Poštovana predsedavajuća, uvaženi ministri, članovi Vlade i ministarstava, dame i gospodo narodni poslanici, pre svega, poštovani građani Srbije, danas je 15. oktobar – Međunarodni dan žena na selu. U ime PUPS-a, Partije ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda, svim vrednim damama sa sela čestitam ovaj dan i želim da izdrže uz osmeh i u dobrom zdravlju prvih 100 godina, a onima koji su stariji od 65 godina da im u mandatu ove Vlade stigne poštar na kućni prag i donese ček na kome će pisati – socijalno garantovana penzija u iznosu, ne manjem, od 150 evra.
Što se tiče amandmana, nemam nikakvu nedoumicu, treba podržati amandman Stefana Krkobabića koji predlaže da u selima Srbije sa manje od 100 stanovnika predmet posebne zaštite bude kuća na selu i do 100 kvadrata, umesto do 60, kako je definisano u Predlogu zakona. To je pitanje solidarnosti, pravde i dostojanstva.
Na selu je neophodno više prostora za život, jer su porodice brojnije, uz to obično ide, kao što svi znamo, ekonomsko dvorište za skladištenje poljoprivrednih proizvoda.
Zašto je posebno važno da stanovnici sela imaju posebnu pravnu sigurnosti i kada je reč o kući od 100 metara kvadratnih? Svako selo, Srbija nam je veoma bitna, i to ne samo selo u kome živi Srbi, već i svi drugi građani Srbije, i Mađari, Rumuni, Slovaci, Bošnjaci, Hrvati, Makedonci itd. I te kako su nam bitna sela sa manje od 100 stanovnika, jer kako je predlagač naveo njih je 1.302. U njima živi manje od 1% ukupne populacije, ne tako mnogo.
Šta je tu strateški bitno? To što se ta sela prostiru na petini teritorije naše države, a prisustvo naših ljudi na našoj teritoriji znači potvrdu suvereniteta Republike Srbije, vojno-bezbednosno posebno su značajna sela koja su u pograničnim i brdsko-planinskim područjima. Evidentno je da se tim ljudima u selima Srbije ne preliva novac, njima je svaki dinar zlata vredan.
Usvajanjem ovog amandmana država ne bi imala nikakvu štetu, a tim seljacima ili seljanima, kako god, bi mnogo značilo. To bi za njih bio čin ohrabrenja da država misli o njima, ali i signal da će ih ubuduće uvažavati i pomagati.
Taj papir, posedovni list, znači samopouzdanje, garantuje sigurnost života na selu sadašnje generacije, ali njihovih potomaka. Takav status znači da ti ljudi mogu da povuku i neophodan kredit za pokretanje novog, unosnijeg posla, a to znači bolji život. Predloženi amandman ide u pravcu rešenosti napora države Srbije da se naprave pomaci u kvalitetu života u seoskim sredinama i da se približe uslovima koji već postoje u gradovima.
Republika Srbija je, kako nedavno reče Naoufel Telahigue, jedan od direktora Poljoprivrednog fonda UN, kao retko ko na svetu posvećena preporodu sela. Čime je to Srbija zavredila kompliment svetskog ranga? Ovo što sledi nije virtuelna verzija života, niti bajka barona Minhauzena, ovo su opipljivi, egzaktni podaci.
Najpre je država Srbija podržala obnovu posustalog zadrugarstva, pomogla 207 zadruga i u tom periodu je, verovala ili ne, osnovano 1.100 novih zadruga, i to samo pre nekoliko godina.
Zatim je Ministarstvo za brigu o selu, prvi put u istoriji Srbije osnovano 2019. godine, dodelilo do sada blizu četiri hiljade praznih seoskih kuća, svaka vrednosti do 1,2 miliona dinara u kojima sada živi više od 20 hiljada žena, muškaraca i nekoliko hiljada dece. Svi su mlađi, ovo je jako optimistično, svi su mlađi u proseku 30 godina, većina je došla iz grada u selo, a čak 90% među njima su visokoobrazovani.
Dodelom 78 mini buseva uveden je besplatan prevoz od sela do sela i od sela do grada. Uskoro će se taj broj popeti na 95. Trenutno se renovira 90 domova kulture širom Srbije. To se nije dogodilo od 1945. godine kada je i počelo propadanje, negde i pustošenje, možemo slobodno da kažemo, sela Srbije.