DRUGA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANJA, 30.03.2010.

1. dan rada

OBRAĆANJA

...
Socijalno liberalna partija Sandžaka

Bajram Omeragić

Grupa manjina
Poštovani narodni poslanici, poštovani predsedavajući, nedavno smo čuli od mladog pravnika, ali pripravnika u političkom smislu, kandidata za budućeg predsednika stranke koja se sada po celoj Srbiji bori sa cenzusom zbog te politike koju vodi, danas smo mislili da vodimo jednu raspravu o tome kuda ide Srbija posle svega onoga što se događalo i zašto smo se danas skupili ovde da malo prozborimo o jednoj tragičnoj činjenici. Mi danas govorimo o tome da je bošnjački narod nešto kalaisan.
(Uzvici u sali: koji je to član Poslovnika?) Ja sam se ujedno prijavio za kršenje Ustava, ne Poslovnika. (Žagor u sali.)
Kada bih počeo da citiram sve konvencije koje je ovde, u toj diskusiji, prekršio ovaj čovek, zaista bi ova diskusija krenula daleko. Ja tamo ne želim da idem. Govorim samo zbog jedne činjenice. Ustav ove zemlje, Deklaracija o ljudskim pravima UN, da ne citiram sve ostale međunarodne dokumente, garantuju slobodu, o kojoj nam je danas govorio jedan moj profesor, sa mog bivšeg fakulteta, da smo slobodni da izražavamo svoju volju, pa čak i da se nacionalno opredeljujemo.
Podsećam vas, po popisu stanovništva u ovoj zemlji milion stanovnika ne pripada većinskom narodu. Slobodno su se na popisu izrazili da pripadaju nekoj drugoj etničkoj zajednici ili narodu. Danas smo ovde doživeli tešku uvredu – da se u najvišem zakonodavnom telu jedne zemlje negira pripadnost jednoj zajednici.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Narodni poslaniče, ja vas molim da u poslednjih pet sekundi navedete koji član Poslovnika je povređen.
...
Socijalno liberalna partija Sandžaka

Bajram Omeragić

Grupa manjina
Ovde je prekršen član Poslovnika o narušavanju dostojanstva ovog parlamenta. Želim da kažem samo još jednu stvar. Molim vas da u ovu raspravu ne unosimo budućnost. Negiranje jednog naroda je budućnost, a nemojte plašiti svojom retorikom bošnjački narod u Sandžaku i sve Bošnjake u Srbiji, jer za to nema nikakvog razloga.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem, dva minuta.
Narodni poslaniče, da li želite da govorite o povredi Poslovnika, jer nemate pravo na repliku?
(Narodni poslaniče Preliću, molim vas da ne dobacujete i da ne komunicirate sa mnom, kao predsedavajućom, nepristojnim gestovima.)
Narodni poslaniče Bajrame Omeragiću, istakli ste povredu Poslovnika koja je uočena tokom izlaganja. Narodni poslanik je nakon toga diskusiju sasvim samerio sa odredbama Poslovnika, tako da je moguće da ste popustili moju intervenciju i ono što je narodni poslanik Aleksandar Martinović kasnije ispravio u istorijskoj argumentaciji koju je spominjao.
...
Srpska napredna stranka

Aleksandar Martinović

Srpska radikalna stranka
Hvala, gospođo Čomić. Povređen je, nažalost, član 104. Poslovnika Narodne skupštine.
Gospodine Omeragiću, zaista nisam imao nameru da vama kao građaninu Republike Srbije ili pripadnicima nacionalne ili verske zajednice kojoj vi pripadate osporavam, na bilo koji način, pravo da se izjašnjavate onako kako vi to hoćete. Ako vi sebe smatrate Bošnjakom, ja to poštujem, i SRS to poštuje, ali sam dužan, zbog istorijske istine, da vam kažem ko je prvi smislio termin "Bošnjak"- da je to bio austrougarski konzul u Sarajevu Benjamin Kalaj i da je to bilo u drugoj polovini 19. veka.
Dužan sam da vas podsetim na istorijsku činjenicu da se 1971. godine Alija Izetbegović deklarisao ne kao Bošnjak, nego kao Srbin muslimanske veroispovesti. Muslimani mi zaista ne smetaju. Imamo u našim redovima narodnog poslanika muslimanske veroispovesti Sulejmana Spaha. Kad bih vam uputio bilo kakvu ružnu reč zbog toga što ste vi musliman, ja bih uvredio mog prijatelja, mog stranačkog kolegu Sulejmana Spaha. Dakle, vi uopšte nemate problem sa SRS kada je u pitanju vaše pravo da se izjašnjavate kako vi to želite.
Ipak, zbog dnevnopolitičkih razloga, ne mogu da sakrivam istorijske činjenice. Danas su mnogi ovde govorili o tome da nam je potrebna istina. Hajde onda da ne sakrivamo tu istinu. Znate, ja imam utisak da bi vlast htela da je istina samo ono što njima odgovara, a kada se kaže nešto što im ne odgovara, onda se pozivamo na povredu Poslovnika.
Poštujem vaše pravo da ste Bošnjak, ali poštujte vi moje pravo, ne samo kao Srbina, kao nekog intelektualca koga vi verovatno ne doživljavate ozbiljno jer sam, kako vi kažete, "pripravnik", ali koji sticajem okolnosti zna nešto o istoriji i vašeg i mog naroda. (Aplauz radikala.)
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Nemate pravo na repliku i molim vas da... Dva puta sam vas upozorila. Mogu poimence da ponovim koji je od poslanika poslaničke grupe SRS dva puta upozoren da ne dobacuje, da ne remeti red na Skupštini i da ne ugrožava ugled ove institucije. Nemojte da mi ne ostavljate bilo šta drugo osim rešenja iz Poslovnika koja podrazumevaju meni mnogo neprijatnije odluke nego vama. Nemate pravo na repliku.
Narodni poslanik Dragoljub Mićunović ima reč. Izvolite.
...
Demokratska stranka

Dragoljub Mićunović

Za evropsku Srbiju
Gospođo predsedavajuća, pažljivo sam slušao ovu debatu i imao sam nameru da govorim o svemu ovome iz drugog ugla, ali ću se malo našaliti za početak. Nedavno sam, upravo neposredno, čuo da se otprilike u Srebrenici nije dogodilo ništa i da Ratko Mladić nije kriv. Onda se meni postavlja pitanje, to mnogo olakšava situaciju - ne vidim zašto se gospodin Ratko Mladić ne bi predao, budući da je potpuno nevin. Dakle, to je jedan način na koji možemo govoriti.
Međutim, ono što sam hteo da kažem je nešto drugo. Mi smo danas ovde imali jednu debatu i mislim da je dobro što smo je imali. Iz prostog razloga što mnogi ljudi tokom života imaju određene vrednosti i stvore jednu emotivnu koru kroz koju teško prolaze argumenti.
Sećam se jednog eseja, koji je napisao filozof Ljubomir Tadić negde krajem 80-ih godina, pod naslovom ''Da li je nacionalizam naša sudbina''. Mislio sam da on preteruje u tom pesimističkom zaključku i dugo sam verovao da mi nećemo ponovo skliznuti u varvarstvo posle Drugog svetskog rata, kada su ubijani ljudi, nekadašnje komšije, ubijana deca itd. iz verskih, političkih i bilo kojih drugih razloga.
Naravno, čovečanstvo je natopljeno zločinima. Neko je ovde rekao, i mislim da je u pravu, da nema te nacije koja nije vršila zločine. I svuda se mogu naći ljudi koji su zločinci. Međutim, čovečanstvo uopšte ne bi napredovalo da nije bilo drugih ljudi, koji su govorili da je zločin nedopustiv, počev od starih stoika, koji su govorili da je čovek čoveku sveta stvar – ". Dakle, to je bilo važno da prestanu ubijanja.
Možemo naći mnogo dokaza koji će o tome govoriti. Jedan od najlepših stihova, koji je citiran i u naslovima nekih romana, pesma Džona Dona, koja kaže – kad čuješ da zvone zvona, ne pitaj za kim zvone, zvone za tobom, ti si deo čovečanstva.
Ma šta mi pričali, rekao bih jednu stvar koja može delovati i banalno, ali je za nas strašno ako se ne podsetimo da smo svi, kao ljudi, braća. Bilo da verujemo da nas je stvorio Bog, pa smo potomci Adama, bilo da smo od nekog primata, a u svakom slučaju ne možemo poreći da imamo zajedničkog pretka.
Dakle, humanizam je ona druga strana zverstva, sa kojom se ljudska agresivnost pojavljuje u raznim oblicima. Ona se ne pojavljuje divlje. Vremenom je ona institucionalizovana. Postoje različiti oblici identiteta. Postoji, naravno, identitet porodični nekada, pa onda malo šire, postoji nacionalni identitet, pa postoji verski identitet, rasni identiteti. U ime tog identiteta, u koji se čovek utapa u tu apstrakciju da ne postoji vrše se svi zločini koji su do sada zabeleženi.
Liberalna misao govori drukčije, da je čovek, a to ga uči i prosvetiteljstvo, sam odgovoran za svoja dela, da on ima svoj identitet i svi moderni ustavi govore da je narodni suverenitet tu tek kada ga građanin poseduje kao građanin, kao pojedinac. On mora imati taj identitet i tek onda stiče odgovornost. Dokle god se on krije iza nacije, crkve, rase itd, on kukavički skriva svoj identitet i u stvari ima alibi za svoje zločine.
Naravno, mučilo me je to pitanje kako smo to skliznuli u to varvarstvo, kako se razbuktao taj nacionalizam o kome je reč.
Ima ovde puno učenih ljudi, čuli smo mnoge lekcije o nastanku nacije itd. Imali smo na ovim prostorima u 19. veku raspravu kako da se formiraju narodi ili nacije. Vuk Karadžić je želeo da se to uradi na način kako je to bilo u Evropi, kako je Herder predlagao, na osnovu jezika, pa svi ljudi koji govore istim jezikom, oni su jedan narod. Ali onda je pod uticajem Austrougarske, koja je želela da bude predstavnik Svetog Rimskog carstva i pod katoličkim uticajem, rečeno je ne, nego oni koji govore, koji su od Rimskog zakona oni su Hrvati, katolici, a ovi koji su grčkog zakona su pravoslavci, Srbi.
Vuk ih je podsetio da postoji da ima i treća vera. Ona se pojavila kasnije. Tu treba biti oprezan da smo mi vrlo nevini kao deca, kao nacije, dozvolili da se na verskom, a ne na jezičkom principu formiraju nacije.
Ljudi iz Srebrenice koji su ubijeni su naša braća u još bukvalnijem smislu. Imamo isto poreklo, govorimo istim jezikom, bili smo državljani iste države. To nije tako svejedno, ali ako se zakloni bilo ko u nacionalni identitet, pa počne da se oseća, kiteći taj svoj nacion, superiornim, onda niko ti nije brat, nego naprotiv prema njemu se možeš odnositi kao prema zečevima, tako su se i odnosili, tukući ih po planinama gde su se razbežali.
Ovde nema smisla da mi posle 15 godina izigravamo eksperte i analiziramo šta se dogodilo u Srebrenici. Toliki sudovi su se time bavili.
Naravno da se mi razlikujemo. Razlikovali smo se i 1991. i 2001. godine, razlikujemo se i danas, jer su vrlo ti oklopi, predrasude, sa kojima smo suočeni, teški da bi tako lako argumenti prodrli u njih. Međutim, moramo neke stvari uvažavati.
Lepo je misliti o samom sebi najlepše i o svojoj naciji takođe. Problem našeg nacionalizma je u tome što je on mitološki, nekritički i sve što se u Srbiji radilo, sve je bilo veličanstveno, sve je bilo veliko. Velike nacije vrlo kritično govore o sebi i to je ono što njima daje snagu i što ih čini snažnim.
Ovde imamo problem sa zločinom i s tim da li možemo, da li imamo snage kao ljudi da utičemo na društvo, da malo počnemo da razmišljamo da treba da živimo zajedno, da su počinjene užasne stvari i da tražimo načine da to prevaziđemo, i da možemo normalno da živimo sa ostalim svetom, bez paranoje da nas svi mrze, bez toga da smo najbolji, najveličanstveniji itd.
Naravno, nema sumnje da su u ovom ratu svi bili nacionalisti u svim ovim sukobima koji su se odvijali. Sigurno je da mnogi ne žele da priznaju svoju krivicu i da žele da krivica bude nečija druga. Znam, pokušavali smo, sada govorim o DS, 1991. godine da sprečimo rat u Bosni. Držali smo dve konferencije, u Sarajevu i na Ilidži, gde su bili prisutni svi predstavnici svih parlamenata, sve poslaničke grupe. Pokušavali smo i, što je najgore i što je najžalosnije, imali smo čak rezultate, ali ondašnji vlastodršci bivše Jugoslavije, moćni predsednici to nisu želeli, bili su moćniji i gurnuli su nas u rat.
Bio sam svedok na sudu u Hagu povodom optužbe koju je BiH protiv Srbije, odnosno SR Jugoslavije podnela za genocid. Tada sam svedočio da u srpskom i u jugoslovenskom parlamentu ne postoji nijedan dokument diskriminacije koji bi govorio o namerama srpskoga naroda ili parlamenta, ili Vlade da izvrši genocid u BiH.
Isto tako, govorio sam i o tome kako je izgledala cela situacija, kakvi su odnosi bili i ko je za sve to mogao biti kriv.
Presuda tog suda vam je jasna. Ona ovde govori samo o sledećem: da Srbija nije organizovala, nije izvršila genocid i da nije kriva za genocid. To je bila jedna dobra pobeda koju smo izvojevali. Nisu svi njome bili zadovoljni, ni oni koji su tužili, a ni mnogi drugi. Možda još uvek neko pokušava da relativizuje tu presudu, ali to nije važno, time ne treba da se bavimo.
Ono što je važno je tada rečeno, a to je da li smo dovoljno učinili da se spreči taj masakr, taj genocid, kako su ga kasnije kvalifikovali. Očigledno ne zaboravljamo na tesne veze koje su bile. Niko nije krio da smo pomagali oružane snage u BiH odnosno u Republici Srpskoj.
Ono što je sada za nas važno, hoćemo li se mi okrenuti budućnosti, da živimo, radimo, školujemo se zajedno, takmičimo sa narodima oko nas, s kojima smo se u nekoliko ratova poklali, na čuđenje jednog dela sveta zašto mi to stalno ponavljamo, ili nećemo?
Postoji jedna strategija ili taktika svakog nacionalizma, ne samo našeg, srpskog, nego svakog. Počinje tako što će reći ne, to nije istina. To zločin, to nam je neprijatelj izmislio, to je potpuni falsifikat, toga nije bilo. Ali, kada se pojave posle neki dokazi i neki leševi, onda se kaže – dobro, ali nije bilo toliko, bilo je deset puta manje. Pa kada opet pritisnu događaji itd, argumenti, onda se kaže dobro, jeste, mi smo ubijali, ali su ubijali i nas. To je najopasnija tačka. Znači, zločin je nešto potpuno normalno, niko se toga ne stidi, to je jedna uobičajena stvar, zašto bi od toga pravili problem.
Mi ne treba da se sada ponovo ušančavamo u određene podele, u način da se otkrivaju krivice itd. Sud je rekao šta je rekao. Biće istoričara koji će to temeljno istražiti i o tome reći šta imaju da kažu.
Ono što je ružno i što ne treba da prihvatimo, u šta ne treba da uđemo, to je politizacija ovog problema. Moje zalaganje ide za tim da se to potpuno odvoji, da doživimo to kao jednu tragediju ljudsku, i onih ubijenih, i onih koji su to činili, i onih ostalih koji su to mogli da gledaju ili da to kasnije saznaju, da se odnosimo prema njemu kao humana bića.
To je onaj problem, ako želimo da napredujemo, moramo da napredujemo kao humana ljudska bića, a ne samo kao predstavnici određenih nacija, određenih vera, određenih država itd.
Sigurno je da je ovde problem oko reči genocid, a to pokazuje samo kakva je uloga određenih simbola. Genocid ima jednu simboličnu funkciju. Videli ste da Turci neće da priznaju genocid koji je izvršen nad milion ljudi pre sto godina, zato što se to politizuje i onda se smatra da će to pogoditi ceo naš identitet, sve nas će to pogoditi.
Međutim, ne radi se o tome. Ne treba niko da se boji što ćemo se mi složiti da je tamo bio zločin, da se mi izvinjavamo u tom smislu kao ljudska bića, koja su svedoci tog vremena kada su se zločini događali, sa jednom jedinom svrhom – da se to više nikada ne ponovi.
Ako smognemo snage da tako priđemo celom problemu, sve ove naše trenutne ili trajne, kako god hoćete, podele, korišćene u razne naše stranačke svrhe, ne odgovara nameni ove deklaracije i čitave ove današnje rasprave. Ali, doći će generacije, uveravam vas, koje će biti opterećene, koje neće svoj identitet tražiti isključivo u nekoj instituciji i koje će pokušati da ovome priđu na jedan humani i normalan način.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Narodni poslanik Aleksandar Martinović ističe pravo na repliku. Nemate pravo na repliku. Ništa u izlaganju narodnog poslanika Dragoljuba Mićunovića ne bi predstavljalo osnov za repliku.
S obzirom da su svi predsednici, odnosno predstavnici poslaničkih grupa iskoristili svoje pravo da se u ovom delu sednice obrate, a u okviru vremena koje im je na raspolaganju, 10 minuta sada, 10 minuta nakon okončanja rasprave u načelu, obaveštavam vas da su, saglasno članu 93. stav 4. Poslovnika Narodne skupštine, do otvaranja jedinstvenog pretresa prijave za reč, u pisanom obliku, sa redosledom narodnih poslanika, podnele sve poslaničke grupe, osim PUPS, tako da u raspravi po prijavama za reč učestvuju predstavnici…
U pravu je narodni poslanik Momo Čolaković. Bez ikakve namere, s obzirom da čitam red poslaničkih grupa, izvinjavam se pripadnicima poslaničke grupe PUPS, nema nikakve ni poslovničke ni bilo kakve potrebe da se pročita ko nije, nego ko jeste. Moje lično izvinjenje samo zato što sam čitala spisak, nikakve namere nema.
Dakle, predstavnici Poslaničke grupe manjina, predstavnici poslaničke grupe Nova Srbija, predstavnici poslaničke grupe LDP, predstavnici poslaničke grupe SPS-JS, predstavnici poslaničke grupe Napred Srbijo, predstavnici poslaničke grupe DSS, predstavnici poslaničke grupe G 17 plus, predstavnici poslaničke grupe SRS i predstavnici poslaničke grupe ZES. Još jednom izvinjenje članovima poslaničke grupe PUPS.
Prvi prijavljeni za reč, a po redosledu narodnih poslanika, po prijavama za reč u jedinstvenom pretresu je narodni poslanik Balint Pastor, posle njega narodna poslanica Aleksandra Janković.
...
Savez vojvođanskih Mađara

Balint Pastor

Grupa manjina
Gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, veliki mislilac iz 17. veka Džon Lok se bavio, pored političke filozofije, pitanjima jezika i on je na jednom mestu napisao da skoro svi problemi potiču od toga što reči ne probuđuju uvek one ideje u slušaocu na koje je govornik mislio. On je rekao da iste reči koristimo za različite pojmove, a jedan pojam se označava sa više reči. Znači, jezik je nesavršen.       
Značenje pojma genocid možemo svi naći u članu 370. Krivičnog zakonika Republike Srbije. Tu piše: "Ko u nameri da potpuno ili delimično uništi neku nacionalnu, etničku, rasnu ili versku grupu kao takvu, naredi da se vrše ubistva ili teške povrede tela, ili teško narušavanje fizičkog ili duševnog zdravlja članova grupe, ili da se grupa stavi u takve životne uslove koji dovode do potpunog ili delimičnog istrebljenja grupe, kazniće se" itd.
Presudom Međunarodnog suda pravde od 26. februara 2007. godine se kazuje da se na području Srebrenice desio teritorijalno ograničen genocid. Rezolucijom Evropskog parlamenta od 15. januara 2009. godine se na isti način spominje termin genocid.
Danas u Narodnoj skupštini imamo na dnevnom redu Predlog deklaracije o osudi zločina u Srebrenici. Ovaj tekst Predloga se može tumačiti na više načina, zbog toga što sadrži jednu formulaciju prema kojoj "Narodna skupština najoštrije osuđuje zločin izvršen nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici jula 1995. godine, na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde".
Ko želi da vidi u ovom tekstu, u ovom predlogu termin "genocid", taj će videti termin genocid. Ko želi da u ovom predlogu vidi termin "zločin", taj će sa punim pravom videti termin zločin.
Ne slažemo se, kao narodni poslanici Saveza vojvođanskih Mađara, sa svim formulacijama iz ovog predloga deklaracije. Mi bismo želeli da ovaj tekst bude određeniji, ali nemamo pravo da ne podržimo ovaj predlog i zbog toga ćemo glasati za ovaj predlog deklaracije, kao što ćemo glasati za nekoliko dana i za drugi predlog deklaracije o osudi zločina nad srpskim narodom devedesetih godina u građanskom ratu na području SFRJ.
Cenimo nameru i nastojanje za zatvaranjem tog poglavlja prošlosti i usvajanje ove deklaracije, koja je danas na dnevnom redu, vidimo kao način suočavanja sa prošlošću i kao civilizacijsko pitanje. Ovo uopšte nije mađarsko-srpsko pitanje, ovo je civilizacijsko pitanje i mi ćemo podržati ovaj predlog.
Ovakve tekstove, ovakve deklaracije je trebalo doneti i u odnosu na druge zločine, da upotrebim termin iz ovog predloga, "iz prošlosti" ove države. Kao što znate, 1944. i 1945. godine su se na teritoriji čitave države desili zločini. Ne bih licitirao brojkama, ali znamo da je pogubljeno, bez ikakvih sudskih presuda, jako veliki broj pripadnika mađarskog naroda, nemačkog naroda, kao i pripadnici srpsko-hrvatskog i ostalih naroda koji su bili okarakterisani tadašnjim režimom kao saradnici fašističke vlasti.
Samo u Čurugu, Žablji i Mošorinu su proterani svi Mađari, većina njih je završila u koncentracionom logoru u Bačkom Jarku, gde je ubijeno, prema podacima iz matičnih knjiga umrlih, 6.429 lica, od toga 955 dece. U mađarskoj zajednici je prisutno živo sećanje na nevine žrtve iz tog vremena. U skoro svakom selu su se desili zločini i mi, pripadnici mađarske nacije, na Dan mrtvih obeležavamo sećanje na njih, između ostalog i u Čurugu, gde se svake godine ruši krst, nažalost.
Nevinih žrtava je, naravno, bilo i 1941. i 1942. godine. Mislim prvenstveno na raciju u Novom Sadu i niko ne želi da negira postojanje tog tragičnog zločina.
Ali je mađarska strana još tokom Drugog svetskog rata ispoljila značajne gestove priznavanja krivice. Petnaestorica glavnih krivaca iz redova mađarskih vojnih i žandarmerijskih snaga su još tokom 1943. godine osuđeni delom na smrtne kazne, a delom na kazne zatvora, a od strane mađarskog premijera Mikloša Kalaija je još 1942. godine novosadska racija okarakterisana ratnim zločinom.
Skupština AP Vojvodine je 2003. godine donela Rezoluciju o nepriznavanju kolektivne krivice, kojom Rezolucijom se zalaže za punu rehabilitaciju svih prognanih, nevino optuženih i nevino stradalih tokom i neposredno nakon Drugog svetskog rata, ne dovodeći u pitanje individualno utvrđenu odgovornost. Nacionalni savet mađarske nacionalne manjine je 2004. godine doneo Deklaraciju, ali Narodna skupština Republike Srbije i Vlada Srbije i dalje ćute.
Postignut je sporazum 2009. godine između predsednika Srbije i Mađarske o formiranju mešovite komisije istoričara akademija nauka, koja treba da istraži ta dešavanja iz 1944. i 1945. godine. Očekujemo da ta komisija počne sa radom, a nakon utvrđivanja činjenica da se donese rezolucija i o tim tragičnim dešavanjima i da konačno dođe do pomirenja između srpskog i mađarskog naroda, u tom smislu da dođe do međusobnog priznavanja krivice i potpisivanja zajedničkih izjava o istorijskom pomirenju. To očekujemo, a danas ćemo glasati za predloženu deklaraciju.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem, gospodine Pastor.
Reč ima Aleksandra Janković. Izvolite.