Šesnaesto vanredno zasedanje, 28.07.2015.

2. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

Šesnaesto vanredno zasedanje

01 Broj: 06-2/342/15

2. dan rada

28.07.2015

Beograd

Sednicu je otvorila: Maja Gojković

Sednica je trajala od 10:05 do 21:55

OBRAĆANJA

...
Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda

Konstantin Arsenović

Partija ujedinjenih penzionera Srbije | Predsedava
Hvala.
Reč ima narodni poslanik Mirko Čikiriz. Izvolite.
...
Srpski pokret obnove

Mirko Čikiriz

Srpski pokret obnove - Demohrišćanska stranka Srbije
Zahvaljujem predsedavajući.
Gospodine ministre, SPO je jedna od političkih stranaka koja je dosta rasprava, pozitivnih rasprava sa prethodnim ministrima prosvete imala oko zakona koji su danas na dnevnom redu i mi smo u prepodnevnom zasedanju imali takođe dva zakona koja na dobar način regulišu svoje oblasti. To su Zakon o prevozu putnika i tereta u drumskom saobraćaju koji su u velikoj meri antikoruptivni. Zakon o udžbenicima je takođe u velikoj meri antikoruptivan, ali to nije njegova osnovna svrha, pa ćemo krenuti redom.
Što se tiče Zakona o visokom obrazovanju i ostavljanja visokoškolskim ustanovama mogućnosti da same odrede broj ispitnih rokova, to je nešto zašta smo se mi raspravljali sa svim prethodnim ministrima pravde. Koja je naša argumentacija bila? Znate, da je sa početkom svake akademske godine, da su studenti, kako se smanjivao broj bodova samim tim i broj ispitnih rokova, najavljivali protesti i održavali proteste. Protesti su održavani ispred Ministarstva prosvete. Sasvim normalno, jer je ministarstvo bilo to koje je predlagalo smanjenje broja ispitnih rokova.
Ja sam studirao, bio sam sasvim solidan student. Ima sam tri ispitna roka i nije mi bio problem da na vreme završim fakultet. Profesori kažu da studenti koji traže više ispitnih rokova su u principu lošiji studenti i da je to način da svale na broj ispitnih rokova svoj neuspeh na studiranje. Ali, ono što je tržište, to je da mi treba da uslovima slobodnog tržišta, kada postoje i privatne i državne visokoškolske ustanove, da prepustimo studentima koji će unapred da znaju koliko imaju ispitnih rokova, kakvi su uslovi, pa neka se tamo sa visokoškolskim ustanovama bore za povećanje broja ispitnih rokova ukoliko nisu zadovoljni ili se tokom studija izmeni broj ispitnih rokova. Evo, dok je gospodin Žarko Obradović bio ministar prosvete dva dana smo vodili raspravu po ovom pitanju, i zbog toga ćemo mi podržati ove izmene kao i izjednačavanje prava nastavnog osoblja i van nastavnog osoblja u školskim ustanovama da pod jednakim uslovima idu u penziju.
E, sada, što se tiče udžbenika. Naravno da udžbenici nisu glavni u sistemu obrazovanja. Glavni u sistemu obrazovanja što se tiče škola treba da budu učenici, što se tiče visokoškolskih ustanova, studenti. Sama činjenica da ste vi u ovom zakonu pedeset puta pomenuli reč učenik, a da je u prethodnom zakonu pomenut 12 puta, to pokazuje i tehnički i suštinski da učenik polako zauzima ono bitno i najbitnije mesto, a on treba da bude glavni u sistemu obrazovanja i sve u sistemu obrazovanja treba da bude podređeno učeniku.
Vi znate da sam i u ovom sazivu, otkako ste vi ministar prosvete, postavljao poslanička pitanja što se tiče udžbenika, preobimnog gradiva, što se tiče tereta, fizičkog tereta koji učenici, posebno, recimo, prvaci, učenici u osnovnim školama imaju, jer danas bez pratnje roditelja đak prvak ne može sa školskom torbom da ode i fizički da je odnese u školu. Vi znate da roditelji, kada kupuju rance za školu, prvo se raspitaju koji je to ranac koji ima dobar ojačivač da dete u razvoju ne iskrivi kičmu itd.
E, sama činjenica da je fizički obim udžbenika tako veliki, on se reflektuje kasnije i na nastavne planove i na niz problema koji prate obrazovanje. Zbog čega? Pa, mislim da kod, kao što ste sada kod donošenja ovih zakona osluškivali glas učenika, glas studenata i glas nastavnog osoblja, tako radite ubuduće kod svih ostalih zakona jer imamo strategiju razvoja i obrazovanja i sigurno nećete pogrešiti. Oni najbolje znaju šta su to životni problemi.
Šta kažu nastavnici? Znači, naučno nastavničko veće, naučno prosvetni savet daju okvirni plan rada. Nastavno osoblje žuri pošto poto da ispoštuje plan rada preobimnog gradiva. Nastavno osoblje je zbog toga nervozno, samo je ubeđenja da je često obim gradiva preopširan. Učenici umesto da imaju tretman kao svoji vršnjaci u razvijenim zemljama, neću pominjati Norvešku koja ima najbolji sistem obrazovanja, uzmimo neku zemlju EU gde učenici, pričam pretežno o osnovnom obrazovanju, više kroz igru i razgovor sa nastavnikom stiču osnove znanja. Ovde se sve svodi na to memorijsko pamćenje, kako se kolokvijalno to kaže „bubanje“. To proizvodi niz negativnih posledica po učenika u smislu izbegavanja školskih obaveza, preopterećenosti učenika, preopterećenost nastavnika. To se reflektuje i na niz zdravstvenih problema što tiče učenika.
Zbog čega je to? Znači to je ključna stvar. Zbog čega mi sada imamo hiperprodukciju udžbenika? Vi to niste direktno rekli, ali ste rekli kroz ograničavanje, odnosno kroz preporuku obima koliko jedan udžbenik treba da ima stranica. Naprosto, došlo je do hiper produkcije, izdavači i stručno osoblje koje u rukopisima konkuriše za dobijanje, da njihov rukopis prođe stručnu ekspertizu i da postane udžbenik, žele svake godine da zarade.
Naravno, da je nauka i obrazovanje nešto što je u stalnom razvoju i da udžbenik koji je u nekoj oblasti izgleda na svoj način pre deset ili dvadeset godina, a danas ne može tako izgledati, neće izgledati za deset ili petnaest godina. Ali, to ne znači da mi treba fizički u toj meri da povećavamo broj stranica da bi neko zaradio. Mislim da je to ključna stvar bila, što više udžbenika, što više stranica, što više zarade, a ne koga se tu u negativnom smislu reflektuje, pre svega na učenike i na one koji uče u nastavnom procesu.
Zbog toga je to što ste vi, a to je čini mi se ključna odredba, što ste preporučili broj stranica. Ako hoće izdavač da štampa više, neka štampa, to mu se neće platiti. Garantujem vam da ćete imati u preko 99% slučajeva preporučeni broj stranica, jer više neće biti zarade. To je čini mi se najveći kvalitet ovog zakona uz taj anti koruptivni element i uz otvaranje dodatnog tržišta.
Dok je Zavod za udžbenike Srbije imao monopol na štampanje udžbenika, zaista verovatno pretpostavljam da tu nije bilo neke posebne korupcije jer oni su imali monopol, svi su udžbenicu kod njih štampani, ali je bio apsolutno zaostatak u kvalitetu i u razvoju. Sada kada je otvoreno tržište i kada imamo preko 70 i nešto licenciranih izdavača, očekivalo se da će to doprineti kvalitetu. Umesto kvaliteta koji, naravno, postoji i kvalitet ne treba sve gledati crno belo, mi smo uglavnom dobili hiperprodukciju. To što ste ograničili da može najviše šest izdanja da bude što se tiče jednog udžbenika, to je zaista dobro. Zatim, što se tiče porodičnog budžeta. Vi znate, kada se završe godišnji odbori, porodični budžet je ionako istanjen, dolazi školska godina, to je stres za porodicu. Zbog čega? Dolaze novi udžbenici i roditelji se najčešće pitaju – pa, zašto svake godine štampaju nove knjige. Evo, odgovor je zbog toga ne da bi pratili u toj meri razvoj obrazovanja već da bi se na štampanju novih udžbenika u što većem obimu zaradilo. A negativne posledice po razvoj sistema obrazovanja, po učenika, po nastavno osoblje, to onom ko ima finansijsku korist od toga je bilo u sasvim stotom planu.
Mi danas imamo 832. 912 učenika u osnovnim i srednjim školama. I, šta je opet ovoliki broj izdavača i otvaranje tržišta, do čega je dovelo. Da se izdavači utrkuju za štampanje udžbenika u osnovnim školama. Tamo gde su obavezni predmeti i tako dalje. U srednjim školama gde treba da štampaju udžbenike sa stručnim predmetima ili kod nacionalnih manjina gde je zastupljenost nacionalnih manjina u obrazovnom sistemu manja, izdavači uopšte nisu bili zainteresovani. To je opet par ekselans dokaz a njih uopšte ne interesuje obrazovni sistem, da njih interesuje samo novac. Da ih interesuje obrazovni sistem oni bi se naravno javili i stručnim predmetima u srednjim školama, bavili bi se podjednako i nacionalnim manjinama, a kakav je odnos, znači, svih učesnika u tom lancu prema obrazovanju, evo ja vam mogu reći da se i Srbi kao većinski narod u takvom sistemu osećaju podjednako ugroženim, kao i nacionalne manjine.
E, sada dolazimo do osoba ometenih u razvoju i do invalida. Država Srbija je, i to i mi sami znamo potpisnik svih konvencija o pravima invalida, o pravima dece ometenih u razvoju, itd. Tu ne postoji jedna konvencija koju mi nismo potpisali. Mi smo zvanično i deklarativno jako humano društvo, u praksi to nismo.
Dokaz da za decu ometenu u razvoju i za invalide nije bilo dovoljno ni udžbenika, ni stručnih pomagala, ni pomoćnih sredstava, je dokaz da mi nismo ni u ovom delu, izuzev retorički i suštinski, humano društvo. A, opet mnoga društva poput društava najrazvijenijih gde mi težimo da budemo u Evropskoj uniji koji su izuzetno humana društva i u kojima zaista nema ovih pojava, kod nas eto često ima i tih predrasuda da to nisu, u toj meri humana društva, jesu.
Drugo, broj rukopisa koji se podnose, evo, recimo za osnovne škole 452 rukopisa, za srednje škole 112. Znači, za tri četvrtine manje. To je dokaz koliko su izdavači bili zainteresovani za kvalitet obrazovanja.
Drugo, problemi moguće korupcije, izdavači su na raznorazne načine i vi ste pomenuli neke od njih dolazili do toga da štampaju udžbenike, nudili su nastavnicima i donacije, seminare, direktori škole kažu, uložićemo nešto u infrastrukturu, kupićemo vam nešto od nastavnih sredstava, kupićemo neke lopte ili nešto za fiskulturnu salu, itd, i onda će dobiti ekskluzivno pravo da se štampaju udžbenici.
Ono što je dobro da ste vi kod donošenja ovih zakona zaista sproveli jednu široku raspravu, da su svi zainteresovani učesnici mogli da kažu svoje, ali ne samo da kažu, nego je sve to satkano u ovom zakonu.
Čini mi se da nijedna bitna sugestija, a bio sam učesnik javne rasprave nije izostavljena i evo danas i predstavnici opozicije nemaju nekih suštinskih primedbi na sam tekst Predloga zakona.
Oko porodičnog budžeta mislim da sam dovoljno rekao i dobro je što će konačno moći neko ko ima dvoje ili troje dece kao u neka druga vremena, makar u periodu od četiri godine moći će dete koje je mlađe godinu ili dve dana da nasledi knjigu od svog brata ili sestre, ili od nekoga sebi bliskog ko će mu dati tu knjigu da iz nje uči. Naravno da knjiga nije nešto što je dnevna novina, nije za jednokratnu upotrebu, ona ima jednu sasvim drugu vrednost i pored porodičnog budžeta, znam da postoji u mnogim porodicama i taj fetiš, eto deca su sva učila iz jedne knjige. Ima to i neku svoju drugu simboliku.
Što se tiče uvođenja digitalnog dodatka, to je nešto što je zahtev tehnološkog razvoja društva i što Srpski pokret obnove u potpunosti podržava.
Zbog činjenice da mi u celokupnom obrazovnom sistemu pored učenika, nastavnika, roditelja, škola, svih onih neophodnih tehničkih elemenata koje škole moraju da imaju i izdavače, mi imamo i nekoliko jako važnih stručnih institucija koje se finansiraju iz budžeta Republike Srbije, pre svega Zavod za unapređenje obrazovanja i vaspitanja, Nacionalni prosvetni savet, Savet za stručno obrazovanje i obrazovanje odraslih i Ministarstvo prosvete kao krovno ministarstvo.
Zavod za unapređenje i obrazovanje i vaspitanje ima svoju organizacionu jedinicu Centar za razvoj programa udžbenika i on se bavi i razvojnim i savetodavnim i drugim poslovima.
Očigledno da je i Savet za unapređenje obrazovanja i vaspitanja imao značajnu ulogu kod donošenja ovih zakona i zbog svih ovih dobrih karakteristika zakona, zato što će on biti dobar po učenike, po nastavnike, po nastavne planove i programe koji će sigurno sa, pre svega, smanjenim, ali ne izgubljenim na kvalitetu gradivom.
Mislim da će učenici pored toga što će imati fizičko rasterećenje, imati i jedno mentalno rasterećenje i da ćemo mi moći da se na neki način kroz ovaj prvi početni korak približimo onim idealima kojima težimo, a to je da deca sa radošću idu u školu, da nastavnici više pažnje posvete učenicima, a ne toj stalnoj jurnjavi da ispune preobimni plan i program.
Vi ste sami pomenuli i to je bilo u telu jednog mog poslaničkog pitanja da u mnogim udžbenicima postoje naslovi koji uopšte nisu sastavni deo plana i programa. To su naslovi koji su apsolutno odštampani bez ikakve potrebe.
Samo kažem da bi fizički knjiga bila veća i da bi neko na tome zaradio.
Zbog toga što nijedan ministar pre vas nije želeo da se uhvati, da se rve sa ovim problemima, zato što nije hteo da se suprotstavi izdavačkim libijima, ne samo izdavačkim lobijima, nego i školskim lobijima i lobijima u drugim institucijama, što ste vi prvi se usudili da to uradite. U ovom delu zaslužujete našu podršku, ali mi ćemo nastaviti dalje.
Mi ćemo sve ono što je i dalje, smatramo da treba unaprediti u obrazovnom sistemu, a to je stalni proces.
Mi ćemo tražiti i kroz rasprave sa vama i kroz pozitivne sugestije i kroz poslanička pitanja da se unapredi da bi naš obrazovni sistem bio na onom nivou na kome treba da bude.
Funkcionalna nepismenost kod nas je i dalje u velikoj meri prisutna. Ona nije samo posledica obrazovnog sistema, već jednog opšteg ambijenta i nezainteresovanosti kompanija, što se tiče pre svega, srednjeg stručnog obrazovanja i visokoškolskog obrazovanja da uzimaju na stručno osposobljavanje učenike i studente da bi onog momenta kad steknu diplomu srednjeg obrazovanja ili visokoškolskog obrazovanja, apsolutno mogli da budu produktivni i maltene, prvog radnog dana da imaju jedan značajniji efekat.
Mi i dalje imamo nažalost situaciju da završeni srednjoškolci sa srednjom stručnom spremom, da visoko obrazovani ljudi kada dođu na posao svi gledaju po sistemu jesi ti učio nešto teoretski, ali ti si neupotrebljiv dok ne prođeš jedan praktičan rad u preduzeću ili kompaniji.
Zbog toga će to biti jedan od važnih zadataka vašeg Ministarstva u dogovoru sa Privrednom komorom Srbije i sa svima ostalima koji treba da uzmu svoje učešće u funkcionalnom osposobljavanju i srednjoškolaca i studenata.
Tek kada mi dostignemo tu vrstu nivoa, kada iz srednje škole ili sa fakulteta izađe u potpunosti spreman kada da obavljao posao za koji je školovan i kada i nastavnici i nastavno osoblje i roditelji i učenici osete da je školski program u potpunosti prilagođen njihovim potrebama, mi ćemo tada biti zadovoljni obrazovnim sistemom, a do tada ćemo ga stalno usavršavati i dotezati.
Hvala vam ministre, što ste došli sa ovako dobrim predlogom u Narodnu skupštinu.
Kada dolazite sa ovakvim predlozima, mi ćemo vas podržati, kada bude nešto drugačije, mi ćemo tražiti da se to unapredi.
Hvala.
...
Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda

Konstantin Arsenović

Partija ujedinjenih penzionera Srbije | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Zlata Đerić.
Izvolite.
...
Nova Srbija

Zlata Đerić

Nova Srbija
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predsedavajući, poštovani gospodine ministre, imamo danas pred sobom tri predloga jednog zakona i izmene i dopune dva zakona koji su već na snazi.
Dakle, poslanička grupa Nove Srbije će podržati pre svega izmene i dopune Zakona o visokom obrazovanju, i smatramo da će to doprineti autonomiji Univerziteta.
Dakle Univerzitet će moći lakše da funkcioniše i lakše da se dogovara sa svojim studentima o potrebama za brojem ispitnih rokova, jer se od fakulteta do fakulteta te potrebe razlikuju i smatramo da ćemo time znatno relaksirati upravo tu studentsku populaciju, koja će sada moći brže, lakše, efikasnije i verovatno bolje po sebe da reši to značajno pitanje koje su do sada pokušavali da reše protestima.
Što se tiče izmene Zakona o osnovnom obrazovanju, odnosno usklađivanje tog jednog člana sa Zakonom o radu, to takođe nemamo problem da podržimo, jer smatramo da je to u stvari nešto što je između ova dva zakona, Zakona o radu i Zakona o osnovnom obrazovanju, bilo u koliziji, pa je sada to usklađeno i dovedeno, naravno, na jedno ustavno pravo svih zaposlenih.
Što se tiče Zakona o udžbenicima, o njemu ću nešto više govoriti. Već je rečeno da je prethodni zakon donet 2009. godine i tada sam učestvovala kao poslanik u njegovom donošenju i amandmanski doprinela da zakon, čini mi se, u tom delu bude bolji.
Moram samo dopuniti zbog javnosti, znači, nije 2009. godine počelo privatno izdavanje udžbenika u Srbiji. Privatni izdavači su postojali ranije, tržište privatnih udžbenika je postojalo pre 2009. godine i tada je to bio prvi pokušaj da se ova značajna delatnost od javnog značaja i zakonski uredi. Naravno, mi danas imamo jedan drugi pristup, pokušaj da se posle evidentiranih nedostataka u izdavanju udžbenika i distribuciji, prodaji udžbenika, dakle, jednim novim pristupom, jednim novim konceptom ta oblast još bolje uredi. Mi očekujemo da će usvajanjem zakona to biti jasnije, bolje i kvalitetnije po obrazovanje Srbije.
Već rekoh da je izdavanje udžbenika delatnost od javnog značaja, jer udžbenik nije obična knjiga. Udžbenik je knjiga koja ima misiju. Udžbenik je nažalost, obzirom da je to deo obavezne školske literature, jedina knjiga koju neki pročitaju u toku života, čak i tu ne pročitaju u potpunosti. On ima veliku odgovornost, jer udžbenik je knjiga koja, osim što pomaže da se usvoje određena znanja i veštine, utiče na oblikovanje svesti i stvaranje standarda jednog društva. To je društvena odgovornost udžbenika. Samim tim i ovaj zakon ima ozbiljnu društvenu odgovornost i mi ga kao takvog i doživljavamo.
U zakonu je izuzetno mnogo kvalitetnih pomaka na bolje i mi ih pozdravljamo i podržaćemo ih. Stavili smo četiri amandmana. Posebno sam zadovoljna što se amandman koji sam podnela na član 14. u potpunosti poklopio sa onim što je gospodin ministar u svom izlaganju rekao, odnosno terminološka stvar je u pitanju. Upravo ste se pozvali na preporučeni obim udžbenika i mislim da je to pravi izraz, a u samom zakonskom rešenju je to malo obimnije rečeno sa jednim pleonazmom, pa vas molim da to precizirate. Pretpostavljam da ćete taj amandman bez problema usvojiti, jer je to u potpunosti ono što odgovara.
Ono što kod izdavanja udžbenika jeste godinama uočen problem. To je problem jednog siromašnog društva. Samo to govorim kao neko ko je u sistemu obrazovanja dugi niz godina proveo na obe strane. Prvo kao učenik i student, a onda kao profesor. I sve te i dobre i loše strane udžbenika i rada sa udžbenicima mogu da interpretiram iz prakse.
Dakle, kada smo osiromašili kao društvo i kada se omogućilo da se izdaju privatni udžbenici, da se prodaju, došlo je do one prve greške, udžbenike je počeo da prodaje rabat, a ne kvalitet. Mislim da će ovaj zakon to u mnogo čemu da popravi. Znači, ne može, to sam godinama govorila kao prosvetni radnik, ne može udžbenik da preporuči rabat, nego mora da ga preporuči kvalitet. I to je prirodno i jedini prirodni zakon koji treba da napravi čistku u izdavaštvu udžbenika, i to pozdravljam. Znači, najkvalitetniji neka opstanu, ako već imamo privatno izdavanje udžbenika.
Reći ću nešto što je lični moj stav, kao dugogodišnjeg prosvetnog radnika, znači, samo moj lični stav koji mogu višestruko da branim, ali ga ovde ne zagovaram samo ću ga izneti.
Ja sam neko ko je radeći u obrazovanju bila isključivo za to država ostane monopolista u izdavanju udžbenika i da zadrži kontrolu nad tim resursom, jer su udžbenici nešto što nije obično izdavaštvo, nego je nešto što jeste vrhunski državni interes. Udžbenik, kao što rekoh, oblikuje svest, oblikuje usvajanje znanja i njihovu kasniju upotrebu znanja i veština.
Dakle, ovde smo slušali razne diskusije i mislim da su tu kolege malo pobrkale šta jesu metodski postupci, a šta su udžbenici. Ovaj zakon treba da uredi izdavanje udžbenika, a metodski postupci i način usvajanja znanja se uređuju nekim drugim podzakonskim aktima, kao što će se urediti i standardi i kvaliteti samih udžbenika u praksi, kao i ono što jesu nastavne jedinice i obim nastavnih znanja.
Dakle, ono što jeste otvorilo problem u Srbiji i, naravno, nametnulo ovakav zakonski predlog jeste taj novi diktat liberalnog kapitalizma i tržišta udžbenika. Kao što reče malopre kolega, svi hoće da pišu udžbenike za osnovnu školu, a osnovna škola nije osnovna zato što nije bitna, nego zato što je ona temelj društva i što je ona osnov društva. Udžbenici za osnovu školu su najodgovorniji za znanje koje će se kasnije u društvu posedovati i kojima ćemo se koristiti. To sam čak jednom kad sam postavila poslaničko pitanje o udžbenicima sa materijalnim greškama i potencirala.
Tu se desilo, naravno, da smo imali izuzetno mnogo ponuđenih udžbenika, izuzetno mnogo diskutabilnog kvaliteta na tržištu udžbenika, izuzetno veliki broj udžbenika sa materijalnim greškama. Dakle, udžbenik je neprikosnoven, udžbenik ne sme da ima materijalnu grešku, udžbenik ne sme, pogotovo u današnjim tehnološkim uslovima, gde mogu i autori, saradnici i sva znanja su vam na jedan klik dostupna, da izađe na tržište, a pogotovo ne sme da završi u učionici i da ima bilo kakav diskutabilitet o onome što on prenosi kao znanje.
To vam govorim zato što sam stavila jedan amandman i molim vas da ga ozbiljno pogledate, a to je kod člana 39. stav 2. tačka 1), gde ste rekli – promenom sadržaja iz stava 1. ovog člana ne smatra se ispravljanje grešaka i omaški u tekstu, pa onda u zagradi imamo imena, nazive, brojeve, pravopisne greške, zastarele ilustracije i sl. Ja sam navela samo zastarele ilustracije se mogu smatrati onim što zahteva ovaj član. Sve ovo ostalo jesu materijalne greške. Ako vi u udžbeniku, recimo, sada dajem primer, vidite da je neko dao skraćenicu „doktor“, dr sa tačkom, to nije štamparska greška, već je to neznanje, nepismenost autora udžbenika koju on prenosi dalje na učenike. To je nešto što moramo striktno da razdvojimo kada su udžbenici u pitanju i kada su zahtevi prema izdavačima udžbenika u pitanju.
S obzirom, da je u pitanju zaista ozbiljan profit kada su udžbenici u pitanju, siguran profit, imamo pravo i obavezu kao društvo da postavimo određene ozbiljne odgovornosti pred izdavače udžbenika i tu pozdravljam stvaranje ovog novog filtera kroz koji treba svaki tekst udžbenika da prođe, odnosno svaki udžbenik da prođe, da bude nemilosrdno vraćen izdavaču ili nemilosrdno odbijen ako on ne zadovoljava i najsitniji kriterijum koji udžbenik mora da ima, jer udžbenik ne trpi slobodan stil. Slobodan stil je dopušten u beletristici, u poeziji. Tamo možete da ignorišete interpunkciju i da to bude vaš način izražavanja. U udžbeniku ne, jer udžbenik ima stroge standarde i udžbenik je odgovoran za najznačajniji i najmoćniji resurs jednog društva, a mi kao osiromašeno društvo taj resurs sada i te kako moramo da koristimo i da se na njega oslanjamo, a to je znanje.
Ono što je udžbenik, osim što je sredstvo usvajanja znanja i veština, udžbenik je svakako jedna od ozbiljnih sredstava sprovođenja reformi u obrazovanju. Sada smo došli do toga, podsetiću, opet smo pominjali neke države koje imaju, kako se reče, kvalitetnije sisteme obrazovanja od nas, što jeste, što nije, ali to je u stvari samo paradigma znanja. Ono sa čim mi imamo problem, mislim da će se ministar tu u potpunosti složiti, jeste da mi u pravoj reformi obrazovanja, koje je vrlo spora i vrlo teška, jer je jedan veliki sistem u pitanju, moramo da promenimo paradigmu znanja i da reproduktivno znanje, koje je kod nas sada toliko prisutno, zamenimo funkcionalnim znanjem, odnosno jedan deo reproduktivnog znanja će biti nužan da ostane, ali da ga zamenimo funkcionalnim znanjima.
Dakle, ono kada pričamo da deca negde uče kroz igru u nekim drugim državama, ne, to su funkcionalan znanja koja su sprovedena kroz obrazovni sistem i postoje tačno metodski postupci kako se ta funkcionalna znanja od treće godine i nadalje, od obdaništa, kroz školu, kroz sve sisteme obrazovnih institucija sprovode i usvajaju.
Dakle, mi ćemo morati ono suvo memorisanje pokušati da kroz jednu ozbiljnu reformu znanja zamenimo logičnim zaključivanjem. Znači, paradigmu reproduktivnog znanja da menjamo funkcionalnim znanjem, ali već rekoh to je sistem u kome će udžbenici imati značajnu ulogu. Da bi se udžbenici tome prilagodili, odnosno zadaci u udžbenicima koji to traže i podstiču, moraće da se menja i pristup nastavnom osoblju, koji to može da sprovede, njihovo dodatno obrazovanje, mentori, učiteljske vežbaonice itd. Ali, to su već niz koraka koje će pretpostavljam da će ministarstvo imati u nekom doglednom vremenu u svom poslu, imati želju da sprovede i način da sprovede.
Ono što ćemo kao poslanička grupa svakako podržati u ovom zakonu, odnosno zahtevati da se promeni, a mi podržati, jeste broj kod liste ocenjivača, dakle, broj godina radnog iskustva o čemu su već neke kolege govorile. Mi smo stavili tu amandman. Dakle, zaista smatramo da je dve godine radnog iskustva da se dospe, bez obzira na obuku, na listu ocenjivača premala, jer je iskustveno znanje u ovakvoj oblasti nezamenjivo znanje.
Znate, kao neko ko je održao na hiljade školskih časova, polemišući sa onima koji školski čas poznaju samo kao đaci i kao neko ko o njima govori teoretski, reći ću vam koja je to elementarna razlika, vrlo rado to citiram, to je kao kada bi ste poslastičarski zanat, završili time što naučite knjigu recepata napamet. To je ta elementarna razlika, kada vi morate imati jedno iskustveno znanje, a četiri godine je od prilike jedan ciklus koliko jedan udžbenik zaživi, pa zato smo smatrali da je pet godina minimalnog radnog iskustva za jednog ozbiljnog i objektivnog ocenjivača koji treba da se nađe na listi udžbenika nešto što treba da bude prihvatljivo.
To su one primedbe, osnovne primedbe koje smo imali kada smo sagledali ovaj zakon. Zaista doživljavajući znanje u ovim novim uslovima kao ozbiljnu robu, smatramo da Srbija ima priliku da od svog znanja napravi čak izvozni brend. Mi imamo izuzetno dobre potencijale. Svuda smo se u svetu time potvrdili, sada smo u stagnaciji, upravo zbog te paradigme znanja koja poslednjih godina devalvirala taj osnovni pristup znanju, ali mislim da ćemo i ovim Zakonom o udžbenicima i kasnije podzakonskim aktima, koji će kanalisati neke stvari kod usvajanja udžbenika i kod njihovog kvaliteta i standarda, imati priliku da znanje ubeležimo kao jedan od svojih najznačajnijih državnih resursa.
Stoga smatramo da je na ovom zakonu velika odgovornost. Ministarstvo ima veliku šansu da napravi ozbiljan, moderan iskorak u reformi obrazovanja i mi ćemo u Danu za glasanje podržati predložene zakone. Hvala vam lepo.
...
Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda

Konstantin Arsenović

Partija ujedinjenih penzionera Srbije | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Gordana Čomić.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Demokratska stranka
Zahvaljujem.
Zakon o udžbenicima kao Predlog zakona, kao prvi, je zakon koji u primeni ima, ako zamislimo jedan kvadrat, četiri temena u kojima su oni koji će biti direktno, oni na koje će se zakon primenjivati.
Naravno, jedna tačka, jedno teme tog kvadrata je ministarstvo, zavod, Nacionalno-prosvetni savet, drugo teme su izdavači, privatni, kako god, treće teme su prosvetni radnici i četvrto roditelji i naravno, još oko 600 hiljada dece u osnovnom obrazovanju i oko 300 hiljada u srednjem obrazovanju sa roditeljima kojih je oko milion, prosvetnih radnika 140 hiljada, dakle, između dva miliona i 200 i 2,5 miliona ljudi su oni na koje će se ovaj zakon o udžbenicima odnositi.
Kada će se odnositi? Za dve godine. Ovu školsku godinu udžbenici se nabavljaju po postojećem zakonu. Problem koji imamo zajedno i mi u Skupštini i Vlada je što nema Nacionalnog prosvetnog saveta, pa nema instance koja može da uradi svoje poslove za koje je nadležan po Zakonu o udžbenicima i sada. Zašto ga nema? Ne bih o tome, odgovornost je podeljena. Može Vlada da predloži vanrednu sednicu, možemo mi. Neće niko. Nema Nacionalnog prosvetnog saveta.
Zašto neće sledeća školska godina? Zato što tako piše u zakonu, da se i za 2016. i 2017. godinu udžbenici određuju po postojećim propisima.
Ja ću pokušati da objasnim zašto ću biti protiv ovog zakona kroz odgovore na pitanja koja sam već podelila sa vama. Dakle, na koga se odnosi, šta je u pitanju, kada biti u primeni, koliko vremena imamo na raspolaganju da vidimo da li će biti pripremljeno sve dobro za primenu ovog zakona koji se olako hvali, kao što se izdavači olako napadaju, kao što je sve kod nas ovde olako opisno kada je u pitanju obrazovanje i sa mnogo nota prezira prema znanju. To je vrlo prisutno u našem društvu na moju veliku žalost.
Nisam inače posebno osetljiva na teme koje se raspravljaju u Skupštini. Smatram da nije u redu da narodni poslanik i poslanica budu osetljivi. Na ovo jesam jer količina licemerja i količina pogrešnih informacija i patetike kada je u pitanju rasprava o obrazovanju je u našem društvu nepodnošljiva uz prezir prema znanju preko granice podnošljivosti.
Dakle, zašto je ovaj zakon toliko zanimljiv osim što je očito da mora biti zanimljiv jer direktno se odnosi na dva i po miliona ljudi najmanje? Zato što se radi o tržištu od oko šest milijardi dinara godišnje ili oko 50 miliona evra, što ne izgleda kao velika suma, ali u principu jeste prilično tržište i prilična sigurna zarada.
Nisam sklona lakoći koja se ovde čula kako izdavači zbog zarade puštaju loše udžbenike. To je jako, kako da vam kažem, strašno čuti, kao da nemamo ministarstvo, ništa, ništa, nego samo zli izdavači. Isto tako ne volim da čujem da zli prosvetni radnici, oni su zbog načina odobravanja udžbenika koruptivni. Nisu načini koruptivni. Ljudi su koruptivni i odjedanput imate ko govori zavisi iz kog ugla dolazi pa da kaže ovi su zli i koruptivni i prave nam loše udžbenike, a vidi nas kakvi smo divni. Kao što mislim da je ministar Verbić imao mnogo lakši zadatak nego što je imao ministar Žarko Obradović koji je uveo privatne izdavače.
Dobro je poštovati činjenice, pogotovo kada govorimo o obrazovanju. Dakle, radi se o tržištu na kojem se ostvaruje zarada i ta zarada i treba da se ostvaruje, ko god da je ostvaruje.
Čuli smo i komentar i od strane ministra i od mnogih od nas ovde da nekvalitetan udžbenik ima prednost kod onih koji odobravaju zbog rabata. Zašto kvalitetan udžbenik ne bi imao prednost? Zašto nemamo kvalitetnih udžbenika?
Mogu da dodam jednu potpuno ličnu notu jer sam lično 20 godina skoro snabdevala prosvetni sistem Srbije decom. Nijedan udžbenik koji sam ja uzela u ruke nije ni zašta. Nijedan. I to je tužno meni bilo svaki put kada mi je dete iz bilo kog predmeta pokazalo udžbenik koji je sa moje tačke gledišta, govorim o svom odnosu prema udžbenicima, ni zašta. Zašto? Koleginica Zlata Đerić je malopre nešto pomenula. Zato što naš problem u ovoj Skupštini i u Vladi nisu zli izdavači, nisu koruptivni nastavnici, nisu roditelji koji nemaju novac za udžbenike, nije čak ni činjenica da nemamo Nacionalni prosvetni savet. Naš problem je što nemamo ništa protiv reproduktivnog znanja u našim školama, isključivo reproduktivnog znanja.
Nisam otvorila udžbenik u kome se dete provocira, u kome mu se nudi da misli, u kome ga se uči da misli. Dok ne budemo imali takve udžbenike, žao mi je, mi ćemo se vrteti u krug oko međusobnog optuživanja zašto imamo loše udžbenike i zašto nam onda ne valja ni sistem obrazovanja.
Zašto ću ja glasati protiv ovog zakona? Ne iz ovih razloga koje sam sad navela, dakle, na koga se odnosi, kad će biti primenjen i zašto je u stvari toliko buke proizvedeno oko zakona o udžbenika. Biću protiv zato što Zakon o udžbenicima, recimo, ne daje nikakav odgovor na jedno od ključnih pitanja koje se ovde hvali, a to su udžbenici na jezicima nacionalnih zajednica. Ko prevodi udžbenike? Ko prevodi udžbenike?
U ovoj sali je bilo dramatičnih dijaloga između predsednika Vlade i pripadnika albanske nacionalne zajednice. Pripadnicima albanske nacionalne zajednice u avgustu prošle godine su obećani udžbenici. U ovoj sali je bilo dramatičnih dijaloga o tome da neke nacionalne zajednice imaju udžbenike na svojim jezicima, a neke nemaju, niti će imati ikada.
Ovaj predlog zakona je u tekstu u kojem ga je obrazlagao ministar i u rečima mnogih od nas je – odličan je, biće udžbenika na jezicima manjina. Ko prevodi? Vrlo jednostavno pitanje. Da bi bilo udžbenika, neko mora da ga prevede, to nam je valjda jasno, ako hoćete da taj udžbenik bude udžbenik koji je u skladu sa nastavnim planovima i programima koje odobrava Nacionalni prosvetni savet.
Druga pozitivna slika o Zakonu o udžbenicima, koja je ovde data od strane ministra i mnogih od nas ovde, jeste da će udžbenici biti na četiri godine, pa će moći da se nasleđuju. Ja taj deo uopšte ne razumem. Vrednovati četvorogodišnji period na koji ćete određivati udžbenik u eri 21. veka, ja neću ovde spomenuti, osim sada i malo tiše, tableta i svega što se može staviti na tablet pa komunicirati njime, dakle, time da će jedna knjiga biti četiri godine, to je već, kako da vam kažem, pogled na svet i to pogled na svet koji nije pogled na svet kroz prozor u 21. vek.
S druge strane, ja razumem ministra ili druge koji to hvale, jer mi je jedna beogradska mama, sa dvoje divne dece, devojčice u petom razredu, pokazala račun za komplet udžbenika za peti razred od 9.974,35 dinara. Ne znam, nije mi pokazala za komplet za mlađeg sina koji je u nižim razredima. To jeste ogroman izdatak za porodicu gde je prosečna zarada, ako je uopšte i imaju, 38 ili 43 hiljade dinara.
Sad, ako možemo da shvatimo da ja imam etički problem da glasam za ovaj zakon, da mi ministar u 21. veku kaže – mi ćemo da imamo knjige koje će važiti četiri godine, pa će deca moći da nasleđuju knjige, pa neće roditelji trošiti pare za knjige i imate 21. vek kada vam se inovacije u oblasti obrazovanja dešavaju na polugodišnjem nivou. Kada pogledate oko sebe svet, čak i okruženje, ne morate ići do Amerike, Kanade ili Finske, kada je u našoj Skupštini bilo razgovora o inovacijama u obrazovanju, uopšte o dinamizmu kojim bi mogli da menjamo svoje obrazovanje?
Dok je bio ministar, Žarko Obradović je imao jedan pokušaj da se o tome zametne rasprava i taj pokušaj jednostavno nije naišao na dobar odziv, kao da je to doživljeno kao napad na nekakvu dragocenost koju mi imamo u našem sistemu obrazovanja. Pa, gde su nam rezultati iz tog sistema obrazovanja, ako je već tako dragoceno? Gde su, kada su nam sve ovo patetični opisi o tome kako nam je obrazovanje strašno loše, kako su nam prosvetni radnici koruptivni, kako su izdavači ovo itd? Namerno karikiram ovaj deo, jer kada dobro načuljite uši tačno je to ono što se čuje.
Kada se kaže da će se ovim Zakonom o udžbenicima postići kvalitet za dve godine, znači za školsku 2017/2018. godinu, udžbenika koji će biti sa referencom procenjen, tržišta koje će biti uređeno, smanjene korupcije i, nadamo se, zadovoljnih roditelja, đaka i prosvetnih radnika, ja onda ne vidim u ovom zakonu, ni u jednom članu uporište za takav stav. Razumem i ministra i sve one koji brane zakon da se tako brani zakon. Postoji jedna manje-više anegdota šta radiš sa zakonom kad si Vlada ili kad si poslanik vladajuće većine? Koristiš staru basnu, našu tradicionalnu, „Stočiću postavi se“. Sve će biti super, samo da se to sve ispotpostavlja na svoje mesto. To je legitimno. Dakle, nemojte da se pogrešno razumemo, ja to ne kritikujem. Meni je krivo zbog te atmosfere prezira prema znanju i zatvaranja očiju pred činjenicama kada je znanje kao glavni resurs 21. veka u pitanju.
Takođe ću glasati protiv ova druga dva zakona, iz dva slična razloga. Prvi je, tu ne mogu da odolim, dakle, ušao je zakon koji glasi – briše se. Ovde se često raspravlja o tome da li sme da se briše ili ne sme. Naravno da sme da se briše. Dakle, ceo jedan zakon je jedan član da se briše, član koji se odnosi na uslove za penziju. To nije usklađivanje sa Zakonom o radu. Ko god želi da vam veruje, to je u redu, a ja ću vam dati primer Petra Petrovića, koji je, recimo, 15. oktobra 2015. godine napunio 40 godina radnog staža, a 15. aprila 2016. godine godine života. Sa ovim zakonom može da radi do kraja školske godine, a sa brisanjem ovog zakona ne može. Zašto bi vi brisali taj zakon? Nije tačno da se brisanjem tog člana u postojećem zakonu o sistemu dovodi u jednak položaj. Meni se čini da je ovaj član upao u vremenski tesnac između Zakona o smanjivanju maksimalnog broja zaposlenih i ovog zakona. I zato što mi se čini, a niste me uverili da se time dovode svi u jednak pravni položaj, zato ću i biti protiv.
I najteže protiv zbog izmena Zakona o visokom obrazovanju. Zašto najteže protiv? Zato što su izmene Zakona o visokom obrazovanju jedino bile tema zbog ispitnih rokova. Od kada smo uveli zakon koji bi trebalo da potpuno omogući kretanje naših studenata sa studentima EU, dakle čuvena „Bolonja“, nikad nismo pričali o tome koliki je nizak nivo rada sa studentima. Nikad nismo pričali o tome zašto konsultacije nisu obavezne. Nikad nismo pričali o kvalitetu. Jesmo, ali na ružan, senzacionalistički način. Nikad nismo pričali o istraživačkom radu nastavnika i profesora, o niskom nivou i indeksima kompetencije koje imamo, o nedostacima časopisa za društvene nauke, o mnogim problemima koji postoje u našem visokom obrazovanju. Ne, nikad nismo pričali o tome. Pričali smo isključivo o ispitnim rokovima za studente.
Zašto ovo nije dobro? Zato što se jasno čita kao pokušaj da Ministarstvo sa sebe skine zahtev studenata za ovoliko rokova i onoliko rokova, što je isto legitimno. Svake jeseni evo ih studenti, kažu – hoćemo još jedan rok. Potpuno razumem i studente i Ministarstvo koje kaže – ne može više, hajde neko drugi malo. Ko je to drugi? Sad su to univerziteti. Ovim se unosi nered i u ovako sistem koji nema dovoljno reda. Kada i ako univerziteti budu odlučivali o tome koji je broj ispitnih rokova i kako se i na kom fakultetu polaže, više nema nikakve nade da ćemo ikad pričati o kvalitetu nastave na fakultetima i univerzitetima u Srbiji, nego će se sve svoditi na to na kom univerzitetu je bolje sa koliko rokova. Ta bajka o tome da je samo važno imati veliki broj rokova, pa će se ispiti polagati, to je bajka koja se praktično detaljno zna samo ovde i u još nekim zemljama.
Meni je žao što će očigledno nama svima proći i još priličan broj ispitnih rokova pre nego što sednemo i najozbiljnije svi zajedno počnemo raspravu o tome šta nama svima znači znanje u našem društvu i šta ćemo bez poštovanja znanja u našem društvu. Hvala vam.
...
Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda

Konstantin Arsenović

Partija ujedinjenih penzionera Srbije | Predsedava
Hvala.
Reč ima narodni poslanik Žarko Obradović. Izvolite.
...
Socijalistička partija Srbije

Žarko Obradović

Socijalistička partija Srbije
Hvala.
Gospodine predsedavajući, gospodine ministre, poštovane kolege narodni poslanici, dozvolite da u ime poslaničke grupe SPS kažem nekoliko reči o predlozima zakona o kojima danas Skupština raspravlja. Mi ćemo, inače, podržati sva tri predloga koja su na dnevnom redu, kako Predlog zakona o udžbenicima, tako izmene i dopune Zakona o visokom obrazovanju i izmene i dopune Zakona o osnovnom sistemu obrazovanja i vaspitanja.
Pre nego što kažem nekoliko reči o Zakonu o udžbenicima i zašto će naša poslanička grupa podržati ovaj zakon, želim da kažem ili da parafraziram jednu izreku našeg poznatog naučnika Jovana Cvijića, koji je otprilike rekao da se svi mi, u pokušaju da dosegnemo naučne visine, penjemo jedni drugima na ramena, u nameri da ostvarimo to što želimo. Ovo govorim zato što treba da razumemo da ništa u ovom društvu pa ni u obrazovanju nije počelo od juče ili prekjuče, mnogo toga već postoji.
Suština je namera predlagača da nađe najbolja rešenja u odnosu na trenutnu situaciju i da napravi jednu projekciju onoga što će biti važno za obrazovanje u godinama koje dolaze. Ovo govorim iz razloga što sam branio zakon 2009. godine. Moram vam reći nekoliko stvari koje su bitne za današnju raspravu, s obzirom da nema puno tačnih podataka od strane svih onih koji su govorili o Zakonu o udžbenicima. Treba znati da je položaj javnog izdavača te 2009. godine bio uređen na osnovu zakona iz 1993. godine, a da su privatni izdavači obavljali svoju delatnost na osnovu odredaba zakona o osnovnom sistemu obrazovanja i vaspitanja. Znači, nije postojao jedan jedinstven kompletan zakon o udžbenicima koji bi, primera radi, izjednačio status privatnih i javnog izdavača i da je pred nama tada u ministarstvu bilo puno poslova koje smo pokušali rešiti i napravili jedan zakon.
Mislim da je sada pravo vreme da se taj zakon promeni. Mislim da je dobro što se zakon menja zato što je praksa u proteklih šest godina pokazala da neka rešenja jednostavno nisu izdržala te prakse. Treba ustanoviti mehanizme kojima se u odnosu na probleme koji su uočeni u oblasti pripreme, izdavanja, izbora udžbenika, vezano za kvalitet udžbenika, vezano za procedure kako se dolazi do kvalitetnog udžbenika, da je dobro što se donosi ovaj zakon.
Vidim kroz ovaj zakon stvarno želju predlagača da dobijemo jedan zakon koji će biti zakon za godine koje dolaze. Postoji, po meni, nekoliko razloga zašto treba podržati ovaj zakon. Klasifikovao sam ih na sledeći način. Razlozi zašto treba glasati za ovaj zakon jesu pre svega insistiranje na unapređenju kvaliteta udžbenika. Udžbenik je jedan od važnih preduslova za unapređenje kvaliteta obrazovnog sistema. Ovde se danas govori samo o udžbenicima. Zapostavlja se pitanje položaja nastavnika i zapostavlja se pitanje položaja đaka. Mi znamo, ja sam to rekao danas i na Odboru za obrazovanje o tom čarobnom trouglu, udžbenik – đak – nastavnik. Ako se ne uspostavi hemija koja je potrebna za sticanje znanja, ništa sam po sebi kvalitetan udžbenik neće značiti, ukoliko kod učenika ne postoji želja za učenjem, a imamo kompetentnog, kvalitetnog nastavnika koji može sadržaj tog kvalitetnog udžbenika da prenese učeniku.
Zatim, drugi razlog je nastojanje predlagača da sve kategorije đaka dobiju kvalitetne udžbenike, kako učenici srednjih stručnih škola, trogodišnje i četvorogodišnje, kako pripadnici nacionalnih manjina, tako i đaci sa smetnjama u razvoju, sa invaliditetom.
Sada bih želeo da napravim jednu malu primedbu ili opasku. Danas su se čule od nekih ovlašćenih predstavnika reči: „pripadnici nacionalnih manjina nisu imali udžbenike“. Nije tačno. Pripadnici nacionalnih manjina jesu imali udžbenike, ali nisu svi, ili bar one nacionalne manjine ili oni đaci i pripadnici pojedinih nacionalnih manjina čiji je broj bio toliki da očigledno nije postojala želja izdavača da štampa te udžbenike sa tiražom 150 ili 300 udžbenika. Dobro je što je predlagač sada našao mehanizam da se obezbede za te đake udžbenici. Ovo govorim zato što mi, kao zemlja, imamo, evo, i u ovom sadržaju zakona se govori da osam manjinskih jezika jeste u upotrebi u osnovnoj školi. Vi znate da mi, kao zemlja, imamo obavezu da damo odgovarajuće informacije o primeni Okvirne konvencije o zaštiti nacionalnih manjina, Povelji o regionalnim i manjinskim jezicima i ocene tipa mi jesmo uradili za manjine, a da ne pominjemo za koje manjine i u kom obimu, jesu objektivno nešto što šteti državi.
Isto se odnosi i na učenike u srednjem obrazovanju. Danas sam pomenuo taj primer. Imam podatke od jednog izdavača, neću pomenuti ko je u pitanju, koji obaveštava mene, a ja vas, da se, primera radi, za pojedine udžbenike stvarno koriste u srednjem stručnom obrazovanju udžbenici iz 1988, 1997, 1996. ili 1990. godine, ali se takođe obaveštava javnost, bar on mene, a ja vas, da za iste te predmete postoje udžbenici koji su izdati 2012, 2013, 2015, 2014. godine. Znači, imamo inicijativu koja je donela taj rezultat. Činjenica je da srednje stručno obrazovanje nema udžbenike koji prate sve ove promene koje se dešavaju u društvu, ali se zaboravlja da je i u postojećem zakonu, i to u članu 9, bila vrlo jasna odredba gde se kaže da Nacionalni prosvetni savet, na predlog Zavodu za unapređenje obrazovanja i vaspitanja, utvrđuje postojanje potrebe za novim udžbenicima i donosi plan udžbenika. Znači, postoji normativni osnov da se napravi udžbenik i za srednje stručno obrazovanje ili za pojedine predmete, ali zašto NPS ili Zavod nisu reagovali, odnosno NPS, na predlog Zavoda, to je već pitanje koje zaslužuje odgovor.
Treća stvar koja je takođe važna i zbog koje treba glasati jeste namera predlagača da definiše obim udžbenika. Smatram ovo jako važnim zato što ishodi znanja mogu dati odgovor o okvirnom broju stranica za pojedini udžbenik. Mislim da je to dobra stvar i da je dobro rešenje u ovom zakonu. Posle toga, pozitivna stvar takođe jeste namera predlagača da se limitira cena udžbenika. Naime, na tržištu postoji situacija takva da, naravno, samo izdavači znaju po kojim kriterijumima određuju cenu udžbenika i potrebno će biti da se da jedna analitična ocena zašto neki udžbenik ima cenu koju ima i na taj način da se da mogućnost i drugima da se, ako mogu reći, uklope unutar te cene.
Dobro je rešenje da, po pravilu, udžbenici imaju i elektronski dodatak uz udžbenik. Dobro je takođe da postoji i plan udžbenika, odnosno katalog udžbenika. Mislim da je dobro rešenje, koje nažalost u postojećem zakonu mi nismo imali, da izdavači plaćaju troškove ocene kvaliteta ponuđenog udžbenika. U rešenju iz 2009. godine imali smo jednu drugu praksu. Lično mislim da je dobro ovo rešenje, kao što smatram da je dobro rešenje da se formira poseban fond za obezbeđenje ovih potrebnih udžbenika. Ministar je danas govorio nešto o tome. Mi smo imali to rešenje i sada, ali je procenat bio 1% i ta se sredstva nisu koristila.
Znači, nabrojao sam osam ili devet razloga najmanje zbog kojih vredi glasati za Zakon o udžbenicima jer, kako i u obrazloženju stoji, od ovog novog Zakona o udžbenicima trebalo bi da korist imaju svi, i učenici i roditelji i nastavnici, pa i izdavači. Zašto da ne, i izdavači, i njih treba pomenuti.
Međutim, kada govorimo o ovom zakonu i razlozima zašto treba glasati, ne mogu a da ne pitam ministra određene stvari koje sam i danas dotakao. Jedna od njih je – zakon predviđa rešenje da ministar određuje maksimalnu cenu udžbenika, priručnika i nastavnog materijala. Smatram da je to jako dobro. To je dobro rešenje. Međutim, postavlja se pitanje – šta je sa drugim nastavnim sredstvima, pošto se u sadržaju zakona koristi izraz druge komponente udžbeničkog kompleta? Šta je sa njihovom cenom? Da li te komponente druge mogu podići cenu udžbeničkog kompleta? Ovo govorim na osnovu prakse kada smo promovisali projekat besplatnih udžbenika na nižim razredima u prvom ciklusu osnovnog obrazovanja. Onda smo rekli da udžbenički komplet čini udžbenik i radna sveska. Odmah je sutradan porasla cena radne sveske jer su izdavači, naravno, videli da kada udžbenik važi tri godine i kada se neće štampati druge i treće godine, da deo prihoda koji je planiran se gubi i odmah je porasla cena radne sveske.
Druga stvar koju očekujemo od ministra da kaže jeste pitanje licence. Tačno, bilo je 79 licenci. Možda kriterijumi za dobijanje licence nisu bili kvalitetni, ali su ti kriterijumi ipak utvrđivali i tačno se znalo ko se može baviti izdavaštvom. Ovde svi oni koji se bave izdavanjem udžbenika, ovde svi oni koji se bave izdavačkim poslovima mogu biti izdavači.
Evo, slobodan sam da podelim sa vama jednu misao, zamislite sutra novinsko izdavačke kuće, velike koje se bave izdavanjem udžbenika. Zašto? Postoji mogućnost vrlo logična da mogu naći odgovarajućeg autora i učestvovati u celom ovom, da kažem ciklusu, odobravanja udžbenika, jer će kompetentan, kvalitetan autor biti pretpostavka da će taj udžbenik proći sve procedure. Za njih je mali iznos sredstava dobiti jednog autora ili mu dati honorar uz činjenicu da taj udžbenik je sledeće četiri godine, udžbenik koji će se kupovati.
Oko monopola, da li postoji opasnost od uspostavljanja monopola velikih izdavača? Zašto? Logično je pretpostaviti da će najveći veliki izdavači imati najveći broj rukopisa. Logično je pretpostaviti da će među najvećim brojem rukopisa biti izabran najveći broj udžbenika. Vi imate mogućnost predstavljanja tih udžbenika kroz katalog, da će biti izabrani i od onih škola koje nisu, da kažem, izabrali. Pazite, rešenje zakona s kojim se inače slažem, jeste da imamo sedam izabranih udžbenika. Postoji teorijska pretpostavka da neke škole nisu izabrane, nijedan od tih šest nego neki sedmi ili osmi. Znači, oni se moraju opredeliti za neke od ovih udžbenika. Činjenica je što se ne može prenebregnuti da izbor udžbenika prve godine izdavaču daje, dovodi ga u lagodnu situaciju da sledeće tri godine ne mora da brine o tom udžbeniku.
Ovo govorim iz razloga što mogu pretpostaviti u kakvoj se situaciji nalazi ministar, jer sam bio i ja kao ministar u sličnoj situaciji kada sam promovisali projekat besplatnih udžbenika, kada smo rekli da udžbenici važe tri godine, odnosno da kažemo od strane pojedinih izdavača dočekali na nož, zato što dve godine neće ostvarivati prihod. I, da li možda, evo postavljamo ovo pitanje javno, razmislite, ne morate mi odgovoriti, ali razmislite, da li se možda izdavači pojedini, ne pravim razliku među njima, svesno, javno oglašavaju oko nekih rešenja, da su za njih problematična, a ovo rešenje koje je za njih idealno uopšte niko ne pominje. Priznajte, četiri godine, tri godine da imaju garantovani prihod, pa ko to ne bi poželeo. Pri čemu mislim da je ovo rešenje uz varijantu besplatnih udžbenika stvarno po meni najbolje neko rešenje i ovo shvatam kao jedan prelazni period ka budućim godinama koje dolaze.
Nekoliko kolega je pomenulo ocenjivače, da li je stvarno potreban uslov od dve godine radnog iskustva dovoljan uslov za nekoga ko treba da ocenjuje kvalitet udžbenika. Mislim, da biste tu možda trebali napraviti jedan iskorak i u odnosu na predložene amandmane dati neko drugo rešenje, jer ipak, reč je o osobi na listi ocenjivača koji treba da ocenjuje kvalitet jednog udžbenika.
Zatim, vezano za član 33. čini mi se stav 7. u njemu je rečeno - za isti nastavni period po pravopisu koristi isti udžbenik. Po pravilu se koristi isti udžbenik, zar ne bi bilo logično da se koristi isti udžbenik zato što će nastavno naučno veće na predlog stručnih veća izabrati između ponuđenih i jedan udžbenik.
Ovo govorim iz razloga zato što smo imali situaciju u školama, ne znam da li znate za to gospodine ministre, kada je počela primena ovog zakona, mi smo imali situaciju da je u nižim razredima izbor jednog izdavača iz maternjeg jezika ili matematike automatski znači izbor tog izdavača i za sve ostale predmete. Mi smo to eliminisali sa projektom besplatnih udžbenika. Tražili smo da se nastavno veće sastane i da izaberu oni koji je najkvalitetniji udžbenik, ali da se ne desi situaciju da imamo u istom razredu, u tri odeljenja, tri različita kompleta udžbenika. I, mislim da ovde je reč ova, određenja po pravilu da možda jeste višak.
Takođe mislim da možda treba da postoji jedna bolja ravnoteža u obavezama između vas, NPS i zavoda. Zato što i Nacionalni prosvetni savet i Zavod za unapređenje, obrazovanje i vaspitanje su karike obrazovnog sistema, a vi ćete snositi odgovornost za sve. To nije fer, to nije red, nego su i NPS i Zavod možda trebali u ovom zakonu da nađu da kažem za sebe aktivnije mesto.
Nekoliko reči o besplatnim udžbenicima. Besplatni udžbenici su projekat koji smo promovisali 2009, 2010. godine i koji je za šest godina primene do nivoa četvrtog razreda jer nije bilo sredstava za peti razred oko milion i 300.000 đaka je dobilo te komplete besplatnih udžbenika, pri čemu je komplet predstavljao udžbenik i radnu svesku. Oni su se mogli i koristiti i za drugu generaciju i za treću generaciju, ali moram reći da je to jedan projekat za koji sam ja duboko ubeđen da u godinama koje dolaze, ja razumem vas, razumem nedostatak finansijskih sredstava, ali s obzirom da ste sami u zakonu promovisali cilj da je cilj ministarstva besplatnih udžbenici za sve đake i da Ustav propisuje obavezno osnovno obrazovanje i besplatno osnovno obrazovanje.
Po meni najbolja opcija za buduće vreme bi bili besplatni udžbenici sa četiri godine važenja ovog udžbenika i to bi bilo rešenje koje bi bilo dobro za đake, koje bi bilo dobro za roditelje, koje bi bilo dobro i za nastavnike i jedino se izdavači sa tim ne bi složili iz onih unapred opisanih razloga.
Dozvolite mi da i nekoliko minuta poklonim onom drugom zakonu, zakonu o izmenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju. Prvi moj posao 2008. godine kada sam postao ministar bio je da se izmeni Zakon o visokom obrazovanju i da se tad utvrdi 48 bodova kao osnov za upis godine. Sada je 2015. godina, 2014/15. sad će 2015/16 i 48 bodova je još uvek ostao uslov potrebnih za uslov. Pri čemu se postavlja visokoškolskim ustanovama ostavlja da odrede broj ispitnih rokova.
Razumem razloge koje ste naveli, ja ih prihvatam, mi ćemo glasati za njih, ali vam dajem jedan, ako mogu reći kolegijalni savet. Kada budete pravili novi Zakon o visokom obrazovanju, u novom Zakonu o visokom obrazovanju treba eksplicitno reći, da generacija od, recimo 2018/19. upisuje sledeću školsku godinu sa 60 bodova ostavljajući visokoškolskim ustanovama broj rokova. A, navedite onda kakva je praksa u drugim zemljama, da li se u tim zemljama i da li imamo dva, tri ili više ili manje rokova, jer jedanput moramo dati odgovor na to čuveno pitanje, koliko se stvarno radi i da li želimo kvalitetno visoko obrazovanje.
Ovo govorim što sam ja 2008. godine učestvovao u promeni tog zakona, taj zakon je menjan nekoliko puta. Godine 2010. zajedno sa studentima Nacionalni savet za visoko obrazovanje, postignut je jedan dogovor da se donese rešenje koje će tada utvrditi 48 bodova i da se broj bodova povećava i da se istovremeno smanjuje broj rokova. Uslov za to je bio, da se na samim visokoškolskim institucijama da odgovor na sledeće pitanje – da li su studijski programi kvalitetni, kako se izvodi nastava, da li su udžbenici kvalitetni, da li su kvalitetni sa stanovišta da li omogućavaju razumevanje materije o kojoj je reč, kako se izvodi nastava, kakvi su oblici provere znanja studenta, da li su zadovoljni ili nisu zadovoljni.
Zašto? Mi imamo paradoksalne situacije na pojedinim kvalitetima i nije na vama i na meni da to rešavamo, ali se mora reći, mi imao pojedine fakultete, gde primera radi jedan određen broj studenata da položi, kod odgovarajućeg profesora, a da kažem organi fakulteta na to ne reaguju. Pominjem ovo iz razloga što imamo praksu da fakulteti idu linijom manjeg otpora. Njima objektivno odgovara dogovor Ministarstva i prosveta, ali takođe im odgovara i da ima što više studenata na budžetu.
Ne znam da javnost zna, ali u praksi, fakulteti dobijaju više novca od studenata koji su na budžetu nego od samofinansirajućih. I dokle god je ovaj uslov 48, naravno uvek će biti obezbeđen odgovarajući broj studenata i sredstva će biti velika. Želim da podelim sa vama stav da fakultetima treba još više novca, ako želimo da podignemo kvalitet, ali ovo rešenje ćemo morati ili bi bar trebali u godinama koje dolaze da promenimo, ipak ako želimo da budemo deo evropskog prostora visokog obrazovanja, a želimo i one ocene koje dobijamo na međunarodnim konferencijama o visokom obrazovanju, treba analitički sagledati. Pa one oblasti u kojima dobijamo dobre ocene promovisati, a one druge u kojima smo slabi, a delom smo ponekad slabi zbog ekonomskih razloga, reći pošteno šta je tu razlog. Zato što je visoko obrazovanje jedno od oblasti i završiću sa tim, pošto vidim da vreme curi, visoko obrazovanje je jedno od oblasti sa kojima se mi možemo, da kažem, pohvaliti u svetu. Ne treba zaboraviti da su naši studenti u proteklim godinama na različitim međunarodnim takmičenjima osvajali prva mesta u svetu, a da ne pominjem Evropu i da je beogradski univerzitet među 500, a među 400 najboljih u svetu u odnosu na Šangajsku listu.
Dakle, poštovane kolege narodni poslanici mi članovi grupe SPS ćemo glasati za ova tri zakona, uključujući ovaj treći radi mogućnosti odlaska u penziju pod povoljnijim uslovima, ali želim da vam kažem, kada smo menjali taj zakon kada smo donosili to rešenje, to je bilo napravljeno tada u dogovoru sa sindikatima.
Zašto ovo kažem? Sindikati, studenti, se trude da svoje mišljenje uvek ministru predstave kao jedino moguće.
Ministarstvo mora da ima snage da napravi korak više i da pogleda šta je to što obrazovnom sistemu i Srbiji treba i da takva rešenja donese. Hvala vam.
...
Srpska napredna stranka

Igor Bečić

Srpska napredna stranka | Predsedava
Zahvaljujem, dr Obradović.
Reč ima narodni poslanik dr Vladimir Orlić.
Izvolite, gospodine Orlić.
...
Srpska napredna stranka

Vladimir Orlić

Srpska napredna stranka
Hvala, gospodine predsedavajući.
Gospodine ministre, predstavnici Ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, ja ću na samom početku svako istaći podršku SNS zakonima koji se danas nalaze pred nama i ukratko najpre obrazložiti ovu podršku za zakone o kojima je reč o izmenama zakona koji su trenutno na snazi.
Dakle, strogo u najkraćem, pošto nas čeka dosta priče na temu ovog velikog zakona, odnosno novog zakona koji je takođe pred nama.
Kada je reč o Zakonu koji se bavi izmenama zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, mislim da smo vrlo precizno i jasno, prihvatljivo za svakoga ko je želeo to da sasluša, čuli obrazloženje na samom početku današnje rasprave, obrazloženje koje je dao ministar.
Dakle, ova izmena se odnosi na sve one slučajeve u kojima je postojala mogućnost da zbog toga što se zadovoljavao jedan od dva uslova koja su stajali u logičkoj disjukciji, postoji mogućnost da se dođe određene štete za onoga koji je ispunio jedan uslov, a koja se ogleda u tome što se gubi određeni procenat, preciznije 0,34% od moguće zarade za svaki mesec, koji nedostaje za ispunjenje onog drugog uslova.
Dakle, tu je situacija više nego jasna.
Osnov koji se nalazi u Zakonu o radu takođe, više nego jasan i svakako da nije razlog da se ovako nešto ne prihvati.
Pronalaženje bilo kog primera na nešto što po obrazloženju nije ni bio predmet razmišljanja, nije ni bilo predviđeno da se, eventualno, izmeni, unapredi i koriguje na bilo koji način ovom izmenom zakona, a to bi se odnosilo na mogućnost da se radi neki mesec duže.
Uporedimo to, stavimo ga na vagu sa mogućnošću da se radi mnogo meseci duže, nekada i godinama duže, i dodajmo na sve to ovu razliku u primanjima i videćemo da je predloženo rešenje, više nego opravdano.
Druga izmena koja se odnosi na Zakon o visokom obrazovanju. I, ovde smo čuli listom reči razumevanja i reči podrške. Ja im se takođe pridružujem sa svoje strane.
Razgovarali smo već o svim ovim zakonima, i o ovom na nadležnom skupštinskom odboru.
Zaista smatram da je više nego smisleno da visokoškolska ustanova definiše broj rokova u skladu sa konkretnim sopstvenim potrebama koje svakako, je sama u stanju da definiše na najbolji mogući način.
Dva komentara smo čuli na temu eventualnih zamerki za ovo zakonsko rešenje, odnosno ovaj predlog.
Prvi se odnosi upravo na ovo što sam sada rekao. čuli smo kao eventualne argument da postoje različite parcijalne potrebe za različite oblasti, da nije isto na društvenim i na prirodnim naukama, da će svako od njim možda imati različite potrebe za brojem ispitnih rokova, zar to nije, dame i gospodo, samo razlog više da se ovo rešenje podrži?
Upravo pružamo mogućnost svako visokoškolskoj ustanovi da definiše te svoje parcijalne potrebe da se u skladu sa njima i postavi.
Druga stvar, da se na ovaj način uvodi nered. Mislim da smo u ovoj raspravi na skupštinskom odboru čuli čak i termin „haos“. Srećom nismo je čuli danas, barem ne još, nadam se i da nećemo, iskreno se nadam da nećemo, svakako ne stoji.
Dakle, kao što smo tada kazali jedni drugima ne mogu visokoškolske ustanove niti njihovo pravo da odlučuju o sopstvenim potrebama i da definišu način na koji će te potrebe biti zadovoljene biti i sinonim za haos, molim vas, kao ni to što predmet ovih izmena nije nešto drugo, i što tema današnje rasprave nije nešto drugo, ima veze sa visokim obrazovanjem, apsolutno nije razlog da se ovo rešenje ne podrži.
Par reči, mada iskreno, toliko je dobrih detalja vezanih za predloženi zakon o udžbenicima, da ni ovo vreme koje imamo pred sobom definisano Poslovnikom, neće biti dovoljno u smislu da se svakom detalju posveti onoliko pažnje koliko zaslužuje, a da se čovek ne ogreši, odnosno da ne propusti da još nešto kaže.
Ovo je bez ikakve sumnje izvanredan predlog zakona. Izvanredan.
I, ko je obratio pažnju mogao je da čuje da takav utisak zaista provejava ovom salom danas, i ne samo tokom ove rasprave u plenum, isto to smo mogli, dame i gospodo, da zaključimo i na raspravi koju smo imali na Odboru danas, i još jednom, ne samo danas.
Ja bih se pre svega zahvalio svima koji su izrazili podršku ovom zakonskom rešenju, u prvom redu, a onda bih se zahvalio i onima koji su izrazili rezerve i iskazali po koju kritiku, pa čak i napomenuli da neće podržati zakon. Zahvalio i njima, zbog toga što su argumenti, ili šta su već trebali da budu razlozi, da se potkrepe reči da podrške nema ili da kritika treba da bude istaknuta danas, takvi kakvi su bili.
Zbog toga, sa stajališta nekoga ko podržava zakon, mogu samo da zahvalim, a popričaćemo i o tome malo detaljnije.
Za slučaj da možda nekome ipak nije bilo do kraja jasno, šta mi to danas radimo po pitanju ovog zakona, ako sam pogrešio, ja ću da se izvinim, i znate da to nije bio nikada problem, ali čini mi se da sam dobro čuo da nekima ipak nije bilo do kraja bilo jasno šta mi to danas radimo po pitanju ovog zakona, ne dame i gospodo, ne upiremo prst i ne govorimo da je krivica nekoga što je situacija katastrofalno loša u nekom sektoru, mi danas na zadovoljstvo svih nas, govorimo o izvanrednom rešenju koje će učiniti da stvari budu bolje.
Pričamo o stvarima kojima nismo bili zadovoljni i ne želimo da kažemo ovi ili oni, su takvi i takvi, želimo da pričamo o rešenjima koja su takva da će, siguran sam, obezbediti iskorak od sedam milja u odnosu na situaciju u praksi.
Kojim putem? Pa, na primer tako što ćemo da kažemo još po koju rečenicu na temu situacije u praksi, dakle, situacije koju ćemo unaprediti kada, siguran sam, usvojimo ovaj zakon. U vezi sa tim, ja bih se pozvao na neka razmišljanja koja su objavljena u jednom pismu dnevnog lista „Novosti“, 22. maja 2015. godine, pismo koje nije želelo da prikazuje stvari lepšim nego što jesu, a opet, čućete i sami, uz ocene koje sadrži, ne izlazi iz okvira dobro ukusa niti prelazi ovu liniju upiranja prstom, koju svakako ne treba da pređemo ni mi danas.
Inače, ko potraži taj tekst, videće da je autor više nego poznat da piše o ovoj temi. Prikazana situacija, se možda najbolje ogleda u rečima koje je upotrebio kolega Obradović, da neka rešenja nažalost, nisu izdržala izazove prakse.
Pod jedan – napominje se da postoji problem u neregulisanom tržištu udžbenika, da uz konstatuje se, uz više od 70 izdavača stoji čak ocena, citiram je sada, „da je škola na neki način pretvorena u pijacu“.
To je konstatacija o jednom opštem utisku i mislim da se u potpunosti slaže sa onim što smo, takođe, čuli danas od uvaženih koleginica koje su nastupale kao ovlašćeni predstavnici svojih poslaničkih grupa, dakle i koleginice Bićanin, koja je podvukla da đaci nisu kupci i da je to takođe, važno imati u vidu kada govorimo o ovoj problematici, kao i koleginica Đerić, da ne treba da bude osnov naše logike rabat, nego kvalitet.
Drugo, napominje se da je postojao agresivan pritisak izdavača. Opet, bez upiranja prstom konstatacija. Pričali smo o ponašanju koje je možda čak i logično, za tržišno ponašanje, ali treba da budemo svesni ovde ne sme da nas vodi takva logika. Ova oblast nije nešto što sme da bude prepušteno bilo kakvoj stihiji, pa makar ona bila i zakon slobodnog tržišta.
Nazovite bilo kako, pričamo o oblasti od posebne važnosti, čuli smo danas oblasti od opšteg nacionalnog interesa. Treće, da su učenici pritom, bili nezaštićeni.
I o tome smo razgovarali danas i u smislu definisanog programa udžbenika i u smislu broja strana, odnosno količine materijala koji su morali da nose na svojim plećima, a koja nažalost, pokazivalo se, nekada je bila definisana isključivo onim što je trebalo opet da dođe u vezu sa nekom materijalnom korišću.
Da su roditelji sve to plaćali, i to je činjenica, i da se pritom udžbenici nisu mogli naslediti a što su roditelji ukazivali tokom pripreme ovog zakona, tokom onih javnih slušanja o kojima smo razgovarali tokom kompletne rasprave.
Da je cena takođe nešto na šta su ukazivali kao problematičnu, da je postojalo više razloga da se zapitamo - da li ono što je padalo na teret budžeta je zaista i moralo da bude realizovano na taj način? Pritom se posebno podvlače uplate za angažovanje komisija koje su ocenjivale određeni kvalitet.
Na samom kraju, kada smo kod kvaliteta, zaključak ovog pisma bio je da li je potpunom liberalizacijom kvalitet unapređen ili nije ipak ostane pod znakom pitanja i da jeste tema za neku dublju i širu raspravu, da mi nakon ovakvih rešenja, kada je praksa odradila svoje, nismo bili u stanju da kažemo da li je bar taj cilj bio zadovoljen, postignut ili nije.
Šta sada? Šta sa predloženim novim zakonom želimo da promenimo? Čuli ste kako je izgledala situacija do sada. Popričaćemo, siguran sam i danas i ovih dana kada budemo raspravljali dalje u pojedinostima da li smo ovakvom situacijom zadovoljni. Ne verujem da ću čuti da jesmo od bilo koga. Šta je istaklo ministarstvo kao predlagač novog zakona? Šta postavlja kao cilj koji treba ispuniti?
Pod jedan, da se obezbedi dostupan, kvalitetan udžbenik. Pod dva, da se reši problem transparentnosti i problem moguće korupcije. Pod tri, da se zaštiti porodični budžet.
O svemu ovome pričaćemo detaljnije, ali u najkraćem zašto da ne podvučemo još jednom – šta sve dobijamo ovim predlogom zakona? Vrlo su precizno definisane procedure, precizno i kvalitetno. Te procedure imaju veze i sa prvim i sa drugim ciljem koji je postavilo ministarstvo. Dakle, i sa formiranjem kvalitetnog udžbenika i sa pitanjem transparentnosti. Vrlo precizno je definisano na koji način se konkuriše, na koji način se daju ocene, ko to čini, kako se formira lista, kako se posle vrši izjašnjavanje u pojedinačnim školama, kako se formira katalog i šta se dešava u pojedinačnim slučajevima koji se mogu zateći u praksi? Na način da ono što svima nama treba da bude, pod brojem jedan, i glavni cilj prilikom razmišljanja o ovom zakonu, ovom rešenju, ali generalno o ovoj oblasti, da bude jasno rečeno da su učenici u fokusu ove problematike i, pod dva, da se povede računa o tome da je opet, još jednom, i nije nikada dovoljno puta podvučeno, reč o oblasti od nesumnjive društvene važnosti i od posebnog interesa.
Drugo, zbog dobrih rešenja kada je reč o programu besplatnih udžbenika i verujem da ćemo se složiti i oko toga.
Treće, da se zaista uvodi red, određeni red u odnosu na situaciju koju smo imali u praksi do sada, kada je reč o udžbenicima koji će se naći u upotrebi. Pričamo o onom procentu koji je neophodno zadovoljiti u smislu izjašnjenih učenika iz određene generacije za određene udžbenike. Ovo rešenje jeste dobro. Ono, složićemo se, siguran sam, predstavlja opet određeni balans.
Često pričamo o tom balansu, o traženju dobre ravnoteže između nekih različitih krajnosti, pri čemu mi možemo da nađemo različite razloge da podržimo i jednu i drugu opciju i što šta što bi spadalo u sferu između njih, pa i ono apsolutno otvoreno tržište, s jedne, i mogućnost da se možda država strogo stara o ovoj problematici, s obzirom da je, još jednom, od posebne važnosti za društvo. I jedno i drugo ima svoje za i protiv, a kada pričamo nekom balansu koji se nalazi između, on bi mogao da se nađe upravo u predloženom rešenju. Dakle, u zahtevanom procentu od 5% izjašnjenih učenika, odnosno škola koje obuhvataju taj broj učenika u okviru jedne generacije. Zašto?
Postoji u pratećem materijalu jedan prilog koji prikazuje jedno istraživanje. Dakle, predlog kako bi to moglo da izgleda ukoliko bi se primenilo sada na aktuelnu situaciju udžbenike koji su trenutno ponuđeni na tržištu i izdavače. Ukoliko neko uzme pa izbroji, ja sam nadam da sam to uradio dovoljno precizno, vidi se drastična razlika i u broju naslova, a opet i u broju izdavača, mada i oko toga treba da se razumemo u samom startu nije intencija ovog zakona da se bilo kakav broj izdavača smanji. Intencija je ovo o čemu pričamo ceo dan, da se uvede red, da se ta bespotrebna šarenolikost stavi u ad akta i da nešto što treba da bude rešeno sistemski zaista na sistem i liči.
U tom smislu i predloženo rešenje da se uvede određeni limitiran broj udžbenika po jednom razredu za jedan predmet, da se omogući da udžbenici traju četiri godine, što je opet odgovor na potrebe roditelja, sećate se, pričali smo već o tome danas. Dakle, to nije nešto što neko uveo sa ciljem da bilo koga kazni, pa ni izdavača. To je nešto što je zaista praktična potreba, što ima svoju logiku i svoje opravdanje.
Kada je reč o pratećim detaljima, pričali smo i o jeziku i o pismu. Iskoristio bih priliku i da pohvalim to što su i srpski jezik i ćirilično pismo vrednovani u predlogu zakona.
Kada pričamo o potrebama nacionalnih manjina, da podvučem da su svi oni politički akteri u čijem je osnovnom fokusu političkog delovanja zaštita ove vrste prava i ovih potreba pohvalili ova rešenja. To mislim da govori glasnije od bilo čega što ću na tu temu npr. moći da kažem. To govori samo za sebe.
Rešenja koja podrazumevaju da se zaista obezbedi da udžbenici na ovim jezicima postoje, da se na vreme pripremaju, da ne dođemo u situaciju da se zapitamo zašto ih nema i kada će ih biti, da se uvedu i adekvatna rešenja da se udžbenici koji se odnose na učenike sa invaliditetom i za učenike sa smetnjama u razvoju koji nisu uključeni u program inkluzivnog obrazovanja takođe pripremaju na vreme. Podjednako na vreme i podjednako sa ciljem da se eliminiše opasnost da se nađemo u situaciji da toga treba, a nema.
Elektronski dodatak o kome smo pričali jeste više nego adekvatan odgovor na doba u kome se nalazimo i jeste nešto što će naići samo na pohvale. Dakle, uvođenje informaciono-komunikacionih tehnologija u ovom segmentu je nešto što zaslužuje da bude podržano od strane nas ovde.
Izdavači nisu ni na koji način limitirani da učestvuju u fer tržišnoj utakmici. Niko nije favorizovan predloženim merama i rešenjima. Naproti, svako je slobodan da izađe sa toliko kvalitetnim udžbenikom da on bude prihvaćen, ne u pet posto, neka bude u 65% bilo koje generacije. Ne postoji zakonska prepreka da neko kvalitetan posao obavi na taj način. Ne postoji ni jedna.
Dalje, da je uvedena obaveza izdvajanja dva posto od neto prihoda, koji treba da obezbedi sve one potrebe o kojima sam pričao malopre, uveren sam da je stvar koju će podržati svako.
Menična garancija kao novo sredstvo obezbeđenja koje treba da obezbedi da ovo zaista bude realizovano u praksi na način na koji je predviđeno. Obaveza praćenja kvaliteta koju ćemo siguran sam podržati, itd.
U minut i po šta smo čuli kao rezerve, komentare i zamerke danas, do sada? Da je autonomija skrajnuta u stranu, da se nastavnici ne pitaju prilikom izbora udžbenika, u član 33. piše lepo, jasno i čitljivo koja je uloga nastavnika, odnosno ko zapravo čini ta nastavnička veća koja donose odluke. Ne bih da trošimo vreme na to. Da li su ili nisu predstavnici vladajuće koalicije bili nasuprot svih ostalih prilikom rasprave o ovom zakonu? Nisu, jer pričali smo, podržali su to i roditelji. Nije malo.
Dalje, da li su imali bilo kakvog uticaja na postupak donošenja ovog zakona? Faktori, kao što je izvestilac Evropskog parlamenta. Molim vas, ima ovde kolega iz nadležnog odbora, da ne pričamo o tome. Svako će ovde da posvedoči da je to pismo stiglo više dana nakon što je onaj prethodni tekst povučen od strane predlagača, a svako će takođe podjednako, siguran sam, tačno da potvrdi da su svi oni koji su se pitali zbog čega se to dogodilo danas na sednici Odbora rekli reči – ovo rešenje je zaista bolje i kvalitetnije od onoga o kojem smo mogli da raspravljamo u junu. Ko god se javio za reč, da budem dovoljno precizan.
Dalje, član 33. da li direktor donosi neku odluku? Pozivam svakoga da otvori i pročita tekst tog člana. Nigde se direktori i ne pominju. Da li je način izbora takav da favorizuje velike sredine, odnosno da onemogućava male sredine sa malim brojem učenika da se izjasne, da učestvuju i da li je ovo svojevrsna metropolizacija, pa taman onoliko koliko je bilo kakav demokratski princip isto to.
Dakle, siguran sam, razumećemo se i oko ovoga, to nije nešto na šta treba da trošimo vreme u raspravi, niti dodatno reči. Pa, ako su to bili razlozi za uslovnu podršku, uveren sam da će podrške biti u Danu za glasanje od strane onih uvaženih kolega koji su ovu vrstu zamerki iznele.