PRVA POSEBNA SEDNICA, 07.03.2011.

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

PRVA POSEBNA SEDNICA

07.03.2011

Sednicu je otvorila: Slavica Đukić-Dejanović

Sednica je trajala od 10:05 do 00:00

OBRAĆANJA

Zoran Šami

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, gospođo ministar, pred nama je nesumnjivo zakon koji bi ne samo po svom naslovu, nego i po svojoj suštini morao da bude jedan od sistemskih zakona. Odmah da se izjasnim, DSS i ja lično ne vrednujemo zakone merenjem u kilogramima, nego ono što u zakonu piše. Samo takvim očima sam i čitao ovaj zakon.
Pre svega, želim da kažem da DSS, naravno, smatra da valja doneti zakon o sportu. Isto tako, Demokratska stranka Srbije svesna je koliko je teško napisati dobar zakon o sportu jer su problemi mnogobrojni i, za razliku od nekih drugih oblasti, čak potpuno različiti međusobno. Navešću samo nekoliko primera. S jedne strane, moramo da vodimo računa o našim visokokvalitetnim sportistima, koji se bave atraktivnim sportovima. Moramo takođe da vodimo računa da u nekim atraktivnim sportovima nemamo trenutno visokokvalitetne sportiste. Moramo da se bavimo našim vrhunskim sportistima i u neatraktivnim sportovima. Naravno, moramo da razvijamo sport i sportove koji nisu atraktivni, a u kojima trenutno nemamo predstavnike. To je jedna grupa problema kojom, kao što vidite, moramo da se bavimo, sa neke četiri različite kategorije.
S druge strane, naravno, tu je problem, ja to ne bih nazvao školskim sportom... Slažem se sa gospođom ministar koja je malopre rekla da bi se u nekim drugim zakonima trebalo baviti školskim sportom, ona je tu u pravu, to je tačno, ali postoji jedna široka oblast, a to je kako organizovati mlade ljude da se amaterski bave raznim sportovima.
Danas to, kao što dobro znate, uopšte ne funkcioniše. Funkcioniše isključivo tako što mame i tate koje eventualno imaju nekog novca plaćaju treninge svojoj deci da treniraju košarku ili šta god. Da ne pominjem opštepoznatu činjenicu kako su desetak naših najpoznatijih tenisera postali veliki teniseri. Svakako ne tako što je o njima brinula država, nego su brinuli roditelji, snalazili se na najrazličitije načine. Postavlja se pitanje, koliko bi njih tek bilo da su oni neka logična posledica državne brige o sportu?
Svemu ovome valja dodati još nešto. Ako nećemo da žmurimo, činjenica je da naši sportski savezi, čast izuzecima, u velikom broju slučajeva ne funkcionišu dobro ili, da budem precizan, ne funkcionišu uopšte, pa imamo paradoksalnu situaciju da imamo vrhunske, ne znam, košarkaše ili vrhunske tenisere, a da njihovi savezi ne rade ništa, odnosno rade svašta, ali ne ono što treba.
Ovo sam sve rekao na početku i samo zato, ponoviću još jednom, DSS ima razumevanja da je pisanje ovakvog zakona veoma teško. Nažalost, mi mislimo da zakon ne valja. Ne zato što se vi niste trudili, ne zato što su ga pisali ovakvi ili onakvi stručnjaci, on je naprosto manjkav i valjalo bi ga popravljati, i to mnogo ozbiljno.
Neću govoriti o pojedinostima i detaljima, o tome će biti reči kada bude rasprava u pojedinostima, ali načelno postoje tri grupe problema. Saopštio sam vam pre neki dan u razgovoru u poslaničkom klubu, jedan deo zakona se prilično deklarativno bavi nespornim stvarima, dobro, to je u redu, ali je ta deklarativnost mogla u mnogim situacijama da bude jednostavnija i jasnija. Dakle, po mom uverenju, ima nepotrebno i suviše velike retorike u svemu.
Druga primedba, koja je u stvari mnogo ozbiljnija, jeste da postoji čitava grupa problema koji su vrlo važni a kojima se zakon ne bavi, ili se ne bavi na dovoljno konkretan način. Dosta primera bih mogao da vam navedem, ja sam jedan pomenuo a pomenuću ga i ovde.
Mislim da se u ovom zakonu, pošto je on sistemski zakon za oblast sporta, moralo naći određenje da se može uvesti mogućnost da naši najbolje plaćeni vrhunski sportisti plaćaju porez u Srbiji. Ne tako što bi im to neko naredio, to im niko ne može narediti, ali zapitajte se zašto većina njih svoje rezidencije ima u Monaku. Pa zbog stope poreza, naravno. Ako ih naterate da plaćaju porez kao svi drugi privatnici, oni će naći zemlju u kojoj su poreski uslovi bolji. Mislim da je interes zemlje ne da pozivamo te ljude na patriotizam, taman posla, da je interes zemlje da kroz neke odgovarajuće finansijske zakone omogući tako nešto. Zakon o sportu to treba načelno da predvidi kao mogućnost, a onda je stvar drugih zakona da to regulišu.
I konačno, postoji treća vrsta pitanja i problema, pokušano je da se oni reše, ali bojim se da su rešeni pogrešno. Bojim se da su sva pitanja vezana za privatizacije u sportu pomalo arhaično rešavana. S jedne strane se negde provlači nit o, da kažem, etatizmu u sportu, koji smo nekad imali; s druge strane, naravno, pominje se privatizacija, ali se onda pominje, i to je kao neko veliko dostignuće, da, čini mi se, 70% dobiti treba ponovo da se uloži u sport. Znate šta, ja vam garantujem da će bilo koji privatnik koji postane vlasnik nekog sportskog društva, kluba, šta god, imati prihod nula, dobit će biti nula; niko razuman neće prikazati dobit, pa će od te nule 70% opet biti nula.
Zato kažem, ja razumem, namera je bila dobra, ali ona je napisana tako da zapravo ne znači ništa. Takvih priča imate u zakonu koliko god hoćete. Lepo je to, to me podsetilo, znate, ali to je izgleda, izvinjavam se, ženski trend u Vladi. Znate, gospođa Diana Dragutinović je mislila da može da napuni budžet tako što će tamo neki porez za pivo umesto 30% da bude 60%. Neće, jer narod onda pije duplo manje piva i onda smo opet na istom.
Razumem vašu potrebu da to nekako regulišete, ali to kako ste uradili nije dobro. To nije dobro, i neće pomoći sportu, s jedne strane, ni državi s druge strane. Na kraju krajeva, ni celom društvu i svima nama koji smo, iz koje god partije dolazili, prirodno zainteresovani, jer ima nekih stvari u državi oko kojih ne možemo imati posebne političke interese.
Jedna od takvih stvari je nauka, druga obrazovanje, treća sport, ima tu i zdravstvo. Ne možemo imati neko političko zdravstvo ili neki politički sport. Doduše, možemo, vidim da ponovo vlada moda da razni političari budu predsednici upravnih odbora, udruženja itd. Jedan od njih bi mogao da me sluša. Lično nisam za takva rešenja. To nije stvar zakona, to je stvar nečeg drugog, da ne kažem čega.
Da završim, mi ne možemo podržati ovaj zakon. Smatramo korisnim da se zakon o sportu donese, ali je mogao biti mnogo ozbiljnije pravljen, uz uvažavanje činjenice da je to jako teško i zato sam sa tim i počeo. Stvarno je jako teško napraviti dobar zakon o sportu.
Na kraju, što se tiče dobrih namera, potpuno verujem u to da ste Ministarstvo i vi lično imali jako dobre namere, ali, što reče jedan italijanski renesansni pesnik, „put u pakao je popločan dobrim namerama“. Hvala.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Kenan Hajdarević.
...
Liberalno demokratska partija

Kenan Hajdarević

Liberalno demokratska partija
Poštovana predsedavajuća, poštovana gospođo ministarka, dame i gospodo narodni poslanici, ovaj Predlog zakona o sportu za LDP predstavlja jednu praznu ljušturu, koja ne daje odgovore na najosnovnije probleme i pitanja sa kojima se sport susreće u 21. veku. Stoga nas ne iznenađuje što su pojedini poslanici vladajuće koalicije izrazili nedoumice povodom pojedinih rešenja u ovom predlogu zakona, iskazujući upravo ono na čemu je Liberalno-demokratska partija insistirala u uvodnom izlaganju gospodina Ranđelovića i kroz naše amandmane.
Mi treba takođe da kažemo da se sport u 21. veku najviše razvija zahvaljujući ekonomskom interesu. Taj ekonomski interes u ovom predlogu zakona ne postoji, i ako postoji, on je dat na veoma štur način. Osobe koje vole sport treba da se bave sportom, a mi Predlogom zakona o sportu moramo jasno da definišemo šta su ekonomski interesi u sportu, jer tamo gde postoji prodaja igrača, prodaja televizijskih prava i karata, postoji taj ekonomski interes. Civilizovane države se razlikuju od drugih, između ostalog, upravo zato što taj ekonomski interes jasno definišu, čine ga transparentnim, a bojim se da to u ovome predlogu zakona ne postoji.
Ako to ne postoji, onda će nam se sve to vraćati kao bumerang, bilo preko nasilja na sportskim manifestacijama, bilo kroz razne afere koje su vezane za funkcionisanje sporta. Nije borba protiv toga hapšenje pred kamerama nesretnog Džajića, dok mnogi drugi pojedinci koji su kršili i krše zakon, a vezani su za sport, i dalje normalno to rade.
Liberalno-demokratska partija je već ukazala na neke nedostatke, vezano za predlog ovog zakona, a ja ću pokušati da ukažem na još neke. U članu 3. definišu se pojmovi iz oblasti sporta na neprecizan i pogrešan način. Primer, tačka 6): „sportista jeste lice koje se bavi sportskim aktivnostima“. Po ovome ispada da je sportista i lice koje se bavi sportom u svom dvorištu.
Tačka 11): „perspektivni (talentovani) sportista jeste maloletni sportista koji je na osnovu ostvarenih sportskih rezultata rangiran, u skladu sa nacionalnom kategorizacijom sportista, u kategoriju perspektivnih sportista“. Mislimo da je ovo malo čudno objašnjenje, jer onaj ko ima 18 ili 19 godina takođe može da bude perspektivni sportista, a bojim se da se ovakvim tumačenjem njemu uskraćuje mogućnost na ono što je predviđeno ovim predlogom zakona.
Tačka 20): „sportska pravila jesu pravila utvrđena opštim aktima nadležnih nacionalnih sportskih saveza“ itd. Nigde se ne predviđa i usklađenost sa odgovarajućim aktima evropskih, odnosno svetskih sportskih saveza.
Član 22. za LDP je možda najčudniji član. Ovim članom, kao što je profesor Ranđelović istakao, naređuje se, možemo slobodno reći, sportistima da učestvuju u reprezentativnom dresu, bez jasne kazne ako se to ne desi. Odnosno, mi imamo jednu pravnu obavezu, koja nema nikakve pravne sankcije. Takođe, ovde se postavlja jedno drugo pitanje – da li može neko nekome da naredi da učestvuje u reprezentativnom dresu, zar to nije kršenje nekih njegovih ljudskih prava, s jedne strane? S druge strane, šta očekujemo od onog sportiste kome se naredi da učestvuje u reprezentativnom dresu, da li očekujemo da će on imati iste motive da postiže odlične rezultate kao onaj sportista koji svojom voljom to čini?
Član 38. Predloga zakona je, između ostalog, jedan od članova koji na najbolji način govore o, ja ću ga tako nazvati, državnom intervencionizmu. Naime, članom 38. Predloga zakona se čak određuje i visina mesečne članarine. Mislimo da je to nedopustivo i da to treba da se briše iz predloga ovog zakona.
Takođe, ovde ću iskoristiti priliku da ukažem, ako je definisano Predlogom zakona da postoje klubovi od nacionalnog značaja, neophodno je da Predlogom zakona, odnosno zakonom definišemo koji su to klubovi od nacionalnog značaja, a ne da Vlada donosi odluku koji su klubovi od nacionalnog značaja. Čini mi se da ovde može da dođe do situacije nekog partijskog odlučivanja ili nečega drugog. Ako imamo neke institucije od nacionalnog značaja, zaista je potrebno da to definišemo Predlogom zakona.
Član 96. za LDP nije dobar, zato što se time, između ostalog, krši autonomija u radu sportskih organizacija. O svim pitanjima vezanim za organizaciju i odvijanje sportskih takmičenja, pa i za sticanje dozvole za rad treba da odlučuju sportske organizacije, bez uticaja države i bez bilo kakve saglasnosti Ministarstva.
Član 148. za LDP može da bude sporan, jer ako neki sportski objekat aktom Vlade bude proglašen za objekat od nacionalnog značaja, tu treba dodati stav ili deo koji govori da se ne može menjati namena tog objekta. Mi smo uputili amandman koji ide u tom pravcu.
Takođe, član 154. za nas nije dobar, naročito stavovi od 1. do 4, zato što se ovde govori o diskrecionoj odluci Ministarstva o opstanku određenog sportskog objekta. Kriterijumi za donošenje odluke o promeni namene sportskog objekta su dosta uopšteni.
Takođe, želim da iskoristim ovu priliku da napomenem da mnogi dokumenti Saveta Evrope i EU navode da mogućnost donošenja diskrecione odluke najviše utiče na zloupotrebu i korupciju u državama u procesu tranzicije.
Član 180. stav 2. nije dobar, pošto je predviđeno da sredstva ostvarena od prodaje kapitala subjekta privatizacije mogu da budu uplaćena u budžetski fond za finansiranje sporta. Ako je to već definisano, mislimo da to ne treba da bude pitanje dobre volje, nego obaveza koja mora da se ispuni.
Na samom kraju želim da kažem da je naš predlog da se član 190. briše. Ako Vlada bude određivala predstavnike državnog ili društvenog kapitala u sportskim organizacijama, bojimo se da se na taj način ponovo vrši neka partijska kontrola, da ne kažem partijsko upravljanje.
Sve ovo o čemu sam govorio, uz izlaganje prof. Ranđelovića, pokazuje da mi ne možemo da podržimo ovaj predlog zakona. Takođe, mi ćemo da podržimo one amandmane vladajuće koalicije koji traže prolongiranje početka primene pojedinih odredaba ovog zakona, jer mislimo da je to zaista neophodno kako bi koliko-toliko svi sportski objekti i sve sportske institucije bile spremne za sprovođenje svih zakonskih odredaba. Hvala.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Osam minuta je iskorišćeno od vremena poslaničke grupe.
Reč ima ministarka sporta i omladine Snežana Samardžić Marković.

Snežana Samardžić Marković

Hvala, gospođo predsedavajuća. Javila sam se zbog ovog pitanja koje je poslanik Hajdarević napomenuo povodom definicije sportskih aktivnosti. Da ne bi u budućnosti bilo nedoumica, a sigurno će se pojavljivati tokom rasprave, i danas u načelu i u pojedinostima, moj odgovor na pitanje o ovoj definiciji biće istovremeno odgovor profesoru Šamiju na pitanja što se tiče poreske politike.
Prvo, želim da kažem da zakon o sportu ni na koji način ne može da se bavi pitanjima poreske politike, iako je to bilo zaista značajno pitanje tokom javne rasprave, pošto su mnogi ljudi koji učestvuju u sistemu sporta u Srbiji imali ideju da se poboljša finansijsko stanje u sportu upravo regulisanjem poreske politike. Treba li reći upravo u ovom zakonodavnom domu da zakon o sportu ne može takvu vrstu regulative da obezbedi?
Međutim, ono što smo se potrudili da uradimo, kao preduslov, jeste upravo razdvajanje aktivnosti od delatnosti. To ćete videti u celom zakonu, da se sportske aktivnosti definišu, kao što je takmičenje, to se odnosi na takmičenje i druge sportske aktivnosti. Za razliku od aktivnosti, postoje sportske delatnosti. Sportska delatnost je pružanje usluge trećim licima i to je nešto što se ne odnosi na takmičenje, koje je više trošak, nego sticanje dobiti, koje nije predmet ovog zakona; sticanje dobiti je predmet drugih zakona u ovoj zemlji.
Ono što mi je važno da vam po tom pitanju kažem jeste visina mesečne članarine o kojoj vi govorite. Ne samo vi, bilo je još komentara narodnih poslanika o ovom opredeljenju u zakonu. Ministarstvo je u svojoj praksi imalo brojne komentare, pritužbe i probleme koje roditelji sreću; oni su se upravo zalagali, roditelji, na svim nivoima, lokalnom, pokrajinskom i republičkom, da se ograniči članarina u klubovima. Ona se odnosi pre svega na sportske aktivnosti. Članarina je, shodno tome, ograničena kako bi se zaštitila upravo davanja koja roditelji imaju za visoke mesečne članarine.
Još bih dodala dve razlike kojima sam htela da se pozabavim. Vi zamerate zakonu to što ima obavezu da se uskladi sa pravilima granskog saveza, ali ne sa internacionalnim. Koristim ovu priliku da vas obavestim, ukoliko niste znali, da granski sportski savezi, da bi uopšte bili članovi nekog međunarodnog saveza, moraju da se usklade sa pravilima tog međunarodnog saveza.
U više navrata je pomenuta diskreciona volja ministra, da odlučuje o ovome ili onome. Ono što je u zakonu prisutno, to je da ministar donosi podzakonska akta i ja vas molim da podzakonska akta ne tretirate kao diskrecionu volju ministra, pošto podzakonska akta predstavljaju samo detaljnije regulisanje pojedinih tema u zakonu.
Poslednje što sam htela da kažem jeste pitanje opredeljenja budžetskog fonda za sportsku infrastrukturu. Nećete se iznenaditi da je ideja Ministarstva omladine i sporta bila da ukoliko se pribave sredstva od ovog procesa privatizacije u sportu, ta sredstva idu upravo u budžetski fond za sportsku infrastrukturu, zato što smo zaista svesni, kao i vi, da sportska infrastruktura u Srbiji nipošto nije u dobrom stanju.
Reći ću vam da se moj odgovor, i pre zakona, na pitanje sportske infrastrukture našao u Zakonu o Vladi, jer kad sam postala ministar omladine i sporta predložila sam da se osnuje mali sektor unutar Ministarstva koji bi se pozabavio sportskom infrastrukturom, što do sada nije postojalo. Ta vrsta odgovora postoji u Zakonu o Vladi. Međutim, što se tiče budžetskog fonda za sportsku infrastrukturu, tokom razmatranja unutar vladine procedure ministarstvo koje je nadležno za ova pitanja nije moglo da prihvati da se oboje sredstva od privatizacije u ovoj oblasti, kao ni u jednoj drugoj oblasti. Smatrali smo da je kompromis koji smo postigli u interesu sporta bio barem taj da postoji mogućnost da se ovakva sredstva transferišu u budžet, odnosno u budžetski fond za sportsku infrastrukturu. Hvala.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Pre nego što okončamo prepodnevni deo naše današnje sednice, na osnovu člana 87. i člana 90. stav 2, obaveštavam Narodnu skupštinu da ćemo danas raditi i posle 18.00 časova.
Sada određujem pauzu. Popodnevni deo sednice nastavljamo u 15.05 časova raspravom po redosledu narodnih poslanika. Prvi prijavljeni za reč je narodni poslanik Jovan Nešović, a posle njega narodna poslanica Judita Popović. Hvala vam.
(Posle pauze – 15.05)
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Nastavljamo rad u popodnevnom delu, po redosledu narodnih poslanika, a prema prijavama za reč u načelnom pretresu o Predlogu zakona o sportu.
Reč ima narodni poslanik Jovan Nešović, posle njega narodna poslanica Judita Popović. Izvolite.

Jovan Nešović

Ujedinjeni regioni Srbije
Poštovani predsedavajući, članovi Vlade, koleginice i kolege narodnih poslanici, pred nama je danas jedan sistemski zakon, zakon o sportu. Pored sportskih aktivnosti koje definiše i uređuje ovaj zakon, sport ima i neke druge važne stvari, važne dimenzije koje definiše u jednom društvu, i to je nešto što je važno za vaspitanje, za zdravstvenu zaštitu, promotivnu aktivnost, ekonomiju, nauku, turizam i sve ono što ima dodira sa sportom.
Kada govorimo o jednom sistemskom zakonu jeste jako važno na početku reći da li je ovaj zakon prošao javnu raspravu, jer da bi jedan kvalitetan zakon došao u Narodnu skupštinu potrebno je da svi činioci, i oni na koje će se zakon odnositi i oni koji će primenjivati taj zakon, kontrolisati primenu tog zakona, kažu sve ono što imaju da kažu u javnoj raspravi.
Dve godine, otprilike, trajala je neka rasprava o ovom zakonu o sportu. Svi oni koji su želeli da daju svoj doprinos, od lokalnih samouprava, granskih saveta, nevladinih organizacija koje se bave sportom, takođe i pojedinaca koji su zainteresovani, mogli su na različitim mestima da kažu svoje sugestije.
S druge strane, postoji uvek nezadovoljstvo, naročito kod onih čije sugestije iz određenih razloga nisu mogle da se nađu u zakonu. Potpuno je jasno da je danas veliki broj diskutanata i kolega poslanika koji su govorili o manjkavostima ovog zakona govorili one stvari koje jednostavno pojedini lobiji nisu mogli da ugrade u ovaj zakon. To je nešto što treba priznati i što jeste tačno.
Bilo je javne rasprave. Dovoljno je da odete na internet i da ukucate par reči, videćete, po celoj Srbiji, od severa do juga, od istoka do zapada, naročito u većim centrima, bilo je javnih rasprava i svi su mogli govoriti o ovom zakonu.
Zbog ograničenog vremena moje poslaničke grupe ja ću se samo osvrnuti na nekoliko stvari u ovom zakonu za koje mislim da su važne, a to je, prvo, finansiranje sporta; govorimo o finansiranju koje je vezano za lokalne samouprave, autonomnu pokrajinu i nacionalni nivo, odnosno državu. Definisano je da se finansiraju od strane države određeni programi i projekti. Ono što je takođe važno jeste da se definišu godišnji programi i da se definišu javni pozivi za određene posebne programe.
Često se u ovoj skupštini govori o tome da je Ministarstvo to koje odlučuje, Ministarstvo ponekad i po partijskoj liniji odlučuje o raspodeli sredstava. Ovo je dovoljan primer, gde se jednostavno definiše određeni godišnji program koji prolazi stručne organizacije. Znači, programi imaju svoju tačnu dinamiku, odnosno kalendar, on se poklapa i sa budžetskim kalendarom u toku usvajanja budžeta za određenu kalendarsku godinu.
Granski sindikati definišu svoje programe koji su vezani za stipendiranje, za određene sportske aktivnosti, manifestacije koje se održavaju. Oni to predaju Sportskom savezu Srbije. S druge strane, postoji i Olimpijski komitet, koji definiše svoj program. Ta dva programa se objedinjavaju i dolaze u Ministarstvo. U Ministarstvu postoji komisija, koju čine stručnjaci koji su predstavnici Olimpijskog komiteta, Sportskog saveza Srbije i Republičkog zavoda za sport. Oni su ti koji ocenjuju te programe i na kraju oni predlažu ministru, normalno, ministar donosi konačno rešenje.
Mislim da je važno to što je u ovom zakonu, pored procedure prijavljivanja, definisana i procedura odobravanja, ali i ugovaranja, izveštavanja i kontrole trošenja sredstava. Ne možete raspolagati državnim novcem, a da nemate rigoroznu kontrolu i tačno u zakonu definisano da će onima koji nenamenski troše sredstva biti obustavljena sredstva; čak se dolazi do toga da vrate sredstva u budžet ako su ta sredstva nenamenski potrošena, i to sa kamatom. Mislim da je to u redu. Ako upravljate državnim novcem, novcem poreskih obveznika, onda tako morate i da se ponašate.
Ovde je često bilo reči o tome da treba za određene sportove davati više novca. Ja se slažem, ali, znate kako, vi možete da date iz budžeta Republike Srbije onoliko novca koliko ste definisali budžetom i ne možete posle rešavati to kroz zakon, to se rešava kroz Zakon o budžetu. Kada bude bio Zakon o budžetu, ako budemo za budžetski fond odvojili više sredstava, onda će vaterpolo, rukomet, kajak, boks, karate i svi ostali dobiti više; ako budu imali manje para, sigurno će dobiti manje. Ono što je bitno, postoje kriterijumi, postoji zakon, postoji strategija i na osnovu tih kriterijuma, zakona i strategije deliće se novac.
Druga stvar koja jeste važna jesu objekti. Objekti su infrastruktura bez koje nema razvoja sporta, i to je potpuno jasna stvar. Dobro je da je definisano da postoje nacionalni objekti, objekti koji su od javnog značaja i objekti koji su od značaja za autonomnu pokrajinu, odnosno lokalnu samoupravu. Takođe, definisani su i školski objekti. Ti školski objekti treba da budu za bavljenje sportom školske dece, odnosno omladine; mogu se koristiti i u druge namene, ali da ne ugrožavaju školski kalendar određenih aktivnosti koje su definisane.
Važno je naglasiti da sportski objekti danas u Srbiji nisu na adekvatnom nivou, ali nije to tako u poslednje dve godine, to je zato što se nije ulagalo tokom poslednjih dvadeset godina. Da budemo potpuno iskreni, u poslednjih nekoliko godina od strane Ministarstva omladine i sporta, otkako je konstituisano u Vladi Republike Srbije, dosta je uloženo u sportske objekte.
Mislim da je još jedna stvar važna. Važno je reći da se svi projekti koji idu prema sportskim objektima odobravaju preko javnog konkursa. Znači, lokalne samouprave na čijoj je teritoriji potrebno graditi halu, otvoreni teren, zatvoreni bazen ili bilo koji drugi sportski objekat prijavljuju se; svi imaju pravo, postoje određeni kriterijumi. Na osnovu kriterijuma definiše se koji su najpotrebniji i pokušava se voditi računa o ravnomernoj zastupljenosti svih delova Srbije, tako da danas može da se razgovara da je bilo sportskih objekata i u Leskovcu, i u Lebanu, i u Nišu, i u Kraljevu, i u Subotici, bilo kom gradu u Srbiji. U suštini, ako hoćemo ravnomerno da razvijamo Srbiju, moramo da vodimo računa da svaka lokalna samouprava mora da dobije određeni sportski objekat.
Na kraju, ono što najviše boli i o čemu se najviše polemisalo, to je pitanje privatizacije u sportu. Mislim da je najvažniji taj prvi korak, a to je evidencija imovine sportskih organizacija i svih ostalih subjekata. Mislim da je to nešto što je Ministarstvo dobro uradilo. Godinu dana imaju svi da se evidentiraju. Mislim da je tu važno napraviti jednu bazu podataka. Ovde je tačno definisano da se taj rok, ako se zbog objektivnih razloga ne definiše sve ono što je traženo u toj evidencionoj prijavi, može produžiti, ali mora da se završi. Kada se to bude završilo, onda se može ići u privatizaciju društvene i državne svojine.
Potpuno je jasno da ovaj zakon mora da bude u saglasnosti sa drugim zakonom, a to je Zakon o privatizaciji. Ne možete da imate drugačiji odnos, to je nešto što se zove usaglašenost ta dva zakona. Dobra stvar je da sportske organizacije, odnosno klubove ne mogu privatizovati lica koja imaju kriminalni dosije. To je eksplicitno dato u ovom zakonu i mislim da je to važno.
Važna je još jedna stvar koju treba definisati – da se namena sportskih objekata ne može menjati posle privatizacije, osim uz dopuštenje resornog ministarstva. Mislim da je to dobra stvar, jer suština jeste da se zaštite sportske aktivnosti koje treba da se odvijaju u tim objektima koji su predmet privatizacije.
Na kraju, smatram da je ovaj zakon jako dobar, da će uvesti dovoljno reda u državi Srbiji, da rezultati u sportu i sve što je vezano za sport bude bolje nego što je do sada bilo. Hvala vam.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Iskorišćeno je osam minuta i petnaest sekundi od vremena poslaničke grupe.
Reč ima narodna poslanica Judita Popović.
...
Liberalno demokratska partija

Judita Popović

Liberalno demokratska partija
Poštovana gospođo predsedavajuća, poštovana gospođo ministarka, dame i gospodo narodni poslanici, Liberalno-demokratska partija je očekivala mnogo sažetiji, racionalniji i kvalitetniji zakon od ovog predloga zakona koji je stigao na dnevni red Skupštine.
Pošla bih od člana 1. zakona, koji definiše sadržinu zakona. Između ostalog, u ovom članu 1. navodi se da se reguliše i sve u vezi sa evidentiranjem i privatizacijom u oblasti sporta. Zatim, ovaj zakon, između ostalog, definiše i osnovna načela na kojima se zasniva. To su, recimo, načelo slobodnog bavljenja sportom, načelo zaštite zdravlja sportista, načelo stručnosti, načelo namenskog korišćenja sportskih objekata, načelo transparentnog i namenskog korišćenja sredstava iz javnih prihoda i načelo potpunog regulisanja oblasti sporta.
Šta je zajedničko u ovom članu 1. koji, između ostalog, reguliše i privatizaciju u oblasti sporta, kao i ovih načela? Zajednički imenitelj je da ovaj zakon reguliše materije koje su inače predmet i sadržina i nekih drugih zakona. Prema tome, ako ovaj zakon reguliše privatizaciju u oblasti sporta, ukoliko reguliše zdravlje sportista, ne vidim prepreku zašto ovaj zakon ne bi regulisao i neke fiskalne olakšice. Vi ste, gospođo ministarka, napomenuli da zakon ne može da zadire u domen poreskog zakona koji se tiče nekih poreskih oslobađanja, odnosno poreskih olakšica. Sama ova načela koja sam nabrojala i član 1. govore upravo suprotno od toga.
Mi iz Liberalno-demokratske partije pre svega zameramo ovom zakonu glomaznost, s obzirom na broj članova, odnosno na dužinu ovog zakona. Ovaj zakon se previše bavi normiranjem, previše je opširan i time opterećuje samu sadržinu, koja bi trebalo da bude mnogo jasnija, mnogo koncentrisanija na glavnu problematiku koja se tiče sporta. Recimo, navela bih jedan primer: definicija sportista. Ova definicija u sportiste ubraja i one koji se rekreativno bave sportom. Mislim da je to prilično čudno za jedan zakon koji pretenduje na to da bude stručan i da se bavi isključivo sportistima, da se bavi, između ostalog, i rekreativcima.
Ovaj zakon uvodi neku vrstu prinudnog rada u regulativu, jer šta je to, ako nije prinudni rad, ukoliko vi primoravate nekoga da igra za državnu reprezentaciju, a taj, recimo, nema volju i želju da to uradi? On najverovatnije neće imati ni posebnu motivaciju da se maksimalno založi tokom neke utakmice u kojoj mora prinudno da učestvuje kao reprezentativac.
Mislim da je malo previše državnog intervencionizma. Iz ovih odredaba, kojih je stvarno more i ima ih previše, upravo možemo da utvrdimo da i te kako postoji intervencionizam. Dakle, država pretenduje da normira i nešto što je možda izvan delokruga njene nadležnosti.
Ima problema u ovom zakonu i što se vidi da se možda na mala vrata uvodi neka vrsta nove nacionalizacije, jer predlogom se stvara osnov za nacionalizaciju imovine sportskih organizacija pod firmom evidentiranja imovine i kapitala sportskih organizacija zarad kasnije privatizacije. Po ovom zakonu bi, eventualno, ponovo došlo do prodaje onih nepokretnosti koje bi trebalo da budu vraćene starim vlasnicima.
Zatim, ideja da se prilikom postupka privatizacije 20% kapitala prenosi članovima kluba bez naknade stvarno se dovodi u pitanje, jer se ne može sa sigurnošću utvrditi ko su članovi većine klubova u Srbiji i koji su to navijači prepoznati od strane kluba, potpuno je neodređeno i sporno.
Dakle, to su glavne zamerke koje mi imamo u vezi s ovim zakonom.
Posebno bih istakla navođenje konvencija koje su uzete u obzir kada se sačinjavao ovaj predlog zakona. To su: Konvencija o sprečavanju nasilja na sportskim terenima, Evropska konvencija o sprečavanju dopinga u sportu Saveta Evrope, Principi politike sporta za sve, Kodeks sportske etike itd. Dakle, ovi propisi koji su navedeni u samom predlogu zakona ukazuju na to da je svet zaista ozbiljno shvatio sport kao delatnost, kao jednu vrstu zajedničkog rada svih građana sveta, zajedničke zabave, koja i te kako ima uticaja na sve ljude koji vole sport i bave se sportom.
(Predsedavajuća: Narodna poslanice, vreme koje vam je na raspolaganju je iskorišćeno.)
Izvinjavam se, samo da završim rečenicu. Šta je naša država uradila u vezi sa sprečavanjem nasilja u sportu, na sportskim priredbama i slično?
(Predsedavajuća: Sedam minuta.)
Dakle, pozivanje na sve ove konvencije obavezuje našu državu da učini sve, između ostalog i ovim zakonom, da se svaka vrsta nasilja spreči.