Prva sednica Drugog redovnog zasedanja , 17.10.2013.

5. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

Prva sednica Drugog redovnog zasedanja

5. dan rada

17.10.2013

Sednicu je otvorio: Nebojša Stefanović

Sednica je trajala od 10:25 do 17:45

OBRAĆANJA

...
Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda

Konstantin Arsenović

Partija ujedinjenih penzionera Srbije - PUPS | Predsedava
Hvala.
Da li izvestioci nadležnih odbora žele reč? (Ne)
Da li predsednici, odnosno predstavnici poslaničkih grupa žele reč? (Da)
Reč ima narodni poslanik Đorđe Kosanić.
...
Jedinstvena Srbija

Đorđe Kosanić

Jedinstvena Srbija
Zahvaljujem.
Poštovani ministre sa saradnicima, predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je danas zajednički jedinstveni pretres predloga zakona i to: o potvrđivanju Konvencije o zaštiti dece i saradnji u oblasti međunarodnog usvajanja, zatim, potvrđivanje Konvencije Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici i dva predloga zakona o potvrđivanju sporazuma, između Vlade Republike Srbije i Kanade i Vlade Republike Srbije i Velikog Vojvodstva Luksemburg o socijalnoj sigurnosti.
Na početku ću reći da će poslanička grupa JS u Danu za glasanje podržati sve ove gore napomenute predloge zakona. Moje izlaganje danas biće fokusirano u prvom delu na Predlog zakona o potvrđivanju Konvencije o zaštiti dece i saradnji u oblasti međunarodnog usvajanja, a u drugom delu ću se osvrnuti i na dva predloga zakona o potpisivanju sporazuma.
Na samom početku, reći ću osnovne ciljeve koji se postižu primenom ove konvencije, dakle, uspostavljanje sistema saradnje između država ugovornica radi obezbeđivanja poštovanja tih garancija i sprečavanja otmice, prodaje ili trgovine dece i obezbeđenje priznanja usvajanja, zasnovanih u državama ugovornicama u skladu sa pomenutom konvencijom.
Pre nego što krenem na međunarodno usvajanje, treba reći kakva je situacija kod nas u Srbiji. Što se tiče Republike Srbije, zbrinjavanje dece bez roditeljskog staranja postiže se smeštajem u drugu porodicu ili u ustanove socijalne zaštite. U Srbiji, prema zvaničnim podacima, prema onima koje je Ministarstvo dalo, u hraniteljskim porodicama ili institucijama smešteno je oko 4.000 dece.
Treba reći važan podatak da je u Srbiji smeštaj deteta u ustanove socijalne zaštite krajnja mera zbrinjavanja deteta, ono krajnje što se postiže. Ali, alternativni načini zbrinjavanja dece još nisu dovoljno razvijeni kod nas u Srbiji, kakav je slučaj u drugim zemljama u okruženju.
Važan podatak je da u Srbiji 770 parova čeka na usvajanje dece. Moram da kažem da su ti ljudi prošli zaista težak put od pokušaja da prirodnim putem dobiju dete, pa do svega ostalog. Od tih 770, i ako se pojavi neko dete za usvajanje, svodi se broj na 12 potencijalnih usvojitelja. Poznavajući neke ljude koji su iz Kragujevca, ja odatle dolazim i znam neke ljude koji pokušavaju da dobiju dete, moram da pohvalim ministarstvo, a mislim da tu gospođa Brankica vodi taj tim, da se zaista dosledno odnose prema tim ljudima i svi kriterijumi se ispune kada treba da se dobije dete. Zaista, sa jedne strane moram da pohvalim to kako se radi.
Moramo biti iskreni i reći da je prirodna želja svakog čoveka da ima zdravo, lepo i uspešno dete. Otuda i želja da takvo dete i usvoje. To je nešto čime se usvojitelji kod nas rukovode. To su ljudi koji su obično prošli težak put od pokušaja da prirodnim putem dobiju dete, a onda, posle toga u sve to ulaze iscrpljeni i prirodna je želja da se to sve na kraju završi usvajanjem zdravog deteta.
Za razliku od nas, stranci nisu prepuni predrasuda kada su u pitanju deca ometena u razvoju, moramo biti potpuno iskreni tu i reći, i deca romske nacionalnosti. Isto tako, što se tiče sistema socijalne i zdravstvene zaštite, on je kod nas, nažalost, još uvek veoma loš. Moramo puno da radimo na tome da roditelji koji imaju hendikepiranu decu nemaju problema i kada usvojitelji dođu da usvoje takvu decu, oni vide primer toga i teško se odlučuju za usvajanje takve dece.
Kada je reč o međunarodnom usvajanju, zaista treba reći da u situaciji kada baš nema usvojitelja u Srbiji, primenjuje se međunarodno usvajanje. Međunarodno usvajanje se pokazalo u praksi kao dobra mera za napredovanje dece i da dosadašnja iskustva govore da stranci neguju ne samo identitet, nego i poreklo deteta. Ne bih sada da govorim, često ste vi u Ministarstvu pričali o tome da ta deca zaista napreduju, a ono što je za pohvalu, vi pratite to dete kada je u inostranstvu i do one mere da ono bude potpuno zbrinuto u toj porodici gde ode.
Ovo ću ilustrovati nekim podacima da je u Srbiji od 2006. godine usvojeno 90 mališana, uglavnom bolesnih i sa smetnjama u razvoju. Kako je to izgledalo, u koje zemlje su otišli? Trebalo bi da kažemo da je u SAD otišlo 40 mališana, u Švedsku 26, u Kanadu šest, u Francusku i Sloveniju tri mališana, u Luksemburg, Švajcarsku i Veliku Britaniju dva i u Hrvatsku, Grčku, Irsku, Italiju, Španiju i Kazahstan jedno dete. Još jednom kažem, to su uglavnom bila deca ometena u razvoju i to je za pohvalu.
Kada je počela da se primenjuje pravna institucija međunarodnog usvajanja? Posle Drugog svetskog rata, svakako, a 70-ih godina prošlog veka broj ovakvih usvajanja značajno je porastao i vreme koje je dolazilo pokazalo je da ovakvo usvajanje prati niz problema. Prosto, ukazala se potreba multilateralnog pristupa. Iz tog razloga, 2. maja 1993. godine, pod okriljem Haške konferencije o međunarodnom privatnom pravu usvojena je Konvencija o zaštiti dece i saradnji u oblasti međunarodnog usvajanja. Treba reći da Konvencija uspostavlja minimum standarda. Njen cilj nije da predstavlja jedino moguće pravo usvajanja.
Konvencija prepoznaje i priznaje značaj odrastanja deteta u porodičnoj sredini kao uslov za njegov srećan i zdrav razvoj. Takođe, Konvencijom se uspostavlja i sistem saradnje između organa u državama porekla i državama prijema kojima se obezbeđuju uslovi za primenu standarda najboljeg interesa deteta i svođenja na najmanju moguću meru rizika zloupotreba u procesu međunarodnog usvajanja.
Treba nešto reći i šta to garantuje Ustav Republike Srbije, što se tiče deteta. Ustav Republike Srbije garantuje deci pravo na uživanje ljudskih prava primereno svom uzrastu i društvenoj zrelosti. Takođe, Ustav garantuje detetu niz pojedinačnih prava, koja ću ovde isto reći: pravo na lično ime, upis u matičnu knjigu rođenih, pravo da sazna svoje poreklo, pravo na očuvanje svog identiteta, zaštitu psihičkog, fizičkog, ekonomskog i svakog drugog iskorišćenja i zloupotrebljavanja jednakosti prava deteta rođenog u braku i van braka.
Ovde što se tiče Ustava treba nešto reći i o porodici, majci ili ako su u pitanju samohrani roditelji. Ustav takođe propisuje i posebnu zaštitu za ovakve slučajeve, u smislu da se garantuje posebna zaštita dece o kojoj se ne staraju roditelji i dece koja su ometena u psihičkom i fizičkom razvoju, kao i zaštitu dece od dečijeg rada, tj. zabrana rada deci ispod 15 godina starosti i zabrana rada na poslovima koja su štetna za moral ili zdravlje deteta ispod 18 godina.
Naravno da Konvencija o međunarodnom pravu nije suprotna sa navedenim odredbama Ustava Republike Srbije. Naprotiv, upućuje na pojačane pravne i fizičke mere koje omogućavaju saradnju sa drugim državama radi rešavanja ovog zaista, moram da kažem, velikog problema.
Isto tako, i ovo je jedna važna stavka, po zasnovanom usvajanju, a nakon procene centralnog organa države primaoca da ostanak deteta u porodici usvojitelja nije u njegovom najboljem interesu, taj organ može preduzeti mere u najboljem interesu deteta.
Vi ste, ministre, nešto o tome i rekli da ministarstvo zaista prati svaki korak tog deteta, pa do one krajnje mere da u jednom trenutku ako to sve nije onako kako je u najboljem interesu deteta možemo to dete i vratiti u zemlju. S te strane treba zaista samo reći hvale. Zaista tako treba i nastaviti.
Konvencija ima veliki broj ratifikacija, što je bitan element ratifikacije u Srbiji. Prema nekim zvaničnim podacima koje sam ja našao Konvenciju je podržalo 79 zemalja. Većina je članica EU, zatim SAD, Kina i Ruska Federacija, što govori u prilog da zaista i mi trebamo da ratifikujemo ovu Konvenciju, da uđemo u taj krug zemalja koji se bavi ovim međunarodnim usvajanjem, jer mislim da je to veoma važna oblast.
Pored svega toga gore navedenog, u prilog ratifikacije Konvencija nije zanemarljiva činjenica da se od Srbije očekuje u okviru sprovođenja ratifikacije međunarodnih ugovora da ratifikuje ovaj ugovor isto.
Na samom kraju vezano konkretno za ovu konvenciju, treba reći da njenim usvajanjem pojačala bi se sigurnost u postupcima međunarodnog usvajanja, jer se njom uspostavlja sistem saradnje između organa u državama prijema i državama porekla deteta na način u kojem se obezbeđuju uslovi za primenu i standard najboljeg interesa deteta i svođenja na najmanju moguću meru rizika u procesu međunarodnog usvajanja.
Još jednom, vezano za ovu Konvenciju, reći ću da će poslanička grupa Jedinstvene Srbije, na osnovu svega ovoga što sam sada rekao, podržati ovaj predlog zakon.
Sada ću se vratiti na predloge zakona o sporazumima i najpre na dva sporazuma i najpre govoreći o Predlogu zakona o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Srbije i Kanade.
Reći ću na samom početku još jednom da poslanička grupa Jedinstvene Srbije podržava ovaj predlog sporazuma. Neskriveno, mi uvek iz Jedinstvene Srbije kažemo da svaki sporazum pruža niz mogućnosti za saradnju i drugim oblastima, tako da i to mislimo i za ovaj sporazum. Njime se reguliše penzijsko i invalidsko osiguranje i pravo u slučaju povrede na radu i profesionalne bolesti. Sporazum je potpisan u Beogradu 12. aprila 2013. godine. U cilju primene ovog sporazuma nadležni organi i nosioci ugovorenih strana mogu direktno direktno komunicirati na bilo kom službenom jeziku ugovorenih strana.
Isto tako, sporazum je zasnovan i na iskustvima naše zemlje i opšte prihvaćenim principima u ovoj oblasti, kao i na standardima koji vladaju u EU, koji regulišu socijalnu sigurnost radnika i migranata. Koji su to principi zastupljeni kroz odredbe ovog sporazuma? Princip nacionalnog tretmana, primena pravnih propisa države zaposlenja na utvrđivanju obaveza za sprovođenje socijalnog osiguranja sa izuzetkom sprovođenja socijalnog osiguranja upućenih lica i diplomatsko-konzularnih predstavnika, princip osiguranja koji omogućava da teret davanja socijalnog osiguranja snosi ona država čiji je osiguranik u pitanju, sabiranje perioda osiguranja navršenog u obe države ugovornice radi ostvarivanja prava na davanja i neposredna isplata stečenih davanja korisniku koji je usvojio pravo na davanje penzija.
Što se tiče trajanja i otkazivanja ovog sporazuma, treba reći da ovaj sporazum ostaje na snazi bez ograničenja njegovog trajanja. Svaka ugovorena strana ga može otkazati u bilo kom trenutku, uz davanje pismenog obaveštenja drugoj strani 12 meseci unapred. U slučaju otkazivanja ovog sporazuma sva prava ostvarena njegovim odredbama će biti zadržana. Ovaj sporazum će se i dalje primenjivati u odnosu na sva lica koja su pre njegovog otkazivanja podnela zahtev i ispunila uslove za ostvarenje prava i prema odredbama ovog sporazuma.
Ukratko bih nekoliko reči i o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Srbije i Velikog Vojvodstva Luksemburg o socijalnoj sigurnosti.
Primenom ovog sporazuma reguliše se penzijsko i invalidsko osiguranje, osiguranje za slučaj povrede na radu i profesionalne bolesti, zatim zdravstveno osiguranje, osiguranje u slučaju nezaposlenosti i dečija zaštita i materinstvo.
Sporazum je potpisan u Luksemburgu u junu 2013. godine. Radi primene ovog sporazuma, saopštenja nadležnim organima ili nosiocima strana ugovornica sačinjavaju se na srpskom ili francuskom jeziku. Zahtev ili dokument ne može se odbiti zbog toga što je sačinjen na zvaničnom jeziku druge strane ugovornice i sporazum je zasnovan na opšteprihvaćenim principima i iskustvima naše zemlje u ovoj oblasti, kao i na standardima koje vladaju u EU.
Na samom kraju, na osnovu svega gore navedeno, reći ću da poslanička grupa Jedinstvene Srbije u danu za glasanje podržaće sve gore navedene predloge zakona. Zahvaljujem se.
...
Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda

Konstantin Arsenović

Partija ujedinjenih penzionera Srbije - PUPS | Predsedava
Hvala.
Reč ima narodni poslanik Milica Vojić Marković. Izvolite.

Milica Vojić-Marković

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Hvala.
Gospodine predsedavajući, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, poslanička grupa DSS takođe će glasati za ove dve konvencije, ali ja ću svoju diskusiju bazirati upravo na njih dve zato što mislim da su one jako važne između ove četiri tačke koje su objedinjene. Zaista mislim da je mnogo važnija priča o međunarodnom usvajanju dece i priča o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i porodici, nego ove dve stvari koje jesu važne, o socijalnoj sigurnosti, Sporazuma između Republike Srbije i Kanade i Srbije i Velikog Vojvodstva Luksemburg. Stvarno mislim da su ove dve stvari vrlo važne i mislim da o njima treba mnogo govoriti zato što vrlo obazrivo treba pričati o njima i mislim da im treba dati prostor.
Počeću od Haške konvencije o zaštiti dece i saradnji u oblasti međunarodne saradnje. Moramo da pođemo od nekoliko činjenica koje treba imati u vidu kada govorimo o ovoj konvenciji i onome na šta se ona odnosi, odnosno materiji koju ona obrađuje i o tome moramo vrlo vrlo oprezno da govorimo. Upravo tako nam preporučuje komitet. Ovo je zaista vrlo jedna pipava materija koja treba da bude jako dobro razmatrana u parlamentu kako bi mogli da se odlučimo.
Nekoliko činjenica, a prva od njih je da smo mi praktično u naše porodično zakonodavstvo već utkali odredbe ove konvencije. One se već nalaze unutar porodičnog zakonodavstva. Naše osnovno načelo i naš osnovni princip jeste najbolji interes deteta. To je ono što traže konvencije i to je ono što mi u našem porodičnom zakonodavstvu imamo.
Srbija se obavezala da će do 2015. godine svu decu starosti do tri godine izmestiti iz socijalnih ustanova, deinstitucionalizovati. Mi imamo praktično dve godine da svu decu do tri godine, koja se sada trenutno nalaze u socijalnim ustanovama, smestimo u hraniteljske porodice, damo na usvojenje ili, ako je moguće, a vidim da država nekako najmanje razmatra tu mogućnost, vratimo u biološke porodice.
Ja ću ponuditi model kako je to moguće, pa prosto ću otvoriti diskusiju. Nadam se da će druge kolege učestvovati u tome i komentarisati.
Posle 2015. godine mi nećemo stavljati decu starosti do tri godine u socijalne ustanove i to je ono što je najvažnije i mislim da je to jako dobro. Izuzetak su ona deca kojima je potrebna intenzivna medicinska nega i nekako sada dolazimo na teren i na materiju ove konvencije, nekako su upravo deca koja imaju problema u razvoju, koja zaostaju u razvoju, deca koja imaju mentalne ili fizičke probleme, deca koja su bolesna, deca kojima je potrebna intenzivna medicinska nega upravo ona deca koja idu na međunarodno usvajanje.
Odmah ću zatim da se bavim malo profilom onih koji žele da usvoje decu. Profil naših potencijalnih usvojitelja je takav da oni žele da usvoje beloputu decu, starosti do sedam godina, što mlađu to bolje i decu koja su zdrava. S druge strane, međunarodni usvojitelji, oni koji bi usvojili decu su zapravo oni koji su spremni da usvoje decu koja su bolesna, koja imaju probleme u razvoju, kojima je potrebna medicinska nega i medicinski nadzor.
Još jedna stvar ih razlikuje, naravno i romsku decu, jer oni su spremni, mada sve više i naši potencijalni usvojitelji hoće da usvoje romsku decu, to je pomereno, a pomereno je zbog toga što je rađena kampanja i mislim da je kampanja jedan od načina koji ću ja predložiti kasnije.
Još jedna zanimljivost u vezi sa ovim profilom. Strani usvojitelji imaju svoju decu već a spremni su da usvoje još dece i da se bave njima a naši usvojitelji potencijalni zapravo usvajaju prvo dete jer ne mogu da ostvare svoje pravo na roditeljstvo na drugi način. To je jako velika razlika i možda bi trebalo razmišljati o tome jer mi postupamo u interesu deteta i mi zapravo detetu tražimo roditelje i ne roditeljima dete. To je razlika i mislim da je to ono prema čemu se treba vrlo obazrivo odnositi.
Naravno, meni je potpuno jasno da, kada nemamo kada iscrpimo sve svoje mogućnosti možemo da krenemo i taj korak dalje, da dete damo na međunarodno usvajanje, ali ja mislim da počnemo prvo od Konvencije o pravima deteta. Naravno, Konvencija o pravima deteta je tu vrlo jasna, ona kaže da dete ima pravo da bude zbrinuto u svojoj zemlji, da ima pravo da bude vaspitavano u duhu svoje mere i u duhu svoje nacije. Mislim da nema nikog kome bi to bilo sporno u ovoj sali. Međutim, to naročito ističem zato što mislim da nisu iskorišćene sve mogućnosti i svi kapaciteti koje mi kao društvo imamo i da se mi nekako olako odričemo svoje dece u tom pravcu da kao eto iscrpeli smo sve mogućnosti pa idemo korak dalje.
Mislim da zapravo, ono što sam malopre napomenula, to je biološka porodica jeste kapacitet koji mi moramo da koristimo mnogo više. Naravno, apsolutno bih volela da me ne shvatite pogrešno, ovo ne govorim zbog toga što je hraniteljska porodica loša varijanta, ona je mnogo manje loša varijanta nego što je dom, nego što je socijalna ustanova, ali je biološka porodica ono što je detetu najpotrebnije. Zbog toga smatram da kada bi se država opredelila da se biološkom porodicom mnogo više bavi, da im pomogne materijalno makar onoliko koliko pomogne hraniteljskoj porodici, da joj pomogne savetodavno, da uvek imate socijalnog radnika koji će da bude uz porodicu, da država podigne jedan broj servisa koji će pomoći porodici da se bavi svojim hendikepiranim detetom i detetom koje ima probleme u razvoju, onda bi zaista i porodica biološka bila u stanju da se brine o svom članu, kao što bi i onda kada bi zaista i drugi ljudi u ovoj zemlji koji hoće da budu potencijalni usvojitelji znali da sve to postoji, dakle da postoje servisi, da je zaista država se pobrinula da pomogne svakom roditelju koji žele da podiže dete koje ima probleme u razvoju, oni bi se takođe radije opredeljivali za decu koja imaju probleme u razvoju ili su bolesna i usvajali ih. Mislim da te kampanje ovo društvo nažalost ne vodi. Nekako smi mi digli ruke od toga a meni se čini da bi to bio pravi način da se zaista pomogne i biološkoj porodici i deci koja se nalaze u problemu i nalaze u situaciji da se traži porodica za njih.
Ono što ja vidim jeste da se država radije opredeljuje nekako za hraniteljsku porodicu i jedan veliki broj dece, moram da budem vrlo precizno, tražila sam podatke i podaci se kreću o tome koliko je dece u hraniteljskim porodicama od 4.000, 4.500 do 6.500. Prosto je neverovatno da su toliko različiti podaci koji se tiču dece koja se nalaze u hraniteljskim porodicama. Neka to bude 4.000, da kažem da je to najmanji broj i negde se ministarstvo operiše sa tim brojem, ali to je jako veliki broj dece, to je jako veliki broj hraniteljskih porodica, a ono što hraniteljstvo čini zapravo, što se mene tiče i što se razvoja deteta tiče, nepovoljnim jeste što je to trenutno stanje. Znači deca nisu data u hraniteljsku porodicu pa će imati status koji će biti trajan, to je trenutno stanje, stanje koje će kratko trajati da se dete pripremi za usvajanje i sve ostalo. Znači, ono će ponovo menjati porodicu. Uvek sam razmišljala da je možda mnogo bolje i jeftinije na kraju krajeva za državu, mada ne volim da poredim te dve stvari, odnos porodice koja treba da gaji dete i da li su plaćeni ili nisu, znači uvek sam razmišljala da hraniteljstvo zapravo jeste jedan kratki korak koji država treba da učini što kraćim, kako bi se našlo trajno mesto za dete i kako bi dete imalo prostora da se razvija.
Sa druge strane, moram da pomenem problem, a pominjem probleme upravo zato što mislim da treba da govorimo o svojim institucijama vrlo ozbiljno i analitično da bismo znali da li smo spremni da uradimo korak kao što je usvajanje ovih konvencija. Dakle, hraniteljstvo jeste pod znakom pitanja u mnogim situacijama, mnogi govore o tome da su hraniteljske porodice krenula u hraniteljstvo zbog novca koji država daje, što ne bih volela da sada ja procenjujem. Imam situacije kao narodni poslanik, da nam se obraćaju roditelji koji žele da usvoje decu, dakle, usvojitelji, ne roditelji i da nailaze na razne situacije. Hraniteljske porodice nam se obraćaju.
Ono što hoću da kažem, volela bih da se negde analizira rad hraniteljskih porodica, šta smo postigli konceptom hraniteljstva, bez toga da ja procenjujem i da o tome vrlo ozbiljno razgovaramo, gde su nam teškoće, problemi, šta ćemo sa time, šta treba da uradimo. Mislim da je trenutak da se o tome razgovara, jer već jedan broj godina radimo na tome i mislim da je uredu.
Interesantna stvar jeste da ovog trenutka 887 dečaka i devojčica starosti do 10 godina se nalazi u hraniteljskim porodicama i čeka usvojenje. Sa druge strane imate podatak da 780 parova čeka decu na usvojenje i još 60 onih koji su iz inostranstva takođe čekaju na usvojenje. Šta se događa sada, zašto su u nesrazmeri ova dva broja i da li ćemo nešto da promenimo kao društvo? Da li ćemo da radimo na edukaciji svojih potencijalnih usvojitelja ili ćemo da ispunjavamo želje? Da kažemo – znate, treba nam dete sa plavim očima, visine te i te, parafraziram neke stvari koje sam pročitala, ali ostavile su mi mučni utisak.
Mislim da treba raditi na edukaciji usvojitelja i treba rešiti proces koji očigledno stoji. Izvinite, između ta dva broja koja su vrlo bliska postoji nesrazmera koja se prvo, odnosi na materijalne resurse države koji se troše u tom smislu, a na drugoj strani, onoj koju zaista zagovaram, jeste da su ta deca u poziciji trenutnoj da ne znaju svoj status. Tek trebaju da budu usvojena.
Hoću da kažem da je dobro što ćemo konačno pričati o ovoj konvenciji upravo zato što ona reguliše trajno odnose između država one iz koje se usvaja dete i one u koju dete ide, jer je do sada bilo nelogično da sa agencijama kao država imamo odnos, jer su agencije u inostranstvu bile te koje su bile zadužene za usvajanje naše dece.
To je dobro i to rešava stanje stvari prilično dobro. Mislim da ova konvencija nije sama po sebi sporna, ali volela bih da razgovaramo šta možemo da uradimo da što manje naše dece ide u međunarodno usvojenje, da ostaju ovde. Za mene je bilo porazno kada ste rekli, ovde sam čula i na odboru – njima je tamo bolje, jer se njima tamo neko bavi. To dovoljno govori o nama, a to ne valja što govori o nama. Jer, ako se neko tamo bavi, a mi se ovde ne bavimo, a posao nam je da se bavimo, onda to nije dobro.
Druga konvencija o kojoj hoću da govorim jeste Konvencija Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. To je vrlo značajna stvar i mislim da je to stvar kojom se i ženska mreža ovog parlamenta i te kako bavi i želi da se bavi do kraja, ali moja poslanička grupa se vrlo ozbiljno bavi ovom temom i smatramo da je dobro što se ova konvencija našla pred nama, jer se fenomen nasilja i porodičnog nasilja zaista progresivno umnožava, a kod nas je samo u nekoliko godina 20% ili 30% više nasilja, povećano u odnosu na prošlu godinu.
Konvencija se odnosi na preuzimanje vrlo preciznih i zahtevnih obaveza države, kako bi se sprečilo nasilje nad ženama i nasilje u porodicama. Određeni članovi te konvencije se odnose i na nasilje nad decom, što je sasvim prirodno jer je situacija takva, da tamo gde je nasilje nad ženom ili majkom, dete je to koje ili direktno trpi to nasilje ili je ono kao posmatrač nasilja zlostavljano.
Usvajanje ovog dokumenta je međunarodna obaveza Srbije i naročito posle Izveštaja Komiteta za borbu protiv nasilja vrlo važno da o ovome razgovaramo. Kada sam govorila o prethodnom, mi zapravo pravo stanje porodičnog nasilja i nasilja u Srbiji nad ženama ne znamo. Imamo gomilu različitih podataka. Država raspolaže jednim, civilni sektor drugim. Moram da govorim o tome jer se civilni sektor zaista ozbiljno bavi ovom temom i godinama se bavi i jako dobro radi.
Tako da ono što čitamo u medijima jeste strašno. Recimo, 2011. godine je ubijeno 29 žena, 2012. godine 24, a samo u prvih osam meseci ove godine, podatak koji sam našla, je 42. To dovoljno pokazuje kako se progresivno umnožava nasilje u porodici.
Srbija ima strateška dokumenta. Srbija zaista ima Nacionalnu strategiju za borbu protiv nasilja. Srbija ima akcione planove. Srbija ima jako dobar zakon poput Porodičnog zakona koji treba da se u nekim delovima renovira, ali mora da se promeni Krivični zakon, ali su nam zakoni generalno prilično solidni. Srbija ima institucije, ali je nasilje nad ženama i nasilje nad decom i dalje prisutno i, ponovo kažem, ono raste. Mi smo imali situaciju da je nasilje, recimo, nad ženom bilo čak i u sigurnoj kući. To je retko, vrlo retko, ali je kod nas bilo i to moguće.
Prvo istraživanje o rasprostranjenosti i karakteristikama nasilja nad ženama u centralnoj Srbiji urađeno na reprezentativnom uzorku moram da kažem je ono istraživanje koje je urađeno između 2009. i 2012. godine u okviru Projekta programa UN za razvoj i Uprave za rodnu ravnopravnost. To istraživanje pokazuje da je 54% žena bilo u jednom trenutku zlostavljano, a 38% žena i dalje je zlostavljano u ovoj zemlji. Podaci govore da najčešće zlostavljač bude muž, bivši muž ili intimni partner i ono što je najstrašnije da je za ženu najopasnije mesto njen dom. Porodični dom je najopasnije mesto za ženu.
Pročitaću jednu rečenicu koju nisam izgovorila ja, ali je ona vrlo značajna i ako zvuči kao da je izgovara opozicija – iako država govori da je uradila mnogo na zaštiti žena i sprečavanju nasilja nad njima, uopšteno gledajući nema većih poboljšanja. Ta poboljšanja se mogu videti u individualnim slučajevima. To što je 42 žene smešteno u Sigurnu kuću i nisu ubijene da nisu tamo smeštene, u kojima su žene uspele da ostvare svoja prava i izađu iz kruga nasilja ili su ih institucije zaštitile. To je izjavila žena iz Autonomnog ženskog centra, Jelena Keserović.
Šta je glavni problem, govorim o našim institucijama, u zaštiti žena od nasilja? To su nepovezan sistem, nepovezan rad institucija, nepraćenje svih postupaka i procedura koje su propisane, blage kazne i na kraju nedostatak evidencije o broju žena izloženih nasilju. Neko kaže da su brojevi naduvani, jako su veliki. Neko kaže da su jako mali. To pokazuje da mi pravu meru ne znamo, a da sa druge strane država propisuje mere a ne zna koje kapacitet ima, ne zna prema čemu propisuje te mere. Zapravo, idemo u maglu i to ne valja.
Podaci kažu da je bar jedna institucija uvek znala da je nasilje nad ženama vršeno i da je pretnja smrću izražena, ali ipak nije reagovala, nije smatrala dovoljnom opasnom tu situaciju i onda je najčešće došlo do tragičnog ishoda, odnosno žena je ubijena. Šta je problem prilikom prikupljanja podataka i njihovog tumačenja? To što neredovno dostavljaju institucije tražene informacije, nesistematično se vode podaci i ne možemo da pratimo pravu situaciju u nasilju. Drugo pitanje, pitanje centara za socijalni rad je pokrenulo njihovu značajnu ulogu koju im je dao Porodični zakon i oni imaju, kada govorim o toj ulozi, ovlašćenja da po službenoj dužnosti podnose tužbe za nasilje u porodici, da traže donošenje privremenih mera zaštite od nasilja. Nažalost, žrtve ukazuju da upravo ovo zbog čega centri za socijalni rad treba da im pomognu ne dobijaju, ali dobijaju savete sa pokretanjem određenih postupaka, davanju informacija o smeštaju.
Moram da kažem da se najčešće policija i centri za socijalni rad vade, da tako kažem, i kažu – znate, žrtva nije sarađivala. Međunarodni standardi, dobra praksa kaže da žrtva i nema potrebe da sarađuje i da nije realno očekivati da žrtva pokreće te postupke. To treba da rade oni koji su za to zaduženi od države.
Sledeći problem su blage kazne i tu bih pomenula ovaj slučaj koji sam već pominjala, u Ljigu, a to je kako se odnosi naša država prema tom problemu. Problem SOS telefona u mnogim sredinama je ugušen. To je dvostruki standard koji je bio u nekom trenutku dostignut, a sada je pao. Da ne pričam dalje, nećemo imati te SOS telefone u mnogim lokalnim sredinama.
Zbog čega ovo govorim? Zbog toga da vidimo da li su naše institucije pripremljene da mogu da ispoštuju sve ovo što piše u ovoj konvenciji, da li naše institucije u članu 57. mogu da obezbede besplatnu pravnu pomoć. Zatim, da li naša država može da se obezbedi, da li ima instrumente da recimo svi podaci seksualno zlostavljane dece budu tajni kada imamo priliku da pratimo u medijima, samo što nema slika i ime deteta, sve podatke komšije, ulice, škole. Sve piše, samo ne piše ime deteta. Dakle, to su podaci koji moraju biti tajna za nas. Dalje, ono što je najvažnije, imamo li mi kao država instrumente da pratimo implementaciju konvencije koju hoćemo da usvojimo ili mislimo da će ona ostati mrtvo slovo na papiru a mi ćemo pričati da smo mi to usvojili i podići ćemo standard svojih usluga i, ko veli, govoriti o tome? Mislim da je neozbiljno da o tome govorimo ako imamo u vidu da naše institucije nisu spremne za ovo.
Demokratska stranka Srbije će glasati za obe konvencije. Smatramo da su one potrebne. Smatramo da su one jako moćni instrumenti u rukama države, ali mislim da mi nismo spremni za njih. Hvala.
...
Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda

Konstantin Arsenović

Partija ujedinjenih penzionera Srbije - PUPS | Predsedava
Reč ima narodna poslanica Slavica Savić.

Slavica Savić

Poštovani predsedavajući, poštovani potpredsedniče Vlade, dame i gospodo narodni poslanici i poslanice, nažalost gotovo da ne prođe dan da nas na prvim stranama novine ne dočekaju vesti o užasnim zlostavljanjima i monstruoznim ubistvima koja se dešavaju u porodicama. Najčešće žrtve su zapravo najslabiji i najosetljiviji, a to su uglavnom žene i deca.
Brojne međunarodne institucije poput UN, Međunarodnog krivičnog suda Saveta Evrope donele su različite konvencije, statute i preporuke, kao što su Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Konvenciju Sidou, Rimski statut i sve one u svoj fokus stavljaju postavljanje standarda i mehanizama rodne ravnopravnosti, sprečavanje nasilja nad ženama i eliminisanje svih oblika diskriminacije žena. Zaključak je da je upravo jednakost između muškaraca i žena osnovni faktor u prevenciji nasilja nad ženama.
U Istambulu 11. maja 2011. godine donete je Konvencija Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i u porodici koja je danas pred nama. Ciljevi ove konvencije su zaštita žena od nasilja, suzbijanje diskriminacije, osnaživanje žena, pomoć žrtvama nasilja, kao i podrška organima i organizacijama koje se bave ovom problematikom.
U brojnim istraživanjima u svetu, ali i u Srbiji utvrđeno je da skoro 60% porodica u kojima postoji nasilje nad ženama isto tako postoji i nasilje nad decom, a ukoliko je žena morala da traži pomoć od organa države deca su žrtve u skoro 100% slučajeva. Sve žene iz jednog od istraživanja svakodnevno su bile izložene različitim vidovima nasilja. Najčešće je to fizičko nasilje tokom kog žene, ali isto tako i deca bivaju konstantno fizički zlostavljana, prebijana, a neretko i ubijana.
Organi države i druge institucije su često previđali stepen opasnosti, a okolina je smatrala da ih se ne tiču dešavanja u okviru tuđe porodice. Sve ovo navodi na zaključak da je društvo u celini donekle zatajilo
Ova konvencija se bavi psihičkim i ekonomskim nasiljem nad ženama. U našem društvu siromašnom i sa velikim ekonomskim problemima većina porodica se nalaze u teškoj poziciji, žene ponajviše jer su uglavnom one te koje nisu zaposlene ili najpre bivaju otpuštene kao tehnološki višak u preduzećima ili zbog nege dece ili starijih odustaju od karijere i tako postaju potpuno ekonomski zavisne.
Ratifikacijom Konvencije mi se obavezujemo da preduzmemo neophodne zakonodavne mere radi unapređenja prava žena, kao i sprečavanju diskriminacije uključivanjem principa jednakosti i, ono što je najvažnije, primenom sankcija. Onog trenutka kad sankcije budu u potpunosti zaživele, verujem da će i ovi procenti u istraživanju nasilja biti malo drugačiji. Obavezno je da se organizuju sistemi kontrole sprovođenja ovih mera i programa, ali i da se podržavaju organizacije nevladinog sektora koje se bave ovim temama.
Iako smo mi prilično konzervativno i patrijarhalno društvo, i mali koraci ka boljitku su ipak koraci i pomeranje ka zdravijem i snažnijem društvu, tako da je neophodno da se preduzmu organizovane akcije u cilju promocije rodne jednakosti i iskorenjivanje predrasuda prema ženama, gde se žene smatraju inferiornim, slabijim, manje značajnim za društvenu zajednicu. Te akcije moraju biti podržane od strane državnih institucija, civilnog društva, ali takođe i kulturnih i sportskih institucija, kao i od strane sredstava javnog informisanja.
Trenutno jedan naš dnevni list objavljuje feljton o ženama zatvorenicama, koje su ubile svoje partnere posle mnogo godina monstruoznog zlostavljanja. Veliki broj žena i muškaraca veoma emotivno reaguje na ove ispovesti i to jeste jedan od ciljeva ove konvencije. Takođe je preporučeno da se uvede u škole, u okviru nekih predmeta, tema rodne jednakosti i sprečavanje nasilja nad ženama.
U još jednom od istraživanja utvrđeno je da se veći broj žena obraćalo Centru za socijalni rad, u očekivanju da dobiju mere zaštite od nasilja. Mnoge žene su navele da nisu dobile nikakav odgovor niti pomoć, da je prijava nasilja najčešće bila samo evidentirana ali da nije pružena nikakva pomoć, ili se na nju dugo čekalo, a ponekad je stizala kada je već bilo prekasno. Mnoge govore da su od strane zaposlenih u centrima najčešće savetovane da se pomire sa mužem, da mu se vrate i da je to najbolje za decu. Neke su čak bile osuđivane i da je uglavnom ignorisan problem nasilja, iako su žrtve imale evidentne povrede, ili je policija potvrđivala delikt nasilja.
Ovo je, naravno, ozbiljna optužba na račun Službe za socijalni rad i obaveza koju preuzimamo upravo ovom konvencijom je da se vrši ozbiljna edukacija svih zaposlenih koji dolaze u kontakt sa žrtvama nasilja i naročito da se vodi računa o podršci i psihičkim osobenostima svake žrtve pojedinačno.
Mi na sebe preuzimamo i obavezu otvaranja sigurnih kuća za žrtve nasilja, posebno za žene i decu, ali da te sigurne kuće zaista budu sigurne. Svi se sećamo slučaja, pomenula ga je Milica, od samo pre nekoliko meseci, kada je nasilnik u sred dana ušetao u sigurnu kuću i na očigled sopstvenog deteta pokušao da ubije ženu. Kod nas već postoje SOS telefoni, ali treba i dalje raditi na promociji tih brojeva na koje žrtve mogu da se javljaju u svakom trenutku u toku dana, jer su takođe istraživanja otkrila da se žrtve nasilja čak i češće javljaju na SOS telefone, nego što se obraćaju centrima za socijalni rad ili policiji. Naročito je podcrtano da je policija najmanje uticala na to da nasilje bude smanjeno i da se čak nasilje posle intervenisanja uveliko povećavalo ili pogoršavalo.
Ono što je još kod nas problem je što mnoge žrtve nasilja nisu imale pristupa pravnim lekovima protiv počinilaca nasilja, ali isto tako i protiv onih organa koji nisu ispunili svoju dužnost i na taj način doprineli ne nastanku ili produžetku nasilja. Ova konvencija nalaže da se uvedu i ove institucije u pravni sistem. Tu je uključena i materijalna nadoknada, posebno onima koji su zadobili ozbiljne telesne povrede.
U našem društvu se povremeno pojavljuju i slučajevi prinudnog sklapanja braka, najčešće je to u romskoj populaciji, zbog njihove dugogodišnje tradicije koja uključuje i prodaju maloletnih nevesta. Ova konvencija nas obavezuje da se takvi brakovi moraju poništiti, bez nepotrebnog finansijskog i administrativnog opterećivanja žrtve.
Takođe se navodi da uz fizičko, seksualno i psihičko nasilje i proganjanje mora biti inkriminisano. Mora biti inkriminisano i seksualno uznemiravanje, kao i prinudni abortus i sterilizacija.
U Konvenciji se navode i sankcije i mere protiv nasilnika zajedno sa otežavajućim okolnostima. Kod nas je poznato da su nasilnici uglavnom bili kažnjavani najmanjim mogućim propisanim kaznama, ili čak nekad ispod propisanih kazni. To je najčešće dovodilo do ponavljanja nasilja, pojačavanja koje je povremeno bilo fatalno i završavalo se uglavnom smrću žrtve, a ponekad i smrću nasilnika, kada je žrtva prešla preko svoje granice trpljenja i u strahu za svoj život ili bezbednost svoje dece usmrtila nasilnika.
Konvencija nas obavezuje na još niz mera koje se tiču prevencije nasilja, hitnih mera zaštite, mera zabrane prilaska, mera zaštite prava i interesa žrtava, kao i zaštite njihovih porodica i svedoka od zastrašivanja i od odmazde. Navodi se i pravo na pravnu pomoć, azil, informisanje, kao i međunarodne saradnje u vezi parničnih i krivičnih slučajeva koji se dotiču više zemalja.
Ratifikacija ovako značajnog akta je neophodnost koja nas uvodi u društvo zemalja sa razvijenom svešću o rodnoj ravnopravnosti i zaštiti žena od svake vrste nasilja.
U ovom setu zakona, u Sporazumu o socijalnoj sigurnosti između Republike Srbije i Vojvodstva Luksemburg, kao i Sporazuma o socijalnoj sigurnosti između Srbije i Kanade, nalazi se Konvencija o zaštiti dece i saradnji u oblasti međunarodnog usvojenja. Kod ove konvencije bih se zadržala samo par trenutaka, jer smatram da je od izuzetnog značaja da prihvatimo preporuke i obaveze koje nam nameće ova konvencija.
Naime, najveća tragedija za svako dete je da odrasta bez porodice i cilj ove konvencije je da se omogući svakom detetu da odrasta u krugu porodice. Konvencija još obezbeđuje i efikasniju zaštitu dece bez roditeljskog staranja, povećanja sigurnosti u postupku međunarodnog usvojenja i posebne zaštite usvojenog deteta po usvojenju.
Socijaldemokratska partija Srbije glasaće za ratifikaciju ovih konvencija. Hvala.
...
Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda

Konstantin Arsenović

Partija ujedinjenih penzionera Srbije - PUPS | Predsedava
Hvala.
Reč ima narodni poslanik Vera Paunović. Izvolite.
...
Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda

Vera Paunović

Partija ujedinjenih penzionera Srbije - PUPS
Poštovani gospodine predsedniče, poštovani gospodine ministre i ostali članovi Vlade, poštovane kolege narodni poslanici, u najkraćem ću se osvrnuti na ova četiri zakonska predloga kojima se potvrđuju međunarodni ugovori i konvencije.
Pristupanjem naše države Međunarodnoj konvenciji o zaštiti dece i saradnje u oblasti međunarodnog usvojenja stvoriće se sigurniji pravni okvir u ovoj grani međunarodno-privatnog prava. Ratifikacijom ove konvencije doprineli bi kvalitetu međunarodnog usvojenja i to bi bila još jedna mera za zaštitu dece sa zdravstvenim smetnjama ili posebnim potrebama bez roditeljskog staranja.
Sam podatak da je ovu konvenciju ratifikovalo 79 država sveta, među kojima su sve najuticajnije svetske vele sile - Evropska unija, Rusija, SAD i Kina, govori nam o tome da se njome tretira još jedno pitanje oko koga se čovečanstvo načelno ne spori i pokušava da nađe zajednički dogovor.
Možemo konstatovati da naši usvojitelji još uvek nisu spremni na ovaj vid usvojenja zbog reagovanja okoline, što zavisi od jednog civilizacijskog i kulturološkog nivoa sredine u kojoj živimo. Naši usvojitelji uglavnom žele dete malo i zdravo. Međunarodna usvojenja samo se izuzetnu primenjuju, a da je kod nas glavni razlog međunarodnog usvojenja taj što naši građani u najvećem broju slučajeva ne žele da usvoje decu sa zdravstvenim problemima ili posebnim potrebama.
Inostrano usvojenje se izuzetno primenjuje po posebnom režimu i posebnom postupku, davanjem dozvole ministarstvu nadležnom za rad i socijalnu politiku. Iako naš porodični zakon već tretira pitanje međunarodnog usvojenja dece na jedan korektan način, u smislu da se mera međunarodnog usvojenja koristi tek kao krajnja mera za zbrinjavanje ovakve dece, iako ovakvih slučajeva ima svega desetak godišnje, sa druge strane, prihvatanjem ove konvencije otvaraju se mogućnosti za kvalitetniju saradnju naših i inostranih organa.
To je naročito važna oblast i nadzorna nad usvajanjem u drugoj državi. Ova konvencija usavršava sistem, iako je u našem zakonodavstvu već dosta toga ugrađeno. Ona nam daje mogućnost bolje saradnje sa drugim agencijama, da na lakši način dođemo do usvojitelja koji hoće, mogu i žele da usvoje decu sa ovim zdravstvenim smetnjama. Deca usvojenjem gube naše državljanstvo, ali svi međunarodni usvojitelji koje danas imamo poštuju pravo deteta na poreklo i neguju identitet deteta.
Od momenta primene porodičnog zakona bilo je 45 međunarodnih usvojenja, najviše u Švedskoj, SAD, kao i pojedinačnih slučajeva u Grčkoj, Italiji, Francuskoj i Nemačkoj. Potvrđivanje konvencije bi svakako doprinelo sprečavanju različitih zloupotreba, nelegalnog poslovanja agencija za posredovanje trgovine ljudima i drugo.
Druga konvencija koju ćemo danas potvrditi je Konvencija Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja u porodici i ženama. Ova konvencija ima za cilj nastojanje da se žene zaštite od svih oblika nasilja, da se podstakne prevencija i krivično gonjenje slučajeva nasilja u porodici, da se vrši promocija ravnopravnosti žena i muškaraca, ekonomsko osnaživanje žena i otklanjanje svih vrsta diskriminacije, pružanje zaštite žrtvama nasilja, pružanje pomoći žrtvama nasilja u porodici i stvaranje okvira za veću međunarodnu saradnju u ovoj oblasti.
Sve ovo svakako spada u jednu od vrlo delikatnih mera u našem društvu i gotovo da nema dana da ne vidimo u medijima neku vest o ovako žalosnim događajima, neretko i sa najtežim posledicama.
Uprkos velikim naporima koji su učinjeni na podizanju opšte svesti našeg građanstva o ovom problemu i uprkos činjenici nastojanja država i brojnih nevladinih organizacija da se stvore što bolji materijalni uslov za pomoć žrtvama porodičnog nasilja, kao i efikasniji pravni sistem i mehanizmi za prevenciju i efikasno sankcionisanje ovih negativnih pojava, nažalost, mi moramo biti svesni da će ovakvih slučajeva svakako biti i u budućnosti.
Stoga, iako je naša država već u svom nacionalnom zakonodavstvu ugradila veliku većinu prava i obaveza proklamovanih ovom konvencijom, smatram da najveći značaj usvojenja ove konvencije leži u mogućnosti za međunarodnu saradnju.
Priključivanjem ove konvencije naša država stiče pravo da se uključi u rad Međunarodne ekspertske grupe za borbu protiv nasilja nad ženama „GREVIO“ Na taj način ćemo se uključiti u razmenu iskustava i podataka iz ove oblasti, ali to automatski povlači i znatno viši stepen odgovornosti u primeni konkretnih pravnih normi i ostalih mehanizama zaštite, jer će se one ubuduće nalaziti pod nadzorom međunarodnog tela. U Narodnoj skupštini Republike Srbije osnovana je ženska parlamentarna mreža koja podržava ovu konvenciju u želji da prvenstveno pomogne ženama kod ekonomskog osnaživanja u realizaciji ostvarivanja njihovih životnih ciljeva. Kao 11. i 12. tačku dnevnog reda mi danas razmatramo međunarodne sporazume o socijalnoj sigurnosti sa Kanadom i Luksemburgom. Svakako da je dobro što smo uspeli da se u još dve zemlje izborimo za regulisanje pitanja vezanih za penzijsko i invalidsko osiguranje, tj. za priznavanje radnog staža i nesmetanu isplatu ovih vrsta, prinadležnosti naših građana u inostranstvu i obrnuto. To je posebno važno za Kanadu, jer mi tamo imamo veliki broj naših građana koji tamo rade i žive duži niz godina, pa će njihov položaj biti znatno olakšan, jer će trošiti manje vremena po državnim ustanovama radi ostvarivanja svojih stečenih prava.
Poštovani narodni poslanici, kao što smo videli, predlozi sve četiri konvencije i sporazuma usmereni su na rešavanje socijalnih problema i poboljšanja položaja naših građana. Oko njih ne može biti nekog političkog i ideološkog sporenja, kao za neke druge zakone, pa će poslanička grupa Partija ujedinjenih penzionera Srbije u danu za glasanje podržati ove ratifikacije, a verujem da će to učiniti jednoglasno i druge poslaničke grupe. Zahvaljujem.
...
Socijaldemokratska unija

Žarko Korać

Liberalno demokratska partija | Predsedava
Zahvaljujem se.
Reč ima narodna poslanica Nataša Mićić. Izvolite.
...
Liberalno demokratska partija

Nataša Mićić

Liberalno demokratska partija
Gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, u okviru ovog dnevnog reda Vlada nam je predložila potvrđivanje četiri međunarodna ugovora. Kao što smo čuli, dva su dvostrani međunarodni ugovori sa Kanadom i Luksemburgom i tiču se socijalne sigurnosti.
Treća je Konvencija o zaštiti prava dece i saradnji u oblasti međunarodnog usvojenja i nju potvrđujemo po preporuci Komiteta za prava deteta. Ona je značajna ne samo zbog toga što se pojačava pravna sigurnost, naročito u sprečavanju trgovine, otmice, prodaje ili zlostavljanja dece, nego je značajna i zbog toga što se zapravo efikasnije ostvaruje pravo naše dece na život u porodičnom okruženju.
Naime, pored domaćeg usvojenja i hraniteljstva, treći vid jeste to međunarodno usvojenje i ono je važno pre svega zbog dece invalida, ometenih u razvoju, starije dece i dece romske nacionalnosti, gde budući usvojitelji ovde u našoj zemlji, nažalost, ne pokazuju veliko interesovanje. To ne bih isključivo dovodila u vezu sa pitanjem humanosti, nego pre svega kao i posledicu velike traumatizacije ovog društva i velikog siromaštva.
Četvrta konvencija, i njoj nameravam da posvetim najviše pažnje, jeste konvencija o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i porodičnom nasilju. Radi se o konvenciji Saveta Evrope. Htela bih da vas podsetim da se ove godine obeležava desetogodišnjica od kako je Srbija postala članica Saveta Evrope. Mislim da je ovo bila dobra prilika, važna, značajna tema i ogroman problem i da se taj mali jubilej mogao iskoristiti kako bi se poklonila puna pažnja i potvrđivanju ove konvencije.
Ono što je zajedničko svim međunarodnim ugovorima generalno, jeste to da obogaćuju pravni okvir, pojačavaju pravnu sigurnost, promovišu međunarodnu saradnju itd. Međutim, ja bih ove četiri konvencije koje se bave socijalnom sigurnošću, pravom dece, pravom žena, zapravo shvatila, odnosno zatražila od svih i ovde u parlamentu, u društvu uopšte, da ih tretiramo kao opomenu. Kao opomenu koliko se malo ovo društvo brine o ljudima, odnosno posvećuje pažnju ljudskim pravima. Država je odgovorna za kršenje ljudskih prava ne samo kada je ona počinilac nego kada su počinioci i druga lica.
Ako je pre 5. oktobra država bila ona koja je zapravo najviše kršila ljudska prava, sada je važno da država što više preuzima odgovornost i štiti ljudska prava svakog građanina pojedinačno. Mislim, da na tom putu nismo baš toliko uspešni i ne idemo tako brzo.
Hoću da kažem, kad već govorim o ljudskim pravima, o brizi o ljudima, o socijalnim pitanjima da je u prethodnih 25 godina jedino vreme kada su socijalna pitanja imala prevagu i prvenstvo nad nacionalnim pitanjima bio period od 5. oktobra do 12. marta 2003. godine.
Rekla bih nešto o značaju ove konvencije. Ona je značajna kako u prevenciji nasilja, bavi se zaštitom žrtava, kažnjavanjem počinioca i od naše države traži se puna posvećenost kako u sprečavanju, procesuiranju, kažnjavanju pa čak i reparaciji prema žrtvama. Ta puna posvećenost i prevencija koju sam pomenula evo kako se zapravo odvija kod nas.
Naime, zaista imam utisak da se u Vladi i kada je Vlada ovo poslala kao Predlog zakona o potvrđivanju konvencije, ovom se konvencijom apsolutno niko nije bavio. Usudiću se da kažem da je možda niko nije ni pročitao, jer da je pročitao video bi da u članu 12. Konvencija zahteva od naše države, znači, naša država se obavezuje da na svim nivoima, počev od najvišeg do najnižeg i redovno se bavi pitanjem značaja i širenja svesti o manifestacijama, svim oblicima nasilja i njegovom sprečavanju.
Dame i gospodo, prethodnih dana, niti na toj sednici Vlade kada nam je prosleđena ova konvencija apsolutno niko nije, niti resorni ministar niti bilo ko iz Vlade, a nosioci aktivnosti su i premijer i ministar policije i ministar pravde i ministar prosvete i ministarka zdravlja, niko nije izgovorio ni polurečenicu.
Da vas podsetim, prethodnih dana vrlo smo se živo bavili i bilo je više priloga u elektronskim medijima i članaka u štampanim medijima o upotrebi rotacionih svetala službenih vozila. Da li je to to podizanje svesti? Da li je to ta prevencija? Čekajte, ako niste pročitali Konvenciju, ako niste upoznati sa njom onda ste bili obavezni da po Nacionalnoj strategiji o sprečavanju nasilja nad ženama koju je ova zemlja usvojila 2011. godine, ta nacionalna strategija bukvalno počinje rečenicom – Izrada nacionalne strategije predstavlja izraz odlučnosti Vlade za sprečavanje nasilja.
Ne vidim stvarno i žao mi je što resorni ministar za rad, zapošljavanje i socijalnu politiku se u ovoj zemlji zaista ne bavi ni zaposlenima, ni nezaposlenima, ni socijalnom politikom, a suzbijanje nasilja je jedan važan segment te socijalne politike.
Još jedna stvar, ne samo da je marginalizovala ovo pitanje, znači, borbu protiv nasilja nad ženama i porodično nasilje, nego je Vlada pored toga poslala jednu jako lošu poruku angažujući za ekonomskog savetnika Dominikana Štros Kana, čoveka koji je više puta optuživan za seksualno nasilje, pre dva meseca je u gradu Lilu ponovo podignuta optužnica protiv tog čoveka. Da li je to poruka Vlade počiniocima nasilja i kakva je to poruka i kakva je to poruka ženama koje u ovoj zemlji trpe nasilje svakodnevno? Mislim da je to nedopustivo. Ekonomija da, ali ne po cenu promovisanja nasilja i nasilnika. Ne moramo ići sada u neke druge zemlje i tražiti pozitivne primere kako je zemlja slala pozitivne poruke prilikom suzbijanja nasilja tako što se odgovarajući ponela prema svojim funkcionerima.
Podsetiću vas dame i gospodo, 2002. godine premijer Zoran Đinđić je predložio i vodila se rasprava o tome gde je smenjen jedan poptredsednik Vlade, Vuk Obradović, isključivo iz razloga što je seksualno uznemiravao svoje koleginice. To je prava poruka. To je prava poruka i nasilnicima i ženama i deci koja u ovoj zemlji trpe nasilje.
Što se tiče zaštite, pošto se vrlo ozbiljno i detaljno Konvencija bavi i zaštitom, rekla bih, da je ona ovde svedena na samo pomoć. Preko 90% žene same pokreću postupak ili tužbom za nasilje u porodici ili zahtevom za zaštitnim merama ili krivičnim prijavama. U toj zaštiti Konvencija naročito insistira na koordiniranom i delotvornom radu svih državnih organa službi, a naročito su važne, naravno, nevladine organizacije koje su prethodnih 20 godina dale najznačajniji doprinos ovom pitanju. Kažem preko 90% žena zapravo same pokreću te postupke, a samo nekoliko procenata četiri ili pet socijalni rad i još manje policija ili tužilaštvo po službenoj dužnosti. To bi trebalo da se promeni. Treba biti svestan da žrtve često nisu ni u objektivnoj mogućnosti da same pokreću taj postupak.
Što se tiče kažnjavanja, traži se harmonizacija kaznene politike i da se smanji raspon između najviše i najniže kazne. Kada sam rekla to delotvoran i koordiniran rad službi, prekjuče smo imali primer, jednom počiniocu nasilja je sud izrekao zaštitnu meru zabrane pristupa žrtve, njegovoj supruzi i niko nije bio nadležan da tu meru kontroliše i nadzire, tako da je ta žrtva, zapravo ta žena je bila žrtva jer je taj suprug izboo šrafcigerom. Mislim, da to pokazuje koliko su u realnosti ti problemi veliki.
Želim da kažem i da apelujem ovde i na Žensku parlamentarnu mrežu i na sve kolege poslanike i koleginice, da je naša država potpisujući ovu konvenciju prošle godine stavila rezervu u skladu sa članom 3. Konvencije i rezerva se odnosi na dva člana, jedno je član 30. stav 2. Zapravo, naša država je odbila, stavila je rezervu, odbila da primeni odredbu da nadoknadi ženama koje su imale teške telesne povrede ili ozbiljno narušeno zdravlje, a pri tom ni počinilac ni osiguranje nije nadoknadilo štetu, naša država je odbila da nadoknađuje tu vrstu štete žrtvama.
Mislim da to nije dobro i da nije dovoljan razlog da je to država uradila zbog finansijskih teškoća, jer ako u ovoj zemlji ima novca da se, recimo, ne znam, oproste dugovi jednoj kompaniji kao što je „Simpo“, ako možemo da pokrivamo gubitke i „Srbijagasa“ i „Železnice“ po 200, 300 miliona, ako Skupština juče u jednom danu može da se odrekne 300 miliona dinara, da smanji, da skreše svoj budžet za 300 miliona dinara, ako možemo da se odreknemo naplate rudne rente u punom iznosu, a te rezerve iznose 7 milijardi, a mi naplaćujemo rudnu rentu samo 3%, a mogli bi i do 30%, ili barem 22 koliko je u Rusiji. Ako je ova država mogla da isplati, za jednog nasilnika mislim na Miladina Kovačevića, odštetu američkom državljaninu koji je jedva prežive nasilje od strane Miladina Kovačevića, ako je mogla da izdvoji milion dolara za to, onda mislim da bi, kažem naročito u situaciji što se radi o nadoknadi gde počinilac ne može da plati i gde osiguranik, tek u slučaju da se na drugi način ne može naplatiti država preuzima odgovornost da štiti i da izvrši reparaciju žrtvama.
Tako eto molim, molim poslanike da me podrže, a Vladu, resornog ministra molim da povuče ovu rezervu, jer mislim da nije dobro. Druga rezerva se odnosi na član 44. Radi se o nadležnosti. Naša država se izuzima nadležnost u slučajevima kada se radi o licima koja imaju ovde samo boravište, a ne prebivalište. To se pravda razlogom da je potrebno utvrditi harmonizaciju krivičnog zakonodavstva. Dobro, to bi se moglo ispraviti tom harmonizacijom, ali s druge strane postoje primeri kada smo istovetni tekst prihvatali, ratifikovali konvencije, pa onda ne vidim, iako nisu bile usaglašene sa krivičnim zakonodavstvom, pa onda ne vidim razlog zašto to ne bi bio i ovde slučaj.
Posvetila bih pažnju, naročito, porodičnom nasilju, koje je zapravo rak rana ovog društva, koje je generator svih oblika nasilja, zato što se u porodicama obično transgeneracijsko nasleđe, zato što polovina dece prisustvuje nasilju, a svako treće je i žrtva nasilja, pa su tako ta deca posle obično, najčešće prenose taj model ponašanja i na ulicu, i u škole, na stadione i na druga mesta. Pošto je LDP navikao, to mu je način rada da u javnom životu pokušavamo da nas suočimo sa realnošću, kazaću da je u ime LDP, da je zapravo porodica najnasilnija društvena grupa u ovoj zemlji. To potvrđuju i podaci, i to potvrđuju istraživanja.
Naime, evo samo za prvih osam meseci u porodičnom nasilju je ubijeno 42 osobe, od toga su 38 žena. Za osam meseci ubijeno 38 žena. Prošle godine 28 za čitavu godinu. Pretprošle godine 29. Od tih 29, 23 su bile žrtve svojih partnera, četiri su ubijene od strane njihovih sinova, a dve su bile žrtve tazbinskog srodstva. To porodično nasilje, to je o smrtnim slučajevima. Znači tih 38 žena koje je ubijeno ovih osam meseci su nečije ćerke, su nečije sestre, su nečije majke, 38 ubijenih žena u prvih osam meseci u ovoj zemlji. To je o smrtnim ishodima.
S druge strane, postoje istraživanja koja govore o povredama i o intervencijama policije. Naime Udruženje sudija za prekršaje je izvršilo istraživanje od 2004. godine do jula 2006. godine i prema tom sveobuhvatnom istraživanju na nacionalnom nivou, zabeleženo je 50.127 intervencija policije u toj oblasti porodičnog nasilja.
Uzmite u obzir podatak da pomoć policije prilikom poslednjeg incidenta zatraži samo 23% žena, 18% se obrati centru za socijalni rad, a 30% zdravstvenim ustanovama od kojih najviše za prelome i iščašenja, za prelome i iščašenja. Pošto se radi o cikličnom problemu, to nasilje se ponavlja. Te žene sutra, neka od njih mogu biti i ubijene. Gde nam je svest o tome? Istovremeno, tih 50.127 intervencija policije za dve godine Republički zavod za statistiku je otprilike za to isto vreme uradio istraživanje i došlo se do zaključka da je za tih 50.127 slučajeva podneto samo 4.500 prijava. Od toga je 2.070 osuđeno.
Znate šta, ne može se u ovom društvu govoriti samo o pitanju i problemu bele kuge. I nije dobro što se neke organizacije, koje se nazivaju udruženjima za zaštitu porodice, se sete da se oglase jednom godišnje, i to kada je u pitanju promovisanja prava različitosti LGBT populacije, kao da ta populacija vrši nasilje nad tim silnim ženama, i kao da je to koren problema nasilja u ovoj zemlji.
Na kraju bih rekla da je najvažnije prvo stvoriti društvo, da je najvažnije stvoriti društvo koje javno osuđuje nasilje. Da taj put za borbu protiv i eliminaciju nasilja nije lak i jednostavan. Da će LDP glasati za sve četiri konvencije i da još jednom upućujem predlog i molbu Vladi da povuče rezervu na član 30. Molim kolege i koleginice da u tome podrže taj predlog LDP. Hvala vam.