Prva sednica Drugog redovnog zasedanja , 17.10.2013.

5. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

Prva sednica Drugog redovnog zasedanja

5. dan rada

17.10.2013

Sednicu je otvorio: Nebojša Stefanović

Sednica je trajala od 10:25 do 17:45

OBRAĆANJA

...
Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda

Konstantin Arsenović

Partija ujedinjenih penzionera Srbije - PUPS | Predsedava
Narodni poslanik ne može da povredi Poslovnik, već samo predsedavajući. Zato vas molim u tom smislu da kada reklamirate povredu Poslovnika, imate u vidu da samo predsedavajući može povrediti Poslovnik. U tom smislu ne mogu da prihvatim da je došlo do povrede Poslovnika. Ali, ako smatrate da treba da se izjasnimo, izjasnićemo se. (Ne)
Reč ima Jelena Travar Miljević. Izvolite.

Jelena Travar Miljević

Ujedinjeni regioni Srbije
Zahvaljujem.
Poštovani predsedavajući, poštovani ministre, ja ću u okviru ove četiri tačke koje su spojene dozvoliti sebi da govorim danas samo o Konvenciji SE o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama.
Zašto sam prioritet dala ovoj temi? Zato što se ovom temom bavimo dosta dugo u društvu i jeste nešto urađeno od 2000, 2002. godine, pa izmenama Krivičnog porodičnog zakona 2005. godine, ali, svakako smatram da nije dovoljno. Veoma često mi kao društvo dodatno potenciramo na ovim temama kada su dani specifični koji se vezuju za nasilje, a to je „16 dana aktivizma borbe protiv nasilja nad ženama“. Isto tako, pre par dana, 15. oktobar kao međunarodni dan seoskih žena kojima ja tvrdim da treba posvetiti posebnu pažnju i koji ova tema svakako ne zaobilazi, a vrlo često i 8. mart. Ali, ovo su teme kojima mi treba svakodnevno da se bavimo i ovo je tema na koju mi moramo da damo sistemski odgovor.
Ono što je meni i dalje poražavajuće je što nama treba konvencija da bi mi ostvarili ono što je moguće i bez posebnih sredstava. Multisektorska koordinacija je nešto što se može sprovesti veoma jednostavno. Brojni su mehanizmi za ostvarenje rodne ravnopravnosti jednakih mogućnosti koji su već formirani, od raznih saveta za rodnu ravnopravnost na lokalnom nivou, preko ombudsmana na pokrajinskom nivou, na republičkom nivou, poverenice za rodnu ravnopravnost, organizacije civilnog društva koje najčešće i otvaraju određene teme i rade na njihovom rešavanju. Ono gde mi treba da odgovorimo kao sistem jeste da napravimo telo gde će sarađivati organizacije civilnog društva, tužilaštvo, policija, centri za socijalni rad, zdravstvo i školstvo. I to je nešto čime nas ova konvencija i obavezuje.
Ova konvencija predstavlja jedan sveobuhvatni dokument i pravno obavezujući instrument za Srbiju. Ima jasne smernice i standarde i strateške okvire i nadam se efikasnoj implementaciji, jer i sama konvencija, kao i poslanička uloga, pozivaju na praćenje od strane parlamenata kako se ova konvencija implementira.
Poštovani ministre, verujte mi da ću i ja kao i moja poslanička grupa URS i te kako pratiti kako se ova strategija implementira. Jer, politika borbe protiv nasilja u porodici je nešto što je osnovna politika URS i nešto za šta se zalažemo. I prošle godine smo, kao politička partija, vrlo jasno apelovali upravo na ovu sektorsku saradnju i razmenu podataka. Isto tako i ja sada apelujem na vas, jer sam primetila da ste se po određenim pitanjima koja su vama interesantna zauzeli i rešili ih, pa istu takvu aktivnost očekujem od vas i kada je u pitanju nasilje nad ženama i nasilje u porodici. Očekujem od vas da se zauzmete i zajedno sa ministrom pravde što pre unapredite Krivični zakonik, da se pooštre kazne.
Isto tako očekujem od vas, kao ministra, da zajedno sam ministrom finansija iznađete možda rešenje za formiranje fonda za pomoć žrtvama nasilja, i to u nekim evropskim zemljama već postoji i funkcioniše i postoji način njegovog punjenja. Ne vidim zašto nasilnici ne bi mogli biti jedni od takozvanih punitelja upravo tog fonda. Nije uvek neophodno tražiti izgovore, nego mislim da je neophodno tražiti rešenja. To je i vaš i naš zadatak, a pored toga, naš zadatak je da pratimo rad Vlade i ministarstava kako će ovu konvenciju implementirati.
Do sada je, recimo, sedam država ratifikovalo ovu konvenciju, pet podnelo zvanične instrumente o ratifikaciji Savetu Evrope. Pored usklađivanja zakonodavnog okvira, verujem da ćemo menjati institucionalne politike, da će one biti jasne, da ćemo uvesti nove i redefinisati neke postojeće zakonske odredbe.
Možda treba da formiramo i krizni centar za žrtve silovanja. Isto tako, ne vidim razlog da nemamo nacionalni SOS telefon, koji radi 24 sata dnevno, svaki dan u nedelji. Nevladine organizacije su u mnogim opštinama to pokrenule u saradnji sa Savetima za rodnu ravnopravnost. Dosta je opština koje to i finansiraju. Ne vidim zašto mi to znanje i taj resurs ne bi mogli da umrežimo, iskoristimo i to uradimo na nacionalnom nivou. To nije nešto što iziskuje mnogo sredstava.
Volela bih da razgovaramo i o uslugama za zaštitu žrtve u institucijama. Šta ćemo raditi kada one već ponižene dođu i žale se institucijama, a ovi ih, ili zaposleni u institucijama, dodatno diskriminišu? Da li mi imamo mehanizme i odgovore na to? Koliko se iz ministarstva prati rad upravo institucija na nižim nivoima?
Potrebna su nam poboljšanja administrativnih evidencija u centrima za socijalni rad. Ono što sam već rekla, a što ne iziskuje dodatna sredstva, jeste umrežavanje na lokalnim nivoima. Ne smemo mi dozvoliti da to zaviti od dobre volje lokalnih lidera, ili od dobre volje aktivista, ili od organizacija civilnog društva, ili od jedne ustanove, da bi seli možda jednom godišnje i razmenili podatke iz policije, centara za socijalni rad, ministarstva, odnosno zdravstvenih ustanova na primarnom zdravstvenom nivou.
Ono što mi treba da pružimo jeste sistemsko rešenje kroz ovu konvenciju. Ona nam to omogućava kako uskladiti obrazovne programe i to je zadatak za Ministarstvo obrazovanja, odnosno prosvete, kako da kroz obrazovanje sprovede sve ono što je prihvatljivo i stvori toleranciju za jednake šanse za sve.
Naša obaveza jeste da kažemo - te i te institucije sede četiri puta godišnje, razmenjuju podatke i vode ih po istom obrascu. Ono što kod nas isto stvara, bar kod mene jednu nedoumicu, jeste nesrazmera između intervencija i broja prijavljenih slučajeva nasilja, odnosno nasilja u porodici. Ne može me niko ubediti da kad neko to prijavi ne zna šta prijavljuje.
Našla sam podatak da je 27, 5% od ukupno prijavljenih postupaka da je poveden prekršajni postupak, da su za 15% počinilaca podnete krivične prijave, a da je za 42 iniciran postupak koji u načelu može da dovede do kažnjavanja. Mislim da je ovo jasan podatak da mi treba da poradimo na sistemskim rešenjima.
Ono što se dešava u Ljigu - zašto se problemi rešavaju na ulici, a ne u institucijama? Pitam šta je naš odgovor kao sistema na takve događaje? Zašto mi uvek moramo da dočekamo da nešto izađe na ulicu da bi mi o tome razgovarali. Šta mi radimo da predupredimo takve nemile događaje?
Moram da ukažem i na odgovornost institucija ukoliko nešto ne čine. Moje prethodne koleginice i govornici su govorile upravo o tome da je neka ta pomoć stigla veoma kasno. Ako je to 38 žena ove godine, onda je mnogo. Bila je kampanja jedne nevladine organizacije koja je govorila – ni jedna više, ni jedna manje. To je ono što mi treba da radimo. Nije dovoljno usvojiti Konvenciju.
Gledala sam, recimo, kada govorim o policiji, ona ima protokol u postupanju u ovakvim situacijama. Mislim da je to jedan dobar korak, ali isto tako mislim da je uloga ovog, nadam se da će se brzo formirati ovo multisektorsko telo, odnosno koordinaciono telo, da izradi dokument kojim će jasno reći koja institucija, na koji način postupa kada dođe do nasilja nad ženama, odnosno nasilja u porodici.
Verujem da ćemo imati jasnu sliku o tome, ako se neko obrati centru za socijalni rad, koga ono obaveštava, šta radi i na koji način se pomaže žrtvi. Mi, nažalost, nemamo sistemski rešeno ni finansiranje sigurnih kuća. To vrlo često zavisi od dobre volje nekih donatora i lokalnih samouprava. To je nešto što mora sistemski da se reši.
Moramo da iznađemo mogućnosti kako tim ženama i porodici nakon izlaska iz sigurne kuće pomoći. Vrlo često, ono što mene lično brine, jeste to što mi ženu vodimo iz kuće i duplo je viktimiziramo. Zar nije dovoljno što je ona pretrpela nasilje? Umesto da ona ostane u svom domu, mi nju i decu odatle vodimo.
Ne bih da pričam o podacima koliko puta su i deca direktno žrtve nasilja u porodicama. Ja sam neko ko zaista veruje da porodica treba da bude i da predstavlja najsigurnije mesto za život. Tu je uloga i ministarstva i Vlade, a i nas da kontrolišemo kako Vlada radi, da pronalazi određene odgovore i sistemska rešenja.
Mislim da samo jedan protokol koji kaže – ukoliko se žrtva javi centru za socijalni rad, a našla sam podatak da se najčešće žrtve javljaju policiji telefonom, čak u nekim policijskim ustanovama, u 90% slučajeva, kome se one upućuju, šta se dešava, kojom brzinom joj se pruža zdravstvena zaštita i nega i šta ćemo posle toga sa decom i ženom, jer ne možemo ih prepustiti.
Bilo je tu dobrih pokušaja. Moram da pohvalim, Nacionalna služba za zapošljavanje je, recimo, prilikom bodovanja biznis planova za samozapošljavanje davala veći broj bodova žrtvama nasilja u porodici, odnosno ženama. To je jedna dobra mera. Mislim da takve mere trebamo, na neki način, da kopiramo, da spuštamo na niže nivoe, a naročito što i vi i ja znamo da postoje lokalni saveti za zapošljavanje i postoji niz mogućnosti kojima mi žrtvama možemo pomoći.
Stoga, mislim da bi svaka reč u mom govoru bila suvišna. Borba protiv nasilja nad ženama jeste jedan od prioriteta Ženske parlamentarne mreže, jedan od ciljeva koji je nesporan i oko koga smo se svi okupili. Borba protiv nasilja je očigledno nešto što ovaj parlament izglasava praktično jednoglasno i očigledno bez kompromisa. Borba protiv nasilja je moja uloga, kao narodne poslanice, da na svakih šest meseci pitam – šta je učinjeno po pitanju implementacije i dokle smo stigli.
Zahvaljujem se na pažnji i verujem da će reakcija biti brza.

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Tamara Tripić.

Tamara Tripić

Demokratska stranka
Poštovani predsedavajući, poštovani ministre, članovi Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, pre svega ću se osvrnuti na Konvenciju Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, gde država treba konačno da uspostavi nultu toleranciju, odnosno nove oblike nasilja.
Ova konvencija predstavlja najsveobuhvatniji međunarodni ugovor u ovoj oblasti. Ako uzmemo u obzir činjenicu da godišnje u Srbiji policija primi preko 20 hiljada prijava za porodično nasilje, krajnje je vreme da se oglasi alarm za uzbunu u ovom društvu.
Sprečavanje nasilja, zaštita žrtava nasilja i gonjenje počinilaca predstavlja temelje ove konvencije. Ona prepoznaje nasilje nad ženama kao kršenje ljudskih prava i kao oblik diskriminacije.
Sada se po prvi put države pozivaju na odgovornost ukoliko ne pruže adekvatan odgovor na počinjeno nasilje. Konvencija poziva na aktivno učešće sve relevantne državne institucije da koordinisano deluju na zaštiti od nasilja nad ženama i porodičnog nasilja.
Ovde moram da napomenem da Ženska parlamentarna mreža kao jedan od svojih osnovnih ciljeva ističe stalnu borbu protiv svih oblika nasilja u porodici.
U tom smislu, sve poslanice članice Ženske parlamentarne mreže će podržati i glasati za usvajanje Istanbulske konvencije. Mi se iskreno nadamo da će ona da promeni način razmišljanja, stavove i sistem vrednosti celog društva.
Zašto je ova konvencija potrebna Srbiji? U maju ove godine cela Italija se ujedinila oko slučaja šesnaestogodišnje Fabijane koju je brutalno ubio njen partner. Donji dom parlamenta jednoglasno je doneo odluku o ratifikaciji ove konvencije. Jedna Fabijana ujedinila je celu Italiju.
U Srbiji su prošle godine smrtno stradale 32 žene od strane svojih partnera. Ove godine pojavilo se novih strašnih 37 razloga da država ozbiljno krene u borbu protiv ovog narastajućeg problema. Da budem malo jasnija, ove godine do sada je smrtno stradalo 37 žena od strane svojih partnera.
Skoro svakodnevno mediji izveštavaju o brutalnostima porodičnih obračuna kao da ljudski život, da ubistvo žene postaje najbolje rešenje porodičnih problema i ne mogu a da se ozbiljno ne zapitam - da li je država nečinjenjem, zakasnelom reakcijom, nesaradnjom državnih organa nekako doprinela da ovaj neslavan rekord osvojimo baš ove godine? Možda bi neka Ljubica, Svetlana, Maja danas bile žive da je država sa svoje strane uradila malo više i malo brže.
Najbolji primer da smo mogli da uradimo više je slučaj brutalnog ubistva žene u jednom selu kod Kovačice u drugoj polovini prošle godine. Tada je nasilnik betonskim blokom smrskao lobanju nesrećnoj ženi i ubio je na mestu. Ovim slučajem bavio se Autonomni ženski centar, ali i Zaštitnik građana, pa je Zaštitnik građana u postupku kontrole zakonitosti i pravilnosti rada policijske uprave, Centra za socijalni rad i opšte bolnice utvrdio sledeće.
Prvo, policijski službenici nisu ni nakon višestrukih prijava nasilja od strane partnera o tome obavestili nadležni centar za socijalni rad. Oni čak nisu sačinili ni plan bezbednosti koji je zasnovan na prethodno utvrđenom stepenu ugroženosti žrtve nasilja i nisu obavestili nadležnog tužioca o ozbiljnoj neposrednoj opasnosti po život žrtve nasilja. S druge strane, zaposleni u bolnici ni po saznanju o partnerskom nasilju takođe o tome nisu obavestili nadležni centar za socijalni rad. Zaposleni u bolnici nisu čak ni dokumentovali povrede koje su nastale nasiljem, nisu procenili bezbednost žrtve i nisu razvili bezbednosni plan u skladu sa posebnim protokolom Ministarstva zdravlja Republike Srbije za zaštitu i postupanje sa ženama koje su izložene nasilju. I na kraju, ni taj načelnik policije, ni taj direktor bolnice nisu preduzeli mere za utvrđivanje odgovornosti policijskih službenika, odnosno zdravstvenih radnika koji su povezani sa ovim slučajem.
Da li smo mi mogli da spasemo tu nesrećnu ženu? Ja, nažalost, ne znam odgovor na to pitanje, ali jeste fakat da je ta žena prepuštena na milost i nemilost u ovom slučaju osvedočenom nasilniku.
Kada pogledamo naslove u medijima, utisak je da je život žene za našu državu najjeftinija roba. Po pravilu je isti scenario: on ima istoriju nasilnog ponašanja, ona je to nasilje prijavljivala ili postoje svedoci tog nasilja, nasilje je trajalo i završilo se ubistvom. Samo su načini različiti i nažalost sve raznovrsniji.
Pročitaću vam samo neke od naslova u medijima u prethodnih par meseci: „Ručnom bombom razneo naočigled njenog deteta“, „Ljubomoran zapalio ljubavnicu pa sebe“, „Zaklao ženu pred vrtićem“, „Ženi smrskao glavu peharom“, „Nožem ubio bivšu suprugu“, „U Kruševcu ubio ženu metalnom šipkom“ i da ne nabrajam dalje.
Negde pre dve nedelje trebalo je da bude organizovana Parada ponosa u Beogradu. Neke ultradesničarske organizacije, a za mene ljudi koji sjedinjuje volja za vršenjem nasilja, odmah su požurili da organizuju šetnju u zaštitu porodičnih vrednosti. Pa, kako to da porodične vrednosti zavređuju zaštitu kada se pomene seksualna orijentacija, ali nema potrebe za aktivizmom kada je žena posuta lepkom, pa zapaljena pred očima svoje dece?
Zašto nema saopštenja ovih nazovi nosioca porodičnih vrednosti kada nasilnik aktivira ručnu bombu i ubije svoju suprugu? Kako to da nemamo ni šetnju, ni društvenu angažovanost kada neki on izbode svoju ženu zbog ljubomore? Gde je tu iskren odnos prema porodičnim vrednostima? Porodica je definitivno ugrožena, ugrožavaju je nasilnici, ponavljaju i fizičko i psihičko nasilje nad žrtvama.
Zašto su se baš u poslednje vreme pojedine marginalne grupe ohrabrile da pišu spiskove nepodobnih nevladinih organizacija? U isto vreme, mi kao država postižemo neslavne rekorde ubistava žena, kao da je država stvorila ambijent u kome nasilje eskalira na svakom koraku, svaki dan i u skoro svim segmentima društvenog života.
Moram da naglasim da nisu samo ubistva žena u pratnerskim odnosima problem porodičnog nasilja. Pored toga, postoji čitav spektar ponašanja koja su krivično, odnosno prekršajno sankcionisana, odnosno trebalo bi da budu sankcionisana. Nasilje u porodici je i psihološko nasilje i fizičko nasilje i seksualno uznemiravanje i silovanje u braku i proganjanje. Problem je što se većina slučajeva porodičnog nasilja nikada ne prijavi i ostaje u crnoj zoni, daleko od očiju javnosti, ali daleko i od mehanizama zaštite.
Trebalo bi da se zapitamo zašto je to tako. Odmah mogu da vam kažem da je problem što građani nemaju poverenja u državne organe, u državni sistem, u adekvatnu i blagovremenu reakciju države. To je danas slabost našeg društva i jedan neuspeh sa kojim moramo da se suočimo.
Da zaključim, ove žene nisu statistika, nisu prazni brojevi na papiru. One imaju svoje ime i prezime, one su nečije majke, one su nečije ćerke. One ne smeju da postanu svakodnevnica, nešto sa čim smo se pomirili i na šta smo se navikli.
Poslanička grupa DS smatra da je Srbiji posebno potrebna ova konvencija, obzirom da nismo naročito uspešno zauzdali ovaj strašan problem. Nadamo se da ćemo na ovaj način dobiti odlučan stav države, akciju, sinergiju i koordinaciju u radu državnih organa. Mi kao država moramo da pokažemo i spremnost i odlučnost da ovom narastajućem fenomenu stanemo na put.
Da vas podsetim, nasilje nije privatna stvar. Može se čak reći da predstavlja posledicu činjenice da su institucije zadužene za njeno rešavanje odustale od svoje funkcije. Da li su odustale? Pa, nekad izgleda da je tako. Elementarno je pravo svakog građanina i građanke da dobije zaštitu od države kada su mu ili joj ugrožena osnovna ljudska prava, ne daj Bože život. To pravo nam garantuju i Ustav i zakon. Trideset sedam žena je uskraćivanjem tog prava ostalo bez prava na život.
Ova konvencija uspostavlja ozbiljnu odgovornost države da preuzme konačno odgovornost i počne efikasno da obavlja ovu, a za mene jednu od njenih osnovnih funkcija. Hvala.

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala.
Reč ima narodna poslanica Mirjana Dragaš.
...
Socijalistička partija Srbije

Mirjana Dragaš

Socijalistička partija Srbije
Hvala.
Poštovani ministre sa saradnicima, poštovana gospođo predsedavajuća, poštovani poslanici, pred nama se danas nalazi set međunarodnih sporazuma i konvencija koje mi kroz zakonodavstvo, zakone koje danas usvajamo, koje danas razmatramo želimo da uvedemo u našu praksu i u naš svakodnevni život.
Ovim zakonima naše domaće zakonodavstvo će se u svakom slučaju obogatiti, unaprediti i uskladiti sa savremenim evropskim zakonodavstvom i time ćemo postići još jedan uspeh na planu uređivanja našeg ukupnog pravnog sistema.
Ovi zakoni zavređuju punu našu pažnju i skupštinsku, a to pokazuje i interesovanje svih poslaničkih grupa da kažu svoje mišljenje o danas predloženim zakonima, kao i broj poslanika koji su se javili da po ovoj temi govore, a njih je preko 40. Zaključujem da su ova pitanja u Skupštini izazvala odgovarajuću pažnju, ali pred nama nije zadatak samo da mi zakone usvojimo, da ih razmatramo itd, nego je ogroman zadatak i mnogo veći od ovog prethodnog da ona postane deo svakodnevne zakonodavne i izvršne prakse, a to znači da pored naše pažnje u raspravi, u životu mora da se obezbedi i sprovođenje zakona.
Efikasnost i multidisciplinarnost je nešto o čemu je ovde bilo reči, što je veoma važno kod ovih pitanja i koja mora da postoji kao razvijena praksa ubuduće da različita ministarstva po nekim složenim društvenim pitanjima i društvenim pojavama zajedno razmatraju ih i donose zajedničke mere svako u svojoj oblasti. Kada je o ovome reč, istakla bih značaj Ministarstva pravde, pored Ministarstva za socijalnu politiku, zatim, Ministarstva zdravlja, Ministarstva za obrazovanje itd.
Danas govorimo o Predlogu zakona o potvrđivanju Konvencije Saveta Evrope o sprečavanju borbe protiv nasilja nad ženama, što smatram veoma značajnim, što se već u dosadašnjoj diskusiji nekoliko puta ponovilo i Konvencija o zaštiti dece o saradnji i u oblasti međunarodnog usvojenja, što je za mene jedan set ili dve teme koje su međusobno veoma bliske.
Ustavni osnov za donošenje ovih zakona sadržan je u članu 97. tačka 1. našeg Ustava, kao i u članu 99. stav 1. tačka 4. Ustava. Oni se uklapaju u niz takođe već donetih sličnih zakona koji se odnose, na primer, na prava i zaštitu žene majke i deteta, zaštitu samohranih roditelja, porodice, dece sa posebnim potrebama i onih koji se odnose na zaštitu od prinudnog rada, eksploatacije, zloupotreba itd.
Veliki broj njih takođe je proizašao iz potpisanih i usvojenih međunarodni sporazuma i konvencija. Po broju zakona zakonodavstva u Srbiji možemo da zaključimo da je razvijeno, da je u dobroj meri uređeno i prati evropske zakone.
Postoji pozitivna ocena u Izveštaju Komiteta Ujedinjenih nacija, koji skoro raspravlja o ovim pitanjima u Ženevi, koji govori o napretku Srbije u ovoj oblasti. Pozitivni su izveštaji Kancelarije za ljudska i manjinska prava, kao i poverenice za zaštite ravnopravnosti. Međutim, život nas surovo opominje. Nasilje nad ženama i decom je prisutno. Primera ima svakodnevno. Mnogi od njih citirani su i danas.
Ovom prilikom neću precizno govoriti o zakonskim rešenjima i primerima iz života jer je već bilo reči o tome i jer će biti takođe mnogo reči i u raspravi u pojedinostima. O tome će govoriti i moje kolege iz poslaničke grupe.
Opredelila sam se da ovom prilikom još jednom ukažem da su ove pojave i problemi ukorenjeni u mnogo dubljim problemima, u tradicionalnim odnosima, u patrijarhalnim stereotipima i uvreženom shvatanju o ulozi žene i muškarca, po današnjem poimanju uloge i značaju porodice, njenom mestu u društvu, kao i u obavezi roditelja da odgajaju zdravo i sigurno dete. Još kada se sa tim udruži ono što je danas veoma prisutno, socijalna kriza, nezaposlenost, nedostatak sredstava za normalan život, onda puca tamo gde je najtanje.
Žena prva gubi posao, lako postaje tehnološki višak, teže se zapošljava, manja joj je zarada, materinstvo postaje prepreka, a ne prednost. To su sve fenomeni sa kojima se mi danas srećemo i koji sve više utiču na loš položaj žene u društvu. U takvim uslovima žena najčešće gubi sopstvenu sigurnost, pa veoma često onda i u porodici ostaje sa manjkom podrške.
U nedostatku novca, u uslovima krize svi problemi postaju veći, a nasilje prisutnije. Kako kaže narodna poslovica – sirotinja ulazi na vrata, a ljubav izlazi kroz prozor.
Nasilje u porodici se najčešće ispoljava kroz nasilje onih koji su nam najbliži, sa kojima delimo život, ali se ispoljava prema onima koji su slabiji. Pojave nasilja se ispoljavaju kroz batine, mučenja, razne vrste, seksualno i psihičko proganjanje, prinudni brak, sakaćenje, razne oblike nasilja, a o ovome se svakodnevno piše.
Neko kaže zašto se alarmira javnost, zašto se uznemirava, ali ono što je mnogo strašnije, iza stoga ne traži se akcija, ne događaju se nove mere i njihova primena koja bi nasilje suzbile i koje bi omogućile upravo zaštitu i siguran život na onom mestu koje nam je najdraže, a to je naša kuća i naša porodica.
Nalazimo se u 21. veku u kojem je prisutno širenje znanja, nauke, informisanja, demokratije na koju se pozivamo, a pojave kojima smo okruženi i sa kojima živimo su pojave, tako reći, iz 19. veka.
Bili su ovde citirani podaci i brojke koje govore, na primer, da je u prošloj godini ubijeno 29 žena, preko 1.500 prijava. Negde je rečeno da je u ovoj godini do sada taj broj 38, a ne 42. To ukazuje na povećan broj, na opasnost koja i dalje postoji, na nemanje i preduzimanja mera na adekvatan način, ali i na usložnjavanje svih ovih društvenih uslova u kojima živimo na koje moramo reagovati.
Nalazimo se u vremenu sa toliko mogućnosti za širenje znanja i učenja, a govorimo o problemima i velikim razlikama u položaju žena i muškaraca. Naravno, nije to samo problem srpskog društva. Problem je to i evropskog i uopšte svetskog društva i svetske populacije, kao da sa razvojem demokratije ili pozivanjem na demokratiju mi u razvijenom svetu i državama imamo problem ugroženosti žene, dece i porodice, ali na to se mora odgovarati na odgovarajući način i odgovorno prema tome ponašati.
Važno je znati da urušavanje uloge porodice, vladanje starijih shvatanja, prihvatanje različitih društvenih uloga, zadržavanje stereotipa, ugrožavanje prava žena, nepoštovanje, omalovažavanje i nasilje traže našu reakciju kroz pokrete emancipacije, udruženja žena, nevladinih organizacija, ali još više kroz rad svih odgovornih službi i državnih organa.
Pitanje uloge prava i poštovanja žena rekla bih da nije samo žensko pitanje. To pitanje je pre svega kao muško pitanje, jer pokazuje mušku emancipaciju i savremenost.
Na koncu ja ću se pozvati i na to da je naš najveći prosvetitelj, prvi srpski ministar prosvete, dolazeći iz Evrope u Srbiju, donoseći progresivna evropska znanja u tekovnovljenu državu Srbiju, ovde pisao već tada – teško onoj zemlji čije majke i žene žive u neznanju i zatvorene u kuću, toj državi i takvom društvu nema budućnosti. Dakle, Dositej je ostavio poruke koje mi nismo ni posle dva veka adekvatno primenili i kojih nismo svesni.
Statistika pokazuje na slabo iskorišćen ekonomski potencijal žena u ovom društvu. Na primer, u aprilu 2011. godine u Srbiji je bilo zaposleno samo 38,8% žena, a 52% muškaraca. Iz toga proizilazi neadekvatan odnos prema ženi ili samim tim ima i posledicu nešto o čemu danas govorimo.
Među zaposlenim ženama tek 13% obavlja samostalno posao, dok to čini 28% muškaraca. Prema podacima UN, u svetu žene obavljaju dve trećine svetskog posla, zarađuju jednu desetinu svetskog prihoda, a poseduju manje od jednog procenta svetske imovine.
Ako ćemo da govorimo o samoj slici u Srbiji, onda ćemo moći da kažemo da žene čine više od polovine stanovništva, da je prosečna starost 41,5 godina, da od 2007. godine više žena dobija diplomu fakulteta, ali 52% je nezaposleno. Razlika u zaradama je ogromna, 3,7% u korist muškaraca. U kući rade pet puta više od muškaraca, a na selu devet puta više.
Ako ćemo prosto svakodnevno, žene su pažljiviji vozači, manje ginu na putevima. Žene teže pronalaze posao, ali ga lakše gube. Manje je žena na menadžerskim i drugim rukovodećim poslovima. Samo dve žene su ministri. Svaka četvrta žena u Srbiji trpi neki oblik nasilja. Ovakvu Srbiju treba menjati.
Sve poslanice će u našoj Skupštini, uverena sam, glasati za usvajanje ovih zakona i primenu Istambulske konvencije u punoj meri, kojoj je cilj i sprovođenje zaštite žrtava i kažnjavanje počinilaca.
Ženska parlamentarna mreža u Skupštini ima obavezu i zadatak da posebno brine o ovom pitanjima. Sve stranke, kako sam videla iz dosadašnje rasprave, će dati podršku ovoj orijentaciji i ovim zakonima, a svakako možemo da zaključimo da je Srbija bogata resursima, ali je bogata i problemima. Vezano za to mogu da kažem da Vlada u poslednjih godinu dana ima za cilj da ozbiljno se uhvati u koštac sa mnogim postojećim društvenim problemima, sa raznim fenomenima koji su prisutni, ali i ovo je jedan koji mora da bude ubuduće u njenom fokusu i zato sam uverena da će, ponašajući se na takav način, obezbediti adekvatnu reakciju kroz samo zakonodavstvo.
Zato donosimo ove zakone. Sa tim ciljem, poslanička grupa SPS će glasati za ovaj, kao i druge zakone, iz ove današnje rasprave, ali još više, zalagaćemo se za promenu društvene svesti i odgovornost, za smanjenje i eliminisanje svih oblika nejednakosti i ugrožavanja položaja i života žene, čime se utiče samim tim i na smanjenje nasilja.
Kratko ću se osvrnuti i na Predlog zakona o utvrđivanju Konvencije o zaštiti dece i saradnji u oblasti međunarodnog usvojenja. To je relativno skoriji fenomen koji se razvio posle Drugog svetskog rata. Posebno je iza 1970. godine razvijena i zakonska regulativa. Razvija se pravni sistem u mnogim državama. Vrlo je zastupljen multilateralni pristup, jer se zaštita dece u međunarodnom usvojenju odvija kroz saradnju više država. Na primer, 1993. godine usvojena je Konvencija koja se bazira na osnovnoj Konvenciji o pravima deteta iz 1989. godine.
Kada je reč o zaštiti dece u međunarodnom usvojenju, veoma je važno da pravno i zakonodavno budu regulisane i ono što su obaveze države porekla i obaveze države prijema. U skladu sa tim, ovi predlozi zakona idu na adekvatan način u smislu zaštite i obezbeđenja sigurnosti dece i to je svakako za pohvalu.
Važan uslov je, koje ministarstvo u svakom slučaju želi da sprovede i da prati, jeste odrastanje deteta u porodičnoj sredini u kojoj se obezbeđuje sigurnost, predvidljivost, transparentnost tog procesa i svih subjekata i svih država koje u tome učestvuju.
Konvencijom se uspostavlja saradnja između država i organa koja se ne realizuje samo u činu donošenja ovog akta, nego u svim tokovima, odnosno posle usvojenja, postadaptivnom periodu i životu deteta u novoj porodici.
U Srbiji su prava deteta definisana Ustavom u članu 64. i 65. Na primer, to je pravo na lično ime, upis u MKR, pravo da se zna poreklo deteta, pravo na očuvanje identiteta i zaštitu od psihičkog, fizičkog, ekonomskog i svakog drugog iskorišćavanja.
Primenom ove konvencije u skladu sa svim pozitivnim oblicima zaštite porodice, majke, samohranog roditelja, zaštite deteta, deteta sa posebnim potrebama, zaštićen je i položaj dece u celini. Deca bez roditeljskog staranja, međutim, traže posebnu brigu od nas. Kod nas, u našoj svakodnevnoj praksi, postoji smeštaj takve dece u srodničku, hraniteljsku porodicu, usvajanjem i smeštajem u ustanove socijalne zaštite.
Treba pozdraviti međunarodno usvojenje dece, posebno što vidimo i iz prakse, a i iz konvencija koja se na ovo odnosi, da se ovde najčešće radi o deci sa posebnim potrebama i da se u tom smislu obezbeđuje dodatna i veća kontrola njihovog budućeg života i njihovog položaja i pokazuje sveukupna pažnja koja je usmerena ka tim stvarima.
U tom smislu, ja bih svakako pohvalila i predlog Ministarstva za socijalna pitanja koje je, u stvari i omogućilo da ove konvencije budu usvojene i samim tim postanu i deo našeg zakonodavstva.
Najzad, u ovom setu predloga nalaze se zakoni o potvrđivanju sporazuma između Republike Srbije i Kanade o socijalnoj sigurnosti, s jedne strane, odnosno Srbije i Velikog Vojvodstva Luksemburg.
Kada se radi o prvom, vidimo da se odnosi na deo socijalnog i penzionog osiguranja. Ja o njemu ne bih govorila, to su razvijeni sistemi u Kanadi, kao jednoj razvijenoj, pravno uređenoj državi. Ali, ono što je dobro jeste da reguliše i obezbeđuje pravnu zaštitu svih naših ljudi koji tamo rade, jer je to sigurno više u korist naših građana, nego građana Kanade, koji ovde ipak ne dolaze na rad, sem kada je to po određenim projektima, zadacima, kada su u diplomatskoj službi, ili na neki drugi način.
S druge strane, zakon kojim se određuje saradnja sa Republikom Luksemburg, daje nam jednu lepezu socijalne zaštite koja se odnosi na više segmenata, koja obezbeđuje i socijalnu sigurnost, i zdravstvenu, i zaštitu na radu, zaštitu porodice itd. Značajna je jer je to evropska zemlja. Mi naš zakon usklađujemo sa ovim evropskim zakonima, obezbeđujemo međusobnost razmene. Naši građani sigurno i u Luksemburg i u druge evropske zemlje sa ovakvim zakonodavstvom češće odlaze na rad, te je, opet, i primena ovoga, kao i drugih sličnih zakona, u skladu sa interesima pre svega naših građana.
Ono što je meni posebno skrenulo pažnju, kada je reč o kanadskom zakonu, jeste da vidimo da Kanada ima kanadski penzioni plan. Ja, kako ga tumačim, to pokazuje da postoji tačna evidencija zaposlenih, dužina njihovog radnog staža, vreme i dinamika njihovog odlaska u penziju itd, te se na osnovu toga mogu planirati izdvajanja, budžeti, ne samo državni, nego i svi ostali, i privatni podsticaji i stvaranje one dodatne grane osiguranja.
Uverena sam da ćemo o tim stvarima i o promeni Zakona o penzionom sistemu razmišljati i mi i obezbeđivati da i taj set zakona i problema koji se pred nama danas nalazi i treba da se uskladi sa zakonima EU, bude adekvatno tretiran, da bude obezbeđeno njegovo trajanje, da bude obezbeđena njegova zaštita, ali da iskoristi sve resurse koje država Srbija ima, sve privatne motivacione resurse koje do sada nismo u dovoljnoj meri iskoristili. Na taj način da obezbedimo da faktori sigurnosti života građana u svakom pogledu, socijalnom, ekonomskom, pa i svakom drugom, a posebno kada je reč o zaštiti od nasilja u ovoj zemlji budu prisutni i da se primenjuju. Hvala.

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Reč ima narodna poslanica Dubravka Filipovski.
...
Srpska napredna stranka

Dubravka Filipovski

Nova Srbija
Gospođo predsedavajuća, uvaženi gospodine ministre, poštovana gospođo Janković, kolege i koleginice narodni poslanici, pred nama je veoma važan dokument, odnosno zakon, tzv Istambulska konvencija koja ima za cilj sprečavanje nasilja, zaštitu žrtava i kažnjavanje počinilaca.
Sa zadovoljstvom, odnosno sa ponosom mogu da kažem se Srbija obavezala u aprilu mesecu da će ovaj dokument što pre ratifikovati, ali da su moje koleginice narodne poslanice u okviru Ženske parlamentarne mreže vršile određeni pritisak i svakodnevno na svojim sastancima tražile od predsednika parlamenta da ovaj zakon što pre dođe u raspravu i na usvajanje, shvatajući važnost ovog sveobuhvatnog dokumenta.
Izlazak iz kruga nasilja nije samo jedan od glavnih ciljeva Ženske parlamentarne mreže, nego odgovornost i obaveza celog društva. Na to nas opominju žrtve porodičnog nasilja i žene žrtve rodno motivisanog nasilja. Zbog čega?
Zbog toga što je svaka druga žena doživela neki oblik psihičkog nasilja. Zbog toga što je svaka treća žena doživela neki oblik fizičkog nasilja, a svaka četvrta žena je izložena pretnjama nasiljem.
Nažalost u 92% slučajeva izvršioci krivičnog dela u porodicama su muškarci, najrasprostranjeniji oblik je bračno nasilje, najčešće žrtve nasilja su supruge ili bivše supruge nasilnika. Smatram i složila bih se sa prethodnim koleginicama da je ovo prilika kada građani Srbije mogu da vide jedinstvo celog parlamenta.
Nisam za to da se ova tema politizuje i moram objektivno i vrlo jasno da kažem da je porodično nasilje i uopšte rodno motivisano nasilje problem ne samo u Srbiji nego u celom svetu. U celom svetu svaka treća žena po podacima je žrtva nekog oblika nasilja, kao što je nažalost i to slučaj u Srbiji.
Da istaknem jedan podatak, koji moje koleginice nisu istakle i ako su mnogo toga već rekle, da je 37 osoba ove godine ubijeno, ali da su 25 maloletne dece ove godine ostale bez svojih majki, ili baki, zbog toga što su njihove majke ili bake nažalost ubijene. To je već zaista alarmantan podatak, odnosno crta ispod koje se ne može ići i za koju celo društvo mora da stane i svi zajedno moramo učiniti i ovaj parlament sa svojom nadzornom ulogom, i resorno ministarstvo da se ova konvencija primenjuje.
Vrlo je važno da kažem da će koleginice narodne poslanice, kao što su mnoge rekle, nadzirati primenu ove konvencije. Vrlo često ćemo vam postavljati pitanja i tražiti vrlo jasne podatke kako se ona primenjuje. Ne smemo dozvoliti da zbog ovolikog broja porodičnog nasilja i žrtava žena ovako važan dokument koji usvajamo ostane mrtvo slovo na papiru, ni u kom slučaju.
Ova konvencija u svojim odredbama uređuje mnoge oblasti, ali je veoma važno da napomenem, da bez obzira što resorno ministarstvo ima određeni protokol od ove godine za međuresorsku saradnju, veliki je problem što imamo nedostatak saradnje državnih organa i ostalih institucija zbog toga što smatram da postoji bolja međuresorska saradnja između centara za socijalni rad, policije i ostalih institucija, da bi mnoge osobe koje su bile žrtve nasilja, a koje nažalost nisu među živima, danas bile žive.
Od 37 žena koje više nisu među nama ove godine, njih 13 je prijavilo policiji slučaj nasilja. Nažalost, policija nije odreagovala. Znači, imali smo i vi to verovatno veoma dobro znate, da su se one evidentirale i u centrima i u policiji, da su žrtve porodičnog nasilja.
Često se dešava da kada žrtva pozove policiju da nasilnik odmah bude priveden, ali je problem što se odmah pusti. Problem je u tome što se kaže tužite osobu, puštena je i tužite je. Ali, sada sa ovom konvencijom imamo vrlo jasne naznake. Znači da će država stati između osobe koja je žrtva nasilja, tako što će joj pomoći u pravnoj pomoći i tako što će i ona ako odustane od tužbe, država nastaviti da ceo postupak sprovodi. To su vrlo važne odredbe ovog zakona.
Dakle, zbog nedostatka saradnje među državnim resorima, smatram da je vrlo važno da se uspostavi dobra koordinacija, kao i da budu usvojeni i primenjeni protokoli o postupanju i saradnji sa svim ustanovama i organizacijama, kada to kažem, onda mislim i na ministarstva i na centre za socijalni rad, na lokalnu samoupravu, sudove, policiju i nevladine organizacije.
Ako smo ove godine mogli da uvedemo kontrolu pedofila usvajanjem Marijinog zakona, i ako smo postali druga zemlja u Evropi posle Velike Britanije, koja je upravo na predlog Ženske parlamentarne mreže, uspela da ukine zastarevanje seksualnog delikta, onda smatram da možemo da pojačamo ovu međuresorsku saradnju između relevantnih institucija, kako bi primenom ove konvencije sprečili nasilje.
Rekla sam već da nasilnik koji preti i fizički zlostavlja, automatski mora da dobije zatvorsku kaznu i zbog toga je po mom dubokom uverenju potrebna dopuna Krivičnog i Porodičnog zakona. Očekujem da će posle usvajanja ove konvencije i doći do izmena i dopuna Krivičnog i porodičnog zakona, reći ću i zbog čega.
Za krivično delo nasilja u porodici predviđena je kazna od jedan do osam godina, moj stav je da zakon mora da bude precizniji. Zašto? Zato što nijedan sud u Srbiji tokom prošle godine nije izdao nalog za iseljenje nijednog nasilnika iz kuće, niti je izdat i jedan nalog da se u stan useli žrtva.
Prema podacima koje ja imam za prošlu godinu, samo 49 nasilnika dobilo je zabranu približavanja članu porodice na određenu udaljenost, 434 osobe dobile su zabranu daljeg uznemiravanja člana porodice, a osam osoba dobilo je zabranu pristupa u prostor oko mesta stanovanja i mesta rada člana porodice.
Dakle, naš Krivični zakon mora biti precizniji pod jedan, a pod dva, sudovi moraju donositi mere, odnosno odluke koje će biti rigoroznije. Vrlo je važna prevencija u ovoj oblasti. Dakle, ne možemo sve postići ni izmenama i dopunama zakonskih rešenja, već je vrlo važna i prevencija. Više puta sam za ovom govornicom tražila od ministra prosvete da se promene nastavni planovi i programi i da u relevantne udžbenike se uvedu teme koje su vezane za porodično nasilje i seksualno vaspitanje. Moje mišljenje kao pedagoga je da se preventivom moramo početi od najranijeg uzrasta i uticati na naše mlade dečake da svaki oblik nasilja razara porodicu kao osnovnu ćeliju društva. Protiv sam u udžbenicima inferiorne uloge žena. Zašto se to ne promeni? Zašto u udžbenicima za prvi razred osnovne škole na svakoj trećoj ili četvrtoj strani vidimo ženu kao medicinsku sestru ili ženu kao majku ili baku koja kuva neki ručak? To je nešto što se konačno ratifikacijom ove konvencije mora promeniti.
Ono što je po mom mišljenju veoma važno, smatram da je neophodna adekvatna zdravstvena strategija za žrtve iz dva razloga. Nije dovoljno da se nasilnici leče određeno vreme u psihijatrijskim ustanovama i psihijatrijske bolnice u tom lečenju od nekoliko nedelja urade svoj deo posla, ali po izlasku nasilnika iz bolnica ne postoji kontrola da li oni uzimaju terapiju i oni se ponovo vraćaju nasilju kojem su do sada pribegavali. Koliko su potrebni programi za žrtve nasilja, toliko je potrebno i razvijanje programa za rehabilitaciju za nasilnike.
Ova konvencija doprinosi promeni načina razmišljanja, stavova i sistema vrednosti celog društva.
Htela sam samo još nekoliko rečenica da kažem o Predlogu zakona o potvrđivanju Konvencije o zaštiti dece i saradnji u oblasti međunarodnog usvajanja. Do sada je ovaj zakon usvojilo 70 država sveta uključujući SAD, Rusiju i Kinu, tako da bi se i Srbija ratifikovanjem ovog dokumenta uključila u klub država koje sarađuju u oblasti međunarodnog usvajanja sprečavajući zloupotrebe i propuste sa lošim ishodima po decu.
Zašto je važno potvrditi i ovu konvenciju? Zbog toga što nažalost kao, slobodna sam to da kažem, tradicionalno društvo nismo spremni da usvajamo hendikepiranu decu. Ukoliko postoji interesovanje stranih porodica za usvajanje ove dece treba im omogućiti da ih usvoje zato što je bolje da deca žive u porodičnom okruženju nego u ustanovama. Drugi bitan momenat koji ide u prilog ratifikaciji ove konvencije jeste pojačanje opšte pravne i faktičke sigurnosti u postupku međunarodnog usvajanja uspostavljanjem sistema saradnje između nadležnih organa u državama porekla i državama prijema. Ovom konvencijom se na vrlo konkretan način definiše način saradnje svih organa u zemlji iz koje se dete usvaja i u zemlji u kojoj je dete usvojeno. Države potpisnice se obavezuju da preduzmu sve moguće mere kako bi bila sprečena otmica, prodaja, trgovina dece radi usvajanja, što inače nije izolovan slučaj. To su po meni tri najvažnija razloga zbog čega treba usvojiti i ovaj zakon.
Na kraju želim da vam kažem da će poslanička grupa Nove Srbije u danu za glasanje podržati obe konvencije. Hvala.

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala.
Narodna poslanica Marija Obradović.
...
Srpska napredna stranka

Marija Obradović

Srpska napredna stranka
Gospođo predsedavajuća, gospodine ministre sa saradnicima, dame i gospodo narodni poslanici, čast izuzecima, danas srpski parlament može da bude ponosan na svoj saziv, jer je ovo već druga inicijativa Ženske parlamentarne mreže, gde su se svi usaglasili i kao jedan glasaće i za ovaj predlog zakona. Prvo je bilo ukidanje zastarevanja krivičnog dela – seksualno zlostavljanje maloletnika, ovo je druga tema, tzv. Istanbulska konvencija.
Trudiću se da govorim, što bi rekli, svakodnevnim jezikom, kako bi javnost što više ostala uz ovo što govorim, jer često predlozi zakona koji ratifikuju određene sporazume, konvencije budu pomalo nerazumljivi za običnog gledaoca, uslovno rečeno, i ostane negde po strani ono što je suština i ono što su efekti tih sporazuma i konvencija. Da se to ne bi dogodilo i danas, govoriću pomalo, ne toliko detaljno kao o Istanbulskoj konvenciji, i o ostalim tačkama koje su objedinjene u ovoj tački dnevnog reda, a nešto kasnije i o potvrđivanju Konvencije Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici i to ću govoriti onako puna srca. Jer, tako danas Srbija i treba da se ponosi svojim parlamentom, poslanicama posebno Ženske parlamentarne mreže, ali o svemu tome nešto kasnije.
Ono o čemu danas na početku želim da govorim, to je Predlog zakona o potvrđivanju Sporazuma o socijalnoj sigurnosti između Republike Srbije i Kanade i sličan sporazum, uslovno rečeno, o socijalnoj sigurnosti između Srbije i Velikog Vojvodstva Luksemburg.
Sporazum sa Kanadom potpisan je u aprilu ove godine, sa Luksemburgom u junu ove godine, što govori da smo relativno brzo stigli do potvrde i ratifikacije u parlamentu, što još jednom potvrđuje da su nam ove teme socijalne zaštite, socijalne sigurnosti veoma važne i negde među prioritetima. Imajte u vidu da se Srbija nalazi u jako teškom trenutku i da po hitnom postupku donosi mnoge zakone koji su neophodni za funkcionisanje države u ovakvoj situaciji, u ovako složenom trenutku. Zbog toga, još jednom ponavljam, ovo je relativno brza ratifikacija sporazuma.
I jedan i drugi sporazum o socijalnoj sigurnosti je međunarodni sporazum kojim se reguliše penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje, osiguranje za slučaj povrede na radu i profesionalne bolesti, a u Sporazumu o socijalnoj sigurnosti sa Velikim Vojvodstvom Luksemburg je reč o osiguranju za slučaj dečije zaštite i materinstva.
Osim onih opšteprihvaćenih principa i iskustva naše zemlje u ovoj oblasti, tu su uvedeni i standardi koje predviđa Uredba EU broj 883, koja reguliše socijalnu sigurnost radnika migranata.
Bez obzira što sam rekla da ću govoriti prostijim, svakodnevnim, jednostavnim jezikom, opet se uvedoh u ovaj službeni pravni jezik. Hoću da vam kažem da nam je socijalna zaštita i socijalna sigurnost, zdravstvena zaštita naših ljudi u dijaspori među prioritetima. Mnogo naših ljudi van Srbije se nalazi i moramo da radimo na tome da se popravi njihov položaj i da se obezbede ta prava koja imaju, a svakako nisu na zadovoljavajućem nivou. Ova dva zakona o potvrđivanju ova dva sporazuma, sa Kanadom i Luksemburgom, svakako će pomoći.
Sledeći Predlog zakon o potvrđivanju Konvencije o zaštiti dece i saradnje u oblasti međunarodnog usvojenja je veoma značajan, kao što ste mogli čuti i od ostalih govornika tokom današnjeg dana. Međunarodno usvojenje je relativno skoriji fenomen, ali posle Drugog svetskog rata je počelo da se razvija kao pravna institucija. Međutim, od sedamdesetih godina prošlog veka, dakle dvadesetog, broj ovakvih usvojenja je dramatično porastao. Kako broj tih usvojenja raste, naravno da su tu i nove situacije koje su blizu zloupotrebe i u današnjem svetu, kada su neki moralni principi među poslednjima na našem spisku, neophodne su ovakve konvencije koje će zaštiti i decu, posebno u ovoj oblasti međunarodnog usvojenja, veoma specifična oblast. Moguće je da neće veliki broj korisnika i građana biti obuhvaćen ovom konvencijom, ali ne smemo da dozvolimo da nijedno dete bude žrtva zloupotrebe međunarodnog usvojenja.
Dakle, ovim zakonom smo uskladili određene odredbe Konvencije sa Ustavom Republike Srbije, obezbeđena je efikasnija zaštita dece bez roditeljskog staranja, svakako povećana sigurnost u postupku međunarodnog usvojenja, zatim obezbeđene postadoptivne zaštite usvojenog deteta i ono što je zanimljivo kod ove konvencije i o čemu nisu govorile ostale kolege, namerno preskačem one sadržaje koje su spomenuli dosadašnji ovlašćeni govornici u parlamentu, jer želim da javnost čuje što više novih informacija, ova konvencija ima veliki broj ratifikacija u svetu i to je svakako bitan element kod odluke da i Srbija ratifikuje ovu konvenciju. Posebno je značajno što je većina evropskih država ratifikovala ovaj ugovor, uključujući i države iz neposrednog okruženja. Za sada je ratifikovalo 79 država, među kojima je većina država članica EU, zatim Kina, SAD i Ruska Federacija.
Toliko o ovim sporazumima. Svakako kažem da zaslužuju više vremena, ali o tome ćemo govoriti u nekom narednom periodu, jer mislim da se zapravo svest u Srbiji dosta promenila i da, što bi rekli, neće moći više ovako. Mnogo je mladih obrazovanih ljudi u ovom sazivu parlamenta koji su bili aktivni u nevladinom civilnom sektoru i tamo su se naučili jednom načinu rada, gde ne odustajemo dok ne rešimo određeni problem. Inicijativu dobijamo sa terena, dobijamo od ljudi koji žive tu tešku svakodnevnicu i čiji problemi nisu nama ponuđeni na tacni, nego ih je muka naterala da nas pritiskaju, nas koji donosimo i menjamo zakone, a i pratimo njihov nadzor, da ih promenimo i da ih donesemo na dnevni red parlamenta.
Jedan od prioriteta Ženske parlamentarne mreže u srpskom parlamentu, kojom svakako treba da se ponosimo, cela Srbija a i parlament, jer, evo, ovo je zgodna situacija da kažem da i u poslednjem, jučerašnjem izveštaju Evropske komisije, gde je pohvaljen rad srpskog parlamenta kao proaktivan, kao moderan, kao parlament koji je otvoren za inicijative javnosti, što do sada nije zabeleženo u toj meri, poseban doprinos svemu tome daje Ženska parlamentarna mreža.
Drago mi je što su sve koleginice, koje su do sada govorile, spominjale Žensku parlamentarnu mrežu. Želim da kažem onima koji slušaju ovaj direktan prenos da tu mrežu čine sve poslanice ovog parlamenta. Sada nas ima 84, zahvaljujući poslednjem zakonu, ima nas 1/3 žena u parlamentu i mislim da to smo mi to iskoristile na najbolji mogući način i radićemo dalje na promociji mreže i pojačavanju našeg uticaja, koliko nam to dozvoljavaju i naša izlaganja i naša pozicija u parlamentu.
Ono što je zanimljivo za Srbiju je da su se poslanice oko određenih prioriteta okupile da bismo insistirale na rešavanju veoma krupnih problema u Srbiji, pre svega kada je u pitanju pitanje žena. Tu je i oblast borbe protiv nasilja, ono što nam je danas na dnevnom redu, zatim borba za ekonomsko osnaživanje žena, odnosno pomoć u toj oblasti, obrazovanje i zdravlje žena. Ovako nabrojano to možda zvuči suviše uopšteno, ali verujte mi, od februara ove godine, za ovih sedam, osam meseci, koliko postoji mreža, mi smo napravile veliki broj inicijativnih sastanaka za početak buduće saradnje, a i sastanaka gde smo se samo sreli sa određenim ljudima, da čujemo kako oni razmišljaju, bez možda nagoveštaja za buduću saradnju. Ali, ima vremena, stvari se u Srbiji menjaju. Tu su i sindikati i nevladine organizacije i mediji, brojne strane kancelarije raznih humanitarnih i međunarodnih važnih organizacija koje rade u našoj zemlji, ali i iz inostranstva. Veliku pomoć i podršku su nam dale i brojne ambasade, predstavnici diplomatskog kora u Srbiji.
Dakle, Ženska parlamentarna mreža je jedno telo koje može biti odličan alat za popravljanje imidža ove zemlje, ne zato da bismo negde na papiru to napisali, nego zato što ljudi, koristeći snagu 84 poslanice u ovom parlamentu, mogu da promovišu pozitivne stvari u Srbiji. Ukinuli smo zastarevanje seksualnog zlostavljanja nad decom, tog krivičnog dela. Promovisanje, podsticanje Istambulske konvencije, odnosno Konvencije Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici je naš drugi veliki korak.
Svakako da je ministarstvo predlagač ovog zakona, ali vam moram reći da smo jako, mnoge koleginice iz Ženske parlamentarne mreže, radile na tome da što pre dođe na dnevni red, da što više kolega razmišlja o tome. Problem nasilja u porodici i nad ženama u Srbiji smo dijagnostikovali. U tome uopšte nije problem. Čuli ste brojne koleginice i drago mi je što smo čuli mnoge brojke i mnoge potresne slučajeve u Srbiji. Drago mi je što smo odvojili barem jedan dan u parlamentu da govorimo isključivo o tome i da javnost može da sluša ukoliko je zainteresovana.
Hoću da pohvalim muške kolege. Mislim da je ovo jedinstvena prilika da među ovlašćenim izveštačima, ovlašćenim govornicima imamo i predstavnika Jedinstvene Srbije koji je kao muškarac bio zainteresovan da govori o ovoj temi. Znate o onim tradicionalnim okvirima – žene se u Srbiji bave ovim temama. Retki su muškarci, ali u parlamentu je drugačije. Drago mi je što je parlament nosilac tih promena u Srbiji. Kolege su stale rame uz rame uz nas i hoće da govore o ovome, da pomognu da se reše ovi problemi. Tu smo jači i tu je ona poruka koju treba da pošaljemo, da ovako velike probleme samo svi zajedno možemo da rešavamo.
Evo još malo brojki. Prijavljeno je 44 govornika za diskusiju, nakon nas ovlašćenih govornika. Od tih 44 govornika 14 je muškaraca. Jako je zanimljivo da se trećina muškaraca uključilo u ovu temu i čućete od njih jako zanimljive podatke. Ono što mogu da garantujem za poslanike SNS, jeste da su kolege koje dolaze iz različitih gradova iz Srbije bili izuzetno posvećeni i kontaktirali su institucije u njihovim gradovima i doneli podatke kako to izgleda u Srbiji. Mi smo ovde ograničeni vremenom, ali bih volela da obratite pažnju i do kraja dana da saslušate tu sliku Srbije, kakvo je stanje kada je nasilje nad ženama i u porodici u pitanju.
Jako mi je zanimljivo i izlaganje kolege koji će govoriti o nasilju nad muškarcima u Srbiji. Dakle, 75% nasilja u Srbiji se, kada su u pitanju partneri i u porodici, dešava nad ženama, ali imamo 25% nasilja nad muškarcima i to ne smemo da zanemarimo, jer ti ljudi doživljavaju iste traume kao i pripadnice ženskog pola.
Jako mi je zanimljivo što danas u parlamentu imamo veoma mali broj novinara, veoma mali broj medija. U najavama, ukoliko ste pratili, teško da ste mogli da čujete da će tzv. Istambulska konvencija biti na dnevnom redu. Očekivala sam nekoliko emisija gde bi pozvali stručnjake relevantne za tu temu, da o tome razgovaramo pre nego što nas očekuje razmatranje na dnevnom redu. Očekivala sam danas da nas pitaju nešto o tome. Možda će biti nekih narednih dana ako nekome bude zanimljivo. Mislim da bi mediji morali ovome da posvete malo više pažnje, jer osim toga što mi u parlamentu donesemo određeni zakon koji je na papiru, dalek je put dok žrtva ne počne da koristi efekte tog zakona.
Ratifikacija ove konvencije Saveta Evrope je samo početak. Mi smo 4. aprila 2012. godine potpisali ovu konvenciju. Prošlo je godinu i po dok to nije stiglo u parlament. Sada se stvar ne završava današnjim ili naredne nedelje izglasavanjem ove konvencije. Nama predstoji naporan rad u formiranju određenih tela, nadzornih mehanizama, kao i određenih ostalih mehanizama koji će pomoći da ta žrtva na kraju oseti efekte ove konvencije i sprovođenja. Zato se naš zadatak ovde ne završava. Mi smo danas tek otvorili priču. Zato pozivam i medije i civilni sektor i ostale institucije koje se bave ovim, da zajedno na ovom talasu dobijenog prostora u javnosti ovu priču dovedemo do kraja.
Kada smo već ovim potpisivanjem ušli u tu veliku svetsku i evropsku porodicu zemalja u kojima se štite ljudska prava, mislim da treba da iskoristimo tu šansu na najbolji mogući način.
Dakle, nisam mnogo danas govorila o sadržaju konvencije, to će činiti naredna 44 govornika u parlamentu. Želela sam da pošaljem poruku kao parlament, kao članica parlamenta, poruku javnosti da smo mi svesni da je nasilje ogroman problem, ali da je naš zadatak da što složnije i što glasnije govorimo o ovoj konvenciji, odnosno dok je ne sprovedemo i ne implementiramo u javnosti.
Ovu konvenciju je do sada potvrdilo pet zemalja od 31 potpisnice. Dakle, od trenutka kada potpišemo, rekoh i malo pre, predstoji period implementacije i do potvrde može proći i nekoliko godina. Za sada je posle potpisa potvrdila Albanija, Italija, Crna Gora, Portugal i Turska. Ostale zemlje do broja 31 su u procesu potvrđivanja i taj proces je veoma važan.
Kada su rezerve Republike Srbije na pojedine odredbe ove konvencije u pitanju, želim da ukažem na to da su ove rezerve zapravo znak da smo mi spremni da radimo na otklanjanju ovih uzroka koji sada onemogućavaju da potvrdimo u ovom trenutku konvenciju bez rezerve. To je dobar znak da veoma ozbiljno pristupamo implementaciji ove konvencije.
Naravno, ostaje prostor da do trenutka kada treba to da potvrdimo, odnosno da dostavimo određene instrumente za ratifikaciju nadležnim telima Saveta Evrope, da dotle probamo da odložimo, odnosno da ukinemo te rezerve, ali na tome ćemo raditi. Tu se radi i o usklađivanju određenih zakonskih propisa i na otvaranju i formiranju mnogih drugih tela i organa koji će pomoći implementaciju.
Hvala vam na pažnji. Želim javnost da zamolim da, kao što je i koleginica Jelena Travara iz URS rekla, najmanje na svakih šest meseci pitamo šta je sa implementacijom tzv. Istambulske konvencije. Moramo svi zajedno da radimo na tome. Hvala.

Whoops, looks like something went wrong.