Deveta sednica Prvog redovnog zasedanja, 25.05.2015.

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

Deveta sednica Prvog redovnog zasedanja

01 Broj: 06-2/225-15

25.05.2015

Beograd

Sednicu je otvorila: Maja Gojković

Sednica je trajala od 10:10 do 16:20

OBRAĆANJA

...
Srpska napredna stranka

Maja Gojković

Srpska napredna stranka | Predsedava
Idemo dalje.
(Janko Veselinović, s mesta: Replika. Samo jedan minut, molim vas.)
Replika na repliku, na repliku. Izvolite.
...
Stranka slobode i pravde

Janko Veselinović

Samostalni poslanici
Gospodine Sertiću, Fabrika „Kalcedonije“ u Rumi, govorom u Rumi, je počela sa radom 2013. godine, odnosno završeni su neki objekti. Tu je radilo oko 250 ljudi, sada radi nešto više ljudi. Radili su u jednoj zgradi pa su preseljeni u drugu zgradu.
Dakle, ne govorim o Subotici, govorim o Rumi, tako da su tu bili već neki ljudi i neki su je bogami i otvarali još dok je bila nezavršena do kraja, pa kada je bila napola završena, tako da je bilo otvaranje.
...
Srpska napredna stranka

Maja Gojković

Srpska napredna stranka | Predsedava
Da prekinemo sad i sami ste rekli neki radovi, neki ljudi, znači nije bila završena, da se nađemo na pola puta.
Reč ima Žika Gojković. Izvolite.
...
Srpska napredna stranka

Žika Gojković

Srpski pokret obnove - Demohrišćanska stranka Srbije
Hvala.
Poštovana gospođo predsednice, poštovani gospodine ministre, dame i gospodo iz Ministarstva, poštovane kolege poslanici, izmenama Zakona o privatizaciji koje se danas nalaze na dnevnom redu predlaže se da ukupno 17 preduzeća od strateškog značaja za državu, kao i privredni subjekti na KiM budu izuzeti u o odnosu na postojeći rok za privatizaciju, najduže za godinu dana.
Izmene Zakona o privatizaciji omogućiće da se odloži stečaj i prinudna naplata u 17 preduzeća za najviše godinu dana, da bi ona mogla da se uspešno privatizuju, a zatim da se ponovo uradi procena imovine preduzeća u roku od 30 dana posle raspisivanja javnog poziva za privatizaciju. Ovo sam namerno naveo zato što je, kada govorim o ovim izmenama zakona, jako puno paušalnih procena i poluistina koje se iznose u javnost, verovatno da bi se politički dodvorili biračima i da bi uostalom i svi ljudi koji posmatraju ovo, koji su direktno zainteresovani, a nije mali broj ljudi, da bi stvorili jednu lažnu sliku kako se u stvari ništa ne menja i kako je status kvo, onako kako je to bilo u poslednjih 15-20 godina.
Cilj predloženih izmena zakona je da se uspešno reši sudbina preduzeća u kojima postoje uslovi za privatizaciju, da se olakša postupak privatizacije. Predložene izmene imaju za cilj i da se utvrdi realno stanje imovine, obaveza i kapitala preduzeća, utvrdi njihova stvarna tržišna vrednost. Podsetiću da mi do dana današnjeg nismo imali popis imovine, stvaran i realan popis imovine, šta sve poseduju javna preduzeća.
Na spisku 17 strateških preduzeća koja će biti zaštićena od poverilaca u narednih godinu dana, čuli smo, tu su „FAP“ iz Priboja, „Poljoprivredni kombinat Beograd – PKB“, proizvođač lekova „Galenika“, „Politika“ AD, „Fabrika maziva“ iz Kruševca, pančevačka „Petrohemija“, rudnik „Resavica“ i još nekoliko preduzeća. U tim preduzećima je zaposleno, čuli smo malopre, oko 21 hiljadu, ja imam neki podatak od 25 hiljada radnika, to je računajte 25 hiljada minimum direktno porodica koje su zainteresovane da se ovi problemi konačno reše.
Odlazak u stečaj tih preduzeća je gubitak posla za veliki broj tih građana, doveo bih do velikih potresa u Srbiji i na socijalnom, ali i na privrednom planu. Vlada Srbije je predložila da zakon stupi na snagu dana objavljivanja u „Službenom Glasniku“ Srbije, kako bi se, naravno, u što kraćem roku stvorile neophodne zakonske pretpostavke za efikasno sprovođenje postupka privatizacije.
Zakonom o privatizaciji predviđena je i obavezna privatizacija za subjekte sa društvenim kapitalom i to najkasnije do 31. decembra ove godine, dok se izmenama predlaže izuzetak u odnosu na propisani rok samo za one koji su aktom Vlade Srbije određeni kao subjekti privatizacije od strateškog značaja.
Takođe, što je vrlo važno, to se odnosi na subjekte privatizacije čije se sedište nalazi, ili pretežna delatnost obavlja, na teritoriji KiM, ili im se imovina nalazi na toj teritoriji.
Treba jasno reći da ova Vlada sa pravom optužuje sve dosadašnje Vlade za bolećivost i politički kukavičluk koji su Srbiju doveli do ekonomske katastrofe. Mislim da je ova Vlada tačno pobrojala sve simptome bolećivosti, kukavičluka neprivatizovanih preduzeća koja su, i to je malopre gospodin Babić rekao, ali mislim da je nekoliko puta ovde ponavljano, vrlo jasan princip kako su se preko ovih preduzeća dobijali, tj. kupovali glasovi. Znači, ova preduzeća su služila, bukvalno, političarima kao glasačka mašina sa kojom se trgovalo po sistemu - mi vama pare za plate, a vi nama glasove na izborima. Imovina tih preduzeća se koristila kao Alajbegova slama, svako je krao i čerupao šta je koliko hteo, a najveću korist imali su direktori i tzv. sindikalni prvaci.
Kada je državi ponestalo para, tzv. radnici ili su dolazili pred Vladu i blokirali je ili su logorovali na autoputu. Bezbroj je primera kako se uništavala imovina. Malopre smo čuli kako se kupovala u džakovima imovina koja je verovatno trebalo da bude oprana trgovina narkotika, ili već ko zna čime i kako se kupovala u džakovima društveno-državna imovina u poslednjih nekoliko godina po Vojvodini.
Mislim da su primeri najbolji kada govorimo o ovakvim temama. Recimo, pošto dolazim iz Sombora, vrlo često podsećam na primere Sombora, i gospodin Babić je rekao Aleksa Šantić, ja ću, recimo, reći, Somborsku fabriku akumulatora, koja je bila jedna od najboljih fabrika u Srbiji i koja je imala izvoz 80% svog proizvoda, koji je išao na izvoz. Kada ju je kupio jedan od najvećih tajkuna, da mu ni ne spominjem ime, spominjao sam nekoliko puta, nije mi problem, njegovo ime se stalno pojavljuje i u medijima, zna se i kome je bio vrlo blizak, kada je kupio tu fabriku, između ostalog, i naravno, zadužio se, izvlačio pare, ispumpavao, danas ta fabrika ne radi, a bila je jedna od najboljih ne samo u regionu, nego i u celoj Srbiji.
Vrlo slično je sa „Industrijom mesa Čoka“. Ja bih vas, ministre, zamolio, ne morate mi ništa odgovoriti na ovo što budem danas govorio, ali samo ako možete bilo kakav odgovor da mi date kada je u pitanju Fabrika akumulatora Sombor.
Vrlo slična situacija je bila sa „Industrijom mesa Čoka“. Firma je otišla u stečaj bez dinara duga tako što je napravljen pritisak na radnike koji su u to vreme bili izuzetno podložni za manipulaciju i veća potraživanja su bila nego što su bila dugovanja. Radnici su ubeđeni da se glasa za stečaj, što je bilo tragično po njih. Vode se mnogi krivični postupci, a firma je tada iz stečaja prodata, koliko je meni poznata, nekom Branku Miloševiću iz Vrbasa.
Šta se sada dešava? Firma se u potpunosti uruši, koja je do tada vrlo dobro funkcionisala, proda se za relativno male pare verovatno čoveku koji je odavno bio pripremljen ili zainteresovan za tako nešto, AP Vojvodina pomaže sa 100 miliona dinara ovo preduzeće, a proizvodnja staje posle samo mesec dana, iako se svuda hvalilo kako će ova firma funkcionisati više nego dobro. Naravno da je firma danas potpuno devastirana, pokradene su mašine. Mnogi ljudi su tu proveli celu svoju mladost i, nažalost, više nikada neće moći ta firma da se oporavi.
Mislim da je tu jako važno, ne samo tu, nego i u mnogim drugim firmama, ispitati reviziju i stečajne upravnike, jer je prosto neverovatno da su u to vreme pojedini stečajni upravnici vodili po sedam, osam, deset, 15 ovakvih firmi, da su te firme propadale, a oni dobijali na desetine hiljada evra nagrade.
Sadašnja Vlada je precizno snimila sve simptome bolesti srpskog privrednog sistema i javno ih je saopštila, što je značajan napredak, ali treba biti malo i kritičan, ne govoriti uvek u hvalospevima. Mislim da se ovde propušta možda i prilika da tu bolećivost i populizam u potpunosti iskoristimo. Stvara se jedna slika u javnosti zašto baš ovih 17 preduzeća, zašto su baš tih 17 preduzeća zaštićena, zašto možda ne neka druga?
Dolazimo u situaciju da samo što je donet Zakon o privatizaciji, iako je ocenjen kao najbolji, on mora da se menja. Samo što je donet Zakon o stečaju, iako je ocenjen kao najbolji u regionu, on mora da se menja. Samo što je donet Zakon o radu, iako su više nego dobre njegove ocene u ovom delu Evrope, on mora da se menja, i tako u nedogled iz godine u godinu. Donesemo jedan zakon, onda ga ubrzo menjamo, čime samo produžavamo jedan nezavršeni posao.
Podsećanja radi, ja sam od relativno mlađih ljudi u ovom parlamentu, ali sećam se da Zakon o privatizaciji koji je donela Vlada Ante Markovića imao je 11 članova, sa sve prelaznim i završnim odredbama, a privatizacija koja je tada urađena i danas se ocenjuje kao najuspešnija.
Tih 17 zaštićenih preduzeća odabrano je, kako se kaže u Vladi, ne sistemom slučajnog uzorka i lutrije, što je, naravno, dobro, nego na osnovu temeljnih analiza koje su pokazale da ta preduzeća imaju tržišnu perspektivu i da mogu dobro da se prodaju samo ako država uz malu pomoć još godinu dana ih drži na neki način pod staklenim zvonom i ako im se oprosti dve milijarde evra dugova. To izaziva u javnosti, koja je ogorčena privatizacijom koja se desila od početka višestranačja, pa do danas, neku vrstu sumnje. Mislim da bi dodatna objašnjenja u svakom momentu vrlo dobro došla, pogotovo za one ljude koji strahuju da će i ovaj put biti prevareni, kao što je to bio slučaj do sada.
Imamo dilemu zašto su pojedine firme ovde, kao recimo „Kablovi“ iz Jagodine, firma „Trajal“ iz Kruševca, za koje da je bilo zainteresovanih, neko je mogao već da ih kupi i bilo bi dobro da se opet svi zajedno podsetimo da te firme koje su sada zaštićene nisu hteli da prodaju nijedan premijer do sada, jer je navodna cena bila mala. Podsetiću vas da je samo za „Galeniku“ bilo ponuđeno 100.000.000 evra, a za RTB Bor se nudilo 400 miliona evra. Naravno, uvek smo šanse propuštali i gde bi nam danas bio kraj da je to prodato.
Ima dosta interesantnih stvari o kojima možemo da pričamo kada je u pitanju privatizacija i svi promašaji koje je ova država pravila u godinama iza nas, izneverila obećanja, pogotovo ona obećanja posle 2000. godine i smatram da su prava radnika u tom periodu potpuno obesmišljena, a da su svi oni koji su imali sumnjivi kapital preko te privatizacije uspeli taj kapital da legalizuju, operu i dan-danas, verovatno, mnogima od njih niko ne može ništa.
Zbog nesumnjive želje i svega onoga što se radi u Ministarstvu privrede, SPO i Demohrišćanska stranka daju potpunu podršku, ne samo kada je u pitanju zakon o privatizaciji, već i želja da se konačno sa ovom privatizacijom završi, ali i da znamo koji su to krivci kada je u pitanju sve ono loše što se dešavalo do sada. Hvala vam.
...
Srpska napredna stranka

Igor Bečić

Srpska napredna stranka | Predsedava
Zahvaljujem gospodine Gojkoviću.
Reč ima ministar Željko Sertić. Izvolite.

Željko Sertić

Poštovani poslaniče Gojković, pažljivo sam čuo i slušao šta ste pričali, pogotovo onaj deo gde ste nabrajali neke poznate i velike kompanije koje su imale ogroman iznos, koje su očigledno, ne igrom slučajnosti, ugašene ili od njih napravljeno neko potpuno drugo poslovno okruženje u odnosu na ono šta su mogle da čine ili šta su imale.
Međutim, u onom vašem delu kada ste nabrajali te dve ili tri firme, jedino što nedostaje i što bih voleo da dopunite i da istražite, a to je – u kom periodu je to bilo, ko je bio tada ministar privrede, ko je bio predsednik Vlade? Tada ćemo znati ko su ti ljudi koji su bili odgovorni za tako strašno stanje u kome smo se našli.
Drugo, rekli ste da često menjamo zakone. Tako je. Prošle godine smo doneli Zakon o stečaju, o privatizaciji, a evo sada, za manje od godinu dana, tražimo nove izmene Zakona o privatizaciji. Mislim da sam objasnio zašto je to tako i vi ste to podržali. Hvala vam na tome. Što se tiče Zakona o stečaju, svi kažu, stručni ljudi koji se bave time i kod nas i u inostranstvu, da je naš Zakon o stečaju vrlo, vrlo dobar. Čak ono što ja imam informacije, mnoge zemlje u regionu su mnoge naše zakone prekopirale i samo upodobile svom zakonodavstvu.
Ali, nama je potreban najbolji zakon. Nama su potrebni iskoraci iz tog dobrog okruženja koje smo napravili, jer naši problemi sa kojima se suočavamo moraju da budu brzo i efikasno rešavani. Nemamo vreme ispred nas za čekanje, testiranje i za rad. Dakle, moramo da velikim koracima napredujemo, da bismo stigli razvijene zemlje i da bismo mogli da budemo poštovani članovi i EU i ukupnog ekonomskog života u Evropi i u svetu.
Zahvaljujem se na vašoj podršci svemu ovome, ali sam vam samo dao objašnjenje zašto nam je važno i zašto ćemo ući u promenu zakona, jer nam je jako važna i vaša podrška, da u elementima Zakona o stečaju napravimo iskorake, kako bi zakon bio transparentniji i efikasniji u modelima koji su nam veoma značajni i da ovaj proces, dakle, povezano i sa ovim procesom o kome pričamo danas, oko privatizacije, ali i oko budućih kompanija koje ću eventualno ući u stečaj, da shvate zaista šta je suština stečaja, a ne ono što je do sada pričano da je to samo bukvalno gašenje firme, u najsurovijem smislu. Hvala vam.
...
Srpska napredna stranka

Igor Bečić

Srpska napredna stranka | Predsedava
Zahvaljujem gospodine Sertić.
Replika, narodni poslanik Žika Gojković.
...
Srpska napredna stranka

Žika Gojković

Srpski pokret obnove - Demohrišćanska stranka Srbije
Vrlo ću kratko i brzo. Hvala vam na prilici što ste mi dali da još jednom govorim.
Svima je jasno na koji način i kako su pojedini finansijeri pre četiri, pet i šest godina uništavali preduzeća, sve ono što je valjalo i sve ono što je bilo dobro u Srbiji. Ja sam verovao da je prosto nemoguće uništiti tu fabriku akumulatora, ali, videli smo da je i to moguće učiniti, kada nemamo sudstvo i kada nemamo pravnu državu i kada nemamo ljude koji brinu o imovini države.
Potpuno se slažem sa vama o zakonima za koje ste govorili da su dobri, ali, nažalost, oni kasno stižu, jer je u stečaj oterano puno firmi koje nisu morale da budu tu. Naravno da to ne ide na vaš račun, ali vas molim da još jednom razmislite, kada je u pitanju fabrika akumulatora, da još jednom napravite dodatnu reviziju, šta je tu urađeno, da bi ta fabrika mogla što pre da se oporavi i da ljudi koji su funkcionisali čak i za vreme onih nesrećnih ratova i dobijali plate, da bi mogli ponovo da dođu u priliku da zarađuju i da rade svoj posao. Hvala.
...
Srpska napredna stranka

Igor Bečić

Srpska napredna stranka | Predsedava
Zahvaljujem.
Da li još neko od ovlašćenih predstavnika poslaničkih grupa želi reč?
Reč ima mr Dejan Radenković.
...
Socijalistička partija Srbije

Dejan Radenković

Socijalistička partija Srbije
Hvala, potpredsedniče.
Uvažene koleginice i kolege, poštovani ministre, jedna od najvećih zabluda je nadanje da će teške stvari postati jednostavnije za rešavanje koje gurnemo pod tepih, iako se svi pravimo nevešti na, ja bih to rekao, pošto sam poznat po tome da se figurativno izjašnjavam ovde, prisustvo ružičastog slona u našoj zemlji, a ružičasti slon je svima vidljiv. Svi znamo da će rešavanje, a ne priča o rešavanju problema preduzeća u restrukturiranju biti veliki izazov i da je najlakše svima da ponove ono što je već viđeno.
Kupovina jedne godine je najlakše, mada će i ovaj put biti potrebno da najosetljivije strateške firme… Jednostavno je istina da što se duže čeka da se nešto reši, veće su šanse da nam treba više vremena i da će rešenje biti donekle i sve više ne prijatnije.
Međutim, mi nećemo raditi kao što su radile neke prethodne vlade. mnogo smo šansi propustili, čak i previše. U preduzeća u restrukturiranju smo upumpali nekoliko milijardi evra. Za taj iznos smo mogli da imamo manji dug, mogli smo da imamo koridore, mogli smo da imamo rekonstruisanu i obnovljenu železnicu. Mnogo smo toga mogli sa tim novce. To nismo uradili. Bežali smo od realnosti.
Nakon više od 10 godina, restrukturirane firme, koje još uvek lebde u limbu, neke su u samo u pravnom, a neke u ekonomskom smislu, nisu ništa u boljoj poziciji. Naprotiv, spasavanjem tih radnih mesta, što je neosporna misija, i spasavanjem kooperanata tih firmi, desilo se nešto što niko nije želeo – razvio se neki sektor u kome postoje drugačija pravila igre. Te firme su postale odlične za zaposlenja koja nemaju nikakvu ekonomsku osnovu. Kada imate gubitak i kada ta firma pravi gubitak, da li ćete zaposliti 10, 100 ljudi, pa povećati taj gubitak, to nikome nije bilo bitno, to nikome ništa nije značilo.
Mnogi su koristili te firme da bi iz njih izvlačili novac za najrazličitije potrebe. Bilo je apsolutno kakve menadžere te firme imaju. Jednostavno su menadžerima tih firmi ruke bile vezane. Onima koji su hteli nešto dobro tim firmama, a potpuno odrešene ako hoće da čine loše tim firmama. Vezali smo ruke oporavka firmama gde se ne zna sa sigurnošću kakvo im je stanje, gde se zna da je stanje privremeno, gde se ne možete da naplatite svoja potraživanja i gde ćete se vrlo verovatno sresti sa godinama građenim mrežama interesa najrazličitijih grupa. Tim firmama niko nije verovao. One zato i ne mogu dobiti sredstva za finansiranje po normalnoj ceni. Zato njima ne rado prodaju i ne rado posluju , osim države.
Čekajući da se stvari reše čarobnim štapićem ili verujući da će neko drugi da to uradi umesto nas, kada se probudimo iz tog nelagodnog sna, izgubili smo mnogo toga kao društvo. Nešto i neko to mora preseći, a ne kao Aleksandar Veliki kada je presekao Gordijev čvor, jer nama nije poenta da nam stečaj i prodaja imovine bude glavni model. Nije poenta da budemo upisani kao oni koji ne znaju ništa, osim da prodaju zgrade, mašine, zemljišta i da dugove firmi jednostavno prebacuje poreskim obveznicima.
Mi želimo da uradimo vremenski oročenu operaciju i da sačuvamo sve što se može sačuvati, da probamo da sačuvamo, tj. da izvršimo jedno zdravo razdvajanje na firme kojima treba još vremena i na firme koje nemaju razloga da čekaju, bilo zato što su im perspektive loše ili zato što su im perspektive odlične.
Iznad svega ovoga što sam naveo, mislim da moramo da stavimo tačku barem na tri stvari. Prvo, da se resursima jednog društva upravlja na loš način. Mi nemamo resurse za bacanje, a posebno nemamo pravo da se neodgovorno odnosimo prema imovini i kapitalu države. Nemamo pravo da sve proglašavamo ne perspektivnim i ne Alajbegovom slamom ili da dajemo lažnu nadu tamo gde je nema. Različiti smo u tome što govorimo kakvo je realno stanje, ali ne da bi lepo izgledalo ono što kažemo.
Drugo na šta treba da stavimo tačku da mi više nemamo pravo da ljudima šaljemo pogrešne poruke i da im govorimo da limbo može večito da traje. Ljudi nisu brojke, ni 20.000 ni 50.000. Iza svakog od njih stoji jedna porodica i jedan način na koji oni dolaze do sredstava za rad. Ne možemo ih osuditi da večno čekaju, makar samo dolazili povremeno na posao i primali neku zaradu za to ili primali platu s vremena na vreme koja kasni i koja je neredovna. Jednostavno ne vodi ničemu.
Jedna decenija koja je prošla je četvrtina radnog veka. Iz ove perspektive bolje da se naši prethodnici nisu igrali guranja glave u pesak u vreme kada je ovo probleme bilo mnogo lakše rešiti. Zašto je bilo lakše rešiti? Zato što nije bio ovoliki spoljni dug. Tada su dolazile investicije, rasla su finansijska tržišta, mnogo je bilo povoljnije tlo da se tada reše ti problemi. Oni su uradili to što jesu, ostavili su nam užasno stanje, ali ne vredi plakati nad hektolitrima prosutog mleka.
Treća stvar na koju treba staviti tačku je da ako neko misli da ovakav način nije elegantan, da ćemo propustiti da sve uradimo na najbolje zamišljen način, ja kažem da neće biti 100% elegantan i da ćemo dati sve od sebe da pomirimo potrebu da se stvari reše i koliko god je moguće dobro.
Oni koji imaju primedbe na rokove i načine privatizacije, možda imaju najmanje prava da nam govore jer su se istakli u svim privatizacijama koje su služile samo da se novac izvuče iz tih privatizovanih firmi. Često su bile u dosluhu sa onima koji su takve privatizacije neuko i pravno neuko poništili i ostavili mogućnost da neko prisvoji određenu količinu koristi od loše privatizacije dva puta.
Da li ćemo mi pogrešiti negde? Da, hoćemo sigurno zato što usled toga što posle rđavih propisa koje je neko doneo i nekih naših prethodnika niko ne može sa sigurnošću da raspetlja. Iznad svega podržavamo opredeljenje da se mora znati šta je stvarno stanje u preduzećima. To definitivno moramo da uradimo, da ne može biti odudaranja od knjigovodstvenog i stvarnog stanja, od inventarnog stanja. Ne mogu se zalihe, dugovi i potraživanja proizvoljno procenjivati. Imamo mnogo primera, neću o primerima. Mora se znati šta je imovina i šta je od imovine opterećeno. Mora se znati kakav je status sudskih postupaka i procesa vezanih za ta preduzeća. To nije ništa što nije nemoguće uraditi. Ceo svet to radi i mnogo kompleksniji sistemi od nas to urade, pa nije nemoguće da to i mi uradimo.
Ako budemo prodavali, da ne kažem baš mačku u džaku, ali bar mačku u polumraku, rizikujemo da nas to košta u budućnosti. Rizikujemo da nam se dese propusti poput nekih privatizacija, a navešću „Vršačke vinograde“, npr. u najgorem slučaju čak i propusti koji mogu imati dalekosežnije posledice i po finansije naše zemlje, a tek po ugled naše države koji se sa mnogo muke posle treba vraćati. Kako u našoj zemlji tako i u svetu, renome je sve, verujte mi. Niko od nas neće biti večno na ovim pozicijama, posebno to nećemo biti ako ne ispunimo ono što smo obećali našim građanima. Pre svega nećemo da se ponašamo kao oni koji posledice svojih propusta, da ne upotrebim jače reči danas koriste kao dokaze da mi ne možemo da rešimo probleme koje smo nasledili.
Rokovi koji su dati su u redu i tu nema nikakve dileme. Zakon koji smo usvojili se sada menja. Ostavlja široku lepezu potencijalnih rešenja gde svi koji žele mogu da se uključe u privatizaciju. Sa našim uspesima u spoljnoj politici, otvaranjem poglavlja sa EU u evropskim integracijama koja nas očekuju, smanjenim fiskalnim deficitom, inflacijom pod kontrolom, političkom stabilnošću i drugim dostignućima koja su velika, a ne dovoljna za nas imamo sasvim dovoljno razloga da verujemo da ćemo vrlo brzo znati koji je model za svaku firmu i da će do jeseni stanje biti mnogo mnogo jasnije.
Uopšte ne očekujemo ono što se tvrdi, a to je masovni stečaj kao realnost. Očekujemo da ćemo tokom leta imati muke da između dobrih ponuda odaberemo najbolje, kada je reč o firmama koje imaju perspektivu, a verujte imaju je definitivno. Ako smo mogli da nađemo rešenja kako da „Železara Smederevo“ postane od velikog problema mali problem, a sa perspektivom da postane i ponos, onda je vrlo verovatno da ćemo uskoro moći i biti sposobni da rešimo i neke druge probleme.
Moram da napomenem da postoje preduzeća koja će imati manje šansi i koja će otići u stečaj. Stečaj je nakon reformi koje smo preduzeli način da se zdravi i prezaduženi biznisi izvuku iz tih stečaja i spasu, kao što je slučaj svuda u svetu, a ne da te firme počnu polako da odumiru zato što neko misli da treba da još prolongiramo i da dobijamo na nekom vremenu.
Dakle, od onih firmi koje odu u stečaju neke će stati na svoje noge na različite načine, dok će samo deo njih većim delom završiti svoje postojanje kroz prodaju imovine. Biće i takvih i to moramo da kažemo, a i ministar je rekao da je to neminovno.
Konačno imamo i velike sisteme koji su strateški značajni. Primeri traženja rešenja slučaj po slučaj nam daju za pravo ne da sačekamo da se u narednoj godini posvetimo aktuelnom traženju rešenja, koja se traže u timskom radu svih onih koji te probleme mogu da reše. Probali smo nekoliko puta i uspeli smo i mislimo da je to jedini pravi put. Ako za godinu dana ne bude uspeha, onda se tu stavlja tačka i na ova izuzeća. Moramo da kažemo da izuzeća nisu naša slabost, nisu slabost popuštanja. Ona su način da ne izgubimo suštinu podvođenja izuzetnih slučajeva pod isti aršin koji svima ne pristaje. Zdrav sistem je uslov za zdravu privredu i za zdravo društvo.
Lice završetka restrukturiranja je da neki ostaju bez posla, ali je naličje da možemo manje u budućnosti oporezivati firme i da će ljudi koji će dobiti otpremnine i koji sigurno neće završiti na ulici imati gde da potraže svoje zaposlenje. Ako se ovi problemi ne reše mi ćemo kao i mnogi drugi protraćiti priliku da budemo oni koji su rešili problem, a da nekoj novoj većini ostavimo te probleme kao još veći problem.
Moram da kažem da SPS i poslanički klub SPS je uvek bila odgovorna prema građanima Srbije. Ona podržava dugoročno održiva rešenja koja će nas jedino moći dovesti do boljeg života. Naravno na tom putu postoje momenti koji nisu lepi za sve, ali na žalost drugačije se ne može. Hvala na pažnji.