DRUGA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 02.11.2009.

4. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

DRUGA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA

4. dan rada

02.11.2009

Sednicu je otvorila: Gordana Čomić

Sednica je trajala od 10:10 do 15:33

OBRAĆANJA

...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Čedomir Jovanović.
...
Liberalno demokratska partija

Čedomir Jovanović

Liberalno demokratska partija
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, poražavajuće je što je ovako važna tema otvorena na pogrešan način i što ćemo propustiti šansu da zajedno uradimo jedan važan posao. Mislim da ni vama nije prijatno, gospođo Čomić, zbog činjenice da čoveka koga smo slušali 60 minuta sada ne možemo da vidimo pred sobom, kako bi ova rasprava imala onaj smisao koji mora imati rasprava koja odlučuje, između ostalog, o tako važnom pitanju kao što je pitanje statusa i broja članova republičke, odnosno lokalne administracije.
Ono što je važno, gospodine Markoviću, pošto ste jedini predstavnik Vlade ovde, što je izostalo u preterano obimnim uvodnim napomenama vas i ministra Dinkića, jeste razlog zbog kog se naša vlada odlučila da baš u ovom trenutku započne proces racionalizacije, jer, u odnosu na cilj koji postavljate pred vas i Parlament, možemo raspravljati o efikasnosti sredstava kojima se zemlja kreće ka cilju.
Da li se ova racionalizacija sprovodi zbog toga što je utvrđeno da su zaposleni u lokalnoj i republičkoj administraciji najveći ekonomski problem Srbije u ovom trenutku, pa zbog toga po hitnom postupku mora biti rešen, ili se ovo radi zbog toga što se mora stvoriti privid kakve-takve štednje, pa se seče tamo gde je najlakše, a to je, zapravo, u svom dvorištu?
Jasno je da ovo radite u okviru pregovora i planova s kojima izlazite pred MMF, a ni vi, ni gospodin Dinkić niste pomenuli MMF. Bilo bi dobro da znamo razlog zbog koga ne razgovaramo o MMF-u u Skupštini, kada već s MMF-om razgovaramo o reformi lokalne i republičke administracije.
Suština ove vaše inicijative je, zapravo, u poražavajućoj činjenici da ona ništa neće promeniti, i vi to vrlo dobro znate. Konačno, vaše izmene i dopune zakona za nas su neprihvatljive u onom segmentu u kome su bile i u prošlosti. Tu ništa posebno ne možemo da dodamo, ali previše je problema u zakonima koje je obrazložio u Parlamentu gospodin Dinkić, pa potom otišao, ne samo zbog toga što ima neke druge obaveze, nego i zbog toga što je to jedini način da se izbegne ozbiljna rasprava i argumentacija koja ne ostavlja nikakav prostor za dilemu.
Ako već štedimo u broju zaposlenih, onda moramo videti kojim poslovima ova država želi da se bavi, kakva je vizija onih koji ovu državu vode. Kada je to Vlada odlučila kojim poslovima Srbija, ili ona u Srbiji, treba da se bavi, pa onda, u skladu s tom svojom odlukom, prilagodila i one koji će te poslove obaviti?
Otišao je ministar Obradović. Mi se svakoga dana srećemo s neverovatnim podatkom da imamo navodni višak zaposlenih u prosveti, možda po nekim krutim ekonomskim kriterijumima.
Šta ćemo sa drugim poražavajućem podacima? Onima koji naše znanje opisuju kao najnefunkcionalnije, onima koji naše društvo opisuju kao društvo u kojem 50% stanovništva, praktično, nije pismeno?
Kada govorimo o vašoj reformi, onda ne možemo zaobići činjenicu da vi primenjujete standarde EU tamo gde vam to odgovara i gde možete da se poslužite njima kao izgovor. Potpuno je besmisleno uliti građanima Srbije iluziju da će život u ovoj zemlji biti bolji, zato što će država biti efikasnija i štedljivija, tako što će se spustiti sa 3,2 promila na 2,05, koliko je prosek EU koji ste vi sami izabrali, ili, ako govorimo o ukupnom broju zaposlenih u lokalnoj i republičkoj administraciji, plus preduzeća, sa 11,08 na 10,6, ili pet, koliko je u EU.
Mislim da i vi shvatate koliko je ta argumentacija besmislena. Ako treba da štedimo, hajde da štedimo tamo gde se to jedino može uraditi. Zašto su zaobiđena javna preduzeća? Sami ste rekli, u Srbiji, u javnim preduzećima je zaposleno 170.000 ljudi. Od 590 javnih preduzeća, 580 posluje negativno, s gubicima.
Nisu to bilo koja javna preduzeća. To je NIS, koji više, praktično, i nije u našem apsolutnom vlasništvu, to je Elektroprivreda Srbije, to je ''Srbijagas''. To je kompanija koja je u vlasništvu ove zemlje, koja je dužna 170 miliona evra, ali je pronašla negde tri miliona da kupi ''Informatiku'', pa ni dan-danas ne možemo da dobijemo odgovor na pitanje koje postavljamo članovima Vlade – zašto je to urađeno? To je ona kompanija koja donira trubače po beogradskim ulicama. To je ona kompanija u kojoj je 40% zaposlenih fiksirano za rukovodstvo, dakle, za upravu i administraciju. Po preuzimanju NIS-a, ruski partner je konstatovao da se, od 12.000 zaposlenih, 5.000 bavi neproizvodnim poslovima, da su vezani za administraciju i za upravljanje. Konstatovao je da je trenutni višak, onaj uočljiv na prvi pogled, 25%.
Da li možete da nam kažete kolike su uštede za državu ako se primene zakoni koje predlažete Skupštini? Koliko će nam biti jeftinija država u 2010. godini?
Sve ono što je pratilo ove zakone, zakon opisuje kao instrument kojim naša država pokušava da smanji javnu potrošnju, da bi se došlo do nekog projektovanog deficita koji je prihvatljiv za MMF. O tome danas ovde ne razgovaramo, zato što je i vama, i MMF-u, i svakome razumnom u ovoj zemlji jasno da su ovo trice i kučine i da se ne radi ni o kakvim uštedama, pogotovu ne o podizanju efikasnosti naše administracije.
Kako smo zaključili da je broj zaposlenih uzrok neefikasnosti administracije? Gde god da se pojavimo, suočavamo se s redovima, zatrpanim šalterskim službenicima, odnosno neefikasnom administracijom, zbog toga što tehnički nije podržana onako kako to mora da bude.
Mi smo zaključili da ćemo smanjenjem broja onih koji su stalno zaposleni, sa 30.000 na 28.000, učiniti državnu administraciju efikasnijom, a državu jeftinijom. To nije tačno.
U izlaganju gospodina Dinkića pomenuto je to pravo ćutanja administracije i neodrživ primer urbanizama, odnosno prostornog planiranja, kao prostora u kom se ističemo u korupciji, pa će taj problem biti rešen tako što će administracija moći da ćuti o nečemu. To je uzrok korupcije.
Zamislite kako će izgledati budućnost Srbije ukoliko, recimo, Sekretarijat za urbanizam bude mogao da ćuti, pa, zbog toga što on ćuti, neko sebi da za pravo da napravi kuću ili zgradu od šest spratova, a ne od četiri, koliko je predviđeno urbanističkim planovima.
Mi u Sekretarijatu treba da zaposlimo ljude, jer se godinu dana čeka dozvola, zato što tamo nema kapaciteta za onu vrstu posla kome su ti ljudi izloženi.
Zašto lažemo jedni druge? Možda treba da zaposlimo dodatno ljude u državnoj administraciji, a ne da otpuštamo, i da otpuštamo tamo gde su neefikasni, pa da tražimo nove?! Ne mislim sada da karikiram politiku zapošljavanja, o kojoj je govorio jedan od predstavnika Odbra koji je izuzeo svoje mišljenje.
Dokle možemo da stignemo i dokle ćemo stići ako stalno budemo stezali kaiš? Koja je to logika i koja je to filozofija života koju nam Vlada sada nameće?
Primenjujemo ona pravila i one uzore i savete koji nam odgovaraju, a pri tome i sami znamo da su mere neefikasne, površne i nikakav rezultat iz njih neće proisteći.
Koliki će biti troškovi otpremnina za tih 3.000 ljudi koje treba da otpustite, i po kojim kriterijumima?
Svi mi dobro znamo kako se to završava na kraju. Ne karikiram činjenicu da je vaša vlada najbrojnija u Evropi, ali pravila koja važe na republičkom nivou i koja nudite kao logično obrazloženje, dok je činjenica da imate kabinet veći od kineskog – jesu pravila na koja se pozivaju i svi oni ispod vas, u pokrajini i u lokalnoj samoupravi.
Zašto mislite da je jednostavnije, na primer, formirati neku koaliciju u Čačku, Leskovcu, koje ste pominjali, od koalicije u Beogradu? Vi ste ministar za državnu upravu i znate koliko je u međuvremenu opština otišlo u privremene mere, koliko se ponavlja izbora za lokalnu samoupravu.
Imamo sada, 6. decembra, Kostolac, pa onda imamo Voždovac, treći put, pa imamo Negotin pred nama. Aranđelovac ide u tom pravcu. Pogledajte koliko je naša zemlja u haosu. Odžaci su, takođe, imali smo Vrbas prošle nedelje, a mi kažemo – to ovako gore mora, a dole kod vas ne može, potrebno je mnogo više reda.
Nažalost, vi taj red ovde nama ne nudite i izbegavate Parlament kao adresu na kojoj se moramo dogovoriti o tome. Nijedna reforma države nije uspela tako što ju je sprovodila vlast kojoj se, apsolutno, suprotstavila opozicija. Da li postoje tačke oko kojih možemo da se složimo? Da, i mi želimo jeftinu i efikasnu državu. Cena te države ne može da bude utvrđivana proizvoljno, kampanjski, ad hok. Možda je ta cena veća od cene koju plaćamo danas, a da li smo pitali društvo – šta je skuplje za društvo? To je neefikasna i nesposobna država, koja troši manje od onoga što bi trošila efikasna i sposobna.
Vlada je vodila kampanju protiv Parlamenta godinu dana, a sada vodi kampanju protiv državnih službenika. To je neprihvatljivo i to je pogrešno. Nigde takva država neće stići.
Nije tačno da su uzrok ekonomskih problema ove zemlje tih 30.000 zaposlenih ljudi. Mnogo je veći problem s ovih 170.000 u javnim preduzećima, koja se ne pipaju, u upravnim odborima koji ne odgovaraju za štetu koju proizvedu preduzeća kojima oni upravljaju. Po Zakonu o privrednim društvima, svaki član upravnog odbora svojom imovinom pokriva štetu koja je nastala ukoliko je vođena pogrešna poslovna politika.
Od 590 javnih preduzeća, 580 posluje negativno, a mnoga od njih suprotno zakonu. Kada će se tu uvesti red? Direktor ''Železnica'' je u zatvoru, a Upravni odbor? Šta je radio Upravni odbor, sem što su primali plate? JAT je u minusu, šta je radio Upravni odbor i kakvu je poslovnu politiku vodio? Elektroprivreda, isto tako, odnosno, s jedne strane nam kažu, kao, to je ekonomska cena ispod koje ne mogu da idu, ali, s druge strane, uvažavaju savet Vlade, jer nije zgodno da se sada posluje u skladu s ekonomskom logikom, nego treba da se taljigamo kao 90-ih godina. Koja će cena toga biti sutra?
Da se vratimo na ove konkretne zakone. Gospodine Markoviću, od vas tražimo da vratite interni konkurs. Od vas tražimo da vratite interni konkurs, da se unutar administracije to ne bi rešavalo kao na buvljoj pijaci. Ako nije bila efikasna ta metodologija, učinite je efikasnijom, ali ostavite mogućnost ljudima da poveruju da je moguće u državnoj administraciji Republike Srbije dobiti posao tako što će se javiti na konkurs, promovisati sebe i naići na razumevanje i podršku.
Slažemo se da je neprihvatljivo sve to gubljenje vremena od 90 dana u proseku i poražavajuća činjenica da 50% mesta nije popunjeno, ali ne zbog toga što je model bio pogrešan, gospodine ministre, nego zbog toga što je taj model bio paravan za partijsko nadmudrivanje i mi sve to vrlo dobro znamo. Zato od vas tražimo da vratite interni konkurs, da ostavite mogućnost nekom mladom čoveku da sutra zakuca na vaša vrata i kaže – ja govorim jezike, spreman sam da radim, ovo je moj prosek na univerzitetu i želim da dobijem bolje radno mesto.
Pošto nema ministra Dinkića, onda ću se obratiti vama, iako sumnjam da vi možete na to pitanje da nam odgovorite. Kakav je to kriterijum imovinski status pri selekciji onih koji će ostati da rade u lokalnoj i republičkoj administraciji? Ko će onda ostati tu da radi?
Ne možete na takav način da vodite socijalnu politiku. To se pretvara u milostinju države, koja je prethodno uništila i sebe i one zbog kojih postoji.
Jedino efikasnost na poslu može da bude kriterijum pri definisanju onih koji su potrebni u budućnosti u lokalnoj samoupravi i republičkoj administraciji. Imovinsko stanje ne može da bude osnov za tako nešto. To može biti rešeno drugim zakonima, u drugim postupcima, na drugim mestima.
Zamislite da na takav način diskvalifikujete nekoga ko je uporan, ko je vredan i ko je stvorio nešto u svom životu. Kakvu poruku šaljemo našem društvu? Gde smo se suočili s tim principima?
Ne može socijalna politika države da se pretvori u milostinju. Država mora da stvori šanse da se ljudi osposobe za normalan život, a to se ne čini ovim zakonom. Veliki problem zakona je i član 10. One lokalne samouprave koje imaju manje od četiri zaposlena na hiljadu stanovnika, ostaće na tom nivou i neće moći dodatno da zapošljavaju do 2011, a onda će Vlada da odluči ko može a ko ne može.
Kakvi su to onda kriterijumi? Možda te opštine imaju neke planove u budućnosti? Kakav je to kriterijum za grad Beograd? Kako može taj grad da funkcioniše normalno kad institucije u njemu nisu reformisane?
Taj zakon o prostornom planiranju i izgradnji, koji je pominjao ministar Dinkić, 14 puta je menjan tokom javne rasprave. Mi još uvek u Beogradu nemamo pravilnik o primeni tog zakona. Ceo grad stoji, trpi ekonomsku štetu zbog toga i ne ostvaruje prihode na koje bi imao pravo i koje bi ostvario. Oni koji su se prevarili i investirali u Beograd, danas ne znaju šta će, dužni su bankama i ne mogu da realizuju svoje poslove.
Mi imamo Sekretarijat koji se nije transformisao od kad postoji, a sada donosimo kriterijume po kojima neće biti moguće zaposliti nekog novog tamo, neće biti moguće otvoriti još jedno odeljenje. To je paradoks i to je pogrešno. Mi Grad treba da razvijamo. Mi Beograd doživljavamo kao uzor onoga što Srbija sutra treba da bude, a on je sve samo nije to. Loš primer je izabrao ministar Dinkić.
Ako govorimo o MMF-u, a ja mislim da o tome treba da govorimo, onda govorimo, takođe, o pogrešnom načinu da se ispune kriterijumi koje nam MMF nameće, ne zato što je to njegov hir, nego zato što je to jedini način da obezbedi svoja sredstva.
Mi ne možemo u nedogled da trošimo ono što ne stvaramo, a u toj potrošnji najmanje je izražena lokalna samouprava, ili republička administracija, kroz broj zaposlenih. Konačno, to se, u suštini, neće ni promeniti; vi ćete moći, pozivajući se na pravo, da zaposlite 10% onih na ugovoru ili po drugim osnovama, da zadržite sve ljude koji su vam potrebni, ili da dovedete neke nove, ali će to manje-više ostati isti budžetski trošak. Mi imamo problem s činjenicom da 15% budžeta, 15% džidipija ide kao subvencija penzionom fondu. Kada pogledate strukturu tog penzionog fonda, 500 hiljada penzionera – 13 hiljada dinara penzije. To ne može više da se spušta, ali ne može više ni da se uzima, prazno je na drugoj strani. Izvozom pokrivamo 20% džidipija.
Takva zemlja ne može više da postoji i to treba da promenimo, da pogledamo jedni druge u oči i da kažemo istinu, prvo sebi, a onda da pokušamo da uverimo društvo da to ne radimo da bismo lizali rane jedni drugima, nego zato što smo spremni nešto da uradimo. Od toga nema ništa. Ovaj zakon će kompromitovati, prvo, Vladu, i to je loše, a onda i nas, jer ćemo zajedno biti odgovorni za neefikasnost države i nemoć u rešavanju problema. Ne sme država popustiti jeziku demagogije i populizma, koji je tako izražen i prisutan u nastupima onih koji govore u njeno ime. Kada smo mi utvrdili šta je cilj naše zemlje, šta je obaveza njene administracije, šta je obaveza onih koji su zaposleni u prosveti? Šta je obaveza onih koji se staraju o bezbednosti ove zemlje?
Poslanica nam je napadnuta prošle nedelje i prebijena na ulici u Beogradu, naša poslanica je napadnuta dva dana posle toga. Šta mislite, kako se oseća običan čovek? Policajci koji se kreću oko nas po ovoj zgradi imaju platu 30.000 dinara. Hoćemo li te probleme rešavati tako što ćemo smanjivati njihov broj, da bismo podigli platu, ili ćemo pogledati jedni druge, pa reći – da, u Kini voz ide 500 km na sat, ali je to posledica drugačijeg mentaliteta, promenjenog karaktera jednog društva, pa da to počnemo da radimo ovde u Srbiji?!
Mi imamo ozbiljan problem s vašom inicijativom. Mi želimo jeftinu i efikasnu državu, ali ne želimo da obesmislimo državu. U pregovorima koje smo vodili, svako na svoj način, s Evropskom unijom godinama unazad, u susretima s predstavnicima država bivših jugoslovenskih republika, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore, to vi vrlo dobro znate u Vladi, jedna od najvećih prednosti Srbije je bio njen državni i činovnički aparat, najveći. Zašto sami sada svaljujemo odgovornost na onu stranu na kojoj odgovornosti realno nema?
Taj sistem je razvijan i negovan 50 godina. Koliko treba vremena da jedan činovnik postane operativan, efikasan i sposoban? Mi smo reformu izvrnuli i pretvorili u ruglo. Zato imam veliko razumevanje za ljude koji su radili i rade danas jako važan posao u ovoj zemlji u neverovatno teškim okolnostima, za koje su oni najmanje krivi.
Pominju se ovde ''giljotine propisa'', ali te priče slušamo godinama. To nije sprovedeno. Menjaju se zakoni a da prethodno nisu ni stupili na snagu. Za to su najmanje ti ljudi odgovorni. Konačno, sada se oni navode kao isključivi krivci ekonomskih problema u kojima se zemlja nalazi, a kažemo da su problemi na drugoj strani.
Javna preduzeća su potpuno zaobiđena ovim zakonom. Zbog čega? Samo da smo tu uveli red, sve bi bilo drugačije, da se tu poštuje Zakon o javnim nabavkama, da se tu sprovede princip departizacije i depolitizacije, da tu razvijemo menadžerski mentalitet.
(Predsedavajuća: Narodni poslaniče, 20 minuta, vreme na raspolaganju je iskorišćeno.)
Završavam za 30 sekundi.
Žao mi je, ali uprkos svoj želji da pomognemo zemlji kroz davanje podrške Vladi koja želi da menja zatečeno, neodrživo stanje, mi ne vidimo prostor za podršku u ovom trenutku, s obzirom na to da su ovi zakoni površni i da su, zapravo, paravan za nemoć Vlade da se suoči s onim reformama i problemima koji su u ovoj zemlji očigledni i za koje svi mi vrlo dobro znamo, a pre svih nas, naravno, Vlada.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Zahvaljujem.
Reč ima narodni poslanik Milisav Petronijević.
...
Socijaldemokratska partija Srbije

Milisav Petronijević

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija
Dame i gospodo narodni poslanici, uvažena predsedavajuća, gospodo ministri, imajući u vidu da se tri predloga zakona nalaze na dnevnom redu a da su sva tri, na neki način, usmerena, odnosno da dominira tema smanjenja broja zaposlenih, prethodno bih rekao nešto opšte, vezano za ovu temu, zatim i nekoliko konkretnih pitanja u odnosu na predloženi zakon.
Mislim da postoji skoro opšta saglasnost da imamo neracionalan i nefunkcionalan državni aparat, od centralne vlasti, državne uprave, do lokalne samouprave; skup je, ne zadovoljava potrebe građana, privrede, prisutni su brojni propisi, procedure, koji poskupljuju rad, troše vreme, otvaraju mogućnost kršenja propisa itd. Sve to vodi slabljenju poverenja građana u državne institucije, njihovu nepristrasnost, pravednost, do svrsishodnosti postojanja.
Dakle, ako sve to imamo u vidu, očigledno je da je to problem, a ako je tako, onda se s njim moramo suočiti i tražiti rešenje kako da ga rešimo. Vlada je iskazala svoju odlučnost da se suoči s tim problemom, i to je dobro. Naravno, i ne treba bežati od tog priznanja, ekonomska kriza i budžetski deficit kao posledica ekonomske krize su sigurno uticali i pospešili to, ništa tu nije sporno, ali je Vlada, uz iskazivanje odlučnosti da se suoči s ovim problemom, istovremeno, preuzela odgovornost na sebe da celokupan posao reforme javne uprave završi, a da ovo bude samo jedan deo celokupne reforme javne uprave.
Nekako, državna administracija je uvek u prvom planu i obično je u prvom planu licitacija koliko ima zaposlenih, za koliko će se smanjiti i tako dalje.
Mi smo protiv toga i smatramo to pogrešnim. Pridružujem se diskusiji nekih kolega da ne sme državna administracija, službenički sistem da bude na optuženičkoj klupi. On treba da bude funkcionalan, efikasan, racionalan i to je nešto čemu treba da težimo. Sve na šta, idući ka tome, usput nailazimo kao na prepreku treba da otklanjamo. Ovaj broj zaposlenih koji se maksimira mi posmatramo samo kao posledicu tog načina i orijentacije Vlade.
Inače, znamo koliki je broj zaposlenih, ne treba bežati od toga, sve partije na vlasti su poslednjih godina doprinele povećanju tog broja. Teško je izuzeti bilo koju, ali je sada prilika, koja se našla pred ovom vladom, da se jednom zaustavi taj proces, i to je najveća, u stvari, vrednost ovog zakona, a najlošije je što će za posledicu imati otpuštanje jednog broja radnika.
U tom kontekstu, ove zakone posmatramo samo kao jedan u nizu poslova celovite reforme javne uprave. Koliko znam, postoji Savet za reformu državne uprave, ili javne uprave, na čijem čelu je predsednik Vlade, kao jedan u nizu poslova, jedna u nizu ušteda, jer ima ih još na mnogim mestima. Naravno, sve to je zasnovano na jednoj analizi organizacije državne uprave, od ministarstava do svih agencija, posebnih organizacija, direkcija itd., procene opravdanosti postojanja svih tih institucija, jer su oni proizvodili taj broj zaposlenih, a s ciljem da se dođe do manje razuđene, bolje postavljene, efikasne i jeftine organizacije.
Dakle, u tom kontekstu posmatramo i izmenu ovih zakona koji su pred nama. Ovaj broj za koji treba smanjiti državnu administraciju smatramo samo nužnom posledicom toga, a ne golim otpuštanjem radnika, protiv čega bismo bili.
Kada je u pitanju zakon o određivanju maksimalnog broja zaposlenih u državnoj administraciji, želim samo nekoliko stvari da kažem.
Uzgred, i kada budem neka zapažanja govorio o zakonu o maksimiranju broja zaposlenih u lokalnoj samoupravi, istovremeno ću se, gospodine ministre, zadržavati i na izmenama Zakona o državnim službenicima, ali toliko koliko zadire u ovu oblast, a vi ste sami rekli u vašem izlaganju da izmene Zakona podrazumevaju neka rešenja koja će ići paralelno u ova dva zakona, počev od mogućnosti preuzimanja radnika, dakle, viška zaposlenih, zatim, preko novog načina ocenjivanja, s tim što bih imao jedno pitanje za vas, gospodine ministre, polazeći od toga da smatram da ova vlada želi da na ozbiljan i odgovoran način uredi ovaj posao i da ništa ne bude nejasno.
Stoga ću i ja svojoj vladi postaviti desetak pitanja, s ciljem da dam mogućnost da se javnosti svako od tih pitanja do kraja razjasni. Kada je u pitanju kvartalno ocenjivanje – šta se događa sa članom 83, koji je ostao da važi, a govori o ocenjivanju jednom godišnje, u februaru? Potrebno je to građanima do kraja razjasniti.
Zatim, kada se govori o ocenjivanju, molim vas da imamo u vidu sledeće – ocenjivanje je jedan od kriterijuma za rešavanje problema viška zaposlenih. Ono mora da bude pouzdano, pošteno, pravedno, nepolitičko, ili kako god hoćete. Dužni ste da objasnite onu vašu konstataciju o Zakonu o državnim službenicima da ocenjivanje nije dalo dobre rezultate. Kako onda da se oslonimo na tako nešto, a da pri tom ne obezbedimo zaštitu? Dakle, ne dovodimo u pitanje ocenjivanje, ali veoma dovodimo u pitanje to ako unapred polazimo od toga da to ne daje dobre rezultate, da neće biti pouzdano, pošteno, pravedno, nepolitičko, profesionalno, kako god hoćete.
Kada je u pitanju maksimiranje broja zaposlenih u državnoj administraciji, najviša vrednost ovog zakona je u tome što određuje maksimalan broj, i to iz dva razloga. Naravno, pretpostavljam da ste do maksimalnog broja došli, ali niste od njega pošli, da ste do broja koji je višak došli, a niste od njega pošli. Verujem da je Vlada tako radila.
Zašto je bitno određivanje maksimalnog broja? Jedan razlog.
U obrazloženju ste rekli da je višak 2.224, plus 560, otprilike, ljudi. Naravno, ne može biti dobro ako se otpuštaju ljude, ali može da bude ako je nužda, ako će to otpuštanje da bude podstrek za neko novo zapošljavanje na drugom mestu, ako će te uštede koje se ostvare biti uložene u podsticaje privredi, da bi mogla da se otvore druga mesta itd., da ne dužim o tome. Maksimiranje broja zaposlenih, gospodine ministre, ili, svejedno, ko će da odgovori, nije imalo za osnovu broj sistematizovanih radnih mesta, nego broj zatečenih, tako da kažem, radnika. Zašto ovo napominjem? Dakle, cifra od 2.224 i 560 je mnogo veća kada se radi o maksimiranju.
Sama državna uprava na koju se odnosi ovaj zakon, bez fondova itd., ima sistematizovanih 24.244 mesta, a prisutnih 22 hiljade i nešto. Na primer, u Ministarstvu prosvete, sistematizovano je 500, trenutno je zaposleno 380. Dakle, na 380 će se primeniti taj kriterijum. Zašto ovo govorim? Dobro je što će se na veći broj sistematizovanih mesta odnositi nego što broj zaposlenih. Dakle, manje će se otpustiti, ali će broj biti daleko manji od ovog broja. To je potrebno jasno reći.
Drugo, što je važno kada je u pitanju maksimiranje broja zaposlenih, to je da će to usloviti da se dobro otvore oči kada se formiraju nova tela, nove agencije, nove organizacije, nove direkcije itd. Formirajte ih koliko hoćete, ali to je maksimum. Još bolje bi bilo da je to ranije urađeno.
Onda bismo dobro razmišljali o svakom zakonu koji proizvodi formiranje neke agencije, neke organizacije itd., da li da bude baš tako. Tu vidim najveću vrednost ovog zakona, dakle, u maksimiranju tog broja. Ponavljam, hoću da verujem da ste do tog broja došli, a da niste od njega pošli.
Pitam, da li je komotno određivanje 10% zaposlenih na određeno vreme, još ako se ima u vidu da se ne odnosi na pripravnike i na zamene odsutnih radnika? Pitam da li je to komotno, da li je to trebalo biti restriktivnije?
Zatim, još par konkretnih pitanja. Predlog zakona obavezuje Ministarstvo da do 31. decembra donese sistematizaciju. Njoj prethodi odluka Vlade o broju po organima. Kad Vlada obavezuje sebe da to donese? Pretpostavljam, pre sistematizacije. Bio je red da se kaže – Vlada će, odmah po donošenju zakona, u roku od 15 dana, utvrditi maksimalan broj zaposlenih u organima uprave. Onda bismo bili načisto.
Drugo pitanje. Uplaćivaće se sredstva prema maksimalnom broju zaposlenih. Rok za utvrđivanje je kraj godine. Budžet se donosi ranije. Na koji način će se to u budžetu iskazati? Sve su ovo pitanja koja Vlada mora vrlo jasno da objasni građanima Srbije, da budemo načisto oko toga.
Kada je u pitanju smanjenje, ovde su u pitanju tri kriterijuma. Veoma podržavam prvi kriterijum, a to je opšta neophodnost tog radnog mesta, imajući u vidu kakve su potrebe građana i privrede. To je na tragu onog našeg stava da nam treba funkcionalna, efikasna, racionalna, jeftina uprava, koja će biti u interesu građana i privrede. To nije sporno.
Drugi kriterijum su rezultati rada. On uopšte nije sporan i on mora da bude prioritetan u odnosu na sledeće kriterijume, ako hoćemo da imamo kvalitetnu upravu. Na šta upozoravam, šta može da bude sporno? Taj posao mora s velikom odgovornošću da se uradi. Ne sme ocenjivanje da bude ni na koji način zloupotrebljeno, uslovno da kažem, za ovaj posao koji nam predstoji. Na kraju krajeva, pitanje je da li je to ocenjivanje trebalo uopšte da bude u ovom zakonu, ako se stalno vrše ocenjivanja, pa čim dobije ocenu "ne zadovoljava", ide na popravni i prestaje mu radni odnos. Na ovo upozoravam iz prostog razloga što otkaz po ovom osnovu ne nosi nikakvu zaštitu. Nemojte da to zloupotrebite.
Drugi deo je kada se utvrdi sistematizacija, pa ljudi postanu tehnološki višak. Naravno, tu imaju pravo na otpremninu, na deo sredstava iz tržišta rada itd., da ne dužim više o tome. Uz podršku tome što je o ovom zakonu postignut dogovor sa sindikatom, jer smatram da sva ozbiljna i važna pitanja u državi moraju da budu rezultat socijalnog dijaloga Vlade, poslodavca i sindikata, i da ne može da uspe ništa ako je nešto na račun nečega, još jednom upućujem moju vladu da, do konačne odluke o ovom zakonu, nastavi taj proces socijalnog dijaloga sa sindikatima.
Zašto to kažem? Treći kriterijum, koji je uveden, jeste imovinsko stanje i potpuno je nejasan. Čije imovinsko stanje, pojedinca, porodice? Zato postoje rešenja koja su data u Zakonu o radu, Zakonu o državnim službenicima i u posebnom kolektivnom ugovoru koji je potpisala država sa sindikatima državne uprave, gde se traži zaštita određenih kategorija lica. Samo da nabrojim neke iz posebnog kolektivnog ugovora: trudnice, vreme porodiljskog odsustva, odsustvo radi nege deteta, odsustvo radi posebne nege deteta, zaposleni invalidi itd.
Upozoravam, ovi kriterijumi moraju da budu uzeti u obzir, ali posle kriterijuma – rezultati rada. Za ovakvu oblast, za ovakav sistem, oni moraju biti uzeti u obzir na prvom mestu. Ako su isti rezultati rada, onda moraju da se primene i ovi kriterijumi.
Nije mi jasno zašto je u ovom zakonu, a nije u zakonu o maksimiranju broja zaposlenih u lokalnoj administraciji, državna uprava oslobođena člana 182. Zakona o radu, koji kaže da tamo gde je utvrđen višak nema pravo da zaposli u roku od šest meseci. Recimo, to nije urađeno u zakonu za lokalnu administraciju. Zašto bi imao pravo da zaposli ako je utvrdio da je to radno mesto višak?
Pošto već ističe vreme, vrlo kratko, povodom zakona o lokalnoj administraciji, o kome će moje kolege detaljnije pričati, želim samo nekoliko konkretnih pitanja. Osnov za primenu tog zakona je broj stanovnika. Popis je vršen 2002. godine, pre sedam godina. Dakle, vrlo je velika verovatnoća velikih promena u tom periodu. Da li je Vlada razmišljala o još nekim mogućnostima, kako da to bude najpravednije, najpoštenije, jer se sve određuje na osnovu tog broja?
Drugo pitanje – da li u ovaj maksimirani broj ulaze i zaposleni u komunalnoj inspekciji, komunalnoj policiji, jer smo sve pohvale nametnuli pre nekoliko meseci, ako se ne varam, na pet hiljada ide jedan?
Sve su to pitanja koja moraju do kraja da se razjasne. Kada budu razjašnjene okolnosti, onda će javnost podržati ovakve mere koje Vlada preduzima.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
 Reč ima Jorgovanka Tabaković.
...
Srpska napredna stranka

Jorgovanka Tabaković

Napred Srbijo
U setu ova tri zakona, koji treba da regulišu način štednje u predimenzioniranom budžetskom trošenju novca na plate, u stvari se oslikava sva površnost i sebičnost onih koji u naše ime vode Vladu.
Zašto kažem ''površnost'' i zašto kažem ''sebičnost''? Površnost je iskazana, pre svega, u tome da se nijednog trenutka nije krenulo od stvarnih rezervi koje postoje u poreskoj politici i u onome što je neki osnovni zadatak Vlade, a to je da kontroliše novac nad kojim ima vlast, da kontroliše prelivanje tog novca od onih koji ga stvaraju ka onima koji ga nisu zaradili, jer ti putevi prelivanja nisu nedokučivi.
Ova vlada ne sprovodi zakone o kontroli novca, za šta je odgovorna. Ova vlada ne koristi ovlašćenja iz Zakona o budžetskom sistemu, po kom javna sredstva moraju da budu pod njenim nadzorom, jer nije dovoljno da samo budu obuhvaćena budžetom, kako nam se to najavljuje, da bismo nad tim imali uvid.
Vlada Republike Srbije je dužna da za sve one koji nezakonito troše novac, ili bez njenog uvida, koristi ovlašćenja koja joj pruža, čak, niz zakona, na primer, o javnim agencijama, gde je dužna da preko imenovanih organa upravljanja, preko davanja saglasnosti na planove rada i finansijske planove i raspodelu dobiti tih organizacija, ima direktnu kontrolu nad njima. Takođe je dužna da kontroliše sredstva i samim davanjem saglasnosti na tarife koje te organizacije, na primer, naplaćuju. Stotine miliona evra je u onih milijardu i tri stotine miliona evra koje ova Vlada ne kontroliše.
Da ponovim, da se zapamti, nije potrebno menjati zakone da bi se taj novac kontrolisao, nego je potrebno vršiti kontrolu koja je zakonom predviđena, znači institucionalna je.
Poštovani građani Srbije, to ne znači da kontrola ovog novca – oko milijardu i tri stotine miliona, ne postoji; postoji, ali je partijska, međupartijska, unutarpartijska i, kao takva, motivisana je ličnim interesima a ne opštedruštvenim i narodnim, o kojima se ovde danas govorilo. To je ono što Vlada nije iskoristila, ali je sebično i površno odlučila da uštedu u budžetu napravi na način da ograniči maksimalan broj zaposlenih na 28.400.
Kako je to uradila? Donošenjem jednog akta koji je nazvala zakonom, koji je vrlo površan, mnogo toga ostaje da se reguliše podzakonskim aktima, pa i nije zakon u pravom smislu reči, a mogla je to da uradi jednom uredbom, jer nam je dokazala da je to njena uobičajena praksa.
Gospodin Dinkić, koji je ovde obrazlagao zakon, već nekoliko godina unazad uredbama reguliše subvencije i dodelu povlašćenog novca mnogim korisnicima, i nije to uradio ovde, iako ga već tri godine kritikujemo, podnošenjem zakona o subvencijama, makar kao jednim okvirnim zakonom, da se znaju kriterijumi ko može i kako, jer sam želi da deli novac, a došao je da s nama podeli odgovornost za otpuštanje ljudi. To nije pravedno i to nije moralno ponašanje.
Gospodin Dinkić je ovde 45 minuta obrazlagao efekte seče propisa i kako će i koliko lokalnim samoupravama biti manje preneto sredstava ako ne budu poštovale ovaj akt.
Da li je iko od vas ikada čuo, prilikom dodele ovakvih subvencionisanih kredita i dodele novca, koji su efekti tako dodeljenog novca na budžet, na zaposlenost i na privredu Srbije?
Nikada niko nije čuo koji su efekti toga, čak i sada, kada smo usvojili Zakon o budžetskom sistemu, gde Vlada mora od Ministarstva da dobije, uz predlog zakona, i procenu finansijskih efekata na budžet. Kada smo amandmanom, kao SNS, tražili da ta obaveza, sledstveno, ide i na Narodnu skupštinu, znači, da nam to ministarstvo, preko Vlade, dostavi finansijske efekte primene zakona, rečeno je – podrazumeva se, i još uvek ih nema.
Neki jadikuju što ministar finansija ne može od ministra za ekonomiju i regionalni razvoj da dobije izveštaj o finansijskim efektima takvih subvencionisanih davanja. Pa, ono što radite drugima, očekujte da sutra rade i vama. Onog trenutka kada Skupštini ne dostavite izveštaj o proceni efekata nekog zakonskog projekta, normalno je da to i vama rade kolege, ali nije normalno da nam danas pričate 45 minuta o efektima zapošljavanja ljudi koje ste vi doveli i na uštedama koje će se, otpuštanjem tih ljudi, postići u budžetu. Molim da se zapamti kakav je to dvostruki aršin i nemoralno ponašanje u ovom domu.
Podneli smo veliki broj amandmana na ovaj zakon. Osnovne primedbe su da nema kriterijuma zašto je 28.400 taj maksimalan broj. Nema osnovnog podatka i definisanog termina – šta je republička administracija. U to ću vas uveriti u obrazloženju. Vi ste definisali pojam šta su organi uprave u sastavu, šta su agencije, na šta se odnosi Zakon o radu, i amandmanom smo zatražili da uz ovaj propis obavezan bude, kao prilog, spisak javnih agencija na koje se ovaj zakon odnosi. Odgovorno tvrdim pred javnošću Srbije da takvu evidenciju nemate. U trenutku kada je NALED uradio spisak suvišnih propisa koje je preuzela jedinica za seču propisa, ispostavilo se, citiram izjavu gospođe Andreje Marušić koja je rukovodilac te jedinice, ''da postoje zbirke propisa i evidencija svih propisa koji se primenjuju u ovoj državi, ali da država takvu evidenciju nema''. Imaju ih neki privatnici, pretpostavljam, "Paragraf leks", ili tako nešto, ali država takvu evidenciju propisa nije imala po priznanju Vladinog činovnika, koji je pre toga bio u Agenciji za privredne registre, a sada je predsednik Upravnog odbora Agencije za privredne registre, koja nije da nema veze sa subjektima o kojima govorimo i propisima koji se na njih odnose.
Šta nam sada nudite? Internet prezentaciju broja zaposlenih. Ljudi, dajte evidenciju o prostoru kojim raspolažete ili koji se vodi na Republiku Srbiju, dajte evidenciju dugova, povučenih, nepovučenih i onih koji čekaju na ratifikaciju, dajte cene tih dugova, dajte nam evidenciju organizacija koje su nam nakačene na budžet, zbog kojih sada treba otpuštati tri-četiri hiljade ljudi, kao da je to tri-četiri hiljade neimenovanih stvari, a ne sasvim konkretnih ljudi, s porodicama, ličnim problemima i željom da se nastavi život, bez toga da je ocenjen jedinicom i suvišan.
Vi nemate evidenciju, jer da je imate, vi biste je dostavili. Dokaz da je nemate je odgovor na moje poslaničko pitanje postavljeno u aprilu, na koje sam od Ministarstva finansija i tih organa dobila tek deo odgovora. Neki su se oglušili, neki su smatrali da im država treba samo da ih osnuje, da im da pravo da rade neki monopolski posao, ali taman posla da država, Skupština i građani treba da imaju uvid u to šta oni zarađuju.
Jedan od osnovnih nedostataka ovog zakona je, takođe, da ste rešili da ne ponovite greške koje je gospodin Dinkić napravio s otpuštanjima iz Uprave prihoda pre neku godinu, da vam se u sudskim postupcima ne vrate ljudi na posao, pa ste ovde ukinuli pravo žalbe onoga kome, na osnovu ocenjivanja, donesete rešenje da treba da ide kući.
Osnovna pravna nesigurnost dvostepenosti u pravnom postupku, kada su u pitanju ljudi koje ste zapošljavali, ne treba uopšte u zakonu da postoji, ali zato član 12. kaže da nakon šest meseci možete na ta ista mesta da primite neke druge ljude.
Znači, potrebno je vaše ljude, koje ste juče dovodili, zameniti nekim novim vašim ljudima, a da za to nemate ni sud nad glavom, ni trošak za eventualne sudske postupke, a računate da će građani, do nekih novih izbora, to zaboraviti i slušaće ona obrazloženja kako će sada to, navodno, olakšati ljudima, završavanje posla u pežorativnom smislu, predstavljajući ovaj vaš zakon kao smanjenje birokratije.
Ne da nije u redu, nego mislim da ocena ovog vašeg postupanja treba da usledi mnogo brže nego što je kazna na izborima.
Sad je pitanje – kako ste vi to došli do ovih 28.400? Ja sam neko ko se ovim poslom bavi vrlo ozbiljno i odgovorno i donela sam izvode samo iz četiri poslednja budžeta koja imam, budžeta kao planove trošenja koje ste nam ovde dostavljali. O izveštajima o izvršenju budžeta za ove dve poslednje godine ne mogu da govorim, iako su dostavljeni materijali, zato što izgled broja onih koje imate ovde kao plan zapošljavanja ili kao zaposlenih, to već ne mogu sa sigurnošću da utvrdim, jer i ne piše tako, tj. izveštaja o ljudima koji rade, znači, šta su stvarno zaposleni, ili šta je realizovan plan zapošljavanja, u Zakonu o završnom računu nema, pa je malo smešna ona primedba gospodina Cvetkovića od četvrtka, kad smo imali tematsku sednicu, kad reče – da, dali ste mi dobru ideju da budžeti budu uporedivi među sobom, pa ću vam dostaviti jedan od 1989, pa 1999, pa 2009. godine.
Dajte vi uporedive cifre za budžet u poslednje tri godine, na to vas obavezuje Zakon o budžetskom sistemu, a ne da u predlogu, na primer, za 2007, kažete da ima 22.528 državnih službenika i nameštenika. Kad je to došlo na trideset hiljada? Ili je to opet neki metodološki ili računovodstveni trik?
S druge strane, neki zbirni podatak, koji jednako nazivate državnim službenicima i organima, za 2007. ima brojku, s pravosuđem i ovom cifrom koju sam navela, 259.759 ljudi. Ovo je vaša dokumentacija. Ovo su predlozi budžeta za 2007, 2008. i 2009. godinu. Zanimljiv je podatak iznet u ono vreme ''zlatne kiše'', kada su se spremali izbori, a bilo je u izobilju novca od privatizacije, pa smo tada, na strani 91, 92, 93, 94, dobili obrazloženje kako ćemo da povećamo broj zaposlenih za 1.517 ljudi. To piše na strani 94 i kaže se – predloženo je povećanje broja državnih službenika i nameštenika za 1.517, a razlozi za to su: Generalni sekretarijat Vlade, na primer, mora da poveća broj zaposlenih usled povećanog obima i povećanja broja ministarstava, kao i formiranja novih organizacionih jedinica za potrebu izrade novih razvojnih projekata, koordinacije sa stranim državama itd.
U poslednjem, tada ste imali samo 26 neraspoređenih lica i 110 izabranih lica kojima je prestao mandat, i njih sada pominjete u okviru sredstava koja planirate za plate u budžetu za 2007. godinu, gde kažete da postoji 258.332 državna službenika i nameštenika. Niste definisali pojam šta je republička administracija, šta su organi uprave u sastavu, šta su javne agencije i, ono što je najvažnije – priča da negde Zakon o radu definiše prava ovih ljudi, a negde Zakon o državnim službenicima, opet je stvar za selektivnu primenu. Kako?
Kod Zakona o javnim agencijama kažete, u članu 7, da se na prava, obaveze, odgovornost i zarade direktora i zaposlenih u javnoj agenciji primenjuju opšti propisi o radu, ako ovim ili posebnim zakonom nije nešto drugo određeno. Šta to odlučuje da li će neki lex specialis ovo da poništi?
Da ponovim priču o političkoj, međupartijskoj, unutarpartijskoj kontroli, sredstvima ili platama, ali ne zakonitoj i institucionalnoj kontroli, jer ovi organi, najveći broj njih, preporuku Vlade da smanji plate zbog finansijske krize nije primenio; nastavio je da isplaćuje visoke plate, zato što član 7. tretiraju kako njima odgovara, a vi sada na ove javne agencije hoćete da ovaj vaš zakon primenite kao lex specialis, tamo gde vam odgovara.
Mera za odgovaranje je partijski interes, kratkoročan, nijednog trenutka nije javna štednja, niti štednja u javnim rashodima. Kada budete imali kontrolu nad onim što je javni prihod, mogu da prihvatim da želite da imate kontrolu nad javnim rashodima.
Zašto vam ne verujem? Nije to neki odnos emocija prema vama, zato što je ovo već sve viđeno. Doneli ste 6. maja 2005. godine jednu uredbu o načelima za unutrašnju organizaciju i sistematizaciju radnih mesta u ministarstvima. Kada gospodin Dinkić kaže da mu niko nikada nije predložio štednju, treba da zapamti reči – dželat nema pravo na sećanje, žrtva i samo žrtva ima pravo na sećanje.
Oni koji su otpušteni primenjivanjem ove uredbe 2005. godine, u režiji gospodina Dinkića, imaju pravo da se sećaju, a podsetiću i njega.
Doneta je Uredba sa ciljem da se racionalizuje državna uprava za oko 10%, najkasnije do 1. juna 2005. godine. Tadašnji ministar finansija, danas prisutni gospodin Dinkić, 4. juna je obrazlagao dobijanje otkaza za 230 ljudi u Poreskoj upravi, da su to radnici koji su dobili jedinice na stručnim i psihološkim testovima, gde su se zaposleni testirali na amoralne sklonosti, ka kriminalu i korupciji.
Nije dovoljno što je procenat naplate poreskih prihoda i sada 50%, što nam zvanični organi države izlaze s podacima kolike su poreske utaje i o tome šta sve ne može da se stavi u legalne tokove, nego se, čak, ljudi optužuju da su na psihološkom testu dokazali sklonost ka amoralnosti.
Da li takve testove i sada spremate i ostavljate rok 31. decembar, gde ste predvideli kaznu ako se ne donese sistematizacija, a ne ako se primi ili održava višak zaposlenih?
Šta se desilo? Zaposleni koji su dobili otkaze po toj uredbi, s takvim testom, čak ni insistiranjem, u sporovima koje su pred sudom vodili, nisu mogli da dobiju na uvid test o kojem se tako mnogo govorilo. Mnogi od njih su pokrenuli i dobili radne sporove, pa je nezakonito otpuštanje radnika u Poreskoj upravi državu Srbiju koštalo preko 200 miliona dinara. Da li će ikada iko da odgovara za štetu koja je tada naneta i plaćena, zaštetu koju ste sada pokušali da izbegnete takvim rešenjima gde nema prava…
(Predsednik: Vreme.)
… na žalbu, ni na sudski spor.
Ovaj zakon je sramota za Vladu Srbije.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem. Gospodin Vlajko Senić ima reč. Izvolite.

Vlajko Senić

Ujedinjeni regioni Srbije
Poštovana predsednice, poštovani članovi Vlade, poštovane kolege poslanici, teške reči za jedan zakon koji se, u osnovi, bavi regulisanjem zaposlenih u republičkoj administraciji. Pre svega, govoriću o tom zakonu koji se bavi centralnom državnom administracijom.
Poslanička grupa G 17 plus će podržati ovaj zakon.
Reči ću nešto najpre o osnovnim elementima zakona, iako je to rečeno od strane oba ministra i od strane nekih poslanika, zatim o razlozima za njegovo donošenje.
Na neki način, ukratko ću pokušati da sa vama podelim neka svetska iskustva koja postoje u ovoj oblasti, kao i o cilju zakona kako ga vidi Poslanička grupa G17 plus.
Mislim da treba reći da ne možemo očekivati velike rezultate ako mnogi, a neki od onih koji će glasati za ovaj zakon unapred peru ruke od njega, i svi unapred očekujemo da kriterijumi koji se budu prihvatili glasanjem za ovaj zakon možda neće biti poštovati na pravi način, da će biti određene protekcije, zaštite po ličnoj ili stranačkoj pripadnosti itd., odnosno ako na taj način i s tim uverenjem krenemo u glasanje i sprovođenje ovog zakona, siguran sam da će rezultati biti mnogo niži nego što je to realno očekivati u ovom trenutku.
Zbog toga, smatram da svi koji budemo podržali ovaj zakon treba da glasamo za njega s čvrstim uverenjem da ono što piše u njemu jeste obaveza za ljude koji će ga sprovoditi, da ne postoji unapred neka sumnja da ćemo doneti zakon a da ćemo pri njegovom sprovođenju pokušati da izvrdamo njegove odredbe, koje su u velikom delu veoma jasne.
Što se tiče broja zaposlenih u državnoj administraciji, to je 28.400 i to je važna stvar. Prvi put, kvantitativno, građani Srbije znaju koliko ljudi može najviše da radi u centralnoj državnoj administraciji. Nije obaveza da toliko ljudi radi, to je maksimalan broj koji nakon usvajanja ovog zakona može da bude zaposlen u centralnoj administraciji i to je smanjenje od 7,26%, što nije malo i u ovom trenutku predstavlja, verovatno, činjenicu da smo, kako se često u javnosti kaže, socijalno odgovorna Vlada, pa smo izabrali broj koji je niži od onoga što bi bilo ekonomski opravdano. Siguran sam da bi broj ljudi koji su danas višak u državnoj administraciji bio veći nego što je tih 7% stalno zaposlenih, odnosno oko 16% ljudi koji rade po ugovoru o delu ili na privremenim i povremenim poslovima.
Uvodimo ograničenje i za ljude koji su zaposleni na određeno vreme – 10% ukupnog broja stalno zaposlenih ljudi. To je dobro, jer će, s jedne strane, ljude koji vode izvršnu vlast onemogućiti da imamo fiktivno mali broj zaposlenih, a kroz privremene i povremene poslove veliki broj drugih saradnika, a, s druge strane, ograničiti ljude koji rade u izvršnoj vlasti, zbog toga što se u prošlosti pokazalo da su često ljudi koji su korisni i kvalitetni, a nemaju ambicije da ceo život provedu baš u državnoj administraciji, bili angažovani na ovaj način.
Takođe je dobro što postoje kratki rokovi da se donesu sistematizacije i što postoje sankcije koje će naterati sve članove izvršne vlasti da sprovedu taj posao u zadatom roku, do kraja ove godine.
Iskreno moramo reći da je ova reforma došla u trenutku kada smo, kao vladajuća koalicija, možda više naterani da je sprovedemo, nego što smo sami došli do zaključka da je ona nužna, ali ona predstavlja potrebu. Ona je izraz grešaka koje smo svi činili u poslednjih osam ili devet godina, ali i naše spremnosti da priznamo greške i da počnemo reformu u sektoru koji je veoma važan i za koji sam siguran da će u narednom periodu dati mnogo bolje rezultate.
Samim tim, očekujemo da otpori ovim reformama budu žešći nego da se radi o nekim kozmetičkim promenama.
Kada govorim o razlozima za donošenje ovog zakona, rekao bih da postoje kvantitativni i kvalitativni razlozi. Nažalost, u diskusiji smo više slušali osvrt na to koliko danas ljudi radi, koliko će ostati bez posla, a manje se govorilo o kvalitetu rada državne administracije.
Odjednom, čak i poslanici opozicionih stranaka, koje se predstavljaju kao stranke koje su reformski opredeljene, brane državnu administraciju, kao da je to neko nasleđe koje je najbolje moguće, nasleđeno od nekog sistema koji je, kako je rečeno, trajao 50 godina, ili 10 godina, do 2000. godine.
Sigurno tamo ima ljudi koji dobro rade svoj posao i sigurno da oni zaslužuju da ostanu na svom mestu. Siguran sam da će i njima biti u interesu da se uvedu jasni kriterijumi koji će omogućiti da ljudi koji dobro rade svoj posao dobiju određenu satisfakciju, a ljudi koji svoj posao ne rade dobro, ne dobiju satisfakciju i, u krajnjoj liniji, ostanu bez posla.
Smatram da je ovo ideja opredeljenja Vlade da ne idemo na povećanje poreza na dodatu vrednost. Podsetiću vas da smo insistirali na početku ove godine i krajem prošle godine da ne može doći do povećanja poreza na dodatu vrednost kao rešenje za smanjenje, odnosno za probleme u našem budžetu. Pokazalo se da je to moguće. Čak smo u pregovorima sa MMF-om indirektno dobili sugestiju da je to lakše rešenje da prebrodimo naše kratkoročne probleme. Mi smo ostali uporni u tome da idemo na smanjenje rashodne strane. Ovaj zakon je prvi korak u tom pravcu reforme državne administracije, sa strane smanjenja troškova u rashodnoj strani.
Dobili smo preporuku od MMF-a i u pogledu povećanja starosne granice za žene. Tu smo, takođe, insistirali da ta oblast, suprotno njihovi preporukama, ostane uređena kao do sada, ali moramo da nađemo neke druge izvore za uštede i ovo je sigurno jedan od tih izvora. Razlozi su i dalje nastavak reforme u javnom sektoru, a ovo je jedan mali korak koji pokazuje samo opredeljenost Vlade da ide na smanjenje javne potrošnje.
Nas očekuju mnogo teži zadaci, mnogo žešće diskusije i mnogo veći problemi, koji će se ticati predstojeće reforme penzionog sistema i svih onih sistema koji ne mogu ekonomski da se održe na način kako danas funkcionišu.
Smatram da tu treba da vodimo iskrenu i otvorenu raspravu, bez obzira na to da li smo u vlasti ili u opoziciji, jer se radi o dugoročnoj održivosti javnih finansija naše države. Sigurno je da određeni politički kompromisi, koji su bili nužni u prošlosti, danas dolaze na naplatu.
Zbog toga, svi zajedno treba da napravimo napor da donesemo zakone koji će na najbolji mogući način da omoguće da ova država funkcioniše u fiskalnom sistemu u održivom smislu te reči.
Što se tiče toga da je ovo samo slučaj u Srbiji, nije tačno. Reforma javne uprave je problem danas u celom svetu. Navešću primer Francuske, koja je naša bliska država. Reforme koje je nametnuo novi predsednik, ogromni otpori koje je administracija tamo, takođe, pružila takvim reformama...
Ne bi bilo loše da uvedemo i za poslanike neku vodu.
Činjenica je da se danas javna administracija u svetu susreće sa problemom sve starije starosne strukture ljudi koji rade u javnoj administraciji i da je sve više ljudi koji prelaze 50 godina. To je problem koji je vezan za činjenicu da je atraktivnost državnog posla u Srbiji i u svetu mnogo manja nego što je rad u nekoj privatnoj, profitabilnoj kompaniji.
To je bio slučaj Srbije. Mi smo imali veliki broj mladih ljudi koji su posle 2000. godine radili u državnoj administraciji, ali su, nakon dolaska velikih međunarodnih kompanija, mnogo bolje uslove našli tamo i napustili državnu administraciju.
(Govornik je dobio vodu.) Hvala.
Moramo da razmišljamo ne samo o tome ko danas radi u državnoj administraciji Srbije, već da li mlad i obrazovan čovek, koji završi fakultet, kako je ovde rečeno, govori nekoliko jezika, ima motivaciju da dođe da radi danas u državnoj administraciji Srbije, ako mu se nudi nekoliko puta manja plata nego što je to moguće za njegove kvalifikacije na nekom drugom radnom mestu.
Znači, naš cilj je smanjenje državne administracije u kratkom roku, ali u srednjem roku, i povećanje, odnosno poboljšanje uslova za ljude koji danas rade i koji će u budućnosti raditi u državnoj administraciji. Mi ćemo se kao stranka zalagati da to bude skup ljudi koji kvalitetno, stručno rade svoj posao i koji su za taj posao dobro plaćeni.
Danas ne možemo o tome govoriti jer je kriza, ali sigurno je to tema koja će se otvoriti u budućnosti. Naša je prednost da su i druge, manje zemlje, kao što su Danska, Finska, Škotska, Vels, izvršile dobru reformu javnog sektora. U praksi se pokazalo da se mnogo lakše reformišu manje države, nego što je to slučaj sa velikim državama.
Na kraju ću reći da je cilj ovog zakona novi javni menadžment. To je jedan trend koji postoji u svetu od 80-ih godina u anglosaksonskim zemljama, kada se pristupilo upravljanju državom ne kao nekom teretu koji treba da opterećuje poreske obveznike i da donosi samo štetu, da se proizvodi trošak, već se posmatra kao resurs koji može da unapredi jednu državu.
Siguran sam da ćemo na taj način postaviti stvari i u Srbiji, da ćemo u narednom periodu formirati državnu administraciju na principima na kojima radi i posluje menadžment u privatnim kompanijama, da je to moguće, da usluge koje isporučuje država, takođe, mogu da se mere precizno, kao što se mere profiti privatnih kompanija.
Mi moramo da usvojimo osnovne elemente tog sistema, koji podrazumevaju fokus na građane, decentralizaciju i podelu na one koji donose politiku, dakle, Skupština, ministri, državni sekretari, i državne službenike koji tu politiku implementiraju i koji nemaju nikakve veze sa stranačkom orijentacijom.
Da li je tako danas? Nije. Da li to treba da se promeni? Siguran sam da treba i siguran sam da ćemo to donošenjem ovog zakona učiniti, makar načiniti prvi korak, ako ništa drugo.
Dakle, ključno za očuvanje jednog normalnog i demokratskog sistema u Srbiji je uspostavljanje nepartijskog javnog servisa i izrada javne administracije kao partnera privatnom sektoru i civilnom društvu, a ne kao teret državi i poreskim obveznicima. Mi ovako vidimo, gospodine Krasiću, promene ovog zakona i zbog toga ćemo podržati predloge ova dva zakona, uvereni da to predstavlja prvi i najvažniji korak u reformi javnog sektora. Siguran sam da će i ogromna većina zaposlenih u državnoj administraciji koja dobro, marljivo i vredno radi svoj posao svakog dana, podržati ove promene, jer je ovo prilika da nakon donošenja ovog zakona oni dobiju svoje pravo mesto. Hvala.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem.
Gospodin Todorović nije tu. Onda reč ima Miroslav Marinković. Izvolite.

Miroslav Marinković

Za evropsku Srbiju
Gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre i ostali predstavnici Ministarstava, pred nama su tri vrlo važna zakona i da ne dolaze u vreme krize, oni bi bili ozbiljni reformski zakoni, ali su zakoni koji predstavljaju početak vrlo ozbiljne reforme, koja je možda trebalo mnogo pre da počne. Materija kojom se bavimo u ovoj raspravi, a to su Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o državnim službenicima, Predlog zakona o određivanju maksimalnog broja zaposlenih u republičkoj i u lokalnoj administraciji, predstavlja jednu tešku reformsku meru koju treba sprovesti, ali se u ovakvim situacijama ogleda ozbiljnost i doslednost, kao i postojanje svakog programa unapređenja funkcionisanja državnog aparata.
Malo je degutantno kada čujemo da se svi oni koji na sav glas, kroz sve medije, napadaju državu kao neefikasnu, kao prekobrojnu, kao nekog ko troši novac nekontrolisano i previše, sada pojave, kao gospodin Krasić, i kažu kako ne da ne treba otpuštati, nego, čak, možda i povećati broj državnih činovnika.
Kao neko ko je radio u državnoj upravi, smatram da je suvislo da se izvrši ta reforma i racionalizacija, pogotovo kada ovi zakoni u svojoj osnovi imaju tri osnovna elementa koja govore o tome koliko je ozbiljno pristupljeno ovakvoj racionalizaciji. Pre svega, treba sistematizovati radna mesta, da ona budu realna i svrsishodna poslu koji treba da se obavlja. To predstavlja priliku za one koji su najbolji da dobiju posao, da taj posao rade za dobar novac, a da oni koji to nisu, potraže sreću u nekoj drugoj organizaciji, pre svega, u produktivnim poslovima, koji će kao rezultat imati dobijanje novih radnih mesta.
Drugi princip koji je ovde ispoštovan jeste edukacija, permanentna edukacija, koja je neophodna. Mislim da je to hronična bolest celog društva – da jednom završite školu i nikad vas niko ništa ne pita, da li ste se usavršavali ili ne. Država, kao primer, treba da vrši permanentnu edukaciju svojih kadrova, kako bi bili permanentno uključeni u tokove napredovanja društva. Mi smo svesni da društvo, kao jedan živ organizam, trpi razne promene, kroz razna vremena, i nemoguće je da čovek koji je stekao određena znanja pre 10 godina, ta ista znanja može u potpunosti da koristi, a da mu nije potrebno dodatno.
Treći princip, kojim se najviše manipuliše, to je, u banalnom smislu rečeno – otpuštanje radnika. Smanjenje broja ljudi u državnoj i lokalnoj upravi nije banalno otpuštanje radnika, znači, pusta činjenica da neko ostaje bez posla, već se reorganizacijom pruža mogućnost da ti ljudi koji predstavljaju višak, jer ili nisu edukovani ili su njihova mesta neproduktivna, pređu na produktivna mesta i na taj način stvore mogućnost za zapošljavanje, ne samo svoje, nego i drugih.
Kontrolna uloga koju ima Skupština Srbije i odgovornost Skupštine ovde postoji, i mi se nje ne odričemo, ali dobar primer racionalizacije jeste i jedan mali pomak koji je Skupština napravila donošenjem novog poslovnika o radu. Ogromni su bili otpori, a sada možemo da izmerimo tu racionalizaciju.
Znači, isti broj poslanika je godišnje donosio dva ili tri zakona, a mi smo izmenom Poslovnika, protiv koga je većina ljudi bila, došli do donošenja preko 200 zakona, pa izračunajte koliko je on bio, u jedinici vremena, po svakom poslaniku, efikasniji i koliko jeftiniji za državu.
U tom smislu bih pristupao ovome. Normalno, zakoni imaju i određene, po meni, tehničke nedostatke, koji se amandmanski mogu popraviti. Naveo bih samo jedan mali primer kod metodologije uzimanja parametara za određivanje maksimalnog broja. Mi nemamo ništa protiv, podržavamo da taj broj bude 4 promila, čak, kao neko ko je i u lokalnoj samoupravi, smatram da je potpuno suvislo da ljudi imaju što efikasniju i što jeftiniju upravu, pa da broj bude i manji, ako je to moguće, međutim, da se broj stanovnika na koji se obračunava ovaj promil realno sagleda.
Novom metodologijom, po popisu iz 2002. godine, nisu uzeti u obzir ljudi koji rade u inostranstvu, na privremenom radu, i raseljena lica, a oni su, ipak, građani koji koriste kompletne usluge lokalne samouprave. Mislim da to treba uzeti u obzir, amandmanski sam to podržao, jer to nije mali broj ljudi, to je 30-ak i nešto opština. Recimo, u opštini iz koje potičem, 7,5 hiljada ljudi ne postoji, ali ima ih u biračkom spisku. To sigurno nije suštinski problem, radi se o matematičkom proračunu, i mislim da će se predlagač u potpunosti složiti sa mnom i uvažiti ovakve primedbe.
Sve u svemu, ovakvi reformski zakoni su neophodni, ukoliko želimo da postanemo savremena država, a ne da interpretiramo ovakve zakone kao neko dodvorivanje Evropi i EU. Pa, mi ne donosimo ovakve zakone da bismo bili članovi samo EU, nego da bismo kao građani ove zemlje bolje živeli. Smatram da je takav nivo poimanja ovakvih zakona neophodan svima nama, da ne bismo dolazili u kontradikcije da u jednom trenutku, čak, i podržavamo ono što smo pre par meseci napadali.
Poslanička grupa ZES će podržati ovakva zakonska rešenja i očekujem da ćemo, uz amandmanske i popravke tehničke prirode, u potpunosti uskladiti i dovesti u primerenu namenu ovakve zakone. Zahvaljujem.

Whoops, looks like something went wrong.