. Tu nema pregovora.
Ko će me ikada ubediti da postoji mogućnost uspeha, kada dva subjekta pregovaraju, ako neko ko se postavlja njihovom voljom u poziciju arbitra, a ne arbitrira nego sve vreme stoji ubedljivo na strani jednog od subjekata koji pregovaraju. Tu ozbiljnih pregovora nema. To je ključna i osnovna primedba.
Najbolji dokaz da je Pregovarački tim uradio ono što je potrebno stoji u ovom izveštaju, a i da ne čitam ovaj izveštaj, javnost zna šta je do sada učinjeno. Pitanje se sada postavlja, da li je bilo, kada je reč o vođenju državne politike Srbije koja je smernice dobila u ovom parlamentu, ikakvih napredaka?
Dovoljno je samo pogledati novinske naslove s kraja prošle godine, od septembra prošle godine ili čak odskora, od pre mesec i po dana, i imati ispred sebe vrlo jasnu sliku o tome da ono što su ljudi mislili pre šest sedam meseci da će teritorija Srbije biti pogažena, smrvljena, odvojeno 15 posto njene teritorije već u junu 2007. godine, da do toga nije došlo.
Ako mi neko kaže da je to samo posledica toga što su se dve velike sile sukobile oko jednog pitanja koje im služi za njihovo potkusurivanje, sa tim se ne mogu nikako složiti.
Ne postoji ni jedan razlog da jedna velika država, velika sila kao što je danas Rusija, učini bilo šta u ovom pogledu, ukoliko ne zna da pri tom štiti osnovne principe međunarodnog prava, koji se mogu, ako se krše, kao bumerang vratiti ne samo toj zemlji, nego i mnogim drugim članicama UN. Nemoguće je to učiniti ako s druge strane imate jasan, odlučan, decidan stav, jedinstven stav države Srbije, koja zna šta hoće.
Nemalo puta su me ljudi, koji su strane diplomate ili moje kolege strani parlamentarci, pa i ruski parlamentarci, pitali da li smo mi ozbiljni u zaštiti ovih principa i ovih interesa. Jer, ako smo mi ozbiljni u zaštiti ovih principa i ovih interesa, onda postoji i sa njihove strane rezon da oni budu branjeni.
I to ne samo od strane Rusije. To isto pitanje su mi postavili oni koji su pripadnici zemalja koje su članice Saveta Evrope, koje su članice EU.
Jer, kao što znate, u EU ne postoji jednoumlje po ovom pitanju. Ali, EU, kao organizacija država, savez država sui generis, teži koherentnom, jedinstvenom stavu. Tu postoji naravno sukob. Tu postoji sukob između te dve tendencije.
Mi, koji smo ugroženi u ovom trenutku, moramo pomoći drugima da nam u ovome pomognu. Jedini način da se to učini je da pokažemo jedinstvo i čvrst državni stav. Ne postoji drugi način i ne postoje druga sredstva da bi se to postiglo.
Šta možemo reći o predloženoj rezoluciji? Može se, naravno, kritikovati svaki tekst koji pred nas dođe. Možemo reći da nije dovoljno oštar, možemo reći da nije dovoljno jasan u pojedinim delovima, da ne predviđa konkretne mere.
Drugi pak, srećom takvih je jako malo, mogu reći da je nepotreban. Ali, naša poslanička grupa, DSS i Nove Srbije, ubeđena je da je ovaj tekst postigao pravu meru - da je postigao onaj potreban balans između smernica koje daje zakonodavno telo u ovoj državi, u skladu sa kompetencijama Ustava ove države, i dao onu vrstu otvorenog prostora za izvršnu vlast, u skladu sa Ustavom ove države da može preduzimati mere.
Gospodo, pred nama nije zakon, pred nama je rezolucija.
Ova rezolucija će se vrlo pažljivo čitati i od onih koji će aktivno učestvovati u procesu rešavanja statusa Kosova već sutra ujutru i njene odredbe će se pažljivo proučavati.
Ovo što je ovde zapisano, verujte mi, dovoljna je mera izuzetno ozbiljnog upozorenja kada je reč o opasnosti o kojoj smo ovde govorili.
Ova rezolucija mora biti podržana pre svega iz razloga što potvrđuje naše zalaganje za poštovanje osnovnih principa međunarodnog prava oličenih u Povelji Ujedinjenih nacija, završnom Helsiškom aktu, oličenih u Rezoluciji 1244 Saveta bezbednosti, koja je deo međunarodnog pravnog poretka i koja reguliše položaj Kosova i Metohije, izričito potvrđujući da je ona u sastavu Srbije, potvrđujući suverenitet i teritorijalni integritet i potvrđujući ono što mi pokušavamo da sprovedemo upravo iz te iste povelje 1244, a to je da definišemo suštinsku autonomiju za Kosovo i Metohiju.
Kosovo i Metohija, s druge strane, potvrđuje se ovim dokumentom i podseća se još jednom, na nivou političke deklaracije, nije ovo zakon, to je politička deklaracija koja mora da se čuje jasno i glasno, da je Kosovo i Metohija sastavni deo Srbije i prema Ustavu Srbije koji je usvojen na referendumu, za koji je glasalo preko tri i po miliona ljudi ove države. To je nešto što se računa.
Drugo, ova rezolucija se ponovo zalaže, kao što je i prethodna to činila, ovaj put nedvosmisleno, jasno, imajući u vidu da je Ahtisarijev plan propao, što je jako dobra stvar, da se pregovori, a to je jedini način da se reši problem, nastave, da se oni vode kao iskreni pregovori.
I kada se kaže da se ne zalažemo za unapred definisan ishod, svi znamo ovde na šta mislimo.
Mislimo na ono što smo imali kao problem u prethodnim tzv. pegovorima, kada je neko unapred definisao ishod i taj ishod obećavao jednoj strani. To je nemoguće.
Ali, zato ova ista rezolucija govori u kojim okvirima te pregovore treba voditi, po kojim principima. Po principima zaštite državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta država kao što to poznaje međunarodni pravni poredak, bez jednog izuzetka od 1946. godine do danas.
Besmisleno je govoriti o tome, za one koji zagovaraju nezavisnost Kosova i Metohije, da Kosovo i Metohiju ne treba tretirati kao presedan ukoliko postane nezavisno.
Međunarodni pravni poredak se ne gradi samo pisanim dokumentima, nego i ponašanjem onih koji čine taj međunarodni državni pravni poredak, a čine ga zemlje članice Ujedinjenih nacija.
Ako se napravi jedan presedan, bez obzira šta mi napisali i rekli o tome, on će to u realnosti, u realnom životi i ostati, i služiće kao matrica za dalje pokušaje, za dalje slučajeva, a to će značiti gaženje onog poretka koji je definisan posle Drugog svetskog rata, koji je trebalo da okonča najveći i najkrvaviji sukob.
Ujedinjene nacije praktično su trebale da budu konačna tačka međunarodnog poretka na jedan nakrvaviiji i najteži sukob koje je čovečanstvo ikada videlo, a taj najkrvaviji i najteži sukob koje je čovečanstvo ikada videlo, ako se sećate, bio je rat za teritorije.
To je bio međudržavni evropski i u svetskim razmerama rat za teritorije, rat za etničko čišćenje i proganjanje onih koji ne pripadaju istom narodu ili pripadaju nekom drugom narodu koji se nekome ne sviđa.
Ako mi bude bitan argument od onih koje to čujem u međunarodnoj zajednici, poneki od političara sa kojima sam imao prilike da razgovaram, da promena državnih granica nije ništa strašno, da je sam grad Strazbur menjao stranu nekoliko puta, ako taj argument primenjujemo u 21. veku, nakon sukoba iza nas koji se zove Drugi svetski rat, ako ponovo uvedemo taj argument, šta god napisali u bilo kakvom novom dokumentu za koji neko tvrdi da treba da bude osnova ili obogaćenje međunarodnog prava, onda ćemo imati, hteli mi to ili ne, za pet, deset, ili 20 godina krvo do kolena u Evropi na sve strane.
Ljudska priroda se nije izmenila za proteklih hiljade i hiljade godina.
Potrebno je voditi jasnu politiku u pogledu toga šta učiniti u slučaju samoproklamovanja nezavisnosti Kosova, sa tim se slažem, ali se isto tako slažem da mora Vlada Republike Srbije kao izvršni organ da ima odrešene ruke u pogledu stepena mera, načina njihovog izvođenja i nemoguće ih je u Skupštini Srbije kao telu detaljno propisati, ali se slažem da odgovor mora postojati i ova rezolucija taj odgovor daje.
Šta učiniti u pogledu unilateralnog priznanja tzv. nezavisnosti ili eventualne samoproklamovane nezavisnosti Kosova. Svakako bi trebalo formirati novi pregovarački tim.
Sve ovo o čemu govorim, to se nalazi, to je sadržano u rezoluciji i to je razlog zbog čega ovu rezoluciju treba usvojiti.
Ne može svaka rečenica ove rezolucije svakome da odgovara, ali mislim da ona sadrži ono što mi danas ovde tražimo - osnovu za državno jedinstvo po ovom pitanju.
Predložena rezolucija dakle ima sve potrebne atribute o zaštiti daljih državnih interesa, a kada je reč dakle o bilo kakvom nepoverenju u pogledu toga da ovaj akt koji se danas donosi, kao i prethodni akti o kojima smo razgovarali, može imati bilo koje negativne posledice po Srbiju samim donošenjem.
Podsetio bih na jednu stvar, i prema ovome što sam do sada rekao, da svaka fraktura, svaka pukotina u jedinstvenosti državnog stava Srbije, onima koji ne žele dobro ovoj zemlji i onima koji žele da poruše principe međunarodnog prava i da nam otmu 15% naše teritorije, služi isključivo naruku. Svako kolebanje za koje se čuje u javnosti, pa čak i ono manjinsko koje se može danas čuti u ovom parlamentu, što ćemo svakako imati prilike da čujemo, srećom od onih koji predstavljaju izrazitu manjinu građana Srbije, može imati štetne posledice, i to se mora otvoreno reći.
S druge strane, kada god dajemo osnov za naše postupanje, smernice za vođenje državne politike, često se u javnosti čuje nešto što lično smatram velikom zabludom, da li dati prioritet evropskim integracijama ili zaštiti državne teritorije. Dame i gospodo, svakako sam za evropske integracije.
Jedan od prioriteta DSS jeste učlanjenje u šire saveze, naročito u Evropsku Uniju, kao jedan od osnova mogućeg lakšeg prosperiteta. Ali, ne možemo biti članica Evropske Unije, niti možemo ići putem evropskih integracija ili bilo kojih drugih integracija ako je ulaznica ili članska karta za te integracije lišenje 15% dela svoje teritorije, i to ne bilo kojeg dela teritorije, već onog dela teritorije koji je neraskidivo vezan za pojam srpske državnosti i srpskog naroda. To je nemoguće.
Ko bi nam, ne daj bože, ikada postavio takav uslov, on bi nam postavio nemoguć uslov. Znači, postavio bi nam uslov koji ova država nije u mogućnosti da ispuni. Jedini način da kroz evropske integracije postignemo pun i pravi rezultat za Srbiju, to je da država Srbija bude integrisana u šire saveze u punoj svojoj celovitosti, ustavno-pravnoj celovitosti, a to je jedini način, po mom dubokom uverenju, da se i oni stanovnici Srbije koji predstavljaju nacionalnu manjinu, kakvi su i Albanci na Kosovu, nađu u jednom novom sistemu, koji će i njima, kao i ostalim stanovnicima Srbije, služiti za njihov lični boljitak i svaki prosparitet.
To je jedini način na koji mi možemo da postignemo pozitivne efekte za građane ove države, bez obzira koji su, bez obzira koje su nacionalne pripadnosti. Zato, još jednom vas pozivam, nije sramota biti jedinstven po ovakvom pitanju, pogotovo ako se zna da se time apsolutno i sigurno brane državni itnteresi ove države, ne samo srpskog naroda, nego i svih onih građana i stanovnika ove države, njihovih građana, njihovih državljana, koji mogu imati interes od prosperiteta svoje sopstvene države. Hvala vam.

Oliver Dulić

| Predsedava
Hvala puno. Repliku je tražio šef poslaničkog kluba Srpske radikalne stranke, narodni poslanik Tomislav Nikolić. Izvolite.
...
Srpska radikalna stranka

Tomislav Nikolić

Dame i gospodo narodni poslanici, samo da ne bude nekog nesporazuma, gospodin Aligrudić je pogrešno protumačio ili nije hteo do kraja da tumači moju primedbu iznetu na tačku 5. i tačku 6. Predloga rezolucije.
Naime, zašto tražim da definišemo korake Vlade? Zato što tačkom 5. mi obavezujemo Vladu Republike Srbije da deluje u pravcu ostvarenja zahteva da od svih država, članica Ujedinjenih nacija, zahteva da poštuju suverenitet i teritorijalni integritet Republike Srbije, a ne kažemo kako da deluje.
Onda tražimo ponovo da Vlada Republike Srbije i svi državni organi, znači i predsednik Republike, blagovremeno i energično odgovore svakom nagoveštaju ili činu bilo kog međunarodnog subjekta, a naravno i onima koji bi jednostrano priznali nezavisnost Kosova i Metohije.
Šta mi, ovako neodređenim definicijama, činimo Vladi Republike Srbije? Mi nju stavljamo u veoma neugodnu poziciju. Šta li je to htela Narodna skupština rezolucijom, kojom traži, obavezuje Vladu da nešto energično učini, a ne zna šta. S druge strane, postoji bojazan da postoje ratni huškači u toj vladi. Možda mi ovim nejasnim definicijama ovlašćujemo Vladu da uđe u rat, pa Makedonija prizna Kosovo i Metohiju, a Vlada pročita rezoluciju i kaže, objavljujemo rat, traži od nas Narodna skupština.
Zato tražim apsolutno jasno, potpuno čisto, imate situaciju, imate moguće situacije, nema ih tri-četiri, možete samo da ih predvidite, i mi onda kažemo Vladi Republike Srbije, od vas zahtevamo da uradite to i to; da li je to pismo, da li je to demarš, da li je povlačenje ambasadora na razgovor u Beograd, to sve mora Narodna skupština Srbije da propiše Vladi.
Nismo mi ovde glumci baš svi. Ne glumimo mi one koji su saglasni sa vašom politikom. Mi glumimo one koji vam daju instrukcije kako da branite Kosovo i Metohiju, pa onda, brate, dajte da vam damo jasne instrukcije, do kraja potpune i jasne. Samo to je bila moja želja. Bojim se da nas Vlada ne uvede u rat sa kojim možda neko ne bi bio saglasan. Hvala.

Oliver Dulić

| Predsedava
Hvala. Reč ima narodni poslanik Suzana Grubješić, šef poslaničkog kluba G17 plus. Izvolite.

Suzana Grubješić

Dame i gospodo poštovani narodni poslanici, poštovano predsedništvo, gospodine predsedniče države, predsedniče Vlade, poštovani ministri, prošle nedelje je stigla vest u kojoj se kaže da se diskusija o budućem statusu Kosova i Metohije premešta iz Saveta bezbednosti u Kontakt grupu. Odluka je doneta nakon što je postalo jasno da ni šesti predlog rezolucije ne može da prođe u Savetu bezbednosti.
Ma kako mi ovde u Srbiji tumačili ovakvu odluku, bilo kao pobedu Beograda i Rusije ili poen za Prištinu, jedno je ipak sigurno, pokazuje se nemoć svih onih koji su nudili brza i jednostavna rešenja za izuzetno složen kosovski problem.
Naravno, državi Srbiji nikako ne ide u prilog da se odluke donose mimo Saveta bezbednosti, ali ovakav, nazovimo ga, predah u pregovaračkom procesu otvara vrata upravo onome za šta se država Srbija zalaže, a to je nastavak pregovora, bez donošenja nove rezolucije, a na osnovu postojeće 1244, bez unapred poznatog ishoda i bez unapred određenog roka do kog se pregovori moraju okončati. To je upravo jedan od zaključaka sa jučerašnjeg sastanka Saveta ministara EU.
Pregovori koji su vođeni od februara 2006. godine do marta 2007. godine nisu bili ni fer ni suštinski. Nisu vođeni sa namerom da se pronađe dugotrajno, održivo i kompromisno rešenje, već da se pronađe modalitet da Kosovo postane nezavisna država, a da Srbi dobiju status u nezavisnoj državi Kosovo.
Specijalni izaslanik generalnog sekretara UN, Marti Ahtisari, napisao je svoje viđenje rešenja kosovskog pitanja i pre nego što su otpočeli pregovori u Beču. To viđenje je pretočio u pompezno nazvani Sveobuhvatni plan za rešenje statusa Kosova. Potom je gospodin Ahtisari 3. aprila podneo Savetu bezbednosti tu svoju verziju rešenja.
Stvorena je atmosfera, u kojoj se činilo da je nezavisnost Kosova odmah tu iza ćoška i da će sve biti gotovo za nekoliko dana. Ali, 11 od 15 članica Saveta bezbednosti ocenilo je da Ahtisarijev plan nije prihvatljiv u predloženom obliku. Umesto toga, na Kosovo i Metohiju upućena je verifikaciona misija UN, koja je trebalo da utvrdi stanje na terenu i primenu Rezolucije 1244, pre svega stepen ispunjenja standarda.
Podsetimo se, kad smo kod standarda, one čuvene floskule - standardi pre statusa - koja je godinama ponavljana kao mantra u međunarodnim krugovima. Jedan od tih standarda je trebalo ispuniti pre odluke o konačnom statusu, to je povratak izbeglica i interno raseljenih lica. Od 250 hiljada građana nealbanske nacionalnosti, prognanih sa Kosova i Metohije, za ovih osam godina nije vraćeno ni 2%. Ako bi se ovim tempom obavljao povratak, trebalo bi 200 ili 300 godina, što je besmisleno i zamisliti, a kamoli o tome pričati.
O kršenju ljudskih prava preostalih nealbanaca isto je suvišno pričati, jer o tome najbolje svedoče brojke o broju ubijenih, nestalih, otetih, koje su poznate i dostupne svima koji zaista žele da se uvere kako se i na kojim osnovama izgrađuje tzv. multietničko kosovsko društvo. Od izveštaja Verifikacione misije do danas propao je svaki pokušaj, a bilo ih je šest, donošenja nove rezolucije, a plan gospodina Ahtisarija retko ko i da pominje, ponajmanje on sam.
Kao što reče Dejvid Bajnder, bivši dugogodišnji dopisnik "Njujurk tajmsa" iz Beograda, začulo se buć i plan Martija Ahtisarija završio je u reci Hadson odmah iza zgrade UN.
To je još jedan razlog više da se nastave pregovori između srpske i albanske strane. Pregovori moraju da se okončaju nalaženjem kompromisnog rešenja. U politici je kompromis pobeda, a ne poraz.
Postavlja se pitanje da li ima prostora za kompromis između srpskog stava ''sve sem nezavisnosti'' i albanskog stava ''ništa osim nezavisnosti''.
Prostora ima, ali da bi se došlo do kompromisa potrebni su novi posrednici, ovaj put nepristrasni ili makar oni koji nisu na platnom spisku jedne od strana u pregovorima, i koji neće insistirati na tome da je Kosovo unique case, jedinstven slučaj, koji ne može da bude presedan za bilo koji drugi slučaj u svetu.
Takvo objašnjenje treba da opravda dosadašnju politiku prema Kosovu, u kojoj se jednoj strani - Albancima nudi sve, a drugoj, Srbima, daje samo ono što savremeno međunarodno pravo ionako daje manjinskim zajednicama i što država Srbija garantuje svim svojim nacionalnim manjinama.
Status Kosova i Metohije može da se reši samo putem pregovora i uz kompromise obe strane. Ali, da bi Albanci bili spremni na kompromis, međunarodna zajednica mora otvoreno da im kaže da nezavisnost nije jedina opcija i da ne mogu da je jednostrano proglase, pa makar to silno želeli da učine i na veliki praznik albanske države, dan zastave, 28. novembra, kako je najavio kosovski premijer Agim Čeku.
U danima koji su pred nama videćemo da li je međunarodna zajednica spremna i sposobna da odgovori Albance od jednostranog proglašenja nezavisnosti i da ih privoli na nastavak pregovora sa srpskom stranom.
Država Srbija mora da nastavi da se bori diplomatskim sredstvima, da vodi aktivnu i ubedljivu politiku odbrane svojih državnih interesa.
Svedoci smo da se dosta toga promenilo, od momenta kada se prešlo sa nekoliko ustaljenih fraza i opštih mesta, kao što su "ne damo Kosovo", "nikad nećemo potpisati nezavisnost Kosova", na pravu diplomatsku ofanzivu.
Treba istrajati na tom putu, jer bi zaista bio jedinstven slučaj da se jednoj staroj evropskoj državi, kao što je Srbija, uzima ne samo teritorija, već se zbog albanske želje za nezavisnošću krše sve važne norme i načela međunarodnog prava.
Poslanička grupa G17 plus glasaće za Predlog rezolucije. Hvala.

Oliver Dulić

| Predsedava
Hvala puno. Reč ima narodni poslanik Ivica Dačić, šef poslaničkog kluba Socijalističke partije Srbije. Izvolite.
...
Socijalistička partija Srbije

Ivica Dačić

| Ministar unutrašnjih poslova
Dame i gospodo narodni poslanici, kao što sam rekao na početku kada sam se javio po Poslovniku, mislim da će današnja sednica biti potpuno promašena ukoliko ne sagledamo objektivno i realno situaciju u kojoj se Srbija danas nalazi i ukoliko ne prestanemo da gledamo unazad, kao što smo činili ponekad i na početku ove sednice.
Zato mi možemo da biramo između dva pristupa: da li ćemo našu raspravu o Kosovu i Metohiji pretvoriti u međusobna optuživanja ko je više kriv za situaciju na Kosovu i Metohiji ili ćemo imati raspravu o tome koje će Srbija korake danas preduzimati kako bi sačuvala Kosovo i Metohiju u sastavu Republike Srbije.
Jer to su stavovi iza kojih ste svi vi ovde stali, osim retkih izuzetaka, za koje ne bih mogao da kažem da su časni jer da su časni po ovom pitanju verovatno ne bi bili izuzeci. U svakom slučaju, mi imamo veoma jasan pristup ovom pitanju i ukoliko bismo se vraćali unazad jedni druge bi mogli da optužujemo za stanje na Kosovu i Metohiji u proteklih nekoliko decenija, vekova itd. Zato danas kada govorimo o tome ko je za šta kriv na Kosovu i Metohiji moramo da shvatimo da u osnovi albanske politike na Kosovu i Metohiji nije odnos prema srpskim političkim strankama, nije odnos prema jednom ili drugom političkom lideru u Beogradu, nego pre svega zalaganje za nezavisnost Kosova i Metohije, separatizam na Kosovu i Metohiji.
Ukoliko su neke stranke tražile ovu sednicu samo zbog toga da bismo još jednom jedni druge napali, onda je sednica potpuno promašena. Ne znam da li ste vi, dame i gospodo, i kolege narodni poslanici, i visoki državni funkcioneri, svesni šta građani Srbije u ovom trenutku očekuju od državnog rukovodstva za koje su glasali na izborima.
Očekuju odgovoran odnos prema ovom pitanju, očekuju da narodu ne govorimo o prošlosti, nego da ukažemo šta će se desiti sutra, a sutra je, dame i gospodo, sednica Kontakt grupe u Beču. Sutra počinje taj novi proces o kojem ovde govorimo. Zato SPS će glasati za Predlog rezolucije.
Ne postoji predlog rezolucije ili bilo kog akta u kojem stoji da je Kosovo i Metohija sastavni deo Srbije za koji SPS neće glasati, bez obzira šta mislimo o onima koji eventualno to predlažu, bez obzira da li činimo vlast ili opoziciju. Ovo nije pitanje vlasti ili opozicije, ovo je pitanje odnosa prema državi i prema svom narodu. Zato treba da se čuvamo međusobnih optužbi, jer albanska politike je u ovom pitanju jedinstvena, a srpska politika se sastoji samo u tome da optuže jedni druge ko je za šta više kriv.
Danas, nadam se da gospodin Tadić kada je govorio o ovome, da je spomenuo politiku nasilja u vreme vlasti Slboodana Miloševića kao alibi jednog dela međunarodne zajednice, a ne kao njegovo mišljenje. Jer zaista postoji takav stav u međunarodnoj zajednici da se ono što se odnosi na vreme kada je Slobodan Milošević bio na vlasti definiše kao nasilje, genocid i sve ostalo. Uostalom, zbog toga postoji i Haški sud. Haški sud još nije doneo ni jednu presudu tim povodom.
Država Srbija je branila svoj teritorijalni integritet i suverenitet i nije nikada bilo u pitanju bilo koje demokratsko pitanje na Kosovu i Metohiji. Kako bi reagovalo vaše državno rukovodstvo da se jedan deo državne teritorije Srbije danas, kao što najavljuje Riza Halimi na primer, ne daj bože, priključi zahtevima za otcepljenje od države Srbije. Ne verujem da bi to bilo političko ili demokratsko pitanje.
Takođe siguran sam da niko nikada nije nanosio štetu nama više nego što smo mi sebi samima upravo ovakvim izjavama kojim smo ponekad i sami svedoci. Srbija ima državni i nacionalni interes da Kosovo i Metohija ostane sastavni deo Srbije. Albanci na Kosovu i Metohiji imaju svoj interes da Kosovo, kako oni to zovu, bude nezavisno.
Kakvi su međunarodni uslovi i međunarodne okolnosti da se izborimo ili mi ili oni za svoje interese i svoja prava. To je tema o kojoj danas govorimo. Da bismo o tome govorili, nije dobro da jedni druge međusobno optužujemo, jer u stvari pljujemo sami na sebe. I zato priča o nekakvom teroru ili ne znam koje termine da upotrebimo o prošlom režimu ili pretprošlom, svejedno, apsolutno je kontraproduktivna u ovakvoj priči.
U osnovi problema na Kosovu i Metohiji je separatizam i terorizam, u osnovi problema je otvorena podrška jednog broja zemalja iz međunarodne zajednice težnji da se stvori još jedna nezavisna albanska država u Evropi pored Republike Albanije.
Da bismo imali jaku poziciju države u ovoj situaciji, neophodno je da postoji političko jedinstvo u ovome. Vi ste napisali Ustav Republike Srbije, u kojem stoji da je Kosovo i Metohija sastavni deo Republike Srbije. Vi se danas zalažete za dosledno poštovanje Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti UN. Ne bih da budem zlurad, ali svakoga od vas bih podsetio kako ste ocenjivali tu Rezoluciju 1244, od toga da je bila kapitulacija, izdaja, pa možda do nekih koji su to pretvarali u pobedu. To je bila realna situacija kada je Srbija bila izložena bombardovanju. Bio bih zadovoljan da naš državni pregovarački tim kao rezultat onoga za šta se bori danas budu stavovi iz Rezolucije 1244.
Ali, u ovom dokumentu takođe stoji zalaganje za dosledno poštovanje Rezolucije 1244. Naravno, jesmo za nastavak pregovora, naravno jesmo za suštinsku autonomiju, kao što piše u Rezoluciji 1244, jesmo za pregovore bez uslovljavanja, bez nametnutog rešenja.
Za šta ste vi to onda? Vi ste onda protiv Rambujea, jer je ovo što se sada dešava nastavak onoga što je započeto u Rambujeu.
Da je tada naša država prihvatila ono što se od nje tražilo, posle tri godine bi bio raspisan referendum i Kosovo i Metohija danas ne bi bilo u sastavu Republike Srbije. Ali, tada su neki od vas kritikovali zašto je Srbija odbila Rambuje zato što ste bili opozicija. Naša pozicija ne sme ovde da zavisi od toga da li smo na vlasti ili u opoziciji, nego jesmo li za Kosovo i Metohiju u sastavu Srbije ili ne. Svaka druga pozicija je pogrešna, svaka druga pozicija nas vodi u politiku da više mrzimo one koji su na vlasti, toliko mrzimo da čak smo počeli da nanosimo i štetu nacionalnim i državnim interesima.
Danas kažem u ime SPS, protiv smo mnogo čega što radite, ali ako želite da branite Kosovo i Metohiju imaćete u nama saveznike i glasaćemo za to, jer to nije partijsko pitanje, to je državno i nacionalno pitanje. Jer, ako nemamo sutra o čemu da raspravljamo, ako nemamo Kosovo i Metohiju, ako nemamo Srbiju, a nemamo je bez Kosova i Metohije, onda siguran sam neće biti ni SPS, ni DS-a, ni bilo koje druge stranke u Republici Srbiji.
Naravno, jednostrano priznanje, to je realnost sa kojom možemo biti suočeni. Zato je veoma dobro da budete jasni i jedinstveni oko toga šta hoćete. Nemojte da se sutra raspadne Vlada zbog toga što sve stranke u Vladi nisu jedinstvene oko toga. Znači, Vlada Srbije mora da zna kako će da reaguje dalje, jer je u njenim rukama je dalji tok i reakcija na mogući ishod pregovora, kako će Vlada reagovati.
Hoće li Vlada pasti, hoće li se neke stranke izmaći iz Vlade, naročito kada se ostvari ono o čemu je gospodin Aligrudić malopre govorio, da se postavlja pitanje evropskih integracija ukoliko Evropa jednostrano prizna Kosovo i Metohiju.
G17 plus je izašao iz Vlade zato što niste uhapsili Mladića prošli put. Evo koliko je meseci prošlo, ali ne znam koliko im još lufta dajete. Bilo bi izuzetno i niko ne bi mogao da kaže da to nije dogovoreno da kao reakcija na mogući odnos Vlade Srbije prema onima koji jednostrano priznaju Kosovo i Metohiju bude u stvari pad Vlade Srbije.
Da Srbija ponovo dođe u situaciju da nema državne organe, u uslovima kada treba da odlučuje o važnim državnim i nacionalnim pitanjima. Zato je bitno, kada već prepuštamo Vladi Srbije da donosi ovakve odluke, da znamo da li ima Vlada Srbije jedinstven stav ili će se o tome tek raspravljati.
Kada to govorim, mislim o merama koje su najavljene protiv onih država koje bi jednostrano priznale nezavisnost Kosova i Metohije. Raspon tih mera je, koliko je nama rečeno, od diplomatske note do prekida diplomatskih odnosa.
Možda je vama lakše da vi to kažete, nego da mi to kažemo. Ne moramo mi o tome uopšte da govorimo, da ne ispada kao da je to neki eho iz prošlosti. Vidite, iz ovoga o čemu govorite, jer u Rezoluciji jasno stoji da će Srbija imati odlučan stav, da Srbija treba da blagovremeno i energično odgovori svakom nagoveštaju ili činu bilo kojeg međunarodnog subjekta koji bi bili usmereni na jednostrane akte povrede suvereniteta i teritorijalnog integriteta.
Kada je to neko od nas govorio, naravno, to je naišlo na salve osuda, pa i od strane onih koji sve to izgovaraju. Ako je bolje da vi to govorite, a ne mi, mi nećemo o tome više da govorimo. Mislite vi stvarno to što sada piše ili ovo piše samo zbog toga što ne bi bilo politički oportuno da piše drugačije u uslovima kada možda nekoga očekuju neki izbori?
U svakom slučaju, nakratko je zaustavljena mašinerija za brzo i jednostrano priznavanje nezavisnosti Kosova i Metohije. Veoma je bitno da o ovome Vlada Srbije i Narodna skupština imaju jedinstveno mišljenje.
Pošto se gospodin Halimi, čini mi se, javio za repliku, kada već odgovara, želim da mi odgovori i na sledeće pitanje: kako je moguće da bilo koji državljanin Srbije, pa i narodni poslanik Republike Srbije, pa i pripadnik albanske nacionalne manjine, svejedno, ima pravo da u intervjuu određenim novinama kaže da će u određenim uslovima tražiti pripajanje Bujanovca, Preševa i Medveđe budućem nezavisnom Kosovu i Metohiji.
Ovde, dame i gospodo, imate pravo da kažete sve. Za ovom govornicom imate pravo jer vas štiti Ustav, ali valjda postoje i neke obaveze i za pripadnike političkih stranaka nacionalnih manjina. Postoji obaveza poštovanja države u kojoj živite. U ovoj skupštini možete da govorite na albanskom jeziku, a nisam siguran da u Tirani postoji uopšte Srbin koji bi mogao da govori albanski, jer ih više nema.
To ne znači da vi ne treba da imate prava. Treba da imate sva prava, ali ne može se graditi državno jedinstvo na tome da svako ko god stigne, u ime svog političkog interesa, narušava princip broj jedan svake države, a to je teritorijalni integritet i suverenitet ove zemlje. Vi možete da budete radikal, socijalista, demokrata, deesesovac, čedista, liberal, šta hoćete možete da budete, ali morate da budete državljanin ove zemlje i da poštujete pravila i Ustav ove zemlje. Ne postoji zemlja koja bi trpela to što vi ovde govorite.
Baš zato, pošto ste poslanik Narodne skupštine Republike Srbije, vi otvoreno glasate za prihvatanje Ahtisarijevog plana, koji se zalaže za nezavisnost Kosova i Metohije. Nemate posledica zbog toga, jer ste poslanik i ne treba da ih imate, ali nemate pravo da se u javnim nastupima zalažete otvoreno za rušenje i cepanje ove države.
Pozivam državne organe da to imaju u vidu, zato što je to primer i za Vojvodinu, za Rašku oblast i za bilo koju drugu koja će sledeća doći na dnevni red.
Takođe, želim da budem potpuno precizan i jasan – hoće li Ahtisari primeniti svoj plan i na probleme u svojim zemljama, u zemljama EU, na Finsku, hoće li možda primeniti taj plan za Kataloniju, Baskiju, Korziku, za Pridnjestrovlje, hoće li možda taj plan primeniti za Kurde u Turskoj, pošto su Turci bili glavni u Savetu Evrope za prihvatanje nezavisnosti Kosova i Metohije? Hoće li možda svoj plan primeniti za Albance u Makedoniji? Hoće li možda primeniti svoj plan za Srbe u Republici Srpskoj ili za Srbe u Crnoj Gori?
Danas imate izjavu Miodraga Vukovića, koji kaže da državljani Crne Gore mogu imati samo jedno državljanstvo. To je odgovor na najavu da bi neki državljani Crne Gore mogli imati dvojno državljanstvo. Pre svega, tu mislim na Srbe. Mi sada treba još da budemo zadovoljni i prezadovoljni.
Potpredsednik Vlade je bio u Crnoj Gori. Zar posle svega, tolikog junaštva Crnogoraca i crnogorskog naroda, mi sada treba da budemo prezadovoljni što će Crna Gora biti uzdržana u pitanju nezavisnosti Kosova i Metohije? I da vi na to ne reagujete? I da se potpredsednik Vlade ne sretne sa predstavnicima Srba u Crnoj Gori. On je potpredsednik Vlade Srbije i ima predstavnike svog naroda u Crnoj Gori.
Znači, mislim da tu Srbija treba da ima veoma oštar odnos. Toma Nikolić je rekao da će možda Vlada da zarati sa Makedonijom, rekao je da se plaši da bi Vlada mogla, u svojoj ponesenosti ovim velikim i širokim tumačenjem ovoga, da zarati sa Makedonijom.
U svakom slučaju, bojim se da ima mnogo država sa kojima ćemo morati veoma ozbiljno da pretresemo naše odnose, upravo zbog toga što je nemoguće da sa jedne strane neko vama bude prijatelj, a sa druge strane da se zalaže za otcepljenje jednog dela vaše teritorije. Uostalom, tako bi sve države na svetu reagovale da je u pitanju njihova teritorija.
U svakom slučaju, meni je drago što se pojedini ministri i visoki funkcioneri više ne stide da kažu da Kosovo i Metohiju treba braniti i što se više ne stide i ne smatraju delom prošlosti da treba veoma oštro da reaguju na jednostrane akte narušavanja teritorijalnog integriteta i suvereniteta ove države.
Mi bismo sada, sledeći logiku opozicije i vlasti, trebalo da budemo protiv toga što vi kažete, zato što ste na vlasti. Ali, od toga da li ste vi ministri, mnogo je važnije da li će biti pitanje Kosova i Metohije rešeno na način da se pronađe dogovor između građana Srbije koji žive u tom delu autonomne pokrajine.
Takođe, kada je reč o prijateljima, vi znate da Srbija u ovom trenutku nema mnogo saveznika na međunarodnoj sceni. Kontakt grupa, koja se sutra sastaje, nju čine SAD, Velika Britanija, Francuska, Nemačka, Italija i Rusija.
(Predsednik: Vreme.)
Šta mislite, koja će od ovih država braniti interese Srbije? Šta mislite i da li se sećate šta ste o toj državi govorili kada ste došli na vlast 2000. godine i koliko ste potcenjivački govorili o tome, čak i na onoj sednici kada je bila tema izbor predsednika ove Narodne skupštine? Morate da shvatite da Rusija ne brani Srbiju zato što je voli, ne samo zato što smo prijatelji, nego zato što štiti međunarodno pravo i međunarodni pravni poredak.
Ali, zato nemojmo govoriti o onome ko je na našoj strani na potcenjivački način, naročito kada su oni drugi, koji su nekima pomogli da naprave političke karijere, danas na pozicijama potpuno suprotnim.
Na kraju, želim da zahvalim Srbima koji su ostali da žive na KiM i koji su i ovde prisutni, koji gledaju naše zasedanje. Možemo da govorimo o KiM koliko hoćete, ali danas oni kojima je najteže jesu upravo Srbi na KiM. Oni brane naše nacionalne i državne interese i Srbija je dužna da im pomogne da svakodnevni život učini prihvatljivijim, da ne budu građani drugog reda. Dok njih ima na KiM, tamo je Srbija. Kad ih ne bude bilo, nećemo više moći govoriti o srpskim nacionalnim i državnim interesima.
Oni su ostali iako im je bilo možda lakše da pobegnu. Zato Srbija ne sme da pobegne sa KiM. Državni organi Srbije treba KiM da smatraju u punoj meri sastavnim delom Republike Srbije, a želim da pozovem i resorno ministarstvo da brže rešava sve probleme koje Srbi na KiM imaju, i da pozovem još jednom sve nas ovde, time što glasamo za Predlog rezolucije ne dajemo podršku nijednoj političkoj partiji, niti Vladi Republike Srbije, dajemo podršku nastojanjima da Kosovo i Metohija ostane sastavni deo Srbije. Hvala vam.

Oliver Dulić

| Predsedava
Hvala vam. Reč ima narodni poslanik Čedomir Jovanović, šef poslaničkog kluba LDP.
Izvolite, replika, narodni poslanik Riza Halimi, imate tri minuta.

Riza Halimi

Dame i gospodo poslanici, da postoje mogućnosti verovatno bih govorio na albanskom, kao što su srpski poslanici govorili na srpskom u kosovskom parlamentu kada su učestvovali. Bilo ih je u prvom sazivu, gospođo, ako se sećate, govorili su na srpskom, a ministar za povratak na Kosovo, srpske nacionalnosti, dobro znate, u direktnoj kontakt emisiji na Pinku naš ministar je potvrdio da njegovo ministarstvo ima višestruko veći iznos sredstava nego što manjine ovde raspolažu. To su činjenice.
Što se tiče maločas iznete izjave, koja se verovatno ticala moje diskusije na prethodnoj sednici Skupštine koju smo održali 14. februara, a u vezi sa Ahtisarijevim dokumentom i paketom, jeste da sam i tada, i posle toga i dalje tvrdim da je to bio dobar kompromis, bolji dokument još uvek nije ponuđen, da se konačno veoma udaljene pozicije približe.
Hteo bih da ovaj dokument koji sada Vlada nudi, mislim na rezoluciju, bude približan tom paketu ili tom dokumentu. Ali nažalost, šta u rezoluciji nam je ponuđeno. Ono što Ivica s pravom sada kaže, nema nikakve razlike u odnosu i na diskusiju i na dokumente, koga u ovoj ili Narodnoj skupštini je mogla javnost da čuje, prilikom donošenja Predloga odluke o referendumu kojim je odbijena međunarodna pomoć u rešavanju kosovskog pitanja 98. godine.
Imam ovde papir našeg poslanika koji je tada pročitao. Da znate da se iz toga može videti da nema bitne razlike. Ista meta, isto rastojanje, ista logika. Nema pomaka. Mi čitavo vreme tražimo da kosovski čvor rešimo. Slažemo se da taj problem nije iz ovih dana, da on vuče korene iz daleke prošlosti, ali ako Albanci i Srbi nisu mogli taj problem sami da reše, gde je zdrav razum.
(Predsednik: Vreme.)
I u ličnim problemima ljudi traže pomoć od trećeg, a mi odbijamo međunarodnu pomoć. I ovom prilikom pretimo međunarodnoj zajednici. Gde tu ima logike? Hvala vam.