ČETVRTA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA, 11.05.2011.

3. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

ČETVRTA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA

3. dan rada

11.05.2011

Sednicu je otvorila: Slavica Đukić-Dejanović

Sednica je trajala od 10:10 do 18:05

OBRAĆANJA

...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Četiri minuta i pedeset sekundi iskorišćeno od vremena poslaničke grupe.
Reč ima narodni poslanik Milan Vučković, posle njega narodni poslanik Dejan Radenković.

Milan Vučković

Za evropsku Srbiju
Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi gospodine guverneru, žao mi je što danas nemamo više govornika i većeg interesovanja, makar u Skupštini, za ovaj zakon. Sve današnje diskusije mogu se podeliti u dve grupe: diskusije onih koji hvale zakon, iz vladajuće koalicije, i onih na strani opozicije koji kritikuju stanje u finansijskom sistemu, ekonomsku situaciju u državi, standard građana, ali malo ili nimalo konkretan Predlog zakona, koji ćemo, nadam se, uskoro izglasati, dakle, zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga.
Kada smo u oktobru prošle godine donosili Zakon o zaštiti potrošača bilo je predloga od strane Udruženja potrošača, nevladinih organizacija, pojedinaca da u taj zakon uđu i one odredbe koje štite potrošača prilikom uzimanja tzv. potrošačkih kredita. Odgovor Ministarstva trgovine i Narodne banke Srbije je bio da će ti krediti, kao i sve ostale finansijske usluge, biti obuhvaćeni posebnim zakonom o zaštiti korisnika finansijskih usluga. Drago mi je što je nekoliko meseci posle toga taj zakon završen, što je taj odličan zakon došao i u skupštinsku proceduru, iako je pre dva meseca stigao u Skupštinu, dakle, bez hitnog roka, bez preterane žurbe. Drago mi je što obećanja ispunjavamo i što je ovaj zakon, koji nam je neophodan, na dnevnom redu Skupštine danas. Pozivam sve preostale učesnike, kojih više nema mnogo, da se posvete, pre svega, ovom zakonu.
Zašto nam je ovaj zakon bitan? Pre svega, zato što pogađa ogroman broj naših građana. Nije reč o elitnim grupama, nije reč o zaštićenim pojedincima, reč je o skoro svim našim građanima, makar svim zaposlenima. Nije reč samo o onima koji uzimaju kredite, reč je i o onima koji imaju platne kartice, onima koji imaju otvoren tekući račun. Dakle, ovaj zakon odnosi se na većinu naših građana i to je ono što građani treba da znaju. On ih štiti u odnosu koji imaju prema finansijskim institucijama, bankama, lizing kompanijama, osiguravajućim društvima itd.
S jedne strane u tom odnosu imamo, pomenuo sam već, banke, lizing društva, osiguravajuća društva, dobrovoljne penzijske fondove, a s druge strane imamo pojedince, građane, one koji su oslonjeni sami na sebe. Dakle, s jedne strane finansijske institucije koje imaju mogućnost i po pravilu imaju zaposlene pravnike, ekonomiste, stručnjake za marketing, stručnjake svih mogućih profila i s druge strane imamo građanina, pojedinca koji ima možda malo, možda nikakvo znanje o finansijskim tokovima, o načinu obračuna kamate, o finansijskim poslovima uopšte. Zbog toga je sigurno ovaj zakon neophodan. Da li je mogao biti donet ranije? Mogao je, ali oni koji su kritikovali ovaj predlog zakona danas takođe su imali svoje vlade u poslednjih deset-dvadeset godina pa nisu takav zakon doneli. Treba pohvaliti ovakvu inicijativu.
Ovaj odnos fizička lica – banka, odnosno finansijska institucija, nije odnos rivaliteta. Tu treba da stavimo tačku. Čulo se danas mnogo negativnih komentara na račun banaka. Nama su banke potrebne. Za razliku od perioda od pre 15-20 godina, većina naših građana može da uzme kredit da reši neki svoj finansijski problem, da kupi neku stvar koja možda nije dostupna u određenom trenutku za keš ili da reši možda najveće finansijsko pitanje koje se postavlja čoveku u životu, a to je stambeno pitanje. Taj odnos, kao što rekoh, nije ravnopravan.
S druge strane, pravna lica ne treba da budu obuhvaćena ovim zakonom, jer se pretpostavlja da pravna lica, dakle, firme ili udruženja koja idu kod banaka za određene finansijske usluge, imaju mogućnost da angažuju svoje stručnjake i raspolažu nekim znanjem. Ukoliko ne raspolažu, ne znam zašto onda postoje.
Na koji način ćemo zaštititi naše građane u kontaktima koje ostvaruju sa ovim finansijskim institucijama? Pre svega, već smo čuli da postoji obaveza informisanja korisnika finansijskih usluga, dakle, klijenata, naših građana, od strane banaka i finansijskih institucija, o svim troškovima koje je korisnik dužan da namiri. Zato se i nudi zabrana korišćenja izraza kojima se krediti i lizing reklamiraju kao besplatni, iako to nisu, pošto vas kada uzmete kredit ili lizing oni obavezuju da zaključite neki drugi ugovor ili da plaćate neke druge troškove koje finansijska institucija navodno ima. Zato se i propisuju obavezni elementi ugovora koji klijent zaključuje sa finansijskom institucijom.
Takođe, priča o efektivnoj i nominalnoj kamatnoj stopi nikome danas u Srbiji ne zvuči previše teoretski, niti je otuđena od realnog života, niti je samo za ekonomiste, to je odnos koji se tiče svih naših građana. Naprosto, banke su našle način kako da privuku što veći broj korisnika reklamirajući samo nominalnu kamatnu stopu, dakle, ono što oni obračunavaju kao nominalnu kamatnu stopu, ali vam pri tom ne kažu, dok ne uđete u banku i skoro dok ne potpišete ugovor, koji su to sve skriveni troškovi, pa imamo razne takse, troškove obračuna kredita, bankarske troškove, stvarne ili izmišljene, ko to zna.
Ono što je poenta, ne možemo da upoređujemo sa konkurencijom kakvi su uslovi, koju banku, odnosno finansijsku instituciju da izaberemo ukoliko nam je potreban kredit. Kada hoćemo da kupimo margarin otići ćemo u jednu prodavnicu, videti koja je cena, uporediti sa nekom drugom prodavnicom i odlučiti da li da kupimo tu ili na nekom drugom mestu. U dosadašnjoj praksi je u ovom slučaju to bilo nemoguće. Vi ste mogli da se reklamirate sa kamatnom stopom od 1% na godišnjem nivou, a da toliko nagomilate tzv. dodatne troškove da ćete biti najskuplji kao banka, a da se to ne vidi na prvi pogled, niti se vidi na bilbordu koji vas zove dok vozite da uđete u banku što pre i što pre iz nje da izađete, naravno, sa kešom u rukama i sa rešenim životnim problemima.
Zato nam je jako bitno da se efektivna kamatna stopa, dakle, kamatna stopa u koju su uračunati svi dodatni troškovi kredita, obračunava jedinstveno, što nam donosi član 11, stavovi 4. i 5. koji kažu: „Banka i davalac lizinga su dužni da efektivnu kamatnu stopu obračunavaju na jedinstven, propisani način, radi poređenja istovrsnih ponuda različitih davalaca finansijskih usluga. Narodna banka Srbije bliže utvrđuje uslove i način obračuna efektivne kamatne stope.“
Takođe, i kod oglašavanja iznos efektivne kamatne stope treba da bude napisan tako da je uočljiviji od ostalih elemenata. To je ono što piše u ovom predlogu zakona.
Još jedna korist za naše građane jeste mogućnost da se odustane od zaključenog ugovora o kreditu, ugovora o nedozvoljenom prekoračenju računa, ugovora o izdavanju i korišćenju kreditne kartice, ugovora o lizingu i finansijske pogodbe, u roku od 14 dana od dana zaključivanja ugovora, bez navođenja razloga za odustanak. To je sigurno korisno svim našim građanima koji imaju kontakt sa finansijskim institucijama, a, kao što rekoh na početku, većina njih ima.
Ceo zakon je tako napisan da se malo reči kritike može reći. Možemo govoriti pohvalno u beskraj, ali želim da istaknem još par stvari. Ono što je jako bitno za naše građane jeste limitiranje iznosa koji banka može da naplati od klijenta u slučaju prevremene otplate dela ili celokupnog iznosa preostalog kredita. Kako je do sada to funkcionisalo? Vi ste imali mogućnost u ugovoru koji potpišete sa bankom, uzeću primer stambenog kredita, da otplatite prevremeno deo ili celokupan iznos kredita, ali vam oni zaračunaju na taj preostali iznos koji otplaćujete određen svoj troškovnik, pa to bude 2%, 3%, može da bude i više, zavisno od banke. Ako vam se desi da hoćete 5.000 evra glavnice da sebi skinete s vrata, jer ste imali neko nasledstvo u međuvremenu, morate na tih 5.000 da platite još dva ili tri posto njihovih troškova.
Ono što zakon nedvosmisleno radi jeste da taj iznos ograničava na svega 1%, i to ukoliko naplata kredita dolazi za period duži od godinu dana, a ukoliko je period kraći od godinu dana onda je samo 0,5%. To je nešto što je vrlo korisno za sve.
Ima tu još mnogo stvari, koje ne bih dalje da elaboriram, ali građani treba da znaju da će u slučaju krađe platne kartice koju poseduju snositi štetu maksimalno do 15.000 dinara. Dakle, ukoliko vas neko ošteti u većem iznosu vi kao građanin niste dužni da plaćate. To je nešto što štiti standard naših građana, to je nešto što je za poštovanje i to je nešto što nije predizborni zakon, već zakon koji donosi dobro svim građanima.
Takođe, mogućnost da se gašenje platne kartice naplaćuje dalje neće postojati. Nadam se da će tako biti i u drugim institucijama, jer znam da mnogi fakulteti u Srbiji ljudima koji žele da povuku svoja dokumenta i premeste se na drugi fakultet ili se čak zaposle traže određenu nadoknadu da bi im izdali njihova vlastita dokumenta. Ovaj zakon će sprečiti takvu praksu.
Odličan zakon, svaka čast Narodnoj banci Srbije. Pozivam poslanike da u većem broju nego obično, dakle, 126, 127, 128, ovaj zakon izglasaju. Time ćete poslati poruku svima da se dobri zakoni izglasavaju bez obzira na to da li ste vlast ili opozicija, jer podržavate ono što je dobro za građane Srbije. Hvala vam.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Iskorišćeno je deset minuta od vremena poslaničke grupe. Reč ima narodni poslanik Dejan Radenković, posle njega narodni poslanik Milan Dimitrijević koji je i poslednji prijavljeni na listi govornika.
...
Socijalistička partija Srbije

Dejan Radenković

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija
Hvala, predsedavajuća. Poštovani guverneru, poštovani narodni poslanici, SPS - JS podržaće predloženi zakon jer je pred nama zakon koji će kod građana koje mi predstavljamo verovatno izazvati nepodeljena osećanja.
Ne mogu a da na početku svog izlaganja ne istaknem da ovim zakonom u stvari uvodimo u red jedan od retkih segmenata gde naš bankarski sistem pokazuje slabost. Ako bismo posmatrali bankarski sistem Srbije i ostale delove privrede, mogli bismo da imamo samo reči hvale za institucije koje su pokazale najviši stepen razumevanja za potrebe naše zemlje u vreme kada je bila najveća kriza i koje su uprkos povremenim trapavim koracima bile i ostale istinski partner našoj privredi i našoj državi. U javnosti, nažalost, postoji fama, koja se konstantno podgreva u žutoj štampi, o lihvarskim kamatama, velikim zaradama i drugim nepočinstvima banaka, kao i drugih finansijskih institucija, a sve to se dokazuje kroz nazovianalize koje su lišene bilo kakve stručnosti, ali su zato prebogate tendencioznošću i malicioznošću.
Finansijskom sektoru možemo zahvaliti što nam je život kudikamo jednostavniji: transakcije su sigurne; imamo gde da plasiramo svoja sredstva, uz rizik koji je blizak nuli; možemo da kupujemo stanove, automobile, možemo da letujemo, možemo da uzmemo druge stvari na kredit; banke mogu finansirati privredu, mogu da koriste svoja osnovna i obrtna sredstva; država ima gde da nađe sredstva za finansiranje prava svojih građana. Iako ovakav vid gledanja na finansijski sektor deluje krajnje nepopularno u kvazistručnoj javnosti, to ne znači da nešto nije popularno i istinito.
Međutim, iako u proseku vrlo konstruktivne, naše banke koje su najizloženije kritikama povremeno su pokazivale određen stepen nipodaštavanja svojih klijenata koje je išlo od malih skrivenih troškova do prilično velikih kršenja ugovornih obaveza i prava kroz vrlo neobična tumačenja ugovora.
U većini slučajeva to nije bio rezultat politike banaka, često je to bila posledica objektivnih okolnosti. Bankarski proizvodi su po pravilu vrlo kompleksni, realizacija jednog stambenog kredita uključuje desetine pravnih odnosa, veliki broj kalkulacija, varijabli koje su promenljive i slučajeva koji ne moraju, a mogu se desiti. Ljudski je očekivati da i pored kvalitetne obuke službenika i menadžera banaka ni oni ne mogu znati svaki aspekt svoga posla, a još manje da mogu napomenuti klijentima svaki mogući slučaj ako ih klijent ne pita o istom.
Osnovni problem koji postoji u odnosima građanstva i finansijskog sektora je ta informaciona asimetrija. Znanje prosečnog kupca o proizvodima koje kupuje u većini slučajeva je veoma ograničeno, a čak i najinformisaniji kupci vrlo često ne znaju sve osobine proizvoda koji kupuju od banke ili druge finansijske institucije. Pomenute informacione asimetrije ovog tipa stavljaju prodavca u privilegovan položaj, a u gotovo svim slučajevima banke i druge finansijske institucije trude se da kroz usmena obaveštenja ugovornih klauzula smanje prisutni informacioni jaz koji postoji.
Iz ove vizure bi se sada moglo reći da su odnosi idilični i da se sve moglo rešiti kroz Zakon o zaštiti potrošača, Zakon o bankama; ovde su druge kolege pominjale razne zakone. Međutim, primeri iz prakse nam pokazuju da je to ipak pojednostavljeno gledanje na probleme u odnosu između građana, privrede i finansijskog sektora.
Zabeleženo je par slučajeva da su pojedine banke u Srbiji nudile pakete proizvoda i da su građanima te proizvode prodavale bez fiksnih troškova održavanja, uz uobičajenu klauzulu da imaju pravo da promene, u skladu sa poslovnom politikom banke, te uslove. Međutim, pomenute banke bi posle nekog perioda promenile uslove i počele da naplaćuju fiksnu mesečnu kamatu bez da su obavestile svoje klijente o promenjenim uslovima. Svi klijenti koji su kupili ceo paket proizvoda zato što im je bila potrebna samo jedna usluga od banke došli su u poziciju, zbog bahatosti banke, da im je narušen kreditni rejting; pojavio se trošak za tu uslugu, a nisu želeli, u stvari, da kupe ceo paket, samo uz fiksni trošak održavanja. Upućivanje na sudstvo je bespredmetno. Zašto? Zato što je trošak sudskog postupka trostruko veći nego ta direktna materijalna šteta koja je naneta klijentu. Samo utvrđivanje štete koja nastaje ukaljanim kreditnim rejtingom je isto upitna kategorija.
Postoje primeri banaka koje su odbijale da izvrše usklađivanje varijabilne kamatne stope sa kretanjem tromesečnog ili šestomesečnog euribora kada je to bilo u interesu klijenta. Ove su banke kreativno tumačile ugovore i tvrdile da su obavile usklađivanje, ali da su promenile fiksni deo kamatne stope u skladu sa poslovnom politikom banke. Ovde je reč o klasičnoj zloupotrebi klauzule, a klijenti nemaju troškovno efikasan izlaz iz refinansiranja stambenog ili drugog kredita, jer izlaz zahteva značajna sredstva koja se ne mogu otplatiti u vremenu trajanja kredita. Sudski postupak je takođe neefikasan sa stanovišta naknadno nanete štete i klijentima jedino ostaje da ćute i trpe snagu moćnijeg partnera.
Konačno, možemo dodati manje maliciozne postupke koji su takođe doveli pojedine klijente banaka u neugodan položaj. Kampanja koja je isticala nisku nominalnu kamatnu stopu kredita indeksiranu u švajcarskim francima je veliki broj korisnika kredita navela da svoje investicije finansiraju ovim tipom kredita.
Iako se može postaviti primedba da kupac treba da se raspita o svojstvima proizvoda koje kupuje, a postoji ona izreka „Caveat emptor“, to je krilatica koja u ovom vremenu kada prihvatamo standarde koji kupce upozoravaju na vrlo banalne i opštepoznate stvari jednostavno nije dobro polazište.
Navedeni primeri i priroda odnosa sa visokom informacionom asimetrijom nam govore da je dobro da imamo zakon koji će štititi dobre poslovne prakse i smanjiti prostor za nedoumice u vezi s određenim aspektima pravnih odnosa banke i njenih klijenata. Konačno nam se pruža prilika da, ako već imamo velike probleme sa dobrom poslovnom praksom i performansama realnog sektora, iskoristimo priliku da bar finansijski sektor usvajanjem zakona učinimo faktorom stabilnosti i konstruktivnim igračem na našem tržištu. Hvala vam na pažnji.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Iskorišćeno je sedam minuta i četrdeset pet sekundi od vremena poslaničke grupe. Reč ima narodni poslanik Milan Dimitrijević.

Milan Dimitrijević

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Zahvaljujem, gospođo potpredsednice. Moram da vam izrazim zahvalnost zbog toga što ste mi omogućili, bez obzira na spisak, da dobijem reč. Još jedanput hvala.
Gospodine Šoškiću, vrlo je neobična procedura donošenja ovog zakona. Mi smo o ovoj temi raspravljali u oktobru 2010. godine, kada je tačka dnevnog reda jesenjeg zasedanja Narodne skupštine Republike Srbije bio Zakon o zaštiti potrošača. Tada je jedna od glavnih zamerki nas poslanika Demokratske stranke Srbije, a čini mi se i dosta poslanika opozicije, bila da u tom zakonu ne postoji nijedna odredba koja se bavi zaštitom potrošača što se tiče finansijskih usluga.
Tada su, doduše, ministri, predstavnici Vlade koji su tada prisustvovali sednici rekli da će do kraja 2010. godine biti donesen poseban zakon koji će se baviti ovom temom. Mi smo već na polovini 2011. godine. Zato je to neobičan tok i neobična procedura. Čini mi se da je postojalo prazno obećanje da će taj zakon biti donesen zbog stanja u kome se bankarski sistem nalazio i zbog odnosa korisnika finansijskih usluga i njihovog položaja u tim uslugama.
Podsetiću vas, gospodine Šoškiću, na neke stvari. Utisak koji je dominantan, čini mi se, u celoj Srbiji i trenutno to jeste stanje – kada se pojavite i podignete kredit, bez obzira na to da li je potrošački ili stambeni, kod jedne banke će biti kamata 8%, kod druge banke do 12%, kod treće je to više itd. Siguran sam da znate zbog čega je tako, a siguran sam i da znate da je prilikom razgovora o Zakonu o zaštiti potrošača bio vrlo jak otpor većine banaka da se određene odredbe ugrade u Zakon o zaštiti potrošača. Siguran sam da znate razlog za to, a čini mi se da ga znaju i građani Srbije, da su potpuno sigurni šta je bio razlog za otpor tih banaka. Ishodište tog otpora banaka je, čini mi se, gospodine Šoškiću, to da su danas u Srbiji (ne samo danas, nego nekoliko godina unazad) vrlo popularni krediti za refinansiranje kredita i da je to jedan od razloga zbog čega su banke imale otpor prema ugrađivanju određenih odredaba u Zakon o zaštiti potrošača.
Bilo bi vrlo interesantno imati podatak koliko je u ovom periodu nečinjenja, nedonošenja ovog zakona podignuto kredita za refinansiranje kredita. Bio bi vrlo interesantan podatak, o kom bi valjalo razgovarati. Postavlja se pitanje, koliki je broj građana koji će plaćati kamatu na kamatu? Zar je bilo potrebno osam meseci da se u ovako teškom stanju donese jedan zakon od pedesetak članova? Koliko je naših građana došlo u tešku finansijsku situaciju? O tome smo čuli, nekoliko poslanika je govorilo o prodaji stanova i bežanju iz gradova na selo radi preživljavanja.
Zato objašnjenje da ovaj zakon celovitije uređuje ovu oblast, što ne sporim, pada u vodu pred ovakvim činjenicama, činjenicama nečinjenja, nedostatka dobre volje da se zaštite prazni džepovi građana Republike Srbije.
Pitanje na koje svakako nismo dobili odgovor u ovom zakonu je da li su svi građani ravnopravni prilikom podizanja kredita. Voleo bih, gospodine Šoškiću, da vi i ja posetimo neku banku i da vidite kako tu postoji očigledna diskriminacija. I o tome je govoreno za ovom govornicom.
Praksa će pokazati da će ovaj zakon biti mrtvo slovo na papiru. Sve u svemu, čini mi se da nije bilo dobre volje, i da ona ni dan-danas ne postoji, da se na jedan ozbiljniji način ovo uredi. Na kraju, siguran sam u jedno, gospodine Šoškiću, u Srbiji je sve stalo, samo banke rastu, pogotovo strane. Zahvaljujem.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Iskorišćeno je šest minuta i četrdeset pet sekundi od vremena poslaničke grupe. Reč ima guverner Narodne banke Srbije Dejan Šoškić.

Dejan Šoškić

Hvala. Ako mi dozvolite, samo nekoliko dodatnih informacija, vezano za to da li je ovaj predlog zakona došao suviše kasno kod vas. Podsetiću vas da je posao na ovom zakonu započet jesenas, upravo u vreme kada je Zakon o zaštiti potrošača bio u proceduri. Tada je doneta odluka da je potrebno celovitije, temeljnije, sveobuhvatnije urediti oblast zaštite korisnika finansijskih usluga.
Podsetiću vas, takođe, da je na ovom nacrtu zakona rađeno svim raspoloživim stručnim potencijalima unutar NBS. Angažovali smo najbolje stručnjake u ovoj oblasti koje Srbija ima da nam pomognu u tom poslu. Uključili smo takođe i predstavnike Ministarstva trgovine u taj posao. Imali smo javne rasprave, o kojima sam već govorio, gde su udruženja banaka i lizing kompanija imala prilike da čuju o tom nacrtu zakona, da reaguju na taj nacrt zakona. Taj nacrt je objavljen krajem decembra, kao što smo i najavili, da ćemo do kraja godine da formiramo nacrt zakona.
Nacrt je, uz odgovarajuće manje korekcije, u formi predloga dostavljen Narodnoj skupštini Republike Srbije 31. januara ove godine. Mislim da je u kraćem roku, sa aspekta predlagača, zaista bilo teško obezbediti potreban nivo kvaliteta teksta i zaista je bilo teško obezbediti potreban nivo konsultacija sa svima onima za koje smo smatrali da mogu doprineti kvalitetu teksta u toj fazi.
Drugo, ako mi dozvolite, kratko bih se osvrnuo na još neke teze koje su ovde izrečene. Jedna je da je potrebno ojačati institucije sistema u našoj državi. To je nesporno, u potpunosti delimo to uverenje. Da je postojala veća efikasnost određenih institucionalnih instanci u našoj zemlji, da je postojao veći stepen obazrivosti i upućenosti u sve aspekte ugovornih odnosa u koje mogu pojedinci ući sa finansijskim institucijama, ali, ne treba zaboraviti, i veći stepen odgovornosti samih finansijskih institucija da na teritoriji naše zemlje primenjuju dobru praksu zemalja u kojima posluju njihove matične banke, verujem da bi danas bilo mnogo manje potrebe da se ovaj predlog zakona nađe pred vama.
Mi smo, uslovno da kažem, evoluirali do tog stadijuma u kome smo shvatili da zapravo mere koje je Narodna banka Srbije preduzimala u prethodnom periodu očigledno nisu dovoljne da bi se u našoj zemlji uspostavio potreban nivo fer odnosa između finansijskih institucija i korisnika finansijskih usluga. Otuda, zapravo, naše raspoloženje da se izađe sa celovitim predlogom ovog tipa, dakle, zakonom koji će, verujem na sveobuhvatniji način, da reguliše materiju zaštite korisnika finansijskih usluga.
Podsetiću vas da je Narodna banka Srbije u kontekstu svojih nadležnosti još 2009. godine donela odluku o načinu i postupku sprovođenja opštih uslova poslovanja koje banke primenjuju u odnosu sa klijentima fizičkim licima. Dakle, akcenat ovde jeste stavljen na fizička lica, bez obzira na to što među uvaženim narodnim poslanicima postoji stav da je bilo potrebno proširiti nadležnosti i mimo svetskih standarda, u smislu da se ovakvim zakonom definišu i odnosi prema pravnim licima, dakle, između finansijske institucije i pravnih lica. To jeste odstupanje od jednog međunarodnog standarda i moram priznati da je naše stanovište bilo da pravna lica ipak imaju većeg potencijala i kadrovskih mogućnosti da na pravi način i u celini sagledavaju ugovorne obaveze u koje ulaze sa bankama.
Tačno je da to verovatno u našoj zemlji nije dovoljno, ali takođe je tačno da regulator poput NBS mora sa dužnom pažnjom i merom ulaziti u ove odnose i relacije koje su, kao što smo imali prilike da čujemo od jednog od narodnih poslanika, ipak obligaciono-pravni odnosi koji nastaju slobodnom voljom dve ugovorne strane i gde se ta slobodna volja eksplicitno izražava potpisom ugovornih strana, bez ikakve prinude da se odgovarajuće finansijske transakcije odnosno finansijski poslovi sklope.
Ukazao bih, takođe, a nije u kontekstu naše današnje rasprave, na činjenicu da mi kao predlagač ovog zakona nismo spominjali našu nedavnu istoriju, dakle devedesete godine prošlog veka, u nekom drugom kontekstu sem da pokušamo da objasnimo situaciju u kojoj smo se zatekli svi kao građani naše zemlje tokom dvehiljaditih godina. U postupku ulaženja u ugovorne odnose sa bankama često nam je prioritet bio da dobijemo kredit koji nismo mogli dobiti tokom devedesetih godina. Ljudi su po pravilu manje pažnje, nažalost, posvećivali svim aspektima tih ugovora koje su potpisivali i verovatno su polazili od toga da su to standardni, tipski ugovori oko kojih se ne može voditi nekakva diskusija sa bankom.
Ono što smo želeli da postignemo ovim zakonskim predlogom je upravo da zaštitimo taj segment korisnika finansijskih usluga. To su obični građani koji po definiciji ne moraju imati dovoljan nivo znanja i obazrivosti u svom postupanju i otuda ovaj predlog koji smo danas u prilici da elaboriramo pred vama.
Spomenuto je da Narodna banka Srbije vraća staru deviznu štednju. Ispravio bih narodnog poslanika, staru deviznu štednju građanima Republike Srbije vraćaju poreski obveznici Republike Srbije i to je cena koju plaćamo svi mi koji plaćamo porez u ovoj državi.
Podvukao bih, takođe, jedan konstruktivan predlog, a to je da vraćanje predmeta lizinga potencijalno bude sa manjim rokom, možda i odmah. To jesu stvari oko kojih smo imali dileme i interne razgovore u NBS kao predlagaču, ali takođe i u javnoj raspravi koja je bila vođena. Nismo uopšte zatvoreni za takvu vrstu unapređenja postojećeg predloga zakona. Hvala lepo.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Pošto na listama poslaničkih grupa više nema prijavljenih za reč, pre zaključivanja načelnog pretresa pitam da li žele reč predsednici, odnosno predstavnici poslaničkih grupa ili neko ko nije iskoristio pravo iz člana 96. Poslovnika? (Da.)
Reč ima narodna poslanica Jorgovanka Tabaković, zamenica predsednika Poslaničke grupe Napred Srbijo.
...
Srpska napredna stranka

Jorgovanka Tabaković

Napred Srbijo
Htela bih da dam odgovor kolegi, a i građanima Srbije – mali broj diskutanata, makar iz Poslaničke grupe Napred Srbijo, potiče od nesporazuma uzrokovanog načinom kako nam se predstavio prečišćeni dnevni red. To ću ovog puta nazvati nesporazumom i potrudiću se da u ovom vremenu od dvadeset minuta, na koje po Poslovniku imam pravo, dam ocenu zakona, ali i nešto šire, konteksta i uslova za donošenje zakona.
Majer Rotšild, osnivač najveće i najmoćnije bankarske dinastije, jednom reče – dajte mi kontrolu nad novcem u nekoj državi, nije me briga ko donosi zakone. Hoću da postavim pitanje da li smo sigurni ko u stvari ima kontrolu nad novcem u Srbiji i da li Narodna banka Srbije, koja po prirodi stvari, zato što ima dinar kao zakonito sredstvo plaćanja, zaista ima pravo da vodi nezavisnu monetarnu politiku, ima kontrolu nad novcem (a odmah ću reći zašto postavljam pitanje), s obzirom na nivo dolarizacije tj. evroizacije u našoj privredi? Šizofreno stanje u državi Srbiji – građani zarađuju i troše u dinarima, a troše i zajme kredite u evrima – daje mi pravo da imam ovu dilemu, ali i objašnjava platni deficit i zaduživanje za isplaćivanje deviznih kamata ili zaduživanje da bismo mogli da stvorimo potrebnu količinu deviza za sve one koje ih kupuju, troše, a ne zarađuju.
Odakle potiče ovakva zaštićenost bankarskog sistema i fasciniranost novcem uopšte? U eksploziji tržišta kredita, nepokrivenih investicija i novca datog na poverenje, citiram, kapitalizam je savladao i sovjetski i kineski komunizam i potresao islamska društva iz temelja, proširio se brže i dalje nego islam posle Muhamedove smrti. MMF i Svetska banka slali su svoje misionare u sve zemlje, i njihov latinski jezik, do tada univerzalni, koji je govorila mračna sveštenička kasta odevena u tamne boje, bio je nerazumljiv za običan narod, ali ljudima je potrebno da ne razumeju jezik kojim govori tajanstvenost. Oni žude za tajanstvenošću, sveštenicima, šamanima, koji su u dodiru sa velikim silama. Savremeni krupan kapital, kao i latinski u hrišćanskoj crkvi, zasniva se na dubokoj misterioznosti. Čak ni bankari danas ne znaju koliko iznose kolateralizovane dužničke obligacije na kub. Ta svetost, novac, i dodir sa njim može vas preobraziti u ovom životu i daje vam veliku prednost nad ostalim religijama koje vam nude život tek posle života, u šta možete sumnjati, ali banka sa kapitalnom osnovom od deset milijardi može da da i daje kredit od sto milijardi kao zajam. Ipak, tim novcem ljudi grade prave kuće, voze prave automobile, jedu pravi hleb ili piju pravo vino. To upravo jeste taj čin stvaranja i misterija dostojna Boga. To objašnjava specifičnost bankarstva kao delatnosti.
Šta je stvarnost danas u Srbiji, zbog čega koristim priliku da se vama kao guverneru obratim? Politika kamatnih stopa koju vodite u delu u kome je to moguće zbog pomenute dolarizacije, obavezna rezerva i operacije na otvorenom tržištu imaju određenu politiku kreditiranja kao jednu višu cenu kreditiranja privrede i stanovništva od strane komercijalnog bankarstva. Ta i takva politika kamatnih stopa, pre svega na repo operacije, uzrokuje selektivno kreditiranje i seljenje bankarstva u vaninstitucionalne forme, državne organe, agencije i ministarstva koja se bave finansiranjem stambenih kredita, turizma, subvencijama za poljoprivredu. U tom smislu poslovne banke jesu u jednom delu u senci, a poslovne banke čija je struktura vlasništva izmenjena u korist onih čije su centrale u drugim državama svoj kreditni potencijal preusmeravaju u operacije na otvorenom tržištu, izvlačeći sigurne profite iz najnerizičnijih poslova.
Narodna banka plaća kamatu na višak novca koji je sama štampala i bez procene kreditnog rizika omogućava bankama da bez ocene boniteta, bez posebnog biznis-plana korisnika kredita i uz angažovanje vrlo malog broja zaposlenih, trgujući sa centralnom bankom dobro i sigurno zarade. Normalno da neko ko je tako, u punoj meri, zaštićen fiskalnom politikom, što ne ide vama na dušu, ko ne plaća ni PDV na finansijske usluge, kome je 2002. godine ukinut porez na finansijske transakcije, ko čak i po savetu Marka Alena, stručnjaka za istočnu Evropu koji radi u MMF-u (znači, po njegovom savetu, ali odbijenom od političkih krugova), da se oporezuju bilansi banaka kojima svaka država garantuje sigurnost i stabilne uslove poslovanja, kojima centralne banke garantuju stabilnost cena i finansijskog sistema, svojim ciljevima i usmerenošću ka ostvarenju tih ciljeva ne uzvraćaju ni na koji način budžetima tih država koje za njih rade i stvaraju im stabilne uslove, neće lako tu svoju zaštićenost i razmaženost preneti na bilo koga drugog. Objašnjavam zašto smo ovako dugo čekali zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga.
Jasno je da, kao i u Evropskoj uniji, u Srbiji na sceni imamo kartelsko poslovanje banaka. Jasno je zašto nam se žuri da budemo članica Evropske unije, jer je to tamo kažnjivo. Skupim insajderskim informacijama se dobija podatak o tome kako su se svojevremeno, a 2005. godine su i kažnjene, austrijske banke na austrijskom tržištu dogovarale o ceni depozita, ali i ceni kredita koje su odobravale.
Mi ovde nikada nismo imali pokrenut takav postupak, niti takvu kaznu. Nemojte mi reći da je konkurencija dovela do nižih, ili makar uporedivih, kamata na bilo koju vrstu kredita. Ne, mi imamo bankarski sistem koji je osiguran, kada daje kredite za stanove, Nacionalnom korporacijom za osiguranje stambenih kredita; imamo osiguranje kredita kao instrument gde se plaća osiguranje kredita, pored menice, zaloge, hipoteke i nebrojeno istorijski dokazanih i potrebnih instrumenata kojima banka štiti svoj plasman. Ali, kao inovaciju imamo nebrojeno mnogo instrumenata kojima treba da zaštitimo tu oblast, šaljući, što je za mene najinteresantnije, poruku da je najpoželjnije ulaganje u bankarski sistem, a preko toga i u spekulativno ponašanje na finansijskom tržištu, što jedna Nemačka, koja služi kao uzor svakoj ozbiljnoj zemlji, sigurno ne čini jer se bazira na proizvodnji i finansiranju izvoza svojih proizvodnih delatnosti.
Šta ste vi kao guverner, sem… Zadržaću se samo na dva člana zakona, čl. 17. i 34. Članom 17. dozvoljavate da se cena nepokretnosti može izražavati u evrima. Zato sam pomenula dolarizaciju, koja mi smeta kao sistem koji ne omogućava da vaša monetarna politika bude dovoljno efikasna i da spreči inflaciju, da se dinaru vrati osnovna mera čuvara vrednosti. Zato ću govoriti o tom članu i o članu 34; ono što treba da bude: znači, u kojoj se ceni kredit uzme indeksirano u valuti, u toj će se vrednosti i vraćati. Ne kao mogućnost, nego kao zakonska obaveza. Ne da piše – ima prava, nego da bude doslovno i decidno definisano.
Pre toga, hoću vama da postavim jedno pitanje kao guverneru. Pitam se o čemu mi čitav dan danas pričamo ako je, na primer, jedan od instrumenata koji se tiče građana, a u vašoj je nadležnosti, govorim o obaveznoj rezervi, potpuno izgubio smisao, u smislu poštovanja klijenta i nekoga ko ima štednju ili bilo koji depozit kod poslovne banke? Znači, obavezna rezerva postoji da bi banka uvek imala da isplati depozite jednom procentu deponenata. Namerno kažem jednom procentu, jer se zna da ostatak služi za plasman, pod hipotetičkom pretpostavkom da neće svi doći da podignu svoje depozite u jednom trenutku. Međutim, kod nas to nije slučaj, svi depoziti se najavljuju, čak i sa tekućeg računa. Verujem da vi to znate, ali hoću zbog javnosti da to vama pred svima kažem.
Obavezna rezerva nije u bankama nego u Narodnoj banci Srbije. Nije ni u Narodnoj banci Srbije, nego je NBS plasira kao deviznu rezervu. Zašto se to čini? Da li to vraća poverenje građaninu koji eventualno ne treba da najavi podizanje 500 ili 1.000 evra, a sve preko toga mora da najavi?
Jedno pitanje može da vam deluje laičko, ali je vrlo smisleno: zašto Narodna banka Srbije, na primer, sama ne propiše koliko mora da se čuva? Zašto to mora da se čuva u Narodnoj banci Srbije? Imate poverenje u bankarski sistem, očekujete da im građani veruju, a vi im kao Narodna banka Srbije ne verujete.
Što se mene tiče, kada se kaže – plasirali smo na svetsko tržište, čak imam sumnju i istovetno mi je kao da je plasirano u repo operacije. Bilo je i nekih afera, koje ne stavljam vama na dušu, nego Narodnoj banci i ranijim guvernerima, pošto je nekome dato za zdravu likvidnost nešto. Pitanje je gde je taj novac završio. Možda je neki promil zaista završio u repo operacijama. To nije nebitno, jer ta kamata koju plaćate na repo operacije bankama u konačnom ishodu povećava cenu plasiranog novca. Tako neko lepo sedi za kompjuterom, skida kajmak zahvaljujući vašim potezima i odlukama. S druge strane, prosečnom građaninu treba pozivno pismo, najava deset dana unapred da bi mogao da dođe i da podigne svoju ušteđevinu od, na primer, 5.000 evra.
Verujte da često kažu da je to politika banke i Narodne banke Srbije. Tako se u direktnoj komunikaciji brane službenici banke pred klijentima. Slučajevi ljudi koji su ovo doživeli su nebrojeni. Sada, verovali vi ili ne, kada se najavi za sutradan u devet časova, dođe klijent na šalter u devet časova i oni kažu (ako ne ide ono obrazloženje „pao sistem“, od koga se mnogima od vas, i meni, više puta podigla kosa na glavi) – dobro, najavili smo vam u devet časova, ali, znate, još nema para. Kako nema para, rekli ste da dođem u devet časova, kada stižu pare? Ne, to ne sme da se zna, jer može da se desi da neko napadne taj transport novca, da se ne bi dojavilo nekome. Za te frustracije koje doživljavaju klijenti koji nisu obuhvaćeni ovim zakonom o zaštiti korisnika... Nije reč o nekim milionskim sumama, nego bukvalno o hiljadu ili par hiljada evra. Da li zaboravljate da je 2008. godine kada je narod pohrlio da podiže, zbog nesigurnosti stvorene prelivanjem finansijske krize na naše tržište, upravo broj tih štediša koji imaju ušteđevinu do 2.000 evra bio najveći. Milion štediša ima upravo tu količinu novca pohranjenu u bankama.
Ono što smatram da može da se desi, a vas molim da učinite svojom moći da se ne desi, što je Hajek svojevremeno pričao o potpuno neregulisanim bankama koje rade šta hoće, može kod nas da se pretvori u ugovor koji će kao uslov imati da možete da dođete da podignete svoj depozit iks za iks dana. Ni klijentu, ni banci ne odgovara da se ta klauzula pokrene, a kada zatreba, svima je u interesu da se pokrene. Čak se po toj tvrdnji, teoretskoj, tvrdilo da je lakše da sačekaš da banka proda imovinu, pa da ti nadoknadi depozit koji imaš, jer je to sigurnije nego da imaš određen dan kada ćeš zbog panike možda biti u neprilici da ostaneš bez svog depozita.
Da zaključim rečenicom, da li je fer da banke izdvajaju obaveznu rezervu, da ona bude kod vas ili negde pohranjena kao devizna rezerva koja se navodno kamati, a nikada nismo uspeli da saznamo gde i po kojoj ceni, a da jedan klijent ne može da dođe i podigne svojih 1.000 evra bez najave?
Treba imati u vidu da obavezna rezerva ne treba da bude samo iluzija da postoji sigurnost. Ta iluzija mora da bude potkrepljena konkretnim dokazima da banka jeste sigurno mesto, gde se čuva novac njenih deponenata.
Da li živimo u zemlji u kojoj ste vi svesno dozvolili da postoje istovremeno dve valute? Da, živimo. To je za nas višestruko opasno. Dug od dvadeset dve milijarde evra, spoljni dug, nastaviće ubrzano da raste. To je ono što sve nas dovodi do izuzetnog straha. Dodajte tome ogromnu deviznu štednju građana, koja prelazi pet milijardi evra.
Hoću li da pomenem „kros border“ ili prekogranične kredite, do kojih je došlo upravo pogrešnom politikom visokih obaveznih rezervi koje su poskupljivale zaduživanje u zemlji? Banke koje ovde imaju filijale a matice u inostranstvu usmeravale su klijente da idu tamo da podižu jeftine kredite zato što nema tog troška od obavezne rezerve. To su privatni dugovi, kaže neko. Ne, suverenizacija je nešto što nas jednog dana može susresti, a ono što je Bečki sporazum i izloženost kreditima je bila samo prelazna faza, kako da prevaziđemo zaštitu onih koje smo prinudili da se zaduže napolju.
Vi ste otvoreno priznali, to vrlo poštujem, da staru štednju „kazino banaka“, za koje čak ni država nije garantovala, ali je posredno ili iza sive zavese stajala iza njih, danas vraćaju svi građani Srbije. Imam puno pravo da to tvrdim, makar sa ličnog aspekta. Nikada ni u jednoj takvoj banci nisam štedela, iako sam bankar po vokaciji, i nisam za nešto što se zove kazino banka, kazino privreda, ali svi građani Srbije, pa i ja i vi, vraćamo Jezdine, Dafinine i bilo čije dugove. Nemojmo da dozvolimo da ono što država garantuje ili što posredno proizvede kao efekat opet bude nešto što će morati da se vraća iz ovako ispražnjenog budžeta, za koji znamo u kakvoj je situaciji.
Kako vi to možete da rešite? Vi to možete, na primer, da uradite na sledeći način: da se postarate da banke daju stambene kredite u dinarima, gospodine Šoškiću, a ne da se ponašate kao da bi banke trebalo to da rade. Ukoliko dugoročni krediti stanovništva ostanu u euriboru i evrima a firme nastave da zajme gotovo isključivo van Srbije, bilo koji potez koji vi budete preduzeli neće imati nikakvog uticaja, jer sve ono što je u evrima (znamo i vi i ja da se to zove „pass-through“ dolarizacije) onemogućuje da bilo koji vaš potez ima efekat.
Ovaj zakon o zaštiti korisnika će imati tako malo efekta. U to ime, molim vas da uradite sve da vratite snagu dinaru, ali vraćajući snagu privredi Srbije merama koje su vašim rukama. Hvala.