Dobro, očekivano sve. Onaj ko je pravio kombinacije i onaj ko je gasifikaciju Trstenika radio sa firmom „Bos“, pa je napravio kombinacije, pa dobio stan, pa svašta nešto, u svemu vidi kombinacije. Zna on kako bi on radio i kako su mu radili šefovi iz G17, tako da mene taj deo ne čudi. Međutim, nismo dobili nikakav konkretan odgovor na pitanje šta i kako treba sa ovim, osim činjenice da nam je rekao istovremeno da mu pokažemo ugovor i da nam je čitao ugovor. E, taj deo mi samo nije jasan. S druge strane, kako ugovor pre zakona? Taj deo mi opet nije jasan.
Tako da, svašta je on tu napričao, svašta je nadrobio, sve u svemu, uz viku i halabuku, uz naravno pokušaj iskorištavanja bola jedne majke, ne bi li on sebe nekako zapljunuo, iako se žena ogradila od njih. Vrlo jasno i vrlo konkretno rekla im – ja vas ne znam, ja vas ne poznajem, niko od vas nije bio tu uz mene godinu dana. Otprilike, ne znam nijednog političara i ovo nije politička borba. Ali, to njima ne znači ništa, jer onaj ko je pokušao da se okoristi o ubijenu decu iz „Ribnikara“ može sve. Zaista, tu više granica nema i svašta ćemo mi gledati.
Ono što mene samo čudi, pošto 100 puta pominju Uglješu Mrdića u negativnom kontekstu, pa kako se to niko od njih nije pridružio majci koja štrajkuje glađu ovde s druge strane Skupštine? Kako to niko od tih junaka, velikih opozicionara, velikih lidera, kandidata za premijere, kandidata za predsednike, kandidata za ovo i za ono, ovih koji prete kako će da trpaju u zatvor, niko, niko zanokticu neće da pocepa, nego neko drugi treba da strada, da bi oni došli na vlast. I to je stalno.
Gde je Bakić Jovo, da se priključi da on štrajkuje glađu? Ovaj konkretno kad su prošli put štrajkovali glađu rekao je – meni vera nalaže da jedem, ja mogu da postim. E, to su vam ti junaci. I sad vam oni drže ovde, zapenili, bre, drže nam neke govore, ne bi li se nekako dodvorili jednom delu biračkog tela, i to je ono o čemu je predsednik Vučić i sinoć i pre neki dan govorio. Odjavili ih svi, svi. I nikom više ne trebaju. I sad je počela svađa oko istog kolača. Shvataju da su svojom mudrom i pametnom politikom izgradili Kineski zid između birača koji glasaju za vladajuće stranke i njih, jer niko normalan ne može da glasa za onog ko hoće da ga jaše, da ga dinsta, da ga kolje, da ga trpa u zatvor, da ga prži, da ne znam ni ja šta će sve da rade. E, onda je ostao taj njihov mali kolač, a što bi rekao ovaj – mala bara, puno krokodila. A cenzus 3%, a nema dovoljno za sve. Znači, tih 25-30% procentnih poena treba da se podeli na njih 40 različitih grupacija. I otuda ovakvo ovo histerisanje, otuda ovo vikanje.
Drago mi je da ste reagovali na ovo, jer ne može srpska Skupština i ne sme srpska Skupština, koliko god to bilo i u žaru političke borbe i u ovom i u onom kontekstu, uopšte neću da ulazim u razloge, da dozvoli da se u njoj govori da je Srbija kriva za sopstveno bombardovanje. To nikad niko u istoriji sopstvene zemlje nije uradio. Niti je ova zemlja izuzetak da je bila jedina bombardovana u svetu, niti može da se uporedi ovo što se dešava kod nas sa bilo kojom zemljom u svetu. Evo, nađite mi jednog predstavnika parlamenta u Ukrajini koji će reći – mi smo sami krivi za rat sa Rusijom. Ne postoji, nema. I to je ta crta patriotizma koja mora da postoji kod svakoga. Nažalost, to se u G17 izgleda nije zapatilo.
E sad, što se Vojvodine tiče, bolje tu temu da ne otvaraju. Jer ono što njihovi poslanici u Skupštini Vojvodine govore i rade nije separatizam, ono je mnogo, mnogo gore od toga. Mnogo, mnogo gore od toga. Neću sada da citiram i da navodim imena ljudi, nema ni potrebe, biće prilike, ali ako tako misle da će da se vodi politika u AP Vojvodini, neće. I ta desrbizacija Vojvodine neće da se sprovede i neće biti dozvoljena. Ne od vlasti, od represije, od ovih, od onih, od ovih kriminalaca, onih, ne, od naroda. Pokušali su, bili su blizu, vrlo, vrlo blizu toga da prevale taj kamen preko brda tako da sve posle toga ide samo nizbrdo, onim neustavnim statutom Vojvodine, koji su zajedno donosili, koji su zajedno usvajali, koji je Ustavni sud iskasapio, jer vrveo je od neustavnih odredbi, koji je od Vojvodine pravio državu u državi, koji je državu Srbiju izbacivao iz Vojvodine i malo je falilo da im to prođe. Nije im prošlo, prošao trenutak, završena priča, i nikada se više pojaviti neće i vratiti neće.
A to kako oni vide Vojvodinu i šta govore poslanicima u Skupštini Vojvodine, šta govore kao svoju politiku kada je Vojvodina u pitanju, rečenice tipa – ovo vam je Vojvodina, a ne Srbija, i sve ostalo, jednom drugom prilikom, biće tema raznih, pa ćemo se dotaći i toga, ko predstavlja tu političku organizaciju u Skupštini Vojvodine, ko su ti ljudi i koje političke stavove imaju. U svakom slučaju, niti su državotvorni, niti su nešto što na bilo koji način može da posluži kao bilo kakav ponos bilo kom članu te stranke. Ali, oni su ih birali, verovatno su birali najbolje među sobom, da tu politiku iznesu.
U svakom slučaju, mi ćemo ovaj zakon da izglasamo. Oni imaju uvek sve moguće mehanizme da taj zakon obore pred Ustavnim sudom ako nisu zadovoljni, pa da vidimo da li je tako sve neustavno, da li je tako sve kao što kažu ili nije.
Ja tvrdim da nije, i da se ovo na jedan apsolutno zakonit način donosi, a to što oni ne mogu to da prihvate, ne mogu da razumeju, niti imaju ponovo ugao iz koga mogu da se bore protiv onoga što je predloženo, stvarno, nije moj problem, a razumem opet, i one koji se od njih ograđuju, zato što i sami vide da od ove cele priče mrka kapa, i nikakve tu ozbiljne sposobnosti za bavljenja politikom nema. Hvala.