Gospodin Milorad Buha ima reč.

Kada govorimo o odlasku na izbore u Hrvatsku, ministar reče da se ograđuje od svega, da on nije učestvovao u ovim aktivnostima oko podele sredstava.

Ministre, morate učestvovati, imate zakonska ovlašćenja. Niko drugi, shodno zakonskim propisima Republike Srbije, nema ta prava, samo vi. Ali, nažalost, nemamo dugoročnu strategiju šta i na koji način učiniti, vezano konkretno za izbore u Hrvatskoj. Zašto idemo tamo? Ko to organizuje? Iz kojih sredstava se elementiraju svi troškovi zbog odlaska i pripreme itd.?

Nemamo sve to. Zato ova aktivnost na koju ukazujem jasno govori o nemaru prema izbeglicama. Nemar polazi od državnih organa, jer državni organi nemaju strategiju. Da imaju strategiju, oni bi planirali – izbori su 2008. godine u Hrvatskoj, znači moramo obezbediti određena sredstva. Ko dobija sredstva? Dobija Ministarstvo za dijasporu, a ne Komesarijat za izbeglice.

Komesarijat za izbeglice nema veze s ovim. Međutim, kada nas lobistički krugovi u udruženjima stisnu sa određenim svojim zahtevima i ličnim interesima, onda Vlada izađe u susret, iz tekuće rezerve, nenamenski, ajmo gurnuti određena sredstva. Koliko je to? Toliko. To mora biti planirano u prethodnoj godini da bi ušlo u budžet, da bude javna nabavka za sve troškove koji se plaćaju po tome osnovu i da to ozakonimo.

Ovako nije ozakonjeno. To smo govorili 2005, 2006. godine i dan-danas govorimo, tako ćete to raditi i iduće godine.

Kakva je naša strategija prilikom izbora u Hrvatskoj, to mora biti državni zadatak prema izbegličkom korpusu. Da li ga imamo? Nemamo. Ljude pokupimo, strpamo u autobuse i onda zloupotrebljavamo. Svako gleda sebe u svom kraju, u svom selu, u svom mestu, u svojoj opštini, i onda kaže – bolje nam je tamo sa Hrvatima, ovaj iz HDZ-a više će pomoći nego Srbin itd. Takvih stvari je bilo. To znamo mi, koji učestvujemo u političkom životu i, sa svim drugim izbeglicama, znamo šta su oni doživljavali tamo.

Konkretno u Kninu zaokružimo i prihvatimo gradonačelnicu koja je iz HDZ-a zato što će nam više pomoći i imaćemo do gradonačelnika jednog Srbina, a preko njega ćemo mi ...

To su činjenice i od toga ne možemo bežati. Samo zato što nemamo strategiju, ne znamo šta ćemo sa njima, a ne smemo se zameriti Hrvatima, jer će to ugroziti i njihove napore za ulazak u EU i naše. Narušićemo regionalnu saradnju, a to je bitan, najbitniji uslov ulaska i jedne i druge države u EU.

Gospodin Janko Veselinović ima reč.

Samo da kažem nekoliko činjenica koje su bitne da razjasnimo pojedina pitanja vezana za to ko je pozvao Srbe da izađu na izbore i glasaju na lokalnim izborima u Hrvatskoj.
Pozvala su ih sva relevantna udruženja koja ih predstavljaju, preko stotinu udruženja. Među njima su i ona sa većim i sa manjim brojem članova, ali među tih sto udruženja su sva relevantna udruženja koja predstavljaju Srbe iz Hrvatske. Toliko o tome ko je stao iza toga. I nijedan drugi stav o relevantnim udruženjima se u štampi, u medijima nije pojavio pre održavanja tih izbora.
Ko je ulazio u te autobuse i delio propagandni materijal, nisam siguran, ali sam siguran da Srbi iz Hrvatske nisu išli da na tim izborima glasaju za HDZ i jako vređate ljude koji su, slažem se sa vama, možda najveće posledice trpeli zbog režima HDZ. Ali, u ovih 14 opština, u koje su oni išli da glasaju, nije na vlasti HDZ, nego neke srpske stranke, gospodine Martinoviću.
Na kraju bih rekao nešto što vi najbolje znate. Srbi iz Hrvatske su vam zahvalili na dosadašnjoj zaštiti njihovih interesa na način da i u mestima gde oni čine gotovo 100% broj birača za vas glasaju toliko da ste jedva prešli cenzus, dok DS, koji se zadnjih godina, koliko učestvuje u vlasti, založio za rešavanje pitanja Srba iz Hrvatske, pobeđuje u tim mestima, gospodine Martinoviću. Pa, uzmite i zadnji primer Vrbasa.

Gospodin Aleksandar Martinović.

Gospodine Veselinoviću, kako DS pobeđuje na izborima u Vrbasu i na drugim lokalnim izborima, možete da pitate vaše stranačke aktiviste u tim opštinama. Kamioni, buldožeri, paketi, gotov novac - to je način na koji vi pobeđujete na lokalnim izborima. Da vam nema državnog budžeta, da vam nema budžeta AP Vojvodine, da vam na raspolaganju nije taj famozni Fond za kapitalna ulaganja AP Vojvodine, pitanje je da li biste vi igde pobedili.

Nemojte da manipulišete tim narodom. Vi sada delite po Vojvodini građevinski materijal na tako bezočan način da to zaista prevazilazi svaku moguću meru. Izbeglica koja ima dete bolesno od astme ne može da dobije građevinski materijal da započne gradnju, a neko ko ima dve kuće dobija građevinski materijal da ugradi italijansku keramiku. I kažete da je to pošteno.

U svakoj opštini ste našli, pored toliko stotina i hiljada izbeglica, da delite građevinski materijal u toj meri da može da ga dobije svega šestoro ljudi. Onda se stvara zla krv među tim ljudima i onda ljudi koji nemaju ništa jedni druge mrze. Eto kako vi pobeđujete na izborima.

Izbori, gospodine Veselinoviću, u Srbiji više nisu utakmica političke stranke sa političkom strankom. Ovo više nije utakmica programa i ideologije. Ovo je utakmica stranaka koje nisu na vlasti sa državnom, ekonomskom i finansijskom mašinerijom. Ako igde u EU, u civilizovanom i demokratskom svetu nađete da neko tako zloupotrebljava državnu vlast na lokalnim izborima, kažite mi gde to ima, pa da naučim nešto i ja od vas.

A apsolutno je tačno da su Srbi glasali za kandidate HDZ i da su Hrvati ulazili u autobuse sa srpskim izbeglicama i ne delili propagandni materijal, nego izdavali naloge, davali ime i prezime kandidata za koga Srbi ima da glasaju.

Što se tiče srpskih stranaka u Hrvatskoj, gospodine Veselinoviću, ne znam da li znate, u vladi Ante Pavelića su sedela dva Srbina. Komandant glavnog stožera hrvatskog domobranstva bio je general Đorđe Grujić, Srbin. Ako me ubedite da su ti Srbi u Pavelićevoj vladi nešto mnogo dobro učinili za Srbe u okvirima tzv. Nezavisne države Hrvatske, kažite mi pa da naučim i na tom plan nešto od vas. Ali, nisu učinili ništa. Ni oni koji sada ljube skute Stjepanu Mesiću i do juče Ivi Sanaderu ništa nisu uradili za Srbe u Hrvatskoj.

Prošlo je tri minuta, vreme za repliku.
Gospodo poslanici, dozvolite da vas obavestim da članovi Odbora za ravnopravnost polova imaju sednicu sada, u 11.00 časova. Zamolila bih šefove poslaničkih grupa da u pola 12 dođu u salu jedan radi dogovora o narednoj sednici.
Takođe vas obaveštavam da ćemo, u skladu sa tim, primeniti i član 31, a prelazimo dalje na rad po amandmanima.
Na naziv glave II iznad člana 4, naslov iznad člana 4. i član 4. amandman, sa ispravkom, podnela je narodni poslanik Aleksandra Janković. Imate reč, gospođo Janković.

Naziv glave bi, po ovom amandmanu, trebalo da se promeni i glasi ''II. Očuvanje, jačanje i ostvarivanje veza Republike Srbije i dijaspore kao i Republike Srbije i Srba u regionu''. Naime, reči ''matične države'' se zamenjuju rečima ''Republike Srbije''.

U članu 4. stav 1. tačka 1) se posle reči "zaštita manjina" dodaju reči: "i prava konstitutivnih naroda". Takođe, u članu 4. stav 2. se posle reči "očuvanja" dodaju reči: "srpskog nacionalnog interesa".

Država Srbija ima obavezu da se brine o Srbima van Srbije i zaštiti njihova prava tamo gde su manjina, a posebno tamo gde su im ukinuta prava kao konstitutivnog naroda. Nadovezaću se na izlaganje mog imenjaka gospodina Martinovića, navodeći najbitnija pitanja koja Republika Srbija, kao matična država Srba iz Hrvatske, mora pokrenuti preko Vlade i Skupštine Srbije pred EU i OUN.

Već sam u više navrata citirala studiju Borislava Mikelića, bivšeg premijera Vlade Republike Srpske Krajine, koji je u januaru 2009. godine napravio jednu analizu stanja i iz toga sam zapravo izvukla pitanja koja su najbitnija i koja se moraju postaviti ako želimo da zaista zaštitimo interese Srba iz Hrvatske, odnosno iz Krajine, jer bez rešenja tih pitanja ne bi trebalo da bude ulaska Hrvatske u EU.

Najbitnije pitanje koje se odnosi na Srbe iz Hrvatske, odnosno iz Krajine, svakako je povratak oduzetih istorijskih prava Srba u Hrvatskoj, a to je status konstitutivnog i državotvornog naroda koji su Srbi u svim donesenim ustavima Hrvatske nakon Drugog svetskog rata imali, da bi im to pravo bilo oduzeto krajem 1990. godine u Saboru Hrvatske nasilnim političkim putem, po sistemu ''jedan čovek - jedan glas''. Znači, majorizacija na zahtev HDZ vlasti, čiji je program bio zasnovan na ideologiji NDH Ante Pavelića.

Odmah zatim, u povratak istorijskih prava Srba u Hrvatskoj spada i ostvarivanje prava krajiških Srba na političku autonomiju za područja zapadnih delova Krajine, na kojima su Srbi vekovima bili većinski narod i odakle su proterani vojnom agresijom 1995. godine.

Drugo izrazito važno pitanje za izbegle i prognane Srbe iz Hrvatske, odnosno Krajine, jeste povratak privatne imovine koja je za vreme i nakon vojnih operacija "Bljesak" i "Oluja" 1995. godine opljačkana i uništena od strane hrvatskih bojovnika. Naravno da je neophodno izboriti se i za povratak stanarskih prava izbeglim Srbima iz urbanih sredina Hrvatske, a poznato je da su tu radi o 50.000 stanova koje su Srbi morali da napuste 1991. godine, nakon izbijanja građanskog rata u Hrvatskoj i nakon "Bljeska" i "Oluje".

Treće veoma bitno pitanje, vezano opet za značajan broj izbeglih i prognanih krajiških Srba, jeste da treba da usledi zahtev naše matične države EU i Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu da se stave izvan snage sve presude pravosudnih organa Hrvatske na osnovu kojih je u periodu od 1991. do 2000. godine u odsustvu suđeno nekolikim hiljadama krajiških Srba na osnovu političkih naloga iz vrha HDZ vlasti, bez materijalnih dokaza.

Na osnovu tih presuda pravosudnih organa Hrvatske danas se na međunarodnim Interpolovim poternicama nalazi oko 960 krajiških Srba, koji će, ako krenu u treće zemlje, biti uhapšeni ili se naći u hrvatskim zatvorima.

Četvrto, isto tako važno, pitanje je zahtev naše matične države Srbije, preko Međunarodnog suda u Hagu ili EU, odnosno Međunarodnog suda za ljudska prava u Strazburu, da se obavežu pravosudni organi u Hrvatskoj da pred lice pravde izvedu nemali broj hrvatskih bojovnika i njihovih nalogodavaca koji su u periodu od 1991. godine pa završno sa "Bljeskom" i "Olujom" počinili užasne zločine nad Srbima u Hrvatskoj, odnosno Krajini za vreme građanskog rata u Hrvatskoj.

Ni jedan jedini razlog naša matična država Srbija nema da se kroz diplomatsku aktivnost dodvorava ili štiti hrvatsku državu, koja je svoju nezavisnost proglasila 1991. godine zahvaljujući, prvo, izbacivanju Srba kao konstitutivnog naroda iz ustava Hrvatske, da bi kasnije bio insceniran građanski rat sa krajiškim Srbima i proglašena nezavisnost 25. juna 1991. godine, a putem vojnih operacija "Bljesak" i "Oluja" 1995. godine je proterano 250.000 krajiških Srba sa vekovnih ognjišta.

Na sve to, da vas podsetim, nakon što su albanski separatisti proglasili nezavisnost Kosova 17. februara 2008. godine i na taj način praktično zadali najveći udarac teritorijalnom integritetu Srbije u čitavoj njenoj istoriji, Hrvatska je bila među prvim državama u svetu koja je priznala tu nezavisnost i tako se priključila onim državama koje gaze međunarodno pravo ne poštujući teritorijalni integritet Srbije.

Znači, sva prava imamo da dobijemo odgovore na pitanja koja sam navela, jer to na kraju treba da bude uslov ulaska Hrvatske u EU.

Hvala.
Na naslov iznad člana 4. i član 4. amandman je podneo narodni poslanik Dušan Marić. Vlada i Odbor za odnose sa Srbima izvan Srbije nisu prihvatili ovaj amandman. Da li neko želi reč? (Da.)
Izvolite, gospodine Mariću.

Dame i gospodo, na svim mjestima u ovom prijedlogu zakona gdje je upotrebljen termin "matična država" mi iz SRS podneli smo amandmane kojima predlažemo da se on zameni terminom "Republika Srbija".

Republika Srbija jeste matična država srpskog naroda, ali nije jedina. Matične države srpskog naroda su i Crna Gora, Bosna i Hercegovina i Hrvatska. Kad tvrdite da je samo Srbija matična država srpskog naroda, pa još to unesete u zakon, vi ignorišete činjenice, vršite reviziju istorije i nanosite ogromnu štetu srpskom narodu, njegovim nacionalnim i državnim interesima, a posebno interesima Srba izvan Srbije, zbog kojih se, pretpostavljam, ovaj zakon i donosi.

Navešću sad nekoliko činjenica u prilog tvrdnji da su Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Crna Gora matične države srpskog naroda.

Istorija srpske državnosti na području Bosne i Hercegovine, mislim na Hercegovinu, nekoliko vijekova je starija od Srbije Nemanjića. Otkad postoje pisani tragovi, Srbi su bili apsolutna većina stanovništva u BiH. To potvrđuju i svi popisi stanovništva od turskog zemana do kraja 20. vijeka.

Čak i nakon Drugog svjetskog rata i strašnog zločina genocida koji su nad Srbima počinili Hrvati i Muslimani, u kojem je ubijeno preko pola miliona i protjerano nekoliko stotina hiljada Srba iz Hrvatske, čak i nakon kolonizacije koja je izvršena nakon Drugog svjetskog rata, a u kojoj je nekoliko stotina hiljada ljudi, Srba iz Hrvatske i BiH, iseljeno u Vojvodinu, Srbi su ostali apsolutna većina stanovništva u Bosni i Hercegovini.

Tek 70-ih godina 20. vijeka, kada su komunisti, radi razbijanja srpske nacije, izmislili muslimansku naciju, Srbi su prestali biti apsolutna većina stanovništva u BiH, ali su i dalje ostali najbrojnija etnička grupa u toj republici.

Uvjeren sam da većina poslanika i građana Srbije ne zna za činjenicu da je krajem 18. vijeka više Srba živjelo u Bosanskom nego u Beogradskom pašaluku. Procenat stanovnika koji imaju srpsko i južnoslovensko porijeklo veći je u BiH nego u Srbiji. Cijela Bosna i Hercegovina govori srpskim jezikom, piše srpskim ćiriličkim ili latiničkim pismom. Više od 2/3 teritorije BiH nalazi se u srpskom privatnom vlasništvu, na osnovu podataka iz katastra. Kad to kažem, mislim na Srbe koji se tako izjašnjavaju.

Međutim, nadam se da ne moram da vam objašnjavam, istorijske činjenice nepobitno ukazuju na to da je većina stanovnika BiH hrvatske i muslimanske nacionalnosti srpskog etničkog porijekla. U pitanju su Srbi pravoslavne, Srbi islamske i Srbi rimokatoličke vjere – jedan narod koji su Turci, Vatikan i komunisti podijelili na tri naroda i međusobno zakrvili.

Srbi su sebe kao autohtoni narod u BiH potvrdili i u dva velika rata, 1941. i 1991. godine, kada su uz ogromne žrtve uspjeli da sačuvaju svoj pravni status, kada su uspjeli da odbrane svoju slobodu i da odbrane većinu srpskih etničkih teritorija.

Podsjećam da su Srbi bili konstitutivni narod u BiH kada je ova postojala u sastavu Jugoslavije kao socijalistička republika. I po sadašnjem Ustavu BiH Srbi su konstitutivni narod u BiH i BiH je njihova matična država. I po međunarodnom sporazumu iz Dejtona, na kojima počiva današnja BiH, Srbi su autohtoni narod i BiH je njihova matična država.

Slična je situacija i u Hrvatskoj. I pored zločina genocida i tri zločina etničkog čišćenja, prvog od 1941. do 1945. godine, koji su počinili ustaše i nacisti, drugog nakon Drugog svetskog rata, koji su počinili komunisti kolonizacijom Srba iz Hrvatske u Vojvodinu i trećeg od 1991. do 1995. godine, etnički Srbi, Srbi poreklom, u Hrvatskoj i dalje čine većinu stanovništva.

Da vas ne bih zamarao istorijskim činjenicama, navešću samo dva podatka. Prvo ću navesti imena hrvatskih vladara od 8. veka: Vladislav, Mislav, Trpimir, Inoslav, Zdeslav, Branimir, Mutimir, Tomislav, Krešimir, Miroslav, Držislav i Petar. Kao što vidite, uglavnom su srpska imena. Sada ću navesti imena, 12 vekova kasnije, komandanata Hrvatskog vijeća obrane u poslednjem ratu u BiH: Slobodan, Tihomir, Živko i Milivoj. Nema nijednog imena koje nije srpsko.

Podsjećam da Hrvatska takođe govori srpskim jezikom. Sve do 1991. godine i protivustavnih promjena koje je izvršio režim Franje Tuđmana, Srbi su bili konstitutivni narod u Hrvatskoj.

I danas, nakon svih počinjenih zločina, svih zločina etničkog čišćenja, više od jedne trećine teritorije Hrvatske katastarski pripada srpskom stanovništvu.

Što se tiče Crne Gore, nadam se da nikome ne treba objašnjavati da su Crnogorci Srbi, da je Petar Petrović Njegoš srpski pisac, koji je sve što je napisao napisao na srpskom jeziku i ćiriličkim pismom.

Nadam se da ne moram objašnjavati da je manastir Ostrog srpski manastir, da je sveti Vasilije Ostroški srpski svetac, a gusle srpski nacionalni instrument.

Pored svih ovih činjenica, vi nam predlažete da prihvatimo da je samo Srbija matična država srpskog naroda i tražite da to unesemo u zakon. Ako to učinimo, mi negiramo autohtonost srpskog naroda u BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Dajemo za pravo Hrvatima, muslimanima i svima koji tvrde da su Srbi u Hrvatskoj i BiH u poslednjem ratu izvršili agresiju na svoju djedovinu, na svoju očevinu. Dajete za pravo onima koji tvrde da su Srbi u BiH i Hrvatskoj dođoši.

Dajete za pravo sudiji Branku Milanoviću iz Gospića, koji je Srbina Svetozara Karana iz Korenice osudio na 14 godina robije uz sledeće obrazloženje:

Očigledno je da se optuženi Karan vratio u Hrvatsku jer je shvatio da se Hrvatska nalazi u takvom stanju da će brzo i jednostavno nestati s pozornice svijeta, jer su Hrvati nezadovoljni svojim statusom, te između njih može doći do takve nesloge da će ponovo zbog toga zatražiti nekoga da im ponovo sjedne na grbaču, kao što je to bilo 900 godina, a u poslednjih 80 godina na grbači su bili optuženik i njegovi preci.

Sada se u Hrvatsku vraćaju svi oni zločinci koji su činili genocid nad Hrvatima, ne samo u ovom ratu nego skupa sa ostalima, činili su to 500 godina, od dolaska Osmanlija, kada su skupa sa Osmanlijama dolazili i uništavali Hrvate, a od kada su prisajedinili ove krajeve Jugoslaviji, i praktično ih uništili na određenim područjima. Sada žele da zauzmu ono dokle je Osmanlija došao.

Dame i gospodo, usvajanjem ovog zakona dajete za pravo predsjedniku Hrvatske Stjepanu Mesiću, koji je 1991. godine, na početku rata u Hrvatskoj, na početku zločina protiv mira koji je Hrvatska počinila protiv međunarodnog prava, pozvao Srbe da napuste Hrvatsku, da se vrate u Srbiju i sa sobom ponesu i prašinu koju su oni i njihovi preci u Hrvatsku donijeli na svojim opancima.