DRUGA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANJA, 31.03.2010.

2. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

DRUGA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANJA

2. dan rada

31.03.2010

Sednicu je otvorila: Gordana Čomić

Sednica je trajala od 12:10 do 18:05

OBRAĆANJA

...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Od vremena ovlašćenog predstavnika iskorišćeno je devet minuta 50 sekundi.
Reč ima narodni poslanik Milisav Petronijević.
...
Socijaldemokratska partija Srbije

Milisav Petronijević

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija
Poštovano predsedništvo, gospodine ministre, predstavnici Ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, Poslanička grupa SPS-JS će podržati Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o izbeglicama. Želim da, u ime poslaničke grupe, ukažem na četiri pitanja, da podstaknem i raspravu o tome, a istovremeno da pozovem da, imajući u vidu da je u pitanju veoma značajan zakon koji se posle toliko godina menja, svi damo svoj doprinos da, u krajnjem slučaju, svi amandmani budu razmotreni na najbolji mogući način, preuzmu sva ona rešenja koja doprinose poboljšanju ovog zakona.
Ovo govorim iz sledećeg razloga: imajući u vidu da se Srbija, tako mogu da kažem, pokazala kada su u pitanju izbeglice. Zakon o izbeglicama je donet 1992. godine. To je bilo vreme kada su se i Srbija i svet suočili sa jednom novom definicijom izbeglica, jednim novim konceptom, novom kategorijom. Zašto? Radi se o licima koja su prognana iz delova jedne države u deo druge države. Radi se o licima koja su pripadala SFRJ. To je bila jedna jedinstvena država u kojoj su svi građani imali ista prava, isti pravni status. Prema tome, ne radi se o licima koja su iz neke treće države prognana došla u Srbiju, pa postala izbeglice. To je ta nova kategorija koja je tada nastala, ali je očigledno nastala kao posledica progona iz drugih jugoslovenskih republika.
Tada je donet zakon koji je, što je i normalno, imao u osnovi potrebu zbrinjavanja ljudi i ostvarivanja njihove socijalne sigurnosti. Prema tome, trebalo je zbrinuti te ljude. Mislim da je Srbija to uradila na najbolji mogući način, prihvatanjem preko 600.000 građana drugih republika, koji su prebegli u Srbiju. Dakle, Srbija je preuzela stanovništvo veličine jedne države, danas nezavisne Crne Gore. Dakle, jednu Crnu Goru je prihvatila pod svoje okrilje, pružila sve vrste pomoći koje su mogle da se pruže u to vreme. I to je jedan period.
Drugo što treba istaći, posle 2000. godine javlja se jedan nov polaritet, kada se država Srbija opredeljuje, ne samo za zbrinjavanje, prošlo je mnogo godina, već i za početak nekog trajnog rešavanja. I, konačno, država Srbija danas, Vlada u ime Srbije, posle dužeg vremena izlazi sa Predlogom zakona o izmenama i dopunama Zakona, koji sada u osnovi ima tri stvari: zbrinjavanje, ostaje, ali otvara pitanje i stvara normativne pretpostavke, iskazuje svoju ozbiljnost i politiku da trajno reši, u okviru svojih mogućnosti, taj problem, a trajno rešenje izbeglica jeste povratak u republiku iz koje su izbegli i integracija u Srbiji, gde se nalaze.
Želim samo u nekoliko da iskomentarišem sva tri. Kada je u pitanju zbrinjavanje, dakle, prihvat, smeštaj, pomoć, materijalna i druga, ishrana itd, i dalje su prisutni u Srbiji. Kada je u pitanju zdravstvena zaštita, rad, zapošljavanje, oni imaju prava kao i svi građani Srbije.
Naravno, kada se govori o ove druge dve kategorije, ''povratak'' i ''integracija'', prvi put se država zakonski određuje da je spremna da pruži pomoć i omogući integraciju izbeglim licima. U Zakonu država kaže da su to lica koja ne mogu da se vrate u republiku iz koje su prebegli, da su to lica koja ne žele da se vrate u strahu od progona i diskriminacije.
Ovaj zakon stvara normativne pretpostavke za pružanje pomoći tim ljudima u procesu integracija.
Želim ovde da istaknem u prvi plan, koliko god je pohvala opredeljenju Srbije za integraciju tih ljudi, bez diskriminacije, u skladu sa mogućnostima koje ima, i dalje se pred Srbijom nalazi zadatak broj jedan, najvažniji, a to je ''povratak''. Ne sme ni Srbija, zato što se opredeljuje za integraciju, da odustane od onih aktivnosti koje će omogućiti povratak tim ljudima. Ne sme ni u drugim državama u okruženju da se stekne utisak da se zato što je Srbija spremna na integraciju tog stanovništva u svojoj državi sa njih skida obaveza rešavanja tih pitanja.
Smatrao sam da to treba istaći, da ne bismo zaboravili da je i dalje glavno pitanje povratak izbeglica.
Treći segment, na koji želim da ukažem, to je upravo ovo pitanje, koje je, čak, možda, provociralo i iniciralo donošenje ovog zakona, a to je rešavanje stambenih potreba izbeglica koje se nalaze u Srbiji. Stvara se jedan zakonski okvir, čak, najveći deo zakona je posvećen tome, da se u okviru podrške i pomoći integraciji Srbija obavezuje da u okviru svojih mogućnosti pruži pomoć izbeglicama u rešavanju stambenih potreba. I upravo iz razloga, što je, siguran sam, bilo različitih iskustava, ona vrlo precizno određuje kako se mogu rešavati ta pitanja: davanjem na korišćenje na određeno vreme, zakup na određeno vreme, otkup, pružanjem pomoći dodelom sredstava za poboljšanje uslova stanovanja, kupovinom građevinskog materijala, kupovinom seoske kuće, precizno nabrajam.
Ono što je, takođe, važno istaći, a to je, vrlo precizno, ko ima pravo na to. I, ako mogu ovih šest tačaka koje su navedene u članu 19b, uz rizik, da prevedem u jednu, ima i onih koji nemaju nikakvu nepokretnost ni ovde ni tamo, da tako kažem.
Dalje, kada se taj zakon pogleda, precizno predviđa proceduru za dodelu sredstava i, između ostalog, precizno određuje kako se jedna od tih pet varijanti može koristiti, a to je ''otkup''. Otkup jeste pod povoljnim uslovima, jer kaže zakon – vrednost objekta umanjena za 50%, a onda, dalje nabraja kategorije, izgrađen po principu delimične gradnje još 40%, pa onda, ako su u pitanju invalidi još 10%, s tim što je određeno da može biti najviše 90% umanjenja u odnosu na cenu.
Na kraju, kada je u pitanju ta procedura, kada se daje pomoć u vidu dodeljivanja seoske kuće, građevinskog materijala, obavezuje se onaj ko to koristi, dobija, da i sam doprinese završetku tog posla – rešavanje problema izbeglica, tako što će, naravno, tek posle pet godina, delimično, opet po skali, vraćati ta sredstva.
Sve u svemu, mislim da je to značajan iskorak, mislimo da je to značajno, ističe Srbiju u prvi plan, u smislu ozbiljnog i odgovornog odnosa prema ovom problemu i nameće, a Srbija treba i dalje da nameće državama u okruženju glavnu obavezu da su oni u obavezi da reše problem izbeglica koje su izbegle sa te teritorije, i od toga Srbija ne sme da odustane.
Naravno, ima tu čitav niz konkretnih pitanja, počev od stanarskog prava u Hrvatskoj, koliko raspolažem podacima, oko 50 hiljada penzionera izbeglih iz Hrvatske, i čitav niz drugih pitanja.
I sasvim na kraju, mislim da se, bar normativno, Srbija opredeljuje da konačno ima konačnu cifru, jer se sada govori o 86 hiljada, da ih ima. Mnogi kažu da to nije tačan broj. Zakon ostavlja mogućnost da oni koji nisu dobili izbegličku legitimaciju mogu u narednih mesec dana posle stupanja na snagu ovog zakona da je dobiju i time se završava priča. Ostalo ide u okviru drugog zakona, zakona o azilu.
Srbija ima pravo da kaže da je učinila mnogo za izbeglice, od momenta kad ih je primila, od momenta kada je počela da se odnosi prema njima na najbolji mogući način, preko momenta kada je počela da ulazi u proces trajnog rešavanja, naravno, uz pomoć sredstava međunarodne zajednice.
I, evo, sada kada ulazi u ovaj završni proces trajnog rešavanja tih problema, to upravo Srbiju izdvaja u ovom trenutku kao ozbiljnu, odgovornu, vodeću državu u ovom regionu. Hvala vam lepo. (Aplauz.)
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Od vremena ovlašćenog predstavnika poslaničke grupe iskorišćeno je 14 minuta i 20 sekundi.
Da li još neko od predsednika ili ovlašćenih predstavnika želi reč? (Da)
Reč ima narodna poslanica Aleksandra Janković, pa narodni poslanik Mićo Rogović.

Aleksandra Janković

Nova Srbija
Ovaj zakon je u osnovi dobar. Uostalom, još u aprilu 2006. godine Vlada Vojislava Koštunice je utvrdila ovaj predlog, koji zbog vanrednih parlamentarnih izbora nije ušao u skupštinsku proceduru. Zakon je dobar, jer ima dobru nameru rešavanja kvaliteta života ljudi, čiji je život trajno i nepovratno promenjen. Dobar je i jer ne govori o socijalnom stanovanju, već o mogućnosti otkupa i trajnog rešavanja stambenih problema.
Ako nam je cilj integracija, onda je prvi korak upravo rešavanje stambenog pitanja. Naravno, ostaje pitanje – kako to ova država zamišlja da konkretno reši stambeno pitanje, jer dobre namere zakona su jedno, a konkretna primena u praksi sasvim drugo, isto kao što je jasno da pitanje statusa i kvaliteta života izbeglica mora biti rešeno na nivou odnosa države Srbije, države Hrvatske, međunarodne zajednice?
Osoba u ulozi predsednika Srbija bila je 24. marta u turističkoj vizitaciji kod Josipovića i tom prilikom nije spomenuo ni povratak, ni pravičnu nadoknadu opljačkane i uništene imovine krajiških Srba, a radi se samo o 50.000 stanova.
Pošto su ovih dana u modi rezolucije i deklaracije, imam predlog jedne sasvim ozbiljne skupštinske rezolucije koja bi pred Evropskim parlamentom trebalo da prezentuje težak položaj izbeglih i prognanih Srba iz Hrvatske, odnosno iz Krajine, čija statusna pitanja Republika Hrvatska ni 15 godina nakon njihovog proterivanja sa vekovnih ognjišta nije rešila.
Republika Hrvatska je 1995. godine u prisustvu međunarodnih mirovnih snaga UNPROFOR-a putem vojnih operacija "Bljesak" i "Oluja", sa vekovnih ognjišta proterala preko 260.000 krajiških Srba i na taj način izvršila najveće etničko čišćenje jednog naroda na tlu Evrope, nakon Drugog svetskog rata.
Interesantno je da, izgleda, problem izbeglica mnoge ne zanima. Ovi su juče usvojili ovu rezoluciju i sad njih nema, a ovi koji su prisutni galame.
Dakle, 260.000 krajiških Srba je etnički očišćeno. Ako prethodnoj oceni dodamo podatak, da je iz urbanih sredina Hrvatske, nakon izbijanja građanskog rata u Hrvatskoj 1991. godine, izbeglo oko 150.000 Srba, onda nije teško izvesti zaključak da se i danas u izbeglištvu i prognanstvu nalazi oko 400.000 Srba iz Hrvatske, od kojih se preko 300.000 nalazi u Srbiji, dok je preostali deo izbeglih i prognanih Srba iz Hrvatske otišlo u neke treće zemlje, od kojih najveći deo u Australiju i Kanadu. A, bez rešenja statusnih pitanja izbeglih i prognanih Srba Hrvatska ne može da postane član Evropske unije, bez obzira na to kako i na kakav način funkcioniše ova koalicija na vlasti.
Sada, u potencijalnu rezoluciju Skupštine Srbije trebalo bi ubaciti i definisanje statusnih pitanja koja se odnose na Srbe u Hrvatskoj, a prvo i najbitnije pitanje svakako je povratak oduzetih istorijskih prava Srba u Hrvatskoj, što zapravo jeste status konstitutivnog i državotvornog naroda, koji su Srbi imali u svim donesenim ustavima Hrvatske, nakon Drugog svetskog rata, a na osnovu Odluke ZAVNOH-a, kao najvišeg zakonodavnog tela Hrvatske u Topuskom, Odluke koja je doneta 8. na 9. mart 1944. godine i kada je, zapravo, doneta Rezolucija koja izjednačava prava hrvatskog i srpskog naroda.
Sledeće pitanje koje svakako treba obraditi u nekakvoj rezoluciji jeste pitanje koje se odnosi na krajiške Srbe i koje bi trebalo najoštrije da osudi hrvatske vojne operacije "Bljesak" i "Oluja" iz 1995. godine, kada je proterano tih 260.000 krajiških Srba, čime je praktično Hrvatska u prisustvu međunarodnih mirovnih snaga izvršila etničko čišćenje. Da je bila usvojena deklaracija Demokratske stranke Srbije i Nove Srbije o osudi svih zločina, stvar bi verovatno bila mnogo jednostavnija.
Treće izuzetno važno pitanje i to je životno pitanje za izbegle i prognane Srbe iz Hrvatske, odnosno Krajine, pa i njihove potomke, jeste povratak i pravična nadoknada za opljačkanu i uništenu privatnu imovinu za vreme i nakon operacija "Oluja" 1995. godine, od strane hrvatskog bojovnika, čija vrednost prelazi iznos od 30 milijardi evra.
Na početku sam rekla da je posebno pitanje koje je veoma značajno pitanje, pitanje stanarskih prava. Uz povratak i pravičnu nadoknadu opljačkane i uništene privatne imovine krajiških Srba, neophodno je, praktično, u nekakvoj rezoluciji ove skupštine, staviti zahtev za povratak stanarskih prava izbeglim i prognanim Srbima iz urbanih sredina u Hrvatskoj, od 1991. do 1995. godine. Stanovi koji su u tom periodu bili društvena svojina, radi se o 50.000 stanova u područjima od Zagreba, Siska, Karlovca, Rijeke, Zadra, Splita, Šibenika, Dubrovnika, Osijeka, Vinkovaca, Slavonskog Broda, Bjelovara, Varaždina, preko Knina, Benkovca, Obrovca, Donjeg Lapca, Gračaca, Korenice, Slunja, Vojnića, Gline, Petrinje, Kostajnice, Dvora na Uni, Pakraca, Daruvara do Vukovara i Belog Manastira, te i drugih mesta u Hrvatskoj.
Četvrto, veoma bitno pitanje koje je vezano za značajan broj izgnanih i prognanih krajiških Srba i njihov povratak u zavičaj, jeste da se kroz rezoluciju ove skupštine uputi zahtev EU, Međunarodnom sudu pravde za ljudska prava u Strazburu, da pravosudni organi Hrvatske stave van snage sve presude na osnovu kojih je u periodu od 1991. do 2000. godine, nekoliko hiljada krajiških Srba i bivših starešina JNA, osuđeno u odsustvu, na osnovu političkih naloga pripadnika HDZ vlasti, a bez materijalnih dokaza.
Veoma mi je drago da je danas tu upravo ministar unutrašnjih poslova i zamenik predsednika Vlade, jer on svakako zna vrlo dobro o ovim Interpolovim poternicama, budući da se danas na osnovu prethodno navedenih presuda, na osnovu zahteva hrvatskih pravosudnih organa na međunarodnim Interpolovim poternicama nalazi oko 960 krajiških Srba i bivših starešina JNA koji su tretirani kao ratni zločinci, što je zaista jedinstven primer u svetu, da sa tako malog teritorijalnog područja, kao što je područje zapadnih delova Krajine, ima 960 ratnih zločinaca, što je naravno još jedan od bitnih razloga zašto nema većeg interesovanja za povratak u zavičaj.
Peto, u nekakvoj rezoluciji Skupštine Srbije koja bi se uputila Evropskom parlamentu i EU, neophodno je i potrebno izneti nepobitnu činjenicu da je u građanskom ratu u Hrvatskoj, u periodu od 1991. do 1995. godine, živote izgubilo oko 7.000 krajiških Srba, od kojih je 3.000 likvidirano na monstruozan način, kao i da se oko 2.000 Srba još uvek vode kao nestali.
Zbog te činjenice, Evropskom parlamentu i EU mora se postaviti otvoren zahtev i otvoreno pitanje – zašto tužilaštvo i pravosudni organi Hrvatske ne procesuiraju počinioce ratnih zločina nad Srbima u Hrvatskoj, odnosno u Krajini, za vreme građanskog rata u Hrvatskoj, 1991-1995. godine? Uostalom, pravosudne organe Hrvatske obavezuje činjenica, da se u Beogradu pred posebnim odeljenjem Specijalnog suda za ratne zločine godinama sudi Srbima sa područja istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema, koji su u periodu od 1991. do 1995. godine, počinili zločin nad građanima hrvatske nacionalnosti, dok se na drugoj strani suđenje za počinjene zločine u Medačkom džepu, nad Srbima u Krajini, pred pravosudnim organima Hrvatske pretvorilo u farsu.
Tek kada se budu rešili ovi problemi, na nivou odnosa države Srbije i države Hrvatske i međunarodne zajednice, imaćemo šanse da ovakav zakon o izbeglicama, koji zaista ima dobre namere i upućuje na ostvarivanje boljeg kvaliteta života ljudi čiji je život trajno i nepovratno izmenjen, bude usvojen na pravi način. (Aplauz)
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Od vremena ovlašćenog predstavnika iskorišćeno je devet minuta i 40 sekundi.
Reč ima narodni poslanik Mićo Rogović, a posle njega, narodna poslanica Snežana Stojanović-Plavšić.

Mićo Rogović

Napred Srbijo
Zahvaljujem, gospođo predsedavajuća, gospodine ministre, u ime Poslaničke grupe SNS zaista nisam dobio zadatak da pričam na ovu temu, ali bih voleo da, umesto vas malo više možemo, ali to je, nažalost, skupštinskom procedurom onemogućeno, razgovaramo na ovu temu sa komesarom i sa predstavnicima Komesarijata za izbeglice.
Ne aludiram ovde da ovo nije vaša problematika, nego se radi o direktnim pitanjima koja su, pored opšte ingerencije Vlade, najviše ingerencija komesara, njegovih pomoćnika i Komesarijata za izbeglice.
Prosto je neverovatno da, posle jučerašnje maratonske sednice i trenutka u kome se svi pomalo osećamo istrošeno, o zločinima u Srebrenici, danas imamo ovako bitnu temu. Ovakav zakon, koji ima 21 član, previše liči na pravilnik o radu Komesarijata i pravilnik o radu komesara, nego zakon koji nastoji da reguliše pitanja o ovoj oblasti koja je zaista vrlo komplikovana, teška, prisutna toliko godina na ovim našim prostorima.
I sama pomisao i pomen reči "izbeglica", zaista, verovatno, to niko normalan nikome ne želi, a pričati o ovoj problematici koja je posle toliko godina prisutna ovde i na prostorima bivše SFRJ, pogotovo na prostoru Srbije, jeste vrlo neprijatno i teško.
Postojeći zakon regulisao je ovu materiju 1992. godine. Dakle, trebalo je bukvalno 18 godina da bi se izvršile izmene i dopunama Zakona o izbeglicama. Kao što ste i sami rekli, iako je najviše izbeglica na području Evrope, naravno, u Srbiji, još uvek nije dovoljno obuhvaćena problematika i način rešavanja pitanja izbeglica. To nije samo propust ove vlade, to je propust svih vlada i vlasti od 1992. do 2010. godine. Sama činjenica da za ovako dug vremenski period, razdoblje od 18 godina, nije okončano rešavanje problema izbeglica, kao najugroženije kategorije lica, jeste neprimereno i nikome ne služi na čast .
Moram zbog građana koji prate ovo zasedanje da kažem da postojeći Predlog zakona ne liči na predlog izmena i dopuna zakona, više liči na neki novi zakon, jer je primetno da se ne menja samo jedan član starog Zakona o izbeglicama, to je član 4, a svih ostalih 20 članova trpe vrlo bitne promene.
Još jednom ponavljam, ove izmene i dopune više liče na pravilnik o radu Komesarijata za izbeglice, a sve manje na zakon. Da su sve, neke, prethodne vlasti više vodile računa o ovoj bitnoj problematici sada bismo zaista imali najkraće moguće tehničke ispravke vezane za promene u oblasti zakonodavne regulative, zbog kvalitetnije integracije ovog sloja ljudi u tokove društvenog života Republike Srbije. Inače, namera ovog zakona, prvenstveno, jeste integracija ove kategorije lica, ali se iza te namere kriju i neke druge stvari o kojima ću u daljem toku rasprave i kasnije u pojedinačnoj raspravi, vezano za amandmane, nešto više i govoriti.
Još jednom moram da naglasim, zbog svih, zbog kompletne javnosti, da smo mi po broju izbeglica prva zemlja u Evropi, a trinaesta zemlja u svetu. Pri tome, nijednog trenutka ne smemo zaboraviti činjenicu da u Srbiji postoji i kategorija interno raseljenih lica, preko 200.000, uglavnom sa područja Kosova i Metohije.
Trenutno u našoj državi živi oko 300.000 osoba doseljenih iz bivših republika SFRJ, od kojih je, kao što se vi naveli podatak, 86.000 sa statusom izbeglica, a preko 200.000 je proteklih godina rešilo svoj status, odnosno uzelo državljanstvo Republike Srbije.
U procesu registracije izbeglih lica oko 141.000 bila je evidentirana kao izbegla lica, bilo je oko 10,000 žalbi, a prema podacima kojima raspolažem, oko 107.000 je dobilo potvrđen izbeglički status.
Prema standardima UNHCR smatra se da jedna zemlja, kao što ste vi već rekli, ima izbegličku krizu ako u njoj živi preko 25.000 izbeglica preko pet godina. U Srbiji mnogo veći broj izbeglica živi preko deset godina, i to u veoma teškim uslovima. Tako se Srbija svrstava u pet zemalja ne produžene, nego, zaista, dugotrajne izbegličke krize.
Moram napomenuti da je najveći broj izbegličkih problema u našoj Republici rešavan procesom naturalizacije, nažalost, a mnogo manje povratkom u domicilne zemlje ili preseljenjem u neke treće zemlje, jer je to put kojim izbeglice rešavaju i državljanstvo i svoj status.
U posebno teškom položaju su i dalje samohrani roditelji, deca, stari, teško oboleli i sve je manje humanitarne pomoći. I sami znamo da se u poslednje vreme zatvara sve veći broj kolektivnih centara u kojima je ova kategorija lica boravila. U kolektivnim centrima i dalje živi nekoliko hiljada ljudi, a najveći broj lica ove kategorije nalazi se kod rođaka ili stanuju privatno. Od kompletne kategorije izbeglih lica, oko, 60% je i dalje nezaposleno ili ne mogu da nađu posao. Većina od njih preko deset godina živi u izbegličkim centrima, a većina godinama ne može da dođe do svoje imovine.
Osnovni problem u svemu ovome je nedovoljna saradnja i prepreke u oblasti zakonodavne regulative susednih republika ili bivših jugoslovenskih republika, pogotovu Hrvatske, to svi dobro znamo, jer ta Republika uglavnom nije spremna, niti reguliše ovu oblast, odnosno ne vraća imovinu izbeglim licima. Zvaničnici Hrvatske navodno pozivaju na povratak, ali vi, gospodine ministre, morate da znate, na primer, za jednu banalnu situaciju – da Srbin u Hrvatskoj kada kupi satelitsku antenu mora to da prijavi MUP i uz to da prijavi koje satelitske kanale gleda.
Drugačija je situacija, iako nije dobra, u BiH. Recimo, oko 120.000, ovo je primer vezan za izbeglice iz BiH, a odnosi se na Hrvate, rešilo je svoje stambeno pitanje u Republici Hrvatskoj tako što su uzurpirali stanove naših izbeglica, odnosno Srba sa područja Hrvatske. Kažem, u BiH je ovaj problem, na svu sreću, bolje, ali nedovoljno dobro rešen i još uvek u ovoj oblasti postoji oko 10.000 sporova, odnosno predmeta koji se vode pred domaćim ili međunarodnim sudovima.
Zaista stoji konstatacija da se sveobuhvatno pitanje izbegličkih problema u kompletnom regionu, pogotovo na prostoru bivše SFRJ, ne može dalje odlagati, a jedan od modusa i načina rešenja, na čemu i vi treba da insistirate, jeste da se ovim republikama koje sprečavaju povratak izbeglica spreči kandidatura ili članstvo u EU. Ovde se radi o primeni dvostrukih aršina. Da nije tako, zaista bi se to i primenilo, jer dok Evropa predstavlja jedan veliki multietnički lonac, na Balkanu i dalje postoje homogene nacionalne sredine, kao što je i Slovenija i Hrvatska, da ne navodim i druge republike.
Jedan stanar kolektivnog centra kaže: ''Izbeglica, kako to ružno zvuči, to je tragedija'', i zaista jeste tragedija, "ja imam onu knjižicu,'' misli na izbegličku, ''to je parče papira koje mi je i lična i zdravstvena knjižica. Ja 17 godina nisam glasao, a čovek koji ne glasa nije živ! Do sudnjeg dana ću se osećati kao čovek koji treba negde da se vrati, a muči me najveća mučnina kada osetim da me tamo odakle sam došao niko ne prihvata."
Činjenica da je neko dobio ličnu kartu i državljanstvo Republike Srbije ne znači po automatizmu i rešavanje njegovog izbegličkog problema, što znači da će ovaj problem kod nas, nažalost, s obzirom na to da još uvek imamo veliki broj izbeglica, i dalje biti dugoročno prisutan. Nisu istinite neke priče Komesarijata, od ranije, da je u oblasti stambene problematike rešeno oko 30.000 predmeta, i dalje oko 80% ove populacije još uvek nije rešilo svoje stambeno pitanje, snalazi se kao i na početku kada su došli u Republiku Srbiju. Svi komesari za izbeglice davali su velika obećanja, a malo se radilo.
Pitam, a i vas, gospodine komesare – koliko ste puta i koji izbeglički centar posetili, koliko ste puta bilo na terenu? Znamo da su neki pre vas bili stalno prisutni u medijima i davali obećanja. Od tih obećanja ostajale su, nažalost, za ovu kategoriju raseljenih lica, prazne priče.
Sada da se vratimo najbitnijim članovima ovog zakona i najdiskutabilnijim članovima ovog zakona. Već u prvom članu Predloga zakona delimično se redefiniše jedan od najspornijih stavova staroga zakona, pa se tako navodi da su, izbeglice, u smislu ovog zakona, državljani SFRJ iz bivših jugoslovenskih republika i druga lica sa prebivalištem u tim republikama, koja su zbog događaja i njihovih posledica na ovim prostorima nastalih od 1991. do 1998. godine, i tako dalje, bila prinuđena da izbegnu u Republiku Srbiju. U starom zakonu stoji slična definicija, gde se kaže da su izbeglice Srbi i pripadnici drugih nacionalnosti, koji su usled pritiska hrvatskih vlasti i vlasti u drugim republikama, pretnje genocidom, i tako dalje, bili prinuđeni da izbegnu na teritoriju Republike Srbije.
Obe verzije, i stari zakon i novi predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o izbeglicama, definišu izbeglice vezano za određenu teritoriju bivše Jugoslavije, za određeno vreme sukoba od 1991, 1995. do 1998. godine, a po stavovima UNHCR, moram da vas podsetim, oni zakonski okvir ne tretiraju u ovom smislu kao što naš zakon i Predlog zakona tretira, jer se ne vezuju usko za okvire, sa koje teritorije dolaze i na koje vreme se to odnosi. Mi smo tu problematiku pokušavali da rešimo Zakonom o azilu, kao što je trebalo i stambenu problematiku da rešavamo Zakonom o socijalnom stanovanju, pa smo ovde, u ovaj zakonski predlog, ugradili odredbe koje je pre trebalo da sadrži Zakon o socijalnom stanovanju, nego Zakon o izbeglicama.
Sve je to u suprotnosti sa Konvencijom o statusu izbeglica iz 1951. i Protokolom o statusu izbeglica iz 1967. godine, po kojima izbeglištvo nema nikakve geografske ni vremenske okvire već se tretira kao univerzalna pojava, a ne pojava vezana za određeni prostor i za određeno vreme. Dakle, u skladu sa međunarodno preuzetim obavezama, trebalo je član 1. ovog predloga zakona, a nismo, da uskladimo sa međunarodnim pravom.
Po svim definicijama ''izbeglice'' i ''državljanstvo'' to su dva skoro suprotna pojma i zaista se međusobno isključuju. Jedan izbeglički ciklus počinje efektivnim gubitkom državljanstva jedne države, odnosno gubitkom zaštite države čiji je državljanin i završava se ili integracijom u tu državu ili povratkom pod okrilje domicilne države. Izbeglički status, moram još jednom da napomenem, može se izgubiti odlaskom u treće zemlje.
I u praksi, još jednom kažem, zaista je redak primer tolerancije između izbegličkog statusa i državljanstva. Čak i ovim predlogom zakona nije dovoljno jasno dato rešenje situacija u kojoj se nalaze lica sa prostora bivše SFRJ, u Srbiji, već 18 godina. A, da li se stvarno želi integracija izbeglica u društveni život Republike Srbije ili se iza toga krije nešto drugo? Ponašanje ljudi uglavnom iz Komesarijata nije naročito primereno.
Ne možemo a da se ne podsetimo raznoraznih afera i zloupotreba u prethodnom periodu, pogotovo u Komesarijatu za izbeglice, kao i raznih predstavnika zajednice ovih kategorija lica. Ne možemo da zaboravimo situaciju 2002. godine o zloupotrebi 28 stanova, vezano za ovu kategoriju lica; šest su predstavljali poslovni prostor i bili izuzetno neuslovni, nalazili su se u suterenu. Napomenemo da tada, prilikom kupovine tih stanova, nije poštovana procedura da se dobije obavezna saglasnost Republičke Direkcije za imovinu. Moram da podsetim da su ti stanovi uglavnom bili namenjeni predstavnicima raznih zajednica ovih kategorijama lica i nekim podobnim novinarima.
Evo jednog primera zloupotrebe iz Vojvodine, gde je jedan poverenik odbornika Zajednice Srba iz Hrvatske i BiH na osnovu nepostojećeg kredita nepostojeće ''evropske pravoslavne agencije'' od banatskih izbeglica sa tog područja uzimao po 15 hiljada dinara i to pre pet godina. Nažalost, u Srbiji su se čak i neki zvaničnici bogatili na tuđoj nesreći, u ovom slučaju, na najvećoj, na izbegličkoj nesreći.
Moram da vas podsetim zbog ozbiljnosti ove teme i zbog vas prisutnih ovde na izjavu jednog komesara u prethodnom periodu, čoveka koji je direktno zadužen za ovu oblast i rešavanje ovih pitanja i njegovih reči – nismo mi agencija koja prati želje ljudi. Toliko o ozbiljnosti državnih službenika, u prethodnom periodu, prema zaista jednom gorućem i velikom problemu. Nadam se da se ovo više neće ponavljati u Srbiji.
Moram da vas pitam – koji je motiv da u članu 19a, stavu 1, nedvosmisleno piše da postoji namera uspostavljanja apsolutne kontrole Komesarijata, možda i komesara, nad izgradnjom i raspodelom stanova, nažalost, kako već izgrađenih i podeljenih, i to uglavnom onih od donatorskih para, tako i onih koji će se tek graditi, uglavnom od kreditnih sredstava? Ovaj drugi deo stava 1. člana 19a mogu da razumem, ali zakonsko rešenje koje predlažete za one stanove izgrađene i dodeljene u prethodnim godinama, uglavnom po donatorskoj liniji, ne mogu da razumem ni da shvatim.
Ako u ovom predlogu zakona bude usvojen član 19a, stav 1. zaista bi predstavljao neviđeni skandal. Morate da znate, a pogotovo komesar, da UNHCR i donatori kada su davali stanove u vlasništvo izbeglicama davali su ih ugovorom o vlasništvu izbeglicama a ne državi. Ovim stavom država postaje vlasnik i tih stanova i novoizgrađenih stanova. Morala bi se razdvojiti kategorija već dodeljenih stanova u kojima ljudi žive, u nekim i preko deset godina, na osnovu ugovora između UNHCR i ljudi koji su dobili te stanove, pa predlažem, jer još uvek nije kasno, da se član 19a koriguje i izmeni.
U normalnoj situaciji stambenu problematiku ovih izbeglih lica trebalo bi da reguliše Zakon o socijalnom stanovanju, pre nego da se time bavi ovaj zakon o izmenama i dopunama Zakona o izbeglicama, a ne da stanovi i budući stanovi koji će se izgrađivati budu pod ingerencijom i u nadležnosti ovog zakona, u ingerenciji Komesarijata ili komesara. U nadležnosti Komesarijata i komesara treba da bude život izbeglica, a ne izgradnja i otkup stanova. Zahvaljujem. (Aplauz.)
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima narodna poslanica Snežana Stojanović-Plavšić. Izvolite.

Snežana Stojanović-Plavšić

Poštovane dame i gospodo, poslednji put Zakon o izbeglicama donesen je 1992. godine. Od tada je prošlo 18 godina i nema sumnje da su se okolnosti značajno promenile i da one zahtevaju donošenje novog zakona, odnosno zahtevaju izmenu i dopunu postojećeg zakona.
Mogu da se usaglasim sa stavovima koji su ovde izrečeni, a koji govore o tome da izbeglički status ne treba produžavati u nedogled i da, prosto, samim tim, ukoliko država nema jasan stav o ovom pitanju i same ljude koji su u statusu izbeglica dovodi u situaciju da se pasiviziraju i da ne mogu na adekvatan način da se brinu o svojim potrebama.
U tom smislu, nadam se da je ovo poslednji zakon o izbeglicama koji donosimo i da je ovaj zakon u stvari mogućnost da se omogući konačna i trajna integracija onim ljudima koji su se odlučili da ostanu u Srbiji, a ne da se vrate u zemlje porekla.
Ko su zaista izbeglice u Srbiji? To su ljudi koji su pod pritiskom ratnih dejstava na prostorima bivše Jugoslavije dolazili u Srbiju, ne svojom voljom, već zato što su tako nalagale političke prilike i zato što su odluke o njihovim malim životima donosili veliki politički igrači. Oni su bili prinuđeni da se sa svojim porodicama, malom decom i nekim osnovnim stvarima koje su mogli poneti, isele i dođu u zemlju za koju su, takođe, verovali da je njihova. Oni su započinjali život ispočetka.
Ponavljam, ne svojom odlukom, nego zato što su bili prinuđeni. Čak i kada se svojom odlukom iseljavate u neku značajno bogatiju zemlju, početi život ispočetka je jako teško. Kada se bez svoje volje iseljavate u zemlju koja je i sama siromašna, pritisnuta međunarodnom izolacijom, takođe, učešćem u raznim ratovima, onda je nesporno da je vaš položaj neuporedivo teži i da on postavlja brojne izazove pred pojedinca i pred porodice koje su se u takvoj situaciji našle.
Šta se dešavalo? Bilo je ljudi koji su uspeli da se snađu u ovoj situaciji. To su uglavnom bili oni koji su bili bolje obrazovani, koji su imali veće lične potencijale i, nesporno, oni koji su imali veća finansijska sredstva. Ljudi koji sve to nisu imali, a njih je bio najveći broj, bili su prepušteni brizi države Srbije i sopstvenim potencijalima, onoliko koliko su se na njih mogli oslanjati.
U Srbiji je 1996. godine bilo preko 500.000 izbeglica, godine 2001. oko 340.000, a 2004/2005. godine oko 100.000. Sve u svemu, broj izbeglica u Srbiji smanjio se za 80%, što je dobar pokazatelj, ali činjenica da danas, nakon 18 godina, još uvek imamo ljude koji su izbeglice govori o tome da se Srbija, nema sumnje, nije najbolje snašla kada su ovi ljudi u pitanju.
Bilo je raznih, već sam neke od tih razloga navela, ali mislim da treba jasno reći da, nažalost, ne samo da je bilo nesnalaženja, u nekim periodima bilo je i zloupotreba na raznim nivoima, pa i zloupotrebe sredstava koja su bila namenjena izbeglicama.
Godine 1996. bilo je 700 kolektivnih centara u Srbiji i u njima je bilo smešteno oko 70.000 lica. U jednom periodu sam radila na programima psihosocijalne pomoći izbeglicama i ušla sam u svaki kolektivni centar u svom okrugu. Znam da je nakon šest ili sedam godina izbeglištva u njima bilo dece koja nikada nisu probala mleko i koja su ceo svoj život provela do tada hraneći se na kazanu nekom čorbom od kupusa, ako mogu tako da kažem, i malim količinama hleba. To je, zaista, bilo nešto što je, verujem, usmeravalo njihove živote. Činjenica da oni danas jesu odrasli ljudi, postavlja pitanje koliko su i oni sami spremni i sposobni da se brinu o svojim porodicama?
Šta kažu podaci o siromaštvu ovih ljudi? Godine 2003. oko 25% izbeglica spadalo je u kategoriju najsiromašnijih. Dakle, živeli su ispod linije siromaštva. Godine 2007. podaci su ohrabrujući i govore o tome da je samo 7,4% izbeglica živelo ispod linije siromaštva i da su se praktično time približili domicilnom stanovništvu, kojih je tada bilo siromašnih 6,9%. Nema sumnje da 2008. i 2009. godina donose drugačije trendove. Verujem da će najnoviji statistički pokazatelji svakako reći da ima više siromašnih i među izbeglicama i među ostalim stanovnicima Srbije.
Među izbeglicama je 32% nezaposlenih, što znači da je to značajno veći procenat od ostalog stanovništva, a 29% ima prihod po članu domaćinstva koji je manji od 48 evra mesečno. Samo 5% želi da se vrati u zemlju porekla, a 44% izbeglica potvrđuje da im nedostaje bar jedan dokument, što znači da oni samim tim nisu građani koji imaju potpun pristup svim institucijama naše države ili države iz koje dolaze.
Situacija je svakako najlošija što se tiče stambenih objekata i ostalih nekretnina. Naime, pre izbeglištva 88% ovih domaćinstava je posedovalo stambeni objekat, dok je sada taj procenat 54%. S druge strane, procenat podstanara se povećao sa 4%, koliko ih je bilo u zemlji porekla, na 26%, a dodatnih 7% sada živi u objektima koji su ustupljeni od strane rođaka ili prijatelja.
Ratna nevolja na različit način je pogađala domaćinstva, tako da je nekima stambeni status pogoršan, kao što smo videli, a nekima je i poboljšan u odnosu na vreme pre rata. To se vidi iz činjenice da danas sopstveni stambeni prostor ima 55% nekadašnjih vlasnika stana, ali i 50% nekadašnjih podstanara. Sa druge strane, danas se u podstanarskom statusu našlo 27% nekadašnjih podstanara, ali i 25% nekadašnjih vlasnika stambenih jedinica.
Pored onoga što sam govorila o tome da se Srbija nije najbolje snašla sa rešavanjem problema izbeglice, moram da kažem da postoji činjenica da je ona u proteklom periodu obezbedila više od 250 miliona evra iz sopstvenog budžeta, 42 miliona za smeštaj u kolektivne centre i socijalna davanja, 72 miliona za zdravstvenu zaštitu, 150 miliona za obrazovanje.
Otkupljeno je 631 seosko domaćinstvo u svrhu zbrinjavanja izbegličkih porodica, dodeljeno je 20 montažnih kuća. Program je otpočeo 2008. godine. Podeljeno je 3.249 paketa građevinskog materijala. Izgrađeno je oko 3.800 stambenih jedinica. Do sada je kroz stambene programe zbrinuto oko 30.400 lica. Više od jedne trećine izbeglih i ratom ugroženih lica uzelo je državljanstvo Republike Srbije, ali treba naglasiti da je rešavanje stambenih problema najvažnije pitanje integracije.
Ukupna sredstva koja su neophodna za realizaciju projekata kojima bi se obezbedila potrebna stambena rešenja samo za najugroženije porodice iznose 188 miliona evra. Republika Srbije je spremna da kroz Nacionalni investicioni plan u toku 2009. i 2010. godine za izgradnju 150 stambenih jedinica obezbedi 4,2 miliona evra. Za izgradnju potrebnih stambenih jedinica iz budžeta Republike i opštinskih budžeta moralo bi se obezbediti još 35 miliona evra. Takođe, iz pretpristupnih sredstava Evropske unije očekujemo da će biti obezbeđeno oko 5,2 miliona evra. Ukupna sredstva koja uprkos svemu ovome nedostaju još uvek iznose 143,5 miliona evra.
Ovo su, da kažem, statistički i finansijski okviri koji govore o materiji koju izmene Zakone koje donosimo reguliše. Želim da kažem da suština ovih izmena jeste u stvari ono što se odnosi upravo na rešavanje stambenih potreba.
Ova rešenja, nova rešenja, koja ovaj zakon donosi, nude rešavanje stambenih potreba izbegličkih porodica kroz korišćenje stambenih objekata, uzimanje u zakup, pri čemu je cena zakupa izrazito povoljna i ona se dobija tako što se tržišna cena određenog prostora množi sa 0,00121, što znači da je ona zaista značajno, značajno ispod tržišne cene korišćenja tog prostora, kada bi se inače uzeo u zakup.
Takođe, omogućena je kupovina objekata, pri čemu je cena 50% niža od tržišne, a može biti i do 90% niža, u zavisnosti od uslova pod kojima domaćinstvo živi, i to se uzima u obzir, odnosno da li domaćinstvo, porodica ima članove koje su osobe sa invaliditetom, da li je eventualno neko stradao u prethodnim ratnim dejstvima itd.
Ovaj zakon, takođe, omogućava i poboljšanje uslova stanovanja, znači sredstva koja bi omogućila poboljšanje uslova stanovanja, ali i dodelu građevinskog materijala za započete objekte ili kupovinu seoskih domaćinstava i kuća, gde bi se mogle smestiti porodice osoba koje su izbegle sa prostora bivše Jugoslavije.
Želim da kažem da zakon ima i dosta otvorenih pitanja. Neka od tih ja sam pokušala da rešim amandmanima. Želim da kažem da je o ovom zakonu raspravljao i Odbor za smanjenje siromaštva i da se većina kolega saglasila oko ovoga što ću sada izneti kao primedbe. Međutim, ovo nije prvi put da Odbor za smanjenje siromaštva raspravlja o ovom pitanju. Mi smo proteklih nekoliko godina imali i dva ili tri javna slušanja, koja su govorila o položaju izbeglica, ali smo isto o ovom zakonu govorili i kada je on bio prethodni put u proceduri.
Što se tiče otvorenih pitanja, kako sam rekla, mislim da treba u članu 2, pored toga što se reguliše zdravstvena zaštita izbeglica – regulisati i pitanje socijalne zaštite.
Zatim, intervenisala sam u članu 19v, kada se govori o najmanjoj mogućoj kvadraturi kojom se rešava stambeno pitanje, koja je zakonom predviđena "da bude do 30 kvadrata", odnosno predviđeno je da bude za jednog ili dva člana domaćinstva do 30 metara kvadratnih. S obzirom na to da oko 40% izbegličkih domaćinstava jeste jednočlano ili dvočlano, verujem da je to zaista visok procenat ljudi koji će biti ovim pogođeni, a to "do 30 kvadrata" može da znači 15 i 20 kvadrata za, recimo, dvoje ljudi koji žive u domaćinstvu.
Verujem i mislim da neće biti problema da to rešimo, barem po reakcijama koje smo imali na Odboru, da ovo bude izmenjeno u ''najmanje 30 kvadrata i za svakog člana po 10 kvadrata plus''.
Takođe, imam jednu intervenciju. Moram da kažem da smo ove izmene radili u saradnji sa udruženjima izbeglica i udruženjima građana koja se bave izbeglicama. Naime, postoji jedna odredba koja kaže, kada je u pitanju ugovor o korišćenju, odnosno zakupu – 90 dana nakon smrti korisnika, ukoliko njegovi naslednici ne zaključe ugovor, smatraće se da taj ugovor više ne postoji. Imajući u vidu činjenicu da je veliki broj ovih ljudi zaista pravno neuko i možda nisu u obavezi da znaju odredbe Zakona ili da se snađu u periodu od 90 dana, smatrali smo da je potrebno staviti obavezu Komesarijatu da im ponudi ugovor na zaključivanje.
Jedna odredba kaže – da pravo na rešavanje ovih stambenih potreba, ovim zakonom neće imati ni oni koji su korisnici drugih nekih programa. Ovde smo dodali jednu obavezu – da se to odnosi samo na one programe kojima bi se moglo rešiti stambeno pitanje i znači da se ne odnosi na neka minorna davanja, kojima se nije moglo rešiti stambeno pitanje.
Smatrala sam da je potrebno da Komesarijat redovno podnosi izveštaj Vladi. Do sada je ta obaveza postojala, redovnog šestomesečnog izveštavanja. Međutim, ovim novim predlozima je predviđeno – da samo na zahtev Vlade postoji izveštavanje. Verujem da je to loše rešenje i da treba da postoji – obaveza redovnog izveštavanja na šest meseci. Mislim da se time uvodi i dodatna kontrola, transparentnost procesa i transparentnost trošenja sredstava i, uopšte, svih aktivnosti koje Komesarijat preduzima.
Mislim da je otvoreno i pitanje odnosa sa udruženjima izbeglica. Verujem da je trebalo da udruženja izbeglica dobiju veću ulogu u ovom procesu i da je trebalo da se Komesarijat u većoj meri obaveže na poštovanje njihovog učešća, imajući u vidu da je participacija jedno od osnovnih ljudskih i građanskih prava. Znam koji sve izazovi postoje na ovom planu, ali, mislim da je tu trebalo uvesti čvršću obavezu saradnje i uvažavanja potreba izbegličkih udruženja.
Naravno, zaista ostaje otvoreno pitanje ovih 500 porodica koje ovim zakonom neće moći, na način na koji žele, da reše svoje pitanje. Mi smo dobili peticiju koju je potpisalo 476 lica, koji predstavljaju svoje porodice, koji su preko programa HABITAT bili u prilici da na neki način reše svoje stambeno pitanje, ali, koji, jednostavno, neće moći prema ovom zakonu da kupe te stanove.
To je pitanje otvoreno zbog toga što postoji, moram da kažem, jedna pravna dilema. Naime, oni su potpisali ugovor koji ih obavezuje da ne mogu kupiti te stanove. Međutim, verujem da to može na neki način, možda ne ovim zakonom, ali na neki način apsolutno treba da se reši, kako oni ne bi bili dovedeni u neravnopravan položaj sa svima ostalima.
U nadi da će ovaj zakon zaista doprineti da se suštinski omogući integracija izbeglica i da za nekoliko godina zaista u Srbiji više ne bude izbeglica, već da svi oni koji su se opredelili da u njoj ostanu i da u njoj žive, budu na potpuni način integrisani i izjednačeni sa svima ostalima u Republici Srbiji. G17 plus će ovaj zakon podržati. Zahvaljujem. (Aplauz.)

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala, gospođo Stojanović-Plavšić.
Reč ima gospođa Milica Vojić-Marković, ovlašćeni predstavnik političke stranke DSS. Izvolite.

Milica Vojić-Marković

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Hvala, gospodine predsedavajući, gospodine ministre, dame i gospodo poslanici, hajde da počnemo od nekih stvari koje treba odmah razjasniti.
Kao prvo, DSS smatra da je ovo potreban zakon i da je posle 1992. godine, kada je donet prvi Zakon o izbeglicama, ovo jedan od zakona koji praktično prati tok i vreme i promene koji se dešavaju u tom vremenu. S druge starne, pozdravljamo donošenje ovakvog zakona, zato što se sa time trajno rešava status i položaj izbeglica, jer, priznaćete, pravi način da se neko integriše u jednu sredinu jeste način da on živi ovde i da dobije stan, kao i svaki drugi građanin.
Druga stvar, koju bih volela da razjasnimo, a gospodin ministar je u uvodnoj reči nekoliko puta tu stvar malo pipnuo, ali je nije do kraja razjasnio, jeste – kako je došlo do toga da baš gospodin Dačić, koji je prvi potpredsednik Vlade i zamenik premijera Vlade i ministar unutrašnjih poslova, bude ovlašćeni predstavnik Vlade za ovu tačku, kada mi imamo i drugog potpredsednika, gospodina Jovana Krkobabića, koji je, doduše, nevidljiv, ali i te kako zadužen upravo za ovu oblast, a ima i savetnika upravo za ovu oblast, a dozvolićete, u ovim teškim vremenima, kada građani Srbije nemaju, baš, mnogo sredstava – od novca tih građana Srbije gospodin Krkobabić plaća svog savetnika, a danas ne može ovde da se pojavi pred nama da brani ovaj zakon?!
Treće, moje iznenađenje je ministar Rasim Ljajić koji se već dugo bavi ovim problemom. Bogami zadire, kako ministar Dačić kaže, ovaj problem i u njegovu oblast. Istina je, ali zadire i u oblast gospodina Ljajića, pa je bi bilo logičnije da je on bio danas ovde, jer smo malo morali da popričamo i o onom Zakonu o socijalnom stanovanju, jer sve ono što se pojavilo tada i što smo mi kao poslanici DSS komentarisali, sada se u ovom zakonu pojavljuje kao problem. Te stvari treba razjasniti.
Još jednu stvar treba razjasniti, jer ono što sam čula pažljivo slušajući moje prethodne kolege, ovlašćene predstavnike poslaničkih grupa, imaju problem da razjasne dve stvari – ''status izbeglice'' i ''status raseljenog lica''. To, naravno, nije isto i ne smemo govoriti o tome kada se govori o ovom zakonu. Ovaj zakon se, gospodo, odnosi samo na ''status izbeglica'' u Srbiji.
Nekoliko reči koje treba prokomentarisati, pre toga, jesu da je izbeglička kriza u staroj Jugoslaviji, zapravo, započela 90-tih godina i da smo mi od 1991. i 1992. godine do 1996. godine u jednom momentu imali 540.000 registrovanih izbeglica, a možda i više od milion pravih izbeglica koje su ostale neregistrovane. Od tih skoro milion, 300.000 ljudi je bilo iz Hrvatske. Samo 260.000 ih je bilo iz Krajine. Ovo govorim namerno, zato što smo juče usvojili jednu sramnu deklaraciju, pa se nadam da će možda nekome pasti na pamet da usvajamo i deklaraciju kako bi ovi ljudi, takođe, dobili neka prava tom deklaracijom i kako bi se i njihova žrtva cenila.
Tih 260.000 Krajišnika, gospodo, pobeglo je pred vojnim operacijama "Oluja" i "Bljesak". Pobegli su spasavajući gole živote, ostavljajući svoju imovinu. Mnogi su ostali tu, a mi ih nećemo ni spomenuti nikada, jer se jednostavno ne bavimo takvim stvarima. Neke druge žrtve su veće nego što su srpske?!
U momentu kada je u Srbiji koja je, moram da kažem, bila i sama siromašna, a moram da kažem i to da se ponosim time što je tada primila sve te izbeglice među svoje građane, iako je znala da ne može da im pruži ni adekvatan ni dovoljno dobar smeštaj i sve ostalo, u tom trenutku su se počele stvari dešavati na sledeći način: jedan deo tih izbeglica je otišao u zemlje trećeg sveta, jer, moramo to da priznamo, bogami, neki od njih su našli jako dobre poslove, na vrlo odgovornim mestima u tim trećim zemljama, tako da kažemo, zato što su bili vrlo stručni, vrlo kompetentni i te zemlje su ih prihvatale. Čak su imale programe koje su nudili tim ljudima da dođu tamo sa svojim porodicama.
Drugi deo jeste se vratio u neke zemlje odakle su izbegli, pri tom mislim, pre svega, na Hrvatsku u koju se vratio jedan mali deo izbeglica i moram da komentarišem i to da Hrvatska danas raspolaže podatkom da se 120.000 izbeglica, praktično, vratilo, integrisalo u Hrvatsku. Naši podaci nisu takvi. Naši podaci su bogami dvostruko, možda čak i trostruko manji od tih 120.000.
Treći deo izbeglica, koji je odlučio da se praktično ne vraća, da ostane u zemlji koja je primila, jeste nekim svojim resursima, svojim snagama uspeo da se snađe u Srbiji, da se integriše i da praktično ostane u Srbiji.
Prema poslednjim podacima iz 2008. godine, na području Srbije još uvek boravi oko 86.000 registrovanih izbeglica. Više puta korišćen podatak, koji ću, takođe, eksploatisati zato što mislim da treba da ga eksploatišem, pogotovo sinoć posle onog sramnog dana i sramne večeri, moram da kažem, da prema podacima UNHCR, ne Srbije, ne DSS koju tako lako optužujete, Srbija je prva u svetu po broju izbeglih i raseljenih lica, a među pet zemalja u svetu po produženom izbeglištvu. Pogledajte koje su još četiri. To su, zaista, vrlo siromašne zemlje i ne može se zaista Srbija stavljati u isti koš, ali očigledno jeste u njemu.
Sada je osnovno pitanje – može li Srbija sama da reši problem izbeglica u njoj? Mislim da ne može, ne zato što neće, ne zato što ne zna, nego zato što je, pre svega, sama vrlo siromašna i pomoć donatora joj je i te kako potrebna. A, sa druge strane, potrebno je još nešto što ona nema, iako se mi kunemo u svoje velike i moćne prijatelje sa Zapada, mi zapravo imamo problem da nam ti veliki i moćni prijatelji sa Zapada pomognu utičući, pre svega, na Hrvatsku da reši ovo pitanje, jer ovo pitanje Hrvatska očigledno političkim sredstvima neće da reši, pričajući nam, pri tom, jednu vrlo lepu i jednu vrlo pitku priču, koja ne pije vodu, jer nije realna.
Dakle, posle 18 godina, od kada je ovaj problem u Srbiji počeo, stvari se jesu pomerile sa mrtve tačke, jesu se dogodile mnoge stvari koje su olakšale život izbeglicama, ali još uvek ovaj problem traje i još uvek imamo problem toga da Hrvatska neće da prihvati obaveze koje je prihvatila potpisivanjem Sarajevske deklaracije.
Još jedno veliko pitanje na koje treba odgovoriti i za koje treba da bude odgovorna i ova vlada, jer mislim da je trenutak da se utiče na to pitanje. Sve zemlje bivše Jugoslavije, ne govorim o Sloveniji, govorim o našem delu, jesu u nekom poslednjem dvorištu, čekaju ulazak u EU. Pitanje izbeglištva je veliko pitanje koje EU hoće da reši, to je očigledno. I, možda je poslednji trenutak da se insistira na rešenju tog problema, pre svega izbeglica koje su došle iz Hrvatske, jer jedino na taj način, na način da još uvek postoji nada da se zakonima regulišu pitanja povratka Srba, a da se ne čeka ulazak Hrvatske u EU, jer onda ona više neće imati uopšte nikakav razlog da taj problem reši.
Vrlo mi je bilo simptomatično nešto što se događalo neposredno pre donošenja ovog zakona, a to je, recimo, kraj marta 2010. godine, u Beogradu je održana Ministarska konferencija ministara spoljnih poslova iz regiona i upravo je problematika izbeglištva, izbeglica, bila ono što je bila tema za ovaj ministarski sastanak.
Moram da citiram izjavu ministra spoljnih poslova Hrvatske, gospodina Gorana Jandrokovića, da je Hrvatska napravila sistem koji omogućava povratak svih izbeglica u ovu zemlju. Prosto, ne znam zašto, onda, izbeglice ne prepoznaju ovaj sistem kao kvalitetan i zašto, onda, ne regulišu svoj povratak koristeći modele ovog sistema.
Dalje u izjavi kaže, ''Hrvatska je vrlo ozbiljno pristupila obavezama preuzetim i prihvatanjem Sarajevske deklaracije.'' Hajde da vidimo koje su to obaveze.
Sarajevska ministarska deklaracija je jedan čin političke volje, da se u regionu regulišu odnosi, da se na način saradnje u regionu postavi i reguliše pitanje i završi pitanje i problem izbeglištva, i to na taj način, da one izbeglice koje žele da se vrate u zemlju odakle su pobegle, to te zemlje i omoguće, pri tom, vodeći računa i o građanskim pravima i o slobodama, vodeći računa o pravnim stvarima kao što je imovina, i vodeći računa o tome da nema diskriminacije. I, ako izbeglice ne žele da se vrate onda su one zemlje u koje su oni došli, to je, naravno, Srbija, dužne da donesu zakon kojim bi integrisali izbeglice u svoju zemlju, kao i druge sistemske zakone kako bi se olakšao i poboljšao kvalitet života tih ljudi u tim zemljama.
Nažalost, problem naravno nije zatvoren, iako se Hrvatska kune da ona te principe Sarajevske deklaracije poštuje. Ja ću analizom doći do toga, zajedno sa vama, da ona to zapravo ne poštuje.
Šta je problem i najveći problem zbog čega se ovo pitanje postavlja i otvara sa Hrvatskom? To je pitanje nepriznavanje stečenih prava bivšim nosiocima stanarskih prava. I u najvećem broju ovo pitanje se odnosi na one etničke Srbe koji su živeli u gradovima Hrvatske. To pitanje se najviše njih tiče.
Predstavnici OEBS, UNHCR i Evropske komisije su izrazili, pazite, zabrinutost što politički konsenzus o mehanizmima obeštećenja još uvek nije postignut. Ali, jasno je valjda i njima i nama, i svima ostalima, da Hrvatska nema nameru da taj mehanizam ostvari, niti mi da se kao zemlja izborimo da evropske organizacije utiču na Hrvatsku da ona ovaj problem otvori i reši na način na koji je rešen u BiH i na koji se inače rešava kvalitetno.
Dakle, problem je u tome, upravo, što te međunarodne organizacije imaju dvostruke standarde i što, kada je u pitanju Hrvatska, oni ne žele da nateraju Hrvatsku da te standarde primeni i na povratnike koji dolaze u Hrvatsku.
Da se vratim dalje Jandrokovićevoj izjavi. Evo kompletno: "Hrvatska je vrlo ozbiljno pristupila obavezama preuzetim prihvatanjem Sarajevske deklaracije, a pre svega kada je reč o obnovi porušenih objekata i tu je obnovljeno 146 hiljada porušenih i uništenih objekata, na šta je potrošeno 5,3 milijardi evra. U Hrvatsku je integrisano 120 hiljada izbeglica i prognanih. Pitanje radnog staža je rešeno bez ograničenja. Rekao bih da je pre desetak dana u Hrvatskoj nađeno novo i bolje rešenje, umesto dosadašnjeg trajnog zbrinjavanja vlasnika stanarskih prava." Pazite, kompletna izjava pokazuje samo jedno: zapravo, ovo je izjava koja treba da popravi imidž Hrvatske u međunarodnoj javnosti, ali ona pokazuje nama u Srbiji da Hrvatska i dalje nema nameru da ovaj problem rešava na način kako se rešavao u BiH, niti ima nameru međunarodna zajednica da je na to natera.
Na koji način problem izbeglištva može da se reši? Povratkom i integracijom. Da vidimo kakvo je stanje u Hrvatskoj kada je u pitanju povratak. Pre svega, postoje nekakve tajne liste i tajne optužnice. To je pitanje straha ljudi koji tamo dolaze. Vidite, u javnosti se često pojavljuju primeri takvih ljudi. Sa druge strane, mi insistiramo da te optužnice budu javne. Naravno, uopšte nemamo nameru da štitimo nikoga ko je pravio zločine, ali javna optužnica je nešto što je međunarodni standard i, kako se to kaže javno.
Drugi problem je nepriznavanje stečenih prava izbeglica, bivših nosilaca stanarskih prava. Prema proceni OEBS, 100 hiljada ljudi u Hrvatskoj, etničkih Srba, ne može da reši ovaj problem na pravi način, jer je 100 hiljada ljudi Hrvatska blokirala da svoje stanove povrate nazad. Kako ih je blokirala? Vrlo jednostavno, 1996. godine je donela zakon, ukinula institut nosilaca stanarskog prava, ukinula institut stanarskog prava i ko je otišao šest meseci iz svog stana, ne živi u njemu šest meseci, više nema pravo da ga dobije nazad. Najjednostavnije, najbezobraznije, jednostavno, ne poštujući nijedan međunarodni standard! To je uradila, niko joj više ne brani da to vrati.
Na kraju krajeva, hrvatski premijer Jadranka Kosor živi u jednom takvom stanu.
Doduše, moramo da kažemo da je Hrvatska započela dva programa stambenog zbrinjavanja, ali ono što je bitno, nijedan ne razmatra nezakonitost oduzimanja stanarskih prava, niti pitanje stečenih prava na privatizaciju stanova po povlašćenim uslovima. Dakle, Hrvati pitanje stanovanja posmatraju kao humanitarni problem. To je, naravno, nedopustivo. To nije samo humanitarni problem. Oni, što je isto vrlo diskutabilno, ne omogućavaju povratniku koji je imao stanarsko pravo da se vrati u svoj stan, niti na bilo koji način garantuju da se on može vratiti u bivše mesto prebivališta. Dozvolićete, to je jako komplikovano za povratnika. On se vraća, a gde se vraća? Ne tamo gde je bio integrisan nego na neko nepoznato mesto, pod nepoznatim uslovima.
Treći problem jeste pravična nadoknada za opljačkanu i uništenu privatnu imovinu. Samo u tim pominjanim akcijama "Bljesku" i "Oluji", za koje se verovatno nećemo mi izvinjavati, pretpostavljam, nego očekujem da se, kako neki kažu da smo povukli nogu, sada izvine oni nama za "Bljesak" i "Oluju", ali ne verujem da ćemo to dočekati. Znači, samo u tom "Bljesku" i "Oluji" 1995. godine ubijeno je dve hiljade Srba u Krajini, uništeno je 40 hiljada srpskih kuća u Krajini, potpuno je spaljeno 380 srpskih sela, gospodo. Pa, ne znam da li treba da se izvinimo i za to? Ukupna materijalna šteta, ne govorim o ljudskim životima, jeste 30 milijardi evra.
Tu bih stala. O samom zakonu ću govoriti kasnije, prijavila sam se da govorim i kada budemo govorili po listi. Dakle, otvorila sam neka pitanja, možda bi bilo prilika da otvorim još samo dva pitanja, da ministar bude spreman i da zna o čemu ćemo pričati. Prema tome, ono što nas iz DSS interesuje jesu podaci i procene Stambenog fonda za izbeglice, kojim sada raspolaže država Srbija. To nismo uspeli da vidimo iz ovog predloga, a to je nešto na osnovu čega ovaj zakon onda dalje ima smisla. Ono što je nama interesantno, koliko novih stanova je planirano da se izgradi iz sredstava dobijenih otkupljivanjem ovih stanova? Zakon predviđa pravljenje fonda, taj fond se izdržava od otkupljivanja stanova. Nama je to vrlo interesantno.
S obzirom na to da smo uložili amandmane i sporimo se sa ministrom na jednom jednostavnom problemu, Predlog zakona daje mogućnost da se oprosti 90% vrednosti stana, a mi mislimo da je to malo, jer je u pitanju otkup, a ne poklanjanje, znači, dve kategorije. Drugo, od 10%, koliko ostane, neće moći da se napravi mnogo stanova. Dakle, o tome bismo kasnije razgovarali. Hvala vam. (Aplauz)