DRUGA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA, 08.04.2010.

4. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

DRUGA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA

4. dan rada

08.04.2010

Sednicu je otvorila: Slavica Đukić-Dejanović

Sednica je trajala od 10:10 do 20:00

OBRAĆANJA

...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Reč ima gospodin Čedomir Jovanović.
...
Liberalno demokratska partija

Čedomir Jovanović

Liberalno demokratska partija
Gospođo predsednice, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, svašta smo uradili u ovoj skupštini, tako da za mene neće biti problem da sam sa sobom razgovaram, ali mislim da je besmislena rasprava koja poče tako što nam se ministar obrati u diskusiji od pet minuta i onda napusti sednicu.
Možemo da nastavimo rad, imamo šta da kažemo o ovim zakonima, ali i ovo je dovoljna potvrda i neozbiljnosti i neodgovornosti kojoj nažalost ne sme biti mesta u tako važnom ministarstvu kao što je Ministarstvo zdravlja.
Što se tiče Zakona o zabrani pušenja, mislim da je izostala jedna iskrena analiza efekata države u dosadašnjoj borbi protiv pušenja i to je naš zajednički problem, jer ne možemo živeti mimo sveta. Većina nas je bila u prilici da, bez previše problema, putujući svetom, vidi život u kojem su vrlo jasno definisana pravila i obaveze pušača i pravila i obaveze ljudi koji ne puše.
Jasno je da su prava i obaveze nepušača u svakom trenutku ispred prava i obaveza pušača zbog toga što pušači ne ugrožavaju samo svoje zdravlje, nego i zdravlje onih koji su njihove žrtve pre svega zbog činjenice da su osuđeni da se nalaze u njihovom prisustvu.
Do sada smo vrlo neodgovorno primenjivali Zakon o zabrani pušenja. Drago mi je što je u parlamentu, na našu inicijativu, uspostavljen kakav-takav red i što je parlament prestao da se ponaša onako kako su nažalost nastavile da se ponašaju mnoge druge institucije u zemlji, ali bez jasne svesti o štetnosti pušenja svaki zakon će biti neefikasan.
Ne bih želeo da donosimo zakone kojima ćemo formalno negovati taj trend uspostavljanja sistema vrednosti karakterističnog za prostor recimo EU čiji član želimo da budemo, a da pri tom te zakone niko ne poštuje i ne primenjuje.
Koliki su troškovi Republičkog fonda zdravstvenog osiguranja zbog finansiranja recimo lečenja ljudi koji su oboleli od bolesti koje su posledice pušenja? Koliki su troškovi naših kompanija zbog toga što ljudi uzimaju bolovanje usled lečenja koje je posledica pušenja? Koliki su bili troškovi države u dosadašnjoj borbi protiv pušenja i koliko će oni biti veliki u vremenu koje je pred nama ukoliko želimo da budemo efikasni u primeni ovog zakona.
U Turskoj je pre godinu dana u potpunosti zabranjeno pušenje, u Grčkoj takođe. U Italiji, zemlji espresa i cigareta, takođe vrlo jasno se poštuje taj zakon, ne samo zbog toga što je kazna u Italiji 500 evra za onoga ko zapali cigaretu u kafiću ili restoranu posle ručka, nego i zbog toga što postoji javna svest o značaju poštovanja ovakvog zakona.
Za formiranje te javne svesti su odgovorne institucije, a mi nismo danas u prilici da razgovaramo o efektima njihovog dosadašnjeg rada, ne sa ambicijom da nekoga kritikujemo, da mu držimo lekcije, nego sa idejama da unapredimo taj rad – da bi onda rezultati bili onakvi kakvi želimo da budu.
Nažalost, mi smo lideri na crnim listama – od one kojom se meri procenat žena obolelih od različitih oblika maligniteta, pa do one kojom se meri procenat mladih koji puše ili procenat stanovništva koji puši, procenat novca koji se izdvaja po glavi stanovnika za duvan i duvanske proizvode.
Država ne može da bude nema pred činjenicom da smo mi društvo koje samo sebe uništava. Nije dovoljno apelovati na građane, sugerišući im da je bolje da žive zdravo. Još jedanput je potrebno, naravno pored ovih normi, uticati na društvenu svest, kako bi, pre nego što postane kasno, ljudi shvatili zašto je ovaj zakon izuzetno važan i zašto ovo zaslužuje mnogo više pažnje nego što mu mi sami poklanjamo.
Što bi neko poklonio pažnju ovom zakonu kada predlagač tog zakona danas tako nešto ne čini? Ako ministru nije stalo da nam govori više od pet minuta, u objedinjenoj raspravi o Zakonu o zabrani pušenja i Zakonu o lekovima i medicinskim sredstvima – kako mi očekujemo da se društvo, koje je inače talac svake vrste neodgovornosti našeg sistema, samo od sebe promeni?
Smatram da ne sme biti kompromisa u borbi protiv pušenja, kao ni u borbi protiv alkoholizma ili narkomanije. Prvi, drugi i treći problem su posledice stanja u kome se nalazi naše društvo. Ako se ne suočimo sa uzrocima, bićemo neefikasni u otklanjanju štete koja prati, recimo, nekontrolisano pušenje u Srbiji, nekontrolisano reklamiranje duvanskih proizvoda, trendove koji su uspostavljeni i koji se neguju iz generacije u generaciju.
Kako se vrši kontrola prodaje duvanskih proizvoda? Da li smo efikasni u poštovanju one zabrane koja kaže – da ne može lice mlađe od 18 godina da kupi duvanski proizvod u prodavnici? Da li sankcionišemo one koji vode kampanje u kojima afirmišu pušenje – naravno da ne?
Zbog toga je ovaj zakon kao dobra ideja i dobra namera nažalost osuđen da se kreće u ravni u kojoj se kretao i prethodni zakon – to mislim da je loše. Zakoni ne mogu biti doživljeni kao izraz nekog našeg hira ili hira ministra Tomice Milosavljevića.
Ako jedan ministar treba da objasni Srbiji zašto je štetno pušenje, onda, koliko god on bio agilan u tome, biće neuspešan. Nije dovoljno okačiti bilbord na onu nedovršenu zgradu Kliničkog centra, 30. godina nedovršenu, sa porukom "Srbija zemlja u kojoj je zabranjeno pušenje". Potrebno je objasniti ljudima – da postoji drugačiji način života i omogućiti im jedan takav život.
Jedina zemlja u EU u kojoj je moguće pušenje na ovakav način kako je to predviđeno ovim zakonom jeste Austrija. Vi tamo možete u restoranu da sedite, u delu u kojem je predviđeno i dozvoljeno pušenje i koji je jednako komforan kao i onaj deo u kome se kreću nepušači. Kako će to izgledati u Srbiji? Kako će to izgledati na Kalemegdanskoj terasi, u Maderi, u nekoj piceriji, u prostoru većem od 80 kvadrata?
Mi ne možemo da donosimo zakone koji su neprimenjivi, pa će onda odgovorno lice biti vlasnik tog prostora, koji treba da pronađe način da reši tu nerešivu dilemu. Svi zajedno onda se suočavamo sa potrebom da izigravamo zakon, a ne da ga primenjujemo.
Kako će to izgledati ovde kod nas u Skupštini? Da li je u skupštinskom restoranu dozvoljeno pušenje ili ne? Da li je moguće ući u onaj deo u skupštinskom restoranu u kome nije dozvoljeno pušenje, a zaobići onaj deo u kome se puši? Ko će kazniti narodnog poslanika? Ko je odgovorno lice u Skupštini – predsednica Skupštine?
Pre zakona, treba jasna svest o ceni koju država plaća, o ceni koju plaćaju kompanije i o toj velikoj ceni koju plaća svako od nas. Mnogo su veće žrtve nepušači od pušača. Zbog toga pušači, odnosno oko mene je više pušača iz LDP, nego nepušača i pušači moraju da budu u drugom planu.
Ako se odlučuju da uništavaju svoj život, treba da shvate da, uništavajući svoj život, u mnogo većoj meri uništavaju život onih koji nisu pušači i zato treba da budu rigorozno sankcionisani. Ako treba slikovito da se izrazim – oni bi da skoče kroz prozor, ali da povuku još dvoje-troje sa sobom. To treba jasno reći ljudima u ovoj zemlji.
Mi se ne borimo protiv pušača, nego se borimo za život onih koji ne puše, koji su ugroženi tim zadovoljstvom ljudi koji uživaju u cigareti. To je mnogo više pitanje kulture, nego rigoroznih sankcija. Zato je to mogla da uradi i Grčka, zato je to uradila pre godinu dana i Turska, jer su shvatili kakva je veza između ambicije da budete najprestižnija turistička destinacija i želje ljudi koji dolaze na tu destinaciju da se nalaze u jednom zdravom prostoru.
Mislim da te svesti u samom zakonu ne može biti. Ideja zakona ne može da nametne takvu svest. To mora da bude naše zajedničko opredeljenje. Kao što smo banalizovali slučaj gripa, pa smo iz faze u kojoj smo bili spremni da gazimo leševe da bi dobili vakcinu i potpune kampanje koja je bila apsolutno neprimerena, uterivanja straha u društvo, došli u fazu banalizovanja i obesmišljavanja zdravstvene zaštite stanovništva.
Ne bi bilo dobro da se borba protiv pušenja svede samo na jedan zakon.
Što se tiče Predloga zakona o lekovima i medicinskim sredstvima, puno toga bi želeli da kažem ministru Tomici Milosavljeviću. Isto obrazloženje je ponudio i pre šest godina.
On je u drugoj vrsti problema. Obično naši ministri imaju kratak mandat i onda ne mogu da stignu da ostvare ono što žele u okviru svog ministarstva. Vi danas kada razgovarate sa ministrom Dinkićem, on je ministar ekonomije, nije ministar finansija. Kada razgovarate sa ministrom Milosavljevićem, on je danas ministar trgovine, nije ministar poljoprivrede. Ministar poljoprivrede Dragin je bio ministar zaštite životne sredine, a današnji ministar zaštite životne sredine je jučerašnji predsednik Skupštine. E, tu taj teret ne nosi gospodin Milosavljević – on je ministar zdravlja šest godina.
Mi smo pre šest godina takođe raspravljali o ovim zakonima. Tada je donošenje i usvajanje zakona pravdano potrebom usaglašavanja našeg zakonodavstva sa zakonodavstvom EU. To nije ipak urađeno onako kako je urađeno u EU.
Zato nas interesuje, prvo, kako je moguće usaglašavati ovu oblast sa zakonodavstvom EU, a pri tome zanemariti tu jednostavnu činjenicu i istinu, koja je očigledna, notorna – da u EU jedan zakon ne reguliše oblast humanih lekova, veterinarskih lekova i medicinskih sredstava, zato što smo mi tri apsolutno autentične oblasti obuhvatili jednim zakonom.
Mi sada usvajamo novi zakon o lekovima i medicinskim sredstvima, koji je za 70 članova veći od zakona koji smo usvojili 2002. godine. U ovom zakonu je 232 člana. Šta kaže član 1, što je suština samog zakona, ovo je zakon o Agenciji za lekove. U kakvom je statusu Agencija za lekove – u vrlo čudnom?
Mi imamo i neke druge agencije u sistemu naše države. Ne postoji nijedna agencija koja je toliko zavisna od ministarstva kao što je to Agencija za lekove. Agencija za lekove daje saglasnost na stavljanje leka u promet – a sve druge saglasnosti daje Ministarstvo zdravlja. Da li je to tako u Evropi?
Da li je Vizartis svoje vakcine prvo odneo u Ministarstvo zdravlja ili je Agencija za lekove potpuno autonomno sprovela procedure koje treba da sprovede – nekliničko testiranje, kliničko testiranje, proizvodnju. Sve je to zadržao u svojoj nadležnosti gospodin Milosavljević, a od Agencije za lekove je napravio samo ček ap tog svog sistema, odnosno još jedno mesto gde je potrebna neka saglasnost. To je obrazložio – poštovanjem i usaglašavanjem sa normama EU. To je ozbiljan problem.
Ako govorimo o oblasti uređenja našeg sistema zdravstvene zaštite, tu nemamo pravo da se ponašamo kao vlast i kao opozicija. To nije sada fraza, mi smo oduvek tako nešto govorili. Postoje sektori u kojima je nemoguće negovati jedan takav pristup.
Na nivou grada Beograda, gde smo preuzeli odgovornost za sistem zdravstvene zaštite Beograđana, mi to poštujemo. Jedino što smo tražili od ljudi koji su preuzimali poslove je da budu profesionalci, jer nama ništa ne znači to što je neko lekar iz LDP-a ako nas loše leči, niti što je neko naprednjak ili socijalista, ako je pri tom bolji od nas.
Nismo dozvolili da se 2000. godine smenjuju ljudi po partijskoj osnovi tamo gde smo to mogli da kontrolišemo. Na primer, profesor Bumbaširević je ostao direktor Ortopedske klinike Kliničkog centra, iako su se mnogi trudili da nam objasne kako je član Glavnog odbora SPS-a. Danas je taj čovek jedan od najprestižnijih hirurga u toj oblasti medicine u svetu. To su činjenice.
Znači, ako govorimo o ovom zakonu, nemojte da nas posmatrate kao predstavnike opozicije. Svi smo zainteresovani da sistem zdravstvene zaštite funkcioniše. Da li on danas funkcioniše? Ne onako kako mi želimo. Koji su problemi? Materijalni, svakako, i oni su teško rešivi i oni su opterećenje za svaku vlast.
Ali, postoje neke sistemske nelogičnosti o kojima mi treba da razgovaramo. Mi te nelogičnosti ne samo da negujemo, nego ih još proizvodimo. Zakon o javnom zdravlju, koji smo usvojili pre dve ili tri godine, da li je rešio tako nešto? Nije.
Mi se svakog dana suočavamo sa tim problemima. Ovaj zakon koji sada usvajamo, da li će on učiniti efikasnijim ono što treba da bude efikasno? To je proces proizvodnje lekova, kliničkog i nekliničkog testiranja, a ne samo proces stavljanja leka u promet i izdavanje neke dozvole.
Zašto je to važno? Ako nama društvo ne veruje da mi definišimo sistem koji je efikasan, koji je kredibilan, jedna naslovna stranica u novinama u kojoj će nam se dokazivati kako je vakcina zapravo trovanje stanovništva, uništiće sve napore zemlje da recimo unapredi zdravstvenu svest svojih građana. Mi to ne možemo da ignorišemo.
Kako može da se reši ova anomalija o kojoj mi govorimo? Ona ne može da se reši pisanjem amandmana. Nemoguće je napisati amandman kojim će se razdvojiti, recimo, odnos u sistemu zdravstvene zaštite prema lekovima za humanu upotrebu prema onima koji se koriste u veterini i prema medicinskim sredstvima. Nema amandmana.
Mi treba da razgovaramo sa ministrom zašto je sve ovo u jednom zakonu i gde još postoji neki takav primer. Možda ministar ima neko obrazloženje i ako je logično mislim da treba da ga prihvatimo, ali mi to obrazloženje nismo čuli.
Mi sad dobijamo zakon koji se kreće u istom formatu nakon šest godina, koji je za 70 članova veći, a ti članovi su zapravo podzakonski akti koje je ministar u međuvremenu donosio. Previše je to nesporazuma unutar jednog sistema da bi imali pravo da pred tim ćutimo i da zaobilazimo takve činjenice.
Naš sistem zdravstvene zaštite je konfuzan danas, a takav ne sme da bude. Mnogo uređenija društva imaju problem sa finansiranjem zdravstvene zaštite svog stanovništva, mnogo uređenije. Da se ne poštapamo primerom Amerike, ali taj Bizmarkov model o kome mi govorimo i koji proizilazi iz poštovanja principa solidarnosti, koji nas danas opisuje kao mlade ljude bez nekih velikih potreba pred sistemom zdravstvene zaštite, ali sutra kao one koji će tražiti više od onog na šta imaju pravo ako se gleda stepen njihove participacije u tom sistemu. Zato je i napravljen model po kome mi svi danas ulažemo u sistem zdravstvene zaštite da bi sutra ostvarili neko svoje pravo.
Kako to izgleda u realizaciji? Nudi se ljudima operacije u Turskoj. Koliko ih je prihvatilo nešto takvo? Vrlo malo, ljudi to ne žele. Zašto nemamo operacione sale? Treba da dobijemo odgovor na to pitanje.
Ako nema dovoljno novca, hajde da vidimo gde ga ima, kako ćemo ga stvoriti. Ako je jedini način da se spasi ljudski život da se obavi posebna operacija u Turskoj, hajde da napravimo sistem koji će učiniti uverljivim jedan takav projekat, a ne da se sve pretvori u glasine i spletkarenja, pa sad da se ide u Tursku zato što je neko napravio poseban dogovor sa Turcima, pa će dobiti koji procenat od pacijenata koji se tamo pošalju. To je sve jako neodgovorno da bi imali pravo da o tome ćutimo ili da se sa tim pomirimo.
Nama je najveći problem kada govorimo o Ministarstvu zdravlja to odsustvo spremnosti na razgovor i na dogovor. Svi su pod pritiscima privatnih apotekara, koji ne razumeju stav države koja poštuje monopol državnih apoteka u odnosu na privatne. Svi smo svedoci nedovršenosti sistema za koji je odgovoran Republički zavod za zdravstvenu zaštitu.
Sama direktorka tog zavoda danas govori o velikim finansijskim problemima koje ima sa filijalama u Vojvodini. Znači, direktor u okviru svoje nadležnosti ne može da obezbedi funkcionalnost tog sistema. Da li je to tačno ili ne, to je drugo pitanje, ali ona o tome govori. Mi o tome treba da razgovaramo, to je tema za Žarka Koraća i članove našeg Odbora za zdravstvo.
Mi nemamo pravo da uvećavamo konfuziju koja ionako postoji u društvu. Ti rivaliteti koji su uspostavljeni mogu da budu i pozitivni i štetni. Pozitivni su rivaliteti onda kada teraju ljude da se takmiče da budu bolji i to je nekada bilo tako: gde će biti presađeno prvo srce, ko će presaditi pluća, gde je izvršena neka operacija, gde se pojavljuje bolji gostujući profesor.
Sad je taj rivalitet prešao u kontrafazu i sopstvenu negaciju, pa lekari više ne govore o svojim uspesima nego o neuspesima nekog drugog i tako dokazuju svoju vrednost. To je posledica politizacije sistema zdravstvene zaštite.
Ako govorimo o ovom zakonu, najveći problem je ta činjenica da se zapravo zakon donosi sa predznakom velikog nepoverenja koje ministar zdravlja ima u sopstveni sistem. Prvo, ministar ne želi jasnim zakonima da definiše oblasti humanih lekova, lekova za veterinarsku upotrebu i medicinskih sredstava, a potom čak ne želi ni da prenese nadležnosti koje treba da prenese na Agenciju za lekove, nego ih zadržava kao jednu prateću službu svog ministarstva koja se bavi poslovima koji nisu u nadležnosti agencije. Agencija mora da ima mnogo više prostora za delovanje nego što to ima u ovom zakonu.
Pošto ministra nema, jako je teško voditi ovu raspravu. Mi za zakon nećemo glasati, ne zato što se suprotstavljamo reformi zakonodavstva, nego što smatramo da taj zakon treba da poštuje neka pravila i praksu koja je rezultirala pozitivnim efektima u zemljama oko nas i toj Evropi ka kojoj težimo.
Znači, tri zakona, ozbiljan razgovor sa Ministarstvom, jasna strategija rešavanja problema zdravstvene zaštite našeg stanovništva i dogovor oko toga koji će obavezivati na duži rok svaku vladu.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Gospodin Zoran Nikolić.

Zoran Nikolić

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Tražim od vas kao od predsedavajuće, naravno, vi niste odgovorni, ali kao predsedavajući, kao predsednik Skupštine trebalo je da date obrazloženje gde se nalazi nadležni ministar. Rasprava zaista ide u dobrom pravcu i vidim da su sve poslaničke grupe zaista ozbiljno shvatile ovaj zakon i ovo je zaista ozbiljna tema i o njoj se ozbiljno raspravlja, ali nije red da se ozbiljno raspravlja o ozbiljnoj temi bez prisustva ministra.
Dakle, predlažem ili da date sada pauzu dok ministar ne dođe, ili da razrešimo tu dilemu gde je i da ga na neki način primoramo ili primorate da dođe i da sluša ovu raspravu.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Nema razloga da prekidamo rad, gospođa Pavlović je tu, preneće sve što mi govorimo. Slažem se da je poželjno i potrebno da ministar bude tu, ali imam informaciju da će se za koji minut vratiti u salu. Gospodine Bortiću, izvolite.

Zoran Bortić

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija
Poštovani predsedniče, uvaženo predsedništvo, poštovana predstavnice Vlade, cenjene kolege narodni poslanici, stepen razvijenosti i uređenosti jednog društva meri se, između ostalog, činjenicom koliko su u tom društvu uređeni životni uslovi za normalan razvoj svakog pripadnika zajednice.  
Ima tu, nažalost, gorke istine da što je društvo ekonomski slabije razvijeno i što su više izražene socijalne razlike između njegovih pripadnika, gotovo po pravilu su pripadnici tog društva više izloženi različitim oblicima ugrožavanja njihovog radnog i životnog prostora.
Eklatantan i gotovo školski primer koji potvrđuje tu prethodnu tezu je primer rasprostranjenosti pušenja i zloupotrebe duvanskog dima. Svi statistički pokazatelji nedvosmisleno potvrđuju da je broj pušača svih uzrasta i oba pola daleko izraženiji u nerazvijenijim zemljama i zemljama u razvoju nego u visoko razvijenim zemljama.
Ovi pokazatelji potvrđuju još jednu drastičnu činjenicu da se aktivna politika države za smanjenje i ograničavanje pušenja u zatvorenom i javnom prostoru daleko lakše i efikasnije vodi u razvijenim nego u nerazvijenim zemljama.
U tom smislu, najbolji je primer zemalja EU i SAD, čije su vlade aktivnom politikom i primenom drastične zakonske regulative uspele u velikoj meri da smanje broj pušača u državama pod svojim suverenitetom i da gotovo u potpunosti eliminišu pušenje u zatvorenom i na javnom prostoru, ograničavajući pušačima pravo na pušenje na unapred zakonski utvrđenim mestima.
Korist od takve politike i takvih mera bila je u tim zemljama višestruka, ali je svakako najvažnije da je potpuno promenjena svest i da su građani prihvatili činjenicu da njihov slobodan izbor da budu pušači ne sme da ugrozi životne uslove onih koji to nisu. Formiranjem takve svesti napravljena je višestruka korist u tim zemljama.
Prvo, značajno je smanjen broj pušača, kako među bogatima, tako i među siromašnim slojevima stanovništva; drugo, smanjen je broj pušača među decom školskog uzrasta; treće, značajno je smanjen broj pušača među trudnicama, čime se podigao kvalitet razvoja fetusa i smanjen je broj mrtvorođenčadi, kao i broj dece koja se rađaju sa različitim oblicima bolesti koje izaziva pušenje; četvrto, zabrana pušenja na javnim mestima i u zatvorenom prostoru formirala je kulturni obrazac koji je zloupotrebu te zabrane doveo na nivo zaostalosti i primitivizma.
Ide se čak dotle da se u holivudskim filmovima iz četrdesetih, pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka scene i kadrovi u kojima glavni junaci puše, izbacuju se ili retuširaju. Sve ove mere stvorile su jedan potpuno drugačiji kulturni i vrednosni društveni ambijent u kome je pravo na pušenje drastično ograničeno pravima pušača, a to znači pravima onih rođenih i nerođenih da se rađaju i da žive u zdravim prirodnim uslovima.
Nažalost, Srbija je i u ovoj oblasti, kao i u mnogim drugim oblastima, uprkos zakonskim i drugim merama koje preduzima, još u velikom zaostatku u odnosu na razvijene zemlje. Uprkos činjenici da je naša zemlja još 9. februara 2006. godine ratifikovala Okvirnu konvenciju o kontroli duvana Svetske zdravstvene organizacije i koja je stupila na snagu 9. maja iste godine, nije se u značajnoj meri promenila opšta slika o pušačkoj svesti, niti su značajnije smanjeni broj pušača, a i pušenje u zatvorenim prostorima i na javnim mestima je gotovo svakodnevna pojava.
Može se slobodno reći da je više pravilo nego izuzetak, najbolje to potvrđuje podatak da je u Srbiji 2008 godine 8,8 odsto dečaka i 8,3 odsto devojčica u uzrastu od 13 do 15 godina navelo da puši cigarete, a da 77 odsto dece u ovom uzrastu živi sa nekim ko u njihovom prisustvu puši.
Iako se procenat pušača u Srbiji smanjio u odnosu na 2000. godinu, ovaj trend drastično zaostaje za razvijenim zemljama. Zbog toga je neophodno zakonskim putem urediti ovu oblast, a pratećim aktima, vaspitnom i kaznenom politikom uticati na promenu svesti o pušenju, kao o opštem nacionalnom zlu.
S tim u vezi, predloženi zakon o zaštiti stanovništva od izloženosti duvanskom dimu predstavlja dobru osnovu da Srbija u ovoj oblasti postane uređeno društvo i da izgradi standarde koji su postali svakodnevna praksa i obrazac ponašanja u razvijenim zemljama.
Dame i gospodo narodni poslanici, Predlog zakona o lekovima i medicinskim sredstvima uređuje uslove i postupke za izdavanje uslova za stavljanje lekova u promet, upis medicinskih sredstava u registar, kao i za proizvodnju lekova i medicinskih sredstava i za nadzor u ovim oblastima. Zakonom se reguliše i rad Agencije za lekove i medicinska sredstva Srbije.
Pored činjenice da nas na donošenje ovog zakona obavezuju Ustav Republike Srbije i sistem zdravstva, razlozi za donošenje ovog zakona su višestruki. Ne ulazeći bliže u elaboraciju ovih razloga, jer su oni decidno navedeni u obrazloženju Predloga ovog zakona, želim samo da ukažem da će usvajanjem ovog zakona i ovog akta, Srbija stvoriti normativne pretpostavke za regulisanje ove važne oblasti po najvišim standardima Evropske unije, Svetske zdravstvene organizacije i Svetske trgovinske organizacije.
Time će se stvoriti uslovi da domaći proizvođači opreme, lekova i medicinskih sredstava ispune standarde da plasiraju svoje proizvode u zemlje Evropske unije i u druge zemlje sveta koje okupljaju Svetska zdravstvena i Svetska trgovinska organizacija.
U odredbama predloženog teksta zakona definisane su vrste lekova koje su usaglašene sa međunarodnim direktivama i uredbama Evropske unije, koje regulišu ovu oblast. Posebno je značajno što zakon reguliše lekove za genetsku terapiju, somatsko-ćelijsku terapiju, kao i lekove koji su dobijeni procesom bioinženjeringa.
Zakon reguliše i postupak dozvole za lek, kao i postupak dobijanja dopunskih podataka o leku, u skladu sa standardima Dobre proizvođačke prakse, Dobre laboratorijske prakse i Dobre kliničke prakse, koje su standardizovane u međunarodnoj zajednici. Na ovaj način stvaraju se normativne pretpostavke da dozvolu za proizvodnju i promet lekova mogu vršiti samo oni proizvođači koji ispunjavaju visoko standardizovane kriterijume.
Time će Srbija u proizvodnji lekova eliminisati svaki oblik zloupotrebe, javašluka i nadrilekarstva, što će u velikoj meri doprineti kvalitetnijem lečenju naših građana i u oblasti zdravstva približiti naše društvo evropskim uslovima lečenja.
Odredbe predloženog zakona koje se odnose na kliničko ispitivanje lekova za humanu, kao i za veterinarsku upotrebu, usaglašene su sa zahtevima direktiva za humane lekove, a za veterinarske lekove i sa odredbama smernica Dobre kliničke prakse.
Predloženi zakon reguliše i oblast medicinskih sredstava, i to kao opšta medicinska sredstva in vitro, dijagnostička medicinska sredstva i aktivna implatabilna medicinska sredstva. I ova oblast usaglašena je sa direktivama EU, što će u mnogome doprineti izjednačavanju standarda u ovoj oblasti sa standardima EU.
Posebno treba ukazati da predloženi zakon normira i poslove Agencije za medicinska sredstva, propise koji se primenjuju na rad Agencije, položaj i organe Agencije i opšta akta Agencije. Posebno je značajno što će se na rad Agencije primenjivati i odredba zakona kojom se uređuje javna agencija, osim u slučajevima kada predloženim zakonom o lekovima i medicinskim sredstvima nije drugačije određeno.
Duboko sam uveren da predloženi zakon o zaštiti stanovništva od duvanskog dima i zakon o lekovima i medicinskim sredstvima u dobroj meri stvaraju normativni ambijent u kome će se lakše, brže i efikasnije čuvati zdravlje ljudi i u kome će naši građani biti lečeni lekovima koji su proizvedeni po najvišim standardima savremene medicine.
Usvajanjem ovih zakona i drugih pratećih propisa, eliminisaće se mnogi oblici zloupotreba koji, nažalost, doprinose ugrožavanju zdravlja naših građana. Zbog svega ovog, želim da kažem da će poslanička grupa SPS-JS, u danu za glasanje glasati za predložene zakone.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe Napred Srbijo gospodin Mileta Poskurica ima reč. Izvolite.
...
Srpska napredna stranka

Mileta Poskurica

Napred Srbijo
Da nemamo ministra, to je već poznata konstatacija, ali će verovatno odgovarati na ono što mi budemo kao primedbe izneli, iz beleški koje će koleginice njemu pripremiti. Prvo ću govoriti o zakonu o lekovima i medicinskim sredstvima, jednom voluminoznijem zakonu, pri tom i sadržajnijim, pri tom  ne i sa manje nedorečenosti u odnosu na one koji se u celosti menja, pa je, shodno tome, mogao biti zakon o izmeni zakona, ali nema veze. Formulacija je takva kakva jeste.
Naše primedbe se kreću već oko članova 2. i 3, dakle prvih članova koji definišu pojmove koji su u rutinskoj upotrebi u zakonu. Mislimo da je tu bilo mesta da se pomene i opiše termin kliničkog ispitivanja i veoma važnog učesnika, participijenta, a videćemo i kasnije nejasnoće u članovima, zbog čega to ističem, monitora posmatrača kliničkog ispitivanja, nekad ću reći kliničke studije, mislim na to, iako to nije u potpunosti isto.
Zašto mislim da je to bitno? Zato što kasnije, ono što se donosi kao podzakonski akt, sama agencija koja ovde zaista dobija nova ovlašćenja i podleže direktno kontroli Ministarstva, odnosno ministra, a svoje račune o svom radu, ne znam ko, verovatno direktor, iznosi Vladi, jer i na je na neki način desetkovana.
Dakle, ono što će kasnije raditi agencija na osnovu akata koje bude donela, poput pravilnika o sprovođenju kliničkog ispitivanja, moraće tačno da definiše ko se može baviti kliničkim monitoringom, a da bi to znali moramo znati šta je jeste kliničko ispitivanje i koje su faze.
Ako začas letimično preletimo preko činjenice da ima četiri faze kliničkih ispitivanja, videćemo da su zaista poput prve, a i delom druge kliničke faze, potrebni ljudi koji su u stanju da veoma dobro prepoznaju, na određen način kontrolišu i prate rad glavnog istraživača, učesnika u kliničkom ispitivanju, lekara koji na tome radi ili veterinara.
Da nešto ne bi promaklo ili se skrilo, ili u mogućnosti neželjenih efekata, u studiji su neke laboratorijske nenormalnosti, neki klinički događaji, razlozi za produženu hospitalizaciju, što nisam siguran da neko ko je monitor, posmatrač kliničke studije, prva zvanična spona između sponzora, onoga ko naručuje i lekara koji ga sprovode, na pacijentima koji su na to pristali.
Dakle, taj monitor bi trebalo da bude neko ko je tesno vezan za medicinsku struku, da izbegnemo sadašnju situaciju, u kojima to jesu nekad i ekonomisti, znam i vrlo kvalifikovane biologe koji to rade odlično, ali ljudi koji su svojim treningom, dodatnim školovanjem to postali, te prema tome bi trebalo da se nađu u toj listi, definisan pojam ko može biti monitor, kako do tog zvanja dolazi, pa konačno, u nadležnosti agencije staviti da nekom takvo pravo izda na licencu da se takvim stvarima bavi.
Treba izbeći da to bude i strani državljanin, imamo i takve prilike, da to bude državljanin Srbije kad se bavi tako ozbiljnim poslom.
Onda, naše primedbe se kreću i u vezi sa samom agencijom, njena uloga i značaj su potencirane, tu dileme nema, ali sada u telima agencije nedostaje jedno veoma važno, poput nedefinisanosti nadležnosti upravnog odbora i odsustva nadzornog odbora, pa se postavlja pitanje, kako u zakonu, Predlogu zakona stoji, šta će raditi Upravni odbor, sem što će predložiti statut koga će overiti Vlada?
Ranije je, po starom Predlogu zakona, kada se ovako čita, deluje kao da su oba zakona istovremeno na snazi, Upravni odbor imao obavezu i da donosi statut, godišnji program rada, finansijski plan, usvaja godišnje izveštaje o radu, prati potrošena sredstva, donosi različite akte itd. Imao je nadležnosti.
Nadzorni odbor po pravilu je kontrolisao rad Upravnog odbora, primao periodične izveštaje na šest i 12 meseci, pratio finansijske efekte poslovanja, jer je u agenciji bio ustanovljen tarifni sistem.
Sigurno je, Agencija će donositi različite odluke, utvrđivati tarife po kojima se može izdati odobrenje za lek, odobrenje, submisija inicijalna, učešće za projekat koji sada iznosi u kliničkom ispitivanju oko 114, 115, 120.000 i svaki amandman koji ide na promenu u kliničkom ispitivanju se plaća polovinom od toga.
Biće tu značajnih sredstava, ali kako je konstruisano u ovom zakonu, u Agenciji će raditi i novi broj ljudi, za koje sada ne znamo koji su bili koji su radili do sad te poslove u agenciji. To su tzv. tela agencije, koja se zovu komisije i po analogiji, kako je u zakonu napisano, sleduje da će to biti lista stručnjaka koje će predlagati agencije, ali će profiltrovati ministar.
Zašto, ako agencija zna, srazmerno obimu svoga posla, ima desetak tačaka nadležnosti, ko joj je od kog stručnog profila za privremene ili stalne komisije potreban, zašto mora ministar dodatno da filtruje?
Ne možemo se oteti utisku da po vertikali i po horizontali čitav zdravstveni sistem je pod kontrolom jedne političke partije i da tu, sem možda prividno ljudi koji nisu članovi partije, ali su bliskog mišljenja političkog, odgovorni za koncept zdravstva u zadnjih osam godina najmanje, treba da budu profiltrovani stručnjaci koji će ući u tela po opisu vrlo visokih nadležnosti.
Oni će davati konačan sud o brojnim pitanjima. Ta će se pitanja često ticati prava da neko dobije odobrenje za proizvodnju leka, za promet leka, prava da se neki lek u ovoj ili onoj fazi kliničkog ispitivanja pusti na tržište u formi kliničkog ispitivanja.
Zato mislimo da je to moguće ispolitizovano rešenje i možda i nepotrebno da ministar donosi odluku o tome ko će konačno praviti reviziju onih predloga koji će ući u listu.
Nije definisan broj komisija, broj ljudi stručnjaka sa liste stručnjaka, te se ne može steći ni približna predstava o veličini, o glomaznosti agencije koje će biti u nadležnostima odista, ali značajne su one pod kontrolom Ministarstva, tako da će jedan pomoćni organ, kao i mnoge komisije koje u zdravstvu postoje biti tačka oslonca, ali prema tome i konačna odgovornost Ministarstva za njihovo funkcionisanje. Ne vidimo kome će drugome polagati račune. Ne znam kako će Agencija, verovatno direktor jednom godišnje Vladi davati izveštaj o svom radu.
Članovi od 33. do 36. regulišu izdavanje dozvola za lek. Generalno ono što mislimo da nije dobro, to su predugački rokovi koji su dati, čak i za redovnu proceduru dozvole za lek, kada se dobije materijal pripremni, određena komisija u agenciji to razmatra, formalno utvrđuje, vrši formalnu procenu, kako se kaže u zakonu, sadržajnosti i potpunosti dokumentacije.
Ako je dokumentacija u nečemu nepotpuna, još 30 dana je rok, taj koji je predložio, predlagač, ili proizvođač leka budući ili uvozni, koji uvozi lek, svejedno, dostavi dokumentaciju i tu ima nekakve racionalnosti.
Iracionalno je zašto, kada se već dostavi kompletna dokumentacija, potrebno je još sedam meseci, 210 dana da bi se donela konačna odluka o izdavanju dozvole za lek. To je prilično veliko vreme i može biti nekada i tolerisano, kada je reč o rutinskoj potrebi za lekom, koji nije neobično hitan, kada postoji paralela na tržištu, možda bi taj komfor mogao da se toleriše.
Međutim, ako je reč o ubrzanom postupku ili uslovnoj dozvoli za lek, ne tako veliki, ali opet veliki vremenski rokovi, stavljamo ih pod upitnik. To smo predložili amandmanom da se izmeni. Ta inicijalna procedura razmatranja je najčešće najtemeljnija. Ona samo registruje suptilne nedostatke u dokumentaciji.
Zašto će ako nešto ide po ubrzanom postupku, ocenjeno kao državi hitno, zdravstvenom sistemu, velikom broju građana bitno, poput brze nabavke "tamiflua", primer, neka bude paradigma za mnoge priče, zašto je onda potrebno 150 dana i kakav je element hitnosti uključen ako 30 plus 30 plus 150 dana to bude dva, tri, pet meseci? To je veliko vremensko razdoblje.
Ako je uslovna dozvola za lek, tu treba biti najoprezniji. U Predlogu zakona stoji da se može produžavati uslovno za po 12 meseci, a onda dozvola za lek kad se izda daje se na pet godina, kada se konačno steknu uslovi, neprekidnim produžavanjem, mišljenja smo da je to možda moglo da se ograniči vreme, za koje bi predlagač, tražilac dozvole, morao da dostavi neophodnu dokumentaciju da bi lek ušao u što regularniju i bržu proceduru.
Nekada je to, ova dva predloga ranije, moralo da bude centralizovani dokument, centralizovani postupak. Ako ništa od toga ne može, onda je bar informacija da li je lek na listi ili je odobren od strane FDA ili EM-e nešto što će garantovati sigurnost leka koji se pušta u opticaj, jer beskonačno produžavanje do stvaranja uslova da to bude, čini se nelogično, posebno u stavu 5, govori se o osobito hitnim situacijama kada se lek bez mnogih iz člana 29. uslova može pustiti u promet i dati njegova dozvola upotrebna, uslovna.
Sada, ili je nešto hitno, pa mora tako. Ako je hitno, ne može se beskrajno ponavljati ili varijanta da se da 12 plus šest meseci pa pauza, pa da podlegne ponovo registraciji, da ponovo plati taksu i globu da bude registrovan, da obaveže onog ko želi da konkuriše s tim lekom da se uozbilji i brže pruži dokumentaciju.
Kako imamo u fazi četiri kliničkog ispitivanja prava da se loši efekti leka otkriju onda kada lek bude u rutinskoj upotrebi, koliko ćemo stanovništva dovesti u opasnost veću nego što će im prostorije u kojima se osetio miris dima naneti štete.
Da se malo osvrnem i na ovaj drugi zakon, jer je reč o mirisu dima, ali ne o udisanju dima. Neke stvari su tamo dovedene i do nepotrebnih detalja.
Predlažemo da se ti članovi 35. i 36. malo pojačaju. Amandmanima smo pokušali da izmenimo to. Teorijski, dozvoljeno je da se otvori koruptivna situacija, koruptivna okolnost u agenciji ili ministarstvu kod davanja dozvola nečega što je izrazito hitno i što mu stalno produžavate pravo da lek može da bude u upotrebi, a da pri tom nemate centralizovanu dokumentaciju koja je doneta otuda.
U stavu 5, čini mi se, da to nije baš najjasnije formulisano. No, moguće da do kraja nisam razumeo to. Zato je to bila prilika da se radi na Odboru, ali Odbor nije o tome stigao ni da raspravlja.
Kod čl. 51. do 54. gde je reč o izdavanju lekova, ostaje opet nešto što je sad koncept zdravstvenog sistema kakav jeste. Tu sad politika koja provodi politiku zdravstva je tako orijentisala način racionalizacije potrošnje, način privilegovanih proizvođača lekova, koji će rađe biti na pozitivnoj listi oslobođeni plaćanja, dok će drugi ići u participaciju, ne znamo zašto lekovi iste generike, istog svojstva, jedan jeste na listi, drugi nije, moraju da se plaćaju i onda lekari imaju često problema sa pacijentima, da već naučeni lek moraju da menjaju za drugi, gotovo identičan, ali je to možda ako je lek i skuplji za toliko zbog raznih razloga, drugi je proizvođač ili je nešto drugo u pitanju, pa da bar doplate samo tu razliku, da ne bi neko morao sa jednog leka da pređe na drugi, ali eto to je jedan od detalja.
Postoje konkretni problemi oko ponašanja sa pravilima pisanja lekova i distribucije, a to recimo u ginekološkoj praksi, šifra leka se ne poklapa često sa šifrom bolesti koju je ginekolog u stanju da propiše. Prema tome, najobičniji cefalosporin ne možete dati za neko ginekološko oboljenje sem za cistitis, što je potpuno neprihvatljivo da šifra tog leka bude vezana za šifru.
Iako su šifrovanja lekova zaista i evropska praksa i u duhu sasvim to može biti upotrebljivo, ali zašto je to nemoguće? Zašto neki lekovi kod održavanja trudnoće, recimo ginipral koji se može propisivati posle 20-e nedelje trudnoće, mora da se piše da bi ga bolesnica, trudnica, ona nije bolesnica, dobila na recept, mora da se piše na O 20, a do tada naravno se daje utrogestan, lek iz uvoza koji ovde nije prošao registraciju itd. iz Grčke. Dakle, nekakve nejasnoće koje često lekarima na terenu prave probleme.
Ako lekar na terenu, opet oko podele, to su vam pune terapije, dobije u opštoj praksi, dakle taj u primarnoj zaštiti lekar izabrani nalog, specijalista propiše humani insulin, neki fondovi tom lekaru odbiju od plate vrednost propisanog insulina, iako je lekar specijalista to ordinirao.
Moguće da to nije generalna pojava u Srbiji, ali govorim o tome da pouzdano znam ime i prezime lekara koji je dužan da 40.000 Fondu vrati. Istom tom fondu tamo gde će se za godinu dana dobiti oprema od 20.000 evra, dobiti penzija od 1.000 evra i lepo plata pre toga od 130.000 dinara.
Stvorili smo parasistem u organizaciji, gde su plate od tih izvikanih poslaničkih daleko veće, gde će se obiljem podzakonskih akata uređivati zdravstveni sistem, gde i sami lekari koji to smeju da kažu nisu preterano zadovoljni, niti je koncept zdravstvene zaštite izabranog lekara zaživeo, niti normativi koji su dati potpuno odgovarajući, niti mogu da ih lekari sprovedu na terenu, ako se već dotičem toga, jer ih je prosto nemoguće sprovesti onako kako je rigidnim aktima to propisano.
Mislim da u članu 61. i 75. ovako na prvo, pa čak i temeljnije čitanje postoji kolizija. U 61. piše da je zabranjeno sprovođenje kliničkih ispitivanja koja se odnose na gensku terapiju, koje je izmena genotivnih ćelija itd. U članu 75, tamo gde se govori o rokovima, kaže da donošenje odluke etičkog odbora zdravstvene ustanove lokalnog etičkog komiteta se može preuzeti od 30 do 90 dana do donošenja mišljenja, baš za lekove te grupe.
Ne znam kako je to, da li nisam to dobro razumeo, verovatno će u diskusiji biti to razjašnjeno, no naravno nije ni bitno kako mi to budemo razjasnili, bitno je kako se sponzor bude pojavio sa tim lekom, hoće li ili ne moći da participira, hoće li da uplaćuje i da kreće ili pokreće proceduru kliničkog ispitivanja u Srbiji za te lekove.
U članu 73 – finansijska sredstva za kliničko ispitivanje. Vidite, po pravilu se zna šta je definisano i šta bi to trebalo, otprilike, da se plaća. Sigurno se ne plaćaju pacijenti koji u tome učestvuju. Plaćaju se istraživački timovi i daje se pravo onim pacijentima koji u kolu te kliničke studije se ne sprovode u uslovima hospitalnog lečenja, da nadoknade pravo na troškove. To treba jasno da bude izneseno – putne troškove, ništa više od toga finansijski ne mogu da se motivišu, tako da to treba jasnije istaći. Postoje, videćemo i kasnije, nekakvi podaci o tome, da to nije najbolje nekim članovima definisano.
Hteo bih da istaknem i činjenicu, ne znam koliko je to sada racionalno, da visina primanja, honorari koje dobijaju glavni istraživači i učesnici u projektu, ide i na lokalni etički odbor. Oni idu direktoru ustanove, idu agenciji, idu svuda na sreću. Naša agencija je potegla to pitanje, inspektori agencije, da se zaista odvoje finansijska primanja svakog učesnika u projektu, a ne da glavni istraživač uzima novac i da taj novac po svom nahođenju deli kako on to misli da treba.
Klinička istraživanja jesu plaćena. To jeste velika odgovornost i 10 godina ili više i vi ne znate šta može neko da vas pozove, da odgovarate za to što ste stavili potpis, verujući svim papirima da je stvar ispravna, ali za to postoji četvrta faza, u kojoj se takve nenormalnosti registruju. Taj rad zaista mora biti dokumentovan i tu moramo imati puno razumevanja za ulogu i značaj onih koji to vode.
To nije profitno orijentisan posao, nego ko ga radi odgovorno, odgovoran i jeste. To treba i videti, koliko je to nošenje na etički odbor, koliko ljudi koji su članovi etičkog odbora mogu da budu drugačije motivisani da donesu odluku ili ne. Nemamo nikakva iskustva sa terena. Ovo do sada nije bilo.
Rokovi u kojima etički odbor treba da iznese svoje mišljenje o podobnosti projekta mogli bi da budu i kraći. Jednako bi trebalo znati, izveštavanje agencije nije vremenski definisano. Etički odbor bi mogao u nekom roku, recimo, 15 dana da izveste agenciju da je dao saglasnost za kliničko ispitivanje i da ubrzam ovaj deo priče, zabrana ili obustava kliničkog ispitivanja.
Naravno, obustava bi trebalo da bude privremena, uvek pre nego zabrana. Da tu preciznije možda definišemo nadležnosti. Ipak, okreni-obrni, svode se na inspektora, bez da je, makar kako u tekstu stoji, uključen i glavni istraživač, istraživački tim, pa moditor, monitor, neko ko, na kraju krajeva, treba, sam sponzor kliničke studije, da da neko mišljenje.
Bojim se da ako bi se neki neželjeni događaj ili neki ozbiljni neželjeni događaj, a u zakonu nije pobrojano koji bi i kakav bio, međutim, neželjeno može biti produžena hospitalizacija, što nije isto što i smrtni ishod, moglo da dovede da od straha od mišljenja inspektora da se ukine ili predloži Ministarstvu, odnosno agencija ministru, da prekine kliničku studiju, dok se kasnije, u susaru ne dovrši kada će biti, ili se znati konačno zašto se smrtni događaj dogodio, da li jeste ili nije isti težak neželjeni događaj, pa će klinička studija zbog toga možda biti negde, zbog toga, a možda i opravdano, ali zamislite negde nije upisano, nigde, procena povrede procedure.
Glavni istraživač prekrši proceduru, onda tu nema dileme. Tu zaista treba dobro razmotriti kako je on izabran, da li ikada više može biti onaj koji će nositi istraživački projekat. Tu bi odista trebalo biti oprezniji i videti koliko u toj nadležnosti može da se da nadležnosti inspektoru.
Oko duvanskog dima, vreme je kratko. Mislim da je jedan dosta rigorozan zakon prema onima koji jesu sastavni deo populacije, sigurno preko 30% i nije tako i toliko potrebno ljude koji su u svemu jednaki sa drugim ljudima diskriminisati. Dovoljno su, završavam, i prema ovom postojećem zakonu, činjenica je da su bili izolovani u posebnim prostorijama, uz dobro primenjivanje, to je bila dovoljna kazna i dovoljna stigmatizacija.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Narodni poslanik Zoran Šami ima reč.

Zoran Šami

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Gospođo predsednice Skupštine, dame i gospodo poslanici, gospodine ministre, pre svega da kažem da ponovo protestujem. Mislim da se ovde radi o dva vrlo važna zakona i bez obzira što njihovi autori dolaze iz istog ministarstva, mislim da je trebalo pojedinačno da raspravljamo o tim zakonima. Ovako nemamo drugog izbora, govoriću samo o duvanskom dimu. Moje kolege, gospodin Dimitrijević i gospodin Lazić, govoriće o Zakonu o lekovima.
Odmah da kažem da ovde u parlamentu stvarno nema nikakve potrebe, bilo od strane gospodina ministra, bilo od strane poslanika, da raspravljamo o štetnosti duvanskog dima. To da je duvan štetan to je činjenica, to ne podleže u suštini nikakvoj političkoj raspravi.
Najbolje znam koliko je štetan duvanski dim, pošto pušim već 47 godina. Dakle, pušenje je porok, doduše, moje skromno mišljenje je da ljudi koji nemaju nikakav porok su pomalo dosadni, ali da pređemo na konkretne stvari.
Prvo, imam neodoljivu potrebu da se bavim jednim pitanjem zašto se već desetak godina u svetu vodi ozbiljna kampanja protiv pušenja. Reći ćete obrazloženje je jednostavno, to je briga za ljudsko zdravlje, ali nisam siguran da je to osnovni motiv i pri tom je taj motiv već viđen.
Nepobitna je činjenica da od vremena od kad se vodi kampanja protiv pušenja, prihod duvanske industrije i samim tim i država koje uzimaju deo tog prihoda kroz razumljive takse i poreze je porastao pet puta. Govorim podatke za svet. Dakle, pet puta je porastao prihod duvanske industrije otkad se ova priča vodi.
Naravno da je prekomerno uzimanje alkohola takođe štetno, to su uvideli u jednom trenutku u Americi 30-ih godina prošlog veka i zaveli prohibiciju alkohola. Šta su efekti toga bili? Efekti su bili da su se prvo, naravno, enormno obogatili mafijaši, onda je država izreketirala te mafijaše, neki su platili veliki reket i oprali pare, neki kao Al Kapone nisu, pa su završili kako su završili. Mislim da će kampanja o pušenju jednog dana tako da završi.
U stvari, odmah da kažem, mislim da treba doneti zakon o pušenju, da ga tako kraće nazovem, ali to je zakon koji je vrlo osetljiv jer zapravo mora ozbiljno da vodi računa o ljudskim pravima i to ne jednostrano, nego trostrano.
Prvo, postoje nesumnjivo ljudska prava nepušača da im se obezbedi da ne udišu protiv svoje volje duvanski dim, koji je štetan.
Drugo, postoje prava pušača koji imaju pravo da puše i da se i njihova prava na adekvatan način obezbede.
Treće, postoje i prava zainteresovanih lica, i to nisu samo ugostitelji, nego i organizatori raznih drugih manifestacija, kulturnih, sportskih i kakvih god hoćete, koji takođe imaju ljudsko pravo da se bave svojim poslom, a da pri tom ne trpe štetu od ovakvog zakona.
Dakle, ono što nesumnjivo ovakav zakon mora da ima, to je jednu vrlo pipavu uravnoteženost u zaštiti svih ljudskih prava. Međutim, šta mi imamo na papiru, kao predlog? Pre svega, ako je reč o načelnom odnosu, odnosno načelnim stvarima u ovom zakonu, moj je nesumnjiv utisak da zakon nepotrebno šikanira pušače i to, ono što mi se ne sviđa, radi strasno. Dakle, radi se, ajde da tako kažem, o strasnom šikaniranju pušača. Sve što je strasno to je, znate, sem u nekim stvarima, pomalo sumnjivo.
Ako je reč o pojedinačnim primedbama, tu stvari stoje još gore. Naravno, neću sad pričati o pojedinačnim primedbama, pošto bih o tome strašno dugo mogao da pričam, broj amandmana koje je DSS podnela je, s obzirom na obim zakona, prilično veliki jer, izvinite na izrazu, u zakonu postoje brojne besmislice.
Navešću vam samo kao primer jednu. Vi kao meru za koncentraciju duvanskog dima uzimate površinu prostorije u kojoj se neko nalazi, međutim, jasno je da koncentracija ne zavisi od površine nego od zapremine prostorije. Navešću vam primer, ako imate prostoriju od 20 kvadrata, visoku deset metara to je 200 kubika vazduha, a ako imate prostoriju od 80 kvadrata visoku dva metra, to je 160 kubika.
Pri tom, u prostoriji od 80 kvadrata se, po logici stvari, nalazi četiri puta više ljudi, a pošto je raspodela ravnomerna, onda je i četiri puta više pušača. Dakle, kada sve saberete i oduzmete u ovom primeru, prostorija od 20 kvadrata visoka 10 metara ima pet puta manju koncentraciju duvanskog dima od ovde druge prostorije od 80 kvadrata visoke dva metra. U tom smislu smo dali amandman da se odgovarajući parametri ne vezuju za površinu nego za zapreminu.
Ima još ovakvih primera u kaznenoj politici i u drugim stvarima. Ima, recimo, jedna rečenica koja počinje ovako – ako soba ima plafon. Slučajno ne znam nijednu sobu koja nema plafon. Ali, o tome, kažem, mnogo preciznije i detaljnije pričaćemo kada bude bila rasprava o amandmanima i pri tome nadam se da ćete mnoge vrlo dobronamerne amandmane DSS usvojiti.
Dakle, šta je na kraju? Nesumnjivo je da valja doneti zakon o duvanskom dimu, odnosno zaštiti građana od duvanskog dima, ali to, izvinite, nije ovakav zakon. Ponavljam, to mora da bude jedan uravnotežen i primenljiv zakon.
Nećemo imati ništa od toga ako donesemo zakon koji niko neće moći da primeni ili koji ćemo svi svesno da kršimo. Meni su neke moje kolege ovde u parlamentu iz vladajuće većine to već nekako kazali. Pitao sam ih gde će da puše, kažu – pušićemo, nema veze.
Ovo kažem da se ne bi ponovila situacija koja se desila u Hrvatskoj. Oni su pre godinu dana otprilike doneli jedan ovakav zakon. Zakon je važio tokom leta, kada nikoga nije mnogo pogađao, jer su svi sedeli po baštama. Kada je došla jesen, onda se digla buna i onda je zakon povučen.
Bolje da donesemo jedan zakon kojeg ćemo se, naravno, svi pridržavati i koji će, ponavljam, ispoštovati s jedne strane - prava nepušača, s druge strane - prava pušača i s treće strane - prava zainteresovanih lica s obzirom na posao koji obavljaju i koji imaju interesa, naravno, da imaju što više klijenata, pa bili oni pušači ili nepušači.
Na kraju još da kažem da, opet razgovarajući sa mojim kolegama iz poslaničke većine, pušačima, naravno, zaključio sam da nisu pročitali zakon, pa im toplo preporučujem, ima još vremena, da dobro pročitaju zakon i da ne kreću sa razmišljanjem – donećemo zakon, pa ćemo onda da ga kršimo jer smo, bože moj, poslanici. Zakon važi za sve, dakle, i za poslanike i za svakoga. Mora da odgovori svojoj nameni, a bojim se da ovako predložen zakon to ne čini.

Whoops, looks like something went wrong.